Nikola KRALJ, «† Dr. Ivan Merz», Zumbuli, Zagreb, 1. lipnja 1929., godina VI, br. 6, str. 28-31

† Dr. Ivan Merz
 

Deset je mjeseci prošlo, otkako je čitavi katolički Zagreb ispratio do groba zemne ostatke našeg dobrog i nezaboravnog profesora dra Ivana Merza. Deset je mjeseci od onoga dana, kada su donjeli svi hrvatski katolički časopisi u crnom okviru vijest: »Umro je dr. Ivan Merz«. Jedino naši »Zumbuli« nijesu mogli da iskažu tada dostojno poštovanje svom prijatelju i trajnom pretplatniku, budući da je posljednji broj izašao prije njegove smrti. Zato ćemo ga se sjetiti u ovom godištu, jer ne možemo, a da se dostojno ne odužimo našem profesoru dr. Ivanu Merzu.

Dr. Ivan Merz rodio se 16. prosinca 1896. u Banjoj Luci od majke Terezije i oca Mavre. Tu je polazio pučku i srednju školu. U realci je upoznao Mahnićeve ideje, to je bio odlučan čas po njegov kasniji život. Godine 1914. i 1915. boravi u Beču i studira germanistiku i romanistiku. Odavle je pozvan u vojništvo i ostane do konca rata na talijanskom bojištu. Iza rata vraća se u Beč, a odavle polazi u Pariz na Sorbonu i Institut Catholique. Vrativši se u Zagreb promoviran je na čast doktora filozofije i tada dolazi kao profesor francuskog jezika na Nadbiskupsku gimnaziju. Tu neprestano radi kroz punih šest godina i napokon srvan bolešću i teškom operacijom umire na zagrebačkoj klinici 10. svibnja 1928. Dr. Ivan Merz bio je više naš odgojitelj nego profesor. Htio je u prvom redu, da nas upozna sa problemima kulturno-katoličkim. Htio je, da nas svakoga upozna tako reći u dušu. Vidio je da nama đacima treba pružiti nekakvog poleta za rad, nekakvog dodira s idealima, kakve treba da ima mladić katolik. Htio je napokon da nas učini značajnima.

Neumoran je bio i ushićen u tumačenju francuske literature. Tim paralelno nije propustio spomenuti tadašnje stanje katolicizma i uopće prilike tadašnje Francuske. Zanio nas je tada duhom u bogate i viteške dvorove, u raskošne kraljevske palače. Savršeno je poznavao nijanse u evoluciji francuske literature ili kojigod problem iz kulturnog ili socijalnog života. Sve je uspoređivao sa sadašnjicom i izricao svoju kritiku. Djela kojeg liberalnog pisca analizirao bi najprije sa stanovišta literature. U prvi mah smo mislili, da je prema, njemu tolerantan. No oštra kritika sa moralnog i crkvenog stanovišta nije nikad izostala. U svemu je pokazivao harmoniju velikog znanja i dubokog prosuđivanja.

Kao profesor po dužnosti, bio je profesor francuskog jezika, a ne gramatike. Ravnao se prema onoj: nema gramatike bez jezika. Riječi je tražio, da se dobro uče. Osobito je bio razdragan, kad je vidio oko stola stajati preko polovice razreda želeći odgovarati privatnu lektiru, za koju se je on sam pobrinuo. Često bi se tko i začudio videći ga kako ide hodnikom poniknute glave, a pod pazuhom nosi mnoštvo francuskih knjiga i časopisa. Tako nam je redovito nosio »La Croix« i »Le Noel«. A mi smo se natjecali, došavši tako u razred, tko će prije do njega, da što dobije. Više puta je došao među nas već u kasnu večer i donio nam zadaćnice ili nam došao što najaviti. Dolazio bi među nas, kao medu svoje kolege, a ne đake. Mislim da ne će biti neumjesno, ako spomenem i to, da je bio u školi čovjek silne tolerancije i samozataje. Porodile su se naime i kod nas višeput đačke kreposti.

Bio nam je dobar i blag. Sjao nam je svima kao uzor, i to koliko umom toliko i svetošću. Uvijek je pratio naš rad bilo gdje, i uvijek je htio biti kod nas. Nije čudo, da smo tada imali prema njemu posebne osjećaje i da se je na glas o njegovoj smrti promicalo od jednog do drugog: umro je naš dobri profesor.

Pokojni dr. Ivan Merz čovjek je neprestanog rada. Pun je teoretskog znanja, kojim se služi u praksi. Ne voli velikih idealista, koji ovo govore, a ono čine. Sve što radi pokazuje čovjeka velikog duha i skroz vjerski prožetog. Čitav njegov rad usredotočen je u Katoličkoj Akciji, a u Orlovstvu napose. Tu radi neprestano, žrtvuje se dan i noć. »Svaki čas moga života posvećen je radu za Orlovstvo«. »Sinci, vaša je zadaća, da budete vjerni domovini i obitelji, Crkvi i vjeri katoličkoj,« izgovara sv. Otac, a on nastoji, da to u potpunom smislu riječi od Orlovstva i učini. Zato i sasvim opravdano kaže, da objektivno griješe protiv naroda i mladeži, koji smetaju rad ove crkvene organizacije.

Piše mnogo. Tako priređuje za Orlove »Zlatnu knjigu«, »Ti i ona« i rješenje Crkve o »Modernim plesovima«, a za Orliće. »Junački život sv. Ivane od Arka«. Napisao je i »Najnovija čudesa u Lurdu«. Misionar je Katoličke Akcije. Putuje širom domovine, osniva orlovska društva i drži različita predavanja.

Da usavrši svoje znanje, privatno studira teologiju, te tako postaje praktičan filozof i idealan teolog. Odlikujući se velikim talentom, dubinom misli i provađanjem načela u praksu do krajnih konsekvencija, postaje u neku ruku ideolog Katoličke Akcije. Padaj napokon kao žrtva svoga rada. Ta kaže sam pred smrt: »Sve, sve i život svoj za Orlovstvo« i opet »Život svoj dajem za Orlovstvo«.

Htio je za to, da duh Orlovstva živi i među nama, koji treba, da ga kao budući svećenici prenosimo u narod, jer to je onaj duh, koji je kadar, da najtjesnije sjedini mladež sa Kristom i Njegovom sv. Crkvom. Kao istaknutog bojovnika, zapisano je uz imena: Mahnić, Krek, Rogulja i ime: Dr. Ivan Merz.

Da mu bude rad okrunjen uspjehom, prima u tu nakanu svaki dan Presvetu Euharistiju. Trpi mnogo: »Oh, kako je čovjeku trpko, kad mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa!« Mišlju je uvijek uz Svetohranište, a trpeće su mu oči uperene prema Onoj, koja je: speculum sine macula et candor lucis aeternae.

26. travnja nastavio je naš dr. Merz sa predavanjem o Pascalu i uopće o stanju katolicizma u Francuskoj u njegovo doba. Već je nekoliko sati o tomu govorio. Istoga je dana rekao, da će morati prestati i prijeći na obični rad obećavši nam, da će nekoliko puta s nama na šetnju i tako produljiti svoja predavanja o Pascalu. Veselje je bilo veliko. No nažalost. Naš se profesor više ne vrati. Zadnji put smo bili zajedno, zadnji put nam je podijelio nekoliko »La Croix-a« i »Le Noël-a«.

Bolovao je od upale dušnika, vrata, plućnih vršaka i porebrice. Bolest je brzo napredovala i morao se podati operaciji čeljusne šupljine. No rana nije zacjeljela, pa je stanje postalo opasno. Bivalo je sve gore i gore. Stanje su mu još i pogoršavali nebrojeni posjeti, koji su se redali kroz čitave dane. U nedjelju 6. V. primio je posljednju pomast. Trpeći mnogo govorio je: »Isuse, Tebi trpim, Tebi živim, Tvoj sam živ i mrtav«. U četvrtak 10. V. u prisuću svoga oca i mnogih prijatelja ispusti svetu dušu, jer »tad ga zovnu k sebi u Dvore Dona Marija«. I tiha se molitva dizala gore: »Pokoj vječni daruj mu gospodine i svjetlost vječna neka mu svijetli. Da počine u miru. Amen.«

Pred smrt je primio dirljiva pisma od nadbiskupa Šarića i biskupa Srebrnića, kojima ga tješe i šalju svoj blagoslov. 9. svibnja ga je posjetio Apostolski nuncij i tom zgodom rekao njegovom ocu: »Ako umre nije sreća za nj, nego za nas«. U predvečerje smrti primio je blagoslov i od samoga sv. Oca Pape Pija XI.

U nedjelju 13. svibnja pođosmo svi prema Mirogoju. Pođosmo, da ispratimo do groba svojeg dobrog profesora, i da se s njim zadnji put oprostimo. Stupio sam i ja do mjesta, gdje će dočekati Uskrsnuće Mrtvih i bacajući grudu u njegov grob bio sam strven i… Sa suznim sam očima opetovao riječi nadgrobnice: Requiem aeternam… I predavši ga u naručaj dobre majke zemlje, ostavismo žalosni dom mrtvih…

*

Promatrajući svestrani život dra Ivana Merza i njegovu životnu intenzivnost, da se što više približi Bogu i Crkvi, zaključujemo, da je bio čovjek duboko religiozan, požrtvovan i značajan. Bio je autorom značajnih i dubokih misli, koje su mnogim katoličkim radnicima postale autoritetom. Bio je to divan uzor, kojega je mogao stvoriti samo čisti duh Svete Katoličke Crkve, koji je vječno živ i vječno mlad, koji daje svakomu od one žive vode, o kojoj govori Gospodin Samaritanki, da živi uvijek, ko pije iz toga vrela. Blagopokojni Merz ulazi, hvala Bogu, u red onih savršenih katoličkih karaktera, koji su u svako doba i u svim krajevima svijeta proslavili Crkvu Kristovu, jer su u svom življenju proveli savršene evanđeoske ideje, i time dokazali apsolutnu istinitost i apsolutnu vrijednost katoličkoga kršćanstva.

Vojevao je pravo i umro je slavno, jer: »Ne će dobiti nagradu, tko ne vojuje pravo«.

 
Nikola Kralj.


 

D. ŽANKO, «O Božjem čovjeku», Nedjelja, Zagreb, 2. lipnja 1929., br. 22, str. 2

 
O Božjem čovjeku
(Nastavak).
 

Čitavi Merzov život zapravo je jedna velika molitva. Dan je počimao molitvom i »presv. Euharistijom, svršavo dugim razmatranjem, koje je slušo kao priprava za sutra, a sve satove ispunjao najsavjesnijim radom, koji je također bio molitva. Jednom zgodom smo se pred njim čudili, kako može ostati uvijek onako miran i sabran, pa dogodilo se i najteže. »To vam je zato, jer ja po dnevnome redu po prilici znam sve, što mu se može taj dan dogoditi, pače znam, s kime ću se sastati i kako ću se vladati. Razmatranje i za svaki dan daje osnovni ton mišljenja, pa čemu da se uznemirujem zbrkom misli, kad je sve tako jednostavno.« Tako je razlagao, dok smo mi malo shvaćali od svega toga. – Često sam s njim prolazio niz Zrinjevac i dugo nijesam mogao znati, komu on skida šešir između Strossmayerove akademije i umjetničkog paviljona, a on je to uvijek radio. Kad sam ga jedamput upitao, nasmijan mi odgovori: »Pa zar ne znaš da se nalazimo vis-a-vis crkve Presv. Srca Isusova? Na to sam ne bi nikada nadošao, jer se crkva Srca Isusova nalazi paralelno tek iza tri ulice.

To me je uvjerilo, da je njegova duša uvijek tražila Svetohraništa i tamo učila mudrost života, pa makar se nalazio u najvećoj buri svijeta. »Moliti se i sjediniti s Bogom, to je djelo čitava života…« Tako je pisao 24. X. 1914. u Bečkom Novom Mjestu, a tako je živio otkada ga poznam, pa do smrti.

Nekom zgodom mi je prijatelj S. s udivljenjem pripovijedao, kako Merz po ulici drži ruku u džepu od kaputa i moli krunicu. Kako je to bila njegova mala tajna, to sam ga u jednom razgovoru naveo na tanak led, da mi je priznao. Pitao sam ga, kada je najzgodnije moliti krunicu. S nama je bio i brat M., koji je oštro zastupao mišljenje, da se krunica moli pod Misom. On je ustao oštro protiv toga dokazujući, da se Misa mora slušati liturgijski, t. j. stvarnim i djelotvornim sudjelovanjem kod čina Mise uživljavajući se u misterij Kalvarije prema misnom tekstu sa Misalom u ruci, a krunica se može moliti i na šetnji i na ulici ili inače u slobodnom vremenu. Ja sam spomenuo, kako je na ulici nemoguće biti sabran, a on je ustvrdio, da čovjek u duhu Božjem mora nastojati uvijek biti sabran i spreman na molitvu. »Pa eto ja svaki put od kuće do Škole ili od Škole do kuće izmolim krunicu i tako se lakše uklanjam napastima poganske ulice.«

Kad smo molili u njegovu prisustvu obuzimala nas je neka blagoslovljena čežnja, da se i mi onako pravilno, polako križamo, da čvrsto sklopljenih ruku, u sabranosti misli, čuvstava i volje uronimo u puninu božanskoga života; slutili smo, da jedini on među nama najbolje moli, moguće za sve nas i neka pritajena sigurnost, neka skrovita radost i mir je ulazio i u nas preko njegova vedrog lica iza molitve. Na burnim sjednicama HOS-a, kad su mi dnevnom redu bila teška, važna i zapletena pitanja, kad se trebalo žuriti i umarati, njemu je uvijek jednako najvažniji dio bila kratka molitva, kojoj se predao čitavim bićem. Tko bi se s Merzom našao u crkvi, taj je gledajući ga osjetio stvarnu prisutnost Božju. Jer njegov je poklek bio tako pun poniznosti, poštovanja i srca, da je upućivao na prisutnost svetoga, čistoga, pravednoga, beskonačnoga Božanstva, pred kojim se mora pasti na koljena i dati svu dušu kao što je radio i on.

1926. g. sam imao sreću biti s Merzom u duhovnim vježbama. Prije šutnje mi je rekao: »Uzmi za čitanje jednu ozbiljnu, težu stvar ni pr. sv. Ignacija, sv. Augustina, sv. Pavla. Nemoj se gubiti u religioznoj sentimentalnosti.« To sam dobro zapamtio i kasnije u razgovoru s njime sam bolje shvatio ovu misao, koja mi se konačno otkrila iza njegove smrti u dnevniku od 1916. g.

Duševni je život svijet noći i molitve, realniji od svega uopće, što vidljivo postoji. Treba samo za tom realnošću težiti. Jest, ja sam još slab, uživam u Euharistiji i u tom duševnom životu, ali vidim, da je to ništa, da treba još dublje i dalje u taj veliki svijet zaroniti…«

Za vrijeme duhovnih vježba bio je pravi uzor šutnje, poniznosti, ustrajnosti, revnosti. Najprvi je ustao, pobrinuo se za uređenje oltara, za dnevni red, pred svima je molio, u svemu nam je nadomjestio svećenika, a najviše onim neodoljivim primjerom svetosti. Kad smo izašli prišapnuo mi je: »Vidiš u raju će biti vječno ovakova sreća, ali Bog hoće, da se na zemlji borimo i u boli osiguramo vječnost.«



 

D. ŽANKO, «O Božjem čovjeku», Nedjelja, Zagreb, 9. lipnja 1929., br. 23, str. 4

 
O Božjem čovjeku
 

U prisutnosti dra. Merza nije smio nijedan liberalac bacati kojekakove iluzije ni nepristojne šale. Onda bi nastupio energično i nekako malo bolno, kao da se boji za duševno stanje dotičnih brbljavaca. Uvijek mi se činilo, da je najstroži bio prema onim mladim ljudima, koji su se upuštali u ljubakanje. Premda je i sam bio mlad i štono se veli bez iskustva, sačuvan od bure života kao cvijet pod staklom, upravo anđeoski prostodušan ipak je tako zrelo sudio i s tolikom mudrošću nastupao, da je bio među nama već veliki autoritet u pitanjima koedukacije, plesa, modernih zabava, kupališta, kostima i t. d.

Kad smo bili na Hvaru najodlučnije je izbjegavao zajedničko kupanje, spremao oštre proteste na strance, nagovarao svećenike na žestoku akciju protiv mješovitog kupanja. Kao apostol orlovske mladeži vidio je, da u ovim pitanjima treba najviše orientacije, stoga se i dao na pisanje knjižice »Ti i ona«. Promatrajući savremenu modu, koja se vraća poganstvu, često mi je znao reći, kako bi trebalo napisati jednu radnju o odijevanju u povijesti naroda i u umjetnosti. U kino nije nikada išao i teško mu je bilo, što ne može uvjeriti okolinu, kako je to velika napast, koju treba izbjegavati. Sjećam se, kako je jedamput nagovarao jednoga starijega gospodina, da dođe s njime u kino u svrhu proučavanja modernog filma. Sam nije nipošto htio ići. U kazalištu sam ga vidio samo dva puta, kad se davala Shawova »Sveta Ivana«, i Gheonov »Siromah pod stepenicama«. Onda je bio tako strog kritik, da je proučio temeljito život sv. Ivane i napisao knjigu. Kod Gheonova komada se probudio u njemu esteta. Dugo mi je pripovijedao, kako je u Parizu studirao Gheonov katolički teatar. Htio je da se prevedu neka njegova djela, urgirao je na sve strane ne bi li i kod nas oživio smisao za čisto katoličku literaturu. Da bolje prouči estetiku preveo je za sebe Maritainovu knjigu »Art et scolastique«, a čim je zapazio, da se življe počelo raspravljati o katoličkoj literaturi već je spremao materijal za novu knjižicu o estetici, u to ga je zatekla smrt.



 

Ante MAHULJA, «Heroju Kristovom», Orlovska Straža, Zagreb, lipanj-srpanj 1929., br. 6-7, str. 130

 
Heroju Kristovom
(† Dr. Ivanu Merzu)
 
Svoj život mladi dao si Kristu
Boj si vodio za Njegovu slavu
Žrtvu si Njemu prinesao krasna!
Jer grijeha si silnu prigušio lavu.
 
Svijet Ti u zamamnom sjaju
Kupu pružaše lasti
A Ti si hrabri viteže Krista
Uništio sve svoje strasti.
 
Junače, nagrađen si vječno!
Krunu Ti pravda je splela.
Boj si izvojštio slavni
Uz pljesak divnih anđela
 
Ante Mahulja.


 
(bez naslova), Bogoslovska Smotra, 3/1929
 

Godine 1922. osniva se Hrvat. Kat. Omladinski Savez u Zagrebu, koji je održao i dva omladinska kongresa. Predsjednik saveza bio je pokojni brat Dr. Ivo Merz. Iste godine bio je veliki sveorlovski slet u Brnu, gdje je također naše društvo u lijepom broju zastupano. Nastupili smo na javnom nastupu i u kazalištu na akademiji. Međutim postojao je u Zagrebu Orlovski podsavez kao ogranak slov. Orl. Saveza, koji se je specijalno bavio gimnastičkim-tehničkim radom.

 
 

Pa mi smo baš u našem vjersko-preporodnom životu dosta puta iskusili ovu temeljnu istinu. I još uvijek ih ima, koji računaju s nekim »en masse« preporodom, što se polučuje na skupštinama, dogovorima i debatama, gdje uvijek viri prst sebičnosti… makar da su ih prilike o protivnom gorko razuvjeravale. Ali zato gledamo s ne malim pouzdanjem u onaj naš nadobudni pokret, kojemu je deviza: Euharistija, žrtva, aposto-Jat. Taj ima realnu živu osnovicu: euharistiju; bit će samo na taj način pripravan na žrtvu i spreman za apostolat. Taj orlovski pokret uzidao je u svoje temelje jednog euharističkog viteza, pok. Dr. Ivana Merza, koji ga pomaže ispred lica Gospodinova.



 

«Komemoracija † dr. Ivana Merza», Katolički Tjednik, Sarajevo, 2. lipnja 1929., br. 22, str. 5

 
Komemoracija † dr. Ivana Merza
 

Prošlo je godina dana, otkada su hrvatski orlovi pokopali svoga vođu i prvaka, a životom sveca Dr. I. Merza, koji je s orlovima radio oko ostvarenja velikih njihovih ideala i proveo apostolat laika.

O velikom papinom čovjeku blagopok. Merzu čitali smo mnogo, no on je bio mnogo veći, nego se može da napiše.

Prošla je godina dana od njegove smrti.

Za spomen njemu priređena je a nedjelju 12. svibnja svečana komemoracija po Hrvatskom Orlovskom Savezu.

U jutro u 8.35 sati održao je vrlo lijepu propovijed u crkvi oo. Isusovaca duhovnik H. O. Sa preč. g. dr. M. Beluhan, a zatim je odslužio sv. Misu preč. g. dr. Međimorec, duhovnik Središnjeg Katoličkog Narodnog Saveza, kod koje su Zagrebački orlovi i orlice pristupili k stolu Gospodnjem.

Jeronimska dvorana bila je u nedjelju u jutro puna odličnih gostiju, koji su sjetivši se »našeg Ivana«, došli da čuju šta o njemu. Bili su tu presv. g. Strahinšćak, dr. Kniewald, dr. Markulin, prof. Marković, o. Vrbanek, zastupnici redova, vodstvo H. O. Sa i S. H. O. i mnogo drugih štovatelja dra Merza.

»Branimir« je otpjevao vrlo lijepo kantik Zakarijin Gđica D. Kranjec recitovala je psalam »Sja dobrima svjetlost« uz pratnju violine i glasovira. Msgr. Beluhan i D. Žanko održali su vrlo lijepe govore o velikom orlu. Komemoracija je završila pjevanjem »Papinske himne«.

Poslije podne skupilo se mnogo ljudi, koji su došli pohoditi dra Ivana Merza u njegovom počivalištu na Mirogoju.

Liturgične molitve obavio je Msgr. Beluhan uz asistenciju dra Klarića i o. Ambrozu Vlahova.

Msgr. Beluhan održao je zatim govor u kojem je spomenuo, da je Ivan, koji je redigirajući »Zlatnu knjigu« stavio geslo »Žrtva, Euharistija, Apostolat«, bio prvi koji je po tome geslu i radio i živio.

Poslije toga se raziđoše ljudi sa groba, sjećajući se svoga dragog Ivana, velikoga orla i kličući mu »Slava!«



 

«Zadušnice za dra Merza u Parizu», Narodna Politika, 5. lipnja 1929., 127, 8.

 
Zadušnice za dra Merza u Parizu
 

Javlja nam naš suradnik iz Pariza: Inicijativom Msgr. Beaupina, prelata Njegove Svetosti sv. Oca Pape držane su 15. o. mj. u Parizu u Chapelle des Carmes zadušnice za pok. dra Ivana Merza. Misu je rekao vlč. g. o. Gračanin, a iza nje Msgr Beaupin kratkim i dirljivim riječima ocrtao pokojnikov život. Značajno je da je Msgr Beaupin koji ima relacije po čitavom svijetu, rekao da nikad u životu nije sreo čovjeka tako dubokoga religioznog uvjerenja kao što je bio pokojnik.

 
o-n.


 

«Osvrt na desetogodišnjicu Kačića», Nedjelja, Zagreb, 16. lipnja 1929., broj 24

 
(…)

Naš blagopokojni dr. Ivo Merz bio je već u Zagrebu, a prva mu je briga bila da se upozna sa našim društvom. Došao je kao novi mesija i govorio nam velikom riječi. Mnogo nova doznalo je naše društvo od njega, bliže nas je upoznao sa institucijom Katoličke Crkve i sa njezinim prvosvećenikom sv. Ocem. Naše društvo već po svojoj praksi dubokog kat. uvjerenja, lahko je razumilo tu novost. (…)



 

«Sunja: Prva Orlička akademija», Nedjelja, Zagreb, 23. lipnja 1929., br. 25, str. 6

 
Sunja: Prva Orlička akademija
 

Poslije akademije zahvalile su Orlice Bogu za uspjeh Akademije kod Blagoslova u župnoj crkvi. To ih je naučio uzor Orao dr. Merz, koji je želio, da sve Orlovske priredbe svrše blagoslovom, jer da se u »Pučkim zabavama« raspline blagotvorni utjecaj priredbe. Ta njegova želja već se pomalo ostvaruje. Dao Bog, da se potpuno ostvari!

 
Župljanka.