J. VRBANEK D. I., «† Dr. Ivan Merz», Glasnik Srca Isusova, Zagreb, travanj 1929., str. 131-133

† Dr. Ivan Merz *
 
* Domala će izaći opširan život ovog pravog
Božjeg viteza, koji je na glasu svetosti preminuo.
Mi svakom toplo preporučujemo, da tu knjigu nabavi,

jer će je i ugodno čitati i veliku korist od nje imati.

 

Bio je to Božji čovjek, onakav kakova želi sv. Pavao pišući Timoteju I. 6, 11. »A ti, o čovječe Božji, bježi od ovoga – bogatstva, časti, uživanja – idi revno za pravdom, strpljivošću, krotkošću. Bori se u dobroj borbi, prioni za život vječni, na koji si pozvan«.

I naš Ivan je sve to činio. Rođen 16. XII. 1896. u Banjoj Luci, gdje mu je otac Mavro bio viši željeznički činovnik, svršio je osnovnu školu i realku odlično. Uza sve vrsti športa bavio se glazbom i vrlo mnogo je čitao. Mladenačke napasti i đačke ludorije nisu ni njega poštedjele. A kako i bi, kad je kasnije s bolju priznao, da su predstavnici uzgoja – osim jednog profesora svjetovnjaka – porazno na njega djelovali. Zato nas upravo iznenađuje njegova živa vjera i oduševljenje za katoličku Crkvu, što je kao maturant g. 1914. pokazao. »Katkad se sam sebi pričinim gadan – bilježi on tada u dnevnik. Jedino me vjerske misli utješe i dignu. Vjerski život, misao na vječnost, smrt, Ljubav – to je nešto veliko. Sumnje hoće da to najviše u čovjeku razruše… Uza svu sumnju, ja vjerujem! Vjera mi mora biti sustav, mora biti putokaz životu, da ne radim proti pravednosti i vječnosti. Vjera daje sisteme. I ja kažem: ili katolik ili ništa. U tom pogledu nije u meni nikad ni najmanja sumnja postojala«.

S ovom živom vjerom i plemenitim obiteljskim odgojem pošao je po želji roditelja u vojnu akademiju u Bečko Novo mjesto. Razočaran bilježi domala: »Moj opstanak je ovdje nemoguć. Hoću da budem slobodan, hoću da zađem u dubinu stvari… Učeći tehničke znanosti, divim se veličini Stvoritelja, koji je dao tako divne zakone i do u sitnice izveo… Razbacujući se kruhom pričali su drugovi o strašnim svinjarijama. Strašnom ljutinom otišao sam od stola, plakao sam, što sam prinužden živjeti u takovu društvu. Pod tim dojmom pisao sam kući i prijateljima očajna pisma…« Kako je stao i tjelesno ginuti uzeše ga roditelji iz akademije i Ivan pođe u Beč, da uči pravo.

Rat, bolest očiju, velegradski život i problemi njegovih nauka izazivlju u Ivanu teške duševne borbe. On se utiče molitvi, sv. pričesti, Majci Božjoj i baca se sav na rad«. »Moja Molitva ide sada Neoskvrnjenoj. Neka me ona u ovom gradu prati na svakom koraku. Svaki moj hod i mig neka bude upravljen Lijepom«. Mora da je sam Gospodin Bog zasegnuo u njegovu dušu, kad u gradu i položaju, tisuće se mladića gube, Ivan dolazi do zaključka i bilježi: »Borba proti modernim nazorima je dovršena. Život mora da nam je žrtva!… Neki dan – na Bezgrešno Začeće 1915. – zavjetovao sam Bl. Djevici čistoću sve do ženidbe. Možda će to trajati i do smrti«. I trajalo je, jer je g. 1923. položio zavjet vječne čistoće.

U veljači 1916. »Uzeše me u vojsku, jer sam posve zaboravio kazati, da sam bolestan na oči«. Bilo je to Božje dopuštenje, a čemu se Ivan nije protivio, jer je bio zreo za veće žrtve. Rat je doduše kao »rodoljubno klanje« osuđivao i trpio je zato u zatvoru; ali baš u svjetlu ovog pripuštenja Božjega gledao je u tom »napinjanje sila i trpljenje, da se očituje Istina i Pravda, kao Božjoj nakani«. Najprije je bio u vojničkim školama u Grazu, Pečuhu, i Slov. Bistrici, a potom na raznim mjestima talijanskog bojišta sve do svršetka rata.

Za njegove osjećaje u te dvije i pol godine najznačajnije su ove bilješke. »Najgorče mi je, što postajem u vojsci osrednji čovjek. Katkada me spopane bijes na ljudsku glupost i razrušio bih sve. Ulovio bih zemlju i hitio je u prazninu nek jezdi i neka se rasprsne… O upravo sada treba duševne snage; treba da crpem iz nepresahljivog vala Ljubavi, iz one svesilne moći Euharistije, koja napunja dušu rasvjetom svjetlijom od dana, pa ju pretvara u duševno zadovoljstvo, koje miruje u osjećanju svega neizmjernog. Silno, svesilno bih htio opet tome Vrelu!« I išao je Pričesti kadgod je samo mogao. Jednom takvom prigodom bilježi: »Bože, Bože, koliko Te ljubim, koliko Ti se zahvaljujem, što mi sada dušu čudno, punom slašću napunjaš! Kako se moja duša diže, kako leti k Tebi! Htjela bi da nadčovječnom snagom razbije ova prsa i da ode gore, i da se vječno s Tobom sjedini!« 10. V. 1916.

Razumije se, da se ta ljubav pokazivala i na djelu. Dobrohotan je bio i strpljiv do skrajnosti s povjerenim mu vojnicima, pa su ga svi voljeli više nego brata. U sebi pak ljubitelj križa. »Katkada osjećam neku zadovoljštinu, upravo sreću, što nepravedno trpim; tako sam sličniji Kristu«. 6. IV. 1916.

Svršetak rata stavio je Ivana pred revoluciju. Kako se on ponio? Ivan nije potekao od rođenih Hrvata, no ipak se osjećao članom hrvatskoga naroda, ali prije i nadasve katolikom. Ne stavlja se ni na jedno stranačko stanovište, već općenitom ljubavi obuhvata sve. Takav ulijevao je počitanje i povjerenje onima, koji su ga pravo poznavali. Narodno vijeće u Banjoj Luci povjerilo mu je odmah da čuva rudnik u Maslovaru, koji je bio u pogibli od pljačkaša.

U siječnju 1919. polazi opet u Beč na nauke, da postane profesorom. S udivljenjem gledaju ga drugovi, kako neumorno uči i surađuje u akademskom društvu »Hrvatska« i »Logos«. Najviše se pak dive njegovu svetom životu i izgrađenom značaju. Drug mu Dr. Av. Čepulić veli: »To naprosto nije bio više čovjek od ovoga svijeta«. Pa ipak Ivan misli, da tek sada započinje duhovno živjeti, to jest, kako sam veli: »Sudjelovati na unutarnjem Božjem životu«. On čini prve zatvorene duhovne vježbe u  St. Gabrijelu i oduševljava se za liturgiju. Od sada svako jutro razmatra 3/4 sata, polazi k sv. pričesti i »moli Misu«, obavlja posebno ispitivanje savjesti prije objeda, a općenito uvečer vježba se u mišljenju na nazočnost Božju, pobuđuje neprestano čine ljubavi u poslu i za odmora, pohađa što više može Presv. Sakramenat, a dan završuje moleći krunicu i misleći na sutrašnje razmatranje. Ivan se svaki tjedan ispovijeda i od jedne do druge ispovijedi uzimlje kao posebnu vježbu, da iskorijeni koju pogrešku: rastresenost, bojažljivost, prenaglost u govoru itd. ili da steče koju krepost: poniznost, krotkost, revnost, ljubav itd.

Ovakav je život sjedinjenja s Bogom nastavljao i o praznicima kod kuće i opet na naukama u Parizu, kud je pošao u rujnu g. 1920. Proučavao je tu francesku književnost i pozorno promatrao vjerski život naobraženih franceskih katolika. Ovdje se uvjerio, kako silno škodi osobnom duševnom napretku, narodu i Crkvi, što mnogi katolici stavljaju na prvo mjesto politiku, a onda tek vjerski život i usavršivanje. S najvećim oduševljenjem prihvaća stoga organizaciju Katoličke Akcije, kako ju je sv. Otac Pijo XI. katolicima naredio i vraća se 1922. u domovinu kao apostol njezin.

Postavši g. 1923. doktorom i profesorom na nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu, žrtvuje se Ivan uz svoju službu i neprestano novo učenje osnivanju, obrani i usavršivanju »Hrvatskih Orlova«. Divno ovo društvo i od sv. Oca pape toliko pohvaljeno kao prava i najbolja Katolička Akcija, zahvaljuje poglavito njemu, da je danas u njem okupljen cvijet hrvatske katoličke mladosti sa više od 15.000 članova i članica, i da vrijedi kao prava Kristova vojska. Ivan je to postigao svojim književnim radom, neumornim putovanjem, vodstvom kao potpredsjednik Hrvatskog Orlovskog Saveza, ali ponajviše svojim svetim životom, molitvom i trpljenjem.

Napisao je, uz  bezbroj članaka u časopisima, ova veća i manja djela: »Utjecaj liturgije na franceske pisce od Chateubrianda do danas«. »Zolin Lurd«, »Najnovija čudesa u Lurdu«, »Katolici i novi plesovi«, »Ti i Ona«, »Junački život sv. Ivane od Arka« i »Kat. Akcija. Sve knjige pune žive vjere i oduševljene ljubavi za Isusa, Mariju i Crkvu rimokatoličku.

Za njegov rad i shvaćanje značajne su ove njegove bilješke u duh. vježbama: »Orlovska organizacija imade zadaću, da uništava grijeh… Ona se stavila u službu Kralja Isusa raspetoga, krvavoga, koji visi na križu. Koje li dostojanstvo, što je Orlovstvo odabrano da služi tako velikom, dobrom, ljubljenome Kralju! Koja li sreća, ako mu i u trpljenju postane slično!…«

Ovo je izljev Merzove duše, koja je bila usko sjedinjena s Isusom. Kao rijetki zaronio je naš Ivan u tajne Presv. Srca i krijepio se na tom vrelu života. Kad je bio u Parizu u pogibli da oslijepi, zabilježi u dnevniku 23. IV. 1921. »Hvalim Isusu Kristu, da sam mogao u korizmi zaroniti u more boli njegova Srca i da sam živio u tako uskoj vezi s njime. Srce Isusovo! Tebi posvećujem moj život. Ako je na slavu Tvoju da trpim i tako dođem k Tebi, neka bude volja Tvoja!…«

I bila je to Njegova volja, jer kako sam Ivan zapisa 17. XII. 1916. »Bol je sadržaj života; gdje nje nema, nema ni pravoga života«. Ivan je trpio mnogo već od najranije mladosti na zubima i očima, a kasnije od reumatizma, plućnog katara, upale grla i ličnih šupljina – sve uvijek strpljivo i ne tužeći se nikom. Ova posljednja bolest nije mu više od Uskrsa 1928. dala raditi i on se podvrgne operaciji. Bilo je, čini se, prekasno, jer je nastupila upala mozga i on u teškim bolima, a sve do pred smrt pri potpunoj svijesti i u ljubavi Isusovoj, preda lijepu dušu svoju Stvoritelju 10. svibnja 1928. prije no što je pošao na operaciju napisao je kao oporuku ovo: »Preminu je u miru vjere katoličke. Meni je život bio Krist, a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospoda i nerazdruživu puninu vječnoga posjedovanja Presv. Srca Isusova. Duša moja postići će svrhu za koju je stvorena u Bogu Gospodu«.