Danas nešto prije 11 sati umro je na klinici g. Ivan Merz, profesor zagrebačke nadbiskupske gimnazije u 30. godini života. Istakao se kao vodja orlovstva i u kat. akciji. Suradjivao je mnogo u katoličkim listovima, te se osobito istakao kao vodja omladinaca.

Pri zaključku lista primamo tužnu viest da je na zagrebačkoj klinici danas u 11 sati blago u Gospodinu preminuo Dr. Ivan Merz, profesor na nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu i glavni tajnik Hrvatskog Orlovskog Saveza.

Pokojnik je podlegao posljedicama teške operacije nakon teške bolesti, koju je podnosio s herojskom kršćanskom strpljivosti. Tečaj njegove bolesti praćen je velikom zabrinutošću sa strane čitave naše katoličke javnosti. Tako su u ponedjeljak zagrebački, Orlovi i Orlice pristupili Sv. Pričesti u Crkvi Sv. Marije pod misom, koju je služio Preč. g. dr. Milan Beluhan, župnik Sv. Marije i duhovnik Hrvatskog Orlovskog Saveza.

U slijedećem broju donijeti ćemo opširan prikaz života i rada ovoga katoličkoga prvaka, a za sada samo ističemo, da je njegova prerana smrt, duboko ožalostila sve katolike bez razlike mišljenja. Katolički pokret gubi i opet nenadano jednoga od svojih ponajboljih radnika u najteže doba njegova razvitka.

Pokojnik ostavlja iza sebe oca i majku, koji žale za svojim jedincem. Naše duboko sauešće porodici pokojnika, Hrvatskom Orlovskom Savezu, a pokojnika neka Gospodin nagradi u vječnosti za njegova dobra djela.

Kako doznajemo sprovod će biti u nedjelju poslije podne, a zadušnice u subotu u 7 sati ujutro u crkvi oo. isusovaca.

Dr. Ivan Merz profesor zagrebačke nadbiskupske gimnazije umro je dne 10. svibnja 1928. u 11 sati prije podne na zagrebačkoj ornitho-larginološkoj klinici. Rodio se 16. XII. 1896. u Banjoj Luci, gdje je svršio pučku školu i realku sa odličnim uspjehom. Nakon položene mature 1914. pošao je u Beč, da studira filozofiju, a godine 1920. do 1922. nastavio je nauke na Sorboni i na katoličkom institutu i polaže tamo svoje ispite izvrsnim uspjelom. U Zagrebu bude 31. VII. 1923. promoviran na čast doktora filozofije, temeljem radnje: »Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do danas«. Pokojni dr. Ivan Merz bio je obljubljen ne samo medju svojim drugovima, već i medju djacima, koji su u njemu gledali svoga dobrog oca, koji se sav žrtvovao, da olakša studij djaku, ali da ga ujedno pripomogne, da što više znanja sakupi za budući život.

Literalni rad njegov bio je vrlo opsežan, naročito mnogo je pisao u francuskim časopisima i novinama, dok je suradjivao i u našim domaćim časopisima. Osim toga napisao je i nekoliko samostalnih djela neprolazne vrijednosti za katolike, tako: Zolin Lurd. Najnovija čudesa u Lurdu, koje je djelo prevedeno i na njemački jezik. Katolici i novi plesovi. Ti i Ona. Junački život Sv. Ivana od Arka. Katolička akcija.

Sprovod biti će u nedjelju dne 13. svibnja 1928. u pol pet sati poslije podne iz mrtvačnice. Pokoj vječni daruj Gospodine i smilovao se njegovoj duši!

Jučer, u četvrtak u 11 sati prije podne umro je na klinici profesor nadbiskupske gimnazije u Zagrebu Ivan Merz. Pokojnik bio je jedan od uglednih ličnosti u katoličkom pokretu u našim krajevima. Filozofiju je studirao Parizu, te je bio dugogodišnji predsjednik Katoličkog Omladinskog Saveza, te tajnik i potpredsjednik Hrvatskog Orlovskog Saveza. Pokojni dr. Merz napisao je nekoliko knjiga, tako o Zolinom »Lurdu«, »Najnovija čudesa u Lurdu« i druge. Osim toga saradjivao je u raznim hrvatskim, francuskim i njemačkim časopisima te podržavao veze s istaknutim kulturnim radnicima i književnicima u inostranstvu. Bio je vrlo skroman, a ljubezan u ophodjenju, te je u svim krugovima, u kojima se kretao bio rado vidjen. Sprovod pokojnog dra Merza bit će u nedjelju, u 3 sata poslije padne, na Mirogoju, a prisustvovat će mu sva katolička društva u Zagrebu.

Hrvatski katolički pokret, koji je još uvijek vezan u glavnom uz ime pokojnoga biskupa Mahnića, nije još ni danas došao do punine svojega razvoja. Najstariji članovi iz redova one omladine, koja je prije dvadeset i nešto više godina stupila u javnost s geslom: Omnia restaurare in Christo, nalaze se istom u dobi od jedno četrdeset godina, pa je posve prirodno, da istom sada dolaze do najvećeg zamaha bilo kao pisci, bilo kao organizatori, bilo uopće kao ljudi koje mu drago grane praktičnoga katoličkoga života.

Zadaća je hrvatskoga katoličkoga pokreta, kako ga je započeo u glavnom Mahnić i kako ga i danas shvaćaju Mahnićevi učenici vrlo opsežna: u sva područja privatnoga i javnoga života unijeti katoličku misao; biti s jedne strane vrijedan član katoličke Crkve i njezine organizacije, a s druge strane osnivati i u svjetovnom društvu takva udruženja, u kojima će katolik stvarati svoju kulturu. Da se izvede taj dalekosežni nacrt, potrebito je baciti u javni život još veći broj svih mogućih vrsta prosvjetnih, humanitarnih, socijalno-ekonomskih i političkih radnika.

Smrću dra Ivana Merza opaža se u redovima hrvatskoga katoličkoga pokreta osjetljiva praznina. Ni on nije bio još došao do vrhunca svojega razvoja, ali je bio svakako vrlo markantna ličnost naročito u religioznoj organizaciji i u jednoj grani Katoličke Akcije – naime u orlovstvu. Njegovo će se ime uvijek spominjati uz imena drugih naših pokojnika: dra Eckerta, dra Rogulje, Isidora Poljaka; Narcisa Jenka i Djure Sudete.

Dr. Ivan Merz pripada među onu generaciju hrvatskoga katoličkoga pokreta, koja je stupila pod Mahnićev barjak u vrijeme rata. Rođen 16. prosinca god. 1896. u Banjoj Luci i polazeći u svojem rodnom gradu realku, došao je on u vrlo srdačan saobraćaj sa svojim profesorom drom Ljubomirom Marakovićem, koji mu je davao djela strane i domaće katoličke književnosti i tako mu malo pomalo svraćao pozornost na katoličke pokrete kod nas i u tuđini. Od mladića, koji je imao vrlo solidan odgoj iz roditeljske kuće, ali mu je inače krug zanimanja bio isti kao i kod ostalih njegovih vršnjaka, razvio se sve neopazice oduševljeni pristaša hrvatskoga katoličkoga narodnoga đaštva. Nakon svršetka realke pošao je u Bečko Novo Mjesto namjeravajući da se posveti vojničkom staležu. Budući da mu nije prijalo to zvanje, prešao je na bečko sveučilište te kao akademičar postao članom hrvatskoga katoličkoga akademskoga kluba »Hrvatske«.

Ni dra Merza nije mimoišla čaša vojničkoga života. I on je morao u rat kao i toliki drugi članovi hrvatskoga katoličkoga narodnoga društva. Sačuvao je u ratu iste nazore i isti besprikorni način života, a kada se vratio natrag u građanski život, nastavio je nauke i rad naročito u organizaciji hrvatskoga katoličkoga narodnoga đaštva.

Nakon rata nastala je među hrvatskim katoličkim đacima tendencija, da pođu u što većem broju na nauke u Pariz. Među onima rijetkima, koji su mogli ispuniti tu svoju želju, nalazio se i dr. Ivan Merz. Uz dra Šćetinca, dra matulića, dra Ivšića i on je bio đak pariškoga sveučilišta. Vrativši se natrag u Zagreb, nastavio je svoj rad u »Luči« i u organizaciji hrvatskoga katoličkoga narodnoga đaštva J. K. Đ. Ligi, a kada je osnovana nova grana hrvatskoga katoličkoga pokreta – orlovska organizacija, posvetio se svom dušom radu u njezinim redovima. Orlovska »Zlatna knjiga« jest u glavnom njegovo djelo.

Pokojnik je bio revan suradnik mnogih hrvatskih i stranih katoličkih listova, a u prvom redu »Luči«, »Života«, »Orlovske straže«, »Hrvatske prosvjete« i »Franjevačkog vjesnika«. Poznavanje francuskoga jezika omogućilo mu je, da je mogao podržavati vrlo obilne veze sa stranim, a naročito francuskim katolicima. Nije dospio da napiše koje veće književno djelo, u koje bi sažeo svu svoju dušu.

Kada hrvatski katolički pokret dođe do punine razvoja, moći će povjesnici da izreknu definitivan sud o svim ovim radnicima, koji su sudjelovali u njegovu stvaranju i širenju. Svakomu će biti priznane njegove dobre i slabije strane, kod svakoga će biti istaknuto ono, u čem se najviše isticao. Kritika će dati pravo mjesto i dru Eckertu i dru Rogulji i Narcisu Jenku i Isidoru Poljaku i dru Merzu. No već sada možemo ustanoviti, u čemu se koji naročito odlikovao od svih predstavnika hrvatskoga katoličkoga pokreta. Iako se povijest ne složi s gdjekojim njihovim organizacijskim ili kakvim drugim sporednim nazorom, ipak će i kasniji naraštaji morati da priznadu svakomu njegovu veličinu u specijalnoj njegovoj vrlini.

Dr. Ivan Merz vršio je savjesno svoje dužnosti i kao profesor na nadbiskupskoj velikoj gimnaziji i kao član Marijine kongregacije i kao potpredsjednik Hrvatskog orlovskog saveza, ali specijalno se odlikovao u askezi. Bio je svjetovnjak, ali je živio kao kakav redovnik: svaki dan na svetoj pričesti, vršeći mnogobrojne pobožnosti i djela samozataje. I onaj, koji se ne slaže s gdjekojim njegovim potezom, mora priznati, da je radio uvijek u najboljoj namjeri, goreći od ljubavi za slavu Božju i za spasenje duša. Među pristašama hrvatskoga katoličkoga pokreta i svih grana Katoličke Akcije ostat će mu trajna uspomena, a nadamo se, da je njegova duša već sada u nebu i da pred prijestoljem Svevišnjega moli za procvat cijeloga hrvatskoga katoličkoga pokreta naročito za međusobnu ljubav svih grana Katoličke Akcije.

Dr. Ivan Merz rodio se 16. XII. 1896. u Banjoj Luci, gdje je pohađao i sa odličnim uspjehom svršio realnu gimnaziju. Od 1915. do 1917. polazio je u Beču filozofiju, a zatim do svršetka svjetskog rata služi na talijanskoj fronti, kao častnik. Godine 1919. nastavlja sa studijem u Beču gdje polaže predispit iz germanistike sa vrlo dobrim uspjehom. Od godine 1920.–1922. studira na Sorboni i u »Institut Catholique« te svršava sa odličnim uspjehom. 20. X. polaže profesorski ispit, a iste godine je promoviran na doktora filozofije na zagrebačkom sveučilištu. Doktorska mu je radnja bila: »Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateubrianda do danas«.

Kad je dovršio studije biva imenovan profesorom na nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu.

Za čitavo vrijeme svojih studija do danas radnik je u katoličkim organizacijama, a u posljednje vrijeme obnaša redom potpredsjedničku i tajničku dužnost u Hrvatskom Orlovskom Savezu. Sarađivao je u mnogobrojnim katoličkim listovima. I »Narodna politika« brojila ga je među svoje saradnike. Ranije je mnogo pisao u »Luči« i »Hrvatskoj Prosvjeti«, a u novije vrijeme najviše u »Orlovskoj Straži«, »Za vjeru i dom«, »Katoličkom Tjedniku«, »Životu«, »Franjevačkom vjesniku« i ost.

Izdao je i više knjižica i brošura, kao: »Zolin Lurd«, »Najnovija čudesa u Lurdu«, »Katolici i novi plesovi«, »Ti i ona«, »Junačka smrt sv. Ivane od Arka«, »Katolička Akcija«.

Mnoge je glas o njegovoj smrti zatekao iznenada, jer su ga mnogi pred nekoliko dana vidjeli naoko zdrava, a mnogi nijesu ništa ni znali o njegovoj bolesti. Tačno 15 dana prije časa njegove smrti imao je u školi posljednje svoje predavanje. Iza toga je otišao na kliniku, da se podvrgne operaciji.

Već dulje vremena je pobolijevao, ali je uvijek odlagao sa operacijom. Ipak je slutio, da je njegovo stanje opasno, te je rasporedio sa svojom imovinom, koja se većinom sastoji od knjiga i bezbrojnih rukopisa. Dapače je napsio i oporuku. Tačno osam dana prije svoje smrti, u četvrtak 3. maja bio je podvrgnut operaciji, pri kojoj je i podlegao. Ubrzo se vidjelo, da bi operacija mogla imati kobnih posljedica. Pokojnik je sačuvao toliku prisutnost duha, da je pisao dan poslije operacije svojoj staroj i bolesnoj majci: »sretna si majko, jer si imala sina 31 godinu, ali odsada ga nećeš više vidjeti«.

Za bolesti posjećivali su ga mnogobrojni prijatelji, kao dr. Markulin, prof. Grgec, dr. Šćetinec, dr. Beluhan, te članovi predsjedništva HOS-a. Dapače i papinski nuncij, koji je bio na prolazu kroz Zagreb, pošto je odslužio sv. Misu kod oo. Isusovaca, otišao je na kliniku i podijelio mu papinski blagoslov.

U nedjelju je njegovo stanje bilo već beznadno, a u ponedjeljak je pao u agoniju. U srijedu je za čas došao k svijesti, te se vidjelo da prepoznaje oca; iako mu je bio uzet govor i čitava desna strana. Pobožno je poljubio križ, kojega mu je pružio dr. Beluhan. Za vrijeme agonije čitavo je vrijeme uz njega prosjedio otac. Mnogobrojni posjeti su se redali, a čitave je noći uz njega ostajao o. Ambroz Vlahov, konventualac. U četvrtak je uz njega bio O. Milan Pavelić D. J.

Iza kratke olakšice, koju je osjetio u srijedu, u četvrtak ujutro mu je naglo pozlilo, te je bilo jasno, da se približuje konac. Sv. pomast mu je bila podijeljena već u nedjelju.

 Umro je u 10 sati i 40 minuta. Pri smrtnoj postelji našli mu se uz oca još neki prijatelji.

Ubrzo se raširila vijest o njegovoj smrti, te su na kliniku išli mnogi, da ga posljednji put vide, jer je sutradan već morao biti seciran. Sa svih strana stigle su brojne sažalnice, a biskup dr. Srebrenić. i nadbiskup dr. Šarić podijelili su mu još za života brzojavni blagoslov.

U petak je ujutro izvršeno seciranje dra Merza. U subotu su bile svečane zadušnice, a njegovo je tijelo prenešeno na Mirogoj. U nedjelju i tri sata poslije podne biti će sprovod, koji će krenuti iz mrtvačnice na Mirogoju.

U osmoj godini života hrvatskog Orlovstva, ostavio ga je njegov stvaraoc i jedan od prvih vođa brat dr. Ivo Merz. Njegova smrt sliči smrti graditelja, koji je učinio nacrt velebne palače, ali koji je tek dospio da postavi prve temelje, a nije mogao da dočeka izgradnju svog remek djela.

Umro je naš najveći idealista, koji je cijelu svoju dušu, i na koncu život svoj dao širenju ideje Katoličke Akcije i hrvatskog Orlovstva. Kad je dr. Merz još studirao, nije ni on sam ni itko drugi mislio, da će on biti jedan od prvih idejnih stvaraoca Katoličke Akcije i još više jedan od prvih organizacijskih radnika hrvatskog Orlovstva. Providnost je drukčije htjela. I kad je dr Merz postao predsjednik Hrv. Kat. Oml. Saveza, a kasnije kod osnutka Hrvatskog Orlovskog Saveza i ujedinjenja tadašnje omladinske katoličke sekcije potpredsjednikom HOS, on je cijele dane i noći studirao smjernice sv. Oca o Katoličkoj Akciji i život katoličkih organizacija u inozemstvu. Tu je upoznao veliko značenje takovog rada za katoličku obnovu i od toga dana on živi za svoje Orlovstvo i hrvatsku Katoličku Akciju.

Naš dr. Merz bio je prvi, koji je donio k nama ideje Katoličke Akcije po smjernicama sv. Oca Pija XI. Divskom snagom i dosljednošću probijao je sve zapreke, koje je u nastojanju oko širenja Katoličke Akcije imao. On najodaniji sin sv. Oca i apostol Papinstva, nema mira dok ne osvoji i katoličke krugove u hrvatskim krajevima za ideje Katoličke Akcije. Tom radu dao je jednu knjigu i sijaset članaka po Katoličkom Listu. Katoličkom Tjedniku, Vrhbosni i drugdje. Teško, vrlo teško bilo mu je pri duši, kad je vidio koliko nerazumijevanja nailazi u tom radu, ali mu je to lakše bilo, kad je vidio kako te ideje pobjeđuju. Ne znam, da li je dra Merza itko vidio sretnijega i zadovoljnijeg, nego kad je nakon duge borbe i velikog rada vidio, da pobjeđuju one ideje, u pobjedu kojih je tako tvrdo vjerovao.

U Orlovstvu našao je organizaciju, u kojoj je mogao da najbolje razvija svoje ideje. Već prvih dana iza osnutka HOS-a izlazi »Zlatna Knjiga«, u kojoj je on iznio divan program nove viteške orlovske generacije. Postavlja velebnu lozinku: »Žrtva, Euharistija, Apostolat«, i cijelu Zlatnu knjigu izgrađuje na tim načelima, kao i na živom katoličkom radikalizmu i velikoj ljubavi prema Crkvi i Papinstvu. Sve svoje sile posvetio je ostvarenju tog programa. Nikada javnost ne će znati, koliko je sila posvetio dr. Merz radu, da u svaku hrvatsku župu pomoću Orlovstva dopre duh Zlatne knjige i duh katoličkog radikalizma. Svojim drugim knjigama (Ti i ona, Katolici i moderni plesovi) nastoji da dade daljnje smjernice za sustavan katolički odgojni rad u orlovskim redovima. Tome su posvećeni brojni članci, predavanja, a najviše diskusije, tako da su nebrojeni zaključci hrvatskog Orlovstva u tom odgojnom smjeru njegovo djelo.

Iz čistog teoretika pomalo postaje praktični radnik. Kao što je bio velik u onom teoretskom radu, tako je pomalo postajao sve veći i veći i u praktičnom radu. Prošao je sve naše hrvatske krajeve, ne samo ulice naših provincijskih gradova, nego je gazio blato zapuštenih i dalekih naših hrvatskih sela. Dolazio je do svojih Orlova, da ih uči i bodri za orlovski apostolat. Nebrojeni posjeti društva, nebrojene revizije društva – stajale su ga najvećih žrtava. Održao je stotine predavanja sa skioptikom o Lurdu i Rimu, šireći slavu Gospe Lurdske i Papinstva. Više sam nego uvjeren, da će hiljade onih, koji su slušali uvjerljivu i živu riječ njegove svete kršćanske duše, proplakati, kad čuju, da je dobri dr. Merz zauvijek ostavio ovaj svijet. – Neko se vrijeme nije mogao oteti dojmu brojnih prigovora da Orlovstvo zapušta duhovni rad baveći se intenzivno tjelovježbom. Kad je međutim pošao u društva, da na svoje oči vidi što znači tjelovježba u jednom omladinskom orlovskom udruženju, on se postao najveći zagovornik i branioc tjelovježbenog rada. Nikada ne ću zaboraviti, kako se jednom vratio sa duljeg ovakovog puta po Bosni i s ushitom nam govorio: Vidio sam, da društva bez tjelovježbe najslabije stoje i u takovim društvima nema pravog odgojnog orlovskog rada. – Danas leži među njegovom ostavinom jedna lijepa knjiga o tjelesnom uzgoju s kršćanskog stanovišta, koja nije mogla da dosada izađe u svijet. A svi smo čitali brojne njegove članke o značenju tog rada.

Za života dra Merza imao je HOS dvije kancelarije. Jednu u kojoj su se rješavala dnevna pitanja organizacije i u kojoj se radilo za uredovnih sati, a drugu u stanu dra Merza, gdje su se izrađivala idejna pitanja i koja je radila rano u jutro i u kasnu noć. Dr. Ivo Merz umro je shrvan teškim i napornim radom najprije da prokrči put idejama Katoličke Akcije, a onda da stvori idejne temelje orlovske organizacije i u najtežoj borbi za pobjeda tih ideja i jedinstva hrvatskog Orlovstva, dovede ga do pobjede. Bio je na fronti i podnio je najveće ratne napore. I onda nije toliko poboljevao, koliko posljednjih godina shrvan tim teškim radom. Kad su ga svi upozoravali, da se čuva, on je ipak mnogo radio. A na smrtnoj postelji rekao je: »Život svoj dajem za Orlovstvo«. Bio je spreman da dade život za Orlovstvo i dao ga je. Više puta i govorio da je uvjeren da će Orlovstvo onda pobijediti, kad u njegove temelje bude ukopana jedna prava »Žrtva Orlovstva«. Danas hrvatski Orlovi na žalost imadu tu žrtvu, a ta žrtva je sam dr. Merz.

Umro je čovjek Euharistije, Žrtve, Apostolata. Umro je čovjek koji je sam živio euharistijski i koji je dan na dan nastojao da one tisuće hrvatske orlovske omladine dovede barem jednom mjesečno k Stolu Gospodnjem. Umro je apostol: kojeg se živa riječ čula i na dalekom jugu među našim ribarima, i u sjevernom hrvatskom Zagorju i Međimurju, i po slavonskoj ravni i bosanskim brdima. Umro je naš Merz, koji je ne samo druge učio da budu apostoli, nego koji je i sam bio najveći apostol Krista Kralja u hrvatskom narodu. On, koji je druge učio da se žrtvuju za stvaranje Kristovog Kraljevstva u hrvatskom narodu, umro je kao žrtva u radu za stvaranje to Kraljevstva. Umro je dr Merz, koji je toliko bio odan Crkvi i Papinstvu, da to ljudski um jedva zamisliti može… Umro je u sitnom radu, kojeg veličinu nitko ne spoznaje. Nitko ne zna, kako se gubi zdravlje, a evo i životi naših najboljih mladih katoličkih inteligenata u tom teškom i napornom radu.

Takav rad odnio nam je pokojnog Petra Rogulju u istim godinama kao i dra Merza. Odnio nam je dvojicu najboljih i najjačih. Zar su nam uistinu potrebne i daljnje takove žrtve…?

Dr. Merz je umro shrvan u sitnom radu, kojim je stvorio velika djela. Stvorio je novo doba u katoličkom gibanju hrvatskog naroda. Umro je kao žrtva tog rada i kao uistinu sveta kršćanska duša.

Zato će dr. Merz ostati nam nezaboravan, a njegov veliki duh kraljevati će dušama hrvatskog Orlovstva.

Jučer poslije podne pokopan je svečanim načinom prof. Dr. Ivan Merz potpredsjednik Hrvatskog katoličkog orlovskog saveza i odbornik katoličkog Narodnog saveza. Na njegov sprovod jučer došli su usprkos ružnog vremena svi oni, koji su ga poznavali. U prvom redu katolički orlovi sa glazbom i u odorama, a onda predstavnici brojnih katoličkih muških i ženskih dobrotvornih društava te razne kongregacije. Pred mrtvačnicom na Mirogoju oprostilo se je od pokojnika u ime »Narodnog saveza« dr. Stjepan Markulin, odvjetnik, a u ime profesora dr. Mladen Deželić. Iza toga je hrvatsko katoličko pjevačko društvo »Branimir« otpjevalo pogrebnu tužalicu. Zbor bogoslova pjevao je do groba pogrebne pjesme, a sprovod je vodio dr. Dominik Premuš. Nepregledna povorka prisutnika kretala se je ispred lijesa, kojega su nosili katolički orlovi uz pratnju akademičara u tradicionalnim odorama. Nad otvorenim grobom održali su govore: odvjetnik dr. Protulipac, predsjednik orlova, član »Domagoja« Ramljak i predsjednica orlica Marica Stanković. Sprovodu su prisustvovali izaslanici orlovskih društava iz provincije, sveuč. prof. dr. Barac, dr. Živković i Kniewald i dr. Janko Šimrak, dr. Kamber iz Sarajeva, don Ante Radić iz Šibenika, provincijali Isusovaca, Franjevaca, Konventualaca i mnogobrojno gradjanstvo, više od dvije tisuće duša.

Jučer u nedjelju, u 3 sata po podne bio je s Mirogoja sprovod jednoga mladoga ali zada sve požrtvovnoga radnika na polju katoličke akcije u hrvatskom narodu, profesora nadbiskupske gimnazije u Zagrebu dra. Ivana Merza.

Rodio se 16. XII. 1896. u Banjoj Luci, gdje je polazio i srednju školu i već tu zavolio katolički pokret. Zatim je studirao u Beču filozofiju (germanistiku i romanistiku) g. 1915, do 1917. i tu stupio u katol. društvo »Hrvatska«. Za svjetskog rata bio je na talijanskoj fronti, zatim je nastavio nauke 1919. u Beču. Od 1920.-22 studirao je na francuskom katoličkom sveučilištu (Institut Catholique) u Parizu. Doktarat je položio u Zagrebu na temelju disertacije o utjecaju katoličke liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do danas.

Prof. Merz je u Francuskoj naučio cijeniti i ljubiti liturgiju kao što je u Francuskoj produbio sve svoje shvaćanje katoličanstva.

Bijaše najprije predsjednik Hrv. Kat. Omladinskoga Saveza, a umro je kao potpredsjednik Hrvatskog Orlovskog Saveza. U njemu je hrvatsko orlovstvo izgubilo svoga najboljega člana, koji je spajao u krasnu harmoniju kontemplaciju (nutarnji život) i akciju. Uz to se mnogo bavio studijem raznih pitanja katoličke filozofije, teologije, katoličke akcije. Napisao je i nekoliko omanjih djela kao »Najnovija čudesa u Lurdu«, »Junački život svete Ivane od Arka«, »Katolička akcija«, a suradjivao je u katol. listovima »Vrhbosni«, »Životu«, »orlovskoj straži« i dr. Revno je posjećivao orlovska društva, držao skioptikonska predavanja o Rimu, Lurdu…

Prof. Merz bijaše vatreni borac katoličke akcije, kakovoj je temelje zasnovao sv. otac Pio XI., kat akcije nepolitičke, iznad i van svih političkih stranaka. Iskreno pobožan, da, svet, pun zanosa i ljubavi za crkvu; on nije mogao podnositi da ikakovo nezvano političko strančarstvo uzme monopol na katoličanstvo; a bijaše sama poslušnost prema direktivama svete stolice. Kako bijaše štovan u cijelom katoličkom Zagrebu, svjedoči njegov sprovod. Ljudi govorahu, da se toliko svijeta našlo još samo na sprovodu pok. biskupa Langa. Sprovod je vodio presv. biskup Premuš uz asistenciju gg. kan. Medjimurca i Dočkala. Lijes nošahu Orlovi kao što mu ovi iskazaše svoja čuvstva, odanosti i nebrojenim vijencima iz svih krajeva hrvatskih. Bijaše 25 vijenaca, uzevši i one rođaka i znanaca, nadbiskupske gimnazije itd. U povorci bijahu i presv. biskup Salis, msgr. Korenić, brojni zastupnici svih vjerskih redova, redovnica, sveučilišni profesori teološkoga fakulteta dr. Barac, dr. Živković, dr. Ivšić, dr. Kniewald, msgr. Ritig, prof. Warnier, mnoge kongregacije: gospodja, akademska vijeća, gradjana, djevojaka itd. Dabome i nadbiskupska gimnazija s profesorskim zborom.

Pred 15 dana bijaše prenešen u kliniku u Draškovićevoj ulici i tu operiran, no morade podleći bolesti, koja ga je dulje nevidljivo potkapala. Umro je od upale mozgovne opne, kao posljedice upale čeonih šupljina. Sam nuncij, nalazeći se na proputovanju u Zagreb, odsluživiši sv. misu došao je na kliniku i tu mu podijelio papinski blagoslov, a i sam mu je Papa u predvečerje smrti brzojavno poslao svoj blagoslov.

Prof. Merz bijaše mila, ponizna duša, duša ideala i žrtve. Skroz odan crkvi, nije izlazio u političku arenu, već je sve žrtvovao pa i »svoj život« dade, kako reče zadnjih dana svoga života, svoj život žrtvova za Orlovsku katoličku akciju, nepolitičku ali hrvatsku, za hrvatsko orlovstvo. Znao je i govorio, da jedna velika ideja treba da u njene temelje budu ukopane žrtve. On je sam postao Bogu mila žrtva. Neka je vječna slava dru. Ivanu Merzu, svjetlila mu svjetlost vječna!

U četvrtak 10. t. mj. umro je na zagrebačkoj klinici dr Ivo Merz, potpredsjednik Hrvatskoga Orlovskog Saveza, najmarkantnija ličnost u životu savremene katoličke Hrvatske.

Dr Ivo Merz rodio se 16. XII. 1896. u Banjaluci u Bosni. U Banjaluci je svršio i srednju školu, dok je sveučilišne nauke nastavio u Beču, a dovršio na Sorbonni i na Institut Catholique u Parizu. Kao izrazita intelektualna narav studirao je sa velikom marljivošću i još većom temeljitošću. Stekao je golemo znanje, posebno kršćanske filozofije, koje je znanje i nakon svršenih studija sve više povećavao i proširivao. Imao je vanredno bogat kolektanej, s kojim je uvijek mogao da se služi, tako da je za malo vremena mogao da obradi i najteža pitanja.

Bio je čovjek potpuno katolički i apostolski. Svojom dubokom religioznošću zadivio je sve, koji su ga poznavali. Cijeli katolički Zagreb, pa i prosti svijet, ispoređuje ga u svetosti sa pok. biskupom Langom. Svaki dan je rano ujutro primao Tijelo Gospodnje. Mnogo je meditirao i svaki dan savjesno molio Misal. Živio je za Krista i svaki svoj čin promatrao strogo »sub specie aeternitatis« te ga posvetio svome Kristu Kralju. Štovao je Majku Božju, čiju je slavu širio svojim knjigama i mnogobrojnim predavanjima o Lurdu. On je bez sumnje bio najodaniji sin sv. Ocu Papi i svetoj katoličkoj Crkvi. Bio je čovjek enciklika i silaba, kakve je biskup Mahnić želio. U enciklikama tražio je, nalazio i gledao temeljne smjernice svetoga katoličkog rada. Poznavao je sve enciklike i dnevno ih proučavao.

U društvu bio je vazda ugodan i fin. Svi su spontano željeli, da s njim govore i da budu u njegovom društvu. Ne znam, da li je ikoji privatnik u Zagrebu primao toliko posjeta, kao pokojni Merz. Njegova finoća bila je tako naravna, ni najmanje namještena, da se odmah vidjela, da izvire iz duše jednoga pravog i istinitog kršćanskog viteza. Ljubio je bližnjega kao samoga sebe. I one, koji su mu bili protivnici; i one s kojima se idejno razilazio; i one najjadnije u ljudskom društvu: siromahe. Vraćali smo se jednom iz Granešine, sa posjeta orlovskom društvu. U tramvaju sreli smo jednoga iznakaženog prosjaka, od kojega je svatko odvraćao oči, jer nitko nije mogao da gleda bol i stradanje, ovoga jadnog čovjeka. Merz je odmah pristupio k njemu, obilato ga nadario i započeo s njime razgovor. Vanredno se razveselio, kad je vidio, da je taj prosjek dobar katolik i da s isprošenim novcem kupuje »Katolički Tjednik«. Očinski ga je putio, da ide što češće k Stolu Gospodnjemu i zvao ga sebi u stan. Brojni ljudi u prekrcatom tramvaju morali su da se dive ovom razgovoru dviju pravih kršćanskih duša, punom istinske ljubavi prema bližnjemu. Ovo je tek jedna sličica, kojih bi se moglo navesti na stotine.

Veliki je Merz po svojoj kršćanskoj duši. No jednako je velik u svom neumornom radu za procvat Kristovoga Kraljevstva na zemlji. Merz je stvorio novo doba u razvoju katoličkoga pokreta u Hrvatskoj. To mora svatko da prizna. Kao što su Mahnić, Krek i Rogulja dali svoje smjernice organizovanom hrvatskom katoličkom gibanju, tako je i Merz dao jednu novu oznaku, a ta je: Katolička Akcija. On je bio prvi, koji je k nama donio nove smjernice sv. Oca Pija XI. o Katoličkoj Akciji. Shvativši Mahnićevu nauku i smisao katoličkoga pokreta on je vidio, da uspjeh toga pokreta leži samo u tome, bude li se organizovao na onim temeljima, na kojima to Crkva želi. Zato studira Papine enciklike i govore, izjave kardinala o Katoličkoj Akciji te život one Katoličke Akcije, koja stoji neposredno pod vodstvom sv. Oca – talijanske Katoličke Akcije. Svojim brojnim člancima u katoličkim časopisima on dovikuje keru, da je Katolička Akcija pastirska dužnost svećenika i zahtjev kršćanskoga života katoličkih lajika. »Kad sam počeo studirati Katoličku Akciju, ja sam se zaprepastio, što Crkva traži, da je sudjelovanje lajika u Katoličkoj Akciji obvezatno, dok vjerska društva samo preporuča« – kaže on na jednom mjestu. Shvativši to najlogičnije i najkonsekventnije on se smatra obvezanim, da bude jedan od prvih pionira Katoličke Akcije. Posljednje godine njegovog apostolskog života posvećene su studiju i radu za širenje ideja Katoličke Akcije. U početku bio je skoro svima tuđ s tim i takovim idejama, dok ga pomalo ne počinju shvaćati samo neki, rekao bih izabrani. Njegova molitva i njegov rad stvorili su, da je Merz mogao da nakon malo godina doživi, da cijeli naš Episkopat uvađa Katoličku Akciju i da u životu hrvatskih katolika nastaje novo doba: doba Papine Katoličke Akcije. Nažalost umro je prerano, mogao je tek da sudjeluje u polaganju temelja, a ne i u daljnjoj izgradnji hrvatske Katoličke Akcije što je velika šteta.

Kao pionir Katoličke Akcije posvetio je sve svoje vrijedne sile Orlovstvu, toj avantgardi Katoličke Akcije. Pet godina aktivno je radio u Orlovstvu. Svaki čas svoga života posvetio je Orlovstvu. Kad smo ga zvali, da više radi, rekao nam je: »Vi i ne mislite, koliko ja radim za Orlovstvo. Svaki čas moga života posvećen je Orlovstvu.« Uistinu je bilo tako. Duga je trebalo, dok su i najuži njegovi saradnici spoznali tajnu njegova golemog rada u njegovoj sobici. Drugi je ne će nikada ni spoznati. Merz uostalom to nije ni želio, jer je znao, da ga vodi Onaj, koji sve vidi.

U Orlovstvu radio je na stvaranju njegove ideologije. Viteška »Zlatna knjiga«, kojom je Orlovstvo zadivilo cijeli katolički svijet, plod je studija i rada, izliv je duše dra Merza. U toj »Zlatnoj knjizi« Orlovi imadu sačuvanoga dra Merza za sva buduća pokoljenja! Daljnji njegov rad bio je u nastojanju oko ostvarivanja načela »Zlatne knjige« u Orlovstvu. Golem je to bio rad, jer vrlo je teško privesti omladinu tako radikalnom katoličkom životu, kakav to traži naša orlovska »Zlatna knjiga«. Njegovi nebrojeni članci, pisma, predavanja, nacrti, dnevni rad u Orlovstvu – sve je to bilo posvećeno tome, da Orlovi ne budu imali samo »Zlatnu knjigu«, nego da po njoj i živu. I svoje daljnje knjige, kao: »Ti i ona«, »Moderni plesovi i katolici«, »Život sv. Ivane Arške« posvetio je tome. Orlovstvu je dao i jednu još neizdanu knjigu: »Kršćanstvo i tjelesni odgoj«, koja je apologija tjelovježbe u Orlovstvu.

Bio je veliki praktični radnik. A takav rad odnosi najviše vremena. Sitnim radom stvorio je velika djela. Uzeo bi skioptikon i držao predavanja. Tako je predavanja o Lurdt i kršćanskom Rimu održao po svim hrvatskim krajevima. Mnogo je posjećivao orlovska društva. I nedavno, malo prije nego što je otišao na kliniku, bio je na skupštini orlovske općine u Bjelovaru. Stotine i stotine predavanja i govora dao je mladim orlovskim dušama, sakupljenima na društvenim sastancima. Posljednji takav posjet bio mu je u društvu »Kaćić« a Zagrebu, gdje je a velikom ljubavlju provađao prosvjetna orlovska natjecanja sa zagrebačkom radničkom orlovskom omladinom, a malo prije toga proveo je ta natjecanja sa đacima Orlovima u Bjelovaru. U svom stanu razvio je toliku djelatnost u dopisivanju, da je u njemu bila zapravo druga kancelarija HOS.

U predsjedništvu Hrv. Orlovskog Saveza bio je vrlo aktivan. Svaki teži slučaj uzeo bi kući, da ga savjesno prouči i stavi prijedlog za rješenje. Mnogo se zalagao, da Orlovi drže duhovne vježbe, pak je bio vrlo sretan, kad je predsjedništvo HOS. u tom pogledu prednjačilo. Da zaključci predsjedništva HOS. budu što ispravniji, donašao bi knjige, da se po njima par časaka prije sjednice meditira.

Mezimče njegovo bio je Akademski Orao »Mahnić«. Odavna je želio, da se akademičari Orlovi organizaju tako da uzmognu svoj odgojni rad udesiti posvema u duhu načela Orlovstva Katoličke Akcije. Akademičarima Orlovima posvećivao je mnogo pažnje. Zvao ih je u svoj stan i davao im upute za studij. Držao im je predavanja i zvao ih na duhovne vježbe. Kad se provela reforma Akademskog Orla, piše u »Orlovskoj Misli« članak »Mahnićevim putem«. U tom članku iznaša ideologiju biskupa Mahnića i daje akademičarima putokaz za njihov rad.

Svoj književni rad usmjerio je dr Merz u tri smjera: širenje slave Gospe Lurdske, izgradnja Orlovstva i stvaranje Katoličke Akcije. Gospin Lurdskoj posvetio je svoje knjižice: »Zolin Lurd« i »O Lurdu«. Katoličkoj Akciji dao je nebrojeno mnogo članaka i knjižicu »Katolička Akcija«, koja je g. 927. izašla u Šibeniku s predgovorom presv. biskupa dra Milete. Rekli smo, da je Orlovstvu dao »Zlatnu knjigu«, a jednako i knjige: »Katolici i moderni plesovi«, »Ti i ona« te »Junački život sv. Ivane Arške«. On je napisao i brošuru »Interkonfesionalizam«, u kojoj traži od hrvatskih katolika, da ne daju svoju djecu u društva, koja se ne osnivaju na katoličkim temeljima. Članaka je napisao toliko, kao da je profesionalni novinar. Šira javnost nije nažalost magla biti upozorena, koji sa članci njegovi, jer ih nije potpisivao ili je pisao pod pseudonimom.

Zašto je umro dr. Merz? Podvrgao se jednoj operaciji, koja je bila lakše naravi. On je ipak umro od teške bolesti (upala mozga), na koju liječnici nijesu računali. Naslućivao je, da će umrijeti. Dugo je odgađao, da pođe na operaciju. Kroz to vrijeme sređivao je književni materijal, koji je kroz godine stvarao, sredio je svoju knjižnicu i posvršavao poslove. Napisao je i oporuku te otišao svome ispovjedniku. Ovome je rekao, da naslućuje, da će umrijeti. Ispovjednik ga je tješio, da nema opasnosti, a na koncu ga upitao: »Ivo, biste li ipak bili spremni da podnesete i smrt za svoje Orlovstvo?« A blagi i dobri dr Ivo Merz junački je odgovorio: »Sve, sve, i život svoj dajem za Orlovstvo!« Ovo su mu bile i jedne od zadnjih riječi, što ih je na smrtnoj postelji pri svijesti rekao.

Merz je znao, da će umrijeti, iako nitko tu od nas nije mogao da vjeruje. Često puta je govorio, da Gospodin Bog traži od Orlovstva jednu žrtvu, te da Orlovstvo ne će tako dugo pobijediti, dok pred prijestoljem Gospodnjim ne bude imalo kao zagovornika jednoga od svojih najboljih. U svojoj skromnosti nije govorio, da će on biti taj sve dok zadnjih dana nije vidio svoju sigurnu smrt. Hrvatsko Orlovstvo danas plače, ali se i veseli, jer znade, da je Bogu dalo svoga najvrednijega i najboljega brata, uzor Orla – dra Ivu Merza.

Nakon smrti njegove mnogo nam je toga jasno, što nam prije nije bilo jasno. Posljednjih godina mnogo je pobolijevao. Svaki čas morao je da leži u postelji ili da ne izlazi iz kuće. Bio je na odmoru i u gorskim krajevima u Sloveniji i na Jadranu, na Košljunu i na Hvaru. Iz dana u dan sve više je slabio. A ipak iz dana u dan sve više je radio. Pred smrt bio je u som radu najveći i najjači. Nije htio da miruje, jer je znao, da ima mnogo toga da svrši i mnogo toga da učini, a osjećao je, da je slab, da je nemoćan i da su mu časovi odbrojeni. Naporni duševni i tjelesni rad fizički ga je slomio, i on nije mogao da izdrži napose jedne teže bolesti, koja ga je prisilila, da legne na stol za operaciju. Predsjedništvo HOS. stavilo je na osmrtnicu, da se dr Merz »potpuna žrtva hrvatskog Orlovstva«. Učinilo je to ispravno i svjesno. Tko naime zna, koliko je Merz dao Orlovstvu, koliko je žrtava dao za Orlovstvo, taj razumije, kako je Merz morao da ostavi tjelesni život, ali i ode Svevišnjemu po zasluženu nagradu.

U posljednjim časovima svoga onda već i nesvijesnoga života dr Merz doživio je čast, koju bi on sigurno smatrao najvećom. Na prolazu kroz Zagreb došao je k umirućem Merzu papinski nuncij preuzv. g. mons. Pellegrinetti, zastupnik Namjesnika Kristovog na zemlji, koga je Merz toliko ljubio. Plačući rekao je Preuzvišeni: »Blago njemu, ali teško nama, koji bez njega ostajemo!« Rekao je istinu, koje smo svijesni i koju i tek kako teško osjećamo. Dan prije smrti brzojavno mu je stigao i posebni Papin blagoslov.

Umro je u prisuću svoga dobrog oca g. Mavra Merza, koji je bio tako sretan, da je od svih hrvatskih otaca imao najboljega i najvrednijega sina; u prisuću svoga saradnika dra Ivana Protulipca, predsjednika Hrv. Orlovskog Saveza, s kojim je posljednjih pet godina podnosio sve teške i sretne časove hrvatskog Orlovstva te u prisuću duhovnika HOS. Mons. dra Milana Beluhana i sveuč. prof. dra Dragutina Kniewalda, koji su sve posljednje dane proveli uz velikoga pokojnika. Posljednju noć bdjeli su kraj njegove postelje: vrli konventualac i orlovski radnik o. Ambroz Vlahov i književnik Isusovac o. Milan Pavelić.

U nedjelju ga je uz duboku sućut otpratilo na vječni počinak preko pet hiljada zagrebačkih katolika. Hiljade su osjećale, da je toga dana dobio Mirogoj čovjeka velikoga duha, svetu kršćansku dušu, idealnoga viteza Orla, koga će vijekovi spominjati i koji ne će nikada biti zaboravljen.

Dok ucviljenim roditeljima i Hrv. Orlovskom Savezu izrazujemo svoje najveće saučešće, iz dna duše kličemo: Ivo, duša Ti se raja nauživala, kako si ga i zaslužio; Ivo, ne zaboravi nas, ne ostavi nas!

U nedjelju je na svečan način obavljen ukop dra Ivana Merza. Već u nedjelju ujutro kod njegova odra na Mirogoju čuvali su počasnu stražu Orlovi.

Poslije podne u tri sata bio je svečan sprovod. Pred mrtvačnicom na Mirogoju sakupio se velik broj ljudi. Najprvo je zasvirala orlovska glazba pogrebni marš, a »Branimir« jednu pjesmu. Dr. Stj. Markulin je govorio u ime Katoličke Akcije, a dr. Ml. Deželić u ime profesorskog zbora nadbiskupske gimnazije. Dr Markulin izrekao je sljedeći govor:

Predragi naš brate! Je li istina da ležiš nijem i nepomičan pred nama, koji smo još pred nekoliko dana zajedno radili i razgovarali s Tobom? Je li istina, da će Tvoje mlado tijelo položiti u crnu zemlju, da Te naše oči više neće gledati? Je li istina da nas ostavljaš s riznicom svoga znanja, s intenzivnošću apostolskog rada, sa savršenstvom duhovnog života?

Jest, istina je kruta i gorka zbilja Tvoja prerana smrt. I mi se gušimo u suzama promišljavajući Tvoj udes, koji Te je tako mlada i neumorna oteo roditeljima, hrvatskom narodu i Katoličkoj Akciji. Plačemo kao ljudi i prijatelji Tvoji, ali ne očajavamo, jer kao oni, koji vjeruju imamo puninu utjehe. Sa sv. Pavlom apostolom nećemo da žalimo za Tobom koji si usnuo, poput onih koji ne imadu nade, već se tješimo, da ćemo o uskrsnuću zajedno s Tobom biti na oblacima preneseni ususret Kristu i tako svagda ostati s Gospodom.

Ti si doduše brzo dovršio, ali si zato prema riječi knjige mudrosti ispunio mnoga vremena. Bio si muževni pobornik čistih katoličkih načela. Tvoj sentire cum Ecclesia prožimao Te je svega. Tvoja ljubav i odanost prema glavi katoličke Crkve bila je bez granica. Neumorno si proučavao crkvena djela i izjave nasljednika sv. Petra, da shvatiš pravi crkveni duh i da ga u druge usadiš.

Bio si najidealniji karakter, dosljedan u svojim nazorima, požrtvovan za druge i do krajnosti nesebičan. Duh samozataje bio je u Tebe izvanredan. Tvoja ljubav prema Kristu Gospodinu tako Te je obuzimala, da si je htio prenesti na sve oko sebe, a naročito na hrvatsku mladež. Tako si postao apostolom Katoličke Akcije, koju si uvijek shvaćao kao laičku saradnju za duhovne i religiozne ciljeve Crkve.

Pisao si putovao i govorio. Pobijao si dekristijanizaciju današnjeg društva na svim područjima i uzgajao novi naraštaj: kršćanski i karakterni. Život svoj si provodio kao dijete Marijino i najčišćoj knjizi mudrosti nevini život ravan časnoj starosti. Ti si na svoj barjak upisao riječ: Žrtva, znajući od kolike je važnosti ona za spas duša. Ti si stoga na fronti dragovoljno patio glad i druge nevolje, Ti si u životu dragovoljno podnosio teške kušnje i tegobe. Ti si dragovoljno trpio i patio u bolesti prevelike muke i svoj život prikazao Bogu kao žrtva.

Zato, draga braćo i sestre ne tugujte, ne plačite, ne očajavajte! Dr. Ivan Merz nije umro – on živi! On živi kao žrtva paljenica Gospodu – on živi i živjet će uvijeke.

On čeka glas trube Božje i uskrsnuće. On će primiti ime Janjeta i Oca njegova na čelo svoje. On će pred prestoljem Janjeta naučiti pjesmu novu i ići za Janjetom, kud god ono pođe.

Ova misao neka tješi nas, koji ga danas oplakujemo. On neka nas ujedini u molitvama za njegovu dušu i u pokliku: Slava apostolu Katoličke Akcije i djetetu Marijinu Dru Ivanu Merzu, slava!

Zatim je krenula žalobna povorka uz jako pljuštanje kiše, tako da su mnogi ostali po strani. Sprovod je vodio presvj. dr. Dr. Premuš, uz asistenciju presvj. g. dra. K. Dočkala i preč. g. dra. M. Međimurca. Za vrijeme sprovoda pjevali su bogoslovi.

Povorka je kretala ovim redom: Prvo su stupale razne Marijine kongregacije i Savez Kršćanskih Socijala sa zastavama. Zatim orlovska glazba, te orlovi i orlice. Iza njih u punom broju đaci nadbiskupske gimnazije sa profesorskim zborom te grkokatoličko sjemenište sa poglavarima. Konačno su orlovi nosili lijes ispred kojega su nošeni brojni vijenci. Vijence su poslali: HOS, SHO, Domagojsko đaštvo, Okružje Split, Okružje Sušak, nadbiskupska gimnazija te neka zagrebačka orlovska društva.

Iza lijesa je uz rodbinu stupalo predsjedništvo HOS-a, te delegacije raznih organizacija Katoličke Akcije, kao i pojedinih orlovskih društava i okružja iz provincije. Osim vodstva Hrvatske Pučke Stranke koje je bilo zastupano po dru J. Šimraku, bili su zastupani Hrv. Kat. Seniorat. muški i ženski, Hrv. Kat. Ženska Sveza, Zadružna Sveza, Hrv. Kat. Oml. Savez, Jug. Kat. Đačka Liga itd. Iz Ljubljane su zastupali Slo. Orl. Svezu Tomc i dr. Žitko. Bio je zastupan i Slov. Kat. Ak. Klub »Danica«.

Iz provincije su došli na sprovod: Don Ante Radić iz Šibenika, vlč. Anaković iz Đakova, Ćiro Brajša i dr. Ž. Šimunović iz Karlovca. V. Kamber iz Sarajeva, Šalovac iz Broda, Kukalj iz Ogulina i A. Ivičić te ostali.

Iza toga uz lijep broj svećenika bio velik broj članova raznih zagrebačkih muških i ženskih samostana.

Nad otvorenim grobom govorili su: Kraljić u ime »Eketertovog« orl. okružja na Sušak, dr. Protulipac u ime HOS-a. Gđica Stanković u ime SHO te Ramljak u ime orlova akademičara.

Iza obavljenog obreda »Branimir« je otpjevao od Eisenhuta »Na grobu tvom«, a orlovska glazba je završila sa jednim komadom.

Vrijeme se u posljednji čas popravilo, te se oko groba slegla masa svijeta. Osobito su dobro bile zastupane kongregacije.

Tako je dostojno iskazana posljednja počast pok. dru Ivanu Merzu. Laka mu bila hrvatska gruda!

U četvrtak 10. svibnja stigao je iz Zagreba u Sarajevo brzojav dr. Merz jutros preminuo… Svi smo bili potreseni…

Jer smo ga voljeli i svi smo ga duboko poštovali. Voljeli smo ga voljeli jer je bio jedno divno i priprosto dijete Božje, i duboko ga poštovali, jer je uz to spojio život sveca, žar apostola, razum filozofa i obrazovanost bogoslova.

I sad, kad smo se tako navikli da se oduševljavamo njegovim primjerom, da se upravo tješimo njegovom prisutnošću, da slušamo njegove umne riječi, riječi zanosnog Božjeg trubadura, duboko zaljubljena u Crkvu, sad u Marijinu svibnju, u mladom proljeću katoličkih preporodnih početaka i u proljeću svojih tridesetih godina on nam umire… Kako da ga ne žalimo!

Za života je bio tih kao duša, koja oživljava mnogo tijelo, koje na dušu i ne misli i na dušu zaboravlja. I zato, kolikogod je u jednom krugu ljudi bila poznata velika vrijednost ovog čovjeka, ipak nije ni izdaleka široj javnosti toliko poznat, koliko to njegov značaj zaslužuje. Sad, kada slava nije neprilika njegovoj skromnosti, možemo javno ustvrditi, da je zaslužio ne samo ovakove posmrtne članke, nego i životopis, kojim ga možemo staviti za uzor sadašnjem i budućem hrvatskom naraštaju. A zasad će »Katolički Tjednik«, kojega je on toliko volio i u njemu surađivao, u par linija nastojati da prikaže njegov značaj.

Dodir s njegovom dušom djelovao je kao jedno otkriće. Sve što Crkva naučava bilo je do kraja realizirano u Merzovoj vjeri, i sve što ona propisuje i svjetuje bilo je realizirano u njegovu radu i životu. Mogao si ga je slobodno svaki svećenik uzeti za uzor ljubavi prema sv. Ocu i poslušnosti biskupu! Kojim je on zanosom i razumijevanjem govorio i pisao o crkvenoj liturgiji i crkvenom, gregorijanskom pjevanju! Kako je on ljubio i proučavao crkveni kodeks (zakonik) i kako je žedno gutao, sabirao i tumačio svaku izjavu sv. Stolice i svaku riječ naših biskupa! Kako je on poznavao sv. Tomu i skolastičku filozofiju!

Svaki se dan pričešćuje, svaki dan razmatra, svaki dan ispituje savjest, svaki dan moli među ostalim – Matutin i Laudes! Savjesno vrši svoje profesorske dužnosti, a svaki čas slobodnog vremena proučava, prati i piše, drži predavanja, putuje, obavješćuje… Dosta put spava na tvrdom podu. Nalazimo ga jedanput umorna i neispavana i u razgovoru mi prizna, kako nikada i nijednu svoju pobožnost ne propušta, makar radi posla ne spavao cijelu noć. »Samo se je takovom gvozdenom ustrajnošću moguće održati«, kaže mi. Neiscrpiv je za razgovor o Crkvi. Osjeća se, da neprestano misli na Nju kao zaljubljenik. Svrhunaravne vrednote za njega su najrealnije činjenice.

On, svjetovnjak, započinje prvi – to naročito ističem kronološki, prvi – da piše članke i brošure i oduševljava nas idejama Katoličke Akcije, tog svjetovnjačkog modernog apostolata. Sastavlja moderan, dubok i za nas pionirski životopis sv. Ivane od Arka. Izdaje brošuru o modernim plesovima. Pa u svemu najboljem naše najbolje i najbrojnije organizacije, našeg orlovstva, ima svagdje Merzova uma i srca. I kad se je nama činilo, da nam ga najviše treba, Bogu se je svidjelo, da ga pozove… Kao za mnoge mlade godinama, a velike životom i djelima, možemo i za njega reći: Brevi consumatus explevit tempora multa.

Na tužnu vijest o smrti dr. Ivana Merza, potpredsjednika Hrvatskog Orlovskog Saveza, odmah je poslao nadbiskup vrhbosanski dr. Ivan Šarić ovu sažalnicu:

Danas sam u šest sat navečer primio iz Zagreba vrlo tužan telegram: »dr. Merz jutros umro.«

Tako mi je pri duši kao da sam izgubio svoga rođenog brata.

Ali opet hvala Našoj Svibanjskoj Kraljici! Ona je taj bijeli ljiljan iz zemaljskog svog vrta presadila u nebeski svoj Perivoj. Neka nam tamo cvate i sija pred prestoljem Krista Kralja!

Svibanjskoj ću Kraljici večeras sa svojim ukućanima izmoliti krunicu za dušu našeg neprežaljenog Dr. Ivana Merza.

Da li ćemo se moliti za njega ili njemu? Prvo nam nalaže ljubav i zahvalnost. A drugo nam šapće naše tvrdo ufanje, da će nam on sa onoga svijeta stajati bliže, nego na ovom svijetu. Hoće.

Primjer njegova svetog života lebdit će nam uvijek pred očima. I govorit će nam ovu utješnu opomenu: »Ugledajte se na mene, kao i ja na Krista!« (1. Kor. 11, 1.)

A Vi, Predragi, usadite, molim, na Merzov grob koji svibanjski cvijet, i poškropite ga onda svetom vodom, i prošapćite: »Uime Tvoga očinskog prijatelja Nadbiskupa Vrhbosanskog, koji je bio u Bogu tako usko vezan sa Tvojom plemenitom dušom«.

Ja znam, predraga braćo u našem Hrvatskom Orlovskom Savezu, koliki je gubitak za Vas prerana smrt našega Dr. Ivana Merza. Ali ipak podložimo se svetoj volji Božjoj! I recimo: »Gospodin nam ga je dao, Gospodin nam ga je uzeo. Neka je blagoslovljeno Ime Gospodnje! Sit Nomen Domini benedictum!« Njegov život, pun žrtve i apostolskog rada, okretao se je uvijek oko svetog Tabernakula. Jedan od najvećih štovatelja Presvete Euharistije među nama bio je Dr. Ivan Merz. I tako vjernom i pobožnom svom Slugi i Vitezu bit će Božanski Krist Kralj ne samo Milostivi sudac, već i Velik Platac.

I poletni naš Orao brat Ivan Merz molit će se u Nebu za nas. Gledat će nas on s Nebesa, i blagosivat će našu Katoličku Akciju, kojoj se je bio posvetio sa tolikom apostolskom ljubavlju i revnošću. On je bio pravi Čovjek Božji. Pravi Ljubimac Ivan svojega Krista Kralja. Duša, koja je uvijek živjela u prisutnosti Božjoj. I on je uvijek tako živo osjećao sa svetom Crkvom Katoličkom. On je samo upirao svoje oči u pogled Namjesnika Kristova na zemlji. I njegov apostolski duh i moć njegova svetog života ostat će uvijek u našem dragom Hrvatskom Orlovstvu, kojemu je uvijek bilo toliko, toliko na srcu.

O, neka nas on, naš nezaboravni Dr. Ivan Merz, naš drugi Apostol Ivan, iz nebeske vječne Domovine uvijek milo gleda i pazi i blagosiva! Neka s Neba prati našu katoličku mladost, naše Hrvatsko Orlovstvo, našu Katoličku Akciju!

U dubokoj sućuti, u Presvetom Srcu i sa svetim biskupskim blagoslovom ostajem Vaš uvijek.

Doznajemo da je kod naših mjesnih katoličkih društava nikla spontana odluka da jednog dana prisustvuju zajednički zadušnicama i održe komemoraciju za neprežaljenog pokojnika dr. Ivana Merza.

U počast dra I. Merza. – Govori preč. dra M. Beluhana, I. Jakovljevića i D. Žanka. – Velik broj posjetilaca.

Kako smo javili u posljednje broju našega lista, održana je u nedjelju u 11 sati u Jeronimskoj dvorani komemoracija u počast pok. dru Ivanu Merzu, nedavno preminulom potpredsjedniku Hrvatskog Orlovskog Saveza.

Na toj komemoraciji izrečeno je par dirljivih govora. Pozornica je urešena zelenilom i sa slikom pokojnika.

Prvi je govorio duhovnik Hrvatskog Orlovskog Saveza, preč. dr. M. Beluhan. On u oduljem govoru ističe velike duljine i zasluge pokojnika. On prikazuje pok. dra Merza kao čovjeka uzor katolika, koji je svoj život udesio po nauci kršćanstva. Čita odlomke iz njegova dnevnika, po kojima se vidi, da je dugo tražio svoj konačni poziv, te da je došao do uvjerenja da je potrebno, da ostane kao radnik u organizacijama Katoličke Akcije, za koju on ima vrlo velikih zasluga. On u dru Merzu vidi čovjeka, koji uz nadbiskupa dra I. Šarića skupa sa još jednim odličnim svećenikom najviše doprinio uređenju Katoličke Akcije kod Hrvata, te čovjeka, koji se uz spomenutu dvojicu najspremnije poslužio direktivama sv. Stolice. Zatim se zadržava na njegovim posljednjim danima iznoseći neke zgode iz njegova života.

G. I. Jakovljević je govorio o dru Merzu, kao o književnom radniku. Ističe njegove odlične sposobnosti, koje su se ispoljile kod njegove doktorske radnje i kod prikaza o francuskim piscima. Kasnije se dr. Merz dao na proučavanje enciklika i na to da izgrađuje idejnu stranu orlovske organizacije, te je zapustio književni rad. U to vrijeme piše knjižice koje se bave pitanjima, koja su aktuelna u orlovskoj organizaciji i u Katoličkoj Akciji.

Spominje njegov rad za liturgički pokret, što je sobom donio iz Francuske. Pokojnik je o tome pisao vrlo mnogo.

Dr. Merz je imao preduvjete, da postane jak književnik, a to se nije dogodilo jedino radi toga, što se on bacio na sasvim drugo polje rada.

G. D. Žanko govori o dru Merzu, kao radniku za organizaciju katoličke omladine. On je odmah iza svršetka studija izabran za prvog predsjednika Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza. Iza toga postaje član predsjedništva Hrvatskog Orlovskog Saveza, te kao takav vrši velik utjecaj. Sam je priznavao, da često nije originalan, jer se potpuno priklanjao nauci Crkve i direktivima sv. Stolice, za koju je govorio, da treba ispunjavati kao zapovijed i njezine savjete. Toliko je shvatio nauku posljednjih papa, da je kod nas važio kao autoritet za pitanja Katoličke Akcije.

Orlovstvo njemu mnogo zahvaljuje, kao radniku i kao stvaraocu današnje ideologije Orlovstva. Moglo se opaziti da je na ovoj komemoraciji prisustvovalo mnogo ljudi. Među ostalima prisustvovao je presvijetli g. dr Saalis-Secris, predstavnici svećenstva svih zagrebačkih redova, kao i č. ss. Milosrdnice. Društvo seniora hrvatskih katoličkih akademskih društava »Domagoja« u Zagrebu održalo je na svojoj redovitoj sjednici dne 14. V. 1928. komemoraciju pok. Dru I. Merzu. Najprije je prikazao predsjednik drug dr Lj. Maraković kako je pokojni I. Merz stupio kao srednjoškolac u vezu s katoličkom organizacijom te ocrtao njegov rad u kat. akademskom društvu »Hrvatska« u Beču. Iza toga je drug dr J. Šćetinec ocrtao život i rad pok. I. Merza u Parizu. Na koncu je veleč. g. K. Pećnjak iznio neke karakteristike ličnosti pok. dra I. Merza.

Prigodom smrti dra I. Merza, potpredsjednika HOS.-a, primio je HOS sažalnice:

Od preuzv. dra Ivana Šarića, nadbiskupa sarajevskoga, presvij, gg. biskupa dra Kl. Bonefačića, dra I. Marušića, dra J. Srebrnića, M. Pušića, dra D. Njaradija, Biskupskog Ordinarijata u Šibeniku, gener. vikara preč. g. Ivaniša iz Banjaluke, mp. gg. o. Josipa Markušića, provincijala oo. franjevaca Bosne Srebrene, dra Bone Burića, provincijala oo. konventualaca, o. dra Dominika Mandića, provincijala hercegovačkih franjevaca, Družbe sestara milosrdnica iz Zagreba, profesorskoga zbora teologije u Đakovu preko dra Zv. Markovića, Biskupskoga sjemeništa u Splitu, oo. Isusovaca iz Splita, oo franjevaca iz Sarajeva.

Svoje sažalnice poslale su slijedeća katolička udruženja: Zbor duhovne mladeži – Zagreb, Bogoslovski zbor »Štadler« – Sarajevo, Bogoslovski zbor – Ðakovo, Hrvatski bogoslovi iz Ljubljane, Hrv. kat. akademsko društvo »Domagoj« – Zagreb, Društvo kat. akademičara »Sv. Ćiril i Metod« – Beograd; Hrv. Kat. Omladinski Savez u Zagrebu, Hrv. Kat. Narodni Savez u Bjelovaru, Marijina kongregacija učiteljica – Zagreb, Marijina kongregacija mladića – Zagreb, sv. Duh. U ime Orlova iz Slovenije poslali su sažalnice Jugoslavenska Orlovska Sveza u Ljubljani, Dijaško Orlovsko okružje u Mariboru i Akademski Orao – Ljubljana.

Od pojedinaca poslali su sažalnice: preč. gg. kanonici mons. J. Sokol – Ðakovo i dr Starečević – Senj, sveuč. prof. dr F. Zagoda (Zagreb), župnik dr Wagner (Beograd), prof. dr Magjerec (Beograd), dr Cedomil Čekada (Sarajevo), S. Petrović (Brod), F. Lucijanović (Mitrovica), F. Terseglav, urednik »Slovenca« (Ljubljana), F. Ž. Donadini, zadružni revizor (Split), prof. Pilepić (Krk), prof. Gunčević (Zemun), A. Medved (Beograd), Ulaga (Beograd), dr Ð. Kunatarić (Požega), A. Šponar (Novi Sad), Vl. Usmiani (Senj), dr V. Nuk (Zagreb), Lj. Telišman, prof. (Glina), I. Žinić (Pitomača), I. Kukula (Beograd), dr Z. Kuntarić (Beograd), D. Spužević (Mostar), don P. Vlasanović (Vodice), dr P. Čule (Mostar), o. dr Guberina (Drvenik), dr B. Nikolić (Mostar), S. Zaninović (Beograd), A. Ivičić (Osijek), dr Josip Jeraj, prof. bogosl. (Maribor), I. Krmpotić (Ljubljana), F. Gamulin (Ljubljana), L. Jäger (Ljubljana), M. Baće (Požega), Obitelj Colognath (Zagreb), Marko Mateček (Beograd), Fra Mirko Džaja (Bučići) i K. Kvaternik (Zagreb).

Sažalnice je još poslalo Hrv. akademsko društvo »Kvaternik« (koje je sa svojom delegacijom bilo zastupano i na sprovodu). Nadalje Sveza Hrvatskih Orlica i sva orlovska i orlička okružja, te velik broj orlovskih i orličkih društava. Iz Šibenika su poslali brz. sažalnice: Krešimirovo Orlovsko Okružje, Orličko Okružje, HKOrao, HKOrlica, Ðački Orao II. i Ðačka Orlica. Dok ovo pišemo, sažalnice još stizavaju, tako, da ćemo one, koje naknadno stignu, još objelodaniti.

Predsjedništvo Hrvatskog Orlovskog Saveza zahvaljuje svima onima, koji su mu prigodom jednog od prvih njegovih saradnika izrazili saučešće, u uvjerenju, da će se ispunit ona očekivanja, koja se gotovo svim sažalnicama čita: da je hrvatsko Orlovstvo dobilo u dru Ivanu Merzu novoga zagovornika kod Svevišnjega.

Danas sam u šest sat navečer primio iz Zagreba vrlo tužan telegram: »dr. Merz jutros umro.«

Tako mi je pri duši kao da sam izgubio svoga rođenog brata.

Ali opet hvala Našoj Svibanjskoj Kraljici! Ona je taj bijeli ljiljan iz zemaljskog svog vrta presadila u nebeski svoj Perivoj. Neka nam tamo cvate i sija pred prestoljem Krista Kralja!

Svibanjskoj ću Kraljici večeras sa svojim ukućanima izmoliti krunicu za dušu našeg neprežaljenog Dr. Ivana Merza.

Da li ćemo se moliti za njega ili njemu? Prvo nam nalaže ljubav i zahvalnost. A drugo nam šapće naše tvrdo ufanje, da će nam on sa onoga svijeta stajati bliže, nego na ovom svijetu. Hoće.

Primjer njegova svetog života lebdit će nam uvijek pred očima. I govorit će nam ovu utješnu opomenu: »Ugledajte se na mene, kao i ja na Krista!« (1. Kor. 11, 1.)

A Vi, Predragi, usadite, molim, na Merzov grob koji svibanjski cvijet, i poškropite ga onda svetom vodom, i prošapćite: »Uime Tvoga očinskog prijatelja Nadbiskupa Vrhbosanskog, koji je bio u Bogu tako usko vezan sa Tvojom plemenitom dušom«.

Ja znam, predraga braćo u našem Hrvatskom Orlovskom Savezu, koliki je gubitak za Vas prerana smrt našega Dr. Ivana Merza. Ali ipak podložimo se svetoj volji Božjoj! I recimo: »Gospodin nam ga je dao, Gospodin nam ga je uzeo. Neka je blagoslovljeno Ime Gospodnje! Sit Nomen Domini benedictum!« Njegov život, pun žrtve i apostolskog rada, okretao se je uvijek oko svetog Tabernakula. Jedan od najvećih štovatelja Presvete Euharistije među nama bio je Dr. Ivan Merz. I tako vjernom i pobožnom svom Slugi i Vitezu bit će Božanski Krist Kralj ne samo Milostivi sudac, već i Velik Platac.

I poletni naš Orao brat Ivan Merz molit će se u Nebu za nas. Gledat će nas on s Nebesa, i blagosivat će našu Katoličku Akciju, kojoj se je bio posvetio sa tolikom apostolskom ljubavlju i revnošću. On je bio pravi Čovjek Božji. Pravi Ljubimac Ivan svojega Krista Kralja. Duša, koja je uvijek živjela u prisutnosti Božjoj. I on je uvijek tako živo osjećao sa svetom Crkvom Katoličkom. On je samo upirao svoje oči u pogled Namjesnika Kristova na zemlji. I njegov apostolski duh i moć njegova svetog života ostat će uvijek u našem dragom Hrvatskom Orlovstvu, kojemu je uvijek bilo toliko, toliko na srcu.

O, neka nas on, naš nezaboravni Dr. Ivan Merz, naš drugi Apostol Ivan, iz nebeske vječne Domovine uvijek milo gleda i pazi i blagosiva! Neka s Neba prati našu katoličku mladost, naše Hrvatsko Orlovstvo, našu Katoličku Akciju!

U dubokoj sućuti, u Presvetom Srcu i sa svetim biskupskim blagoslovom ostajem Vaš uvijek.

Na sprovodu dra Ivana Merza učestvovali sa brojni izaslanici raznih katoličkih i drugih korporacija, te velik broj odličnih pojedinaca, koji su tako iskazali posljednju počast svima nama dragom vrlom orlovskom i katoličkom radniku. Osim njih vidjeli smo na sprovodu velik broj odličnih katoličkih inteligenata. Preuzv. g. dr Ivan Šarić poslao je svoga zastupnika Drag. Kambera, Šibensko orlovsko okružje zastupao je vlč. don Ante Radić. Iz Karlovca bili su na sprovodu odvj. dr Ćiro Brajša, prof. dr Zvonko Dagački i vlč. dr Žiga Šimunović, te delegatice prosvj. društva »Katarina Zrinjska« gđe M. Mlinarić i N. Koder, iz Ðakova odvj. dr Matija Belić i vlč, Ilija Anaković, iz Osijeka vič. Aca Ivičić, iz Broda kateheta A. Šalovac, vlč. Dragutin Kukalj iz Ogulina, vlč. I. Kanoti is Sopja, E. Kraljić iz Sušaka. Jugoslavensku Orlovsku Svezu zastupali su prof. R. Tomc i dr Žitko iz Ljubljane. Došli su izaslanici orlovskih organizacija Zemuna, Osijeka, Ðakova, Broda, Požege, Bjelovara, Kutine, Ivanićgrada, Varaždina, Krapine, Karlovca, Sušaka, Senja, Splita, Sarajeva, Šibenika, Hvara.

Prigodom smrti dra Ivana Merza umjesto vijenca na njegov odar darovali su Hrvatskom Orlovskom Savezu: Ðakovački prijatelji (sakupio vlč. Anaković) Din 720, preč. g. Matija Golik (Zagreb) Din 200; vlč. Ivan Kanoti (Sopje) Din 100, Ljuba Telišman, prof. (Glina) Din 100, H. K. Orao (Varaždin) sabrao Din 100, Hrv. kat. djetićko društvo (Zagreb) Din 1000, da tako počaste njegovu svijetlu uspomenu – Hrvatski Orlovski Savez darovateljima najtoplije zahvaljuje.

Dr. Ivan Merz, ponajbolji radnik hrvatskog Orlovstva, završio je svoj križni put. U času, kad je sve svoje snage, do iznemoglosti, posvetio Orlovstvu i integralnoj (potpunoj) provedbi Katoličke Akcije u Hrvatskoj, uzela ga je Providnost k sebi. Kao da su se ispunile njegove riječi, što ih je u posljednje vrijeme češće ponavljao i društvu svojih prijatelja: »Hrvatsko Orlovstvo doduše lijepo napreduje, ali ono neće doživjeti svojega konačnog uspjeha, dok netko od najboljih ne umre. Orlovstvo treba da u jednom svojemu bivšem članu zadobije svoga zagovornika kod Boga«. I dr. Ivan Merz, najbolji Orao među najboljima, bio je pozvan pred prijestolje Svevišnjega, da tamo bude advokat Orlovstva, kao što je bio i za svojega zemaljskog života. Već dulje je vremena pobolijevao. Ali nitko nije mogao naslutiti, da će tako skoro ostaviti ovaj svijet. Pred desetak dana, odlazeći na kliniku radi operacije na ličnim kostima, srdačno se pozdravio sa svojim drugovima. Ali, on kao da je slutio, da se iz bolnice neće više povratiti. Otišao je svojemu stalnome duhovniku, da obavi temeljitu sv. ispovijed. Rekao je u pola šale: »Ja odlazim. Liječnik doduše kaže, da stvar nije opasna, ali se može svašta dogoditi. Treba da budem spreman«. – Da li biste bili, dragi Ivo, spremni, da i svoj život žrtvujete za ideale? upitao ga je duhovnik. – »Sve i život svoj dajem za Orlovstvo« – odgovorio je pok. dr. Merz. A u nedjelju, kada je na čas došao k svijesti, kad ga je njegov ispovjednik podsjetio na te njegove riječi, on je, svladavajući smrtne bolove, smogao toliko snage, da potvrdi ono, što je rekao pred odlazak u bolnicu. I kada je u četvrtak 10. o. mj. oko 11 sati prije podne zaklopio svoje umorne oči, hrvatski je Orao osjetio, da ga je ostavio čovjek, koji je bio potpuno srastao sa Orlovstvom. Ta se njegova sraslost očitovala i vanjskim načinom. Udovoljeno je njegovoj staroj želji, da bude sahranjen kao pravi Orao. I zato je mrtvo tijelo pokojnog dra Merza odjeveno u orlovsku odoru.

Pokojni dr. Ivo Merz rođen je 16. decembra u Banjoj Luci, gdje je njegov otac bio željeznički činovnik. Tu je svršio i pučku školu, a tu je 11. jula 1914. s odličnim uspjehom položio ispit zrelosti. Još kao srednjoškolac pripadao je katoličkom pokretu. I kao član katoličke đačke organizacije i kao kongreganist on je bio svijetao uzor svojim prijateljima. Njegova solidna naobrazba, naročito studij filozofije, i njegov duboko nabožni život uz naravnu srdačnost u općenju s ljudima pribavili su mu simpatije sviju, s kojima je došao u dodir. Nakon mature upisao se na filozofiju u Beču, gdje je studirao od 1915.-1917. U to ga uzeše u vojsku. Doskora ode i na talijansku frontu. I tu, uz zvižduk ubojnog oružja, dolazi u njegovoj duši do preobražaja. U mladom, idealnom Ivanu Merzu probudilo se nešto, što ga je karakterizovalo kroz čitav njegov daljni život. Studirajući život Asiškog Serafa, on se potpuno preobrazio. Osjetio je kratkoću i sićušnost ovoga života u odnosu prema vječnosti. I on zaboravlja na sebe, kada treba da pomogne drugima. Svoju hranu dijeli sa svojim slugom. Prepušta mu i svoj ogrtač, a sam spava na tlu, ne bojeći se ni zime, samo da pomogne svome bratu bližnjemu. A kada se vratio s bojišta kući, on razvija u svojoj duši plavi cvijet odricanja i ljubavi prema bližnjemu. Ali uz askezu on ne zaboravi ni na intelektualnu odgoju. God. 1919, nastavlja studij u Beču i polaže predispit iz germanistike s veoma dobrim uspjehom. Iz Beča odlazi u Pariz na Sorbonu i Institut Catholique, gdje svršava studije odličnim uspjehom. Kroz to vrijeme bavi se studiranjem liturgije i liturgičkog pokreta. Proučava golemu literaturu i piše disertaciju o utjecaju liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do danas. Ta disertacija bi primljena od filozofskog fakulteta zagrebačkog sveučilišta, na kojem je promoviran 31. VII. 1923., dok je profesorski ispit položio dne 20. X. 1923. s odličnim uspjehom. Dne 15. X. 1925. imenovan je državnim profesorom na nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu, koju je dužnost vršio sve do svoje smrti.

Vrativši se iz Pariza u domovinu, pok. se dr. Merz u početku bavio prvenstveno literarnim (književnim) studijem. U »Hrvatskoj Prosvjeti« napisao je veliku studiju o Barbusseovu »Ognju«, u kojoj je iznio svoje zrele poglede na rat i utjecaj rata na duševni život pojedinaca i gomila. U isto vrijeme piše on i u drugim katoličkim listovima, informišući hrvatsku javnost o duhovnom strujanju u velikim katol. književnicima. On nastoji, da upirući prstom na znamenite vanjske uzore pokaže pravac hrvatskim književnicima, kojim bi i oni trebali da idu. Poznavajući francuske literarne konvertite (obraćenike) ne samo po njihovim djelima, nego i osobno, on je bio i po svojoj inteligenciji i objektivnosti pozvan, da vrši ovu blagotvornu ulogu dobra informatora (obavjestitelja). Daleko od nastranosti lijepih pristaša pojedinih literarnih škola, on je samo tražio, da se u djelima katoličkih književnika očituje duh Crkve Kristove. U tome je ostao do smrti konsekventan, (dosljedan), znajući pri tome lučiti ljude od njihovih literarnih djela, kritikujući djelo, a poštujući osobu, uviek spreman da vjeruje u dobronamjernost piščevu. Ali nije samo u literarno-kritičkom radu pazio dr. Merz, da se ne ogriješi o ljubav prema bližnjemu. To je bila njegova lozinka i u organizatorskom radu, kada je najprije stupio na čelo omladinskog Saveza, a kasnije, kad se u Hrvatskoj počelo stvarati Orlovstvo, i kao dugogodišnji tajnik, a posljednje godine kao potpredsjednik Hrvatskog Orlovskog Saveza. U borbama, koje je Hrvatsko Orlovstvo moralo da izdrži od svoga osnutka do danas, a u kojima je on uzimao najaktivnijeg učešće, uvijek je nastojao, da bude do skrajnosti objektivan i lojalan. Njegov strogi, upravo asketski život, svakidašnje meditacije, svakidašnje primanje svete Pričesti studij kršćanske filozofije i aketske literature u tomu su mu mnogo pomagali. Stoga je i mogao da neprekidno održi duhovnu ravnotežu, koja je morala da na njegovu okolinu ostavlja snažan utisak.

Bacivši se na prosvjetni rad među katoličkom omladinom, on je sve svoje sile posvećivao nastojanju, da ta omladina dobije svoje uzore, prema kojima bi udesila svoj život. Zato i piše knjigu »Junački život sv. Ivane od Arka«, koju šire Orlice. Hoće da omladinu uzgoji u pravom katoličkom duhu, pa joj daje lijepu knjigu »Katolici i novi plesovi«. Zanima se odnosom mladića prema djevojci; i pruža omladini putokaz u brošuri »On i ona«. A kao kongreganista, pun nježne ljubavi prema nebeskoj Majci, izdaje knjigu »Zolin Lurd« i »Najnovija čudesa u Lurdu«, koje postizavaju svoju svrhu. Potonje bude prevedeno i na njemački.

Ali to nije ni izdaleka sav rad dra Ivana Merza. Njegova knjiga »Katolička Akcija« u kojoj je iznio gledište Svete Stolice na aktualna pitanja katoličke obnove, samo je slabi odraz njegova rada na bistrenju pogleda u katoličkom organizacijskom radu na području katoličke prosvjete. Pokojnik je u tome pravcu sakupio vrlo veliki materijal, koji je sakupljao rijetkom marljivošću po francuskim, talijanskim i njemačkim revijama, novinama i knjigama. Taj njegov rad nije doduše bio pristupačan širim slojevima, ali nije ostao bez efekta. Plodovi toga rada osjećali su se vrlo snažno u hrvatskom katoličkom životu, u kojem je stvaranje Katoličke Akcije usko povezano s imenom pok. dra. Ivana Merza.

U hrvatskom javnom životu bilo je malo ljudi, koji su postigli, takvu duševnu harmoniju, sklad između načela, koje su javno propovijedali, i privatnog života, kao što je bio pok. dr. Merz. On je bio čovjek rada i molitve. Pravi rimski katolik. Homo eclesiasticus. A uz to dobar drug u radu, prijatelj u dobru i nevolji, ustrajan borac Kristov. U Orlovstvu je bio upravo nenadoknadiv. I zato je razumljivo, što Hrvatski Orao u znak tuge, priklanja glavu i spušta krila. Ostavio ga je jedan veliki član orlovske porodice. »Orlovi su pratnja Krista Kralja«. Tako je Sveti Otac govorio hrvatskim Orlovima prilikom rimskog hodočašća. Najbolji hrvatski Orao otišao je svojemu Kralju, da bude član njegove pratnje. I da se moli za Orlovstvo. Da se ostvari ono, što je Pokojnik običavao govoriti: »Hrvatsko Orlovstvo treba da na nebu dobije svojega zaštitnika.« Mi duboko vjerujemo, da će pok. dr. Ivo Merz biti doista najbolja potpora Orlovstvu pred prijestoljem Svevišnjega.

Neka Gospodin udijeli obilja milosti duši svojega predanoga službenika, a uspomena na idealnog borca Kristova, uzornog Orla, dr. Ivana Merza, neka ostane trajna svježa u našim srcima!

Sprovod pokojnog Merza, održan u nedjelju 13. svibnja bio je veličanstven. Neki su kazivali, da nakon smrti pokojnog biskupa Langa nije bilo veličanstvenijeg sprovoda. Vodio ga je presv. biskup Premuš. Iz provincije su došle brojne delegacije, a govorili su dr. Marulin i Deželić pred mrtvačnicom te dr. Protulipac i b. Ramljak nad grobom. Iz svih govora izbijala je živa svijest o velikoj vrijednosti naprežaljenog pokojnika. U subotu 12. svibnja u 8 sati navečer održao je komemoraciju akademski orao »Mahnić« u počast pokojnika, o čijem je značenju referirao b. Cerovac.

Od preuzv. dra Ivana Šarića, nadbiskupa sarajevskoga, presvij, gg. biskupa dra Kl. Bonefačića, dra I. Marušića, dra J. Srebrnića, M. Pušića, dra D. Njaradija, Biskupskog Ordinarijata u Šibeniku, gener. vikara preč. g. Ivaniša iz Banjaluke, mp. gg. o. Josipa Markušića, provincijala oo. franjevaca Bosne Srebrene, dra Bone Burića, provincijala oo. konventualaca, o. dra Dominika Mandića, provincijala hercegovačkih franjevaca, Družbe sestara milosrdnica iz Zagreba, profesorskoga zbora teologije u Đakovu preko dra Zv. Markovića, Biskupskoga sjemeništa u Splitu, oo. Isusovaca iz Splita, oo franjevaca iz Sarajeva.

Svoje sažalnice poslale su slijedeća katolička udruženja: Zbor duhovne mladeži – Zagreb, Bogoslovski zbor »Štadler« – Sarajevo, Bogoslovski zbor – Ðakovo, Hrvatski bogoslovi iz Ljubljane, Hrv. kat. akademsko društvo »Domagoj« – Zagreb, Društvo kat. akademičara »Sv. Ćiril i Metod« – Beograd; Hrv. Kat. Omladinski Savez u Zagrebu, Hrv. Kat. Narodni Savez u Bjelovaru, Marijina kongregacija učiteljica – Zagreb, Marijina kongregacija mladića – Zagreb, sv. Duh. U ime Orlova iz Slovenije poslali su sažalnice Jugoslavenska Orlovska Sveza u Ljubljani, Dijaško Orlovsko okružje u Mariboru i Akademski Orao – Ljubljana.

Od pojedinaca poslali su sažalnice: preč. gg. kanonici mons. J. Sokol – Ðakovo i dr Starečević – Senj, sveuč. prof. dr F. Zagoda (Zagreb), župnik dr Wagner (Beograd), prof. dr Magjerec (Beograd), dr Cedomil Čekada (Sarajevo), S. Petrović (Brod), F. Lucijanović (Mitrovica), F. Terseglav, urednik »Slovenca« (Ljubljana), F. Ž. Donadini, zadružni revizor (Split), prof. Pilepić (Krk), prof. Gunčević (Zemun), A. Medved (Beograd), Ulaga (Beograd), dr Ð. Kunatarić (Požega), A. Šponar (Novi Sad), Vl. Usmiani (Senj), dr V. Nuk (Zagreb), Lj. Telišman, prof. (Glina), I. Žinić (Pitomača), I. Kukula (Beograd), dr Z. Kuntarić (Beograd), D. Spužević (Mostar), don P. Vlasanović (Vodice), dr P. Čule (Mostar), o. dr Guberina (Drvenik), dr B. Nikolić (Mostar), S. Zaninović (Beograd), A. Ivičić (Osijek), dr Josip Jeraj, prof. bogosl. (Maribor), I. Krmpotić (Ljubljana), F. Gamulin (Ljubljana), L. Jäger (Ljubljana), M. Baće (Požega), Obitelj Colognath (Zagreb), Marko Mateček (Beograd), Fra Mirko Džaja (Bučići) i K. Kvaternik (Zagreb).

Sažalnice je još poslalo Hrv. akademsko društvo »Kvaternik« (koje je sa svojom delegacijom bilo zastupano i na sprovodu). Nadalje Sveza Hrvatskih Orlica i sva orlovska i orlička okružja, te velik broj orlovskih i orličkih društava. Iz Šibenika su poslali brz. sažalnice: Krešimirovo Orlovsko Okružje, Orličko Okružje, HKOrao, HKOrlica, Ðački Orao II. i Ðačka Orlica. Dok ovo pišemo, sažalnice još stizavaju, tako, da ćemo one, koje naknadno stignu, još objelodaniti.

Predsjedništvo Hrvatskog Orlovskog Saveza zahvaljuje svima onima, koji su mu prigodom jednog od prvih njegovih saradnika izrazili saučešće, u uvjerenju, da će se ispunit ona očekivanja, koja se gotovo svim sažalnicama čita: da je hrvatsko Orlovstvo dobilo u dru Ivanu Merzu novoga zagovornika kod Svevišnjega.

Na sprovodu dra Ivana Merza učestvovali sa brojni izaslanici raznih katoličkih i drugih korporacija, te velik broj odličnih pojedinaca, koji su tako iskazali posljednju počast svima nama dragom vrlom orlovskom i katoličkom radniku. Osim njih vidjeli smo na sprovodu velik broj odličnih katoličkih inteligenata. Preuzv. g. dr Ivan Šarić poslao je svoga zastupnika Drag. Kambera, Šibensko orlovsko okružje zastupao je vlč. don Ante Radić. Iz Karlovca bili su na sprovodu odvj. dr Ćiro Brajša, prof. dr Zvonko Dagački i vlč. dr Žiga Šimunović, te delegatice prosvj. društva »Katarina Zrinjska« gđe M. Mlinarić i N. Koder, iz Ðakova odvj. dr Matija Belić i vlč, Ilija Anaković, iz Osijeka vič. Aca Ivičić, iz Broda kateheta A. Šalovac, vlč. Dragutin Kukalj iz Ogulina, vlč. I. Kanoti is Sopja, E. Kraljić iz Sušaka. Jugoslavensku Orlovsku Svezu zastupali su prof. R. Tomc i dr Žitko iz Ljubljane. Došli su izaslanici orlovskih organizacija Zemuna, Osijeka, Ðakova, Broda, Požege, Bjelovara, Kutine, Ivanićgrada, Varaždina, Krapine, Karlovca, Sušaka, Senja, Splita, Sarajeva, Šibenika, Hvara.

Prigodom smrti dra Ivana Merza umjesto vijenca na njegov odar darovali su Hrvatskom Orlovskom Savezu: Ðakovački prijatelji (sakupio vlč. Anaković) Din 720, preč. g. Matija Golik (Zagreb) Din 200; vlč. Ivan Kanoti (Sopje) Din 100, Ljuba Telišman, prof. (Glina) Din 100, H. K. Orao (Varaždin) sabrao Din 100, Hrv. kat. djetićko društvo (Zagreb) Din 1000, da tako počaste njegovu svijetlu uspomenu – Hrvatski Orlovski Savez darovateljima najtoplije zahvaljuje.

»Život svoj žrtvujem za Orlovstvo«

Najsvijetliji, najveći svijećnjak, kojega je Providnost postavila, da svijetli putevima hrvatskog Orlovstva, ugašen je…

Pred deset dana nas je pozdravio, kad je pošao na operaciju. Bili smo ganuti, ali u onim dobrim očima, u kojima je sjao vječni mir i predanost volji Božjoj, nitko nije slutio posljednji rastanak:.

Danas, kad je u prostorijama HOS-a, sve zamuklo i ukočio se u nijemoj boli, kad se svi gledamo kroz suze, a na stolu leži svježa osmrtnica s njegovim imenom, tek danas vjerujemo u gorku istinu.

Naš dobri, naš najbolji, naš najveći Orao dr Ivo Merz je mrtav.

Živio je kao savršena žrtva za naš orlovski pokret. Takov je i umro. Sve teške boli posljednjih dana prinosio je Bogu za »svoje drago Orlovstvo«, kojemu je upravio i posljednje riječi: »Život svoj žrtvujem za Orlovstvo«,.

Svladavao je golemi posao za organizaciju, a malo vremena, što bi mu ostalo, studirao je kršćansku filozofiju, teologiju, sociologiju i kat. organizacije svijeta, ali »samo zato, da mogu koristiti Orlovstvu kao Kat. Akciji« rekao bi često onima, koji su se čudili mnogostranosti njegova rada.

Bolilo ga je, što mnogi prigovaraju Orlovstvu za gimnastički rad, i svom snagom se bacio na proučavanje pitanja tjelesnog odgoja, da Svetim Pismom, kršć. filozofijom, svetačkim primjerima i naukom Crkve temeljito dokaže potrebu ovakove odgoje.

Život dr Merza znači ujedinjenje duhovne kontemplacije i najaktivnijega apostolata za Kat. Akciju, za hrvatsko Orlovstvo.

I eto umro je on kao Orao, kao čovjek Božji, kao vitez Krista Kralja, kao apostol Crkve.

Prigodom smrti našeg uzornog Viteza i dragog brata dr Ivana Merza određujemo ovo:

1. Sva orlovska društva neka prirede zadušnice, neka bi Krist Kralj svome Vitezu podijelio Vječni Spas i Slavu

2. Sva orlovska društva neka nakon primitka 6. broja »Orlovske Straže«, prirede na posebnom društvenom sastanku komemoraciju.