A. ĆEPULIĆ, «Dr. Ivan Merz», orlovski kalendar, Hrvatski orlovski savez, Zagreb, 1929.

Dr. Ivan Merz
 

Već u svojoj kratkotrajnoj povijesti može se naš orlovski pokret podičiti, da je imao u svojim redovima jednoga velikoga čovjeka.

Posve odlučno i svijesno tvrdimo, da je Dr Ivan Merz bio velik čovjek.

Većina naših Orlova nije to možda osjećala za njegova života, jer on nije bio ni na kakvome visokome položaju ni u narodu ni u državi i nije nitko pisao o njemu ni o njegovim zaslugama, a najmanje o njegovom herojskom nadčovječnom značaju. Stoga je Dr Ivan Merz medu onim ličnostima, koje tek iza smrti stiču priznanje i slavu.

Kolike li razlike, ako usporedimo takva čovjeka s onim mnogobrojnim ljudima, koje je svijet za njihova života smatrao velikima i slavnima, a povijest ih je doskora iza njihove smrti pokopala i raskrinkala njihovu slavu!

Mnogi plodovi rada i života Dra Ivana Merza već su danas vidljivi i očiti. No ipak još mnogo više plodova njegova rada i života je još sakriveno, te će ovi izaći na javu u pravome svome sjaju tek u budućnosti.

* * *

Evo nekoliko glavnih podataka iz života našega Dra I. Merza. Rodio se u Banjaluci 16. XII. 1896. Veći je dio života proboravio u rodnome gradu. Godine 1913. i 1914. upoznao je Mahnićeve ideje, i to je bilo odlučno po njegov kasniji život. Početkom rata 1914. i 1915. bio je u Beču na filozofskim naukama. Njegova je struka bila romanska i germanska književnost. Doskora ga je austrijska vojska unovačila i poslala kao časnika na talijansko ratište. Tu su se u njegovoj duši odigrali veliki nutarnji duševni doživljaji, koji su skrenuli pravac njegova života putem herojske svetosti i apostolata.

Iza rata, godine 1919. i 1920. bio je tajnikom hrv. katoličkoga akademskoga društva »Hrvatske« u Beču i bio je upravo dušom toga društva.

U to vrijeme je počeo pisati rasprave i članke u hrvatskim časopisima. Zatim je prešao na sveučilište u Parizu i tako je imao prilike, da upozna bogati duševni život francuskih katolika a napose njihovu književnost.

Godine 1922. vratio se u domovinu i započeo svom snagom svoj apostolski rad. Živo je djelovao u prosvjetnome radu među omladinom. Nebrojena predavanja počeo je držati u narodu po svim hrvatskim krajevima. Proučavao je temeljito najdublje izvore katoličke znanosti i postao je pravim i priznatim stručnjakom u svim pitanjima »Katoličke Akcije.« No vrhunac njegova duševnoga života jest u nutarnjem duhovnom životu. Tu je ono što je najdragocjenije u Merzovom životu. Nakon biskupa Langa spada Dr I. Merz po svojoj svetosti među prve uzore u hrvatskom narodu. Stoga danas mnogi hodočaste na Merzov grob, da se tamo mole uz njegov zagovor, onako kaošto to čine ljudi na grobovima svetaca.

Dr Merz je pokazao veliku svoju djelotvornu snagu i kao višegodišnji tajnik Hrvatskog Orlovskog Saveza. Tu su njegove zasluge neprocjenjive. Radinost i neumornost Dra Merza bila je upravo bajoslovna.

Njegov je javni rad trajao samo 5 godina, no u tome je vremenu uradio i proučio više nego li većina dobrih kulturnih radnika u 5 desetljeća javnoga rada.

Već u ljetu 1927. započeo je Merzov kalvarijski put. Od toga vremena je počela njegova bolest, u kojoj se njegova duša usred herojskoga pregaranja i svladavanja tjelesnih boli podigla do najvećih visina. Blago onome, kome je Bog dao, da može za života mnogo trpjeti i sve to podnositi svijesno iz ljubavi prema Bogu! A upravo takav kalvarijski putnik bio je naš Merz.

Njegova je duša odletjela u Božji naručaj 10. svibnja 1928., u mjesecu Marijinu, a upravo u danima, kada je širom hrvatskih krajeva orlovska omladina slavila svoju godišnju orlovsku svetkovinu.

Slava najvećemu hrvatskom Orlu Dru Ivanu Merzu!
 
Dr A. Ćepulić.

 

«Dr. Ivan Merz», Kalendar Srca Isusova i Marijina, 24/1929., str. 130-133

 
Dr. Ivan Merz
 

Ko nije čuo za Djevicu Orleansku, svetu Ivanu d' Ark. spominjemo je, kad želimo iznijeti primjer kršćanskog rodoljublja. I danas se veoma mnogo kod nas govori o Hrvatstvu, rodoljublju, ljubavi prema domovini. A najviše se diče svojim rodoljubljem oni, koji u pijanstvu pjevaju »Još Hrvatska nij' propala«. Budući svaki nešto drugo razumijeva pod rodoljubljem promotrimo u vidu svete Ivane d' Ark, u čemu zapravo stoji kršćansko rodoljublje.

Ponajprije promotrimo posve ukratko njezin život. Ona se rodila god. 1412. u istočnoj Francuskoj, a devetnaest godina iza toga Englezi spalili su je na lomači. Dvadeset i pet godina potom (1456.) Papa Kaliksto III. poništi osudu Engleza, a 1909. godine Papa Pijo IX. proglasi je blaženom. 16. svibnja 1920. proglasi je nepogrješiva Crkva svetom.

Dok je Ivana bila još djevojčicom, engleske su čete opustošile svu Francusku. Rat je trajao skoro stotinu godina, a narod je silno stradao. Ivani se ukažu razni sveci i pozovu je, da spasi Francusku. Nakon oklijevanja ona se odazove, prodre kroz neprijateljske čete i dođe do jadnog francuskog kralja Karla VII., koji se nalazio u zapadnoj Francuskoj. Reče mu, da će ona osloboditi od engleske opsade grad Orleans i da će ga odvesti na krunjenje u grad Reims. Kralj je ponajprije dade točno ispitati od najglasovitijih bogoslova, koji potvrdiše, da je njezino poslanje od Boga. Ivana oslobodi grad Orleans od opsade, protjera Engleze i dovede kralja u Reims, gdje ga okruni nadbiskup. Iza nekih okršaja zarobiše neprijatelji Ivanu. Englezi hoće svom silom da pokažu svijetu, da nije Bog vodio Ivanu, već da je vještica spasila Francusku. A tko imade pravo da prosudi, da li je Ivana oruđe Božje ili zla duha? Jedina Crkva. Englezi stoga hoće, da crkveni sud izreče, da je Ivana vještica i da je đavo ratovao za Francusku. Stoga potplate neke nevrijedne svećenike i jednog biskupa, koji su zanemarili svoje svećeničke dužnosti i bacili se na svjetske poslove. Ovi političari sastaviše crkveni sud, koji naravno osudi Ivanu kao vješticu. I tako umre Ivana na lomači.

To je ukratko njezin život. No u čemu se sastoji njezino rodoljublje? Što je zapravo domovina? Ona je skup pojedinaca, obitelji, društava, koji se nalaze na određenom dijelu zemlje i imadu posebne odlike i poseban zadatak, koji im je odredila Providnost. Pravi rodoljub radi za dobro pojedinaca, obitelji i cijelog naroda. On ne radi samo za njihovo tjelesno dobro, već poglavito za njihovo duhovno dobro. Čovjek, koji ne ljubi neumrlu dušu svojeg brata, ne može biti pravi rodoljub, Jer što koristi čovjeku, ako imade sve blago ovoga svijeta, a duša mu je u smrtnom grijehu? Stoga je najbitnije za svakog rodoljuba, da nastoji, da duša njegova i duša njegove braće ne bude u smrtnom grijehu. Prije nego bi išla na juriš tražila je Ivana od svojih vojnika, da se ispovjede. Bila je uvjerena, da je tek onaj narod vrijedan da živi, koji je ćudoredno jak. Zabranjivala je svojim vojnicima da igraju hazardne igre i da proklinju, a nepoštenu ženskad tjerala je iz tabora. Iza pojedinaca dolaze porodice. Tko se ne brine za svoju obitelj i tko ugrožava obitelj svojega bližnjega, ne može biti rodoljub. Ivana je poslušna svojim roditeljima; ona se brine, da kralj njezino rodno mjesto oslobodi od poreza. Nadalje ona je uvjerena, da je njezina domovina, zavisna od Boga i ona smatra kralja samo zastupnikom Božjim, koji mora da vlada pravedno i očinski, prema ozoni samoga Boga.

Pravi rodoljub spreman je da se žrtvuje za svoju domovinu. Ona je bila uvjerena, da francuski narod, da uzmogne izvršiti zadatak, što mu ga je odredila Providnost, mora biti slobodan. Stoga je navijestila rat Englezima, da se uzmogne izvršili volja Božja. Ona nije mrzila Engleze, pače nije ni jednoga ubila, ali je tražila od njih, da ne krnje prava drugih naroda. Ona je tako stavila svoje rodoljublje u službu velikoj kršćanskoj misli; osloboditi domovinu, da ova može slobodno izvršiti svoj božanski zadatak. Uistinu stotinu godina iza Ivane Engleska je otpala od katoličke Crkve i prešla na protestantsko krivovjerje; da Bog nije poslao Ivanu i Francuska bi po svoj prilici postala protestantskom zemljom. Tim što je Ivana oslobodila Francusku, spasila je ona svoju domovinu od vremenite propasti i mnoge milijune duša od vječne.

Već iz ovoga kratkog prikaza vidimo, da se rodoljublje ne može ni pomisliti bez vjere i kršćanstva. Tek kršćanin može pravo da ljubi svoju domovinu. Ljubeći domovinu, ljubi on ponajviše ono, što je najvrednije u toj domovini, a to su bez sumnje ljudske duše, a u tim ljudskim dušama njihov nemurli život. Zašto napokon mi živimo na ovoj zemlji? Čemu se hranimo i odijevamo negoli da uzdržimo svoj tjelesni život. A čemu nam služi tjelesni život, ako ne da uzmognemo mislili i odlučivali. Tjelesni život je radi našeg duševnog života, jer je tijelo radi duše. A što nam koristi, ako naša duša misli i djeluje, a nije u Milosti posvećujućoj? Ta milost posvećujuća je zalog naše sreće u vječnosti. Ona je zalog, da ćemo postići konačnu svrhu radi koje smo stvoreni. Prema tome se pravo rodoljublje ne smije zaustavljati na ovoj zemlji, već ono mora da gleda u vječnost. Crkva nam u svetoj Ivani daje pravi uzor kršćanskoga rodoljublja. Ova svetica propovijeda svim kršćanskim vijekovima, da pravi rodoljubi imaju tako udešavati svoj život i trsiti se svim silama, da se ljudsko društvo tako uredi i organizira, kako će u njemu što veći broj ljudi imati priliku za kreposno življenje i prema tome postići svoju konačnu svrhu u nebu.

Prema tome bez vjere nema pravog rodoljublja.

Sveta Ivana d' Ark zaštitnica je Hrvatskih Orlica. Orlovstvo je pokret omladine, kojemu je svrha da omladince uzgoji katolički i po tome ih učini pravim rodoljubima. Orlovskih društava, muških i ženskih, imade među Hrvatima preko 300 sa 15000 članovi. Ako se dakle u vašemu selu pojavi takovo društvo, to je kršćanska dužnost, da ga podupremo svim silama, jer se u njemu omladina spašava od zla i uzgaja za borce katoličke misli.