Božidar Nagy

Božidar Nagy, D. I.

HRVATSKI KATOLIČKI POKRET (1)

„Ako ne znaš tko si, doći će drugi pa će ti reći

da budeš ono što on bude htio!“ I. Petrićević

U V O D

Od ovoga broja započinjemo seriju članaka o Hrvatskom katoličkom pokretu (dalje HKP) koji je djelovao u Hrvatskoj u prvoj polovini 20. stoljeća. Što je bio HKP? Bilo je to veliko vjersko, kulturno i društveno gibanje među hrvatskim katoličkim laicima kojima su se pridružili kasnije i pojedini članovi klera, a koje je pokrenuo krčki biskup Antun Mahnić (1850.-1920). HKP je imao za cilj obranu i promicanje katoličke vjere i njenih moralnih načela u hrvatskoj javnosti i društvenom životu koji su tada bili ugroženi od nadiranja liberalizma.

Pod kraj 19. i početkom 20. st. hrvatski narod, do tada tradicionalno vjeran vrijednostima kršćanske vjere koje mu je Katolička Crkva stoljećima prenosila, u kojima ga je odgajala i kojima ga je prosvjećivala, odjednom se našao zapljusnut valovima liberalnih ideja koje su dolazila iz europskih sveučilišnih centara na kojima su studirali i pojedini hrvatski studenti i intelektualci. Po prvi puta u svojoj povijesti u kojem do tada nije bilo značajnijih nevjera prema kršćanskoj djedovskoj baštini prenošenoj stoljećima iz naraštaja u naraštaj, hrvatski su se katolici našli suočeni s idejama koje su vjeru i njezine vrijednosti počeli istiskivati iz javnog života, dapače javno im se protiviti, omalovažavati, čak izrugivati. Prvi koji je prepoznao opasnost i započeo otpor i mobilizaciju katoličkih snaga bio je krči biskup Antun Mahnić. S njime započinje veliko gibanje i angažiranje u prvom redu katolika svjetovnjaka da bi se suprotstavio ovoj nemani koja je počela ugrožavati ne samo vjeru nego i moralne temelje hrvatskog društva. I počeo je zvoniti na uzbunu najprije svojim idejama i člancima koje je objavljivao u časopisima. No nije se zadovoljio samo ostajući na teoretskom planu. Preko svojih suradnika započinje organiziranje katoličkih srednjoškolaca i studenata koji će kasnije biti nositelji, širitelji i ostvaritelji njegovih ideja.

Hrvatski narod, tada rascjepkan među nekoliko država, nije bio jedini u kojem je započelo angažiranje katoličkog laikata da bi se oduprli novonastalim liberalnim strujanjima. I u ostalim europskim zemljama katoličke tradicije nastaju slični pokreti. Spominjemo Austriju, Njemačku i posebice Italiju gdje se još 1868. rađa Katolička Akcija koja će tek s Papom Pijom XI. dobiti svoj današnji oblik i proširit će se od 1922. g. po cijelom svijetu. S razvojem društva i njegovom industrijalizacijom te pojavljivanjem novih ideja nakon Francuske revolucije koje se šire posvuda po Europi, sve više se rađa svijest da katolici-laici nisu i ne mogu biti samo poslušni objekti pastoralne skrbi crkvenih pastira nego žele biti aktivni, žele sudjelovati u pastoralnim aktivnostima i spasenjskom poslanju Crkve.

Hrvatskom katoličkom pokretu prethodila na crkvenom području u hrvatskim zemljama dva veoma važna vjerska događaja koja su obilježila cijelo 20. stoljeće premda s HKP-om nisu bila formalno povezana. Bile su to dvije veličanstvene manifestacije katoličke vjere hrvatskoga katoličkog naroda koje kao dva reflektora stoje na početku novog stoljeća i bacaju svoje svjetlo na cijelo to razdoblje kršćanskog života u hrvatskom narodu.

Prvi događaj je bio Posveta hrvatske mladeži Srcu Isusovu 22. lipnja 1900. g. koja je okupila 160.000 hrvatskih mladića i djevojaka u ovoj svečanoj ispovijesti katoličke vjere na početku stoljeća. Drugi događaj bilo je održavanje Prvoga hrvatskog katoličkog sastanka-kongresa održanog od 3. do 5. rujna 1900. u Zagrebu, a koji je okupio oko 2000 sudionika. Ovim zbivanjima, kao uvod u prikaz Hrvatskog katoličkog pokreta posvetit ćemo malo više prostora u našim sljedećim nastavcima.

Vremenski period u kojem se odvijalo veoma plodno djelovanje Hrvatskog katoličkog pokreta obuhvaća razdoblje prve polovine 20. st., točnije od 1900. do 1945. g. Razdoblje je to u kojem se o političkim i društvenim zbivanjima u hrvatskom narodu veoma mnogo znade i proučavano je na raznim nivoima; međutim o samom HKP-u koji je paralelno djelovao i razvijao se u široj javnosti, pogotovo ne-crkvenoj relativno se malo zna osim u užim i još k tome specijaliziranim vjerničkim krugovima. Djelomično je tome razlog što se u vremenu komunističkog režima o tome nije niti moglo javno ni pisati niti govoriti. Brojni članovi HKP-a bili su nesmiljeno progonjeni od komunističkog režima koji je u njima prepoznavao veliku opasnost za svoj opstanak i djelovanje. Stoga su mnogi od njih nakon rata ili ubijeni (npr. dr. Ivan Protulipac), ili nepravedno osuđivani na montiranim procesima na duge godine robije, a mnogi su od njih da bi se spasili, bili prisiljeni napustiti domovinu i poći u izbjeglištvo u daleke strane zemlje.

Puno je dobra bilo ostvareno unutar HKP. Pokrenuto je i ostvareno mnogo vrijednih pothvata da bi se kršćanska ideja i njezina moralna načela očuvala u hrvatskom narodu. Mnogo je divnih izgrađenih ličnosti iz toga vremena koji su nam ostavili neustrašiva svjedočanstva vjere i ljubavi za Crkvu, za Boga za Krista i za svoj narod. Iz toga razdoblja imamo i troje novijih hrvatskih blaženika, a za nekoliko njih pokrenut je postupak za beatifikaciju. Troje blaženika novijeg doba bili su i suvremenici: Bl. Alojzije Stepinac (1898.-1960.), Bl. Ivan Merz (1896.-1928.), Bl. Marija Petković (1892.-1966.) Za najaktivniju ženu HKP-a, prof. Maricu Stanković pokrenut je postupak za proglašenje blaženom. Također i za sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera pokrenut je postupak za beatifikaciju koji se sada odvija u Vatikanu. Za začetnika HKP-a biskupa Antuna Mahnića ozbiljno se razmišlja da se i za njega pokrene postupak beatifikacije.

Naša je sveta dužnost ne zaboraviti to razdoblje, jer to pripada u cjelinu hrvatske opće i crkvene povijesti, niti zaboraviti tolike vrijedne hrvatske katoličke laike koji su često i uz osobne žrtve, trud, nesebičnost, žrtvujući svoje vrijeme, svoje sile a često i svoja materijalna sredstva za katoličku stvar ostavili nam divna svjedočanstva rodoljublja i kršćanskog apostolata.

Promatranje i poznavanje njihova rada i djelovanja može biti samo poticaj za naše vrijeme brojnim vjernicima laicima koji žele učiniti nešto i za svoju vjeru i za svoj narod, da vide da je i prije njih bilo divnih laika koji su se angažirali unutar Crkve za dobro naroda i očuvanje vjere. Naš je dug osim toga da ne zaboravimo prošlost. Da ne dopustimo da takva divna svjedočanstva padnu u zaborav. I danas nam imaju što reći.

Koliko je to razdoblje bilo važno možda najbolje pokazuje pamflet-knjiga Viktora Novaka „Magnum crimen“ iz doba jugo-komunističkog režima koja ne bi bila vrijedna niti spomena na ovim stranicama da se ne radi u stvari o jednoj velikoj potvrdi vrijednosti i veličine HKP-a. Režim je već u početku zavođenja svoje protunarodne diktature dobro prepoznao snagu HKP i njegovih ideja, te njegovih vođa. Stoga je pokušao uobičajenim komunističkim zločinačkim metodama služeći se nevjerojatnim povijesnim falsifikatima kroz prizmu svog ideološkog jednoumlja prikazati to razdoblje u kojem se gledala samo opasnost od „neprijatelja“ pa je trebalo sve prikazati u crno bijeloj tehnici „antikomunističkog klerikalizma“ itd. itd.

Stoga ćemo u ovoj seriji članaka postupno prikazivati cjelovitu istinu o HKP-u, od njegovih početaka. Uz zbivanja iz toga razdoblja obratit ćemo pozornost prikazu pojedinih velikih ličnosti samoga HKP-a, prikazujući osim zbivanja i brojne ličnosti koje su u njemu sudjelovali i koje su ga stvarale i vodile.

O samom Hrvatskom katoličkom pokretu imamo nekoliko posebnih publikacija, osim brojnih studija i članaka razasutih po mnogim časopisima i novinama. U prvom redu to je veliki Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa koji je održan od 29. do 31. III. 2001. u Zagrebu i Krku i bio je posvećen Hrvatskom katoličkom pokretu. U Zborniku su na 871 stranici objavljena sva predavanja s toga skupa i gdje se mogu naći brojne korisne informacije o toj tematici. Budući da je hrvatski katolički pokret bio veoma razgranat u mnogim svojim djelatnostima i angažirao je na stotine, i možemo slobodno reći i tisuće aktivista tijekom više od četrdeset godina svoga djelovanja, ostalo je još mnogo tema i osoba toga razdoblja koje čekaju da budu obrađene i izvučene na svjetlo dana iz zaborava. Osim ovoga Zbornika imamo vrijedno djelo dr. Juraja Krište također pod naslovom „Hrvatski katolički pokret“ objavljeno u izdanju Glasa Koncila 2004. Također moramo spomenuti knjigu od o. Bonifacija Perovića s istim naslovom „Hrvatski katolički pokret“, objavljenu u Rimu 1976. u izdanju ZIRALA. Ova knjiga nosi naslov „Moj uspomene“ i nema pretenziju biti znanstveno djelo o toj tematici i tome razdoblju; radi se više o osobnim sjećanjima na taj period katoličkog života i djelovanja u kojima je sudjelovao o. Bonifacije Perović, a pisao ih je u inozemstvu bez mogućnosti provjere i konzultiranja literature i znanstvenih izvora iz toga razdoblja. Premda se radi o osobnim sjećanjima i uspomena knjiga je dragocjeni prilog za razumijevanje i poznavanje toga razdoblja crkvene povijesti u Hrvatskoj. „Ako ne znaš tko si doći će drugi pa će ti reći da budeš ono što on bude htio.“ Ove riječi Ivana Petričevića stavili smo kao geslo i uvod u ovu seriju članaka o Hrvatskom katoličkom pokretu. A taj „drugi“ već kuca na vrata, već stoji pred vratima i kuca preodjeven u odoru globalizma i bezbožnog europeizma koji je zainteresiran samo u prvom redu za naša prirodna bogatstva a ne zanima ga naša kršćanska kulturna baština koju bi najradije zbrisao kad bi mogao. Reče jedan europski političar biskupu Franji Komarici koji je obilazeći Europom u vremenima posljednjeg rata boreći se za opstanak Hrvata u Bosni: „Pa šta vi hoćete Hrvati! Morate znati da ste dvostruko krivi, prvo jer ste Hrvati a drugo jer ste katolici.“ Drugim riječima ima da vas nema! A to je i potvrdio bivši američki diplomat na ovim prostorima kad je javno izjavio odlazeći s dužnosti kako mu je jedino žao što nije „uspio prepoloviti broj katolika u Hrvatskoj“.

Kao što je u doba biskupa Mahnića liberalizam prijetio sa svih strana vrijednostima hrvatskog naroda baštinjenima od svojih predaka, isto tako i danas još veće opasnosti prijete da unište i vjerski, i moralni i kulturni identitet našega naroda. Sjećanja i poznavanje onih koji su se tome odupirali i pobjeđivali u nedavnoj prošlosti, pa i uz cijenu tolikih osobnih trpljenja i žrtava života može i treba koristiti današnjem naraštaju da znade kako se postaviti na branik kulturnog identiteta i kršćanske civilizacije u svome narodu.