Puč Vokić - Lorković

Po kapitulaciji Italije 1943. godine, koju su Hrvati dočekali s velikim veseljem i optimizmom, na ta područja Hrvatske koja su do tada držali Talijani ulaze Nijemci, te ona dolaze pod njihovu upravu. To veselje ubrzo splašnjava kao posljedica grube realnosti. Dio hrvatskog vodstva postaje svjestan činjenice, da se bliži kraj rata, no ne pobjedonosan, kao što se to očekivalo na početku, nego da će se Hrvatska država naći na poraženoj strani, dok će na pobjedničkoj biti komunisti i Jugoslaveni.

Tada jedna skupina časnika i političara promišlja puč, kojim bi svrgla Pavelića s vlasti, ukinula partijsku (ustašku) vojsku i ostavila samo domobranstvo, odnosno hrvatsku vojsku, koja bi razoružala njemačku vojnu silu na našem području i pristupila zapadnim saveznicima. To je bio jedini mogući izlaz iz predstojećeg uključivanja Hrvatske u boljševičku Jugoslaviju. U taj puč koji su predvodili general Vokić i ministar Lorković, nazvan po njima puč Vokić - Lorković uključuje se aktivno Jerolim. Kao odličan organizator imao je mnoga poznanstava kao ugledni i pošteni katolički djelatnik. Da bi pomogao svojoj domovini Hrvatskoj uključuje se u organizaciju puča, no puč je krajem mjeseca kolovoza 1944. godine otkriven i čelni ljudi su zatvoreni i poslani u Lepoglavu.

Tih dana vlada velika napetost i strah u Jerolimovu stanu, te se svaki nepoznati došljak i zvonjava kućnog zvonca dočekuje sa strahom, da li je to njemački Gestapo (koji hvata urotnike) došao po njega. No, rat se bliži kraju. Nijemci vrše pritisak na Pavelića da ne radi nikakve velike čistke među domobranima i građanstvom, jer će inače svi pobjeći u partizane. I tako su samo čelni ljudi puča zatvoreni, ključni pregovarač iz HSS-a bježi u partizane, a ostali ostaju stjecajem navedenih okolnosti pošteđeni, a među njima i Jerolim.

1944. Boris u Narodnoj zaštiti 1945. Posljednja zajednička fotografija Jerolima sa obitelji,

daje znak uzbune ručnom sirenom suprugom Verom, kćerkom Blankom i malim Hrvojem

(snimio Boris)

U teškim ratnim vremenima Drugog svjetskog rata on je svu svoju energiju i sve svoje slobodno vrijeme posvetio spašavanju ugroženih ljudi bez obzira na njihove političke stavove, vjeroispovijest i uvjerenja. Svakom ugroženom koji mu se je obratio nastojao je pomoći ne štedeći sebe i svoju sigurnost, ne očekujući za to nikakve protuusluge, niti zato da bi time prikupio neke bodove za sutra, ako se ratna situacija promjeni. Bio je za to previše pošten i previše dosljedan.

Jerolim je ogorčen nepravdom i brutalnim postupcima prema neistomišljenicima. Da spriječi takve postupke nekih, on se aktivno uključio u jednu rizičnu djelatnost u spašavanje ljudskih života, ne vodeći računa o sebi, pa čak ni o tome, da time ugrožava i svoju obitelj, koju je toliko volio. Stoga ubrzo do njega stižu upozorenja i prijetnje od nekih u vrhovima tadašnje vlasti, neka pazi što čini, jer da svojim postupcima zaštite ugroženih postaje njima sumnjiv, te će i sam stradati. Kako je sam osuđivao svako zlo, a posebno svaki zločin, kao dosljedan katolik poduzimao je sve da to spriječi Tada posve zapostavlja svoj posao, svoju knjigovežnicu, te se postavlja kao branitelj ugroženih. Traži sve moguće dokaze, da bi prikazao pozitivnu stranu i djelovanje osumnjičenih. On tada sve podređuje tom cilju, te koristi svaki slobodan trenutak da prikupi dokaze o nevinosti optuženih i dokaze, da oni nisu ničim željeli ugroziti svoju državu. Tako uspijeva za mnoge ljude ishoditi oslobađanje, a za teže slučajeve minimalne kazne. Čest je slučaj, da netko od obitelji oslobođenih njegovom zaslugom, dolazi sa sela u Istarsku ulicu s punim košarama hrane (u vrijeme kada se više nije moglo gotovo ništa kupiti na tržnici), da bi se na taj način zahvalili gospodinu Jerolimu za pomoć i oslobađanje. No, on odbija svaki poklon, jer kaže to bi za njega bila uvreda. On kao katolik ima dužnost, da svakome kome može pomogne.

On izgara u tom poslu kojem se posvetio svim svojim bićem, vidno mršavi, zapušta svoju radnju, te prepušta vođenje radnje svom nećaku. Bio je suviše zanesen idejom kako pomoći ugroženima, da bi mogao realno sagledati svoj položaj i svoju moguću ugroženost.

Jerolim ne napušta Zagreb, iako ga svakodnevno prijatelji i znanci nagovaraju da to učini, jer da su komunisti nesmiljeni prema svojim neistomišljenicima. Pola godine prije kraja rata Jerolimov prijatelj, koji je bio gradonačelnik Zagreba nagovara ga gotovo svakodnevno, da krene što prije s cijelom obitelji u neku neutralnu državu, te da će mu se osigurati takva mogućnost. Jer da im je stalo, da se takvi pošteni Hrvati sačuvaju. Ako ostane, bez obzira na njegovu poštenost i ljudsko opredjeljenje (pomoći svakome tko je u nevolji), da će ga komunisti sigurno ubiti. Neposredno prije ulaska partizana u Zagreb njegov prijatelj Viktor Kmoniček (inače komunista i aktivista) dolazi u Istarsku ulicu i moli ga da se skloni kod njega (na Krijesnicama), jer da će prvih dana biti mnogo pogubljenja, te će mnogo nedužnih ljudi stradati. U toj situaciji Jerolimov prijatelj Viktor Kmoniček stavlja svoju sigurnost u pitanje, a u korist Jerolima Malinara, kojeg visoko cijeni kao čovjeka. No, on tu prijateljsku i plemenitu ponudu odbija. Vjeruje, da će moći svakome dokazati svoju nedužnost. Nažalost bilo je preveliko njegovo poštenje ali i naivnost u poštenje drugih, pa čak i u nadolazeću crvenu revoluciju.

Stoga ostaje u svom domu, u Zagrebu i tada, kada ga početkom svibnja napušta velik broj njegovih znanaca i prijatelja, hrvatska vojska, ustaše, Hrvatska vlada, kao i mnoštvo civila, te u nepreglednim kolonama kreće kroz Zagreb prema Sloveniji i potom prema Austriji i Bleiburškom polju, kao krvavom kraju poratne epopeje jednog dijela Hrvatskog naroda.