Hrvatski katolički pokret (23) - .doc format

Hrvatski katolički pokret (23) - .pdf format

 

 

 

 

HRVATSKI KATOLIČKI POKRET (23)

 

Ako ne znaš tko si, doći će drugi pa će ti reći

da budeš ono što on bude htio!“ I. Petričević

 

Božidar Nagy

 

MUČENIŠTVO

Službenice Božje MARICE STANKOVIĆ

 

 

         Istaknuta osoba Hrvatskog katoličkog pokreta  bila je prof. Marica Stanković za koju je 2006. g. pokrenut postupak za proglašenje blaženom. O njoj se dosta pisalo i njezin javni apostolski život koji je razvila između dva svjetska rata poznat je našoj katoličkog javnosti. Manje je međutim poznat drugi dio njezina života, mučenički život u komunističkom logoru od čijih posljedica je rano umrla. Rođena je u Zagrebu 1900. g. Osnovnu i učiteljsku školu i Pedagošku akademiju završila je u Zagrebu kod Sestara milosrdnica. Službovala je u raznim mjestima diljem Hrvatske. Na sletu orlovske mladeži u Mariboru godine 1920. susrela se s dr. Ivanom Merzom koji će kasnije imati veliki utjecaj na njezin život. Oduševila se za kršćanske ideale i rad u katoličkim organizacijama. Uređuje časopis «Za vjeru i dom».  1927. god. postaje predsjednica katoličke ženske organizacije «Sveze hrvatskih orlica», a 1930. god. izabrana je za predsjednicu Velikog križarskog sestrinstva. Posvećuje se duhovnoj obnovi i dosljednom kršćanskom odgoju ženske mladeži.  Svojom pisanom riječi i nadasve svojim životom ulijevala je u ljude ljubav prema Bogu, Crkvi, Papi i domovini. Deset godina nakon smrti bl. Ivana Merza,  1938. god. u njegovom rodnom gradu Banja Luci, osniva prvi svjetovni institut u Crkvi u Hrvata pod nazivom «Suradnice Krista Kralja». Na to ju je još za svoga života poticao bl. Ivan Merz. Za svoje brojne zasluge na području katoličkog apostolata i odgojnog djelovanja među mladima  Papa Pijo XII. odlikovao ju je 1943. god. crkvenim odličjem «Pro Ecclesia et Pontifice – Za Crkvu i Papu».

            Zbog svojih kršćanskih uvjerenja i velikog odgojnog utjecaja na mladež komunističke vlasti su je osudile na montiranom procesu na pet godina robije koje je provela od 1947. do 1952. u zatvoru u Požegi. Na suđenju je hrabro uzviknula «Živio Krist Kralj, živio Papa, živjela kršćanska Europa.» I potom je zajedno sa svojim djevojkama s kojima je zajedno bila suđena zapjevala: „Christus vincit – Krist Kralja vlada, Krist pobjeđuje.“ Narušenog zdravlja od posljedica logora svoj je životni put završila svetom smrću 8. listopada 1957. god. u Zagrebu. Pokopana je ne zagrebačkom groblju Mirogoju.  2006. zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić pokrenuo je postupak za njezino proglašenje blaženom.

         Želimo sada nešto više reći o drugom dijelu njezina života, koji se s pravom može nazvati njezinim desetogodišnjim tihim mučeništvom. Taj dio njezina života započinje  1. rujna 1947. i trajat će sve do smrti. Toga ju je dana UDBA uhapsila i odvela najprije u istražni zatvor u Petrinjsku ul. u Zagrebu. Nakon psihičkog i fizičkog maltretiranja, beskrajnih ispitivanja podignuta je protiv nje montirana optužnica da je djelovala „protiv naroda“ itd. i sve u tom komunističkom stilu kako su se tada montirali procesi protiv režimu nepoćudnih osoba. Nakon što je osuđena na pet godina robije biva odvedena u logor u Požegu dana 1. travnja 1948. g. i ostaje ondje sve do posljednjeg dana svoje osude, bez pomilovanja, bez skraćenja. I tu u logoru započinje njezina prava Kalvarija. Izložena je bila teškom fizičkom prisilnom radu, često puta bacana u samice gdje je provodila dane u nemogućim životnim uvjetima, pozivana na raporte i „preodgojne“ razgovore, itd. itd. O svojim teškim fizičkim i psihičkim patnjama u logoru ostavila nam je dragocjene zapise koji su objavljeni u knjizi „Godine teške i bolne“. Veliki je to i važan dokument o njezinoj patnji. Naravno da je ovakav boravak u logoru u nemogućim životnim uvjetima za posljedicu imao pojavljivanje raznih bolesti. Počela je patiti od visokog krvnog tlaka, od upale bubrega, kožnih bolesti itd. Polazila je u logorsku ambulantu ali ondje su samo mogli konstatirati njezine bolesti a ne ih liječiti jer im nije bilo dopušteno!  O tome je dragocjenu izjavu dala još živuća dr. Marija Vincens koja je bila u logoru kao osuđenica i radila u ambulanti u isto vrijeme kada je s. Marica Stanković dolazila tražiti liječničku pomoć. Dr. Vincens u svome svjedočanstvu ne samo da je opisala točne bolesti koje je s. Marica u logoru dobila od teških životnih uvjeta, nego je bila svjedok kako joj uprava logora  nije dopuštala bilo kakvo liječenje tako da se njezino zdravstveno stanje sve više pogoršavalo. S. Marica izišla je iz logora potpuno narušenog zdravlja. Poživjela je još pet godina. Dva puta je bila u bolnici gdje su konstatirali njezine bolesti ali joj nisu mogli spasiti život unatoč pokušajima liječenja. Umrla je 8. listopada 1957. od posljedica bolesti koje je zadobila u logoru.

         U novije vrijeme praksa je u Katoličkoj Crkvi da se proglašavaju blaženicima kao mučenici i oni kandidati oltara koji nisu izravno bili ubijeni od svojih progonitelja i mučitelja ali su umrli od posljedica njihovog zlostavljanja i mučenja. Takva je praksa bila već u prvim kršćanskim vremenima pa je za takve slučajeve sastavljen termin za proglašavanje njihova mučeništva ovim riječima: ex aerumnis carcersi ( iz patnji logora). Podrazumijeva se da je mučeničke smrt, premda bez prolijevanja krvi, uzrokovana od patnji koje je kandidat zadobio za vrijeme boravka u logoru, zatvoru itd. U novijoj povijesti proglašavanja blaženih imamo nekoliko takvih slučajeva: mladi svećenik Karlo Leisner, zatvorenik logora Dachau, umro je nakon oslobođenja iz logora od posljedice bolesti koje je ondje zadobio. 2003. g. u Slovačkoj Papa Ivan Pavao II. proglasio je blaženima č. s. Zdenku Schellingovu i biskupa Vasila Hopka. Ali su proglašeni kao mučenici! Isto kao i s. Marica Stanković, i oni su bili u komunističkom logoru, i nakon izlaska iz logora od posljedica teških bolesti koje su ondje zadobili su umrli. I u našoj hrvatskoj Crkvi imamo mučeništvo kardinala Alojzija Stepinca, koji je od posljedice bolesti za vrijeme zatočeništva umro i proglašen je mučenikom-blaženikom. Kod službenice Božje Marice Stanković ispunjavaju se svi uvjeti da bude uzdignuta na oltar kao mučenica prema načelu „ex aerumnis carceris“. Ako je za svoj herojski apostolski rad dobila papinsko odlikovanje „Pro Ecclesia et Pontifice“ onda je za svojih deset godina tihog i patničkog svjedočenja i trpljenja za Krista i Crkvu zaslužila PALMU MUČENIŠTVA!