Prenosimo iz:

AZUR-JOURNAL, God.2, br.11, travanj 1991. str.27, rubrika KONFESIJE

PORTRET IVANA MERZA

HOMO CATHOLICUS

ZA MERZA, APOSTOLA HRVATSKE MLADEŽI, KAŽE SE DA JE HRVATSKI PEGUY, I OSOBITO UTJELOVLJENJE CIJELE ZGRADE ROMANSKOG KATOLICIZMA, KAO I KATOLICIZMA UOPĆE. KAKO JE MLADIĆ ČIJI JE DAR PRETHODIO REVOLUCIJI SVIJEĆA OSTAVRIO SRŽ KATOLIČKOG MISTERIJA .

Da se proljeće može živjeti bez Korizme, to će reći bez trpljenja koje je unutar čovjeka prihvaćeno s vjerom - ta se istina ovih preduskrsnih dana propovijeda u zagrebačkim crkvama. Ali na koji bi se način uistinu iz Korizme moglo procvjetati u ovo naše vrijeme kada je Crkva ponovo javna i afirmirana; kako bi se moglo oduševiti iz sebe sama, a uz pomoć nekog, nekog novog kao što su proljetni pupovi novi na starom deblu. Da li bismo to mogli iskusiti? Možda da, i to iskreno. Prisjetimo se Ivana Merza, koji je u tredestdrugoj godini umro u Zagrebu 1928. i ponad čijeg groba u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici stoji: "Apostol hrvatske mladeži". U prilog identiteta Ivana Merza potvrditi ćemo "apostol hrvatske mladeži" u ovo uskrsno vrijeme, a sjećajući se prošlog Uskrsa u Mariji Bistrici, blagdana hrvatske mladosti. I nastojat ćemo za Merza izreći nešto što je po svojem duhu slično Claudelovoj molitvi za mladića Rimbauda: "Pravedno je da Vas molim za Arthura Rimbauda bez kojeg se moje oči ne bi otvorile Vašem licu... Ima netko," veli dalje Claudel, "da tvrdoglavo svjedoči pred Bogom da njemu (Rimbaudu) zahvaljuje sve, njemu koji me je spasio od Pakla i Univerzuma."

Claudel može opjevavati romanski katolicizam i Rimbauda kao duhovi poticaj. Ali za jednog Hrvata koliko god on poznavao Claudela, Peguva,Theilard de Chardina i ostale Francuze, nešto je posve drugo kada otkrije domaćega mladića koji je svoje životno djelo u posljednjim godinama života ostvario u Zagrebu, kao živo i proživljeno utjelovljenje cijele te zgrade romanskog katolicizma (i katolicizma uopće), ostvarivši ga do same srži misterija u svojoj dubini vlastite rase, hrvatstva! Osoba Ivana Merza je živa na čudesan način. Jer, ostala je je onakva kakva je bila: mlada, u strasnoj težnji za spoznajom, obdarena za narastanje iznad i ponad granica, oduševljena svim darovima duha, od umjetnosti, književnosti, filozofije do religije i finalno: konačnog iščeznuća u Bogu! Osoba tog mladića nestaje u Bogu, što će reći umire bez samosažaljenja i tragike u punini identiteta, kraljevskog Identiteta. Ona zna tko je: apostol hrvatske mladeži s moćnom jezgrom u unutrašnjem tajnom plamenu Srca Isusova iz kojeg ekspandira Sve i širi se u kozmos kao nakon velikog praska. Kao neka chardinovska hostija što narasta do dimenzija cijelog univerzuma! Ta osoba mladića umire u identitetu, u krunidbi Krista Kralja, s osjećajem posvemašnje realnosti, i to u Hrvatskoj, usred Hrvatske, u Zagrebu dvadesetih godina! I to još govoreći da "živimo u sretno doba!" Dok se govorilo o obezglavljenosti međuratne mladosti, nakon Polića Kamova i Principa, nakon Ujevićevog mladenačkog razočarenja u Jugoslaviji, nakon A.B.Šimića... odakle sad, iz tog povijesnog obzora himnička, sretna pojava mladića Merza, čak i u njegovoj korizmi, njegovu Križu ?!

Mi tu mladićku dušu danas možemo inkrustrirati u sebe ( kao što je i ona sama druge inkrustrirala u sebe) samo preuzimajući njeno oduševljenje, njen poticaj, kojeg je pak ona sama primila od Krista, koji je dao kret, "pokret kozmosu". A Merzova duša i duh jesu na pjeni tog kretanja, protočni, koji se obraćaju mladosti što pristiže neprestano u kontinuitetu. Danas, nakon revolucije svijeća mi jasno vidimo da se od Ivana Merza rasprskava bezbroj mogućnosti naše realnosti.

Danas se u Hrvatskoj rascvjetavaju blagdani, a Merz se već prije šezdesetak godina u svojem adolescentnom procesu inkrustrirao u kontinuitet katoličkih blagdana, u onu liturgiju koja je obratila i Claudela, a koju je Merz shvatio kao vrhunac i umjetnosti i života. Vrhunac kojeg osoba doživljava s drugima. On je sretan shvatio da posjeduje mjesto, "Sveto hranište", iz kojega njegova mladost može rasti pa je učinio sve da iz toga izraste i cijela hrvatska mladost organizirajući Hrvatski orlovski savez, govoreći već onda prije revolucije svijeća, o blizini Istoka i pravoslavlja, gdje takva sreća ne postoji. Jer on bijaše "homo catholicus", sretan što se podređuje enciklikama papa, posebice enciklici Pia X o Kristu Kralju, zalogu svih mladićkih identiteta, u politiziranim nacijama koje su učinile da energija mladosti potone. A Merz tu energiju usmjerava Stijeni (Rimu) kao ogromnoj "električnoj centrali". "Jedino plodovi koji će se kod nas pokazati, mogu izazvati kršćansku akciju među našom srpskom braćom", poručuje on mladima prije šezdesetak godina, a mi danas znamo da je, primjerice, Stepinac bio pravednik ne samo za Hrvate nego i za nesretne Srbe.

Merz je iz sebe učinio usijano središte svih kretnji i protočnosti svijeta pa i hrvatskog elan vitala, mladosti:"Orlova". Osjećaše protočnost svijeta kao protočnost Duha te iako umjetnički nadaren napustio je okamenjenu formu (prvenstvo) književnosti (svojih intimnih dnevnika) kako bi iz sebe sama napravio Djelo. Po tom adolescentnom misteriju ne može biti aktualniji no što je danas, kao i po misteriju shvaćanja tijela: fizičnosti mladosti kao oruđa Duha i žrtve, apostolata.

Kako je fantastično otkriti našeg Peguya, kako je čudesno svjedočiti o providnosti koja hrvatstvo ne ostavlja bez utjelovljenja neophodnog za identitet, za ono što dolazi. Hrvatska onodobna povijest tražila je Merza: njegov mladenački dnevnik, njegovu unutarnju borbu između umjetnosti i religije, njegov romanski katolicizam, njegovu katoličku akciju među mladima, njegovu poslušnost Papi kao utjelovljenju Krista Kralja pa i njegovo nestajanje u Bogu, njegovo trpljenje, njegovu žrtvu, njegovo svetaštvo. Poznavajući unutarnji smisao realnosti on je znao da mora ući u korizmu, a zaplakao je samo dva puta: oba puta zbog toga što njegova katolička akcija među mladima, njegovi Orlovi u tadašnjoj politiziranoj stvarnosti nisu mogli izroniti van, što je jaz prema starijoj (čak i katoličkoj) generaciji bio velik. Zaplakao je jer nije mogao doći do novog cvjetanja, jer je bilo prerano.

Ipak, za mladež on je učinio najvažnije: pronašao je mjesta na kojima ona može procvijetati: pavlinska svetišta, bazilika Srca Isusova... Kao što su i Poljaci pronašli Czestochovvu. Kao što je revolucija svijeća pronašla mjesta na Istoku, a Merz je znao za opasnost granice s Istokom. On je, nesumnjivo znao da moraju doći svijeće i rasvjetljene crkve, vatrometi, iluminacije, vatrene rijeke.... Vidio ih je u Lurdu, a vjerovao je da će se raširiti...

Bogdan Malešević