»Gospina Krunica« 27/1943, 5/6, 108-109

VITEZ BIELOGA KRIŽA

(Uz 15-godišnjicu smrti Dr. Ivana Merza)

Mnogima je nepoznato njegovo ime. Pa ipak Dr. Ivan Merz je najizrazitiji predstavnik suvremenog hrvatskog katoličkog intelektualca. S pravom su ga nazivali »svetac u fraku«. 10. svibnja ove godine navršava se petnaestogodšnjica njegove svete smrti.

Rodio je 16. prosinca 1890. god. u Banja Luci. Iza pučke škole i gimnazije stupio je na želju roditelja u častničku školu Bečkog Novog Mjesta ali je ubrzo, osjetivši da je rođen za drugo zvanje, prešao na pravni fakultet Bečkog sveučilišta. Zbog ratnih prilika 1916. god. odlazi u vojsku a iza toga, kao pričuvni častnik, na talijansko bojište. Po sklopljenom miru upisuje se na Mudroslovni fakultet u Beču odakle odlazi na završetak svojih studija u Pariz. Tamo je upoznao mnoge katoličke javne radnike i posebno se oduševio za apostolat katoličkog svjetovnog intelektualca. Slušao je i držao predavanja na tamošnjem Katoličkom institutu. Iza trogodišnjeg studija u Francuskoj bio je na zagrebačkom sveučilištu proglašen profesorom i doktorom francuskog jezika i književnosti. Nastupio je ubrzo mjesto profesora na Nadbiskupskoj gimnaziji gdje je ostao do svoje smrti.

Dolazkom u Hrvatsku posvetio se radu oko organiziranja mladeži. To bi bio kratki, siromašni okvir plodnog Merčevog života. On gaje surađujući s milošću ispunio značajnim djelima vlastite izgradnje i nesebičnog apostolata.

Merz je diete obitelji u kojoj nije primio vjerski odgoj. Šta više u roditeljima je kadkada imao i male protivnike svoje kršćanske izgradnje. Sklon meditaciji i dubokom doživljavanju istina koje je upoznao priveo je praktičnom kršćanstvu i one koji mu pokloniše život.

Glavna značajka Merčeva života bila je gorljivi, plameni katolicizam. Do njeg je došao dugim razmatranjem i onda ga prigrlio svim žarom duše. Za ovo su osobito značajne duhovne vježbe, koje je obavio prije svoga odlaska u Pariz, u Modlingenu kod Beča a držao ih je čuveni misionar i narodoznanac d. Schmidt. U njima je Merz, kako sam piše »ušao« u misterij muke i odkupljenja s rečenicama svetih tekstova, dubinom korala i ljepotom liturgije«. U drugim za njega značajnih duhovnim vježbama u kojima se odlučivao već kao svršeni profesor, hoće li u svećenike ili bi ostao u svjetovnom zvanju, odlučio je posvetiti se duhovnoj obnovi hrvatskog naroda. »Služit ću Gospodinu kao korektiv u katoličkim organizacijama... Isuse, bez duhovne obnove nema obnove hrvatskoga naroda.«

Nekoliko redaka iz njegovog dnevnika neka nam barem malo približi ovog čovjeka koji je stupao u život pun ljubavi prema Crkvi, Euharistiji, praktičnoj Liturgiji, Žrtvi i Apostolatu.

U crven bieli plavi ako upletemo gorući križ, koji će sve zlo uništiti, onda će Hrvatska svoju ulogu u svjetskoj poviesti izvršiti.« »Napasti navaljuju užasno, no molitva me drži. Pričest je izvor života« »Što je čovjek? Ništa. Ipak ta matematička točka obuhvaća mišlju veliku pozornicu svemira i još dalje... Kako je malen, a ipak tako velik!... A tko obuhvaća, podržaje ravna to neizmjerno pozorište? On je, veličanstveni Duh, koji to obuhvaća. On je.« »Čim više poznam Katolicizam, tim više vidim da je neiscrpIjiviji.«

Merz je spavao na podu, a jedanput tjedno živio o kruhu i vodi. Svakoga dana je molio svećenički časoslov. Njegova vanjština bila je veoma suvremeno uglađena. Poznata je činjenica daje znao po cijele sate proklečati pred Presvetim, a njegovo, tamno odielo je uviek bilo uredno. Svaka crta bila je održana, sve u podpunome skladu. Zvali su »moderni svetac«.

Njegov ratni dnevnik zaslužio bi da danas bude knjiga u kojoj će mnogi intelektualci naći obilje misli dostojnih čovjeka koji vjeruje i moli. U rovu i na bojištu stajao je s krunicom i Kempencom u rukama.

O Merzu bi se dalo puno pisati. Ograničeni prostor za ovaj put nam to ne dozvoljava. Pa ipak, spomenut ćemo još samo jednu značajnu, veoma značajnu crtu njegova života. I Merz je volio. U ranim danima zavolio je jednu mladu djevojku. Umrla je, kad mu je bilo šesnaest godina. Nije mu to smetalo da do konca života ne zavoli ni jednu drugu. »Moja je mladost, kako mi se čini, s njom legla u grob. Gledam djevojke, sviđaju mi se, ali pomislim li na nju, sve drugo izčezne.« Ovih nekoliko redaka iz dnevnika puno nam govori. Merz je i u svojim najintimnijim osjećajima bio kršćanin, koji je stalan i razmišlja.

Posebnu svoju aktivnost razvio je u Orlovskom katoličkom pokretu Hrvatske.

Za one koji se odazvaše Papinu pozivu i postadoše članovi domaće Katoličke Akcije napisao je desetak raznih knjiga i brošura iz područja vjere i znanosti.

U cielom svom djelovanju osobito se izticao u učenju i poznavanju papinskih enciklika. Nekoliko puta hodočastio je u Vječni Grad da se pokloni Svetome Otcu. Merz je bio prvi čiji su se ponosni poklici Živio Papa orili zagrebačkim ulicama.

Izcrpljen naporom, djelovanjem, radom i žrtvama umro je 10. V. 1928. Gospa, koju je posebno častio, pozvala ga je na proslavu rajskoga svibnja.

Mladež, koju je predvodio Merz, nije stala. Nastavila je započetim putem, Merčevim programom: Za Boga i Hrvatsku! Za Crkvu i Papu!

Na desetke tisuća hrvatskih Križara okupilo se oko barjaka s bielim križem i s Merčevom lozinkom: Žrtva, Euharistija, Apostolat.

U sjeni grantinog križa počiva na Mirogoju Dr. Ivan Merz. Na nadgrobnom spomeniku urezane su riječi, koje je sam za tu zgodu pripremio:

»Vjernom sinu Katoličke Crkve život je bio Krist, a smrt dobitak jer je očekivao milosrđe Gospodinovo i vječni počinak na Srdcu Isusovu.«

Prigodom petnaestogodišnjice Ivanove smrti pridružimo se molitvi da ga Gospodin, ako je to njegova Sveta Volja, proglasi po čudesima, za koja se već moli i milosti dobivaju, svojim izabranikom. Sjetimo se u svih onih koji u ovim težkim danima ostvaruju Merčevo i svoje geslo:

Hrvatska Kristu! Tonko Andrijin