»Katolik« Šibenik 9/1938, 19,2
Podlistak

Na grobu Božjega čovjeka

Velegradska buka me zasićuje. Glava se vrti od toga neprestavng štropotanja. Sjeo sam u tramvajska kola i eto me za čas na Mirogoju.

Ulazim kroz veličajni portal s natpisom: »Kralju vjekova kojemu sve živi!« Tražim Njegov grob. Ali kako da ga nađeš? U onom velegradu mrtvih zaista je teško pronaći i slavne grobove. Pođem do čuvara i upitam ga: »Gdje je grob dra Merza?« On odgovori: »U 62. polju, idite tamo i pitajte kojega čuvara. Svatko znade za njegov grob.« Prolazim kroz mrtve ulice Mirogoja. Divni mramorni spomenici izmjenjuju se s jednostavnim križevima, kamene ploče sa zasađenim grobovima. Nađem jednoga starog stražara.  »Molim Vas, gdje je grob dra Ivana Merza?«  »Tamo naprijed, izvolite za mnom«. Pođemo naprijed.  »Dolazi li ko na Merzov grob?«  »O da, svaki dan neko dođe, osobito dolaze stranci. To je bio svet čovjek. Ja sam ga poznavao. Bio je vrlo dobar. I njegov životopis sam čitao.«

Prođe nekih pet minuta.

Evo me, klečim na Njegovu grobu. Ruke se same sklopiše na molitvu. Usne šapću, srce drhće i lupa od uzbuđenja. Ja sam prvi put na grobu ideologa Križarstva, ja sam na grobu zaštitnika Križarstva. U glavi mi iskrsava nestašni dječak u Banjaluci, pa gimnazijalac, student, profesor, doktor, tajnik HOS-a, Božji čovjek  dr Ivan Merz.

I ako kiša pada, ne ćutim da me je već promočila. Ja molim i razmišljam, razmišljam i molim. Sad mi se čini da vidim Ivana u sobici, kako bdije do u kasne noći mozgajući, kako će pronaći što zgodnije metode, da spasi katoličku omladinu u Hrvatskoj. Sad opet mislim, da ga vidim, kako predvodi hrvatske Orlove pred Namjesnika Kristova. Sad mi se čini, da ga vidim, kako dugo kleči u kapelici i bdije pred Vječnim Utamničenikom. A sad opet da vidim kako trči od mjesta do mjesta i drži predavanja, tečajeve i konferencije. Sad mislim, da ga vidim, kako piše članak o novovjekim Križarima. A sad opet, kako bdije nad Križarskim redovima koje stupaju Zagrebom i nadahnjuje govornike na Papin dan u Zagrebačkom Zboru. Sav mi se prikazao u pameti: i kao ponizni ideolog, i kao vrli učitelj i odgojitelj.

I opet molim. Kome se molim? Molim se Njemu: Za sebe, za Križarstvo, za svoje - za sve! Svima on može pomoći.

Dan izmiče. Spušta se noć. Čini mi se: nad dosadašnji život hrvatske omladine, koja ne vjeruje u ideale spušta se noć. Odlazi jedan život - život liberalizma i indiferentizma. Dolazi novi život, život vjere!

Hrvatska omladina se dijeli s jednom erom povijesti. Preko Ivana Merza ona ulazi u drugu eru, u eru živoga vjerskog i nacionalnog života!

Vjera u ideale se obnavlja! Hrvatska omladina vjeruje u ideale, koje joj ostaviše preci njezini, a koje je obnovio dr Ivan Merz.

A za što brže ostvarenje ovoga novog života potrebna je molitva i rad.

Zagreb 15. X. 1937.
Jerko Skračić