SVEUČILIŠTE U SPLITU
KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET
FILOZOFSKO-TEOLOŠKI STUDIJ
BOL, PATNJA I ŽRTVA U ŽIVOTU I MISLI
BLAŽENOGA IVANA MERZA
Seminarski rad iz temeljnog bogoslovlja
Akademska godina 2006./2007.
Mentor: prof. dr. sc. Nediljko Ante Ančić
Student: Davor Berezovski
Split 2006.
UVOD
Pitanje patnje i boli kroz cijelu je povijest ljudskoga roda bilo jedno od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. S različitim oblicima patnje, susreli su se svi ljudi počevši od najranijih antičkih civilizacija pa sve do današnjih dana. Patnja čovjeka je opisivana i u mitovima i legendama starih civilizacija. Različiti oblici patnje zapisani su i u gotovo svim biblijskim knjigama. U nekim narodima patnja se smatrala najvećom kaznom i prokletstvom. Najveća zagonetka i sablazan starozavjetnog čovjeka je bila patnja pravednika. Proročki spisi Staroga zavjeta navijestili su Onoga slugu-patnika koji će postati uzor svake patnje. Taj uzor je utjelovljeni Sin Božji, Isus Krist, koji je radi nas postao čovjek boli, vičan patnjama. Važno je istaknuti da je kršćanski smisao shvaćanja ljudske patnje i boli uvijek kristološki usmjeren.
U ovom seminarskom radu, prikazat ću životni put blaženoga Ivana Merza promatran pod vidom boli i patnje. Prvi dio sadržava kratak životopis, ovog istaknutog hrvatskog vjernika laika. Kroz cijeli svoj život Ivan Merz se susretao s tjelesnom boli i duševnim patnjama. Svoje misli o tome zapisao je u dnevniku kojeg je uz prekide vodio od gimnazijskih dana pa sve do smrti. Osim dnevnika, Merz o patnji razmišlja i u pismima koje je pisao svojim suradnicima i prijateljima, kao i u člancima koje objavljuje u tadašnjih hrvatskim katoličkim glasilima. Ivan Merz patnju i bol uvijek promatra iz kršćanske perspektive.
Drugi dio seminara sastoji se od opisa patnje Ivana Merza iz mladenačkih dana, kao i opise svih njegovih stradanja za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Najuzvišenije misli o svojoj boli kao i o ljudskoj patnji Merz će zapisati za vrijeme rata. Iskustvo patnje na ratištu, pomoći će Ivanu da se izgradi u katolika s čvrstim životnim, moralnim i kršćanskom načelima, koja će držati sve do svoje smrti.
Završni dio seminara sadrži promišljanja Ivana Merza o vrijednosti ljudske patnje za uspješan apostolski rad, te o vrijednosti patnje kao najsavršenijeg sredstva za spasenje.
1. ŽIVOTNI PUT BLAŽENOGA IVANA MERZA
Ivan Merz se rodio u Banja Luci 16. prosinca 1896. godine, kao sin jedinac od oca Mavre i majke Terezije r. Mersch. Kršten je dana 2. veljače 1897. U devetoj godini primio je prvu svetu pričest, a sljedeće godine ojačan je sakramentom sv. potvrde. Odgajan je u liberalnoj sredini, te od roditelja nije primio dostojan odgoj u kršćanskoj vjeri.
Osnovnu školu Ivan pohađa u Banja Luci i Prijedoru, a gimnaziju je završio u rodnom gradu. Nakon položenog ispita zrelosti, koji je položio s odličnim uspjehom, kada mu je bilo sedamnaest i pol godina, kroz tri mjeseca, 1914. godine, po želji roditelja pohađa vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Početkom 1915. god. započinje studij prava na Bečkom sveučilištu. Zbog Prvog svjetskog rata, Ivan je mobiliziran te prekida studij. Proživljava sve strahote rata na talijanskom frontu od 1916. do 1918. godine[1]. U burnim ratnim godinama jedina svjetlost u Ivanovu životu bilo je istinsko pouzdanje u Boga kao i katolička vjera. Svaki put kada bi otišao na sv. Misu i kada bi primio sv. Pričest Ivan bi dobio dodatnu snagu, a i njegova duša je bila ispunjena radošću.
Nakon završetka rata Merz nastavlja 1919. godine studij u Beču. Studira književnost, romanistiku i germanistiku. Aktivan je član udruženja hrvatskih katoličkih studenata Hrvatska. U jesen 1920. godine kao stipendist nastavlja studij književnosti na pariškoj Sorboni, te na Katoličkom Institutu u Parizu. Dolazi u kontakt s mnogim katoličkim intelektualcima i obraćenicima. Nakon uspješno završenog studija vraća se u Zagreb te već na jesen 1922. godine postaje profesor francuskog jezika i književnosti u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji[2]. Slijedeće godine Ivan je na Zagrebačkom Filozofskom fakultetu obranio svoju doktorsku disertaciju pisanu na francuskom jeziku[3].
I nakon postignutog doktorata filozofije, kao izgrađeni intelektualac, Ivan Merz je želio još više produbiti svoje znanje o vjerskim istinama katoličke Crkve. Kroz dvogodišnje razdoblje (1923. - 1925.), pod vodstvom isusovaca, kao prvi vjernik laik u Hrvatskoj, sustavno studira kršćansku filozofiju i teologiju. Nakon završenog tečaja Merz nastavlja sam proučavati kršćanski nauk i teologiju iz priručnika, te papinskih enciklika od Grgura XVI. do Pia XI[4]. Svoje slobodno vrijeme dr. Merz je posvećivao odgoju hrvatske katoličke mladeži u organizaciji Hrvatski Orlovski Savez, gdje vrši dužnost tajnika ili potpredsjednika[5]. U isto vrijeme Merz je imao utjecaj i na žensku organizaciju Sveze Hrvatskih Orlica[6]. U Crkvu u Hrvata Ivan Merz donosi ideje Katoličke Akcije koju je pokrenuo papa Pio XI.
Tijekom svoga života Merz vodi opširan dnevnik. Napisao je brojne studije i članke u različitim glasilima i više od 170 bibliografskih jedinica. Održao je i mnoga predavanja, osobito mladima.[7] Ivanov nedosanjani san bilo je osnivanje laičkog svjetovnog instituta, koji bi imao glavnu zadaću brigu za Crkvu.[8]
Posljednju godinu života Ivanovo zdravstveno stanje se sve više pogoršavalo. To ga je sprječavalo u njegovom radu. Uz probleme s očima, često se javljala i zubobolja, te je tako Ivan dobio akutnu upalu čeljusne šupljine. Bolest se tako razvijala da je Merz morao poći na operaciju. Izvršena operacija nažalost nije imala učinka, Ivan dobiva meningitis od kojega je polagano umirao. Dan prije smrti Sveti Otac, papa Pio XI. preko brzojava šalje mu svoj apostolski blagoslov.[9]
Ivan Merz umire u Zagrebu na glasu svetosti, dana 10. svibnja 1928. godine u svojoj 32. godini života. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Danas mu se grob nalazi u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, gdje je svakodnevno kroz posljednjih šest godina dolazio na sv. Misu i sv. Pričest.
Glas o svetom životu Ivana Merza još više se proširio kad su mu se ljudi počeli moliti i kad su se po njegovu zagovoru počela događati čudesna uslišanja. Najveće od njih se dogodilo samo dvije godine nakon Ivanove smrti. Djevojka Anica Ercegović se razboljela u svojoj 19. godini od tuberkuloze pluća, upale zglobova, imala je reumu po čitavom tijelu, a bila je i srčani bolesnik. Bezuspješno se liječila šest godina. U srpnju 1930. čudesno je ozdravila nakon što je izmolila devetnicu Ivanu Merzu i pohodila njegov grob. Nakon ozdravljenja Anica je doživjela duboku starost i nije više trebala nikakvu liječničku pomoć. Njezino ozdravljenje je potvrđeno u procesu beatifikacije.[10]
Na tridesetu obljetnicu smrti Ivana Merza u Zagrebu je pokrenut proces
beatifikacije i kanonizacije. Tijekom pastirskog pohoda Ivanovom rodnom
gradu, 22. lipnja 2003. godine, papa Ivan Pavao II. proglasio je Ivana Merza
blaženim.
2. BOL I PATNJA U MLADIM DANIMA I ZA VRIJEME I. SVJETSKOG RATA
2.1. Tjelesna bol očiju
Nakon što je završio pučku školu, Ivan Merz pohađa realku u Banja Luci od rujna 1906. godine. Tijekom svoga školovanja u Banja Luci u svim je predmetima napredovao, a jedino se na njega žalio profesor crtanja, koji je bio i prijatelj njegova oca. Kada mu je majka rekla za prigovore, Ivan joj je priznao, da ga crtanje vrlo zanima, ali da ne vidi na ploču, te da mu je često sve tamno, da prijatelje oko sebe vidi dvostruko i da osjeća bolove u čelu, kada čita. Roditelji su nakon toga s njim pošli u Beč k znamenitom okulisti prof. Fuchsu, koji im je savjetovao da Ivan radi astigmatizma ne smije učenjem na¬prezati svoje oči. Ivanovi roditelji su krenuli i drugom stručnjaku prof. Reussu, koji je dopustio umjereni studij, ali je i upozorio da je vidna snaga lijevoga oka vrlo slaba. Profesor Reuss propisao mu je i naočale za čitanje. Unatoč specijalističkim pregledima u Beču, Ivan će se cijeli život trpjeti od bolesti očiju. [11]
Bolovi će se u očima nastaviti i za vrijeme studija u Beču. Merz je bio u strahu da neće više biti u mogućnosti diviti se ljepotama stvorenog svijeta ako potpuno izgubi vid. O tome svjedoči i zapis u dnevniku: “Pišem, a ne vidim što pišem. Dadoše mi na klinici u oči atropina. Zabrinut sam za svoje oči. Da oslijepim, bilo bi strašno. Bože, sačuvaj! Sav sam svoj duševni svijet sebi stvorio gledanjem, i to da nestane! Za glazbu nisam toliko. Gledat ću, da gdjegod glasovir vježbam, da učim komade na pamet, jer tko zna... Majko vječna, Ti, koja si utjelovljenje poezije, svega lijepog i vječnog, daj, da i nadalje mogu darove ljepote primati”.[12]
Od ožujka od svibnja 1915. Merz se zavjetuje sv. Anti da neće jesti kolače, s ciljem da mu bude bolje očima, kako bi mogao nesmetano čitati i učiti. Želi svoje oči koristiti samo za vlastiti intelektualni napredak, te gledati samo korisne stvari o čemu u svom dnevniku od 25. svibnja 1915. piše: “Teško mi je dulje vremena čitati, jer me oči zabole, te uopće slova ne razabirem. Molitva moja ide Svevišnjemu i sv. Anti, da mi se smiluju i oči poboljšaju, samo da mogu čitati i raditi, koliko mi srce teži: Mnogo, jako mnogo toga imam, što treba da saznam. Modernih, učenih je neprijatelja sa sviju strana, a treba se proti njima boriti dubokim sredstvima. Bože, svoje ću oči upotrebljavati samo za gledanje lijepoga i za uzvišene svrhe, pomozi mi zato, molim Te!” [13]
Prikazujući Srcu Isusovu svoju patnju, tijekom studija u Parizu piše: “Bol moja još uvijek traje i zbog toga ne pisah skoro ništa. Hvalim Isusu Kristu da sam u prošloj epohi, za vrijeme korizme, mogao zaroniti u more boli Njegova Srca i da sam tako živio u uskoj vezi s Njime… Srce Isusovo, Tebi posvećujem svoj život: ako je na Tvoju slavu da trpim i tako dođem k Tebi, neka bude Tvoja volja, i molim Te da uza me budu u Tvome kraljevstvu i moji roditelji...” [14]
Uz liječničku pomoć, Merz se utječe i zagovoru Nebeske Majke Marije, kako
bi molitvom izmolio svoje ozdravljenje. S tim ciljem hodočasti dva puta
u Lurd. Plod hodočašća bilo je samo djelomično ozdravljenje njegovih očiju.
Unatoč tomu, za Ivana je ipak važnija duhovna korist hodočašća. Gledajući
vjernike i njihovo skladno i srdačno pjevanje Mariji u procesiji sa svijećama,
u svome pismu prijatelju svećeniku Nikoli Bilogriviću svjedoči da je u Lurdu
zavolio moliti krunicu: “Ako mi Blažena Djevica Marija u Lurdu i nije posve
izliječila oči, tako da teško čitam, to sam u Lurdu zavolio krunicu, koja
će mi uz sv. Euharistiju biti najvjerniji prijatelj do groba.”[15]
2.2. Mladenačka bol i tjeskoba zbog smrti prve ljubavi
U svojoj šesnaestoj godini u okružju obiteljskih prijatelja Ivan Merz je upoznao svoju vršnjakinju Gretu Teschner. Među njima se tada razvila ljubav, koju je mladi Ivan posebno duboko doživio. Tu ljubav je sam Ivan nazvao idealnom ljubavlju. Gretini roditelji živjeli su u Travniku, a ona je pohađala školu u Banjoj Luci. Ljubav između Ivana i Grete je tragično završila, ali ne Ivanovom krivnjom. Greta je bila protestantkinja laganih životnih nazora. U Travniku ju je zaveo jedan čovjek, te ju je ostavio. Greta je iz očaja počinila samoubojstvo 4. srpnja 1913. Njezina tragična smrt proizvela je u duši mladog Ivana veliki lom, što pokazuje i prva stranca Ivanova dnevnika, kojeg je započeo pisati osam mjeseci nakon njezine smrti. Ivan se sjeća svoje prve ljubavi, i to na jedan veoma svečani, gotovo dirljiv način.[16]
Na prvim stranicama dnevnika Ivan Merz opisuje svoje duševno stanje sjećajući se uspomene na Gretu. Opisuje je kao “djevojku dobra srca, iskrenu, prirodno nadarenu, načitanu i mnogo pametniju od njezinih drugarica.” Ivan Merz nastavlja: “Dok je bila ovdje, voljela me je, jer je znala da u njoj ne nalazim samo žensku, nego i čovjeka. Nazivala me je prijateljem… Ova ljubav se smije nazvati idealnom. Proživio sam mlade dane s njom jedinom, kakve više nema na svijetu i s tugom se sjećam njene prilike. Teško mi je na srcu kad si predočim njezin jedinstveni lik i ćud, i mislim: bilo je prah i otišlo.” Nekoliko dana kasnije Ivan Merz u dnevniku bilježi da je nakon Gretine smrti nastao duševni lom u njegovoj duši: “Ona je mrtva, više je neću nikad vidjeti, nju koja mi je utjeha u životu; i želim iz dna duše da je vidim Tamo, na drugom svijetu. To što za nju osjećam, ne mogu kazati, nego suze moje koje teku kad si predočim ovu plemenitu i dobroćudnu Germanku. Moja mladost je, kako mi se čini, s njom legla u grob; svi se mogu smijati iz dna srca, ja ne mogu.”[17]
Na prvu godišnjicu Gretine smrti Ivan razmišlja o vrijednosti života, kao borbe za Istinu i za Vječnost. Merz se iskrenom molitvom utječe Bogu da primi Gretu u Vječnost, iako zbog slabe vjere nije znala čuvati ljepotu života: “Bože, predobri Bože, saslušaj molitvu slabašnog crvića koji se straši da Te pogleda, kome vrag srce truje, daj, Bože Vječni, daj Greti Vječnost. Oprosti i meni sve zlo i pokaži mi put pravde!”[18]
U pojedinim dijelovima dnevnika Merz je sam sebe optuživao za Gretinu smrt, razmišljajući da njegova ljubav prema njoj nije bila iskrena nego da je bila strastvena, te da je imala “animalne konsekvencije.”[19] U svojoj devetnaestoj godini, Ivan odlučuje da se više neće zaljubljivati, želeći trajno sačuvati uspomenu na svoju prvu ljubav. Merz se tada zavjetuje blaženoj Djevici Mariji na čistoći do ženidbe, razmišljajući da taj zavjet bude i do smrti.[20]
Svoja posljednja tužna sjećanja na Gretu Ivan Merz je zapisao na ratištu Monte Rasta, u listopadu 1917. godine. U Ivanu se ponovno javljaju uspomene koje “paraju srce”. Merz spominje kako se molio cijelu noć kada je saznao da je Greta teško bolesna (od posljedica trovanja), ali sutradan je sve bilo prekasno: “Tecite, suze, tecite u vječnost, jadikuj, dušo, pecite oči - Gretica je mrtva. Ona leži na krevetu nepokretna. Onda su je odnijeli na groblje. A kad sam nakon nekog vremena i ja došao onamo, našao sam na križu napisane tužne i strašne riječi: Greta Teschner. Mene još uvijek peku moje oči koje su pune suza. Sva se moja unutrašnjost uzdiže k Tebi, koja lebdiš iznad vidljivih svjetova. Sklad moje duše hoće da prijeđe u Tvoju. Tebe nema više ovdje, a približava se i moja starost. I moj će život proći i nestati. Nova pokoljenja dolaze i prolaze, i našoj ljubavi neće ovdje više biti spomena, kao da nikad nije ni postojala.”[21]
2.3. Iskustvo boli i patnje za vrijeme Prvog svjetskog rata
U ljetnim mjesecima za vrijeme praznika 1915. godine Ivan Merz je, kao i većina njegovih vršnjaka, bio pozvan u vojsku. U veljači 1916. godine odlazi u Lebring kraj Graza, gdje je boravio 8 tjedana. Dobio je vojničku uniformu, te se morao privikavati na vojnički život. Kasnije je poslan u Graz i Slovensku Bistricu na daljnje vojno obrazovanje. Zatim je u Mürzzuschlagu polazio časnički tečaj i u Grazu položio časnički ispit. Nakon položenog ispita ponovno se vraća u Lebring. U to vrijeme u vojsci nije bilo dovoljno hrane, pa dobiva dopust. U studenom 1916. godine poslan je u Seewiesen na skijaški tečaj, gdje je osposobljen za vođu po bregovima, ali nije bio u ratnoj zoni. Kao vođa skijaške skupine, često je trebao voditi čete na položaj i prenositi vijesti. Često je u svojoj službi skijaša-vodiča prelazio i 40 km dnevno. Skijanje mu nije bilo naporno, a morao se naviknuti i na niske temperature u Alpama. Kod Asiaga je vršio pogibeljnu izvidničku službu. Osim kratkih dopusta, svako pola godine deset dana, proživio je cijelo vrijeme do konca rata na talijanskoj fronti.[22]
Dok je bio na bojišnici Ivan Merz se svakodnevno susreće s patnjom i smrću. Njegov se životni nazor pročišćuje i produbljuje. Kršćanske vrijednosti dolaze na prvo mjesto u njegovim razmišljanjima. Stranice dnevnika koje je zapisao u ratu, dragocjeno su svjedočanstvo svega onoga što je proživljavao u svojoj duši. Ubrajaju se među najljepše i najdublje dijelove njegova dnevnika.[23]
Na početku svoga ratnog dnevnika u Grazu na dan 18. ožujka 1916. piše:
“Velika je vjerojatnost da ću i ja na frontu. Iskreno govoreći, ja se smrti
ne bojim, tamo gore je ono pravo carstvo. Samo se još nisam pomirio s tom
mišlju da ću ja zaista onamo i nisam sebi svjestan da vodim krepostan život.”
Merz se u nastavku pita je li zaista u vojsci trebao prisegnuti i svečano
obećati, da će se boriti protiv onih “koje gospoda u kancelarijama odrede”,
jer je uvijek bio protiv rata i želio je sve ljude pomiriti između sebe.[24]
Za vrijeme boravka u vojsci u Grazu Ivan Merz je svjestan svih slabosti
okoline u kojoj se našao. U takvom okruženju se osjećao slabim i prosječnim
čovjekom, žaleći što on nema ničega što bi ga izdizalo od takve okoline.
Merz za sebe kaže da je egoističan, jer ljude koje susreće u vojsci prosuđuje
prema kriteriju njihova odnosa prema njemu, tako da mu nisu drage one osobe
koje mu nanose bol. Ipak razmišlja da se treba izdignuti iznad vlastite
boli i razmišljati o pravom smislu boli. Unatoč svim poteškoćama života
u vojsci najveći mir i utjehu nalazi u otajstvu Euharistije. To svjedoči
riječima: “Upravo sada trebam duševne snage, trebam crpsti iz nepresahljivog
vrela Ljubavi, iz one svesilne moći Euharistije, koja napunja dušu rasvjetom,
koja je svjetlija od dana, koja je pretvara u duševno zadovoljstvo, koja
smiruje u osjećanju nečega nepoznatog i neizmjernog. Silno, svesilno bih
htio opet tome Vrelu. O, Deus, adiuva me! (O, Bože, pomozi mi).”[25]
Na vojnoj obuci u Mürzzuschlagu Merz razmišlja i o smrti. Smatra da je razmišljanje o pitanju smrti jedno do najvažnijih pitanja za čovjeka. Sam za sebe govori da će ga to egzistencijalno pitanje sada najviše zanimati: “Ne mogu pojmiti da bih mogao skoro poginuti. To me katkada navodi na pomisao da bih morao dulje misliti na smrt, tako da budem u svakom času svoga života na nju spreman. A što je smrt?... Tako sebi predstavljam: odem na frontu, pogodi me kakva kugla za juriša i ja se srušim mrtav. Oh, Bože, na koga ću ja jurišati? Strašna je sila koja čovječanstvo nesmiljeno tjera na te muke.”[26]
Svoje najuzvišenije misli o boli Ivan Merz je zapisao u studenom i prosincu 1916. godine u Seewiesenu: “Život je izvor svega; bol je najpotrebnija bit života. Ona duboko ore dušu i dokumentira bivstvo etike. Gdje nema boli i gdje je sve sito, upravo tamo se najjasnije vide etičke zablude Nitzchea i slično.” Nakon jedne pričesti došao do uvjerenja da su sve kulturne vrednote koje su nastale kroz povijest pisane krvlju i da su produkt boli: “Religija je nastala i potrebna je uslijed boli. Bol je spašavala čovjeka od mlitavosti, ona mu je uvijek ulijevala strah pred nepoznatom, još većom boli. Tko hoće razumjeti kulturu, mora da je trpio, ne samo duševno, nego i tjelesno.”[27]
Ivan Merz je uvjeren da sve ono što mu se događa na ratištu, pa i patnja i trpljenje ima svoju svrhu. Citirajući Isusove riječi: 'Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio' Merz suosjeća sa svim vojnicima koji se nalaze na ratištu, te sada poput Krista trpe, zbog “loših ljudi koji produžuju rat.” Ivan dodaje da se pravi smisao života može shvatiti kroz bol: “Bol je sok života, ona vlada životom i ona je začetnica religija. Gdje nema boli, možemo biti uvjereni da nema pravog života. Bol, ta tako obična riječ, znači i nemati kruha, biti bolestan, biti u vječnoj smrtnoj opasnosti, nositi teret, biti nepravedno zapostavljen i kažnjen, sve je to bol, sve ovo stvara povijest i iza raznih duševnih trzavica opet jedan dio čovječanstva svraća na istiniti put… Upravo ljudi, koji su trpjeli, najbolje znadu što je to bol, patnja. Da nema trpnje, mi jednostavno ne bismo mogli razumjeti kako ljudi idu u hramove, te studene mračne prostore, pa se mole… I zato volim ovu sadašnju generaciju, jer je trpjela i uvidjela da je život ozbiljna stvar, a ne igračka i da živjeti znači ratovati. Jest, volim naše ratnike, jer su oni prozreli život.”[28]
Razmišljajući o Goetheovom liku Faustu zaključuje “da je rat i muka temeljna boja povijesti i napretka, da je bol podigla na noge milijune ljudi i srušila prijestolja, da je bol Kristova čovječanstvu pokazala temeljni smisao života.” Uvjeren da će rat jednom završiti Ivan potiče ljude na asketski život jer je kratkotrajnost zemaljskog života samo minimalna faza prema onom vječnom životu.[29]
Na ratištu Zingarella razmišlja o neizmjernoj Božjoj ljubavi, koja zna što je najbolje za čovjeka, ona vodi i određuje putove svih ljudi. S čvrstim pouzdanjem u Boga Ivan se ne boji smrti. Uvjeren je da smisao života nije u pripuštanju užitcima i strastima, te da smrću sve ne završava. Bol i patnja pokazuju ljudima pravi smisao života: “Donekle žalim da nisam sav ovaj rat proživio na svoje oči. Bol, patnja, pogled na tolike tisuće iznakaženih, mrtvih i ispaćenih ljudi, jamačno, pere sa čovjeka sve prolazno i velikom mu energijom upravo sugerira smisao života. Ono malo boli, što pretrpih, onaj prvi strah pred puščanim tanetima i šrapnelima (na putu k brigadi) govorile su mi uvijek Gospodinove riječi: 'Što se bojite, zar još ne vjerujete?' ”[30]
U opisu ratnih borbi u lipnju 1917. navodi da vojnici na bojišnici nisu fatalisti nego se prepuštaju Božjoj volji, vjerujući da će živjeti koliko se Bogu svidi: “Tako i ja osjećam, pa me nije niti strah; samo se molim da mi grijehe oprosti.” Promatrajući ratnu zbilju Merz priznaje da u njemu pomalo nestaje mladenačko oduševljenje za estetske i literarne misli, ta da ga sve više zanimaju etička pitanja života: “Hoću da prodrem u misterij života. Ah, Bože moj, kako ću u ovaj prodrijeti kada imam odviše slabu volju pa neprestano griješim, osobito u jelu.”[31]
Dok je Merz promatrao mrtve vojnike na bojišnici, u svom dnevniku bilježi: “Gledao sam oko 10 mrtvaca što su poginuli kod ovih zadnjih bojeva. Leže pokriveni 'zeltovima'; dobro se razaznaje da su trupla, nekoja bez noge, nekoja bez glave. Jednome je provirivala žuta noga, kojoj je koža poput pergamene izmežurana. Eto, to je život. Neću sentimentalizirati, jer je to slabost, ali je to najkruća zbilja koja dovikuje: Ne daj se, pobijedi smrt! Krist nad ovim lebdi: 'Tko bude u me vjerovao, neće znati što je smrt'. Askeza, promatranje života i rad jedino u tom smjeru, bez ikakvih koncesija 'ovoj' zemlji, jedini je pravi životni postupak.” Unatoč ovakvoj boli Ivan čezne za blagovanjem sv. Pričesti: “Htio bih blagovati Gospodina, koji me voli više nego itko i koji mi je draži od svega na svijetu. Samo ga nisam dostojan, slab sam odviše da bih se i bez najmanje pomisli žrtvovao za Presvetu Hostiju.”[32]
Svoju žarku čežnju i želju za sv. Euharistijom produbljuje na ratištu Monte Rasta zapisom u dnevniku na dan 9. rujna 1917. riječima: “Nema svete Euharistije. Živim ovdje kao poganin ili kao kakva zvijer. Kao da Agnus više nije u središtu kozmosa, kao da Ga uopće nema. Bože, Tješitelju, dođi da moju prirodu prožmeš atomima vječnosti, pa da tako sličniji Tebi razumijem tijek bivovanja. Moderna se država brine za rum, a sv. Euharistija je sporedna stvar. Gdje su vojni svećenici? Zašto napuštaju svoja stada upravo onda kada im je Bog najpreči?!”[33]
Dok ponovno razmišlja o tome da bi mogao poginuti, prepušta se u Božje ruke i spreman je sa zahvalnošću prihvatiti ono što mu Bog dosudi. Ivan Merz ne vidi ubijanje ljudi kao čast i cilj domoljublja: “Samo me nemojte siliti da ubijam ljude, ljudi bezdušnici! Ja Volim čovječanstvo, volim male, nepoznate ljude koji na svojim leđima nose teret povijesti. Slava, medalje, „rodoljublje“ budalaština su. Poniznost, samozataja, šutnja i dobra djela jedina su realna vrednota sada i nakon smrti.”[34]
U veljači 1918. godine donosi životne odluke koje će početi provoditi kada rat završi: “Boga nikada zaboraviti! Neprestano težiti za sjedinjenjem s njime. Svaki dan - ponajbolje zoru - upotrijebiti jedino za razmišljanje i molitvu, po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. Mise. Taj sat valja da bude izvor dana, u tome satu valja da čovjek zaboravi na cijeli svijet, da potisne sve svjetske brige, svu nervozu života, da bude miran kao u kolijevci. U tome se satu moraju stvoriti planovi za budući dan, tu se razmišlja o vlastitim greškama i moli milost da se svlada sva slabost. ”[35]
Ivan Merz zna da je ograničen čovjek, te da ne može učiniti ništa sam od sebe bez Božje pomoći. Svoje duhovne odluke zaključuje riječima: “Bilo bi grozno kad ovaj rat ne bi imao nikakve duševne koristi za me! Ne smijem onako živjeti kao što sam živio prije rata. Moram započeti novi, preporođeni život u duhu novospoznatog katolicizma. Jedini Gospodin neka mi pomogne!”[36]
Unatoč patnji i boli koje je proživio tijekom Prvog svjetskog rata, u
svome pismu s ratišta Ocu piše: “Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u
ratu, jer me je rat naučio mnogomu što ne bih nikada inače spoznao. Želim
živo da opet postanem slobodan i da uskladim svoj život prema onome što
sam spoznao da je pravo.”[37]
3. BOL I PATNJA U ZRELIM GODINAMA BLAŽENOGA IVANA MERZA
3.1. Trpljenje je put do savršenosti
Svoje prve poslijeratne misli o boli i trpljenju Ivan Merz je zapisao u
prvom tiskanom članku 'Novo doba'. Sadržaj članka
je predavanje koje je održao kolegama u udruženju hrvatskih katoličkih studenata
Hrvatska u Beču.
U članku Merz navodi da cijeli život čovjeka prožimaju bol, muka i zlo.
Tamo gdje bol nije prisutna, rađa se grijeh. Bol je stvorila i stvara nove
generacije. Kaže da je i kod ljudi koji žive ugodnim materijalnim načinom
života, prisutna bol duha, koja dovodi do nedostatka spoznaje, te tragičnosti
i grozote grijeha. Bol je prisutna u cijelom svijetu: “Kao što morski vali
za vrijeme tišine glade obalu, a kada nadođe bura, sve poplave, raznesu
i poremete, tako i bol u doba mira zahvaća one koji su joj najbliži, a kada
oluja potrese čovječanstvom, onda se bol razlije i uzdrma sve na daleko
i široko.”[38]
Ivan Merz se prisjeća svih strahota rata i vojnika, koji su na ratištima daleko od svojih domova, prolijevajući svoju krv nastojali sačuvati mrvice svoje vjere, unatoč svakodnevnoj patnji i borbi s nepovoljnim vremenskim uvjetima, hladnoćom i glađu. Smisao života mogu shvatiti samo oni ljudi koji su se susreli s patnjom. Razmišlja i o svim onim intelektualcima i teoretičarima koji žive u obilju, bez boli i patnje te promatraju čovjeka kao determiniranu osobu. Nadajući se da će promijeniti svoje poglede na svijet i čovjeka, daje im savjete da se i sami ponize, te tako spoznaju vrijednost patnje i žrtve: “Neka zađu u realni život, noće bez krova na kiši, u groznome mraku, gladni i žedni. Neka se uzveru po klancima iznad ponora u koje se mogu svaki čas strovaliti, neka eventualno vide stotinu iznakaženih mrtvaca koji kao klade nepomično leže ili neka poslušaju jauk i jecanje ranjenih iz čijega mesa teče crvena, nešto neshvatljivo.”[39]
Ivan navodi da je Isus Krist proživio bol cijelog čovječanstva i povijesti, te je svojim primjerom života pokazao, da se pravi smisao života ljudi sastoji u boli tj. misteriju križa. Tek na vlastitoj patnji i svakodnevnom nošenju križa, mnoge su generacije razumjele na pravi način i Kristovu patnju: “Živjeti duboko, znači: 'Križ svoj nositi dnevno.'”[40]
Merz smatra kako treba stvarati takve ljude koji će trpljenjem, kontemplacijom i askezom moći bolje razumjeti pravi smisao života. Askeza bi mogla pomoći u lakšem izdržavanju boli, te bi sprječavala ljude da se pokolebaju kada se ona pojavi. Svoj članak zaključuje da pravoga načina života, a prema tome i savršenosti čovjeka nema bez boli i muke, donoseći riječi njemačkog mistika Taulera: 'Zapamtite dobro, oj vi ljudi, što razmišljate, najhitriji konj, koji vas nosi savršenosti, je trpljenje.' [41]
3.2. Merzove duševne patnje zbog nerazumijevanja ljudi Crkve
Iz spisa Ivana Merza, može se zaključiti da je s posebnim poštovanjem poštivao crkvenu hijerarhiju i biskupe koje vidi kao one koji su na svoju službu postavljeni od Duha Svetoga i za njih je bio spreman i život svoj položiti. Nerazumijevanje i napade svoga apostolata i djelovanja Merz je doživljavao i od ljudi Crkve. Jednom prigodom Ivan je bio napadnut i od tadašnjeg splitskog biskupa Kvirina Klementa Bonefačića. U svome pismu biskupu Merz odgovara: “Svaki rad za neumrle duše mora biti skopčan s krvlju; ako je Gospodin htio krvlju i trpljenjem spašavati, ne mogu ni Njegovi nedostojni udovi drukčije raditi. I vjerujte, Presvijetli, u svim našim kušnjama što nam ih šalje naš Vojskovođa i Kralj, najteže su upravo one kada nam udarci dolaze iz ruku onih koje najviše ljubimo i kojima smo, iako nevrijedni, ali uzdajući se u Milost Božju, posvetili svoju suradnju. Dani kušnje i progona Crkve Božje pokazat će tko do konca ostaje vjeran i spreman da Milošću Gospodnjom i svoj život dade za sve od Duha Svetoga postavljene pastire, bez obzira na njihovu osobu i njihove sklonosti.”[42]
U pismu, mjesec dana prije smrti, prijatelju fra Kreši Pandžiću piše da nema spasenja duše bez trpljenja: “Borbe zadnjih godina dovoljno su nas uvjerile da nema te sile na svijetu, koja bi nam mogla naškoditi tako dugo dok se budemo utjecali samo, i to samo u pomoć Gospodina. A da će i dalje biti križeva, to je zakon, jer nema spašavanja i posvećivanja duša bez trpljenja po uzoru Učiteljevu.”[43]
3.3. Vrijednost trpljenja vjernika za apostolski rad
Poučen vlastitom patnjom zbog bolovima u očima, Merz je u svojim razmišljanjima pokazao da je duboko ušao u smisao patnje. O vrijednosti patnje i trpljenja za druge u apostolskom radu pisao je i svojim suradnicima u Katoličkom pokretu, koji su se i sami susreli s bolešću i tjelesnim trpljenjem. Tako na smrt bolesnom prijatelju Dragu Maroševića piše: “Znam da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv trpljenja. Mi smo tijelo Kristovo, te su na njemu uloge podijeljene. Jedni moraju trpjeti da uklone kaznu Božju koja bi se morala stresti na okolicu. Jesi li ikada na to pomišljao, da ti trpiš za naš pokret? Jesi li svoje muke prikazao Gospodinu Kristu za Pokret? Katolicizam se ne će širiti u nas ako ne bude bilo radnika, molitelja i patnika. To je jedan zakon u širenju Kraljevstva Božjega na Zemlji.” U nastavku pisma Merz piše da je plan providnosti Božje upravo u spoznaji misterija života i Isusa Krista a to je: trpjeti za druge.[44]
Kada je Ivan doznao za bolest jedne mlade učiteljice najprije joj savjetuje da poduzme sva sredstva kako bi vratila zdravlje. Ipak dodaje da se treba predati u Božje ruke ako Gospodin želi da ona trpi: “Sami znate bolje od mene, da trpljenjem čovjek može više učiniti za proširenje Kraljevstva Isusova negoli velikim radom, učenim raspravama, sjajnim govorima i člancima. Ako Vas je Isus odabrao da budete apostolom u trpljenju, uvjeren sam da će Vam dati i snagu da uz sudjelovanje Vaše volje taj apostolat i dobro izvršite. Zemaljskim očima možda nećemo vidjeti plodove tog trpljenja, ali gore, u Srcu Božjem ukazat će nam se koliko je njime duša spašeno; kolikim katoličkim pothvatima je donijelo blagoslova.” [45]
3.4. Bolest i prikazivanje života Ivana Merza za hrvatsku mladež
Ivan Merz je od 1927. godine, upravo u vrijeme kada je bio najaktivniji u svom apostolskom radu, počeo neprestano pobolijevati. Najprije je bolovao od upale dušnika i vrata, onda plućnih vršaka i porebrice. Od bolesti se nije mogao posve oporaviti unatoč pažnji i brizi svojih roditelja. U vrijeme bolesti Merz se odrekao nekih strogih navika samodiscipline, koje je sebi nametnuo u cilju pokore i poboljšanja duhovnog života. Tako se odrekao i tvrdog ležaja na kojem je spavao, te strogog posta. Bio je na oporavku u Sloveniji. Prema svjedočanstvu duhovnika Ivana Merza, isusovca o. Josipa Vrbaneka, unatoč svojoj bolesti Merz je svakodnevno išao na sv. Misu i primao Pričest, te je svaki dan po završetku Mise u crkvi nastavljao s polusatnom meditacijom. Surađivao je i sa mladima koji su se zajedno s njime nalazili na liječenju. Svoje liječenje nastavlja na otoku Hvaru, a onda se vraća u Zagreb i nastavlja svoj nastavnički rad. U to vrijeme je promukao, teško je govorio i loše izgledao. Posjećujući i dalje liječnike u nadi da će ozdraviti, te nastaviti svoj apostolski rad za Crkvu, saznao je pravu svoju bolest: akutna upala čeljusne šupljine. Röntgenski snimci su otkrili i postojanje granuloma u čeljusti, koji su prešli u kronični stadij. Merz je pristao na savjet liječnika da izvadi prednje zube, iako su mu naizgled bili potpuno zdravi.[46]
Suočen s bolešću Ivan Merz, nakon duljeg vremena, ponovno piše dnevnik u kojega unosi misli o vlastitoj bolesti: “Dosta je velik križ na nama. Dobio sam gnojnu akutnu upalu čeljusne šupljine. Danas mi je izvađen još jedan zub. Eksperimentalan dokaz kako je trpljenje najjače sredstvo što spasava i posvećuje duše. Blago onim dušama koje s radošću primaju iz ruku Gospodnjih svaku bol i sjedinjene s Isusom pridonose je za raširenje Crkve Isusove u dušama i društvu.” Dva dana kasnije Merz piše: “Lako je svaki dan primati sv. Pričest i gostiti se s Gospodinom. Oh, kako je čovjeku trpko kada mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa. Danas mi opet zub izvadiše.”[47]
Bolest se tako razvijala da je Merz morao krenuti na operaciju. Prije operacije posjetio je svoga duhovnika o. Josipa Vrbaneka. U svome razgovoru s njime, predosjećajući da će uskoro umrijeti, jasno je rekao da Bog od njega traži žrtvu za dobro hrvatske mladeži s kojom je svakodnevno radio. Od svoga ispovjednika se oprostio riječima: “Da, o tom sam već davno uvjeren: treba žrtvovati! Ja sam gotov!”[48]
Nakon operacije koja je obavljena 26. travnja 1928. na Klinici za uho-grlo-nos rana je tako jako krvarila da je Ivanu Merzu pozlilo. Ivan je tada zamolio liječnika da pozove svećenika kako bi primio pomazanje. Svećenik je došao ali nije podijelio sakrament, nadajući se da će se zdravstveno stanje popraviti. Krvarenje ipak nije prestajalo te se moralo zaustaviti umjetnim putem. U nadi liječnika da će se zdravstveno stanje bolesnika popraviti, Ivan Merz dobiva visoku temperaturu i glavobolju. Kroz cijelo vrijeme nakon operacije Merz se mogao hraniti samo tekućom hranom kroz cjevčicu. Zbog iscrpljenosti, prvih nekoliko dana teško je govorio. Svoju posljednju sv. Pričest Ivan je primio na blagdan sv. Ivana, zaštitnika Hrvatskog orlovskog saveza. Taj dan je bio i posljednji dan u kojem je mogao s okolinom razgovarati riječima. Upala čeonih šupljina izazvala je upalu mozgovne opne – meningitis, od kojega je polagano umirao. Bolest mu je najprije oduzela dar govora, a zatim i cijelu desnu stranu tijela. Budući da je Merz živio zdravim i strogim načinom života, imao je zdravo srce i jak organizam, te se dugo borio protiv smrti. Svjedoci koji su ga posjećivali u bolnici govore da je mirno i strpljivo podnosio sve bolove i patnju. U nedjelju 6. svibnja 1928. o. Josip Vrbanek mu je podijelio bolesničko pomazanje. U tom trenutku bolesnik je bio pri punoj svijesti, ali nije mogao govoriti. Nakon podijeljenog sakramenta sjećajući se svoga razgovora s Ivanom, prije njegova odlaska na operaciju, ispovjednik ga je još jedanput pitao da li svoj život žrtvuje za Hrvatsko Orlovstvo. Kako nije mogao govoriti, Merz je dao potvrdan odgovor glavom. U posljednjim danima života Ivan je osjećao grčeve i jaku glavobolju. Preminuo je u četvrtak 10. svibnja 1928. godine u prijepodnevnim satima. U trenutku smrti uz njega su bili njegov otac, kao i najbliži suradnici.[49]
Svećenik dr. Dragutin Kniewald, koji je bio prisutan na smrtnoj postelji, opisuje posljednje trenutke života dr. Ivana Merza riječima: “Ivanovo je disanje bivalo sve polaganije, bilo sve slabije; ležao je mirno, zatvorenih očiju. U to širom otvori velike oči, iz kojih mu je kanula smrtna suza. Pogled je upro tamo daleko u visinu, miran, pouzdan, siguran, još jedan uzdah, još jedan mali, jedva primjetljivi trzaj, i dr. Ivan Merz je predao Svevišnjemu svoju plemenitu dušu.”[50]
Ivan Merz je pokopan, dana 13. svibnja na Zagrebačkom groblju Mirogoj. Na pokopu je bilo oko 5000 ljudi, a predvodio ga je biskup dr. Dominik Premuš. Za vrijeme sprovoda pjevali su bogoslovi. Godine 1977. tijelo Ivana Merza je preneseno u Baziliku Srca Isusova u Zagrebu, u koju je svakodnevno za vrijeme svoga života u Zagrebu dolazio na sv. Misu i Pričest.
ZAKLJUČAK
Na stranicama dnevnika još kao osamnaestogodišnjak Ivan Merz je zapisao rečenicu: “Život mora da nam je žrtva.” Uistinu cijeli život Ivana Merza bio je prožet patnjom i žrtvom. Patnje i boli koje je doživio tijekom Prvoga Svjetskog rata, pomoći će mu da se izgradi u istinskog ljubitelja Krista i Crkve. Svojim životom i djelovanjem želio je slijediti ideal brojnih svetaca koji su kroz povijest trpjeli za Crkvu. Ivan Merz nije bio ni redovnik niti svećenik, ali kao vjernik laik bio je spreman trpjeti za Krista i Crkvu s ciljem rasta Kraljevstva Božjega na zemlji. Vrijednost trpljenja je naglašavao i u svojim predavanjima, te u radu sa suradnicima i mladima. Zbog svojih ideja često je bio podvrgnut izrugivanju i napadima koji su ponekad dolazili i od ljudi iz crkvenih krugova onog vremena. Najveća bol u Ivanovu životu dakle, nije bila njegova tjelesna patnja, nego nerazumijevanje ljudi svoga vremena. Unatoč svim poteškoćama i nerazumijevanju Ivan Merz je strpljivo i požrtvovno, radeći po savjesti, nastavljao promicati kršćanska načela na svim područjima ljudskog djelovanja.
Kao odgojitelj mladih Merz se trudio oduševiti ih za Kristovu Crkvu, te ih potaknuti na duhovan život, posebno na redovito primanje sakramenata. Na koncu svoga života, predosjećajući da će mlad umrijeti, prikazao je Bogu svoj život kao žrtvu za hrvatsku mladež. U znak zahvalnosti prema svome uzoru, mladi iz Vinkovaca su 1929. godine na njegov grob donijeli vijenac s natpisom: “Hvala Ti, Orle Kristov, što si nam pokazao put k Suncu.”
BIBLIOGRAFIJA
1. Dragutin KNIEWALD, Dr. Ivan Merz – život i djelovanje, Zagreb 11932.
2. Isti, Sluga Božji dr. Ivan Merz, Zagreb 21988.
3. Ivan MERZ, Novo doba, Luč, Zagreb, 1919., god. XIV., br. 9-10
4. Isti, Ljubav i čistoća, (Tekstove odabrao i komentirao Božidar
AGY), Zagreb 2002.
5. Božidar NAGY, Borac s bijelih planina, Zagreb 1971.
6. Isti, Ivan Merz - Istaknuti laik u svjedočenju evanđelja, Zagreb 1995.
7. Isti, Ivan Merz - Putokaz suvremenom naraštaju, Zagreb 2003.
8. Isti, (prir.), Put k suncu – Ivan Merz ti govori, Zagreb 1993.
9. Isti, Ivan Merz i Crkva, - studija preuzeta sa službene Internet
tranice bl. Ivan Merza: localhost/ivanmerz.hr/merz-crkva.index.htm
NAPOMENE
[1]Usp. Božidar NAGY, Ivan Merz - Putokaz suvremenom naraštaju, Zagreb 2003., 4-13.
[2]Isto, 18-22.
[3]Disertacija je nosila naziv: L' influence de la liturgie sur les écrivains français de Chateaubriand a nos jours. Objelodanjena u prijevodu Krune Šarića na hrvatski jezik: Utjecaj liturgije na francuske književnike od Chateaubrianda do naših dana.
[4]Usp. NAGY, Ivan Merz - Putokaz…, 31.
[5]"Hrvatski Orlovski Savez" će 1929. godine, biti zabranjen, nakon uvođenja šestosiječanjske diktature.
[6]Usp. Božidar NAGY, Ivan Merz - Istaknuti laik u svjedočenju evanđelja, Zagreb 1995., 32-37.
[7]Usp. NAGY, Ivan Merz - Putokaz…, 43-44.
[8]Nakon Ivanove smrti ovu zamisao je djelomično ostvarila Marica Stanković, koja je osnovala žensku zajednicu "Suradnica Krista Kralja", kao prvi laički institut Bogu posvećenih osoba u Hrvatskoj.
[9]Usp. NAGY, Ivan Merz - Istaknuti laik…, 42-44.
[10]Usp. NAGY, Ivan Merz - Putokaz…, 52.
[11]Usp. Dragutin KNIEWALD, Sluga Božji dr. Ivan Merz, Zagreb 21988., 21.
[12]Usp. Isti, Dr. Ivan Merz – život i djelovanje, Zagreb 11932., 47.
[13]Isto.
[14]Usp. Božidar NAGY, Borac s bijelih planina – Ivan Merz, Zagreb 1971., 199-200.
[15] Isto, 255-256.
[16]Ivan MERZ, Ljubav i čistoća, (Tekstove odabrao i komentirao Božidar NAGY), Zagreb 2002., 17-18.
[17] Isto, 19-22.
[18]Isto, 26-27.
[19] Isto, 49.
[20 Isto, 85.
[21]Isto, 140-141.
[22]Usp. KNIEWALD, Sluga Božji…, 75.
[23]Usp. Božidar NAGY (prir.), Put k suncu – Ivan Merz ti govori, Zagreb 21993., 47.
[24]Usp. NAGY, Borac…, 112.
[25]Isto, 114-116.
[26]Isto, 124-125.
[27]Isto, 128-130.
[28]Isto, 130-131.
[29]Isto, 132-133.
[30]MERZ, Ljubav i čistoća…, 133-134.
[31] Isto, 135-136.
[32]Isto, 137.
[33]Usp. NAGY, Borac…, 153.
[34]Isto, 156-157.
[35]MERZ, Ljubav i čistoća…, 146-147.
[36] Isto, 147.
[37]KNIEWALD, Dr. Ivan Merz…, 65.
[38]Usp. Ivan MERZ, Novo doba, Luč, Zagreb 1919., god. XIV., br. 9-10, 210.
[39]Isto, 211.
[40]Isto.
[41]Isto, 212-215.
[42]Ivan MERZ, Pismo biskupu Bonefačiću od 31.III. 1928., Zagreb, Arhiv I. Merza, F55/47., (preuzeto iz studije Božidar NAGY, Ivan Merz i Crkva, sa Službene Internet stranice bl. Ivan Merza: localhost/ivanmerz.hr/merz-crkva.index.htm).
[43]Isti, Pismo fra Kreši Pandžiću od 11.IV 1928, Zagreb, Arhiv I. Merza, F 52/33., (preuzeto iz studije…).
[44]Usp. NAGY, Ivan Merz - Putokaz…, 45-46.
[45]Isto, 46.
[46]Usp. KNIEWALD, Sluga Božji…, 249-250.
[47]NAGY (prir.), Put k suncu…, 188.
[48] Isti, Ivan Merz - Putokaz…, 47-48.
[49]Usp. KNIEWALD, Sluga Božji…, 251-253.
[50]Usp. NAGY, Ivan Merz - Putokaz…, 49.