|
|
|
NAŠEM DRAGOM IVANU MERZU
Naučio si nas ljubiti Boga i mi Te ne ćemo zaboraviti, jer je živa vjera naša u svece i anđele. Kad su Tvoje žrtve posijane padale oko naših duša, zbunjeni smo čekali čas Tvoje velike pobjede. Bili smo sami, a tako nas je malo bilo, da je strah prožimao naše šapate, kad si slabašan tijelom udarao pečate rušenja i zidanja snagom religijoznoga genija. Pobijedio si u času Tvoga odlaska. Dragi, mi smo Tvoja pobjeda! U našim životima ima nešto misterijoznoga, nešto od onoga Tvoga simpatičnoga Akvile i Priske, koji su pomagali Pavlu Apostolu. Koga mi pomažemo? Duše. Htio si, da budemo ribari duša u našoj bezvodnoj i tvrdoj zemlji, kao što si i Ti bio naš ribar. Ulovio si nas ljepotom Svoga djevičanskoga oka i ljubavlju i mirom Tvoga bogonosnog duha. I štogod više odmiču godine otkad nas ostavi, sve ljepše biva u srcu, jer svakim danom niču cvjetovi, koje zasijaše Tvoje žrtve. Htjedosmo vikati: vrati se, da vidiš, samo za čas, da se nagledaš plodova, koje Ti zahvalni pružaju i oni, koji Te ne priznadoše. Naučio si nas ljubiti Boga, mi Te ne ćemo zaboraviti, jer smo poslušna djeca Tvoje i naše Crkve. U dan smrti Tvoje i smirenja Tvoga na Srcu Isusovu sjeti se nas, pobjede Tvoje! Na dan katoličke omladine pada i osmrtnica našega euharističkog viteza dra Ivana Merza, našeg nebeskog Križara, koji se sigurno za nas gore u Nebu moli, a mi se toga dana pomolimo za njega. Zovnuti ćemo u pomoć njega, da se on za nas moli, da uzmognemo ustrajati i napredovati u našem križarskom radu. Ivo Arnerić. «Obljetnica smrti Dr. Ivana Merza», Nedjelja, Zagreb 3. svibnja 1931., br. 18, str. 4
Obljetnica smrti dra. Ivana Merza.
Dne 10. svibnja jest treća obljetnica smrti dra. Ivana Merza. Katolička omladina sakupljena u križarskoj organizaciji držati će tog dana svečane sastanke, na kojima će se držati predavanje o velikom pokojniku. G. Branko Mladinović član križarskog bratstva u Docu vjenčat će se sa gospođicom Jelenom Krezić, oduševljenom katoličkom radnicom u nedjelju 3. svibnja o. g. Naše iskrene čestitke! «Ivan Merz čovjek milosti», Nedjelja, Zagreb 3. svibnja 1931., god. III, br. 18
Ivan Merz čovjek milosti.
Kad bi se moglo pohvatati sve nevidljive niti, iz kojih se u našim dušama satkale one iskrene reakcije na bolesnu sterilnost našega vremena i kad bi se mogle ispitati naslaga po naslaga naše nutrinje, uvjeren sam za uski krug križarske braće, da bismo se našli u sebi licem u lice naprema čovjeku Milosti, naprema Ivanu Merzu. I on bi nas gledao kroz one njegove sitne naočale čvrsto i duboko. Tamo u dno, u centralnu ravninu naših duša bi on gledao, gdje se sastaje ljudsko i vječno, gdje se u ekstazi grli nebo i zemlja, duh i materija, Bog i čovjek. Sasvim mirno - mirom, koji je svojstven, prijateljima Božjim - riješavao bi on tajnu naše uznemirene duše i na sva pitanja našeg »vladanja među poganima« (sv. Pavao) odgovarao sigurno i uvjerljivo. (Slijedi svršetak.) UĐBINAC, «Ivan Merz kao profesor», Nedjelja, Zagreb, 5. svibnja 1931., br. 18, str. 4-5
† Ivan Merz kao profesor
Približavaju se tri godine, otkako je na zagrebačkom Mirogoju sahranila dobra katolička obitelj svoga jedinoga sina. U istom je pokojniku velika množina zagrebačkih i hrvatskih katolika sahranila ljubeznoga brata, a njegovi đaci svoga dobroga profesora. Mnogi su već o njemu pisali i dali oduška svojim čuvstvima. Pokazali su nam, kakva je pojava i kakvog značenja pok. Merz za Katoličku Akciju, privatni rad i prijateljski saobraćaj. Nakon tri godine njegove smrti, eto i mene da dadem malko oduška svome srcu, te nešto o njemu rečem kao svome profesoru. Bio mi je četiri godine profesor iz francuskog jezika. Kao što je pok. Merz, kao ličnost, bio duboko i čvrsto izgrađen, te svetom vjerom prožet do najtanjih niti, bio je i kao profesor posebna pojava. Svoj je predmet vrlo dobro poznavao, što se i moglo opaziti vrlo brzo. Svoja je predavanja predavao s mnogo truda i ljubavi. Odavala je to svaka njegova kretnja. Znao je, da je nama kao budućim svećenicima od Velike koristi i potrebe poznavanje francuskog jezika i literature. Ta na tom su jeziku pisana mnoga bogoslovska djela. Toga radi je svim silama svojim radio oko naše izobrazbe. Premda je bio boležljiv, premda je mnogo trpio, nije se nikada u školi opazio ma i najmanji znak njegovog teškog stanja. Uvijek jednako ozbiljan, uvijek jednako sabran, jednako pristupačan, ljubezan i požrtvovan. Doista se po njegovu držanju u školi, tri mjeseca prije smrti ne bi moglo nikako potvrditi, da je on mogao u to vrijeme upisati u svoj dnevnik: »... Ali kako je trpko čovjeku, kad mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa.«
Uz mnogo ljubeznoga poticanja nastoji predobiti za svoj predmet i nemarnija srca. Želio je da se svaki bavi i privatnom lektirom. Ova je mogla biti vrlo malena. Glavno je bilo, da se pokaže dobra volja, koja uvjetuje uspjeh. Stoga slabijima savjetuje, ako ne mogu baš ništa drugo kao privatnu lektiru naučiti, neka nauče cigla »tri retka«. Bit će im i kod toga nagrađena njihova dobra volja, koja će donijeti veće uspjehe. Kad je opazio bilo kod kojeg đaka veći uspjeh ili veće zanimanje, mnogo je žrtvovao sa svoje strane i poticanja na rad, a i zgodnih knjižica, te pojedine brojeve francuskih katoličkih listova. U ovima bi već bili označeni zgodniji članci. Nije bilo gotovo sata, na kojem ne bi prof. Merz štogod ovakovoga gratis podijelio. U obavljanju školskih dužnosti bio je vandredno točan. Na sat je svoj odmah došao iza znaka, a isto je i prestao, čim je dan znak. Rad njegov školski, koliko je bio savjesno pripremljen, toliko je bio marljivo izvađan, pun taktike i finoće jednoga po evanđelju odgojenoga čovjeka. Razumljivo je, da je takav profesor tražio od đaka, od mladića, od budućeg svećenika također finoću i pristojnost. Ta što je ljepše na mladiću i budućem svećeniku nego to da je urešen pristojnošću! Očitu je lijenost teško podnosio ali ju je i teško kažnjavao zasluženim. No pravedan je bio potpuno. Istina je, da đaku često nije draga savjesnost mnogoga profesora, no mi smo dobro znali, gdje je izvor savjesnosti prof. Merza. Koliko smo ga puta vidjeli za vrijeme školskih odmora u našoj zavodskoj kapelici, gdje moli! Često je puta u istoj obavljao i pobožnost križnoga puta. Trebalo ga je nadalje vidjeti, kako moli prije i poslije sata, pa je svaki razumio, da ovakav čovjek ne može drugo, nego biti savjestan. I, hoćeš ne ćeš, prigibaš glavu pred autoritetom savjesnosti, koja je bila u prof. Merzu. Za moljenje prije sata i poslije uveo je posebne molitve: prije sata molitvu sv. Tome: »Créatur ineffable«, a poslije sata molitvu za papu. I ovo nam odaje religioznu ličnost pok. Merza kao profesora. U Bogu, koji je »la vraice source de la lumière et de la sagesse« započinje svako svoje djelo, a kao vjerni sin sv. Oca moli za njega iza svršetka rada s đacima. Veoma se mnogo trudio oko predavanja francuske literature, koju je uzimao po francuskom autoru abbé Calvetu. Nastojao nam je što bolje osvijetliti pojedine francuske umove - klasičare, filozofe, enciplopediste, preteče francuske revolucije, pedagoge, podvrgavajući kritici nazore pojedinih. Osobito se mnogo zadržao kod Chateaubrianda i njega nam u tančine razjašnjivao. Svoja je predavanja o pojedinom piscu znao popratiti zgodnim karakterističnim sitnicima iz njegova života, te je tako vazda bio zanimljiv. Kako je pak, kao svuda tako i u poznavanju francuske literature bio temeljit, podao nam je uistinu vrlo dobro poznavanje pisaca, s kojima se bavismo. Koliko je opet bio pažljiv i obziran, da ne povrijedi nikoga u njegovu uvjerenju, a kako je na izvjedljiva đačka pitanja znao podati dobar odgovor, pokazuje nam lijepo jedna zgoda. Vodila dva katolička lista žestoke idejne debate, pa su se i u izrazima malo zaboravili. Pok. je Merz te godine nešto više pobolijevao, pa je početkom školske godine radi oporavka nešto zakasnio. Kad je došao prvi puta u školu, upitamo ga iza sata s nešto malo đačke zloradosti izvjedljivosti zašto se to debatira i kud to vodi. On će nam na to: »Ne upuštajte se vi u to ništa. Vi samo molite i vaša će molitva najviše pomoći!« Njegova tadanja pojava s izgledom lica, kakovo mu je bilo uz te riječi, odavala je potpuno, da su te riječi jednoga sveca. Ta je pojava usađivala u dušu dubok dojam, koji mi je do danas vrlo jasno u duši uščuvan. Držim, da sam dosta o njemu govorio, jer o ljudima, o kojima govore, - i dok su mrtvi, njihova djela i uspomene u našim srcima, ne treba mnogo govoriti riječima. Njegova je pojava za života nukala na rad, na oduševljenje i molitvu. Sada pak neka nam isto tako sveta uspomena na njega, koja u nama živi po njegovim osnovama, idejama i djelima, gromko govori - nije čitav umro, živi u vama, a vi živite onako, kako je on živio - - -! Uđbinac «Obljetnica smrti Dr. Ivana Merza», Nedjelja, Zagreb, 9. svibnja 1931., br. 19, str. 7
Obljetnica smrti dra. Ivana Merza. Upravo na dan katoličke omladine t. j. dne 10. svibnja navršuje se treća obljetnica smrti velikog katoličkog radnika, prvoborca Katoličke Akcije profesora dra. Ivana Merza. Značenje njegove ličnosti prikazano je mnogo puta u »Nedjelji«, a i u zadnjim brojevima donijeli smo prikaze prof. Dušana Žanka. Na taj način želimo u redovima hrv. Katolika sačuvati svježu i trajnu njegovu uspomenu. Obljetnicu njegove smrti proslavit će napose Križari, koji će na svojim društvenim sastancima održati predavanje o značenju pokojnikove ličnosti. Toga dana poslije podne u 3 sata sakupit će se Križari i Križarice te drugi katolici pred ulazom na Mirogoj, odakle će korporativno poći na njegov grob, kako je to i prošle godine bio običaj. Pozivamo sve pokojnikove štovatelje da se tom prilikom u što većem broju sakupe. «Uz proslavu dana Katoličke omladine u Zagrebu», Nedjelja, Zagreb, 9. svibanj 1931., br. 19
Uz proslavu dana Katoličke omladine u Zagrebu. Program proslave dana katoličke omladine u Zagrebu javljamo posebno. Ovdje tek spominjemo da se nikakovi posebni pozivi za zborovanje Križara i Križarica, ne će razašiljati, kako je to ranije bio običaj. Razlog leži u tome što se ovaj puta drži zborovanje, a ne matineja, kako je to bio prošlih godina običaj.. Uza sve to ovim putem pozivamo sve prijatelje Križara i Križarica, napose njihove roditelje da posjete ovo zborovanje, koje se drži u Jeronimskoj dvorani, u 11 sati prije podne.
Dr Ivan Merz
Mi Hrvati možemo s ponosom iznijeti pred naše mlađe više junaka - uzora za omladinu - ne samo iz starijih vremena već i iz naših dana. Među tim prvoborcima vidimo i nedavno umrloga našega dra Ivana Merz-a, o kojemu želimo prigodom godišnjice njegove smrti reći par riječi. Njegova slk ainam je još svježa pred očima. Prvi je utisak njegove pojave bio na svakoga, da je Ivo čovjek Božji! Iz njegovih riječi brzo si razabrao živu i nepokolebivu vjeru u Božju providnost, koja prati sva naša djela. Ta neprisiljena i iskrena misao na Boga, bez čije se volje ništa ne događa, činila ga hrabrim, ustrajnim i mirnim. Stoga je i našao svaki dan dovoljno vremena, da obnovi to prijateljstvo u crkvi kod sv. Mise i sv. Pričesti. Molitva nije za njega bila samo stvar čuvstva, samo neko uživanje u razmišljanju o svrhunaravnom. Molitva je za njega bila jedna realnost, jedna od glavnih dužnosti čovjeka. Dr. Merz je bio duboko uvjeren, da se te za svakog čovjeka tako potrebne veze s Božanstvom podržavaju molitvom. Stoga je za njega bila molitva nešto, što izvire iz ozbiljne duševne potrebe, da uzdrži uvijek svježe i srdačne svoje veze s Bogom i s onim bićima, koja su Bogu najbliža, a među kojima je tolika raznolikost, da može svako naći među njima ideale, koji najbolje ispunjavaju njegovu dušu. Odatle tolika ljubav dra Merza prema Gospi Lurdskoj, prema Djevici Orleanskoj, sv. Ivanu Evanđelisti, sv. Tereziji od malog Isusa i t. d. Ovom zgodom moram spomenuti dva svoja doživljaja s drom Merz-om, iz kojih se dobro vidi njegov odnošaj prema Bogu. Bila mi je na umoru jednogodišnja kćerka. Bolovala je od upale pluća spojene s kašljem hripavcem. Liječnik se izražavao vrlo oprezno. Vidio sam, da je ljudska pomoć preslaba. Posao me doveo u Zagreb, gdje sretoh dra Merza te mu ispričah svoju bol. On se nije nimalo smeo već mi je odgovorio: »Moli za nju, moli puno! Tko zna junački jurišati na nebo, taj može sve da izmoli«! Nisam odmah razumio riječi »jurišati na nebo«, ali mi je sama pojava dra Merza, kojemu je dnevna molitva bila isto tako potrebna i važna kao hrana i san, brzo razjasnila to »jurišanje na nebo«. Preporučio sam se u njegove molitve i sam slijedio njegov primjer, a bolesna kćerka je živa dočekala jutro, nakon što je oko ponoći ostavio savjesni liječnik njezin krevetić izjavivši mojoj supruzi: »Gospođo, ja sam učinio svoje, sada preostaje samo još Onaj gore!« Kod te riječi je liječnik, stari Židov, pokazao prstom prema nebu i dodao značajno: »Sutra me više ne ćete trebati!« Druga je zgoda bila, kad mi je supruga ležala nakon operacije na umoru u karlovačkoj bolnici, a sedmero nejake dječice je kod kuće uzalud zvalo svoju majčicu. Obratit se na svoje intimnije prijatelje, a među njima u prvom redu na dra Merza, da sa mnom »jurišaju na nebo« i izmole majku mojoj djeci. Tu se pokazao moj Ivo pravim prijateljem te se spremno odazvao mojoj molbi a osim toga me tješio tako uvjerljivo i s takvim saosjećajem, da mi je puno olakšao izdržanje teške kušnje. A kad je bolesnica ozdravila, nitko se nije tako tome veselio kao on: vidio je u tom pobjedu molitve! Živjeti ne samo u dobrim već i u srdačnim odnosima s Bogom, to je vrhunac mudrosti čovječje, a tom vrhuncu mudrosti je naš prijatelj dr Merz nastojao doći svaki dan bliže pozivajući i svoju okolinu sa sobom. Ako dobro shvatimo, što je do sada rečeno, lako ćemo razumjeti i njegovu veliku ljubav prema prirodi: djelu najvećeg umjetnika. No možda najvelebnije djelo Boga-umjetnika su visoke gore, sa kojih se može najbolje promatrati izlaz sunca i uživati u onoj osamljenosti, koja pomaže čovjeku da se što bolje sabere i približi Stvoritelju. Tko na to misli, lako će razumjeti, zašto je dr Merz tako uživao u planinarstvu, zašto je tako rado pravio izlete na planine. Dra Merza sam prvi put vidio za vrijeme rata u tirolskim Alpama, gdje nam je bila prekrasna priroda najljepši odmor izmorenoj duši, no ne stidim se priznati, da me njegov duboki duh upozorio na koješta, čemu nisam prije podavao veće važnosti. Danas se toliko raspravlja, kako bi se spriječilo duševno i. tjelesno propadanje omladine, osobito školske. Dr Merz je dobro vidio, da je tome uzrok pomanjkanju čistoće srca. Čisto srce je putnica, kojom se moramo iskazati, ako hoćemo da nam dobri Bog dozvoli da ostanemo u Njegovoj blizini. Čisto srce je najviše pripomoglo, da su do kraja ustrajali na putu kreposti razni naši velikani, pa i naš dr Merz. Čistoća srca je krepost nad svim krepostima, sjala je iz očiju dra Merza, koje nijesu bile ispite i istrošene, već žive i neumorne do zadnjega časa. Interesantna je karakteristika svih u tom pogledu velikih ljudi, kako visoko cijene pravi kršćanski obiteljski život i kako vole nevinu djecu. »Ako ne budete kao djeca, ne ćete ući u kraljevstvo nebesko« kaže evanđelje. Sjećam se vrlo dobro, kako se naš Pero Rogulja rado odmarao igrajući se s malenom djecom a isto tako moram reći i o mom prijatelju dru Merzu, kad bi me pohađao u Karlovcu. Prvo bi mu bilo da okupi oko sebe moju djecu, te da se s njima porazgovori i poigra, a ona su brzo u njemu otkrila svoga prijatelja te se Vješala na nj i otvorila mu svoja srca. Videći tu njegovu veliku ljubav za dijete, jedno od najljepših djela Stvoriteljevih, nijesam mogao a da ga ne zamolim, da kumuje na krstu mojoj maloj Biserki. Ne mogu opisati njegova veselja, kojim je prihvatio moj poziv, a ja sam danas sretan, što ima moja Biserka takvog zaštitnika na nebu. Ovdje ne mogu a da ne istaknem odnošaj dra Merza prema ženama. U svakoj je djevojci gledao svoju sestru. Nastojao je, da se na svakom koraku bori proti nečednoj modi uvjeren, da je stidljivost najveća zaštita nevinosti. A ljubav njegova prema katoličkoj Crkvi? O tome bi se mogla napisati čitava knjiga! On je bio duboko uvjeren, da zgrada katoličke Crkve ima svoje temelje na Petrovoj stijeni, na papinstvu. S papom stoji i pada katolička Crkva! Ne možeš ljubiti Crkve, ako ne ljubiš i papu Otuda njegova velika ljubav i oduševljenje za sv. Oca papu i za sve, što on kršćanskom svijetu govori. Katolička je Akcija prema papinim enciklikama bila dru Merzu program za organizaciju Hrvata. Katolička Akcija čini nas idealnim kršćanima, nesebičnim socijalnim radnicima, pravim rodoljubima i konačno valjanim državljanima. Ne prevrati i nasilja već reforma naših duša prema katekizmu i živahan rad katolika u javnosti mora da preporodi ovaj svijet. Moramo ući u sva područja javnoga života, ne smijemo zanemariti ni najmanjega čovjeka: ono što svećenik govori u crkvi, moramo po uputama crkve raznašati u najzabitnije kuteve: to je Katolička Akcija. Na taj ćemo način doista u temeljima obnoviti snagu našega naroda, koji će postati, sposoban oteti se svim modernim zlima. Te su ideje zaokupljale meku dušu dra Merza, koji je bio uvjeren, da će baš po katolicizmu doći Slaveni do velike uloge, jer je duboka slavenska duša najplodnije tlo za kršćansku obnovu čovječanstva. Nanizao sam samo nekoliko misli o velikom pokojniku, a na nama je, da njegove misli provedemo u djelo. O tome neka razmišlja naša mladež i prigodom dana katoličke omladine, i neka živi i radi kao dr. Merz, pa će najbolje udovoljiti nadama, koje u nju polaže cijeli naš narod. Dr. Ćiril Brajša. «Proslava «Dana katoličke omladine» u Zagrebu», Nedjelja, Zagreb, 17. svibnja 1931., br. 20, str.
Proslava »Dana katoličke omladine« u Zagrebu. Zagrebačka katolička omladina, Križari i Križarice proslavit će ove godine svoj dan u nedjelju, dne 10. o. mj. U jutro je sastanak svih Križara i Križarica u Zagrebu u dvorištu oo. Isusovaca, u ½8 sati zajednička sv. misa i pričest. Iza toga kreću korporativno u crkvu sv. Marka, gdje će sudjelovati u zavjetnoj procesiji. U 11 sati zajedničko zborovanje Križara i Križarica u Jeronimskoj dvorani, gdje će govoriti delegati Križarskih organizacija grada Zagreba. Pozivaju se prijatelji katoličke omladine, da ovo zborovanje što brojnije posjete. Poslije podne u 3 sata sastanak svih Križara i Križarica pred kapelicom na Mirogoju, odakle se kreće na grob pok. dra. Merza. Naveče u 7½ sati u Jeronimskoj dvorani (Trg kralja Tomislava 21) priređuje Križarsko sestrinstvo »Dubravka« u proslavu Dana kat. omladine svoju akademiju s lijepim i biranim programom, pa se preporuča svima prijateljima križarske organizacije, da je posjete. «Proslava «Dana katoličke omladine» u Zagrebu», Nedjelja, Zagreb, 17. svibnja 1931., br. 20, str. 6 i 8
Proslava »Dana katoličke omladine« u Zagrebu. Kao što svake tako je i ove godine proslavila zagrebačka katolička omladina, Križari i Križarice, svoj križarski dan na najodličniji način, u nedjelju, 10. svibnja o. g. Ta proslava nije bila bučna, ali je zato u svojoj tišini i skromnosti značajnija po samu omladinu i proslavu. Na licima se omladine vidjela ozbiljnost i shvaćanje zadataka, stotinu je duša svojim molitvama jurišalo na nebo, koje će zacijelo uslišati tople molbe mladih boraca za Istinu i Dobro. U 7½ sati u jutro bila je zajednička sv. misa u crkvi oo. Isusovaca. Sv. je misu odslužio preuzv. g. biskup Salis-Sewis. Dirljiv je bio momenat, kad je nekoliko stotina zagrebačkih Križara i Križarica pristupilo stolu Gospodnjem i primilo Njegovo Tijelo. Mnogima su se u crkvi zacaklile oči od oduševljenja, a možda i od ugodnog iznenađenja, kad su vidjeli toliku masu omladine, kako pobožno prima Presveto i sabrano moli za sebe i potrebe svoga naroda. Jednom su starcu navrle suze radosnice, a kad je izašao iz crkve, izjavio je: »Nijesam mogao vjerovati, da imade među današnjom omladinom takovih mladića i djevojaka. To je prava mladost, i dok takvih imademo, ne trebamo se bojati za budućnost našega naroda!« U 11 sati prije podne bilo je zajedničko zborovanje Križara i Križarica u Jeronimskoj dvorani. Uz mnogobrojno članstvo vidjeli smo i nekoliko odličnih prijatelja Križara i Križarica. Zborovanje je otvorio kratkim govorom duhovnik križarske organizacije preč. g. msgr. dr. M. Beluhan. Ističe značenje Dana kat. omladine, koji je spojen, zacijelo Božjim nadahnućem, sa svetkovinom sv. Ivana Evanđeliste. Sv. Ivan može služiti kao uzor katol. omladini. Sv. Ivan je ljiljan čistoće i zato najmiliji i najbliži Božanskom Srcu. On je gorljivi apostol i mučenik. Nema katoličke omladine bez čistoće srca, bez pravog apostolata i moralnog mučeništva. Strasti i grijeh treba iskorijeniti, to je unutarnje mučeništvo. Sjeća se pok. dra Merza, kome je upravo trogodišnjica smrti. Nije to za nas žalost, već lijepa uspomena, kako je Bog primio. Između nas u našim redovima najljepšu žrtvu kao zalog za razvitak i ispravnost našeg pokreta. Dr. Merz moli se Svevišnjemu za naše Križarstvo i mi osjećamo njegovu pomoć. Trebamo moliti, da ga Bog proslavi u svojoj Crkvi kao sveca. Iza toga govori gđica Marica Stanković o značenju organizacije Križarica i ulozi žene u radu oko obnove čovječanstva u Kristu. Svojom poznatom govorničkom vještinom iznosi nekoliko snažnih i značajnih karakteristika današnjeg društva i života, kao i njihove posljedice po daljnji razvitak čovječanstva. Pokazuje put, kojim treba liječiti današnje bolesno društvo i metode rada u današnjim prilikama. Tu ima žena svoju naročitu ulogu, možda još značajniju nego li ikada u povijesti. Gđica je Staković govorila duhom i jezikom enciklika i Papa, puna oduševljenja za javni rad u kat. organizacijama. Mladi akademičar Ante Sabioncello govori kao predstavnik đaka o značenju Križarstva za đake i njihov odgoj. Ističe demokratizam, povezanost s omladincima, studij, smisao za socijalno pitanje i socijalni osjećaj. Kao predstavnik omladinaca govori Juraj Budić, tipograf. Istiće značenje križarske organizacije po građansku omladinu, osobito radničku. Na vrlo lijepi način pokazuje, što znači radniku velika vjera i osjećanje s Crkvom i njezinim glavarom sv. Ocem. Problem socijalni najbolje rješava Crkva svojim uzgojem. Taj uzgoj dobivamo preko njenih predstavnika u crkvi školi, a u tome im naročito pomaže upravo kat. organizacija, koja postaje danas kao jedina mogućnost dodira i utjecaja Crkve na omladinu i društvo. G. prof. D. Žanko govori o značenju pok. dra. Merza nesamo za katolički pokret, nego i po čitav naš narod. On je onaj, koji je divno shvatio zadatak čovjeka i namjenu, koju mu je Providnost odredila. Pok. Merz je potpun čovjek, Božji čovjek, sveti čovjek. Za vrijeme pauze odsvirala je Križarska glazba par lijepih komada, te je bila nagrađena burnim aplauzom, osobito iza himne. U programu proslave ovog dana bio je i pohod na grob pok. dra. Merza. Pred njegovim se grobom našlo uz mnogobrojne Križare i Križarice i lijepi broj ostalih štovalaca. Funkcije je obavio msgr. dr. Beluhan, te izrekao nekoliko lijepih riječi o našem pokojniku. Molitva Svevišnjemu, da proslavi pokojnika u crkvi i na oltarima bila je topla i izvirala iz dubine duše svakog prisutnika. Naveče je imalo Križarsko sestrinstvo »Dubravka« svoju prigodnu akademiju o kojoj donosimo poseban izvještaj. »Dan katoličke omladine« u Zagrebu posvjedočio je o velikom uspjehu, radu i značenju križarske organizacije u Zagrebu, te donio mnogo pobuda, a jamačno i Božjeg blagoslova. Samo ustrajmo naprijed! Mkć. D. ŽANKO, «Religiozni čovjek naših dana», Nedjelja, Zagreb, 19. svibnja 1931., br. 19, str. 2-4
Religiozni čovjek naših dana
»Moliti se i sjediniti se s Bogom, to je djelo čitava života… Molitva, to je vjera. Ja vjerujem u Gospoda Boga svemogućega; vjerujem da je on Duh savršen u slobodi volje i veličini. Taj razgovor sa Svevišnjim, ta veza - priznavanje - Svevišnjega je Religija. Religija bez molitve je mrtva…« To je napisalo njegovo pero ne zadnjih godina njegova života, ne pred smrt, ne u neumornom apostolatu za Crkvu i kat. akciju nego davno prije; prije svršenih studija, prije povratka iz Pariza, prije ulaska u život, davno i u daljini - 24. X. 1914. u Bečkom Novom Mjestu kao mladi pitomac vojne akademije. I od onda do smrti - 10. V. 1928. - nije Ivan zabilježio ni jednu rečenicu u bogatim svescima svoga dnevnika, ni jedno djelo izveo u opsežnoj akciji svoga života, a da to nije bilo naskroz prožeto vrhunaravnim uzgojem njegove savjesti. »Jedino me vjerske misli utješe i dignu. Vjerski život, misli na vječnost, smrt, Ljubav - to je nešto veliko. Vjera mi mora biti sustav, mora biti putokaz životu, da ne radimo protiv pravednosti i vječnosti. Vjere daju sisteme. I ja kažem: ili katolik ili ništa!« Iskren i plemenit u svakoj misli sijao je sjeme mudrosti, a mudrost je vrhunac čovječjeg uspona. Mudar je, tko ljubi i vjeruje. Mudrost kao zadnji princip potpuno nedužnog i apsolutno sigurnog životnog pouzdanja nemoguće je tamo, gdje se oslanja samo na prirodna sredstva, gdje se hvata samo za vidljivo. Ona je navezana na mistične prostore nadosjetnoga, u Božanstvu utemeljenoga života. Tko svijet promatra praznim, bezličnim, naturalističkim očima i nadovezuje svoj svjetovni nazor, to jest onaj osnovni stav svoga duha, na naivna zbivanja vidljivih fakata, taj nikada ništa ne će znati o svijetlim trenutcima mudraca, koji u samoći svoje nutarnje radosti izdiže sebe iznad boli i patnje ,iznad laži i grijeha, da »razgovara sa Svevišnjim«. Ivan Merz je prepun mudrosti. On je uvijek dijelio ljude kao mudrac t. j. jedino po njihovu odnosu prema vječnom, apsolutnom principu u njima. Za njega je netko bio »ili katolik ili ništa«. Sav pozitivan u biti svoga duhovnoga stvaranja »bil je svet mladi človek, koji je spal za pokoro, na golih tleh in je bil u najveći meri poduhovljen«. (Terseglav.) Nije konstruirao svoja djela u vihoru pomodnih »mističara«, nije pokrenuo duhovni sport, niti je govorio u ime politike, ni u ime kulture, ni kroz koju umjetničku formu; nije žonglirao religijskom frazeologijom - nego je sam samcat elementarnom snagom svoje vjere govorio jezikom sv. Pisma i Imitacije. Na talijanskoj fronti bilježi 9. rujna 1917. »Svete Euharistije nema. Kao poganin ili kao kakova zvijer ovdje živim. Kao da Agnus nije više u centrumu Lermara, kao da Ga uopće više nema Bože, tješitelju, dođi, da moju prirodu prožmeš atomima vječnosti, pa da tako - sličniji Tebi - razumijem tijek bistvovanja. Za rum se brine moderna država, a sv. Euharistija je sporedna stvar.« Kad bi sretan primio sv. Pričest, za bilježio bi kao na pr. 15 VIII. 1916. »Rano sam ustao, otišao na pričest i nastojao sam se zadupsti u taj misterij. Pa mi se čini, da sam dosta duboko zaronio u sama sebe i u ovaj svijet. Ne, nijesan vidio sve, no kano da sam osjetio kao u nekoj magli one zakone, ono nešto, što pokreće sve, pa iza toga Madonu s Djetetom, a to Ono još veće, koje sve skupa, što sam osjetio, ujedinjuje u Hostiji ...« O njem reče njegov ispovjednik: »Vjere nije nikad u ničemu zatajio, sve što Crkva reče, sve je potpisao, dakle uvijek idejno zaokružen brez razvoja! Da, potpun je bio vazda!« Kultura mu nikada nije bila sama sebi svrhom. Kultura je tu radi čovjeka, a čovjek je putnik na Božjim putevima života. »Svaka prava evolucija - bila u životu pojedinca ili čovječanstva - jest put kršćanskoj savršenosti. Sve ostalo je dekadenca.« (19. I. 1920.) Ostavivši za sobom sve konflikte i napore inteligentnog duha, koji teži za novim dobrim, svijetlim čovjekom - Merz je tiho zašao u središte samoga sebe, pobjegao od materije k duhu, zaklonio se od kaosa sebičnosti i besciljnog filozofiranja u slobodu isposničke samoće, dužnosti i auktoriteta. »Bože, daj mi urnebesnu snagu da sve moje strasti skupim u šaku ,da ih zahvatim desnicom rukom i topovskom snagom lupim o stijenu, da se ko staklo razbiju… Daj mi, Bože, silnu volju pa makar bio go i bos. Jer ako sam već na svijetu, svejedno je, da li imam zvijezdu pod vratom ili mi proviruje košulja na lakat. Glavno je veliko »ja«, sloboda duha, koja se ni smrti ne boji, a ostalo je sve sporedno.« (Na ratištu, 23. VIII. 1918.) »Kanio sam se tada estetsko-literarnoga gledanja na svijet i počeo promatrati život kakav je u stvarnosti, u koncepciji Stvoriteljevoj« - priznaje Merz g. 1923. Čim je opazio ,da se traže jasne ideje za pokret katoličkih snaga u našem narodu, nije ni za čas kolebao, ni s kim polemizirao nego je sam samcat dugo pognut nad debelih 18 svezaka enciklika našao u golemoj, strastvenoj ljubavi za Istinu, konačnu formulu. A ta nije bila njegova nego Pijeva. Opazio je apsurd nekih pokušaja, da se katolička akcija vodi bez Crkve i stoga mu je životno djelo bilo »služeći Gospodinu Bogu kao korektiv u katoličkim organizacijama...«, da katoličku akciju impregnira duhom Crkve: »Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenostima, a u sv. Ocu papi - pod prilikama čovjeka - vidim Boga svoga i Gospoda svoga.« Religijozni genij, to je Ivan Merz. G. Rimarić - Volinski piše za njega: »Kod prvoga susreta s pokojnim dr. Merzom osjetih da govorim s čovjekom sasma druge duševne konstrukcije nego što smo mi, ostali: vjernici i nevjernici. Nekakov pathos u čednosti, nekakvo gledanje preko materijalne ljuske našeg bistovanja - jednom riječi, nešto, što se ne da običnim izrazima protumačiti. Takvi mora da su bili apostoli i mučenici. Možda je takav bio sv. Franjo u privatnom životu… Nemani ni najmanje sumnje, da će njegovu ime biti prije ili kasnije dignuto na dostojnu visinu u cijelom kršćanskom svijetu, jer je on sasvim isključiva pojava«. Merz je mladost proveo u milosti Božjoj. Križarstvo je proljetno klijanje iz Merzove religiozno-crkvene ličnosti. I svaki onaj tko ne vidi u njegovoj nauci, u žrtvi njegove mladosti i u njemu samome »divnim skladom ostvarenu jednu ideju Božju za obnovu čitavoga hrvatskoga naroda«, taj nije dostojan da spomene njegovo ime. Naše doba je dobilo svoga čovjeka. Naša budućnost je dobila svetačku žrtvu za zalog. 10. V. 1928. je umro »sin Crkve«, tako je sam sebi napisao za nadgrobnu ploču, a nama se rodila vizija religijoznoga čovjeka naših dana… D. Žanko |