Dr. LAV ZNIDARČIĆ

U prigodi 100. godišnjice rođenja (1918.–2018.)

 

Dr. Lav Znidarčić došao je na svijet u Splitu 14. kolovoza 1918. kao deveto dijete u obitelji Ivana i Josipe Znidarčić. U rodnom je gradu završio četiri razreda osnovne škole i osam razreda klasične gimnazije. Veliku je maturu položio 1937. godine.

Još u školskim klupama Lav Znidarčić se aktivno uključio u rad organizacija Katoličke akcije. Godine 1926. postao je član Orlovske organizacije i kasnije, nakon njegove zabrane u doba Šestosiječanjske diktature (1929.), Križarske organizacije. Od 1933. bio je član Odbora Đačkog križarskog bratstva u Splitu. Dvije godine poslije postaje član vodstva splitskoga Križarskog okružja (1935.). Završivši srednju školu Lav Znidarčić se upisuje na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom studentskih dana, zbog javnoga iznošenja svojih prohrvatskih političkih stajališta i sudjelovanja u prosvjedima, bio je uhićivan i administrativno kažnjavan od ondašnjih vlasti.

Nakon dolaska u Zagreb Lav Znidarčić se odmah uključio u rad Akademskoga križarskog bratstva „Mahnić“. Za predsjednika Mahnićeve križarske zajednice izabran je 1939. te tako postaje član vodstva Velikog križarskog bratstva (VKB). U travnju 1940. preuzeo je dužnost tajnika VKB-a. Koncem studenoga 1942., odlukom zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, imenovan je za predsjednika VKB-a. Tijekom ratnih godina blisko je surađivao sa zagrebačkim Nadbiskupom, osobito u posredovanju kod vlasti Nezavisne Države Hrvatske radi oslobađanja iz zatvora istaknutijih osoba iz javnoga života (Andro Mohorovičić, Ive Mihovilović i dr.).

Lav Znidarčić je diplomirao u ožujku 1942. godine. U rujnu iste godine, položivši strogi ispit (rigoroz), promoviran je na čast doktora prava. Početkom studenoga 1942. dobiva namještenje u Hrvatskoj radničkoj komori u Zagrebu, gdje je radio kao pravni referent. Nakon vojno-političkog sloma Nezavisne Države Hrvatske komunističke su ga vlasti bez obrazloženja otpustile s posla.

U rujnu 1943. Lav Znidarčić sklapa brak s Hellom Tišljarić (1916.–1974.), prof., također aktivnom članicom organizacija Katoličke akcije i dužnosnicom Velikoga križarskog sestrinstva. U braku se rodilo četvero djece: Snježana, Ivan, Dobroslav i Zvjezdana.

Sredinom 1943. Lav Znidarčić je pozvan u hrvatsku vojsku (Domobranstvo) te je do kraja rata služio u Zagrebu kao neborac („narednik-đak“).

U srpnju 1945. nadbiskup Stepinac raspušta sve organizacije Katoličke akcije, uključujući i Križarsku organizaciju u nastojanju da zaštiti članstvo od progona totalitarnoga komunističkog režima.

Kao pripadnik hrvatske vojske Znidarčić je 25. srpnja 1945. zatočen u logoru u Maksimiru (Zagreb). Nakon nekoliko dana, 1. kolovoza, prebačen je u zatvor na Savskoj cesti. Na slobodu je pušten dva tjedna poslije.

Sredinom rujna 1945. Lav Znidarčić podnosi Fakultetskom vijeću Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu molbu za primanje u radni odnos, koju je preporučio nadbiskup Stepinac. Nakon što je bio više od tri godine tajnik Fakulteta, dobio je, bez obrazloženja, otkaz od strane nadležnoga Ministarstva (1949.). Tada počinje njegovo seljenje s obitelji po ondašnjoj državi u potrazi za poslom. Napustivši Zagreb Lav se s obitelji preselio u Lovran, gdje su on i supruga dobili zaposlenje.

Dana 23. studenoga 1950. Lav Znidarčić je uhićen i sproveden u Zagreb. U pritvoru Uprave državne bezbjednosti (UDB-a) za Narodnu Republiku Hrvatsku bio je do 8. veljače 1952. godine. Rješenjem „Javnog tužioštva“ od 5. siječnja 1952. protiv njega je obustavljen daljnji istražni postupak, ali je „Vijeće za prekršaje“ pri Ministarstvu unutarnjih poslova donijelo 7. veljače 1952., na temelju „Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira“, rješenje o Znidarčićevu upućivanju u „određeno mjesto“, tj. Staru Gradišku, na rok od 24 mjeseca. Ta je „zaštitna mjera“ primijenjena u „cilju njegova odgajanja“ i „sprečavanja štetnog uticaja“ na okolinu. Tijekom izdržavanja kazne u izolaciji je proveo četrnaest mjeseci. U Staroj je Gradiški ostao do 23. travnja 1953., kada se vraća u Lovran. U tim teškim godinama za obitelj Znidarčić pravnu im je pomoć pružao Ivo Politeo, ugledni zagrebački odvjetnik, koji je po službenoj dužnosti branio i nadbiskupa Alojzija Stepinca.

Pritisnuta životnim nedaćama obitelj Znidarčić napušta Lovran i u veljači 1954. dolazi u Knin. U ljeto sljedeće godine obitelj seli u Bosanski Brod. Kada je 1956. Hella Znidarčić zbog javnog prakticiranja svoje vjere dobila otkaz u školi, obitelj se, u siječnju 1957., nastanjuje u Kaknju gdje oba supružnika dobivaju zaposlenje u tamošnjem poduzeću za eksploataciju ugljena. Godine 1961. Lav Znidarčić u Sarajevu polaže odvjetnički ispit. Nakon šest godina provedenih u Bosni obitelj se vraća u Zagreb gdje Lav uskoro otvara odvjetnički ured (1968.) u kojem je radio sve do odlaska u mirovinu (1979.).

Nakon sloma Hrvatskog proljeća (1971./1972.) Lav Znidarčić sudjeluje u obrani optuženih osoba u političkim procesima (Drago Stipac). Njegova kći Zvjezdana, tada studentica prava, također se našla na udaru represivnih organa vlasti provevši nekoliko mjeseci u istražnom zatvoru. Godine 1974. Lav Znidarčić nastupa kao branitelj u tzv. zadarskom slučaju, u kojem se na optuženičkoj klupi našlo više uglednih intelektualaca, kritičara jugoslavenskoga društveno-političkog uređenja (Davor Aras, Petar Šale).

Dana 17. listopada 1975., u ranim jutarnjim satima, Lav Znidarčić je ponovno uhićen. Prilikom uhićenja „privremeno“ su mu oduzeti putovnica i „razni pisani materijali“. U rješenju za određivanje pritvora navedeno je da postoji „opravdana bojazan da će pobjeći u inozemstvo te dalje nastaviti djelatnost kao član terorističke grupe u zemlji, koja je u vezi sa terorističkom ekstremnom organizacijom u inozemstvu čiji je zajednički cilj vršenje terorističkih akcija i špijunaže na teritoriju“ Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Njegova žalba na određivanje pritvora odbijena je kao neosnovana. U rješenju istražnoga suca „Okružnog suda“ u Zagrebu o pokretanju istrage protiv Lava Znidarčića navedeno je da je pritvorenik „osnovano sumnjiv“ da je „u cilju nasilnog obaranja samoupravnog društvenog uređenja u SFRJ, te u cilju nasilnog izdvajanja SR Hrvatske iz SFRJ još 1963. godine stupio u vezu sa ustaškom političkom emigracijom okupljenom oko 'Hrvatske demokratske opozicije' i oko 'Hrvatske revije'“ te da je „suradjivao sa navedenim ustaškim organizacijama u inozemstvu dostavljajući im podatke političkog, ekonomskog i drugog obavještajnog karaktera koji su one koristile u svojoj neprijateljskoj djelatnosti protiv SFRJ, te po uputstvima navedenih ustaških organizacija u inozemstvu radio na formiranju ilegalne neprijateljske organizacije u zemlji“. Očekivano, Znidarčićeva je žalba na rješenje o pokretanju istrage odbačena od „Vijeća Okružnog suda“ u Zagrebu. Unatoč teških optužbi Znidarčić je, na dan Gospe Lurdske (11. veljače), pušten iz pritvora. Dva mjeseca poslije „Okružno javno tužilaštvo“ obavijestilo je „Okružni sud“ u Zagrebu da odustaje od njegova daljnjeg „krivičnog gonjenja“. Putovnicu koja mu je oduzeta prilikom uhićenja dobio je tek 1987. godine.

U rujnu 1977., tri godine nakon što je obudovio, Lav Znidarčić stupa u brak s liječnicom Željkom Bauer.

Znidarčić je tijekom svoga dugog života uspostavio i održavao veze s brojnim istaknutim osobama u domovini i inozemstvu. Među njegovim su se prijateljima nalazili nekadašnji članovi VKB-a, katolički svećenici te politički i ekonomski emigranti: Krsto Spalatin, Fedor I. Cicak, Marko Sinovčić, vlč. Vilim Cecelja, vlč. Krunoslav Draganović, mons. Milan Simčić, o. Stjepan Tomislav Poglajen, mons. Fabijan Veraja, Vinko Nikolić, Jere Jareb, Jure Petričević, Bogdan Radica i dr. U domovini je održavao veze s političkim disidentima, od kojih su najistaknutiji bili Franjo Tuđman, Marko Veselica, Vlado Gotovac i Petar Šegedin, ali i s većinom katoličkih biskupa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: mons. Ćiril Kos, kard. Franjo Šeper, kard. Franjo Kuharić, mons. Josip Arnerić, mons. Petar Čule, kard. Vinko Puljić i dr.

Nakon što je 1990. g. obnovljen rad Matice hrvatske, Lav Znidarčić postaje predsjednik njezina Časnog suda i pročelnik Odjela za odnose sa članstvom u inozemstvu. Sljedeće godine sudjeluje u osnivanju Hrvatske Paneuropske unije sa sjedištem u Zagrebu.

Međunarodno priznanje državne neovisnosti Republike Hrvatske (1992.) Lav Znidarčić dočekuje s oduševljenjem, ali i zabrinutošću zbog rata u kojem se mlada država našla.

Kada je 1992. došlo do obnove VKB-a, Znidarčić je, kao posljednji predsjednik, simbolično predao svoju dužnost novoizabranom predsjedniku Petru Kraljeviću. Svojim znanjem i iskustvom neumorno je pomagao mladim naraštajima križara kako bi njihova organizacija ponovno zadobila ono mjesto među hrvatskim katolicima koje je imala nekoć.

Znidarčić se s dr. Božidarom Nagyom, SJ posebno angažirao oko prenošenja posmrtnih ostataka prvoga predsjednika VKB-a Ivana Protulipca iz Trsta u Zagreb (1993.) i promicanja lika i djela bl. Ivana Merza, suosnivača Hrvatskoga Orlovskog Saveza u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Posebice se bio aktivno uključio u rad za odvijanje postupka za beatifikaciju Ivana Merza čiji je bio veliki štovatelj i čiji ga je primjer nadahnjivao cijeli život u njegovu apostolskom djelovanju.

Lav Znidarčić je surađivao u brojnim listovima i časopisima: „Križarska straža“, „Nedjelja“, „Život s Crkvom“, „Katolička riječ“, „Glas koncila“, „Hrvatska revija“, „Kolo“, „Obnovljeni život“ i dr. Tekstove je iz razumljivih razloga često potpisivao pseudonimima (Bošnjanin, Splićanin, Hrvatski robijaš, Zijah Ars, Suradnik iz domovine i dr.). U nakladi Matice hrvatske objavio je knjigu Alojzije Stepinac (1998.) u kojoj je objavio tri nadbiskupova pisma napisana tijekom njegova prisilnog boravka u Krašiću.

Dr. Lav Znidarćić umire 23. prosinca 2001. u Kliničkoj bolnici „Dubrava“ u Zagrebu. Na vječni je počinak ispraćen 29. prosinca na zagrebačkom groblju Mirogoj u prisutnosti mnogobrojnih prijatelja, znanaca i poštovatelja.

 

Zlatko Matijević