|
Kraj rata, ulazak partizana u Zagreb, ubojstvo Jerolima Malinara 8. svibnja 1945. poslije podne ulaze prve partizanske jedinice u napušteni grad Zagreb.
Zagreb od 6. svibnja čuvaju od pljačke i
mogućih obračuna naoružani pripadnici Narodne zaštite (sa žutim trakama
oko rukava, na kojima je bila oznaka NZ i broj svakog pripadnika) u kojoj je i
Jerolimov sin Boris. Stoga u tom inter-regnumu između dviju suprotnih vojski,
jedne poražene koja je napustila grad i druge pobjedničke koja će tek ući u
napušteni grad i "osloboditi ga", (iako su ga oružane snage i
policija napustile) u gradu u to vrijeme nema pljačke, provale u stanove, ni
oružanih ispada ili obračuna među građanstvom. Glavnina vojske i beskonačne kolone civila napustile su Zagreb
već tijekom 7. svibnja. Po povlačenju zadnjih vojnih snaga (zalaznice)
njemačke, domobranske i ustaške vojske grad je posve pust, kao mrtvi grad. I tada predvečer 8. svibnja u Hercegovačku ulicu dolaze prvi
partizani. Samo nekoliko sati prije taj dio grada napustila je njemačka
zalaznica s oklopnim kolima, jer je u Bosanskoj ulici neposredno uz Istarsku
ulicu u kojoj je stanovao Jerolim s obitelji bio njemački generalštab. To
predvečerje čuju se rafali mitraljeza i automata podno Zagrebačke gore, jer
dolazi do neposrednog dodira između ostataka vojske koja čini zalaznicu i
pridošlih partizanskih jedinica.
Dva dana poslije partizani su na prijevaru Jerolima odveli
od njegove obitelji, na saslušanje u Andrijevićevu ulicu broj 4, gdje je tada
bio smješten partizanski štab za taj dio grada
Anatol Sergejev : Portret Jerolima Malinara Došavši u Istarsku 39 i pozvonivši na
ulaznim vratima zatražili su, da on u kućnim papučama i u kućnom kaputiću
(onako kako je došao na ulazna vrata svog stana) ide s njima samo nekoliko
koraka od kuće, te se ne treba oblačiti, jer da ga jedna njihova "drugarica"
zbog nečeg treba i da će se odmah vratiti. Tako je na očigled susjeda, koji su
pratili zbivanja u našoj ulici iza svojih zavjesa, on u kućnim papučama i
kućnom kaputiću odveden na prijevaru od svoje kuće, odveden bez oproštaja od
svojim dragih, da se više nikada ne vrati u svoj dom. Ulice su tada bile puste
i u gradu je vladao strah od nepoznatog i mogućih represalija, jedino su se
simpatizeri komunista tome radovali, ali ih još javno nije bilo na ulicama.
Jerolim bi vjerojatno već tu noć bio strijeljan, kao što su to učinili
partizani tih noći s tisućama Hrvata u gradu Zagrebu i njegovoj okolici. No,
vidjevši kako partizani odvode gospodina Malinara susjedi su njegovu suprugu
upozorili, da je to sigurno zamka i da će joj suprug stradati. Stoga je ona odmah
krenula u partizanski štab u Andrijevićevoj ulici i tamo odrješito upozorila
partizanske oficire, da paze što rade njezinom suprugu, jer je njezin brat u
Titovom glavnom štabu (takve informacije je imala o bratu Vladimiru, koji je
bio u partizanima). Tamo je zatekla svog
supruga Jerolima žicom vezanih ruku na leđima. Tako te noći Jerolim nije
likvidiran, nego je drugi dan prebačen u Savsku cestu (u zgradu današnje
Učiteljske akademije), gdje je tih dana pobijeno mnogo zarobljenika. Zatim je
odveden u zarobljenički logor na Kanalu (koji je bio tada na prostoru na
kojem je danas Autobusni kolodvor u Zagrebu). Tamo su tada bili nizovi drvenih
baraka za zarobljenike, a prostor oko njih bio je ograđen bodljikavom žicom i
okružen partizanskim stražama. Nezaboravno stravična slika ostala je u sjećanju
iz tih dana, dana neposredno po završetku 2. svjetskog rata. Zarobljeni
domobrani, ustaše i civili zbijeni u skupine s jedne strane logorske žice, a na
cesti s druge strane njihovi najmiliji, koji su željeli bar nekoliko riječi
čuti od svojih i uručiti im košaricu s hranom otkinutom od svojih usta, no
ništa od toga. Samo snažni povici "Odbijte drugovi i drugarice!", a
zatim bi slijedio u znak zastrašivanja niz rafala automatima (engleskim
automatskim puškama) iznad glava onih koji su željeli vidjeti svoje najbliže.
Drugi svjetski rat je završio, ali ovdje je još uvijek bilo ratno stanje sa
svim svojim mržnjama i osvetama. Vera i cijela njezina obitelj bili su
uvjereni, da će oca Jerolima ubrzo pustiti kući, jer ne samo da nikom nije
učinio ništa nažao, nego štoviše spašavao je sve one, koje je mogao i koji su
mu se obratili. Dok je on još bio zatočen u logoru na Kanalu, njegov nećak
Franjo Kauzlarić koji tada vodi njegovu knjigovežnicu, odbija da dade i mali
dio prihoda radnje obitelji, jer da to
sada više nije Malinarovo, nego je knjigovežnicu preuzela II. jugoslavenska
armija. Prije bilo kakve sudske odluke i službene presude Jerolimu
Malinaru, zabranjen je pristup njegove obitelji njegovoj knjigoveškoj radnji, koju je on uz ogromno odricanje,
velika zaduživanja i izuzetnu sposobnost, te neizmjernu radinost zajedno s
suprugom Verom opremio i svojim radom stvorio. Najstariji Jerolimov sin ide sredinom
lipnja s omladinom grada Zagreba na žetvu u Slavoniju (Đakovo i okolna mjesta)
da se spasi žito na poljima, uvjeren da će njegov otac već biti kod kuće, kada
se on vrati sa žetve. No, obitelj Malinar saznaje iz novina (Vjesnika od 16.
srpnja 1945. godine) presudu partizanskog
suda, da je zbog djela narodnog neprijatelja na
kaznu smrti strijeljanjem i trajan gubitak svih političkih i pojedinih
građanskih prava i konfiskaciju imovine osuđen Verin suprug Jerolim,
te da je presuda izvršena 15.
srpnja 1945. godine. Supruga Vera je ne znajući ništa o tome
(prije te novinske vijesti), tu noć uoči tj. od 14. na 15. srpnja probdjela u
nekom bunilu i užasu, govoreći djeci, da sigurno sada njihovog tatu jako muče,
da to ona osjeća, te da će ga ubiti. Da, ona je tu noć užasa proživljavala
zajedno s njim opraštajući se od njega. Boris dolazeći kući, nalazi majku
zaplakanu i izbezumljenu i sam ne može shvatiti, da je njegov dobri otac
Jerolim od partizana likvidiran. Istovremeno je "u ime naroda"
konfiscirana (oduzeta) sva njegova
imovina, te tako Vera Malinar rođena
Jesensky u dobi od 43
godine postaje udovicom sa
četvero malodobne djece i to bez ikakvih prihoda. No, tu pismenu
presudu Vojnog suda Komande grada Zagreba njegova supruga Vera prima tek
sredinom rujna 1945. godine. Stoga u prvim mjesecima po objavljenoj
osudi (u Vjesniku sredinom srpnja) Vera živi u nekoj lažnoj nadi, da to nije
istina, da su vjerojatno Jerolima odveli u rudnike u Srbiji ili da je u Sibiru.
Živi u teškoj depresiji i stalno se sastaje sa susjedama, čiji su muževi od partizana
ubijeni i koje isto žive u lažnoj nadi. Traže sve moguće veze i poznanstva, da
ipak dođe do nekih podataka, da li je Jerolim živ i gdje se nalazi. U crnini
je, kao i ostale ratne udovice, te svako malo gubi živce. Ne smije joj se reći,
da je to nažalost istina i da sigurno partizani nisu nikog od osuđenih
poštedjeli, jer nisu poštedjeli ni mnogo onih, kojima uopće nije suđeno.
Prijepis originalnog teksta presude,
a ispod toga je slika presude poslane Jerolimovoj obitelji dva mjeseca po izvršenju
presude.
VOJNI SUD
KOMANDE GRADA ZAGREBA
dana 10.IX.1945.
Obitelji Malinar Jerolima
Z A G R E B Istarska 39
Presudom ovog suda broj 533/45. od
11.VII. 1945. presudjen je Malinar
Jeronim Martinov i Margarete r. Beljan, r.30.IX.1897.u Vratima, Fužine,
Delnice, zavičajan i nastanjen u Zagrebu, Istarska 39 knjigoveža,
oženjen, otac 4.djece, Hrvat zbog djela narodnog
neprijatelja na kaznu smrti
streljanjem i trajan gubitak svih političkih i pojedinih gradjanskih prava i
konfiskaciju imovine u smislu čl. 6 Zakona o konfiskaciji.
Ova je presuda izvršna. Tokom
istrage ustanovljeno je, da posjeduje slijedeći imetak
knjigovežnu radnju.
Smrt fašizmu - Sloboda narodu ! ž i g
Pretsjednik, kapetan.
Vlado Ranogajec Prvih godina poraća Jerolimova obitelj
prolazi svoju Golgotu. Kada su ostali bez svog dobrog voljenog oca i
hranitelja, a u domu je zavladala velika praznina i tuga. Istovremeno oduzeti
su im svi prihodi i popisana sva imovina u stanu, pa čak i dječje igračke, do
odluke o konfiskaciji. Knjigoveška radnja u koju je uložen sav trud, napor i
odricanja Jerolima i Vere, konfiscirana je, isto kao i Jerolimova velika zbirka
medalja i odlikovanja. Da tu njegovu poznatu zbirku medalja i odlikovanje ne bi
prebacili u Beograd, dogovoreno je, da se kao konfiscirana imovina Jerolima
Malinara pohrani u Muzeju grada Zagreba, gdje se i danas nalazi u spremištu
Muzeja. Njegova obitelj tada je više gladna nego sita, živi zimi u nezagrijanom
stanu, nema novaca za odjeću a djeca rastu, a i u školi zbog tatine sudbine
imaju velikih problema. To je tragična priča za sebe. Kako obitelj ostaje bez
ikakvih prihoda, pomože joj stari Verin
otac Ignacije Jesensky. U tim olovnim vremenima prema svojim
mogućnostima obitelji pomažu i Verine sestre i Jerolimova braća
(koji tada i sami teško žive), kao i poznata katolička obitelj Nikole Dušaka.
I dok se susjedi u Istarskoj ulici u kojoj stanuje njegova obitelj odnose s
poštovanjem i pažnjom prema njima (bez obzira na svoja osobna i kod nekih
suprotna politička opredjeljenja), oni ljudi koji Jerolimovu obitelj ili njega
osobno nisu poznavali, većinom mijenjaju svoj stav u vrlo neprijateljski čim
dolaze do saznanja, o kakvoj se obitelji radi (hrvatskoj i katoličkoj, čiji je
otac zbog toga od partizana ubijen).
Početkom 1946. godine (31.
siječnja) komunistički agenti ubijaju Jerolimovog najboljeg prijatelja dr. Ivana Protulipca na ulici u
Trstu, te i on iako u emigraciji, nije izbjegao njihovoj egzekuciji. Poznati
pravnik, veliki katolik i Hrvat, odličan govornik i organizator (tridesetih
godina predsjednik Velikog križarskog bratstva, a kasnije Hrvatskog junaka), čovjek
koji je odbio suradnju s ustašama i dr. Antom Pavelićem, koji je bio čist kao
suza i ništa mu nisu mogli podmetnuti, za nove vlastodršce bio je baš stoga
vrlo opasan kao poznati katolik i pošten Hrvat, te ga daju mučki ubiti samo
pola godine poslije Jerolima. Jerolim je pogubljen i pokopan na nama nepoznatom mjestu. Za njegov grob još i danas se ne zna, stoga je početkom devetog desetljeća prošlog stoljeća na obiteljskoj grobnici oca njegove supruge rođene Jesensky zajedničkim sredstvima Jerolimovih sinova postavljena spomen ploča, njemu u čast i na sjećanje. Tako su na Mirogoju na grobnici Obitelji Jesensky (koju je uredio Verin otac Ignacije-Vatroslav) osim nadgrobne ploče s imenima u njoj pokopanih članova obitelji postavljene dvije spomen ploče, jedna ploča u sjećanje na Verinu šogoricu (suprugu Verinog brata Božidara Jesensky), koja je bila zatočena u Jasenovcu od 1943. godine i zadnjih dana rata poginula pri pokušaju proboja iz logora. Ni za njezin grob se ne zna. Druga ploča je postavljena u sjećanje na Verinog supruga Jerolima Malinara strijeljanog od partizana po završetku rata, vjerojatno 15. srpnja 1945. godine. Oboje su bili idealisti i pošteni borci za svoja uvjerenja, iako na suprotnim stranama, međusobno su se poštivali. U obiteljskim susretima za života, bez povišenih tonova svaki od njih je branio svoj stav i pokušao naći opravdanje i razumijevanje u suprotnom stavu drugoga. Tako je na toj grobnici u glavnoj Mirogojskoj aleji iza križa, odana počast ubijenima za svoje ideale, pokopanim na nepoznatim mjestima, ali palim na suprotnim stranama, kao simbol pomirenja i praštanja.
Tekst na spomen-ploči podignutoj Jerolimu Malinaru na sjećanje glasi: JEROLIM MALINAR *1897 +1945 STRIJELJAN U POSLIJERATNOM VIHORU NA NEPOZNATOM MJESTU Jerolimova supruga Vera u dobi od 43.
godine ostaje bez voljenog supruga i sve pokretne i nepokretne imovine, te bez
ikakvih prihoda, ali ne sama, nego sa svoje četvero malodobne djece, koje treba
zbrinuti i podići na noge. Ona neće pokleknuti, te svojom dosljednošću,
odlučnošću, borbenošću i argumentima spašava dio imovine i stan. Za svoj
glasovir vodi pravi rat, jer je novopečenim oficirima JNA (dojučerašnjim partizanima) i njihovim
drugaricama, koji se sručiše iz šuma i gora diljem Jugoslavije u grad Zagreb,
ta konfiscirana Jerolimova imovina a posebno glasovir zapela za oči, kao
pčelama cvjetni nektar. Stoga žele pod svaku cijenu svoje novo useljene stanove
u Zagrebu opremiti onim što im je za njihov novostečeni status i ugled bilo
značajno. I tako Vera poslije duge i teške borbe ipak uspijeva spasiti svoj
glasovir, te na njemu s velikim emocijama svira sve do svoje duboke starosti,
sve do odlaska u Dom umirovljenika. Veliku pomoć u spašavanju njezine i
njezinog dijela zajedničke imovine (glasovira i namještaja stana), pružio je
pravnik dr. Kuntarić dobar znanac iz Jerolimove i njezine mladosti. Sedam godina poslije Jerolimove smrti, 1952. godine (na Svijećnicu 2. veljače)
ženi se Jerolimov najstariji sin Josip Boris
s Vericom Krajačec
(studenticom geografije-biologije) u crkvi Uznesenja bl. Djevice Marije u
Stenjevcu i s njom ima sina jedinca
Štujući u cijeloj našoj obitelji plemeniti
lik našeg oca Jerolima, tim svetim imenom kršteni su i naš nećak, a tatin unuk
(Jerko Malinar, sin Hrvoja Malinara,
koji živi u Austriji), naš sin ( Sva Jerolimova i Verina djeca postigla
su u životu ugled i poštovanje, jer im je kao dragi uzor služio njihov pokojni
otac. Imaju sretne i stabilne brakove, djecu i unučad, a njegova kći Blanka već
ima i praunučad.
Jerolimova supruga Vera bila je uvijek vesele i vrlo temperamentne
prirode, te se kod nje osjetilo i zračilo njezino mađarsko podrijetlo. Voljela
je glazbu, ples, pjesmu i zabavu. S velikim veseljem svirala je glasovir i kad
je bila dobre volje to je pratila pjesmom. Bila je samouvjerena i odlučna,
voljela je društvo, voljela je drugima pomoći i davati savjete iz svog životnog
iskustva, a posebice savjete o liječenju bolesti i lijekovima. Doživjela je
duboku starost, okružena velikom pažnjom svoje djece i svojih unuka. Iz svog stana
u Grobničkoj ulici 34 odlazi 1989.
godine zajedno sa svojom sestrom Mirom Concilia u novi Dom umirovljenika «Trešnjevka» (Trg Slavoljuba Penkale 1), gdje je
vrlo zadovoljna smještajem i uslugama. Do zadnjeg dana života bistra je uma i
pokretna. Svoje umorne oči posljednji put zatvara i odlazi smirena u vječnost
svom suprugu Jerolimu, u nedjelju 13. rujna 1998. godine u 96. godini života.
Pokopana je 17. rujna na Mirogoju u obiteljskoj grobnici svog voljenog oca
Ignacija Jesensky.
Z a k l j u č a k
Jerolim Malinar mučenički završava svoj život u 48. godini života
strijeljan od
partizana 15. srpnja 1945. godine na nepoznatom mjestu na području grada Zagreba u kojemu ostaje sve vrijeme ne napuštajući
ga, ostajući uz svoju obitelj, vjerujući u pravdu i poštenje. Prije
strijeljanja prolazi kroz sadističko mučenje. Kao Hrvat i katolik umro je za
svoje katoličke ideale i načela, praštajući svojim mučiteljima Ostao je u
sjećanju svih onih koji su ga poznavali i voljeli, uzdignute glave, čista
obraza, odan svojoj Katoličkoj Crkvi i svom hrvatskom narodu do zadnjeg trena
svog života. Bio je jedan od najbližih suradnika i
prijatelja dr. Ivana Merza i dr. Ivana Protulipca, osnivača hrvatskog
katoličkog omladinskog pokreta (orlova i križara). Bio je poznat kao nadasve pošten,
uporan i radin hrvatski katolički djelatnik, te član vodstva orlovske i
križarske organizacije od njihovih začetaka. Dosljedno je živio u katoličkom
duhu kao uzorni kršćanin i otac obitelji, po načelima
“ŽRTVA-EUHARISTIJA-APOSTOLAT”, te je za njih i zbog njih položio svoj život,
kao katolički i hrvatski mučenik. Kao
pravi istinski katolik poštivao je ljudski život i svakog čovjeka bez obzira na
vjeroispovijest, narodnost i rasu. Osuđivao je svaki zločin, bez obzira tko ga
je učinio i s kakvim ga je ciljem učinio. Pomagao je svakom tko mu se obratio
za pomoć i u svakom čovjeku vidio je samo njegovu dobru stranu. Bibliografija : Malinar, Jeronim : HRATSKA ODLIKOVANJA. Tiskana kao poseban prilog
katoličkog godišnjaka DANICE, Društvo svetog
Jeronima, Zagreb,1943.
Bozanić, Antun :
BISKUP MAHNIĆ - PASTIR I JAVNI DJELATNIK HRVATA. KRČKI ZBORNIK, sv. 22,
Zagreb-Krk, 1991. Nagy,
Božidar : HRVATSKO KRIŽARSTVO ; Pregled osnivanja, razvoja i obnove Križarske organizacije u Hrvatskoj. Križarska organizacija. Postulatura za beatifikaciju
Ivana Merza, Zagreb, 1995. Matković, Hrvoje : POVIJEST NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. Naklada P. I. P.
Pavičić, Zagreb, 1994. |
