Hrvatski katolički pokret (5) - .doc format

Hrvatski katolički pokret (5) - .pdf format

HRVATSKI KATOLIČKI POKRET (5)

„Ako ne znaš tko si, doći će drugi pa će ti reći

da budeš ono što on bude htio!“ I. Petrićević

Božidar Nagy, D.I.

KRČKI BISKUP ANTUN MAHNIĆ ZVONI NA UZBUNU

Kako je započeo Hrvatski katolički pokret?

U našim prethodnim nastavcima kao uvod u prikaz Hrvatskog katoličkog pokreta koji od ovoga broja započinjemo obrađivati govorili smo o dva velika vjerska događaja na početku 20. stoljeća. Bila je to Posveta hrvatske mladeži održana 22. lipnja 1900. g.  uz prethodne i popratne brojne manifestacije a koja je okupila 160.000  hrvatske mladeži. Drugi događaj je bio održavanje Prvog hrvatskog katoličkog kongresa u Zagrebu od 3. do 5. rujna 1900. a koji je okupio oko 2000 sudionika iz svih hrvatskih krajeva. Na ovome su kongresu izglasane veoma zanimljive rezolucije iz kojih se vidi kakva je svijest potrebe angažiranosti  u društvenom i javnom životu bila kod hrvatskih katolika na početku 20. stoljeća. Na ovome je kongresu uz ostale hrvatske biskupe bio nazočan i krčki biskup Antun Mahnić. Nije se posebno isticao, niti držao predavanja nego je samo promatrao. Ova dva događaja, premda su mu prethodila, nisu u uzročno-posljedičnoj vezi s Hrvatskim katoličkim pokretom kojega pak započinje biskup Antun Mahnić tri godine kasnije 1903. ali potiho bez puno vanjske zamjetljivosti. Tek kasnije i to postupno pokret će se razviti u veliko vjersko, kulturno i društveno gibanje među Hrvatima.

Dva su događaja koja označuju početak Hrvatskog katoličkog pokreta koji se koji puta neslužbeno naziva „Mahnićev“ pokret, a iza oba stoji biskup Antun Mahnić. Prvi je pokretanje časopisa Hrvatske straže, a drugi je osnivanje hrvatskog katoličkog akademskog društva Hrvatska u Beču. Jedan je dakle događaj na teoretsko idejnom planu, odakle će dolaziti ideje za pokret, a drugi je na praktičnom području, tj. akcija, djelovanje u smislu ideja koje je širio biskup Mahnić. Zajednički nazivnik svih akcija i djelovanja Hrvatskog katoličkog pokreta jest odupiranje liberalizmu koji je počeo prodirati u javni život hrvatskog društva i ugrožavati tradicionalne kršćanske vrijednosti. Biskup Mahnić je počeo zvoniti na uzbunu. Mnogi su čuli njegov zov i krenuli za njim. Evo kako je to opisala službenica Božja Marica Stanković, (za koju je pokrenut postupak za proglašenje blaženom i svetom), u svojoj knjizi Mladost vedrine u poglavlju „Div s Jadrana“ (Zagreb 1944., str. 11 do 13):

„I tko zna dokle bi ta bujica liberalizma stigla, što bi sve porušila i izbrisala da nije digao svoj glas biskup dr. Antun Mahnić. Iz sjedišta svoje male biskupije, iz pitomog Krka promatrao je on taj ljubi boj između dobra i zla, istine i laži, katolicizma i liberalizma. Pobijedi li zlo, Hrvatska će u mraku liberalizma izgubiti samu sebe, svoju povijesnu ulogu, svoju značajnu misiju na međi dviju kultura i dvaju svjetova. I tada se maknuo div sa kršnih goleti Krka, a glas njegova razlijegao se čitavom Hrvatskom. „Autu – aut! Ili – ili! Ili Krist ili Belial!“… 'Naše geslo neka bude: dioba duhova' govorio je Mahnić. Na drugom mjestu piše: ' "Liberalizam je oteo javni život Kristu i Crkvi, proglasivši vjeru privatnom stvari. Pojedinac može za se vjerovati i Bogu se moliti, dok država, znanost, umjetnost, zakonodavstvo, javna nastava i škola ne priznaju nad sobom ni Boga ni Krista, niti se pokoravaju ičijem višem zakonu." (Knjiga života, Izvadci iz govora i članaka Biskupa Antuna Mahnića, str. 149). Potom dovikuje mladima: "Sve se organizira! Organiziraju se masoni, socijalisti, slobodomislioci - organizirajmo se također i mi."

Svoje preporodne ideje, pozive na okupljanje protiv opasnosti liberalizma biskup Mahnić upućuje preko svoga časopisa "Hrvatske straže", koju pokreće  1903. god. Puni naziv časopisa  glasio je: „HRVATSKA STRAŽA za kršćansku prosvjetu. Časopis namijenjen nauci i književnosti“. Prvi urednik je bio svećenik Ante Alfirević. Časopis je izlazio tromjesečno od 1903. do 1918. Najprije je počeo izlaziti u Krku, a tiskan je u biskupovoj tiskari Kurykta. Potom se uredništvo seli u Senj, pa na Rijeku. Osim urednika A. Alfirevića drugi suradnici jesu: F. Binički, K. Eterović, M. Horrmann, I. Radić. Cilj je dakle Hrvatske straže bio analizirati i prosuditi u svjetlu kršćanskih načela i uz pomoć zdrave filozofije sav javni život koji obuhvaća područje misli, književnosti, umjetnosti, znanosti, u određenom vidu i politike.

Naravno da su se odmah javili i kritičari Mahnićeva časopisa i to iz redova liberala što je i bilo za očekivati. U svojim časopisima odmah su se suprotstavili idejama biskupa Mahnića. Bili su to ovi listovi: Novi list, Pokret, Savremenik, Jedinstvo, Crvena Hrvatska, Narodna obrana. Hrvatska straža nastavila je pak neustrašivo dalje izlaziti stražareći na „Antemurale Cristianitatis“ kako je naglašeno već od početka njezina izlaženja.