Josip Vrbanek: «Vitez Kristusa Kralja», Glasnik Presvetog Srca Jezusovega, Ljubljana, oktober 1928., br. 10, str. 267-269

Vitez Kristusa Kralja

Pred 5 leti je rabil Kristus v svoji bojni črti na Hrvaškem viteza junaka, ki bi organirziral vrste mladih Kristusovih borcev in jim svetil kakor svetel vzor. Takega viteza in vzornika je izbral in pripravil v osebi dr. Ivana Merza. Prepričal sem se o toem, ko sem prebiral 20 zvezkov njegovega dnevnika in primerjal njegove misli in občutke s poznejšim delom.

Kristu ga je vzgajal. Rojen je bil 16. decembra l.1896. v Banji Loki v Bosni, kjer je bil njegov oče višji železniški uradnik. Družina je skrbela, da se sinko nauči plemenitega čuvstvovanja in olikanega vedenja in da se čim bolj izobrazi. Mlademu Ivanu tudi ni manjkalo vseh mogočih zabav. Toda njegovo srce se ni s tem zadovoljilo. Realka v Banji Loki, vojaška akademija v Dunajskem Novem mestu, vseučilišča na Dunaju, v Zagrebu in Parizu so dajal Ivanu obilno pravniškega in modroslovnega znanja. Ali Ivanovo srce je hotelo več. "Večna resnica, Pravica in Lepota, razodeni mi se!" je klical često, ko je rakrival svoje srce v dnevniku.

In razodela se mu je. Mnogo Ivanovih tovarišev je poslušalo iste profesorje kakor on, bralo iste knjige in časopise kakor on, hodlo v cerkve kakor on, toda iz vsega tega je prišel samo ede – idealni Merz. "Samo verske misli me tolažiju in dvigajo. Versko življenje, misel na večnost, smrt, ljubezen – to je nekaj velikega. Dvomi hočejo v človeku najbolj to porušiti. A kljub vsem dvomom veujem! Vera mi mora biti sestav, kažipot v življenju, da ne bi delal proti pravičnosti in večnosti… Ali katoličan ali nič. O tem nisem nikoli najmanj dvomil." Tako je pisal Merz že kot osmošolec l. 1914. Kristus ga je tako vzgajal, ker mu je Ivan odpiral srce.

Njegova vera je vedno bila delo in življenje. "Končal sem boj z novodobnimi nazori", piše decembra 1915. "Življenje moramo pojmovati kot žrtev!... Pred nekaj dnevi, na Brezmadežno spočetje, sem zaobljubil prebl. Devici čistost tja do poroke. Mogoče bo to trajalo do smrti." In trajalo je, l. 1923 je zaobljubil vedno čistost. Vzklila je Ivanova lilija v vrtu Marijinem, škropila jo je vztrajna in goreča molitev, a ogrevalo vsakdanje sv. obhajilo. To so sredstav Jezusove vzgoje. Ivan jih je z veseljem uporabljal.

Vitez na bojišču. Celi dve leti je bil Ivan na italijanski fronti kot podčastnik, pozneje kot častnik. Zaradi njegove odločnosti so ga čislali vsi tovariši, vsi so ljubili njegovo plemenito srce in občudovali njegovo pobožnost.

Pa ne mislim govoriti o tem bojišču, temveč o onem Večnega Kralja. To bojišće so bila mlada srca. L. 1922 je Ivan napravil na pariškem vseučilišču sijajen izpit za profesorja francoščine in leto pozneje doktorat v Zagrebu. Nato je postal profesor na zagrebški nadškofijski gimnaziji. Njegova predavanja niso bila samo šolskega značaja, temveč so bila prave pridige. Česar mu je srce prekipevalo, o tem so mu usta govorila; Jezus in Cerkev, za to je žarel in to je izžareval v mlada srca.

Oborožen s čednostjo in znanostjo stopi pogumno na plan i osnuje v zvezi z mnogimi drugimi duhovniki in neduhovniki hrvaškega Orla, ki naj bo srčika katoliške akcije.

Za to orlovstvo dela in živi in trpi celih pet let, ne samo kot podpredsednik zveze, ki šteje okrog 10.000 članov in 5000 članic, temveč tudi kot duša in srce vsakega in vseh skupaj. Vsi žive od njegovega prepričanja, vsi rastejo od njegove duševne sile, vse veže med seboj njegova ljubezen. Zanje v prvi vrsti predava po vseh krajih o Lurdu in Rimu; zanje piše svoje članke in knjige: "Katoličani in novi plesi", "Ti in ona", "Življenjepis sv. Ivane Arške", "Kat. Akcija" itd. Piše v več kot 20 domačih in tujih časopisih in znanih je iz kratkega časa njegovega delovanja nič manj kot 122 člankov. Dobro je znal Kristusov vitez uporabiti vse najmodernejše orožje za svojega Kralja. A pri vsem tem zunanjem delu je ostal vendar vedno v najožji vezi s svojim Kraljem. Vedno je zgodaj vstajal in najprej ¾ ure posvetil premišljevanju; nato je šel k sveti maši. Vsak dan je šel tudi k sv. obhajilu, in sicer tako zbrano, da so drugi okrog njega govorili, da moli kot svetnik. Vsak dan si je dvakrat izprašal vest, vsako soboto se je z veliko pobožnostjo spoveda. Vedno je zvečer izmolil še rožni venec in bral kaj duhovnega. Jedel jezelo malo in se nad jedjo ni nikdar prtoževal; spal je na trdi deski. Kadar je šel po ulici, so mu prsti prebirali rožni venec, ki ga je stiskal v žepu. Neprestano je bil z Bogom združen in obujal v sebi ljubezen. Posebno dragocena mu je bila pobožnost do Srca Jezusovega, kateremu se je v bolezni l. 1921 popolnoma izročil. Njemu na čast je opravil veliko devetdnevnico in zadnji prvi petek te devetdnevnice je zapisal v svoj dnevnik: "Srce Jezusovo, sedaj sem prepričan, da bog v Tebi počival!" Prav ta pobožnost je rodila v njem dvoje: 1. vzvišeni pojem o njegovem nebeškem Kralju, 2. velikodušnost v trpljenju za tega Kralja. "Trpljenje je vsebina življenja; kjer njega ni, tam tudi ni pravega življenja", zapisal je že 17. decembra 1916. Mnogo je trpel že od mladosti na zobeh, očeh, pozneje ga je mučil revmatizem, pljučni katar, vnetje v grlu in obraznih votlinah; vse pa je potrpežljivo prenašal, nobenemu ni tožil. Zadnja omenjenih bolezni mu je onemogočila delo že pred letošnjo veliko nočjo. Zato se je dal operirati. Bilo mu pa ni več rešitve, ker je nastopilo vnetje možganov; v velikih bolečinah – vse do zadnjega je bil pri polni zavesti – je izročil svojega duha Stvarniku 10. maja 1928.

"Zgodaj je končal, pa je izpolnil veliko let" (Modr 4, 13) – pravi vitez Kristusa Kralja.

Nijesam držao zgodnim ni baš potrebnim, da u javnosti izričem su o prijepornom stanovištu »Kat. Tjednika« i »N. Politike«. Nedovoljno objektivni ili do kraja neupućeni članak vlč. p. Matijevića u »Narodnoj Politici«, kojim uvlači u polemiku † dra Merza, izazvao me, da Vam se javim.

Činjenica je i previše poznata i očita, da se danas hrvatski katolici u golemom broju nalaze izvan redova Pučke stranke. Milijoni naših vjernika primaju sakramente, mole se Bogu, idu u crkvu, a ne će u »katoličku stranku« i bojkotiraju ogorčeno svaku akciju, koja miriše tom politikom.

Razlog? Ima ih mnogo neopravdanih. Jednu okolnost moramo uvažiti. Poslije rata izbija sve jače na hrvatskoj strani duboko i gorko razočaranje: ukidaju se pokrajinske vlade i sabori, nema više bana itd. Pravaški duh Radićeve agitacije kao neugasiv požar zahvata sela i gradove, ruši stare granice pokrajinske, srca su bliza i povezana nevidljivim, svakoj sili nepristupačnim nitima. Slavi se neviđena seljačka sloga. U prvom redu strastvenog zanimanja stoji narodno i državopravno pitanje.

Međutim su vode današnjeg seniorata osnovnli mladu Pučku stranku. Oni su se u vrijeme rata orijentirali u pravcu »narodnog jedinstva« i nacijonalnog jugoslavenstva. Iza prevrata drže, da je narodno pitanje konačno riješeno i skinuto s dnevnog reda, odbijaju od sebe odgovornost za politiku i političke grijehe prošlosti, nastoje izdići veliku važnost svog vjersko-kulturnog i socijalnog programa. Pod neizbježivim i teškim pritiskom izborne nužde popuštaju nacijonalnoj težnji široke javnosti te više ili manje posreduju između jugoslavenstva i hrvatstva. Polazne su tačke u shvaćanju narodne sudbine i budućnosti ipak ostale bar donekle oprečne: veli se, nijesu pogodili na rodnu žicu.

Kako da sada, u gotovim prilikama spasemo i po mogućnosti učvrstimo bitnu i još očito živu vezu između Crkve i našeg naroda. Da li preko političke stranke i s njom usko povezanih prosvjetnih organizacija ili preko nepolitičke Katoličke Akcije? To pitanje, više vjersko i pastoralno nego političko, moralo je zanimali bistroumnog, energičnog i Crkvi neograničeno odanog dra Merza.

Imam sačuvanih više njegovih pisama. Ne ću se prevariti, ako ustvrdim, da za nj nijesu bila mjerodavna politička gledišta niti samo raspoloženje širokih hrvatskih slojeva. On se dao na bezuvjetno proučavanje papinskih enciklika i direktiva, oduševio se za nepolitičku Katoličku Akciju i na tom se putu razišao s vođama seniorata.

Moguće je ranije njegovo mišljenje bilo onakovo, kako ga prikuzuje vlč. Matijević. U zadnje dobu dopuštao je bez sumnje više slobode u pogledu pripadnosti Pučkoj stranci nego li bi to trpio gosp. Matijević.

Navest ću odlomke iz dva pisma. 10. VI. 1927. tuži se: »…Ne poričem nikomu ortodoksnost niti iskrenost. No facta pokazuju, kako se seniorat strahovito borio proti K. Akciji. Mislim uvijek na zagrebački… – Upravo mi je čudno u zadnje vrijeme toliko očitovanje lojalnosti biskupima – kažem, da ne sumnjam u subjektivno dobro uvjerenje mnogih seniora u Zagrebu – ali stvarno se katol. pokret i dalje vodi u starom smjeru: politizovano; kao da se katol. preporodna akcija mora da veže uz jedan stranački politički smjer; kao da ne može biti dobar i savremen kalolik, koji nije pučkaš. Ne shvaćaju, da je Crkva savršeno društvo, koja je sebi dostatna i koja svojim specifičnim sredstvima je u stanju, da unese kršćanstvo u sav društveni život.

»…Nije borba proli seniorima i njihovim sposobnostima i subjektivno crkvenom stanovištu, borba je, da oni i objektivno rade u duhu Crkve; da ne samo formalno provedu distinkciju politike Kat. Akcije, već da se ova distinkcija provede u njihovu mentalitetu, te onda organizatorno. U radu mora bili prvi kriterij, spas duša, dobro sv. Crkve, i to onako, kako si to dobro zamišlja sv. Stolica. Ova misao na sv. Stoticu i nadležnog ordinarija mora u tom radu biti glavna norma. Radi se o tom, da Kristu predobijemo to više duša, a ne da radi jednog političkog programa (gdje amo svi pogrješivi) narod odbijemo od jedinog potrebnog. Stoga mislim: u svim biskupijama kler valja izvući iz Seniorata, koji je laičko udruženje, jer kako veli papa Pijo X. »svećenička vojska mora biti iznad laičkih društava, pa makar ona bila najbolja«. Svećenici neka se sastaju i rade u svojim zborovima duhovnika Kat. Akcije. Kod nas su svećenici podijeljeni u dva neprijateljska tabora: svećenike-seniore i svećenike-neseniore. Svećenstvo treba svoju organizaciju pod vodstvom Ordinarija i prema lajicima u pitanjima kat. preporoda nastupiti jedinstveno i autoritativno. To se ne će nikako postići, dok bude svećenika-seniora i svećenika-neseniora. Zatim što više svećenika izvući iz politike, jer time strada pastva, a on bi daleko trajnije uspjehe postigao, kada bi svoje energije utrošene u agitaciju uložio u društva Kat. Akcije. – Isto kod lajika valja pod svaku cijenu provesti diobu rada: važniji je rad u Kat. Akciji negoli u stranci, jer taj rad vrši bitan posao. Dok ne bude lajika, koji se budu posve posvetili Kat. Akciji i sve gledali u ovom vidu svećeničkih pomoćnika (spasavanja i posvećivanja duša) dotle ne ćemo moći snažnije naprijed. Primjećuje se: malo je ljudi. Dobro! Ako je malo ljudi, onda najprije valja činiti važniji posao, a to je uzgoj savijesti. Od Crkve je osuđeno načelo: palitique d'abord (politika prije svega), već naglašuje religion d'abord. Stoga je crkva i u Italiji isticala: priprava za politiku u apstinenciji. Stoga se ne slažem sa člankom vlč. Juretića u Seljačkim novinama: Katolici na okup, gdje se ističe, da je politički rad najpreči. Nijesu ni Klodvig ni Karlo Veliki, ni Ljudevit Sveti učinili svijet kršćanskim, već su kršćanstvo širili apostoli i njihovi nasljednici. Tako je u svim dobama. Tražimo li najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravdu, sve će nam se nadodati«…

…»Uvjeren sam, da će molitve više koristiti dobroj stvari nego li svi naši argumenti«…

3. XII. piše: »Ako uzmemo resume dosadašnjeg rada, možemo sa zadovoljstvom konstatirati, da je teoretski koncepcija Kat. Akcije izvojštila pobjedu. Praktički će tek moći da urađa opsežnijim plodovima, kad naša generacija ne bude više među živima. – Mi u našem radu nijesmo nikad išli za nikakvim političkim ciljevima; specificum, koji nas je odijelio od Seniorata, nijesu bili niti nacijonalni motivi. Jedini je razlog, da smo željeli provesti smjernice sv. Stolice i s tim u vezi, da potenciramo religiozne zahtjeve; to jest, da uzgajamo apostole, koji će učiniti više negoli su kao kršćani strictissime dužni. Htjeli smo naše čete staviti u službu proti modernih nećudorednih običaja (plesovi, mode, kina i slično). Program još nijesmo izveli i užasno je teška borba i unutar naših redova, da svladamo modernog Golijata u nećudorednim običajima. To je bila naša želja; čudno je to: mi smo išli za tim religioznim ciljevima, kao samo od sebe, a naša je mladež, a da za tim nijesmo ni išli počela sama od sebe vieš naglašavati hrvatstvo. Naravno da u tome svak imade slobodne ruke; samo tu činjenicu konstatiram«.

»…Politička pitanja ne pratim. Jedino znam, da ne možemo u savjesti nikoga siliti, da bude u HPS i da ne smijemo nazivati nekatolikom tko se ne slaže s HPS. Isto tako je jasno, da je od najveće štete za vjeru, kada svećenici idu u političku agitaciju i postanu čuvarima kutija; pogotovu kada se dešava kao kod nas da se svećenici u istom mjestu politički bore jedan proti drugome«.

Iz navedenih mjesta dovoljno je jasno kako je † Merz sudio o Kat. Akciji i političkom držanju hrvatskih katolika. Vlč. Matijević predaleko ide u tvrdnji da je dr. Merz zahtijevao, da se članovi Kat. Akcije moraju politički opredijeliti i to po našim prilikama za Pučku stranku. Isto tako nezasluženo vrijeđa »Kat. Tjednik«.

Iz moga dnevnika: »U momentu, kada su u maloj Hrvatskoj mnogi izricali programe restauracija, preporoda i renesansa, kada sam sa opijao iluzijama »preporođenog naroda« na svim linijama (u literaturi, gospodarstvu, čak i u politici), susreo sam religioznoga čovjeka – bio je to dr. Ivana Merza.

Od onoga dana sam progledao, pomeo se, zaplakao… A kad sam vidio njegove napore, kad sam čuo njegovu riječ o našim »preporodima«, kad sam doznao i za njegov plač te konačno, kad sam isprebijan bolom bacio grudu zemlje u njegov grob – spoznao sam…«

Pogledi sub specie aeternitatis« izgubili su u maglama materialističke kulture svoju jasnoću. Kristova blagovijest, koja je uvijek svježa zastrujala u ljudskoj depresiji, kao da je danas nemoćna. Zašto? Oko naš žive više katolicizama, koje je naš dobri pokojni Merz tako divno klasificirao: izvana politički, koji po naravi zapada i relativnosti i nesigurnost, – socijalni, koji u goloj obrani ekonomskih vrednota često traži opasne kompromise; iznutra estetski, za ljubav poeziji zaboravlja dužnost kao »hladnu prozaičnost«, koji sluša propovijed stilistički dotjeranu, a ne kršćanski nauk, koji moli po diktatu čuvstva, a ne uvjerenja i onaj apologetski, koji te po organizacijama razbacuje besplodnom učenošću, a da nikada ne pobudi na ljubav.

U tim se oblicima često iživljava današnji katolik. Fundamentalnoga, religiozno-crkvenoga katolicizma je malo. Iščezao je iz blazirane javnosti. Zatvoren u samostane i crkve čuva vječno svijetlo, a ima ga i među nama, ako ga možda koji put i potiskiva »hereza rada«.

I mi se onda jadni čudimo, kako se to naša katolička kultura u narodu ohladila i ugasila; kako ona nema životvorne veze sa glavnim odgojim faktorima.

Budimo trijezni i razboriti, računajmo sa svim faktorima sadašnjice i ne govorimo previše o katoličkoj kulturi u brojkama i statistici, ne zanašajmo se previše dobrotom »narodne duše«, prestanimo sa onim deklamatorskim patosom promatrati život oko nas, (…)

O dru. Ivanu Merzu ne može se pisati kao o osobi malo poznatoj u katoličkim redovima: vidjeli smo na njegovu sprovodu početkom Marijina mjeseca 1928. godine sav katolički Zagreb i mnogo najodličnijih zastupnika provincije. Još manje je njega potrebno istom predstavljati kao uzora zbornika Marijina. No ipak mi moramo u našem dragome Vjesniku javiti njegovo preseljenje u vječnu domovinu. Zbog čega? Dakako, da se odužimo njegovoj uspomeni, ali još više stoga, što je uza sve, što se o našemu Merzu pisalo, on bio – uvjeren sam i znam – u prvom redu, da, u prvom redu dijete Marijino.

Ta čarobna riječ – ali ne riječ, već zbilja – da, to, da je on dijete Marijino, bilo je za njega smislom, počelo života. Teologija uči sve jasnije, da je Majka naša Marija posrednica svake milosti. A naš Ivan nije to samo od teologa saznao, on je sigurno Gospu, koju je toliko štovao i o kojoj je tako rado govorio i pisao – on je »Gospu« iz iskustva ljubio.

Napokon je studirajući svjetske književnosti dobro znao, kako je srednji vijek, vijek vjere, ovu Majku djetinjim pouzdanjem i neograničenom vjerom ljubio očekujući od nje spasenje.

Sve se to lijepo vidi iz onih sredovječnih legendi, zbog kojih se ne ćemo poput kakovih janzenista sablažnjavati, kad ih čitamo i u djelu Sv. Alfonza de Liguori (Slava Marijina), prevedenome i u nas od pokojnoga svete uspomene biskupa Langa. Pisac je ovih redaka o ovome s pokojnim drugom rado govorio.

Želim naglasiti činjenice, da je Dr. Merz, tako gorljivi apostol orlovstva, izašao iz redova zbornika. Dokaz, koliko je snage za djelovanje u Katoličkoj Akciji našao u zborničkom uvjerenju.

Znamo, da je kongregacija zbor ljudi istoga staleža, koji se na osobiti način posvećuju Majci Božjoj, da sami žive kao pravi katolici i usavršuju se da i druge potiču na vjernost, pouzdanje i ljubav k Mariji kao i uopće na kršćanski život.

Dobar zbornik je apostol ponajprije za sebe a onda i za druge, svoje bližnje. A to je bio dr. Ivan Merz na svakom koraku.

On je posvećivao svoju vlastitu dušu dnevnom molitvom krunice, slušanjem sv. Mise, pričešću, meditacijom, lektirom. On je bio apostol. On je pisao također o Gospi, opisivao je njena čudesa u Lurdu, kad je bio tamo prigodom 52. narodnoga francuskoga hodočašća od 20. – 28. VIII. 1924. Tom zgodom opisao je 5 čudesnih ozdravljenja, koja je i sam vidio. Proučavao je liječnički ured lurdski, opisao bolesti, bolesnike i razgovore s njima. O tom nam svemu govori njegova brošura: Najnovija čudesa u Lurdu. Poznato je, kako je obilazio sela i gradove predavajući sa skioptikonom o Lurdu. Iznesao je i u »Hrvatskoj Prosvjeti« i u predavanjima Zoline prijevare u romanu »Lurd«.

On je o Bl. Djevici iznosio sve blago liturgije, da tada istakne, kako je veličanstvena uloga »Gospe« (tako sam ja primjetio, da u intimnom razgovoru sa mnom zove Bl. Djevicu).

I sa svojom gospođom majkom on je pred svoj konac molio zajedno Gospinu krunicu.

Rekoh, da kongreganista nastoji o posvećenju vlastite duše, ali on je i apostol bližnjega. Dragi Ivane, ti si bio i moj apostol. Nisi tu trebao buditi vjere ni nade ni ljubavi, ali Tvoja čista duša znala je govoriti i na ulici jezikom, koji se ni na ulici ni u kući danas više ne čuje često nikako; jezikom, kojim danas više ljudi gotovo ne znaju govoriti, koji osim Tebe ne znam da li sam ikoga čuo tako svoga druga čuo govoriti na tako iskonski način; jezikom ne ove domovine grijeha, zemlje, već jezikom – animae naturaliter christianae. O Gospi si napose govorio kao čovjek sredovječne vjere.

Dr. Ivan Merz, apostol Gospin, bio je pretplatnik lurdskoga dnevnika La Croix. On je živio i radovao se s Gospinim čudesima u Lurdu. Veselio se slavio Gospinoj i ja sam njemu rado pripovijedao o Majci Božjoj i sam mi je da prilike da pred katoličkom mladeži, kad je do njega stajalo, da govorim u čast Majke Božje.

Profesor nadbiskupske gimnazije u Zagrebu dr. Ivan Merz rodio se 16. decembra 1896. u Banjoj Luci, gdje je polazio i srednju školu, realku. Tu se također preko dra Ljubomira Marakovića upoznao s katoličkim Mahnićevim đačkim pokretom. Poslije je studirao u Beču germanistiku i romanistiku. Budući da je bio realac, on je morao posebno praviti jedan latinski kurz, a poslije, znamo, da je čitao na latinskom i djela skolastičke filozofije i liturgiju i enciklike. Doduše njegov je gosp. otac htio, da uči tehniku, poslali su ga i u vojnu akademiju u Bečkome Novome mjestu, odakle je tako reći utekao. Pokušao je i pravo studirati, ali on je bio naravi odviše kontemplativne za te struke. Htio je stoga otići – ne sada, nego poslije kao profesor i u redovnike, Isusovce, ali je uvidio u duhovnim vježbama, da treba ostati u svijetu.

Godine 1920. – 1922. iza evropskog rata bio je na studiju i Parizu na »Institut catholique«.

Bijaše najviše zagrijan za orlovstvo te je umro kao podpredsjednik Hrvatskog Orlovskog Saveza. Sarađivao je u ranim katoličkim listovima.

Petnaest dana pred smrt bude prenesen na kliniku u Draškovićevoj ulici, no morade podleći bolesti, koja ga je već duže potkapala. Bijaše operiran ali umre od upale mozgovne opne kao posljedice upale čeonih šupljina. Svetu je popudbinu primio prvu nedjelju svibnja. Četiri dana iza blagdana orlovskog zaštitnika sv. Ivana Evanđelista, u Gospinu mjesecu, on ispusti dušu.

Dva mu biskupa šalju dirljivim riječima biskupski blagoslov, pohađa ga na klinici apostolski nuncij, u predvečerje smrti prima i od samog svetoga Oca Pija XI. brzojavni blagoslov.

Sahranjen je, vidjesmo kako svečano, 13. svibnja. Pri tom je prvi govorio sr. Markulin, također kao Marijin zbornik.

Jedna osobita mila misao pokojnome prijatelju Merzu bijaše misao žrtve. Studirajući u Francuskoj za svog boravka u Parizu liturgiju, gdje je izradio i svoju doktorsku radnju (Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateubrianda do danas), on se namjerio u francuskoj katoličkoj književnosti na misao da se jedna kršćanska osoba žrtvuje za drugu, budući da postoji članak vjere o općinstvu svetih. Svaki kršćanin može svoje življenje i trpljenje namijeniti drugome ili cijeloj jednoj zajednici. Gospod uslišava jednoga i spasava sve za jednoga. Tako on analizuje i Claudelovu dramu »Annonce faite a Marie«. U toj drami junakinja je mlada djevojka Violaine, kojoj svijet još sve obećava, ali koja će biti žrtva za druge kao osobito »dijete Milosti« Violaine okajava na isti način tuđe grijehe, kao svaka opatica iza svojeg prikazanja u liturgijskoj ceremoniji oblačenja, koju nalazimo i u romanu »En route« (od franc. Pisca Huysmansa). Sama misao Claudelova, »misterija«, koju bi Huysmans bio nazvao »mističnom zamjenom« ista je, koja se na majstorski način izražava u ceremoniji oblačenja (Vidi Pontificat). Ista nam ta činjenica tumači u Corneilleovu Polyeuctu obraćenje tiranina Felixa.

Znam, kako je rado baš o ovoj temi pisao i govorio naš dr. Merz. Sigurno je i po izjavi, koju je dao pred svoju smrt, da je život svoj žrtvovao za njemu najmiliji, svetome Ocu i Crkvi najodaniji, orlovski pokret, pravu i nepatvorenu Katoličku Akciju. On je pod laičkim odijelom provodio život samostanca. Gospod ga je uzeo za žrtvu u tako mladoj dobi.

Kad prolazim Mirogojem, dragi Ivane, dođem do Tvoga groba i tu se molim. I znaš, što Ti još kažem, da isporučiš Gospi, da ostanem s Tobom dijete Njezino. To za sve nas moli. U zelenilu isprepletena je nad Tvojim svježim grobom riječ PAX. Ti si zacijelo već našao svoj mir u Gospinu naručaju.

Kad prolazim pokraj Tvoga stana, zagledam se uvijek u onaj prozor, pokraj kojega gorio je, a i sada – po skrbi jedne vjerne ruke – gori žižak u crvenoj svjetiljci pred slikom Gospinom. Tako sjala Tvoja duša u nebu!

Mi Tvoji drugovi zbornici, časteći uspomenu najboljega i najuzoritijeg druga, obnavljamo ovime zavjet svoje ljubavi prema zajedničkoj Najboljoj Majci.

A duši Tvojoj želimo jedan od najljepših stanova u domu Oca našega, koji je na nebesima.

Bio je došao ovamo, da traži svoje zdravlje. Ovdje na našem moru, na našoj Madeiri, gdje je nebo blago kao majčine oči, a milovanje večernjih vjetrova kao sestrinja ruka. Gdje solju diše more, a dobra braća borovi uz obalu pružaju svakome do volje mekanoga hlada. Došao je naš dr. Merz, da ozdravi. Ali brzo je zaboravio na svoje tjelesno zdravlje i na se, a stao tražiti tuđe dobro, tuđe duhovno zdravlje. Pun Božjega duha hoće da druguje najviše s mladima.

I drugovao je s njima. Došao je na polje, koje je bilo gotovo pusto, na njive, koje je korov počeo isisavati. I dok smo se mi premišljali, da li ćemo oštro i bezobzirno plugo zaorati ili oprezno, hoćemo li zasaditi čvrsta stabla ili slabe trstike, dok smo strepili od straha, da nam neće roditi, što kanimo zasijati, došao je naš Merz pa bez obzira i okolišanja zasadio odmah zdravo korijenje Orlovskog Stabla.

Imao je čudnovatu, privlačnu snagu u sebi, mladež ga je tražila. A on ih je osvajao za velike misli. On je to i mogao. Nije govorio samo riječima, više nas je osvajao djelom, primjerom. Sam je svojom pojavom i življenjem pokazivao, kakav mora biti naš pogled na život. Mladež je otvarala srca kao cvijeće svoje oči spram jutarnjeg sunca.

Žar, zanos i snagu za svoja osvajanja crpio je iz Svetohraništa u Onoga, koji je veselio mladost njegovu. Pok. dr Merz živio je zbilja euharističkim životom.

Došao je k meni u Sv. Nedjelju, da obađe orlovstko gnijezdo. O, kako je lijepo sa mnom govorio o presv. Euharistiji, o Rimu i Sv. Ocu, a naročito je poznavanje imao o omladinskim organizacijama po cijelome svijetu. Tim se on nije htio isticati. Naprotiv uvijek je iz čednosti sakrivao sebe. Kad je htio što otkriti ili reći, činio je to s dubokim uvjerenjem da je to za dobro drugima. Uopće nikada nije govorio beskorisnih stvari.

Dakako na ovaj način ostavio je dubok i jak dojam. Mladež je upijala svaku njegovu riječ, stariji su se najprije čudili njegovim čistim mislima, a zatim se stali i diviti.

Sa svećenicima je mnogo razgovarao, i oni su ga volili, no on se nije nametao, bio je tih. Ako bi kad koju stvar savjetovao, nitko nije mogao, a da njegov savjet ne uvaži. Bio je Božji čovjek, pa mu je i besjeda bila srdačna, dragocjena i uspješna.

(Madeira je glasoviti otok na Atlanskom Oceanu, koji nema ni tropsku klimu sa prežarkim ljetima, ni našu kontinentalnu klimu. Koja ima i vruća ljeta i hladne zime. Na Madeiri vlada jednolična umjereno topla klima, vječno blago ljeto. Zato se na njoj i iskupljaju stranci preko cijele godine. – U gornjem članku naziva se otok Hvar »našom Madeirom« i to s pravom, jer je i Hvar naročito ugodno boravište na obali našeg Jadrana.)

Ima na Mirogoju grob, koji je trinaestog svibnja zatrpan zemljom – i gomilom cvijeća. Ponajviše bijelo cvijeće bijaše.

I od onoga dana pa sve do sada – a sad je rujan na izmaku nije ondje uzmanjkalo svježega cvijeća.

Onaj, kojega su pod cvjetnu gomilu složili na počinak, bio je i sam jedan bijeli cvijet – ne iz naših, već iz mističnih, euharistijskih bašča. Pa znademo mnogi: gledao je u nas vazda krotkim, čistim očima i nagovarao nas blagim glasom.

Kad mu tražim poredbu medu našim zemaljskim cvijećem, čini mi se nekako lopoč najzgodnijim. Nesumnjivo bio je on ljiljan, već i radi same simbolike, koja se veže o ljiljan. Ali sviđa mi se uspomena na nj u poredbi s bijelim lopočem.

Ne možemo da razdijelimo lopoč od vode, jer on samo na vodi može da živi. Tako je onaj, o kome govorim, mogao da živi jedino na vodi života; korijenjem svoga bivstvovanja urasao je u Krista, kao što lopoč korijenjem urasta u vodu.

Duša mu je bila bijela bjelcata, kao što su lati bijeloga lopoča.

Zatvorio je u poniznost i samozataju bogatu svoju dušu – upravo kao što se zatvara krasan lopočev cvijet u debele izvanje listove. Zatvorio se i pokorničkim djelima, žrtvom i neprekidnim radom, da se sakrije noći grijeha i škodljivom dahu svjetskoga života.

Bijeli Lopoču osvećen krvlju Kristovom, bdij neprestano nad nama!

Dan prije smrti počivala je njegova glava kao glava mučenika iz vremena katakomba: lijepa i mirna, ali patnička. Mučio je grozne boli, kojih nije od nas nitko obuhvatio. To se dalo tek, ponešto zamjetiti pomnjivim i neprekinutim razmatranjem njegova lica i svake najsitnije kretnje. Da, razmatranje je to bilo jedno od najdubljih i najplastičnijih, kojim Bog ređe nagrađuje siromašnu našu svagdašnjost. Ujedno je i ruka Gospodova malo gdje tako vjerno predočena, kao što je bila u onome miljeniku Božjem, kojega smo smjeli da gledamo. Obično slike muke Isusove izrade ljudi, i ako su kadšto umjetnici. Onu je živu sliku izradio sam Duh Božji.

Činilo se našim sjetilima, da je bolesnik u nekoj agoniji, besvjestici. Ali kakav je uz to bio život i rad njegove duše – tko da reče? Više puta je vidljivo prepoznavao i prevlačio rukom preko čela; naprezao se i da nešto reče, ali su tek nejasni glasovi došli iz mučeničkih usta.

Gledao je – dugo i svetački duboko svakoga od nas. Njegovo sveto gledanje ostade nam relikvija i zadnja uspomena, koju je on sam dijelio. Svijesno li ili nesvijesno, Bog sam zna – ali ono ostaje ipak svetinja.

Kad su mu spominjali ime Isusovo potencirano se blaženstvo izlijevalo njegovim spokojnim licem. Meni je lično to bilo dosta i da se aureola zaokružila oko te glave, ne bi ništa već ga proizvela.

Zato je svatko od nazočnih svršio nešto, nalik molitvi i izručivao poruke, dok je još stajao kod bolesnikove postelje; izvijao se ondje posljednji duševni razgovor, koji se ne formulira rječju ni perom. Samo duh osjeća, da je primljen.

Mistično je blago razdijeljeno pored samrtne postelje i uz odar onoga, koji je za sobom ostavio život kao »miris pomasti«. O, da nam je poći tragom pomasti njegovih.

I da je blagoslovljen radi toga Gospodin naš, koji je tako »divan u svetima svojim!«

Sjećam se još i toga, kako je mala ptičica sjela na drvo, najbliže grobu i pjevala neprestano, dogod su nad lijesom izricali posljednje govore. To nije čudo, ali je čudnovato – lijepo Valjda samo takvim dušama, koje su vrlo nalik Franji Asiškome dolaze i ptičice da otpjevaju oprosnu pjesmu.

Tako se onoga tihoga dana uz mirni grob pravednikov snizale misli, koje se ondje nekako još više obnavljaju.

S pozivom na tiskovni zakon od 4. VIII. 1925. čl. 26. molim Vas, velečasni gospodine uredniče, da u slijedećem broju Vašega lista izvolite štampati slijedeći

kojim ispravljam neistinite činjenice štampane u 41. broju g. 1928. Vašega lista strana 3. pod naslovom: »Iz pisama † dra Merza« u koliko se tiče moje osobe.

Nije istina, da ja »uvlačim u polemiku dra Merza«, nego je nasuprot istina, da se »Kat. Tjednik« pozvao prvi na dra Merza u svojoj polemici sa Nar. Politikom, a tada sam ja objelodanio članak pok. dra Merza: »Kat. mladić i politika«, koji imadem u izvorniku.

Nije istina, da sam ja o tome napisao »nedovoljno objektivni ili do kraja neupućeni članak«, nego je nasuprot istina, da je taj članak napisao pokojni dr. Merz, svojom rukom, o čemu se može uvjeriti i nepotpisani g. pisac i urednik vlč. Kamber.

Nije istina, da »vlč. Matijević ide predaleko u tvrdnji, da je dr. Merz zahtijevao, da se članovi Kat. Akcije moraju politički opredijeliti i to u našim prilikama za Pučku Stranku«, nego je nasuprot istina, da je pok. dr. Merz napisao slijedeće: »Stupi u onu stranku, koja je svoj rad postavila na načela katoličke vjere i katoličkog ćudoređa. Znaj da će ti to donijeti blagoslova, pa makar se katkada ne slagao sa svim potankostima te stranke«. To je dr. Merz napisao, a ja sam to samo reproducirao.

Nije istina napokon, da sam za nezasluženo vrijeđao »Kat. Tjednik«, nego je nasuprot istina da ja nijesam nezasluženo vrijeđao »Kat. Tjednik«.

Gornji nam dakle ispravak šalje vlč. g. Matijević. Uz njega je dodao popratno pismo, u kojem stoji i ovo:

Htio sam Vam ovaj ispravak poslati u formi članka, ali iz dosadašnjeg uređivanja Vašega lista vidim, da se Vi ne obazirate na staru rečenicu: »Audiatur et altera pars«, pa zato šaljem formalni ispravak. Moram njime braniti svoj svećenički ugled napadnut – nažalost – od »djevičanstveno nepolitičkoga Kat. Tjednika«, koji i u članku, kojega ja ispravljam piše o † Radiću upravo onako, kako bi pisao »Nar. Val«.

Dedte se obazrite u Vašem Kat. Tjedniku na pisanje Donkovićevo o Radiću i starokatolicizam, ako je Vaš list nepolitički.

1. Kad bi urednik »Kat. Tjednika« htio, u koliko bi on ispravaka mogao terorizovati n. pr. »Nardnu Politiku«, koja je prelazeći ravnodušno preko najmjerodavnijih dokumenata i teških nutarnjih razloga, toliko o njemu lično pisala dijeleći mu kojekakve nazive, podmećući mu kojekakve motive i izvrćući njegove članke i članke ostalih Tjednikovih saradnika. Možda će on konačno na ovakve ispravke, gdje nema govora, o povredi »časti i ugleda« odgovoriti jednakom mjerom.

2. Altera pars« (druga strana) ima i imala je i više novina i više novina i češćeg izlaženja »ut satis audiatur« (da se dovoljno čuje). Pa zar da još i naš Tjednik suzi ovaj svoj krvavo potrebni prostor i onako osirotjeloj Katol. Akciji, »da se i ona čuje«. Zar da i Tjednik štampa, da je kršćanska disciplinirana zajednica sa Papom na čelu sredovječni san dra Merza (Luč, 1928. br. 8.) da je Papa prema vašim sunarodnjacima u Italiji nepravedniji i od lajika na međunarodnim konferencijama (N. P. 7. IX. 1928.), zar da piše o »jedinstvenom pokretu« i »vrhovnom forumu« itd. itd.

Pa zar nijesmo alteram partem dovoljno iznijeli u tolikim citatima (cfr. »posebno izdanje« osvijetlivši ih ujedno i protudokumentima?

3. ispravak ništa ne dokazuje i prema tome u stvari ništa ne »ispravlja«. Jer ostaje činjenica da je dr. Merz napisao: …»ali stvarno se kat. pokret vodi… politizovano; kao da se katolička preporodna akcija mora da veže uz jedan stranački politički smjer; kao da ne može biti dobar i suvremen katolik, koji nije pučkaš«. Prema tomu, tko ne pozna dovoljno dokumente iz ostavštine dra Merza, (od kojih je i jedan koji citirasmo nego hoće, da na temelju jednog članka konstruiše drugi nazor može se s punim pravom nazvat da »nije do kraja upućen« i da »ide predaleko u tvrdnji«.

4. Što se tiče poziva da donosimo Donkovićevo pisanje o Radiću i starokatolicizmu, to evo spremno donosimo, da naši čitatelji vide kakove se sve stvari uzmaju pod gotov groš, i je li to katolička objektivnost. Dakle čujmo!

U službenom starokatoličkom »Starokatoliku« (od 31. kolovoza 1928.) piše bivši katolički, a sada starokatolički svećenik Donković o pokojnom Radiću među ostalim ovo:

»Poznata je krilatica njegovog velikog brata Ante: Ne grbi se moj seljače, i ne stišći kape pod pazuhom, kad dođeš u općinu pred bilježnika, jer je ta općina tvoja kuća i taj bilježnik iz tvoga džepa plaćen! Tu je misao pokojni Radić neumorno nosio od sela do sela nastojeći, da istjera stoljetni strah iz kostiju našega malog čovjeka. A onda pri tom opazio je, da taj mali čovjek s jednakim strahom ulazi i u župni ured i u župnu crkvu, jer ne poznaje nikakvih prava, nego samo dužnost da ljubi onu ruku, koja mu – u nekim mjestima i krajevima – u ime lukna (redovine) i u ime spasenja duše svlači ne samo kaput, nego i kožu s leđa. Ako ovako oguljen jaukne, našlo se i po kojeg goropadnog popa, kako s, propovijedaonice sipa prokletstvo i prijeti s paklenskim mukama. Zato Radić izbacuje veliku riječ: Vjeruj u Boga ali ne u popa! I ta jasna kratka riječ čini čudesa. Stari popovski satrapski ugled nestao je, kao što nestaje gusta magla na suncu. Narod je prestao vjerovati u popa, ali zato svoje kršćanske vjere nije izgubio. Time je najbolje oborena u prah ona popovska doskočica, da oni čuvaju vjeru u narodu. Ne čuvaju je oni, nego je narod čuva od njih.

Ali bila je još jedna opasnost. Od vremena pape Leona III. (Rerum novarum) počele su se po rimokatoličkim zemljama organizovati tako zavane kršćansko socijalne stranke, koje u svojoj suštini nisu ništa drugo neko klerikalne stranke za zaštitu crkvenog veleposjeda i gospodovanja svećenstva u narodu i državi. Austrija, Bavarska, Tirol i Slovenija bile su već preplavljene tim klerikalizmom, pa je Jeglić s Mahnićem spremao pohod i na Hrvatsku, – Troškom nadbiskupa Posilovica, a nastojanjem nekih švapskih popopa (Siegerschmiedt i Hock) osvanuo je u Zagrebu klerikalni dnevnik, da okuplja bojovne popove, da obrazuje klerikalnu falangu. I Radić ustaje protiv te protunarodne rabote žigošući episkopat, pred narodom i upirući prstom na izvor svega našega zla, na talijanski Vatikan, kojemu služe i biskupi i popovi protiv interesa svojega hrvatskog naroda. Mi Hrvati starokatolici možemo i moramo lojalno priznati, da ne bismo u narodu naišli na toliko razumijevanje, da nam nije dalekovidni Radić svojom naukom i svojim ugledom pripravio puteve obarajući u prah te lažne auktoritete počam od nepogrešivosti i svetosti u talijanskom Rimu, pa sve do zadnje takove luknarske velečasnosti u najzabitijem hrvatskom selu.

Ovdje je red, da spomenem, kako je još godine 1918. u prisutnosti Radićevoj i uz njegovo živo sudjelovanje udaren prvi pravac našem crkvenom pokretu. Na tom prvom sastanku uz njega je bio pokojni i umni župnik Rikard Koritnik, gospoda Predavec, dr. maček i ja. Sjećam se još dobro kako je Radić rekao, da taj pokret u Českoj neće uspjeti, jer su tamo ljudi izgubili vjerovanje, ali kod nas će uspjeti, jer je naš narod pobožan i dobar, pa će radosno zagaziti u borbu »za staru pravdu«, to jest za sovju narodnu crkvu, koju su mu rimski pape oteli«.

To je eto izvadak iz Donokovićeva članka. Pučkaške novine donose ove Donkovićeve tvrdnje kao sigurne i dokazane činjenice, u koje ne treba ni posumnjati, iako ih on ničim drugim ne dokazuje, nego isključivo svojim ličnim autoritetom!!! A zar je autoritet bivšeg katoličkog i otpalog svećenika a sada starokatoličkog agitatora Donkovića toliki, da mu se mora na riječ i bez daljnih dokaza vjerovati? Pogotovu, kad s zna, da njemu i te kako konvenira da pokaže jednu historijsku ličnost sklonom starokatolicizmu! Kakogod se ne smije vjerovati ovom, otpadniku kad napada katoličke istine, ne smije mu se vjerovati ni kada joj (bez ikakva dokaza) pravi starokatoličkim pristašom Radića, kao što pravi i Grgura Ninskog i Strosmajera. Pogotovu, kad se zna, da pokojni Radić nije nikad htio da istupi iz katoličke Crkve i da se predsmrtni njegovi čini izričito protive ovim verzijama. I zar je pametno i pravedno i zar je katolički razborito, da mi nikakve povoljne razloge nećemo da uvažimo, nego hotimice povoljno prešućujemo – dvojbeno na gore tumačimo, zle čine generalizujemo i pravimo od jedne historijske ličnosti otpadnika i protukatolika i kao takova ga ostavljamo za historijski primjer budućim pokoljenjima? Zar nije pravednije i pametnije da uvažimo mirno i sve povoljne razloge i kušamo od ove ličnosti ostaviti primjer, koji neće budućim naraštajima, koji budu učili našu povjesnicu, pokazivati prstom izvan katolicizma? Zar nije prava herostratura vjerskih interesa primati svjedočanstvo (bez ikakvih dokaza, a najmanje temeljitih) javnog otpadnika, čije bismo svjedočanstvo u drugom slučaju prosijali kroz sto sita i rešeta?

Da iznesemo samo jedan primjer s kolikom se sigurnošću vjeruje ovim Donkovićevim nedokazanim riječima. Pučkaška mostarska »Narodna Sloboda« (br. 40, str . l.) o njima u svom komentariću piše:

»Ove su riječi tako jasne, da im ne treba nikakva komentara. Ta nam otkrića mnogo toga u pokretu seljačke stranke osvjetljavaju i otkrivaju razloge, zašto su dr. Maček i Predavec protiv crkvenog autoriteta, proglasili »socijalni bojkot.« Da li još može biti katolika Hrvata, koji će slijediti i boriti se za nauk Stjepana Radića? Tko toga ne vidi slijep je kod očiju«.

Ove su riječi jasne, ali nijesu dokazane. I neozbiljno je uzimati ih za temelj peremtornog osuđivanja jedne političke ličnosti i čitavog jednog političkog pokreta. jednako je neozbiljno, kad se ovako općenito tvrdi, da su Maček i Predavec PROTIV CRKVENOG AUTORITETA proglasili socijalni bojkot. Pretjerivanje i strastvenost nije metoda, kojom se brani Crkva.

Prijatelji »Narodne Politike« bolje bi učinili, da nam odgovore, kako mogu u najkrupnijim pitanjima savjesti preći preko svih i najmjerodavnijih dokumenata, koje smo iznijeli, kako opravdavaju pristajanje uz pokret, i posve jasno kriva načela, jer inače na njih se odnose riječi: