»Luč«, 231927/28,8,234-235

+ Dr. Ivan Merz

U četvrtak, dne 10. o. mj. (1928.) umro je nakon kraće i teške bolesti dr Ivan Merz, profesor nadbiskupske gimnazije i potpredsjednik Hrvatskoga Orlovskoga Saveza.

Dijete iz dobre familije, mješavina raznih rasa, s pretežito germanskim racionalističkim osebinama, on je već kao zreliji mladić stupio u redove organizovanih katolika pod direktnim i indirektnim uticajem svoga profesora i prijatelja g. dra Ljube Marakovića. Proživivši za vrijeme rata evropsku klaonicu, on ostaje i dalje u glavnom pod velikim uplivom njemačkog duševnog života mada se već tada jasno razabire reakcija na njemački racionalizam: u tom smjeru karakteristična je crta pokojnog Merza članak, koji je napisao u »Luči« 1919. god.

Iza toga, pokojni Merz studira u Francuskoj. Tu je, u središtu Francuske u Parizu, ušao dublje u francusko-galski duševni život. U prvom redu poprima mnogo od francuskog romantičnog katolicizma. On, duboko kontamplativan u poratnoj psihozi odvraćanja očiju od cjelokupnog javnog života, poprima mnoge značajke romanskog tipa organizovanih katolika. I, kad su se kod nas počela tretirati pitanja Katoličke Akcije, dr. Merz će nastojati da u pojam ujedinjenog rada organizovanih katolika unese one tipove organizacija, koje su kod Francuza razvijene. On će, i ako dobar poznavalac enciklika Leona Trinaestoga, Velikog Pape Reformatora, sve svoje sile razvijati oko prosvjetnih društava, dok neće dovoljno posvećivati pažnje drugim akcijama katolika.

Pokojni dr. Merz bio je neobično naobražen čovjek. On je imao jako razvijen dar suđenja činjenica, a nada sve literarnih stvari i pokreta. Bio je vrstan poznavalac francuske i njemačke kulture i filozofije, a poznavao je kao autodidakt i mnoga teološka pitanja. Ono malo literarnih rasprava koje je napisao, odavali su vrsnog kritika i dialektika. Njegova disertacija postigla je veliko primanje. I da je pokojni Merz ostao pri tome radu, on bi bez sumnje postigao zamjerne uspjehe.

Međutim, sav zauzet za apostolat duša, za širenje Kraljevstva Hristova na zemlji, on je taj rad napustio i posvetio svoje velike sposobnosti drugome radu: htio je da bude ideolog Orlovstva, vođ omladine, pa je prema tome i udesio svoj književni rad. U tome je smjeru dao nekoliko brošira, napisanih na brzu ruku, bez literarnih pretenzija. Sav zauzet proučavanjem crkvenih odredbi, enciklika, autodidaktički proučavajući crkvenu filozofiju, postao je više komentator nego originalan pisac. Zadovoljavao se čednom ulogom, da pred hrvatsku javnost iznosi mišljenje ovoga ili onoga, dok se iz njegovih spisa nije moglo doznati zapravo njegovo mišljenje. Zato će njegova djela, književno poučna, ostali bez većeg utjecaja na čitače.

Nego sav draž Merčeve ličnosti nije bio u njegovim nacionalnim nazorima; nije bio u jakosti njegova stila; još manje u njegovim dubokim mislima; najmanje u originalnosti njegovih pogleda. Merz je velikan duše, profinjene dubokim religioznim životom; njegova je veličina u odgoju srca u onom dubokom asketičnom životu, koga je provađao u današnje vrijeme, kad se rijetki odriču naslada, ugodnosti, prijatnosti i zadovoljstva. Trajnim duhovnim vježbanjem, askezom, trapljenjem on je postigao visoki stepen duhovnosti. Trebalo je samo par puta doći s njim u doticaj, da se opazi šta može učiniti Milost, molitva i odricanje. Nikad nestrpljiv, nikad nagao, uvijek ljubazan, neprestano u radu, neumoran, priprost, on je nosio sve one velike i lijepe odlike, koje rese Hristova viteza, Hristova gentlemena. Imao je požrtvovnost apostola Pavla, a ljubav apostola Ivana, da se izrazim na taj način. Romantik po naravi, on je sanjao o Crkvi, kakvom je mnogi zamišljaju u srednjem vijeku, duhovnom zajednicom svih pravovjernih, s jednim učiteljem Hristovim zastupnikom Sv. Ocem Papom. I baš pitanju auktoriteta (Nijemac po rodu!) on je dosta svojih stranica posvetio. Htio je čitav život svesti u neke određene hierahične formule i ljestve, gdje bi sve išlo na tanko uređeno i na tanko određeno. Nije dovoljno shvaćao kompleksnost života i sve njegove zamršene niti, već je kao German auktoriteta i Latin po boljem dijelu svoje izobrazbe, sve nastojao svesti u red, sve treba imati svoje točno podjeljeno mjesto.

U njemu je bilo Franjine jednostavnosti, priprostitosti i naivnosti. Primajući dnevno Kruh Anđeoski on je, pored dubokog religioznog života, postigao i neobično privlačivo vladanje, tako da se rijetko sretalo ljude, s kojima se moglo raditi i općiti s toliko prijatnosti, kao s drom Merzom. U vrijeme najtežih sukoba u katoličkim redovima, dr. Merz, ma da tvrdo uvjeren u svoje poglede i ma da je imao nešto od njemačke tvrdoglavosti, nije nikada prešao mjeru i nastojao je uvijek da bude objektivan, a to je velika stvar u borbi, kad mnogi ne mogu gledati stvari ravno u lice, već neprestano prevrću i događaje i ljude i daju im svoje vlastito i proizvoljno osvjetljenje.

Smrt nije ni njega poštedila, iako je bio tek na početku svoga djelovanja. Ona ima ukusa. Odabire ono, što je najljepše. I one, od kojih smo mnogo očekivali. Odnijela nam je Rogulju; ugrabila je Eckerta; odnijela nam je prerano Sudetu; i sada je postavila u grob bijelu dušu, Božjeg viteza, neumornog radnika, žrtvu prevelikog rada, dra. Ivana Merza, kome neka je pokoj i trajna uspomena u redovima domagojskog djaštva!

J. S.
(Mak Ujević)