«Dr. Ivo Merz», Orlovska Straža, Zagreb, 1. lipnja 1928., br. 6, str. 161

Dr. Ivo Merz

 

Hrvatsko Orlovstvo se teško snalazi u tuzi, kojom osjeća prazninu iza odlaska najboljega. Istina, da smo na vlastitim ramenima dne 13. svibnja ponijeli do groba njegove ugašene oči i zauvijek umuknule usne, steže naša srca do boli i ostavlja u našim dušama strah.

On, dobri, neumorni, vječno nasmijani naš vitez – Ivo odjedanput se digao izmedju nas, otišao bez riječi, napustio voljom Božjom svoju veliku apostolsku ulogu. I ostadosmo bez njega kao smetena djeca.

Ali ne plačite, braćo!

Istodobno se njegov lik pred nama sve više diže i diže. Diže do udivljenja, do heroizma. On niče u svakoj našoj misli sve veći, ljepši, svjetliji. On je ostao u nama, u dubinama naših duša, u ljepoti naše Zlatne knjige, u čistoj ideologiji našega hrv. Orlovstva, u svim uspjesima HOS-a, u svim pobjedama orlovske mladosti.

Tuga naša neka bude ona čeznutljiva tuga ostavljene majke, koja je poslala sina u daleku prekooceansku zemlju, da donese bogatstvo i život.

Otišao je Orao Zlatne knjige, da kao nebeski Orao svijetli još jače putevima hrv. orlovstva, kojima je svijetlio kao žrtva potpuno, kao apostol najbolji, kao euharistijski vitez krista Kralja i Katoličke Akcije.

Slava mu vječna u Kristu!



 

D. ŽANKO, «Svjetlo na gori», Orlovska Straža, Zagreb, 1. lipnja 1928., br. 6, str. 162 - 167

 

Svjetlo na gori

(U spomen † brata dra I. Merza.)

 

"Pa tko je taj čovjek? Što je značio u društvu?" – pitali su se u bolnici liječnici, časne sestre i čitavo osoblje kad su s dana u dan primali sve više posjeta, kad je telefon počeo da neprestano zove tražeći stanje njegove bolesti i kad se konačno najavio posjet samog papinskog nuncija. – Po klinici se šaputalo sa nekim poštovanjem. Ovako visoki posjet je rijedak i premalo je sretnika, kojima ovako ugledni crkveni dostojanstvenik daje lično posljednji papinski blagoslov.

Sutradan su svi znali. U lijes su položili čovjeka, koji je kao posljednje odijelo imao orlovsku odoru.

Bio je orao. I kad se to kaže za našega dra I. Merza mislimo da se reklo najviše, da se reklo o njemu ono, što je za njega najznačajnije, da se u jednoj riječi najdostojnije označio njegov veliki život i glavna – osnovna njegova djelatnost.

Da, dr Ivo Merz je bio svom predanošću duše, snagom najdubljega uvjerenja, energijom herojskoga apostola Orao.

Govoriti o njegovom Orlovstvu, znači isto što izložiti najsvjetlije dane njegova života. Cio njegov život u svim pokretima umne i osjećajne snage znači život za Orlovstvo. Nije lako prikazati rad i djelovanje pok. dra I. Merza u Orlovstvu. Taj rad tako je svestran, da prikazati Merza kao Orla znači pogledati po svakoj stranici Savezova zapisnika, u tolike programe, tečajeve i sletove, u niz predavanja i t. d. Poznati taj rad znači proučiti ogromni rad HOS-a i raznih saveznih odbora. U svemu, u svemu ga nalazite potpuna Orla.

 

Počeci rada dra Merza u Orlovstvu

Nakon svršenih sveučilišnih nauka, godine 1922., vraća se naš dr I. Merz iz Pariza. Vraća se kao potpun čovjek. Njegov pogled na život i na njegov budući rad je tako jasan, da on uistinu predstavlja najbolje i najsvestranije izobraženog čovjeka. Međutim, on se ne vraća samo s velikim znanjem. On u sebi nosi novu dušu, veliku i plemenitu: dušu Božjeg borca i viteza.

Ovako bogato opremljen, on ne dolazi da sve to zadrži samo za sebe. U njemu je jasno sazrela misao, da mora naći takovo područje rada, gdje će svoje znanje i svoje poglede moći upotrijebiti na proširenje Božje misli u narodu. On osjeća, da imade veliku dužnost, da radi, djeluje i stvara.

Dr Merz dolazi u Zagreb s iskustvom katolika, koji se kretao u središtu kat. francuskog svijeta, gdje buji i odvija se život kat. organizacije usko povezan s Crkvom, gdje je Papa zapravo jedini ideolog svih kat. pokreta i gdje se baš o papinstvu razbio snažni zamah kasnije osuđene "Action Francaise". Došao je pun liturgijskog života s onim svojim poznatim debelim Misalom, iz kojega dnevno prati sv. misu, dnevno meditira o dotičnoj svetkovini i uživljava se u crkveni život poput kakvog svećenika. Pun prave pobožnosti obavlja najrevnije vjerske dužnosti i promatra naše prilike, u koje ga je Providnost postavila kao svijećnjak. Došao je kao svršen i gotov čovjek, da započne svoje veliko apostolsko djelo u Hrvatskoj.

Dr Merz osjeća, da će velike misli kat. obnove moći provesti najbolje, usvoji li te misli naša omladina. Razumljivo je stoga, da se on odmah zanima za omladinsko gibanje kod nas.

U to vrijeme, 1922. i 1923. postoje kod nas Hrvata dvije omladinske organizacije: Omladinski savez i Orlovski podsavez kao sastavni dio Jug. orlovske sveze u Ljubljani. Djelovanjem prijatelja, dr Merz ulazi u tadanji Omladinski savez, postaje mu pače i predsjednikom (3. XII. 1922.). U listovima, na sastancima, u štampi, on nastoji, da u redove omladine prodre duh pravoga i dosljednog katolicizma. Razdvojenost omladinskih redova, a velika nastupna i osvajalačka snaga Orlovstva počela je živo zanimati dra Merza. On, koji je želio, da osvaja i stvara, počeo je živo proučavati Orlovstvo – tada još u našim krajevima mlado i nepotpuno organizirano. On uzima u ruke orlovsku "Zlatnu knjigu" i u njoj nalazi svoju dušu. Dr Merz prerađuje neka poglavlja Zlatne knjige, proučava ju, da ju još više približi duši dosljednog i bojovnog euharistijskog katolicizma. Razumljivo je, da je Merzov duh lako ušao u smisao orlovske nauke, da ju je usvojio i postao najveći Orao.

Merz-Orao postaje najživljiji radnik Orlovstva. On se zalaže da se ujedini sva hrvatska katolička omladina u jednu bojnu falangu u Orlovstvu. Omladinski savez, komu je on bio predsjednik, uz njegov pristanak prestaje i stvara se 16. XII. 1923. moćni i jaki Hrv. orlovski savez. Time je bila dana najjača osnovica daljnjem radu dra Merza. Hrvatsko Orlovstvo postaje središtem njegova rada i u njemu on nalazi svoje životne najbolje prijatelje, koji su s njim radili do njegove smrti.

 

Za duh Euharistije i Kat. Akcije

Odmah, od početka rada HOS-a, Merz uzima na sebe glavnu dužnost, njegovu životnu dužnost, da se u Orlovstvu što više razvije duh Euharistijskog života. Njegova odanost Crkvi i sv. Ocu Papi, pa proučavanje života i ustrojstva Crkve, dovodi ga do toga, da postaje najveći radnik za obnovu crkvenog duha u našem narodu i radnik za Katoličku Akciju. To su dva najveća područja Merzove životne djelatnosti. U tom duhu sastavljen je i prvi službeni akt Hrv. orlov. saveza: Pismo za biskupsku konferenciju u Zagrebu u siječnju 1924., koje pismo je sastavio dr. Merz. Ovo pismo znači pravu deklaraciju HOS-a o odnošaju orlovske organizacije prema pitanju opće hrvatske katoličke organizacije. Hrvatski Orlovski Savez u tom pismu zauzeo je stanovište: Sve katoličke vjersko-prosvjetne organizacije imadu se ravnati u svom djelovanju po smjernicama koje daje Crkva. Orlovska organizacija uvađa duhovnika u društvo, ne kao običnog člana, nego kao zastupnika crkvene vlasti. Na ovoj osnovi radio je dr Merz u Orlovstvu dalje.

Kao posebno poglavlje njegovog idejnog utjecaja u najbitnijoj izgradnji hrv. Orlovstva jest svakako njegova redakcija hrvatskog izdanja slovenske "Zlatne knjige". Znao je on, da ta knjiga ima da nosi kao orlovski katekizam sve bitne značajke orlovskog odgoja, prilagođenog hrvatskim vjerskim i prosvjetnim prilikama. A kako je za njega što veći vjerski odgoj kod nas Hrvata potreban prije svega, to on Zlatnu knjigu nadopunjuje i piše neka nova poglavlja, gdje govori o odnosu Orla prema Bogu, Crkvi, Papi i svećenstvu.

U dodatku je donio drugi govor Pija XI. talij. kat. omladini od 21. list. 1923. god., a na prvoj stranici piše: "Našem cjelokupnome katoličkom Episkopatu u sinovskoj privrženosti i ljubavi posvećuje Zlatnu knjigu HOS."

"Hrv. orlovstvo pro primo ima da služi vjeri." To je njegovo vječno naglašavanje. On je htio da hrvatsko Orlovstvo, koje je inače potpuno sačuvalo sve značajke slovenskoga Orlovstva, prožme do dna euharistijskim dahom i poveže ga usko s Crkvom. U jednom pismu biskupskoj konferenciji iz 1926. g. piše on: "Može se reći, da je posebna značajka orlovstva kod nas oduševljenje za presvetu Euharistiju", a onda nastavlja: "Mi smo osjetili, da je potpuna ovisnost naše organizacije od posvećene Hijerarhije, koju mi potpomažemo našim socijalnim apostolatom za nas postala vrelom neizrecivoga blagoslova Božjega. Tim što smo izravno ovisni jedino od naših duhovnih poglavara, postali smo dionicima onih nadnaravnih plodova, kojima spasitelj obdaruje Nasljednika Apostola." Sličnih bi se riječi iz njegovih pisama i članaka o Orlovstvu moglo nanizati do čitave jedne knjige.

 

Proučavanje odredaba Crkve

Nego stoput smo se pitali, odakle njemu ono sigurno snalaženje, svestranost i bistrina kod svakog pitanja? Otkrio nam je tu tajnu neprestano citirajući papine enciklike i biskupska pisma i savjete. Proučio je savjesno sve poslanice papa: Pija IX., Leona XIII., Pija X., Benedikta XV., i Pija XI. Njegov studij je studij savremenog kat. života u svijetu. Njegova dnevna lektira je "Osservatore romano", "La croix", "Documentation catholique". Naših dnevnih političkih novina uopće ne čita, jer na to ne dospijeva. Tko je zavirio u njegovu sobu zadnjih godina našao je oko njega uvijek literaturu Kat. Akcije. Nije bilo knjige ni časopisa ni dokumenta, kojega on ne bi posjedovao. Tako da možemo bez pretjerivanja ustvrditi, da je u pitanju Kat. Akcije već bio auktoritet.

Sve probleme on promatra očima sv. Oca i Crkve. U tom ide samo autoritativnim putem. Neki su mu znali radi toga prigovoriti nesamostalnost, jer nikada nije nešto iznio kao naročito svoje mišljenje. Na to bi on potpunim pouzdanjem, mirom i ponosom govorio o stalnosti crkvenoga mišljenja. "Pa čemu da sami tapkamo, kad nam je Bog dao Crkvu, koja nas u svemu vodi" rekao je često puta.

I uistinu, gdjegod on opazi, da koji biskup piše o modernim plesovima, o modi, o gimnastici, o zabavama, o mješovitim predstavama kao i o sličnim najaktualnijim problemima omladinskog odgoja, on se obraća osobno na ordinarijat i moli dotične stvari. Tako se obraća na biskupe u Belgiji, u Italiji, Austriji, u Rumunjskoj, u Canadi, da o Francuskoj i ne govorimo. Iza njegove smrti mu je stiglo materijala iz Canade.

Pored osnovnih idejnih smjernica, on je izradio Orlovstvu naročiti viteški stil s obzirom na koedukaciju u odgoju, pri sletovima, na putovanju i t. d. U smjernicama sletske discipline piše on na pr.: Orao i Orlica kod prisustvovanja vjerskih čina prednjači. U crkvi prati službu Božju i na oba koljena kleči od podizanja do iza pričesti. – Orlovska se disciplina sastoji u svojevoljnom odricanju svoje volje u korist općega dobra. – U željeznici Orlovi imaju posebne vagone, a Orlice posebne. – Vođa puta neka bude po mogućnosti svećenik. – Odgoj muške i ženske omladine se vrši odijeljeno. – Orlovsko viteštvo traži, da se ne ide u zakutne gostione, da se ne pjevaju bećarske pjesme, i t. d. i t. d.

 

Praktičan radnik

Ali Merz nije ostao samo u svojoj sobi okružen teorijama i bogatim znanjem. Kroz ovih pet godina on je bio savršena žrtva napornog apostolskog rada.

U njemu, savršenom Orlu Zlatne knjige, pokazao nam je Bog, kako je moguće dovinuti se savršenstva slijedeći one male paragrafe zlatnoga našeg katehizma. Njegov život je divna sinteza onoga toliko ponavljanoga gesla.

Dr Merz je bio najrevniji apostol orlovske misli. Obilazio je društva, držao brojne tečajeve i pohode, obavljao prosvjetne ispite, radio oko osnutka društava, obavljao ogromnu HOS-ovu korespodenciju sa crkv. vlastima, pisao mnoštvo članaka u Orlov. Straži, Orl. Misli, Za Vjeru i Dom i Kat. Tjedniku. Naročito je poznat sa svojim skioptikonskim predavanjima o Lurdu i Rimu. Zalaže se za kratku adoraciju predsjedništva HOS-a prije svake sjednice (dok su se sjednice držale kod o.o. Isusovaca). Njegovim nastojanjem se uvelo čitanje duhovnog štiva prije svake sjednice. Najveseliji je bio, kad je čitavo predsjedništvo obavilo na njegov prijedlog duhovne vježbe.

18. rujna 1925. g. predveo je HOS sv. Ocu Piju XI. 120 hrv. Orlova. Merz je bio pokretač u organiziranju rim. hodočašća. U svom tajničkom izvještaju na gl. skupštini u Požegi kaže on među ostalim i ovo: "Preuzv. dr Šarić predao je u ime cijelog Orlovstva sv. Ocu umjetnički izrađenu adresu, u kojoj predsjedništvo HOS-a u ime cijelog Orlovstva obnavlja zavjeru, da će svi Orlovi do zadnjeg životnog daha ostati nepokolebljivo vjerni sv. Stolici." Njegova molitva doprla je do dnevne sv. pričesti. I nije bilo sile ni prilika, koje bi ga mogle od toga odvratiti. Jedamput nam je rekao: "Bez obzira na umor, zaposlenost ili nezgodne prilike treba biti svako jutro kod Pričesti. I to najodlučnije, jer inače pomalo popuštajući nalazimo stotinu opravdanja." Cijelu noć smo se vozili vlakom na jedan tečaj u Šibenik. Od ponoći se već počeo spremati za Pričest, a kad smo stigli u mjesto najprije je otrčao u crkvu. Ovoga ljeta na sletu u Postirama vozio se morem od tri sata ujutro po lošem vremenu, stupao zatim u povorci, prisustvovao dugoj misi i tek pred podne pošao sam pred oltar na Pričest.

Njegova soba je druga kancelarija HOS-a. U njoj se držalo mnogo važnih sjednica, u njoj je svaki Orao nalazio topline i ljubavi. Njegov dobri otac nam je neki dan kroz suze rekao: "Bio je više vaš, nego moj."

 

Potpuni Orao

Uistinu, on je bio sav naš, sav orlovski, sav žrtva za Orlovstvo. Sjećam se živo, kako je lanjske godine na Hvaru rekao: "Bog nam je dao roditelje, da nas čuvaju i brigaju se za naš život u materijalnom pogledu, a da se tako potpuno slobodni možemo prepustiti radu za Kat. Akciju." I nije on tražio nikada odmora ni udobnosti. Kao da je slutio skori svršetak dao je svega sebe. Bio je Orao. Orlovstvu je dao idejno biserje svoje bogate duše. Kad se ispunila čaša njegove žrtve ostavio nas je, da radi za nas na nebu.

Snađimo se u čitanje njegova djela i u najintimniji život naš unesimo njegov duh kao zlatnu baštinu najsvetijega Orla.

Veselimo se, što njegova ličnost nije ostala osamljena i neshvaćena. Tisuće hrvatskih Orlova i Orlica žive danas njegovim duhom Euharistije i Crkve.



 

Antun ŠENDA «Vitez Božji», Orlovska Straža, Zagreb, 1. lipnja 1928., br. 6, str. 167-168

 

Vitez Božji

(U spomen † Dru Ivanu Merzu).

 

Često je sunce polomilo zrake o zidove kuli,

Gdje Vitez je dobri provodio mladost vedrine.

Kroz godine mnoge oružja bojnog iskuša žesti,

I dotle njemu nabujaše snage ko ponorske rjeke.

I stao je snivat o pohodu svojem u zemlju daleku:

Snivao vatrene sne i let kroz poljane puste,

I da mu kose na podnevnom suncu vijore…

I da se zažiže plamenom snagom u ruci mu štit,

I da se koplje proteže dugo do sunčevog srca,

I da »juriša po zraka Sunca na Božje Nebo«,

I da ga čeka na kuli visokoj Madona neka,

Kojoj će vitez pred sjajem pasti i moliti Milost.

 

A dotle je sunce polomilo prste o zidove kuli,

Dok jednoga dana i Viteza zovnu iz samotnih dvora,

Da dugim poljem zajedno pođu u mistične strane,

Gdje će ih čekat Dona Marija – Djevica čista,

Što Vitezu svome poruku slatku po suncu posla.

 

U predvečer jednu, kad sunce pade za goru daleku,

Duga je povorka viteza krasnih pod kulom prošla,

– Al jednoga samo odabra od njih Dona Marija.

I uvede njega u kristalne dvore i alabaster

I riječ mu reče: da Milost će njena prolit se nad njim,

Kad mu narastu ponosna, snažna, orlovska krila.

 

I Vitez se gordi vraćao domu, u misli urânjo…

– Pa kad se nađe između rijeka, što pjenu nose,

Iz krajeva gorskih u dolinu sišav hlade joj grudi,

Dočeka tu ga vedar i hrabar Orlovski Rod,

Što je u snazi mladosti svoje pičeo zidat

Božji Grad.

 

U temelje Gradu uzida Vitez mladost i srce.

Pa kad je bio čist kao kristal, proziran ko veo,

Velika njemu porastoše krila od suhoga zlata,

I tad ga zovnu k sebi u Dvore Dona Marija.

 

Za njim sad plače i lama krila orlovski Rod.

Al plač taj nije očaj bez svjetla, noć bez svanuća:

Jer on će i ko svjetao stup pred nama svima

U Zemlju Hanaan.

 

Zagreb, o Spasovu 1928,

Antun Šenda.



 

Dr. Milan BELUHAN «Osobnost dra Ivana Merza», Orlovska Straža, Zagreb, 1. lipnja 1928., br. 6, str. 168 - 174

 

Osobnost dra Ivana Merza

 

Sjao nam je svima kao uzor i koliko umom, toliko i svetošću. Svestrano naobražen a ćudoredno (moralno) najbolji značaj. Vanredan radnik, kako perom, tako i praktičnim radom u Katoličkoj Akciji, napose u Hrvatskom Orlovstvu, a s druge strane potpuni asceta, umro za sebe i za svijet, da živi Bogu i narodu.

Ovakav je bio. To je ono, što nas je k njemu privlačilo. – Ali ipak: šta je bilo u njega osobito!? Valja u Merzu razlikovati dva zasebna obilježja, iz kojih će nam zasjati njegova osobna veličina: bistrina misli i potpuna dosljednost u izvađanju ideja (namisli).

 

Temeljna misao Merzova života.

Učitelji duhovnog života na razne načine tumače cilj duhovnog života. Jednima je cilj u svemu vršiti volju Božju, drugima pak truditi se oko svestranog vlastitog usavršivanja. A Merzovu je dušu zaokupila svjesna težnja: Svoj život učiniti sličnim životu Spasiteljevu. Radi toga Merz na fronti svaki dan čita iz knjige Nasljeduj Krista. On kod kuće dnevno razmatra najmanje pola sata i to Sveto Evanđelje, život Gospodinov, najrađe po Mešleru D. I., koji je, posve na način duhovnih vježbi Sv. Ignacija, nanizao otajstva života našega Spasitelja.

Razmatrajući pravi si program u svojim odlukama za cio dan. Jednom ga je na Zrinjevcu susreo neki sveučilištarac. Zamotan je bio u svoju kabanicu, te mu se radi toga ovaj nasmijao. Merz na to razotkrije kabanicu i pokaže mu krunicu, koju je putem molio. U povjerljivijem razgovoru istinito mu ispriča, šta on čini u razmatranju. Spoznavajući istinu svetog Evanđelja, on je praktično primjenjuje dnevnom životu. Priznaje, da već u ujutro stvara praktičan plan za saobraćaj s pojedincima i nije mu teško sa svima srdačno općiti.

Dnevno čita duhovno štivo i to samo odlične pisce: Sv. Augustina, Sv. Franju Saleškog, a ono, što je pročitao na sebe primjenjuje.

On se svaki tjedan redovito ispovijeda i to svom ozbiljnošću, težeći za što većom osobnom svetošću. Svaki dan prima sv. Pričest s tolikom vjerom, poniznošću poput malog nevinog djeteta. Neki mi svjetovnjak poslije Merčeve smrti pripovijeda, da je u isusovačkoj crkvi nekoliko puta uporno promatrao vladanje njegovo prije svete Pričesti, u času pričešćivanja i za vrijem zahvale. A taj primjer upravo je uzgojno djelovao na njega.

Slušao bi rado propovjedi i pouke, ako se nadao novom poletu.

Promatrajući život Spasiteljev, razvilo se je u njegovoj duši potpuno razumijevanje duha Spasiteljeva. Duši Merzovoj jasna je ona ljubav Spasiteljeva za sve ljude, pa je on prema tome ljubio rado sve ljude i sve narode. U svojem dnevniku 24. IV. 1921. zabilježio je, da je prisustvovao međunarodnom đačkom katoličkom sastanku, i zamjera Francuzima njihovu narodnu mržnju prema Nijemcima, radi koje mržnje ne dadu da Nijemci sudjeluju u međunarodnim katoličkim pokretima. Merz veli: »Čini mi se, da naš Gospodin Bog svim tim međunarodnim djelovanjima uskraćuje u tom slučaju svoj blagoslov.« Tom zgodom je zapisao: »Srce Isusovo, blagoslovi Francusku i udjeli joj svetu ljubav.«

U vrhunaravnom se je svjetlu Merz podigao nad takovu pogansku mržnju i on svima želi puninu Spasiteljeva otkupljenja.

 

Život za Crkvu.

Iz ovog svrhunaravnog svjetla promatra on i Crkvu Božju kano sveudilj živućeg Krista; mistično Tijelo Kristovo. U Parizu ga našla vijest o smrti biskupa Mahnića. Kaže u dnevniku: »Naš Mahniću, moli za nas! Moli se, da iz našeg pokreta nikne što više snažnih ličnost koji će raditi samo za Presvetu Crkvu Katoličku.«

Iz ovog i ovakovog poimanja, ove jasne misli i pogleda na Crkvu izvodi Merz pojam katoličke djelatnosti u javnom katoličkom životu naroda. Merzu je jasno, da je pitanje obnove naroda isto što i pitanje obnove katoličkog života u tom narodu. Zato Merz teži, da vrela katoličke snage praktično približi narodu, jer je uvjeren, da je djelovanje Crkve u povijesti čovječanstva divno. »Crkva«, veli Merz u Parizu 1. II. 1921., »u svakom vijeku pokazuje čovječanstvu pravi smisao života.« On kaže 16. XI. 1920. za naš pokret: »Samo treba nastojati, da veza s Crkvom bude što jača, da uz sposobnost i svijest vođa bude u njima i heroizam poniznosti i pokoravanja.« Merz je bio najodaniji sin sv. Ocu Papi i Svetoj Katoličkoj Crkvi. On proučava enciklike sv. Oca i primjenjuje ih potrebama naroda. On želi, da hrvatski naš narod na prvom mjestu visoko cijeni nepogrešivu riječ sv. Oca, da se podvrgava njegovoj riječi, kano i neposrednom vodstvu: Episkopatu, kako u nauci, tako i u zakonu i da se s veseljem podlaže posvećenju po svećenstvu. On želi poučiti narod na primanje i priznanje ovog autoriteta, želi, da narod bude pomirljiv u kršćanskoj poslušnosti, a nadasve da ima živu vjeru kano jedino ispravno gledište pojava u narodnom životu.

 

Život posvećen Orlovstvu.

Iz ovog vrhunaravnog Merzovog stanovišta izlazi i shvaćanje našeg Orlovstva. Po njegovom shvaćanju naše Orlovstvo nije tek samo gimnastika, pa ni samo prosvjetna ustanova: ono je oživotvorena Kristova nauka. Orlovstvo izgrađuje naravno plemenita čovjeka do potpuno izgrađene ličnosti. Orao je Merzu potpuni katolik. I koje je onda čudo, da Merz, koji je stvorio tako visoki pojam Orlovstva, da on i živi za Orlovstvo. Zlatna knjiga, kojom je Orlovstvo zadivilo sav katolički svijet, plod je proučavanja i rada, izljev je duše dra Merza. Punih pet godina radi dr. Merz oko ostvarenja načela Zlatne knjige u Orlovstvu. Pa kad ga je netko pozvao, da više radi i u javnom životu rekao je: »Vi i ne mislite, koliko ja radim za Orlovstvo. Svaki čas moga života posvećen je Orlovstvu.« I zato se ne čudimo ovom učenom i svetom mužu, što je malo prije svoje smrti iskreno odgovorio svome ispovjedniku na pitanje: »Ivo, biste li ipak bili spremni da podnesete i život za svoje Orlovstvo?« A blagi i dobri dr Ivo Merz junački je odgovorio: »Sve, sve, i život svoj dajem za Orlovstvo.« Pa zato ga je boljelo i veoma boljelo navaljivanje na Orlovstvo. Smatrao je da objektivno griješe proti narodu i mladeži oni, koji omataju rad ove najdosljednije katoličke organizacije, u kojoj se odgajaju radikalni članovi i vođe Katoličke Akcije.

 

Potpuna provedba načela u životu.

Uz bistrinu ideja u ličnosti dra Merza sjaji potpuna dosljednost u izvađanju tih ideja.

Merz je bio vedar, veseo đak. On studira u Banja-Luci srednju školu, a u Beču i Parizu sveučilišne nauke. Svagdje on poznaje sport, planinarstvo ga oduševljava, ljubi đačke organizacije i zabave pa i ples, ali nikada mu se ne može predbaciti da je pritom povrijedio bilo koju zapovijed, a najmanje kršćansku čednost.

Merz se odlikovao počitanjem spram roditelja. On ljubi svoje roditelje vazda djetinjom ljubavi i zabrinut je za njihovo vrhunaravno i tjelesno dobro. On se za njih mnogo moli Presv. Srcu Isusovu i Majci Božjoj. Kad sam poslije njegove smrti došao u kuću žalosti, ocrtao je njegov dobri otac prekrasnu karakteristiku veleći: »Jednu je zaslužnu crtu imao naš dobri Hans, da se je brižno trudio da nama ne zadaje nikakve brige, a pri tome zaboravljao bi na sebe.« On se u dnevniku od srca veseli »što je u obitelj uvedena zajednička molitva svete krunice dnevne, ako ikako bude moguće«.

 

Život u prisutnosti Božjoj.

Svjedoci njegove tjelesne pokore bili su časnici i drugovi na fronti, a i kolege student i u Beču. On je ležao često na podu, kako u Beču u zajedničkoj spavaonici, onako i u Parizu, a i kod kuće je znao ispod plahte staviti dasku. – Ni njemu nije lako bilo ostaviti cigarete ni čašicu vina, ali on ipak niti puši, niti pije. – Po naravi bio je vatren, ali srdžbu svoju on svladava, i njegov bi se pravi temperament (narav) ispoljio tek u svetom oduševljenju. – Vidjeli smo ga susretljiva, uslužna, ali to je sve bio plod svjesnog oplemenjivanja vlastite duše i plod djelatnosti kršćanske askeze (trapnje). Koji su ga izbliže poznavali, znadu, da se njegova čistoća nije više borila s običnim slabostima tijela, nego se je sve više usredotežavala u pravoj ljubavi spram Boga, Krista, Presvete Majke Božje.

On živi vrhunaravnim životom u požrtvovnom vježbanju u krepostima. On dan za danom hoda u prisutnosti Božjoj. On je pun pouzdanja i ljubavi prema Bogu, a prema bližnjem odlikovao se viteškom susretljivošću i herojskim praštanjem. Povjerio mi je, kako puno mora da trpi teške i preteške uvrede, što su mu nanijeli i nanašali i oni, od kojih se najmanje nadao. Ali dok mu oko plače od suza, dotle mu srce oprašta uvrede…

Plod ovakovog načina života bila je odluka stvorena 4. XI. 1921. u Parizu: »Rob sam Božji. Rezultat trpljenja očiju jest da sam si stvorio smjernice za život. Dnevno molim cijelo čislo. Ozdrave li oči i svršim li ispite, ako ne bude vanjskih zapreka, idem u Isusovce (ako me prime). – Valja na svijet zaboraviti i sve sile usredotočiti u rad za Isusa. Zaboraviti prijatelje, planove sve, – isčeznuti sa zemlje, izgoriti. Da zaista idem što više, tamo gdje nas čeka Otac, Sin, Blažena Djevica Marija, Sveci, Apostoli, Mučenici, Anđeli, Djevice, Toma, Mahnić, Rogulja – svi ovi bezbrojni svjetovi Apokalipse«…

 

Odluka o pravcu života.

1923. godine pravio je duhovne vježbe u Zagrebu u kući otaca Isusovaca da se konačno odluči za budućnost života. Treći ga dan zapita pater, vođa duhovnih vježbi: »Jeste li se odlučili?« Odgovorio je posve jasno i odrješito: »Božja je volja da ostanem u svijetu i budem korektorom (ispravljačem) shvaćanja Katoličke Akcije u nas.« Od onog vremena on se dao svom dušom na ogroman rad. I eno ga veledušna u proučavanju. On je stručno izobraženi profesor i doktor filozofije, no uz to ipak on pune dvije godine sustavno uči sustav kršćanske filozofije pod vodstvom P. Alfirevića D. I. Dr. Merz proučio je sve grane bogoslovske nauke i to prema piscima propisanim na bogoslovskom učilištu: potpunu apologetiku, dogmatiku, moral i crkveno pravo. On proučava enciklike zadnjih pet papa i to po izvorniku i u njima on nalazi ono, što su rimski biskupi kano vrhovni učitelji svete Crkve učili i davali smjernice rada za opće dobro. A konačno smo od današnjeg sv. Oca primili kano finale (vrhunac) naučavanja velikih papa: sistem Katoličke Akcije.

 

Borba za Katoličku Akciju.

Po njegovom mišljenju leži preduvjet za uspjehe katoličkog pokreta samo u tome, da bude organiziran na temeljima, na kojima to Crkva želi. Svojim mnogobrojnim člancima dokazuje Merz kleru, da je Katolička Akcija pastirska dužnost svećenika i zahtjev kršćanskog života katoličkih svjetovnjaka. Na jednom mjestu kaže Merz: »Kada sam počeo proučavati Katoličku Akciju, ja sam se zaprepastio, što Crkva traži, da je sudjelovanje laikata u Katoličkoj Akciji obvezatno, dok vjerska društva Crkva samo preporuča.« Shvativši to najdosljednije on se smatra obvezatnim, da bude jedan od prvih boraca Katoličke Akcije. On je u počecima svojega rada i pisanja mnogim ipak tuđ. Ali molitva i stvaran rad pomogli su.

Dr. Merz se borio za Katoličku Akciju, koju je naš Episkopat usvojio i proveo.

 

Velikan trpljenja.

Merz je veledušan u trpljenju. Zadnjih deset godina njegova života bilo je trpljenje i bol. Na 14. X. 1920. ubilježio si je: »Materijalno mi možda u životu nikada neće tako dobro ići. I u jednostavnoj prostodušnosti nabraja on misli, kojima crta sreću svoju: mogu ustati u 5 sati u jutro, ići Sv. misi, često primiti presv. Euharistiju. Hrane imam dovoljno a mesa nikada, odijelo mi nije poderano, a kragni uvijek čisti… Porblem Križa mogu sada tek teoretski studirati, a dao Bog, da si sada stvorim tako snažnu bazu, da u praksi ne podlegnem križu.«

U Parizu na Đurđevdan 1921. upisao si je zlatne riječi. Boluje na očima; to mu je zapreka u učenju, pisanju, ali on veli: Srce Isusovo Tebi posvećujem život svoj, ako je na Tvoju slavu da trpim i tako dođem k Tebi, neka bude volja Tvoja i molim Te, da uza me budu u Tvom Kraljevstvu i moji roditelji.

Prema ovim mislima jasno nam je, da su tjelesne trapnje, prije već spomenute, bile kao zasebna crta njegova karaktera. Trpljenje dra Merza u napornom radu svjedoče obilno organizacije Orlovstva i njegov literarni rad. Ali što valja ovdje napose istaći, a to su bile duševne patnje, koje je on mirom jednog apostola trpio za pobjedu ideje Krista Kralja.

Ovo zna tek najuži krug i može dati dokumente.

 

Uzor budućih pokoljenja.

Bogu hvala, Isusu slava i čast bila Gospi Svetoj što je hrvatskoj mladeži dala u dru Merzu tako čist, idealan uzor. Bistar svoj um, svoju jaku volje i veledušno srce žrtvovao je interesima Krista Kralja, Svete Crkve Božje i za opće dobro hrvatskog naroda.

Kriste Kralju, Tebi hvala!

Neka je i neka ostane trajna, časna, sveta uspomena srcima našim na tog našeg velikana. Slava, vječna slava nek je velikoj duši dragoga Merza u Kristovoj Slavi.



 

«Zadnji dani Dr. Ivana Merza», Orlovska Straža, Zagreb, 1. lipnja 1928., br. 6, str. 175- 178

 

Zadnji dani Dr. Ivana Merza

 

Naš je Ivo zadnjih godina neprestano pobolijevao. Mi smo to znali, ali nisamo ni slutili, da je rastanak tako blizu. Bolovao je od upale dušnika, vrata, plućnih vršaka, porebrice i nikako se nije mogao posve da oporavi uza svu pažnju, koju su mu posvećivali njegovi roditelji i uza sve njegovo lično nastojanje, kojim se odrekao i tvrdom ležaja i posta i mnogih navika, kojima je kroz godine svladavao sebe. U njegovu dnevniku čitamo 10. II. 1928.: »Dobio sam akutnu upalu čeljusne šupljine… Blago onima, koji s radošću iz ruku Gospodnjih primaju svaku bol i sjedinjeni s Isusom doprinose je za raširenje Crkve Isusove u dušama«. 15. II. 1928. »Lahko je svaki dan primati sv. pričest i gostiti se s Gospodinom. Oh, kako je čovjeku trpko kad mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa!«

 

Patnja zadnjih dana.

Bolest je sve više napredovala i zadavala mu sve više teškoća. Liječnici mu preporučiše operaciju. On se odlučio na operaciju. Našao sam ga zadnje večeri prije njegova odlaska na kliniku kako slaže fascikle svoje opsežne kartoteke. Rekao mi je, da želi pomno sve urediti prije nego ode na operaciju. Ponovno je uredio svoju knjižnicu i veliku korespondenciju i te se tada oprostio s roditeljima i pošao na kliniku. Pripisivao sam to njegovom smislu za red i njegovoj savjesnosti. No bilo je tu mnogo više: Ivo je predosjećao, da ne će dugo živjeti on se potpuno spremio za smrt i htio je da sve bude u potpunom redu. Svojoj je majci zadnje vrijeme znao reći da će umrijeti prije nje i u po šale je molio, neka uzme za sina jednog njegova prijatelja i druga iz predsjedništva HOS-a. koji je ostao bez oca i majke. Oprostivši se s roditeljima pošao je svome ispovjedniku gdje je uvijek nalazio na puno razumijevanje i utjehu u najtežim časovima svoga života. Tako je i ovaj put ohrabren izašao iz one sobice na zadnji put svoga križa. I uspeo se u prvi kat ušne klinike, gdje mu je u sobi br. 23, Kutvirt, doznačen krevet u dnu sobe, desno od prozora. Bilo je to 26. travnja. Drugo ga je jutro operirao prof. dr. Mašek, koji mu je, zajedno sa ostalim liječnicima posvetio svu pažnju i brigu. Iza operacije rana je tako jako krvarila, da mu je pozlilo, te je on sam pitao liječnika, bi li pozvao svećenika. Kad je ovaj to potvrdio, molio je, da se telefonski pozove njegov ispovjednik, da mu dade zadnju pomast. No ovaj je došao, pa ga je samo utješio, a da mu nije dao zadnje pomasti, jer su na klinici bili uvjerenja da će krvarenje prestati i rana doskora zacijeliti. Kad krvarenje ipak nije prestajalo, a Ivo je sve više slabio jer je mogao samo nešto mlijeka da uzme cjevčicom, zaustavljena je krv umjetnim sredstvima. Tada su mu već skinuli i ovoj, te se činilo, da bolest kreće svojim normalnim tokom. Već je mogao i nešto više mlijeka i tekućih stvari uzeti sa cjevčicom. U to je iznenada počela rasti temperatura, a on je priznao da ga boli glava. Tako je opet prošlo nekoliko dana, a da se nije opažalo posebnih razloga ozbiljnoj bojazni. Koji put se činilo, da teško govori i da je vrlo umoran, ali to nije bilo ni čudo uz toliki gubitak krvi, visoku temperaturu, a tolike dane gotovo bez hrane. U četvrtak, 5. svibnja, kad se slavilo našašće sv. križa, bio je vrlo umoran i vrlo je malo govorio. Mislio sam, da ga umaraju mnogobrojni posjeti. Kad su svi otišli, zamolio je, da mu se donese sjutradan, na prvi petak, svetu pričest. Dogovorih se sa časnom sestrom koja ga je dvorila, da će mu donijeti svetu pričest bolesnički duhovnik, kad bude pričešćivao i druge bolesnike. Svetu je pričest primio sa velikom sabranošću i pobožnošću. Cio je dan umorno ležao i ljubezno primao mnoge posjete. U subotu su mu oči postale osobito velike i svijetle. U nedjelju, na blagdan svetog Ivana, zaštitnika hrvatskih orlova, opet je primio svetu pričest i to je bio posljednji razgovor, što ga je vodio ovdje na zemlji i što ga je mogao riječima izraziti, a ujedno i posljednja njegova sveta pričest. Tog je dana već ranim jutrom svima nama postalo jasno, da se Ivo nalazi u životnoj opasnosti. Upala čeonih šupljina prouzročila je upalu mozgovne opne, koja je postajala sve više difuznom. Našem je dragom Ivanu bolest uzela najprije govor, onda uopće cijelu desnu stranu tijela. Liječnici su poduzeli sve, što je bilo u njihovoj moći, da ga uzdrže na životu i da ga spasu. No nisu više tajili, da samo čudo može ovdje promijeniti prirodni tok bolesti, kako se razvila kod Ivana. Držali su, da će preminuti već u nedjelju, ali njegovo zdravo srce i čistim i strogim životom vanredno sačuvani organizam dugo se borio protiv tako nagle smrti. Velike je boli i teške patnje zadnjih dana podnosio takvim mirom, strpljivošću i obzirnošću, da su se svi prisutni divili. Časna sestra, koja ga je dvorila, rekla mi je, da nikad nije imala takvog bolesnika, da joj se činio kao svetac. U nedjelju poslije podne, oko četiri sata, podijelio mu je njegov ispovjednik zadnju pomast u prisuću očevu i najbližih prijatelja. Ivo je bio pri potpunoj svijesti, ako i nije mogao govoriti. Kad ga je, iza zadnje pomasti, njegov ispovjednik pitao, želi li još što da kaže, klimnuo je glavom, da bi želio. A ispovjednik, pogađajući njegove misli, prema zadnjem razgovoru s njime, prije operacije, upitao ga: »Zar ne, vi žrtvujete svoj život za hrvatsko Orlovstvo?« Ivo je opet dao znak glavom, da to želi.

 

Pred smrt.

Prema liječničkoj odredbi morali su se sada ograničiti mnogobrojni posjeti. Ivo je bio pri svijesti, i sve je zapažao, ali nije mogao reagirati drugačije, nego sam klimanjem glave, a kasnije samo još očima. Često su ga znali teško mučiti grčevi, u kojima je sigurno otplatio posljednji dinar svoga duga Stvoritelju; ako je još imao za što da trpi, tada je onih dana prošao svoje čistilište. Čas prije i čas poslije grča bio je pri punoj svijesti i prepoznao je one, koji su bili oko njega, pa bi lijevom rukom prešao preko glave gledajući ih onim velikim bolnim očima tako im govoreći, da ga glava boli. To je bio sve što je kazao i onim rijetkim posjetima svojih najbližih saradnika, koji (…) uza se znao je uzeti njegovu ruku, stisnuti je i približiti svome licu pokazujući tako svoju nježnost prama ocu i moleći ga da se moli za nj.

Često smo mu dali da poljubi križ i govorili: »Isuse tebi trpim, tebi živim, tvoj sam živ i mrtav!« Zadnje je dvije noći uza nj bdila časna sestra, a kroz dan je bio uvijek po jedan svećenik prisutan. Posljednje je noći uza nj bdio naizmjence msgr. dr. Beluhan, P. Ambroz i O. Pavelić. U četvrtak, 10. svibnja ujutro opet se našao uz Ivanovu smrtnu postelju msgr. dr. Beluhan, koji mu je u ruku utisnuo i smrtnu svijeću, dok smo mi drugi sa suzama u očima i drhćućim glasom molili: »Pritecite sveci Božji, dođite mu u susret anđeli Gospodnji prikazujući dušu njegovu pred licem Gospodnjim. Neka te primi Krist, koji te je pozvao i neka te anđeli dovedu u krilo Abrahamovo prikazujući dušu tvoju pred licem Gospodnjim.« Prisutan je bio uz msgra dra Beluhana i dr Protulipac. Ivanovo je disanje bivalo sve polaganije, bilo sve slabije; ležao je mirno, zatvorenih očiju. U to širom otvori velike oči, iz kojih mu je kanula smrtna suza. Pogled je upro tamo daleko u visinu, miran, pouzdan, siguran, još jedan uzdah, još jedan mali, jedva primjetljivi trzaj, i dr Ivo Merz je predao Svevišnjemu svoju plemenitu dušu. A mi smo kleknuli, dok je msgr dr Beluhan molio: »Pokoj vječni daruj mu, Gospode, i svjetlost vječna neka mu svijetli. Da počine u miru. Amen.«

 

»Dio njegov među Svecima!«

Mnogo se onih dana molilo i žrtvovalo u Zagrebu i po svim hrvatskim krajevima, da Gospod povrati zdravlje svome gorljivom apostolu kome je predstojao život velike izvanredne djelatnosti za slavu Božju. Pojedine su ugledne ličnosti žrtvovale svoj život i molile Gospodina, da njih uzme s ovog svijeta, a njega da ostavi na životu. Gospodu se drugačije svidjelo. Ne mogu se oteti dojmu, da je Ivanova smrt imade dublje, mističko značenje. Prekrasno pismo nadbiskupa Šarića i biskupa Srebrnića, koji ga tješe i šalju mu svoj biskupski blagoslov (…) Apostolski nuncij, nalazeći se 9. svibnja na proputovanju u Zagrebu, obaviješten o bolesti dra Merza pohodio ga je i podijelio mu apostolski blagoslov. Sav potresen rekao je tom prigodom Ivanovom ocu: »Ako umre, nije nesreća za nj, nego za nas.« U predvečerje smrti primio je i od samog svetog Oca Pape Pija XI. brzojavni blagoslov. Tako je naš Ivo, koji je toliko ljubio Svetog Oca gledajući u njemu živoga Krista, primio na samrti i ovu rijetku utjehu i zadovoljštinu… Ali on, koji je upravo zadnje vrijeme toliko žeđao za trpljenjem i želio da bude zaboravljen, primio je od Gospoda i tu milost, da nije mogao vanjskim znakom pokazati svoje radosti nad ovom velikom pažnjom biskupa i Svete Stolice; on je mogao tek zahvalnim trenom očiju pokazati, da je razumio, što su mu rekli… Unišao je u kliniku kao jedan običan pacijent, a njegovo je mrtvo tijelo izneseno s posebnim počitanjem, koje se iskazuje rijetkima. Da, dragi brate Ivo: prava je veličina u poniznosti i zaboravi pred ljudima, kako si Ti to zadnjih dana naročito podvlačio.

Na kliniku je sa sobom uzeo svoj nerazdruživi veliki Misal, razmatranja P. Meschlera, odluke svojih zadnjih duhovnih vježbi i krunicu koja mu danas ovija hladne prste. Kako nije mogao sam više »moliti misu«, zamolio me 1. svibnja, na dan svetih apostola Filipa i Jakova, da mu čitam misni obrazac. I zar je slučaj, da je zadnje, što je tako čitao iz svoga misala, čitanje knjige mudrosti: »Sjat će pravednici u velikom postojanstvu protiv onih, koji ih pritješnjivahu i odnesoše rodove rada njihova. Vidjevši zbunit će se od groznoga straha i divit će se nevidjenomu i nenadanomu spasenju i govorit će o sebi skrušeno i od tjeskobe duševne uzdsat će »Ovo su dakle oni, kojima se nekoć podsmjevasmo i podrugivasmo. Mi lude, držasmo život njihov za ludost i svršetak njihov za sramotu: a gle, kako se pribrojeni među sinove Božje i dio je njihov među svecima!«



 

«Veličanstven sprovod pok. dr. I. Merza», Orlovska Straža, Zagreb, 1. lipnja 1928., br. 6, str. 183-185

 

Veličanstven sprovod pok. dr. I. Merza

 

Još u petak u jutro prevezeno je bilo pokojnikovo tijelo u mrtvačnicu na Mirogoju. Na urešenom visokom odru u samom cvijeću, među velikim svijećnjacima bio je izložen u dvostrukom lijesu od zinka. Mnogobrojni posjeti kat. pučanstva, škola, č. sestara, đaštvo nadbiskupske gimnazije, razne kongregacije, neprestano su se izmjenjivale.

Neki su dolazili po više puta da mole kod njegova lijesa.

U petak popodne je postavljena kod odra počasna straža Orlova u odori, koja se je neprestano izmjenjivala sve do sprovoda.

U subotu su se izmijenili svi zagrebački Orlovi kod bogato urešenoga odra, kojeg su počeli resiti brojni vijenci što su svaki čas stizavali.

U nedjelju poslije podne u tri sata pred mrtvačnicom je bi sakupljen kat. Zagreb. Čitavi sat se redao sprovod, u kojem su se redom postavile razne Marijine kongregacije, Savez kršć. socijala, čitavo đaštvo nadbiskupske gimnazije sa profesorskim zborom, grkokatoličko sjemenište sa poglavarima. Zatim je slijedila orlovska glazba, sva zagrebačka orlička i orlovska društva sa podmlatkom i naraštajem.

Orlovi su uz pratnju naraštajaca nosili brojne vijence i to: Roditeljski vijenac. – Vijenac obitelji Hallens. – Obitelji Kranj. – Obitelji dr. Belić i Marošević. – Hrv. Orlovskog Saveza. – Zagrebačkog Okružja. – Sušačkog okružja. – Sarajevskog okružja. – Splitskog okružja. – Mahnićevog đačkog okružja. – Akademskog Orla (Zagreb). – Orla I. (Zagreb). Orla »Kačić« (Zagreb). – Đ. Orlova I., IV., V. i VI. (Zagreb). – Orlova i Orlica sv. Duh (Zagreb). – Sveze Hrv. Orlica. – Hrv. kat. Orlice »Dubravka«. – Hrv. katol. Orlice »Danica Širola«. – Od HKN Saveza. – Od prof. zbora nadb. gimnazije. Od učenika nabiskupske gimnazije. – Od hrv. akad. kluba »Domagoj«, uz brojne kite cvijeća.

Zatim je slijedila ogromna povorka svećenstva za čitavom nadbisk. bogoslovijom i franjev. klericima sa sv. Duha i sa kaptola. Sprovod je vodio presvij. g. dr. D. Premuš. Uz asistenciju presvij. g. dra. R. Dočkala i preč. g. dra. M. Međimurca.

Pred lijesom se nosio bogati roditeljski vijenac, a lijes je na ramenima nosilo šest Orlova u odorama između špalira kojeg je s obje strane tvorilo po pet Orlova i četiri akademičara Orla u akademskoj gala odori.

Iza lijesa je uz njegova oca i rodbinu stupalo predsjedništvo HOS-a sa svojim duhovnikom preč. g. M. Beluhanom. Zatim se je razvila ogromna, nepregledna povorka delegata raznih korporacija, organizacija Kat. Akcije, orlovskih okružja i društava. Tu je bio među ostalim presvij. g. Salis-Sevis, sveuč. prof. dr. A. Živković, kao delegat bogoslovskog fakulteta, vlč. D. Kamber u ime vrbosanskog nadbisupa vlč. A. Radić, u ime šibenskog biskupa, dr. I. Markulin, kao predsjednik središnjice K. Akcije, g. dr. Žitko i g. prof. Tomc, zastupnici Jug. Orl. Sveze, francuski konzul, sveuč. prof. g. Warnier (lektor francuskog jezika), te mnoštvo ostalih odličnika; profesora bogosl. zbora, predstavnike raznih samostana i kat. udruženja. Iz provincije su još došli na sprovod vlč. g. Anaković iz Đakova, vlč. g. Šalovac iz Sl. Broda, vlč. g. Kukalj iz Ogulina, vlč. g. Kanoti iz Soplja, vlč. g. Ivičić iz Osijeka, gosp. dr. M. Belić iz Đakova, o dr. Šimunović i g. dr. Ć. Brajša iz Karlovca, g. E. Kraljić, predj. Okružja iz Trsata. Po delegatima su bila zastupana orlovska okružja iz Đakova, Sarajeva, Šibenika, Splita, Sušaka, dok je bilo kompletno predsjedništvo zagrebačkog i Mahnićevog Đačkog Okružja. Zastupana su bila na sprovodu ova orlovska društva: Zemun, Osijek, Đakovo, Brod, Požega, Bjelovar, Kutina, Ivanić grad, Varaždin, Krapina, Sušak, Karlovac, Split, Senj, Sarajevo, Šibenik, Hvar. Te sva orl. društva iz Zagreba.

Na sprovodu je sudjelovalo i predsjedništvo Sveze Hrv. Orlica, sva zagrebačka orlička društva u odorama, delegatice iz Đakova, Karlovca i Sarajeva. Nadalje je zastupano i kat. prosvj. društvo »Katarina Zrinjska« iz Karlovca.

Kad su orlovi iznijeli lijes iz mrtvačnice je bilo oko 5000 ljudi, premda je počela kiša padati.

Hrv. pjev. društvo »Branimir« je otpjevalo ganutljivu nadgrobnicu, a zatim je uzeo riječ dr. S. Markulin, da kao predsj. Kat. Akcije u posljednji put pozdravi prvoga pobornika K. Ak. u Hrvatskoj. Za njim je u ime prof. zbora nadbiskup. gimnazije govorio g. prof. dr. Mladen Deželić. I krenula je duga, veličanstvena povorka kakove Mirogoj iza pokopa biskupa Langa još nije vidio. U to je vrijeme prestala kiša i kad se čitavo mnoštvo sleglo oko groba iza posljednjeg blagoslova popeo se nad otvoreni grob predsj. HOS dr. Protulipac da pozdravi plačem u grlu i suzama na očima neumornog Orla i potpredsjednika.

Još prije njegova govora rasplakao je sve dirljivi govor br. Kraljića, koji je uz vijenac Eckertovog orl. okružja bacio u grob i grudu zemlje sa Eckertova groba na Rijeci. U ime Sveze Hrv. Orlica oprostila se sa »vitezom ženske časti« s. M. Stanković, predsjednica, a pred Akad. Orlom zanosnim riječima je govorio br. S. Ramljak.

»Branimir« je otpjevao od Eisenhuta »Na grobu tvom«, a glazba je svršila sa maršem funebre – ovaj grandiozni sprovod, najvećega između naših najvećih Orlova i apostola Kat. Akcije.

Laka mu bila hrvatska zemlja!

Pokoj vječni svijetlio njemu!



 

«Komemoracija HOS-a na spomen blagopok. Svog potpredsjednika dr. Iv. Merza dne 20. V.», Orlovska Straža, Zagreb, 1. lipnja 1928., br. 6, str. 185

 

Komemoracija HOS-a na spomen blagopok. Svog potpredsjednika dr. Iv. Merza dne 20. V.

 

Toga dana bila je Jeronimska dvorana prepuna svijeta. Nad svime vladala je čudna atmosfera još uvijek svježe boli i žalosti. I vidjelo se je, kako svi još drhtavo čekaju, da bar čuju nešto o nezaboravljenom pokojniku, kad nisu tako sretni, da ga još među sobom vide. Ali eto svi su ga osjećali među sobom: njega, njegov duh, kao nešto što doista postoji, živi preko groba. Među prisutnicima nađoše se i neki odličniji: presvjetla gg. biskupi dr. Premuš i dr. Salis-Saevis. Zastupnici svih redova i č. sestara, neki sveuč. profesori bogosl. fakulteta, presvj. gđa. Badaj, g. dr. Markulin i drugi odličnici.

Kad se je pojavio prvi govornik Mons. dr. M. Beluhan, tišina je postala još svečanijom. Monsignor je ocrtao ličnost pok. dr. Merza. Iznio je usnovnim potezima religiozni, duboki nutarnji život pokojnikov. Služeći se njegovim Dnevnikom i Libellom cordis, te drugim podacima, pokazao je na pokojnikovu živu vjeru, potpuni život cum Ecclesia, na njegovu askezu još od vremena studiranja u Beču i Parizu, napokon njegovo potpuno predanje u volju Božju, strpljivo snošenje tjelesnih boli, duševnih muka, kršćansko praštanje. Osobito je istaknuto iskreno traženje zvanja i s velikom ljubavlju pristupanje životnoj zadaći.

O književnom radu pok. dr. Merza pružio je stvaran i lijepo obrađen prikaz naš književnik brat Ilija Jakovljević. On ističe osobito pokojnikove filozofske i literarne nazore, koje nijesu ništa drugo nego filozofija kršćanska i poezija liturgije. Pokojnikova doktorska radnja u Parizu bila je »Utjecaj liturgije na francusku literaturu«. Ovim svojim djelovanjem bez sumnje bi dr. Merz odgojio jednu novu literarnu i svježu generaciju, da ga prilike nisu povukle na drugo polje literarnog rada. To je nova epoha Merzovog djelovanja. U svrhu obrane Orlovstva i da dade orijentaciju u modernim nastranostima, pok. Merz baca se na socijalni i filozofsko-pedagoški studij. On stvara nove poglede na brak, na koedukaciju u Orlovstvu itd. On donosi orijentaciju u Katol. Akciji i njezin je prvi pobornik.

Ličnost dra Merza kao Orla okarakterisao je brat Dušan Žanko. Merz je idealan Orao, onaj, koji je oživotvorio čitavu »Zlatnu knjigu«, koji živi kao disciplinovani brat i krasan vitez, koji živi po savjetima papinskih enciklika. Dr. Merz posvećuje Orlovstvu ogroman dio svog vremena i studija. U doba teških prilika i događaja ostaje uvijek miran rasuđivač i vođa, jasno zacrtaje direktive i daje orijentacije. A nutrina njegova kao u pravog Nebeskog Orla.

Brat Antun Šenda (student) deklamirao je svoju originalnu pjesmu »Božji vitez«. Pjesma ima alegorično značenje. U njoj je prikazan pok. dr. Merz kao orao-vitez Marijin, kojemu Ona obećaje Milost, kad mu narastu orlovska krila. A kad je u radu za Orlovstvo stekao zlatna krila, zovne ga Djevica k sebi, a on odlazi kao orlovski zagovornik na Nebo.



«Sažalnice», Orlovska Straža, Zagreb, 1. lipnja 1928., br. 6, str. 187, 191 i na omotu

Sažalnice

Prigodom smrti saveznog potpredsjednika brata dr. Ivana Merza primilo je savezno predsjedništvo brojne iskaze saučešća. Kako broj primljenih brzojava i pisama iznosi stotine, to u nemogućnosti, da se svakom pojedinom posebno zahvali, predsjedništvo Hrv. Orlovskog Saveza izriče ovime svima svoju toplu zahvalu. Duboko smo dirnuti ljubavlju, koju prema našem Orlovstvu u srcu nosi naše svećenstvo, crkveni redovi, odlični hrv. Katolici svjetovnjaci. Našim pak Orlovima i Orlicama, koji su izlili bol svojih srdaca svomu vodstvu posebna hvala.


«Zaklada Dra Ivana Merza», Orlovska Straža, Zagreb, 1. lipnja 1928., br. 6, str. 187, 191 i na omotu

Zaklada dra Ivana Merza.

Nakon smrti dra Merza izrazili su nam mnogi prijatelji svoju želju, da Savez osnuje u svojoj upravi posebnu zakladu, koja će imati za zadaću, da prikupi novčana sredstva za izdanje knjige o životu i idejama dra. Merza, te da sakupi dovoljno novčanih sredstava za oživotvorenje onih plemenitih akcija u kojima je dr. Merz radio. Savezno Predsjedništvo zaključilo je ovoj općoj želji udovoljiti, te je takovu zakladu i osnovalo. Pozivamo stoga sve prijatelje, da pristupe svojim ma i najmanjim prinosom u Zakladu dra. I. Merza. Prinosi se šalju na Hrv. Orlovski Savez.


 

Mavro i Terezija Merz, «Zahvala», Orlovska Straža, Zagreb, 1. lipnja 1928., br. 6, str. 185

 

Zahvala

 

Prigodom nenadane smrti našega jedinca, dra Ivana Merza, primili smo sa sviju strana toliko dokaza saučešća od prijatelja i znanaca, da nam nije moguće svakomu lično izreći našu zahvalu. Stoga izričemo ovim putem svima onima koji su našem dragom pokojniku nastojali olakšati posljednje časove, ili su mu iskazali posljednju počast, isprativši ga do mjesta, gdje počivaju njegovi smrtni ostaci, našu iskrenu zahvalnost. Zahvaljujemo napose onima, koji su okitili lijes našega sina brojnim vijencima i svježim cvijećem.

U Zagrebu, dne 17. svibnja 1928.

 

Mavro i Terezija Merz



 

«† Dr. Ivan Merz», Za Vjeru i Dom, Zagreb, 1. lipnja 1928., br. 6, str. 151-153

 

† Dr. Ivan Merz

 

Već davno umukoše mrtvačka zvona, zamrije pjesama tužaljka i zvuci orlovske glazbe nad tihim Mirogojem a mi se još uvijek pitamo: Zar doista? Zar doista ode od nas onaj, koji bijaše najbolji među nama? Zar izgubismo onoga, koji je kao neprestana žrtva paljenica svojim životom sazivao blagoslov neba na čitavo Orlovstvo? Zar nema onoga, koji je poput orlovskog zaštitnika sv. Ivana na Božansko Srce naslonjen, slušao kucaje njegove i po tim kucajima stvarao smjernice, kojima će da stupa Orlovstvo.

Doista, na zemlji ga više nema: Umrije u naponu snage, kad smo ga najviše trebali, kad je pokretu mogao da najviše daje i kad se stalo tek ostvarivati u Katoličkoj Akciji i Orlovstvu ono, za što se on toliko borio.

Pokojni dr. Ivan Merz bijaše doista izvanredna pojava ne samo u orlovskom pokretu, već i među svom katoličkom inteligencijom u Hrvatskoj. Karakterizira ga živa vjera i strogo crkvena orijentacija u javnom radu. Čitav njegov duhovni život naglo se razvijao do savršenstva. Rijetko je naći čovjeka, kojemu bi se načela i život tako podudarali kao njemu. Kao što u vanjskom radu ne bijaše za njega kompromisa sa svijetom, već je uvijek isticao katolički radikalizam, tako radikalan bijaše i u izgradnji svoje duše. Sva javnost katolička znade, da je dr. Merz bio asket, da je živio kao redovnik, da je bio prava euharistijska duša i naročito dijete Milosti. Njegova ličnost privlačila je ljude, svojim primjerom mogao je on postignuti ono, što drugima četo nije uspjelo prokušanim organizacijskim metodama. I da nije za orlovsku organizaciju ništa drugo uradio, već da je samo primjerom svojim djelovao na mlade duše. Orlovstvo bi ga moralo priznati najjačim stupom svojim. Tako je bio velik utjecaj njegova primjera.

Ali dr. Merz znao je uz najdublji kontemplativni život spojiti i vanjski rad, pun žrtve i samoprijegora. U prvom redu nastojao je, da Orlovstvu kao pokretu, koji je tek nedavno nastao, stvori neke ideološke smjernice.

Kako uspjeh katoličkog oganizovanja zavisi o tome, kako će katoličke organizacije provađati direktive sv. Crkve, dao se Merz na proučavnje poslanica i enciklika sv. Stolice, a naročito onih, koje govore o provedbi Katoličke Akcije te o ćudorednim ciljevima katoličkih organizacija. Taj njegov studij donio je zamjernih rezultata i u provedbi Katoličke Akcije u Hrvatskoj i u Orlovstvu. S ponosom ističemo i to neka svi kasniji naraštaji znadu, da je ponajviše zasluga dra Merza, što je provedena Katolička Akcija u našim krajevima, i da se Orlovstvo od svoga početka organizaralo potpuno u duhu Kat. Akcije i stavilo na radikalno katoličko i crkveno stanovište.

Ćudoredni odgoj orlovske mladeži naročito ga je zabrinuo. Jasno je, da ta mladež treba da se bitno razlikuje od ostale savremene mladeži. Orlovska mladež treba da svijetu dade čistih, svetih, požrtvovnih duša; treba da dade apostola, ispovjednika; mučenika, djevica, košto su ih dala prva kršćanska vremena. Toj se potrebi međutim ne može doskočiti, ako stavljamo na mladež minimalne zahtjeve. Ne valja tražiti od omladine najmanje, jer se u tom slučaju ne postizava ništa. Znajući to dobro, dr. Merz uvijek i svagdje zahtijeva od mladeži mnogo. Medjutim od onih temeljnih zasada, kojima je on u Zlatnoj knjizi udario pravac hrv. Orlovstvu, ide on i dalje. U knjižicama »Ti i ona« te »Katolici i moderni plesovi« upotpunjuje značajne crte idealne orlovske mladeži. Iako su se izvodi Merčevi u tim knjižicama činili nekima pretjerani i nesavremeni, ipak su konačno svojom katoličkom istančanošću morali prodrijeti u orlovsku organizaciju i provesti se u njoj.

Dakako da uz idejni rad za orlovsku organizaciju nije napustio ni posve organizacijsko pitanje. Posjećivao je društva, držao tečajeve, predavanja, Cijenio je poslovnik orlovske organizacije i eto u posljednjem svom članku u »Orlovskoj Straži« uspoređuje vrijednost poslovnika za Orlovstvo vrijednosti crkvenog zakonika za Crkvu.

Zanimao se za tjelesnu kulturu orlovske mladeži i ostavio u rukopisu radnje o tom važnom problemu. Iako je njegov rad u glavnom zahvatao idejni program orlovskog pokreta, ipak je vrlo aktivno sudjelovao i u posve organizacijskim stvarima.

Sav taj rad tražio je od njega mnogo žrtava. Slabog zdravlja, a naročito slabih očiju, radio bi do u kasnu noć žrtvujući svaki časak slobodnog vremena Orlovstvu. Upravo je želio, da prinese što više žrtava za Orlovstvo. Jedna Orlica tužila se nedavno pred njime na razne poteškoće, koje je prate u njezinu zvanju. Na to će Merz začuđeno: »pa vi se tužite na to? Ta mi bismo morali ovakve poteškoće upravo sa slašću gutati!«. Te riječi doista najbolje karakteriziraju njegov duh žrtve.

Orlička organizacija bila je dr. Merzu jednako draga kao i orlovska. Kod pohoda orlovskih društava redovito bi održao koje predavanje Orlicama i svoja bi opažanja o stanju društava saopćio članicama centrale. Veselio se uspjehu orličke organizacije, pomagao našu štampu, donosio vijesti iz stranih ženskih organizacija. Naročito je štovao našu zaštitnicu sv. Ivanu i napisao njezin životopis posvetivši ga Orlicama. Kako je cilj Orlovstva da unese ćudorednu obnovu u redove hrv. omladine, smatrao je, da su upravo Orlice zvane, da budu pioniri te obnove. Zato uvijek javno i privatno ističe, da Orlice moraju biti nosioci ćudorednog radikalizma i etički uzori braći Orlovima. Energično se bori proti nečednoj modi, koja ruši dostojanstvo žene i prikriva vječnu ljepotu čiste ženske duše. Za uzor stavljao je Blaženu Djevicu Mariju, koju je on štovao na osobit način. To štovanje očituje se kod njega dnevnim molnjem krunice, širenjem slave Gospe Lurdske riječju i štampom. Zato ga Gospa i uze k sebi u svome mjesecu svibnju kao nagradu, što je njenu slavu na zemlji širio.

*

Predragi brate, upravo osam dana prije svetkovine Uzašašća, Gospodnjega Ti nam ode. Plačemo za Tobom, ali nas tješi misao, da Te Gospodin uze, jer si bio zrio za nebo. Vjerujući općinstvo svetih znamo, da ćeš kod prijestolja Gospodnjega moliti za orlovski pokret. Mi nebu dadosmo najskupocjeniju žrtvu iz naših redova, a ono će nam odvratiti po tvome zagovoru bujicom Milosti.

Neka Ti bude vječna spomen u orlovskim redovima.



 

«Za trajni spomen † dra Ivana Merza», Za Vjeru i Dom, Zagreb, 1. lipnja 1928., br. 6, str. 151-153

 

Za trajni spomen † dra Ivana Merza

 

Premda je prošlo tek kratko vrijeme iza smrti pok. dra. I. Merza, ipak se već danas iz mnogobrojnih sažalnica, veličanstvenog sprovoda, pisanja sve štampe i pouzdanog šapata pobožnih duša opaža, da smo u pok. dru Merzu imali sveta čovjeka, kako je naša javnost ocijenila ličnost † dra I. Merza. I stoga nije nikakovo čudo, da je nastao sveopći zahtjev, da se povede akcija za podignuće dostojnog spomenila velikom pokojniku i na njegovu grobu, kao i u orlovskoj organizaciji.

U tu svrhu osnovana je Zaklada † dra I. Merza, kojoj je pokroviteljem sam preuzvišeni gospodin dr. Antun Bauer, nadbiskup zagrebački, sa zadaćom, da podigne dostojan spomenik dru I. Merzu, da izda knjigu o svetom životu i apostolskom radu dra Merza, i da pomogne izdavanju knjiga o Kat. Akciji, kojoj je najveći apostol bio dr. Merz, da pomaže studij Katoličke Akcije. U tu svrhu potrebni novac očekuje zaklada od prijatelja Kat. Akcije i Orlovstva, a napose od Orlova i Orlica, te njihovih društava, pa sve ove pozivamo, da pristupe kao članovi u zakladu † dra I. Merza. Članovi zaklade jesu: Utemeljitelji, koji jednom ili u obrocima uplate u svrhe zaklade Din 1000.–; 2. Zakladatelji, koji jednom ili u obrocima uplate Din 400.– i 3. Prinosnici, koji doprinesu manje svote u svrhe zaklade.

Zaklada je već izdala sličice sa životopisom † dra Merza, kao i različite fotografije sprovoda i druge, izdat će i velike fotografije za društvene prostorije, a već se sprema i knjiga o dru Merzu.

Pozivamo sva naša orlička društva i sestre Orlice, da među prijateljima Kat. Akcije porade za ova zakladu, te da prema svojoj mogućnosti prinesu koji, makar i najmanji doprinos za zakladu. Novac šalje se na tekući račun Zaklade † dra Merza, kod Društvene Nabavne Zadruge, Zagreb, Pejačeviev trg 15.

Sestre! Odužimo se velikoj i svetoj uspomeni velikog orlovskog radnika i apostola Kat. Akcije † dra Ivana Merza!



 

«Slike dra Merza s kratkim životopisom, te slike sa sprovoda», Za Vjeru i Dom, Zagreb, 1. lipnja 1928., br. 6

 

Slike dra Merza s kratkim životopisom, te slike sa sprovoda

 

Svi mi dobro znamo, koga smo izgubili u dr. Merzu, a opet znamo i to, da smo po njemu dobili moćnog zagovornika u nebu. Uspomena na njega svima nam je draga i ostat će trajna, jer nam je ostavio ono, što se ne zaboravlja, što ne ruši vrijeme, a to je primjer divnog kršćanskog života i požrtvovna ljubav za orlovstvo. Sestre, Orlice, neka ne bude nijedne, koja si neće naručiti sličicu dra Merza s kratkim životopisom, pa u danima, kada nam bude teško, kada ćemo morati prinositi žrtvu za Orlovsku misao, pogled na tu sličicu, misao na dra Merza, bit će nam poticaj, bit će nam dokaz, da se bez žrtava ne gradi orlovstvo. Sličice se naručuju kod Hrv. Orl. Saveza, Zagreb, Pejačevićev trg 15.



 

Dr. KLARIĆ, «Lijet u nebo», Orlovska Straža, Zagreb, 1. lipnja 1928., br. 6, str. 187, 191 i na omotu

 

Lijet u nebo

 

Jeste li već čuli ime: Dr. Ivan Merz? Znam, da ste čuli ovo ime i da ste ga čitali u svakom broju »Orlovske Straže«, jer on je o Orlovstvu više pisao, nego itko drugi od vođa našega Hrvatskog Orlovstva. I hrvatsko izdanje »Zlatne knjige« njegovo je djelo. Možda ste ga i osobno poznavali? Rijetko ćeš naći koje orlovsko društvo u našoj domovini, da ga on nije posjetio. Nijedan tečaj i gotovo nijedan malo veći orlovski slet nije prošao bez njega. Svagdje je bio, na sve je dospio. I za naraštaj dospio je da radi. Njegovim nastojanjem osnovan je godine 1924. Naraštajski odbor i on mu je bio prvim predsjednikom.

A znate li, da Dra Ivana Merza više nema među nama. Njegova orlovska krila već su toliko ojačala, da se je na njima digao u nedogledne sunčane visine. U svibanjski četvrtak iza orlovskoga dana i blagdana svoga zaštitnika sv. Ivana odletio je u nebo. U nedjelju dne 13. svibnja otpratio je cijeli orlovski Zagreb sa mnogim uglednim orlovskim radnicima iz cijele domovine njegovo tijelo do mjesta, gdje će dočekati Uskrsnuće mrtvih. Prekrasni vijenci na njegovom lijesu, birani govori na grobu i obilne suze prolivene na sprovodu, pokazala su svima, koliko nam je svima bio mio i drag. Kad je krenuo sprovod, udario je jaki pljusak kiše, kao da i samo nebo hoće da združi svoje suze sa suzama njegovih prijatelja. No za čas zasjalo je sunce, kao da nam je htjelo reći, da je njegovu dušu obasjavaju u nebu zlatne zrake Suca pravde, Isusa Hrista.

Vratili smo se sa groblja kući s osjećajem u duši, da smo u pokojnom Dru Merzu otpratili na groblje prvoga mučenika napornoga orlovskog rada. – Neka vam, dragi Orlići, u napornom radu za pobjedu orlovskih načela u našoj domovini uvijek lebdi pred očima svijetli primjer prvoga vašega referenta Dr. Ivana Merza.

 

Dr. Klarić.



 

Mavro i Terezija Merz, «Merzovi roditelji našem Nadbiskupu», Katolički Tjednik, Sarajevo, 3. lipnja 1928., br. 23, str. 4 i 6

 

Sarajevo: Merzovi roditelji našem Nadbiskupu

 

Naš nadbiskup Dr. Ivan Šarić primio je od ožalošćenih roditelja pokojnoga Dr. Ivana Merza ovo zahvalno pismo:

Preuzvišeni Gospodine!

Duboko potreseni nenadanim gubitkom našega dragog jedinca, molimo Vašu Preuzvišenost, da izvolite primiti našu harnu zahvalnost za ljubav i pažnju, koju ste iskazivali našem dragom pokojniku za njegova života, te mu tako olakšali boli, utrli mnogu suzu i hrabrili ga na Božjem putu, kojim je išao.

Osobito smo zahvalni Vašoj Preuzvišenosti za tople riječi, što ste ih upravili našem sinu, kad je već ležao teško bolestan i kad je mogao samo očima pokazati, da Vam zahvaljuje na pažnji, ljubavi i molitvama.

Zahvaljujemo Vam, Preuzvišeni, i na iskrenim riječima utjehe, koje ste upravili na nas iza njegove smrti.

U Zagrebu, dne 19. svibnja 1928.

 

Mavro i Terezija Merz.

 



 

«Komemoracija za † dra Merza», Katolički Tjednik, Sarajevo, 3. lipnja 1928., br. 23, str. 4 i 6

 

Sarajevo: Komemoracija za † dra Merza

 

Hrv. Kat. društva u Sarajevu priredila su u nedjelju 20. svibnja svečanu komemoraciju u zavodu sv. Josipa u 11 sati u počast neprežaljenog pokojnika dra Ivana Merza. B. Josip Stipančić otvara sastanak s par toplih riječi o pokojniku i daje riječ vlč. Kamberu, koji u oduljem referatu iznosi život i značenje dra Ivana Merza. Zatim u ime Orlica govori s. Vilma Bielen, nakon čega je komemoracija završena.



 

«Crtica iz života dra Merza», Katolički Tjednik, Sarajevo, 3. lipnja 1928., br. 23, str. 4 i 6

 

Crtica iz života dra Merza

 

Šibenska »Narodna Straža« donosi u 18. broju o pokojnom Merzu ovu crticu:

»U društvu bio je vazda ugodan i fin. Svi su spontano željeli, da s njim govore i da budu u njegovom društvu. Ne znam, da li je ikoji privatnik u Zagrebu primao toliko posjeta, kao pokojni Merz. Njegova finoća bila je tako naravna, ni najmanje namještena, da se odmah vidjela, da izvire iz duše jednoga pravog i istinitog kršćanskog viteza. Ljubio je bližnjega kao samoga sebe. I one, koji su mu bili protivnici; i one s kojima se idejno razilazio; i one najjadnije u ljudskom društvu: siromahe. Vraćali smo se jednom iz Granešine, sa posjeta orlovskom društvu. U tramvaju sreli smo jednoga iznakaženog prosjaka, od kojega je svatko odvraćao oči, jer nitko nije mogao da gleda bol i stradanje, ovoga jadnog čovjeka. Merz je odmah pristupio k njemu, obilato ga nadario i započeo s njime razgovor. Vanredno se razveselio, kad je vidio, da je taj prosjek dobar katolik i da s isprošenim novcem kupuje »Katolički Tjednik«. Očinski ga je putio, da ide što češće k Stolu Gospodnjemu i zvao ga sebi u stan. Brojni ljudi u prekrcatom tramvaju morali su da se dive ovom razgovoru dviju pravih kršćanskih duša, punom istinske ljubavi prema bližnjemu. Ovo je tek jedna sličica, kojih bi se moglo navesti na stotine.«

 



 

Mavro i Terezija Merz, «Zahvala roditelja pokojnog dra Merza», Katolički Tjednik, Sarajevo, 3. lipnja 1928., br. 23, str. 4 i 6

 

Zagreb: Zahvala roditelja pokojnog dra Merza

 

Uredništvo i uprava

»Katoličkog Tjednika«

Sarajevo, Koroščeva ul. 15. I.

 

Prigodom nenadane smrti našega jedinca, dra Ivana Merza, primili smo sa sviju strana toliko dokaza saučešća od prijatelja i znanaca, da nam nije moguće svakomu lično izreći našu zahvalu. Stoga izričemo ovim putem svima onima koji su našem dragom pokojniku nastojali olakšati posljednje časove, ili su mu iskazali posljednju počast, isprativši ga do mjesta, gdje počivaju njegovi smrtni ostaci, našu iskrenu zahvalnost. Zahvaljujemo napose onima, koji su okitili lijes našega sina brojnim vijencima i svježim cvijećem.

U Zagrebu, dne 17. svibnja 1928.

 

Mavro i Terezija Merz



 

Dr. R., «† Dr. Ivan Merz», Glasnik Sv. Josipa, Zagreb, lipanj 1928., br. 6, str. 164-165

 

† Dr. Ivan Merz

 

Gospodin ga je ljubio i zato ga je preveo iz doline patnja i bolova u cvjetne raskoši raja.

Pokojnik je rođen 16. XII. 1896. u Banjoj Luci. Svršivši osnovnu školu i realku u rodnom mjestu nastavlja svoje nauke na sveučilištima u Beču i Parizu. Međutim je bio dvije godine na bojištu u Italiji. Kao profesor francuskoga jezika djeluje na nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu, Umro je, 10. svibnja ove godine navršivši tek 31. godinu života.

Svi, koji smo ga poznavali, ne možemo prežaliti, što nam ode ovako mlad. Ta tek je započeo svoj veliki rad. No Gospodin, čiji su putovi nedokučivi, sudi i računa drugačije. Ne, Merz ne umire mlad, niti na početku svoje velike misije, već umire navršivši puninu života, umire pošto je do dna iskapio gorčinu kaleža, koji mu pruži Gospodin. Umire kao vitez, koji je svoju životnu zadaću časnu ispunio. U čemu je Njegova veličina? Bio je inteligentan i vrlo naobražen, no to je tek vanjština njegove veličine. Merz je velik, jer je katolik. On katolički misli, katolički osjeća, katolički radi. To je srčika, iz koje s razvija izrazita i jaka ličnost Ivana Merza,

Oko Njegove duše uprto je u Vatikan, u Namjesnika Kristova. Uvjeren je, da se s te najviše tačke sve stvari i svi događaji promatraju u pravome svijetlu. Nema tu ljudske diplomacije. Bog je jedno mjerilo svega. I zato Merz s najvećom ozbiljnošću proučava sve, što dolazi s toga, najvišega foruma. On, svjetovnjak, uči sve nauke, koje i bogoslovi. Proučava napose sve okružnice papa, sve tamo od Pija IX. Znade On, da je to nauka koju Krist po Crkvi svojoj podaje vjernicima našega vijeka.

Merz je dosljedan. Što nauči, to provodi u djelo. Razabravši iz okružnica papa Pija X., Leona XIII. i Pija, XI., da Crkva traži od katoličkih svjetovnjaka suradnju u apostolatu, kad je upoznao, da su ovi zvani, da s biskupima i klerom rade oko obnove katoličkog života pojedinca, porodice i društva, bude mu jasan i cilj i program njegova životnoga nastojanja: predaje svega sebe, žrtvuje se posve za katoličku akciju. A uz to je uvjeren, da radi samo ono, što je dužan kao dijete svete Majke Crkve. U njoj gleda sliku Spasiteljevu zato je ljubi kao i Isusa sam samoga.

Lako je zaključiti, kakav je prema tome bio život dra Merza. Bio je ispunjen radom, trpljenjem i molitvom.

Poznajemo ga revna i neumorna kao apostola. Sve, sve je htio predobiti za Krista. Idealnoj i zanosnoj našoj omladini krči nove putove, otvara nove vidike. Oduševljava je i upućuje na ideale, koje postavlja sv. Crkva. Kao da je najzdraviji obilazi sve naše krajeve i s mnogo napora i samoprijegora drži predavanja, upućuje, bodri. On je duša svega rada u Hrv. Orlovskom Savezu. Silnom snagom svoga duha postavlja On naše Orlovstvo na stalnije, jače osnove, podaje mu posve religijski karakter. A uz to ostaje ponizan i skroman, potpuno uvjeren, da je tek oruđe u ruci Božjoj.

Taj sini rad dra Merza bio je dosta kraljevski naplaćen. Gospodin mu je udijelio zamjerni dar trpljenja. Velik je bio u radu, no veći u podnošenju bolova. Bio je uvjeren, da je njegov rad osnovan posve na nauci sv. Crkve, pak je zato silno patio, kad je naišao na neshvaćanje. Nije njemu bilo tako teško podnositi lične uvrede i poniženja, koliko se žalostio, što se tako sprečavao rad katoličke akcije. On, pun ljubavi prema Bogu, htio je, da sve odjednom plane istom ljubavi. No ta je njegova ljubav morala proći školu trpljenja i sada slavi triumf u Božjoj ljubavi.

Merz je bio čovjek jake i ustrajne molitve. Molio je kod kuće, molio ulicama našim, molio u crkvama. Sav je njegov rad i sve njegovo trpljenje plod njegove molitve. Dnevno razmatra, sluša i moli sv. Misu, prima sv. Pričest, pa i njegovi razgovori često su molitva, jer njima podiže i svoje srce, a i srca onih, s kojima razgovara, prema Bogu. Osobito štuje presv. Djevicu Lurdsku. Uvjeren je, da je Njezino štovanje da su čudesa, što ih ona čini najjače oružje u borbi protiv modernoga svijeta; koji zabacuje sve nadnaravno, a vjeruje tek u ono, što rukom dohvaća i očima vidi.

Sigurno je, da je Merz već za života primjerom svojim mnoge priveo na Božje puteve. Osobito je mladež u njemu vidjela čovjeka, za kojim valja poći, želi li se stići u visine kršćanske savršenosti. Nakon smrti njegove kao da smo još jače zapazili sjaj i ljepotu njegove duše. Bila je lijepa, čista, bistra kao ono mirno i bezazleno oko njegovo. Bila je duša nevina djeteta, koje ne poznaje drugih riječi ni druge ljubavi, do riječi i ljubavi majke svoje.

Gledajući ga ovako velika i draga, gledamo oko sebe i pitamo se sa strahom, imade li koga, tko će ga zamijeniti. Ne bojmo se. Primjer će njegov još dugo svijetliti svima, koji svoje oko dižu prema nebu. Slijedit će ga ne jedan nego stotine onih, koje je priveo bliže srcu sv. Crkve, bliže k Srcu Krista Kralja.

 

Dr. R.



 

«† Dr. Ivan Merz», Naša Nada, Chicago, 7. lipnja 1928., br. 23, str. 1 i 4

 

† Dr. Ivan Merz

 

U četvrtak, 10. svibnja, u 10 sati i 40 minuta, u Marijinom mjesecu, kad je hrvatsko Orlovstvo slavilo svog nebeskog pokrovitelja, evandjeoskog orla Sv. Ivana, umro je u Zagrebu u 31. godini života dr. Ivan Merz, profesor nadbiskupske gimnazije, glavni tajnik Hrvatskog Orlovskog Saveza, utemeljitelj hrvatskog Orlovstva.

Rodio se je 16./12. 1896. u Banja Luci te je po odlično svršenoj maturi studirao u Beču germanistiku i francuski jezik od god. 1915. – 1917., kada je morao poći u vojsku. Poslije rata vratio se je najprije u Beč, a onda je pošao u Pariz, gdje je također s odličnim uspjehom studirao u Sorbonni i na Institut Catholique. Kada se je vratio iz Pariza, položio je 1922. g. rigoroze iz filozofije u Zagrebu na podlozi disertacije »Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do danas«. Godine 1925. imenovan je državnim profesorom i nastupio službu u nadbiskupskoj gimnaziji, gdje je sve do prerane svoje smrti i ostao.

Za vrijeme svojih studija, pa onda sve do smrti dr. Merz je bio neutrudiv, idealan radnik, najprije u katoličkom đačkom pokretu, a onda u hrvatskom orlovskom pokretu. Obnašao je čast predsjednika Hrv. Katoličkog Omladinskog Saveza, a onda predsjednika i najzad glavnog tajnika Hrvatskog Orlovskog Saveza. Uza sav svoj veliki rad na organizatornom polju, nalazio je vremena i da piše. Saradjivao je u »Luči«, »Hrvatskoj Prosvjeti«, »Katoličkom Listu«, »Orlovskoj Straži«, »Glasniku Presv. Srca Isusova«, »Za vjeru i dom«, »Katoličkom Tjedniku«, »Životu«, »Franjevačkom Vjesniku«. Izdao je nekoliko knjižica i brošura, kao: »Zolin Lurd«, »Najnovija čudesa u Lurdu«, »Katolici i novi plesovi«, »Ti i ona«, »Junačka smrt sv. Ivane od Arka«, »Katolička Akcija«. No njegovo najvažnije književno djelo jest bez dvojbe orlovska »Zlatna Knjiga«, koju je u smjeru Katoličke Akcije udesio prema slovenskom orginalu Fr. Terseglava, udarivši joj za temelj orlovsko geslo: Euharistija, žrtva, apostolat.

Dr. Ivan Merz odgojen je u organizaciji hrvatskog katoličkog narodnog djaštva. Kada se je 1915. »u uniformi vojnog akademičara pojavilo na vratima slavenskog seminara najmiroljubivije lice, što bi ga čovjek u prvoj godini svjetskog rata uopće mogao zamisliti, piše prof. dr. Pelz – predstavio se je kao Ivan Merz, učenik dra Ljube Marakovića.« Kao dobar katolički djak bio je zarana i gorljiv kongreganist. Nadasve se je zanosio za asiškim svecem, koga je nastojao da što dublje prouči. Nije se stoga čuditi da je Merz, još kao mladi vojni akademičar, Franjinom ljubavlju dijelio svoju hranu sa svojim slugom, kojemu je također prepuštao svoj krevet, a sam spavao na golom podu. Njegov je čitav život najuže bio skopčan sa Euharistijom. Svaki dan je obavio svoju meditaciju, svaki dan je pristupao k Stolu Gospodnjem, kako je to ranije činio i blgpk. dr. Petar Rogulja. Tu je on crpio snagu za onu svoju zamjernu radišnost koja nije znala za umor i počinak, koja je svladavala sve poteškoće i svedjer stvarala nove osnove.

Dr. Merz je bio u pravom smislu riječi homo ecclesiasticus, duboko je osjećao s Crkvom. Sv. Oca papu štovao i ljubio djetinjom ljubavlju i privrženošću. Kao mlad profesor bacio se je svim poletom svoje gorljive duše na rad medju hrvatskom omladinom. Bio je, kako rekosmo, utemeljitelj i duša hrvatskog orlovstva, koje je u njemu izgubilo svojega najboljeg člana. Dr. Merz je izgarao od želje, da Orlovstvo unese u svaki hrvatski kraj i selo. Rad na tome uzvišenom i opsežnom polju, stavljao je na njega takve i tolike zahtjeve, da je u tome radu podlegao u najboljim svojim godinama, ostavivši svima katoličkim radnicima svjetao primjer katoličkog života i rada.

Neka njegovoj velikoj duši Gospod bude nagrada u nebu, a medju nama neka na ovog uzornog katoličkog radnika bude trajan i zahvalan spomen.

*

Dr. Ivan Merz je odulje pobolijevao, ali se iz želje da može raditi u Orlovstvu, nije dao nagovoriti da se dade operirati. Kada više nije bilo moguće odlagati, podvrgao se je operaciji na zagrebačkoj klinici te je osam dana poslije toga, primivši na vrijeme sve sakramente umirućih, ispustio svoju plemenitu dušu. Pokojnik se je i u bolesti pokazao izgradjenom katoličkom dušom. Za bolesti su ga posjećivali drugovi, znanci i prijatelji, a orlovi i orlice su napose neprestano molili za ozdravljenje svoga zaslužnog prvaka. Između ostalih, pokojnika je posjetio i papinski nuncij prosvijetli msgr. Pellegrinetti, koji je bio na prolazu kroz Zagreb, te mu je podjelio papinski blagoslov, a preuzv. sarajevski nadbiskup dr. Šarić i presv. krčki biskup dr. Srebrnić poslali su mu brzojavno svoj blagoslov.

Hrvatski Orlovski Savez izdao je za pokojnikom osmrtnicu, u kojoj kaže, da je naš najbolji orao, vitez euharistijskoga Krista, neutrudivi radnik u apostolatu Katoličke Akcije, potpuna žrtva hrvatskog orlovstva, providjen sakramentima umirućih i posebnih blagoslovom sv. Oca, preminuo u Isusu Kristu, u potpunoj apostolskoj djelatnosti, spajajući rad i molitvu, pridonijevši žrtvu svoje teške bolesti na oltar hrvatskog orlovstva.

Op. uredništva! Osim onog što smo u zadnjem broju »N. N.« napisali o smrti dra Ivana Merza – prenašamo lijepi nekrolog iz Splitskog »Jadrana« da čitatelji mogu bolje upoznati um, svetost i veličinu duha pok. dra Merza.



 

«Zaklada dr. Ivana Merza», Glasnik Sv. Josipa, Zagreb, 24. lipnja 1928., br. 26, str. 4 i 5

 

Zaklada dr. Ivana Merza

 

Kako je javljeno ustanovio je Hrvatski Orlovski Savez posebnu Zakladu dr. Ivana Merza sa svrhom, da iz ove zaklade namakne sredstva za podizanje spomenika ovom velikom orlovskom radniku, za izdanje knjige o njegovom životu, te za podupiranje studija Katoličke Akcije i provedbu orlovske organizacije u život. Za ovu Zakladu vlada veliki interes među mnogobrojnim poštovateljima † dra I. Merza. Naše svećenstvo po svim krajevima hoće da se svojim doprinosima oduži za onaj rad † dra Merza, koji je bio uložen obrani auktoriteta i ugleda našeg svećenstva. Svi ostali katolički krugovi, hoće da podupirući ovu zakladu doprinesu svoj obol za misao Katoličke Akcije, za koju je Dr. Merz dao svoj život. Naši Orlovi i Orlice rade za ovu Zakladu, jer time izvršuju svoju obvezu prema velikom pokojniku, koji je sve svoje životne sile ukapao u temelje orlovske organizacije. Kako je pokroviteljstvo nad Zakladom preuzeo sam preuzvišeni gospodin Dr. Antun Bauer, koji je i dao temelj ovoj Zakladi, nalazi ona na sveopće odobravanje i odziv. Pozivamo sve štovatelje uspomene pok. dr. Merza, da se učlane u Zakladu, bilo kao utemeljitelji sa prinosom, koji se otplaćuje jednom ili u obrocima u iznosu od Din. 1000.–, kao zakladatelji, sa prinosom od Din. 400.– koji se plati jednom ili u obrocima, te kao prinosnici, sa manjim iznosom.

Novac se šalje na Hrvatski Orlovski Savez, Zagreb, Pejačevićev trg 15.



 

K. Volinski, «O dru. Ivanu Merzu», Hrvatska Prosvjeta, Zagreb, 25. lipnja 1928., br. 6, str. 140

 

O dru. Ivanu Merzu

 

Sasvim mirno čitao sam 13. o. mj. novine (Narodna Politika) te između ostalog materijala opazih vijest o smrti dra. I. Merza. Još pred par dana u razgovoru s jednom osobom, koja je došla ovih dana iz Zagreba, sjećajući se nekih zagrebačkih imena, spomenuli smo i pok dra. I. Merza kao jednu od najmarkantnijih pojava modernog Zagreba. Nije ni na kraj pameti ni meni ni mojem subesjedniku palo, da je on već na rubu vječnosti… I tek kad sam našao tu kratku vijest – osjetio sam svu dubinu žalosti i ogromnost gubitka, koja je zadesila kršćansku javnost Zagreba i zemlje. Jer je preminuo jedan čovjek, za kojega možemo slobodno reći, da je bio gotovo svetac. Čudno to zvuči u našem racionalističkom i bezbožnom XX. stoljeću, ali tim veće značenje imaju ove riječi…

Ovo nije nikakvo pretjerivanje, hiperbolički izraz ili slično. Kod prvoga već (od vrlo nemnogobrojnih nažalost,) susreta s pok. drom. Merzom osjetih (čisto intuitivno) da govorim s čovjekom sasma druge duševne konstrukcije, nego što smo mi, ostali, i vjernici i nevjernici. Nekakav pathos u čednosti, nekakvo gledanje preko materijalne ljuske našeg bivovanja… jednom riječi, nešto, što se ne da običnim izrazima protumačiti. Takvi mora da su bili (misli se) apostoli i mučenici. Možda je takav bio Sv. Franjo u privatnom dodiru s ljudima… Takvi su Leskovljevi »Pravednici« nešto od ovoga imamo u »Pelivanu Pamphalonu« od istoga pisca… Viđah mnoge pojave vjerskog pathosa i samoprijegora. Sjećam se i sada pojave jednog ruskog svećenika, koji je po nagovoru nesvijesne gomile bio predan (u 1917. g.) »na propjatije« – stvarno na strijeljanje – crvenoj vojsci samo radi kršćanskih svojih propovijedi u katedrali Sv. Sofije u Carskom Selu. Kako je taj o. Atanasije bez ijedne riječi protesta pošao sa svojim »sucima« na aerodrom – na stratište… U njegovim je očima u taj momenat bilo nešto od Sv. Stefana, prvomučenika… (Poslije, uz put da spomenem – sami komunisti priznadoše, da je bio nevin)… Ali tu se radi i radilo se o izuzetnim trenucima u životu – o mučeništvu… Nego dr. Ivo je nosio pečat nekakvog naročitog »ispovjedničkog« duha kroz čitav prozaički život. Priznajem, da sam imao veoma ograničen interes za onu stranu kršćanstva, koja ima dodira s čudesima, iscjeljivanjem bolesnika i sličnim stvarima. Ali kada mi je u jednom razgovoru sa mnom (na Jelačićevu trgu, kod zgrade Jugobanke) ispričao neke svoje impresije o Lurdu, bio sam u pravom smislu riječi primoran da vjerujem u istinitost toga, o čemu je pok. dr. Merz (onda još doktorant) govorio. Ne samim smislom riječi, nego onom impulzivnošću, onom sugestijom, koju je njegova sasvim asketska pojava vršila na moju psihičku ličnost…

Još jedan drugi put – negdje na Zrinjevcu – govorio mi je o askezi; o celibatu i o kontemplativnom životu. Povod je bio pitanje o bračnom svećenstvu kod grko-katolika i istočno-pravoslavnih – dakle čisto, rekao bih, kanonsko-politički. Nazori pokojnikovi o askezi – kojom je on htio prožeti sav svoj život, jer, po njegovu drukčije i nije moglo – za njega – biti, meni su se pričinili čak i nešto čudnim: čemu je ovaj pathos askeze za jednog svjetovnjaka, kakav je bio on… Ali kasnije sam shvatio tu stvar: ako je umjesno pitanje »čemu«? – u ovom slučaju, onda ćemo i na pitanje o Kristovoj muci isto tako stavljati isto pitanje… Jer takav je bio dr. Ivo! To je sve. Kako se vidi, ja se ne osvrćem na njegov pozitivni rad – jer naprotiv mnogo toga ne znam, naročito za god. 1924.-1928., kad sam se iselio iz Zagreba. Ali ovo i nije za mene nužno. Sigurno je samo, da će se među njegovim đacima i bližim suradnicima naći nekolicina, koji će poći njegovim tragom. Ovakva ličnost ne prolazi kroz ovaj svijet bez tragova i bez toga da ugnijezdi česticu svoga duha u neka srca.

Kada čujem sa istočne strane prigovore, da katolička crkva ima previše formalizma u shvaćanju vjere, dok samoprijegor i askeza nisu njena svojina – uvijek se pozivam na pojavu dra. Merza, koji je u XX. vijeku, u jacket-kostimu, bio ono isto, što i prvi kršćani, prvi franjevci ili kontemplativni kaluđeri sa Athosa u I. – XII. vijeku.

Ponavljam, pojave takvih ličnosti ne iščezavaju bez traga. Nemam ni najmanje sumnje, da će njegovo ime biti prije ili kasnije dignuto na dostojnu visinu u cijelom kršćanskom svijetu, jer je on sasvim isključiva pojava.

U ovom nema ni traga ma kakvoj naročitoj glorifikaciji ili hiperbolizmu…

 

K. Volinski.



 

«† Dr. Ivan Merz», Vrhbosna, Sarajevo, lipanj 1928., br. 6, str. 92-93

 

† Dr. Ivan Merz

 

Rođen je 16. XII. 1896. u Banjoj Luci od majke Terezije i oca Mavre. Pučku je i srednju školu polazio u svom rodnom mjestu. Prvu je sv. pričest primio 22. IV. 1906., a naredne mu je godine biskup Marković podijelio sv. potvrdu. Kao realac se upoznao s preporodnim nastojanjima biskupa Mahnića. Na bečkom je sveučilištu 1915.-1917. studirao germanistiku i romanistiku. Pozvan u vojništvo, bio je do konca rata na talijanskom bojištu. – Iza rata nastavlja universitetski studij u Beču i u Parizu na Sorboni i Institut Catholique. Promoviran je na čast doktora filozofije u Zagrebu na osnovu svoje radnje: Utjecaj liturgije na franceske pisce od Chateaubrianda do danas. Službovao je na nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu kao profesor franceskog jezika.

Iz Beča, a osobito iz Pariza, vraća se Ivan kao jaka religijski izgrađena ličnost. Temeljna je značajka Ivanova pogleda na svijet duboka vjera i vrhunaravsko gledanje svih životnih pojava u svijetlu vječnosti i Božjega Promisla. On sam kaže: »Okanio sam se estetsko-literarnog gledanja na svijet i počeo promatrati život kakav je u stvarnosti, t. j. u koncepciji Spasiteljevoj«.

Druga je značajka dra Ivana Merza njegov sensus catolicus. Njegovo se katoličko shvaćanje očitovalo najprije u tome, da je sve gledao i prosuđivao u jasnom svijetlu crkvenih odredaba, smjernica i nastojanja. »U katoličkoj Crkvi vidim sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa, a u sv. Ocu Papi gledam čovjeka, kojega je moj Bog postavio za svog vrhovnog vidljivog namjesnika na zemlji. Zato ljubim Katoličku Crkvu i sv. Oca Papu kao i Isusa.« Stoga je on, kao nitko dosad u hrvatskim krajevima, s velikom ljubavlju i ustrajnošću proučavao odredbe i upute svete Stolice i katoličkog Episkopata širom svijeta u svim pitanjima savremenog života. On nije tražio svojih riješenja ni novih puteva, on je uvijek pitao: što o iskrslom problemu sudi katolička Crkva. A kad je ličnim proučavanjem našao odgovor, tada je uvijek i odmah pokorio svoj razum i dosljedno provodio spoznatu istinu u svome životu i radu. U tu je svrhu stalno čitao Osservatore Romano, La Croix, Documentation Catholique i KIPA, te sustavno studirao skolastičku filozofiju i teologiju po prvim autorima, posebno po sv. Tomi Akvincu. Potanko je proučio u originalu sve poslanice, odredbe i dekrete pape Pija IX., Leona XIII., Pija X., Benedikta XV., i Pija XI.

Daljnja je značajka dra Ivana Merza njegova iskrena i duboka pobožnost, koja je zahvaćala čitavog čovjeka, a potpuno se oslanjala na liturgiju. Na bojištu je u streljačkim jarcima često klečeći molio, pa su se u njegov primjer sve više ugledali njegovi drugovi. Kod kuće je svakog jutra najprije 3/4 sata razmatrao. Zatim je pošao u crkvu, »molio sv. misu« i primio svetu pričest. Na večer je molio krunicu, ispitao savjest i pripravio se za sjutrašnje razmatranje. Kao duhovno štivo čitao je vrlo mnogo asketskih djela prve vrste. Sam je rekao, da mu solidnu hranu pružaju samo klasična djela svetog Franje Saaleskog, sv. Augustina, Scheebena, P. Meschlera i t. d. Slađahno-pobožnih knjiga, koje mnogo paze samo na stil i jezik, nije volio. Često je znao sate proklečati u onom kutiću svoje sobe, gdje je nad njegovim uzglavljem gorjelo vječno svjetlo pred lurdskom Gospom. Tako je provodio duhovni život, koji je, po njegovim riječima, »sudjelovao u unutarnjem Božjem životu. Bez ovog dioništva s Bogom prestao bih bivstvovati. Bez toga je pakao.«

Žarište je života Ivanove duše bila presveta euharistija. Zato je on i slijedio Spasitelja putem žrtve. Vrlo je mnogo postio i trapio se, dok mu zadnjih godina, kad je ozbiljno pobolijevao, nijesu roditelji, prijatelji i duhovni vođa ozbiljno savjetovali, da se više brine za svoje zdravlje. Nikad nismo vidjeli, da se zabavlja. On je vječno radio, razmišljao, rješavao probleme. Odmarao se malo i rijetko, i to više na nagovor drugih, nego sam od sebe. Kao doktor filozofije mislio je na svećenički stalež, ali razabravši u duhovnim vježbama jasno Božji poziv i svoju zadaću u katoličkom svjetovnom apostolatu, zavjetovao je Gospodu vječnu čistoću i posve se njemu posvetio i žrtvovao. Bio je tih i skroman, popustljiv razlozima, vrlo obziran prama ličnostima, pazeći uvijek da ne bi povrijedio kršćanske ljubavi, ni napram onih, koji bi mu nanijeli teških uvreda i nepravda, ali dosljedan i ustrajan u obrani prava Boga i Crkve i izvršavanju spoznate životne zadaće u pravcu Katoličke Akcije.

Tako izgrađena, u sebi smirena i harmonijska ličnost mogla je razviti veliku apostolsku djelatnost. Ivan je u svom radu znao što hoće i nije tražio sebe, nego uvijek samo Kraljevstvo Božje. Ubrzo je upoznao da omladina teži za borbenom i manifestativnom organizacijskom strukturom, koja obuhvaća čitavog čovjeka. U mladosti se mnogo bavio športom, pa je znao, kako je potreban i tjelesni uzgoj omladine, ne kao cilj, nego kao sredstvo i dio općega uzgoja. U drugu je ruku htio cijelu hrvatsku katoličku omladinu približiti Crkvi i zadahnuti je pravim crkvenih duhom i ljubavlju prama sv. Ocu Papi. Tako dolazi do osnutka Hrvatskog Orlovskog Saveza. Zadržavši sve oznake Orlovstva, kako se razvilo u slavenskim zemljama, postaje hrvatsko orlovstvo avangarda hrvatske Katoličke Akcije u smislu Pija XI. To je zasluga tihog i neumornog rada dra Ivana Merza. Zlatna je knjiga hrvatskog orlovstva, koju je izdao HOS, a uredio u glavnom dr. Ivan Merz, velika skretnica u životu hrv. kat. omladine. A skretničar je bio dr. Ivan Merz, potpuno svijestan čitavog zamašaja svoga rada, ali uvijek tih, skroman i ponizan, uvijek se uzdajući samo u Boga. Hrvatski orlovi i orlice znadu i osjećaju, da su oni, kao i cijela Katolička akcija u Hrvatskoj, njegovom smrću izgubili svoga prvoborca. U velikoj boli srca, koju dijele svi hrvatski katolici, zapanjeni šute pokoravajući se odredbi Božjega Promisla, koji ga je od nas uzeo u času, kad nam je, ljudski sudeći, bio najviše potreban. Ali uza svu bol ne tuguju, jer se ufaju, da je on sada u nebu još moćniji, nego je bio na zemlji, da će biti mogućnim zaštitnikom onih ideja, koje je na zemlji tako ustrajno i herojski zastupao u čitavom svom apostolskom životu i radu.

Preminuo je kao žrtva paljenica Gospodu vanrednom strpljivošću i predanošću podnašajući boli i patnje, kojima ga je pohodio Gospod. Zadnje je dvije godine svoga života pobolijevao od upale dušnika, vrata, plućnih vršaka i porebrice, a da se nije znalo za korijen njegove bolesti, za upalu čeljusnih i čeonih šupljina, koja se jasno očitovala tek koncem 1927. Za cijelo se vrijeme svoje bolesti nije štedio, nego je savjesno izvršavao svoje profesorske dužnosti, a uz to obavljao i premnoge poslove za HOS. Zadnje je vrijeme mnogo trpio. U njegovom dnevniku čitamo 15. II. 1928.: »Lahko je svaki dan primati svetu pričest… Ali kako je trpko čovjeku, kad mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa!« Bolest je sve više napredovala i zadavala mu sve većih teškoća, dok mu liječnici ne preporučiše operaciju. Uredivši ponovno svoju opsežnu korespondenciju i kartoteke, kao i lijepu biblioteku, oprostio se s roditeljima, koje je uvijek nježno ljubio, i pošao u kliniku. Tu je operiran od prvog specijaliste, koji mu je zajedno s drugim liječnicima, posvetio svu pažnju i brigu. No iza operacije prouzročila je upala čeonih šupljina upalu mozgovne opne. Velike je boli i teške patnje zadnjih dana podnosio takvim mirom, strpljivošću i obzirnošću, da su se svi prisutni divili. Svetu je popudbinu, na vlastiti zahtjev, primio u prvu nedjelju mjeseca svibnja. Isti mu je dan poslije podne, dok je bio pri potpunoj svijesti, u prisuću očevu i najbližih prijatelja, njegov ispovjednik podijelio zadnju pomast. Dva mu biskupa šalju dirljivim riječima svoj biskupski blagoslov na smrtnu postelju. Apostolski nuncij nalazeći se na proputovanju u Zagrebu, obaviješten o tomu, da dr. Merz umire, pohodio ga je i podijelio mu apostolski blagoslov. Sav potresen rekao je tom prilikom Ivanovom ocu: »Ako umre, nije nesreća za njega, nego za nas«. U predvečerje smrti primio je i od samog svetog Oca Pape Pija XI. brzojavni blagoslov. Zadnju noć je uz časnu sestru bdio uz njega Mons. dr. Beluhan i P. Ambroz, konventualac. U četvrtak, 10. svibnja u jutro, opet se našao uz Ivanovu smrtnu postelju mons. dr. Beluhan, koji mu je u ruku utisnuo i smrtnu svijeću i prvi izmolio crkvene molitve nad mrtvim tijelom Ivanovim, s njegovim ocem i najbližim prijateljima. Koji su Ivanu bliže stajali ne mogu se oteti dojmu, da njegova smrt imade dublje, mističko značenje. On je sam, odmah iza zadnje pomasti, izrazio, da svoj život žrtvuje za hrvatsko orlovstvo. Zadnjih pet dana svoga života nije mogao govoriti, samo je imao još trpjeti. Njegova je apostolska duša uzletila pred Svevišnjega u osmini blagdana svetoga Ivana Evanđeliste mučenog pred latinskim vratima u Rimu, zaštitnika hrvatskog orlovstva, u mjesecu Gospinom, u četvrtak, spomendan presvete euharistije.

Smrtni su Ivanovi ostanci sahranjeni u nedjelju, 14. svibnja uz veliko saučešće orlova i orlica i sviju hrvatskih katolika. Osim sprovoda biskupa Langa nismo doživjeli ovakvog sprovoda. Mnogi su ga htjeli vidjeti i dotaknuti se njegova lijesa i mrtvoga tijela sličicama, križevima, krunicama i medaljicama, ili imati koju uspomenu od njega.

S dopuštenjem nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu od 17. svibnja 1928. br. 3664. sastavljena je od pokojnikovih najbližih prijatelja i uz gornju biografsku skicu, što je prenesosmo, otisnuta slijedeća

 

Molitva

 

Gospode Isuse Kriste, koji si, kako se ufamo, dušu vjernoga službenika svoga Ivana učinio dionikom života presvetoga Trojstva u nebeskoj slavi, molimo, da po njegovu primjeru, a po zagovoru svetog Ivana, apostola i evanđeliste, u nerazrješivoj zajednici sa (…)



 

«† Dr. Ivan Merz», Franjevački vjesnik, Sarajevo, lipanj 1928., br. 6, str. 192

 

† Dr. Ivan Merz

 

Umro je dr. Ivan Merz. Živio je u svijetu, a ništa svjetskoga nije bilo u njemu. Privilegirano biće, u kojem se je odsjevao refleks božanstva. Iz čitave njegove pojave izbijalo je nešto, što je privlačilo, oplemenjivalo. Koji su živjeli u kontaktu s njim osjećali su ono, što je Veuillot rekao o gospođi Swetchine: »il me samblait que son passage etablissait dans la rue un courant d'air pur«.

Asketa, čija je duša bila stalno orijentirana prema Bogu. Njegov vanjski rad bio je samo emanacija duše apsorbirane mišlju na Boga, na proširenje kraljevstva Božjega u srcima ljudi. Bio je apostol. Realizaciju kraljevstva Božjega u hrvatskom narodu vidio je u Katoličkoj Akciji, čiji je bio glavni ideolog, u katoličkom đaštvu, u Orlovstvu, komu je posvetio zadnje energije svoga mladoga života. I umro je kao žrtva toga rad.

Pisao je u hrvatskoj Prosvjeti, Orlovskoj Straži, Životu, Luči, a bio je jedan od prvih suradnika našega Vijesnika. Izdao je više knjižica i brošura, ali najljepši dio svoje duše, koju nije mogao da očituje ni u kojem djelu, ponio je kao tajnu sa sobom u grob. Rođen je 16. XII. 1896., a umro 10. V. 1928.

Mir mu duši!

 

B.Badrov


Ilija JAKOVLJEVIĆ, «Dr. Ivan Merz u književnom radu», Orlovska Misao, Zagreb, lipanj 1928., br. 9, str. 123

Dr Ivan Merz u književnom radu

Jer relativnost nikada ne može potpuno zadovoljiti ljudskog duha. Ljudski duh teži za apsolutnom istinom i spoznanjem Apsolutnoga. I zato, dok u savremenoj filozofiji sve više prevladava logicizam, nasuprot starom i preživjelom psihologizmu, možemo s punim pravom reći, da je po. Dr. Merz po svojim metodama pripadao onoj savremenoj naučnoj zajednici, koja, u svojim istraživalačkim naporima, krči prolaze do blještavih istina i konačnih ciljeva. To je jedna od bitnih oznaka Merčeva književno-naučnoga rada. A druga, isto tako važna oznaka, u vezi je s ovom.

            Pok. Dr. Ivan Merz bio je izrazito katolički pisac. On je pisao samo za katolike. Kao što katolička akcija hoće da obnovi katolički život u dekristijanizovanom ljudsko društvu, isto tako je pok. Dr. Merz htio da katolike podsjeti na konzekvencije njihova katoličkog vjerovanja. Jer nije bezvjerstvo najraširenija bolest među katolicima. Mnogo je raširenija bolest nedosljednosti.

            Na pobijanju ove nedosljednosti radio je i pisao Dr. Merz. Njegove knjige rade o tomu.

            Kada je pok. Dr. Merz započeo borbu protiv nepristojne mode i nemoralnih plesova on je pred svem nosio mač, koji žari i pali, dijeli duhove i traži dosljednost. I to onako, kako je to mogao učiniti samo čovjek tako bujna i zdrava unutrašnjeg života, kakvim se isticao pok. Dr. Merz. Sve da iz njegove knjižice "Junački život sv. Ivane od  Arka", u kojoj je dao Orlicama primjer uzorne djevojke i svetice, ne vidimo, da je čitao razmatranja sv. Ignacija Loyole, mi bismo ipak i bez toga bili uvjereni, da je ovaj veliki obnovitelj vršio na njega vanredan utjecaj. Notorna je stvar, da je sv. Ignacije toliko cijenio poslušnost, te je tvrdio, da nije dosta samo slušati starješine, nego treba biti uvjeren, da starješina ima pravo u tolikoj mjeri, da o tome upravo i ne treba razmišljati Sv. Ignacije, kao i sveti Franjo, tako su visoko digli misao auktoriteta, misao poslušnosti, da su time zadali najjači udarac nezdravom i pretjeranom individualizmu.

            Ovim slijedom misli došli smo i do druge oznake Merčeva književnog rada. U svojim brošurama, predavanjima, pismima i govorima on stalno polazi s one osnovne točke. To je Crkva, koja naučava, uopće, a Papinstvo napose. Zato se on u potkrepu svojih misli stalno poziva na papinske enciklike i biskupske okružnice. U sv. Ocu gleda on Namjesnika Kristova, Živog Krista na zemlji, a u biskupima poglavare, koje je sam Duh Sveti postavio, da čuvaju Crkvu Njegov. Merčeva je misao: za katolike nije mjerodavno, što pišu, makar i najpriznatiji naučnici. Za katolike je mjerodavno ono, što Crkva govori. Jer učenjaci mogu i pogriješiti, a Crkva je nepogrešiva. Vrata paklena, vrata laži, ne će je nikada pobijediti. Zato on i postavlja kao moto svojoj knjižici "Katolička Akcija" ove Honnayeve riječi: "bitni načelni program: neposredno proučavanje veliki socijalnih enciklika." Ta je lozinka u potpunom skladu s njegovim polazištem u osvjetljivanju sviju problema. Možda takav rad, prividno, izgleda premalo samostalnim. Možda će se nekome pričiniti da se pisac uklanja neposrednom zahvatu u jezgru problema. Ali to je samo prividno. Jer treba mnogo studija i mnogo milosti, da se jedan intelektualac uzmogne toliko uzdići, da, pokraj rješenja, koja daje Crkva, ne traži posebna svoja rješenja. Dopustiti ćemo stoga da se takvim radom ne stiče slava nekih individualističkih ideologa ali su zato rezultati do kojih se dolazi ovom metodom, potpuno sigurni. Toliko sigurni, da o njima, među inteligentnim katolicima, ne bi uopće smjelo biti diskusije.

            On se držao riječi sv. Tome Kempensnkoga, da u pismima treba tražiti istinu, a ne ljepotu izraza. Zato je i pok. Merz išao najprije za tim, da uputi, pouči, potakne i probudi. Do individualne reprezentacije nije njemu bilo stalo. No i s ovog posljednjeg stajališta mora se priznati sastavcima pok. Ivana Merza složenost i logičnost, a usto i snažna arhitektonika, jer su njegove brošure i rasprave sazidane na betonskim temeljima crkvene nauke.

            Ovakva dogmatičnost, rekli bismo skoro reglementarnost, u književnim radovima pok. Dra Merza nije slučajna. Ona, bez obzira na izvore, koje malo prije navedosmo, ima oslona i u našim prilikama. Nije ovdje mjesto, da te prilike potanje analizujemo. Ali ne ćemo biti indiskretni, ako kažemo, da su te prilike bile predmetom vrlo živog pretresanja u Orlovstvu, kojemu je pok. Dr. Merz potpuno posvetio svojih posljednjih pet godina života. Njegov literarni rad bio je diktiran upravo tim prilikama. Pojedine njegove brošure nicale su upravo u vrijeme, kada su se u Orlovstvu rješavala pojedina pitanja, koja su postavljali život i razvoj organizacije, unutrašnji i vanjski. U rješavanju tih problema trošio je svoje snage; pok. Dr. Ivo Merz. Trošio ih je više nego itko od njegovih suradnika, jer je sve poteškoće svladavao i umom i srcem i neprestano k tome vodio brigu, da se ne bi u borbi ogriješio o ljubav prema bližnjemu. Rješavanje tih pitanja i čuvanja fronta Katoličke Akcije i temelja Orlovske nauke i Orlovskog jedinstva narušilo je njegovo zdravlje i ubrzalo njegov odlazak.

            Pitanja odnosa mladića prema djevojkama, modernih plesova, igrokaza, javnih nastupa organizacija Katoliče Akcije, njezinog cilja i njezinih sredstava, sve je to tražilo rješenje u samoj organizaciji. Dodamo li k tome hodočašća u Rim i Lurd, učlanjenje velikog broja Orlova u Marijinim kongregacijama, bit će nam potpuno jasna geneza i "Zolina Lurda", "Najnovija čudesa u Lurdu", "Junačkog života sv. Ivane od Arka" (skioptikansko predavanje), a naročito brošura "Katolička akcija", "Katolici i moderni plesovi", pa napokon i brošure "Ti i ona".

            Poznato je, da je euharistijski pokret u orlovskoj organizaciji ponajviše djelo pok. Dra Merza. Njegova ljubav prema Presv. Euharistiji i oduševljenje za liturgiju našli su odraza i u njegovu literarnom radu u užem smislu riječi. Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do danas predmet je njegove habilitacijske radnje. Članak "U krilu svete liturgije", pun zanosa i svježine, prikazuje nam pok. književnika Merza u posebnom nastrojenju. Tu on nije, kako bi neki rekli, suhi logičar. Tu govori isti onaj umjetnik, koji se javlja u knjizi "Ti i ona", kada govori o ljepoti čistih srdaca. Dr. Merz je imao razvijen ukus. On je znao da u bogatim katoličkim literaturama naše najljepše stranice i da se zanese njihovom snagom sugestiju. On, kao kod nas jedan od najboljih poznavalaca savremene francuske književnosti, cijelom svojom dušom zanio se za francuske književnike – konvertite. Upoznao nas s Gheonom, Fraciss Jammesom, Paulom Claudelom i drugima. A u ocjeni njihovih djela ponovno se javlja misičko-asketska duša Dra Merza. On se najviše zanosi onim stranicama Claudelova "Navještenja Marijina", u kojim se slavi ratar, jer sije žito, iz kojega se pravi Pres. Hostija, i graditelj, jer on podiže hram, u kojemu će se prikazivati nekrvna žrtva Jaganjca Božjega. Imajući temeljitu filozofsku i prostranu literarno-umjetničku erudiciju, on bi, da ga život nije pozvao na drugo područje rada, u našoj mladoj literaturi rekao još mnogu riječ, koja bi se s interesom slušala. Ali taj je Merčev rad bio prekinut najprije organzatorno-pedagoškim djelovanjem, a, napokon, i odlaskom iz ove naše sredine.

            Još se nisu osušili vijenci, što ih položismo na grob dragog pokojnika. Nije popustio ni prvi utisak nakon njegove smrti, kada smo se gledali začuđeni i potajno zaplakani. Smrt nam je dragog našeg brata Ivana još veoma blizu. Ali njezina blizina ne ometa ispravne perspektive na njegov rad. Jer ljudi, koji su, kao pok. Merz, imali kako bi Sv. Crkva rekla, kreposti u junačkom stepenu, uvijek će nam biti jednako blizu. Oni će živjeti ne samo u našim uspomenama, nego i u molitvama. I zato možemo, da već sada dademo puno priznanje cijelom njegovom radu. Ako itko, od naših kulturnih radnika, on je mogao da kaže zajedno sa Sv. Pavlom apostolom: "Dobar boj sam bio, trku svršio, vjeru održao: uostalom, pripravljen mi je vijenac pravde, koji će mi dati u onaj dan Gospod, pravedni sudac."

 

Studij dra Ivana Merza

 

            Ivo je polazio pučku školu i realku u svom rodnom mjestu, Banjoj Luci. Tamo je položio i ispit zrelosti 1914. s odličnim uspjehom. Inspektor je na maturi bio T. Alaupović. "Subota, 11. VII. 1914. Maturirao sam…ali plakao sam u podne. Ko bi znao, zašto. Djetinjstvo je prošlo. Počinju velike dužnosti. Ideali postaju realna pitanja. Proći će i život…" O matematičkoj zadaći bilježi: "17. VI. 1914… Ja sam sva tri primjera izradio i pokazivao drugima…" Iz dnevnika se razabire, da sa školskim i nastavnim sistemom nije bio odviše zadovoljan. Profesore je promatrao s kritičkim okom, ali i s poštovanjem. S kolegama se vrlo dobro slagao. Jedino ih vrlo oštro osuđuje radi nemorala (13. VI. 1914.), a kad navale na vjeru, upušta se otvoreno i žestoko u borbu: "U ponedjeljak bila je svađa u školi poradi vjere. K. je plitko na nju navalio…I ja sam se raspalio" (21. V. 1914.). U to se doba vrlo mnogo bavio književnošću. "Molitva me drži. U svetinji nad svetinjama (Rabindrananth Tagore), u mom srcu je nepokolebiva vjera. Skepse ima. Vječit je boj. Znam, da nisam savršen i grijesi me bodu, ali ne znam, koji su. Da je ovdje kakav inteligentan ispovjednik, da mu se saopćim, da me on razumije i da me upozori. Gledaću da odem na ispovijed prije polaska i da primim Tijelo za okrepu u budućem životu." (30. VIII. 1914.)

            Majka je želila, da studira tehniku, otac bi volio, da bude časnik, a srca ga je vuklo, da studira filozofiju. Ocu za volju pošao je u vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. "Bečko Novo Mjesto 21. IX. 1914. Pošto sam stupio u vojnu akademiju znači, da moram postati dobar vojnik. Volju za vojništvo nisam imao nikada, ali da olakšam roditeljima stupio sam ovamo. S ovim postupkom sam si izabrao dvije dužnosti, koje ću bezuvjetno učiniti: moje daljnje literarno i umjetničko izobražavanje te vršenje vojne dužnosti. Vojnik sam rado, ali ovdje nisu pravi vojnici. Ideal njima nije nikakova nedostiživa stvar, nego život za cara. Da car radi krivo, oni bi bili njegovo oruđe. Njima ideal nije Bog. Uopće oni religiju preziru i to je naravno stvar, jer je ne poznaju." Tu se Ivan osjećao izoliranim, težio je za ispovjeđu i pričešću, a toga nije bilo… Samo kult cara, kletve, pikanterije, šampanjac, površnost i neznanje… Sve to Ivan zorno slika u svome dnevniku. "Iz ove gnjusne okolice bilo mi je ugodno i toplo kad sam pohodio grob Zrinskog i Frankopana. Mama ima danas imendan. Dobra mama i dobri tata. Vole  me i ja njih i iskreno sam im opisao svoj položaj… Ja ću uteći…" (15. X. 1914.) I otišao je: 22. XII. zaključuje svoj dnevnik u akademiji zahvaljujući Svevišnjemu, što je makar jedan (Pepino Klein) bar donekle uvidio veličinu ideje, za kojom je Ivan težio, te moleći: "da meni pokaže Svevišnji put k Čistoći, Najvišemu i Vječnomu."

            Mjesec dana iza toga bilježi u dnevniku: "Beč, 17. I. 1915. Udovoljio sam svojoj želji i došao ovamo da učim pravo." Upisao je institucije rimskoga prava, povijest rimskoga prava, njemačku i austrijsku pravnu povijest, te enciklopediju pravnih državnih nauka. U II. semestru upisuje pandekte, rimsko nasljedno pravo založno, i obiteljsko pravo, rimski civilni proces, povijest njemačkog kaznenog prava. Budući realac, počeo je učiti latinski već u akademiji i kasnije privatno nastavio. Premda je na svršetku svojih universitetskih studija opet polazio pravni fakultet u Zagrebu i upisao povijest i institucije rimskoga prava, opću pravnu povijest, hrvatsku pravnu povijest, povijest Hrvata za vladanja domaćih kraljeva i socijologiju, očito da nadopuni svoje poznavanje prava, ipak ga je nešto vuklo da ostavi pravo i da studira filozofiju, da postane profesor. Vidio je tako najlakšu mogućnost da apostolski djeluje među omladinom. U drugu se ruku već u realci, pa u vojničkoj akademiji i još više odmah prve godine u Beču opaža vrlo jaka umjetnička perceptivnost i težnja. Mnogo čita lijepu književnost, polazi kazalište i studira muzeje. "Romani su mi horizont jako proširili. Čitao sam samo djela literarne vrijednosti. Ali u njima sam razmjerno našao prazninu filozofsko-teoloških istina."

            Prirođena ga umjetnička nadarenost i težnja za apostolskim djelovanjem potiče, da se naredne godine upiše u filozofski fakultet u Beču. On sluša psihologiju i etiku, povijest staronjemačke književnosti, junačke priče, izabrana poglavlja iz francuske sintakse, povijest franceske književnosti, Fausta, njemačku i francesku romantiku, logiku, Kanta, Leopardia, povijest engleske književnosti, osnove slavenske paleografije, Schopenhauerovu filozofiju, povijesnu gramatiku, Goetheovu liriku, povijesnu gramatiku slavenskih jezika, nauku francuskih oblika, Henri Barbussea, francesku liriku, uputu u studij novije njemačke filologije, stvaranje franceskih riječi, povijest književnosti novijega doba, najnoviju francesku književnost, Petrarca. U Beču je bio član "Hrvatske", a na univerzi je bio upisan 6 semestara, od 15. I. 1915. do jula 1915. pa 1915.16. i onda kasnije 1918.-19. i 1919.-20.

            Šesti svezak svoga dnevnika završava 28. II. 1916.: "Prije odlaska u vojsku hoću da završim ovaj dnevnik, kojim htjedoh da odgajam svoju nutrašnjost i stvorim od svoje duše remek-djelo. Osjećam da sam još silno daleko od cilja, da sam još dijete, koje ne zna, što je život… Duševni je život svijet noći i molitve, realniji od svega uopće, što vidljivo postoji. Treba samo za tom realnošću težiti. Jest, da je to ništa, da treba još dublje i dalje u taj veliki svijet zaroniti…" S tim je mislima otišao u Graz, pa na talijansko bojište. Tu je zagledao smrti u oči. Iza prevrata, oslobođenja i ujedinjenja, vraća se opet u Beč i tamo studira 1918.-19. i 1919.-20. Htio je u praznicima 1916. perfektno naučiti francuski "da se mogu tako svom snagom baciti na studij estetskih znanosti. Sve me srce onamo vuče i sam se čudim, da čovjek mora najprije stvoriti temeljnu naobrazbu, dok se baci na svoj omiljeli predmet. Istom onda će ga svestrano i duboko shvaćati." (3. VII. 1915.)

            O svom nanutarnijem ličnom životu u to doba kaže on sam 17. V.  1915.: "Život mi je veliki upitnik. Od dana do dana gubi se moja djetinja vjera. Ono prijašnje razlikovanje između dobra i zla mi ne dostaje…" Onda daje razumno obrazloženje svome vjerovanju i nastavlja: "No nije dosta samo vjerovati. Naša vjera mora biti sistem, mora biti putokaz života da ne radimo proti principu pravednosti i vječnosti. Aut catholicus aut nihil. U ovome pogledu nije u meni nikada ni najblaža sumnja postojala." Posjećivao je akademije "Logosa". Uskrs 1920. sproveo je u St. Gabrielu kod Mödlinga. Taj je posjet vrlo utjecao na Ivanov razvitak ako zasad još i pretežno kulturno-estetski u liturgijskom smjeru. On dolazi do uvjerenja, da su mu u školama "utuvili u glavu toliko liberalnih laži, da ih se možda još nije otresao." Redovno polazi Marijinu kongregaciju i veseli se njezinim uspjesima. Mnogo se zauzima za franceske, njemačke i austrijske katoličke organizacije, prati njihov rad i predaje i piše o njima. O praznicima 1920. polazi i on na đačko zborovanje i orlovski tabor u Maribor. Tamo drži referat "O katoličkoj đačkoj internacionalnoj uniji".

            Jeseni 1920. godine polazi u Pariz i tamo na Sorboni upisuje povijest franceskog jezika i francesku poeziju iza XVII. vijeka savremenu njemačku liriku književnost XVII. v., Marota i Rabelaisa. Mnogo više studira na Institut Catholique, a najviše se kreće u društvu najviše franceske katoličke inteligencije i konvertita. Marljivo polazi sve važne katoličke priredbe i upoznaje franceske katoličke institucije. Tu on jača svoju katoličku svijest tu ideju Papinstva kao živoga Krista dobiva u njegovoj duši končani i dosljedni oblik, tu se posve izgrdio njegov neslomivi entuziazam za Papui studij katolicizma u svijetlu Papinih poslanica, enciklika i direktiva.

            Iz Pariza vraća se u Zagreb i nastavlja s velikom ljubavlju i ustrajnošću proučavati odredbe i upute Svete Stolice i katoličkog Episkopata širom svijeta u svim pitanjima savremenog života. On nije tražio "svojih rješenja" ni  "novih puteva", on je uvijek pitao: što o iskrslom problemu sudi katolička Crkva. A kad je ličnim proučavanjem našao odgovor, tada je uvijek i odmah pokorio svoj razum i dosljedno provodio spoznaju istine u svome životu i radu. U tu je svrhu sustavno studirao skolastičku filozofiju i teologiju po prvim autorima, posebno po sv. Tomi Akvincu. Potanko je proučio u originalu sve poslanice i odredbe Pape Pija IX., Leona XIII., Pija X., Benedikta XV. i Pija XI. Redovno je čitao Osservatore Romano, La Croix, Documentation Catholique, Kipa, te mnogo stručnih katoličkih časopisa. Osim stručnih književnih i umjetničkih djela mnogo je čitao djela o Katoličkoj Akciji, savremena ćudoredna pitanja, studirao idejnu izgradnju orlovstva, liturgiju. Iz područja književno-liturgijskog bila je i njegova doktorska disertacija: Utjecaj liturgije na franceske pisce od Chateaubrianda do danas. Vječno je radio, razmišljao, rješavao probleme ali bez vrludanja, idući sigurnim putem crkvenog duha. Njemu Crkva nije bila samo nosioc Kristova autoriteta, nego brižna majka, koja vodi svoje nejako čedo ravnim putem do cilja. A liturgija nema više nikakvog obilježja neke estetske pobožnosti, nego je čisti život molitve. Studiju filozofskih i teoloških knjiga pripisuje on sam činjenicu, a se "okanio estetsko-literarnog gledanja na svijet i počeo promatrati život kakav je u stvarnosti, t. j. u koncepciji Spasiteljevoj." Katolicizam dra Merza nije ni estetski, ni kulturni, ni politički, ni socijalni katolicizam, nego katolicizam Krista, katolicizam duše, katolicizam religije, katolicizam vječnih vrednota, koji, dakako, obuhvaća čitavog čovjeka i sebi podređuje sve ostalo, u vidu vječnosti. Već 7. X. 1920. bilježi on u svoj dnevnik u Zagrebu: "Dvije su struje u katoličkim redovima. Jednoj je Crkva alfa i omega, a druga hoće da kršć. načela prožmu javni život, jer su ona najbolja garancija, da će on cvasti. Druga struja podređuje i Krista javnom životu." Ovo se opažanje u Parizu još više produbilo i studijem učvrstilo i tada je, nakon povratka u Zagreb i doktorske promocije, dr. Ivo Merz započeo svoj zamašni apostolski rad za katolički preporod. Ali on nije nikad prestao studirati: za svaki se svoj korak pripravljao dugim i solidnim studijem, molitvom i žrtvama. Zato je njegov apostolski rad i bio ovjenčan uspjehom.

Ilija Jakovljević


Dr. Avelin ČEPULIĆ, «Iz đačkih dana dr. Ivana Merza», Orlovska Misao, Zagreb, lipanj 1928., br. 9, str. 130

 

Iz đačkih dana dra Ivana Merza

 

            Hrvatsko Orlovstvo ne može još danas ni da sebi pravo predoči, kako je veliku ličnost ono imalo u Dru Ivanu Merzu. I oni, koji su njega najbolje poznavali, mogu da imaju o njemu samo takvu sliku, koja nije još ni sjena njegove prave ličnosti.

            Poznata je naime istina, da savremenici nekoga velikoga čovjeka neimaju gotovo nikada te vještine, da prosude u sebi njegovu veličinu i njegov zamašaj. Ove vještine nemaju osobito oni savremenici takva čovjeka, koji su stajali s njime u čistome dodiru. A upravo hrvatski Orlovi su bili s našim Merzom u tako srdačnim i prijateljskim vezama, da nijesu na to pomišljali, da imaju pred sobom nekoga velikoga čovjeka i upravo historijsku ličnost. Stoga bi i bilo uzaludno, da mi savremenici danas opisujemo i dokazujemo veliko značenje Ivana Merza. To će netko drugi učiniti: povijesna znanost, koja će pisati razvoj katoličke ideje u hrvatskom narodu. Ona će bolje i jasnije prikazati Ivana Merza, nego mi. No sigurno je, da će u svijetlu te povijesne znanosti biti njegov lik još mnogo znatniji i sjajniji, nego li što mi danas slutimo.

            Ipak nam je dužnost, da već danas zabilježimo iz đačkih dana Merzova života koju značajnu pojavu, koja još nije drugdje zabilježena u potpunom svijetlu. Pri tome imamo na umu osobito godine 1919. i 1920., koje imaju veliku važnost po njegov kasniji razvoj.

            Važno je, da istaknemo, da Merz nije imao prilike, da u ranijim srednjoškolskim godinama upozna Mahnićeve ideje. Unatoč vrsnoga odgoja u roditeljskoj kući prevladao je protivni utjecaj škole. Tako je na realci bio pod utjecajem liberalizma, što je višeput kasnije spominjao. No ipak porodični odgoj, i veza sa nekim izrazitim katolicima su zapriječili, da se taj liberalizam nije onako tragično dalje razvio, kao gotovo u svih mladih ljudi, koji nisu već u srednjoj školi članovi katoličkoga društva.

            Prve godine svjetskoga rata svršio je Merz realku, a nato ga je već kod prvoga poziva austrijska vojska s najmlađim godištem unovačila i doskora poslala kao časnika na talijansko ratište u predjelu Dolomitâ  i južnoga Tirola.

 

Utjecaj rata.

 

            Na neobični duševni razvoj Ivana Merza je imalo upravo odlučni utjecaj vrijeme, što je proboravio na ratištu. Ratnički je život doduše na dosta ljudi iz katoličkih redova loše djelovao i razorio većinom njihov idealizam, a često i samo katoličko uvjerenje. No u Merza je bilo upravo protivno.

            Upravo njegov novi veliki duševni život rodio se u ratu pod dojmom krvi i patnje tolikih nedužnih ljudi, usred lomnjave i bjesnila, usred očaja i smrti. Pozorištem i pozadinom svega toga bila je veličanstvena alpska priroda, divlje klisure, gordi vrhunci i crni ponori gorostasnih Dolomita. Takva je priroda za mirnih časova budila u duši udivljenje, poticala čuvstva i tako još većma pripravljala u duši tlo za razmišljanje o velikim i uzvišenim pitanjima. Tako je Merz počeo razmišljati o stradanju tolikih ljudi, o njihovu udesu, o njihovoj zadaći i posljednjoj svrsi njihova i svoga života. Vidio je, da većina svijeta ne zna, šta je to život, ni čemu je život, ni što slijedi iza njega. Opazio je, da i toliki, koji sve to znadu iz katekizma, ipak se tako drže u životu, kao da se njih ne tiču sve te velike istine. Postalo mu je sada jasno, da su vjerske istine velika i sveta stvar, koja mora da postane jezgrom cijeloga života. Žarištem svake neumrle duše ima postati Bog, a to može da bude samo po vjeri, koju Bog hoće. Ta je veličanstvena istina postala njegovom zavjetnom misli. Sve, što nije služilo toj zavjetnoj misli, potisnuo je u pozadinu, pa bile to i ma kako blistave i zamamljive ideje ili osnove. Zaista je ta gvozdena dosljednost tako velika pojava, da mora pred njom svaki čovjek da duboko skine šešir i da je slijedi.

            Iz te spoznaje, da mora Božja volja postati glavnim i jedinim putokazom našega života, razvila se u Merzu težnja za živim gojenjem duhovnoga života, a taj je doveo do nadasve bogatih plodova. To naprosto nije bio više čovjek od ovoga svijeta. U njemu se već na zemlji očitovao duh eterskih visina.

 

U akademskom društvu "Hrvatskoj".

 

            Rat je konačno prestao. Kaošto svuda, tako je i među sveučilišnim đaštvom vladao prevratni nered i opća pobrkanost.

            Omanja grupa nas hrvatskih katoličkih akademičara nastavila je svoje nauke na bečkom sveučilištu. Otputovali smo iz Zagreba za ciče zime u siječnju 1919., i to zajedničkim đačkim transportom, u kome je bilo još tridesetak drugih akademičara. Putem smo saznali, da se u istom vlaku vozi u Beč na nauke još neki "naš čovjek", bivši banjalučki đak. Upoznali smo se s njime. Rekao je, da se zove Ivo Merz. Po običaju tadašnjih đaka, koji su se vratili iz rata, bio je i on još u vojničkoj odori, no dakako bez službenih vojničkih znakova. Odmah smo prešli na razgovor o pitanju, kako da u Beču obnovimo hrv. katoličko akademsko društvo "Hrvatsku".

            Saznali smo od Merza, da se on bio već za vrijeme rata za kratkotrajnoga vojničkoga dopusta upisao na pravo, no odlučio je da sada pređe na filozofiju, jer je osjećao veću sklonost za to.

            Od katoličkih akademičara, Hrvata, koji su s nama stigli u Beč, neki su se doskora povratili kući u domovinu radi nezgodnih stambenih prilika. Ostalo nas je četvorica, koji smo obnovili hrv. katoličko akademsko društvo "Hrvatsku" nakon višegodišnjeg mirovanja za vrijeme rata. Ta prva četvorica su bila: Mato Filipović, D. I., cand. phil., Ivo Merz. stud. phil., Dragan Marošević, stud. agr. (+1927.) i pisac ovih uspomena. Nastanili smo se svi osim jednoga u katoličkom đačkom domu "Augustineumu", gdje je bilo akademičara različitih rodnosti, a ravnateljem je doma bio naš čovjek prof. Dr Ujčić, istarski Hrvat, sada profesor na teologiji u Ljubljani.

            Razvila se ispočetka mirna, a kasnije burna đačka godina. Našim je žarištem i dnevnim sastajalištima bilo društvo "Hrvatska", kojoj smo prostorije udarili u Merzovoj sobi u drugom katu. Doskora su nam se pridružila dva vrijedna hrvatska franjevca. Društvo je dakle brojilo šest članova, no po njegovu radu mislio bi čovjek da ima 30 članova. U društvu je bilo toliko predavanja, da nijesu svi najavljeni predavači mogli doći na red, premda su bili društveni sastanci i po dva put na tjedan. Dušom je društva bio njegov tajnik Ivo Merz.

 

Početak književnoga rada.

 

            Već u prvo doba toga rad iznosi Merz neodoljivom snagom svoje ideje o značenju duhovnoga života. Na jednom sastanku "Hrvatske" iznio je te ideje u posebnom predavanju, koje je duboko dirnulo sve slušaoce, dakako malobrojne. To je nezaboravno predavanje bilo u veljači 1919. U duhu toga predavanja napiše doktor Merz članak za tadanji đački časopis "Zora-Luč". Članak je izašao u tom listu u travnju ili svibnju te godine. To je bio prvi štampani plod Merzova duševnoga rada. On se veselio neopisivim veseljem poput maloga djeteta, kada je vidio prvi svoj štampani duševni proizvod, jer je bio uvjeren, da će njegovo životno iskustvo pomoći mnogim mladim dušama, da krenu putem duhovnoga života.

            U isto doba on se zanimao nadasve za katoličku književnost, te mu je bilo idealom, da se posveti književnoj estetici (nauci o ljepoti). Tražio je način, kako bi svoje misli doveo u sklad sa književnošću, te je našao najbolje rješenje svojih težnja u književnom smjeru, koji se razvio oko književne smotre "Gral". "Gral" je okupio veliku onu grupu katoličkih njemačkih književnika, koji hoće da književnost u prvom redu obrađuje neiscrpivo blago katoličke nauke. Već je sam naziv "Gral" bio putokazom: pravim izvorom književnosti neka budu vjerski ideali, upravo onako, kao što je legendarni Gral bio izvorom života i središtem monsalvatskih vitezova. Merz se često sastajao s jednim od prvaka katoličkih njemačkih književnika Drom Oskarom Katannom, tada docentom na bečkom sveučilištu. Taj je saobraćaj razbistrio mnoge ideje Merzove o katoličkoj književnosti.

 

Pobjeda značaja.

 

            U mirnom društvenom radu poremetili su naime "Hrvatsku" nemili neki događaji, koji su ugrozili i našu egzistenciju (gospodarski opstanak). U Beču je naime bila t. zv. "jugoslavenska menza" za đake iz naše države, a tih je bilo oko 100. Tu je zavladala skupina đaka, jugoslavenskih orjunaša, kojima je "Hrvatska" bila trn u oku, a osobito radi njezina odlučnog utjecaja i ugleda među većim dijelom hrvatskih đaka, koji su teško podnosili orjunaško-jugoslavenski jaram u menzi. Da se ovi orjunaši riješe Hrvata i svoga glavnoga takmaca "Hrvatske", poduzeše jednu crnu osnovu. Oni zaključiše, da članovima menze mogu biti smo oni đaci, koji potpišu neku političku izjavu, uvredljivu po hrvatski narod. Tko to ne potpiše, isključuje se iz menze! A to je bilo u doba, kada u Beču, tako reći ni za kakav novac nije moglo dobiti hrane osim u menzi. I evo što se dogodilo: svi mogući hrvatski liberalci i veliki Hrvati, bili to starčevićanci, republikanci i. t. d. potpisali su ponizno bez ijedne riječi prosvjeda onu protuhrvatsku izjavu. No sada je došao na red najtvrđi orah – "Hrvatska". Prvi je bio Merz, kojega su pozvali, da potpiše izjavu. "Ne potpisujem." Orjunaši su se skamenili od čuda, jer nijesu znali, da može biti čovjeka, koga oni ne bi mogli slomiti. Sazvali su odmah izvanrednu sjednicu, na kojoj su isključili Merza iz Menze. – Mi drugi članovi "Hrvatske" pošli smo drugim malo lakšim putem. Predobili smo za naše stanovište diplomatskog poslanika kraljevine SHS u Beču, te je morao posredovati. Tako su morali orjunaši sazvati skupštinu svih bečkih đaka iz naše države, i tu je upravo onaj primjer Merzova značaja i neslomivosti tako duboko djelovao i na same mnoge liberalce, te smo mi članovi "Hrvatske" dobili potrebnu većinu i srušili orjunaše sa kormila.

 

Liturgijski život.

 

            Po kasniji Merzov duševni život bile su vrlo odlučne t. zv. liturgijske duhovne vježbe "Sv. Gabrijelu" kod Mödlinga, u velikoj misionarskoj školi. Bilo je to u samom velikom tjednu godine 1920. Te su vježbe utisnule u Merzov vjerski život onaj snažni liturgijski pečat.

            Duhovne je vježbe vodio o. W. Schmidt O. V. D., svet čovjek i slavni učenjak, danas najveći antropolog na svijetu. Dirljive obrede velikoga tjedna u umjetničkoj crkvi uveličavao je koralnim pjevanjem zbor od četiri stotine bogoslova, budućih misionara. Duhovne su vježbe svršile na veliku subotu po podne procesijom Uskrsnuća, koja je u svome oduševljenju izašla daleko u samu Božju prirodu, uz rub šume, a oko nekoga jezera. Sva se proljetna priroda radovala Uskrsnuću Spasitelja. Sve je bilo u cvatu i prvom zelenilu, a ptice nebeske pratile su svojim pjevanjem radosne uskrsne himne. Taj veliki doživljaj ostavio je u dušama pod dojmom duhovnih vježba neizbrisivi trag, koji traje do vječnosti. Crkva je svojom liturgijom slavila slavlje, a osobito u jednoj duši: u duši Ivana Merza. On je odsada počeo sve više proučavati i uživati liturgijske ljepote.

 

U punome jeku društvenoga života.

 

            Mnogo je utjecalo na Merzov život i akademsko društvo "Logos", kojemu je Merz bio među prvom desetoricom osnivača. To je društvo imalo zadaću, da temeljito i znanstveno proučava vjerska pitanja i nutarnji život. Mi Hrvati smo se u tome društvu sa akademičarima ostalih narodnosti upravo uzorno slagali. To je društvo kasnije znatno poraslo, te danas vrši veliku zadaću.

            Merz dakako nije mogao propustiti priliku, a da ne bude i u Marijinoj kongregaciji. Tu smo svake nedjelje dobivali mnogo dragocjenih poticaja za naš život.

            Naš društveni tajnik Merz je neumorno vrebao i na sva javna predavanja o katoličkoj kulturi, organizaciji it. d., te nam je kao kakav obavještajni ured javljao mjesto i doba tih predavanja.

            Radi tih mnogih sastanaka u različitim organizacijama često nije preostajalo dosta vremena za privatne razgovore. Stoga smo nas nekolicina često, - kada bismo imali raspraviti kakvo zakučasto pitanje – pošli za noći obasjani mjesečinom daleko izvan grada Beča na goru Kalenberg. Taj se vrhunac čarobno diže nad Dunavom, koji pod njim tajanstveno šumi. Ta je okolina pružala pobude Merzu, da s osobitim zanosom iznosi mnoge svoje misli o radu za narodni katolički preporod. Radovali smo se tome radu. Nismo slutili, da je to pehar, u kome ima osim slatkog napitka i mnogo gorkog pelina. Uostalom time samo raste vrijednost napitka.

            Tako je prošla prva školska godina iza rata.

            U drugoj je godini "Hrvatska" znatno porasla brojem. No ta je druga godina pokopala neke stare tradicije društva, jer je velik broj novih članova donio sobom neke nove ideje. Bilo je to naime u doba, kada je među hrvatskom inteligencijom zavladao val pogrešno shvaćenoga narodnog jedinstva. Gotovo cijela hrvatska inteligencija, uključivši amo stare starčevićance i kvaternikovce počela je mahnito širiti jugoslavenstvo. Tome valu, koji je divlje prodirao sa svih strana podlegao je na koncu i znatan dio katoličkih đaka. Novi članovi "Hrvatske" nijesu marili za stare dvadesetgodišnje tradicije društva, te su htjeli promijeniti ime društva u "Jugoslaviju". Mi smo se borili protiv toga, jer smo uviđali opasnost takva čina. Ali novi su članovi društva bili u većini, a nama je uspjelo samo to, da ublažimo tu promjenu time, što nam je uspjelo, da se novo društvo prozvalo imenom "Jug".

            Na jesen 1920. je ostavio Merz Beč i prešao na sveučilište u Parizu. Tu je započeo za njega posve novi život i posve drukčiji, nego li u društvu "Hrvatskoj", koja je ostavila duboke tragove i plodove u njegovoj duši. 

Dr. Avelin Čepulić