Važno je istaknuti mnogi simpatični gest orlova iz provincije: njihovu disciplinu i mir, njihovo pristupanje k sv. pričesti, njihov pohod na grob pok. Mahnića i Merza. Naročito se pokazao Orao i Orlića iz Vinkovaca, koji su na Merzov grob stavili lovor vijenac s natpisom: »Hvala Ti, Božji Orle, što si nas izveo na sunce.«

Sve ovo je za protivnike oštar udarac (daj Bože, da ih osvijesti), a za nas je ovo slava, kojom se možemo ponositi.

Takav čovjek enciklika i silaba bio je u nas pokojni dr. Ivan Merz, profesor svjetovnjak. Bit će zaista teško među našim lajicima naći još nekoga, koji bi tolikom pomnjom, tolikim marom proučavao i sabirao i usto praktično primjenjivao i unosio u mase, u mnoštvo, načela i smjernice Papine kao što je to on činio. On je htio, da njima preporodi Hrvatsku, i kakogod je bio mlad i rano umro, učinio je divno djelo: on je puteve i staze velikog dijela hrvatske katoličke mladeži skrenuo ravno prema Rimu, prema Papi. A taj mladić, koji je to veliko djelo učinio, kome je Papa bio svjetionik i riječi njegove njemu putokaz – živio je i umro kao svetac – dika Crkvi i hrvatskoj domovini.

Naš blagopokojni dr. Ivo Merz bio je već u Zagrebu, a prva mu je briga bila da se upozna sa našim društvom. Došao je kao mesija i govorio nam velikom riječi. Mnogo nova doznalo je naše društvo od njega, bliže nas je upoznao sa institucijom Katoličke Crkve i sa njezinim prvosvećenikom sv. Ocem. Naše društvo već po svojoj praksi dubokog kat. uvjerenja, nam je naš novi učitelj, a stekao je i velike zasluge, te je brzo proglašen našim začasnim članom.