F. MAŠIĆ, «Vitez Presvetog Srca Isusova - Uspomene na Dr. Ivana Merza», Glasnik Srca Isusova, Zagreb, lipnja 1932., br. 6, str. 165-168

VITEZ PRESVETOG SRCA ISUSOVA.
Uspomena na dra Ivana Merza.

Možda se koji čitatelj Glasnika Presv. Srca Isusova pitao, kad je u zahvalnicama uz biskupa Langa naišao i na ime dr. Ivana Merza: Pa tko je taj Merz, da mu se svijet počeo i u molitve preporučivati? - Odgovor na ovo pitanje dao nam je seučilišni profesor dr. Dragutin Kniewald svojom opsežnom, krasno dotjeranom knjigom: Dr. Ivan Merz, život i djelovanje, Zagreb 1932, str. 272. Cijena d. 40, poštom d. 45. Izdanje u crvenoj svili d. 100, poštom d. 110. Naručuje se kod g. Mavre Merza, insp. drž. želj. u m., Zagreb, Starčevićev trg br. 6.

Pa tko je bio dr. Merz? - Čovjek Božji, apostol i vitez Presv. Srca Isusova, jedan od najistaknutijih radnika i vođa u katoličkom pokretu kod nas.

Dr. Merz bio je čovjek Božji. Kao takav razumije se, da je srcem ljubio Isusa u Presv. Euharistiji. Sam piše: »Ja volim tišinu i mir. Mogu tada razmišljati, moga misliti o tajni Presv. Oltarskog Sakramenta, zapadati u nepomično začudenje, dugo se moliti… Sjajna su neka mjesta iz Ivanova evanđelja o Pričesti. Kod zadnje sam Mise mnogo o njima razmišljao… U nedjelju je Pričest. Ne mogu da shvatim da će Krist, Bog, Stvoritelj, Onaj, za kojim sve teži, koga čovjek u snu i na javi osjeća, Onaj jaki i svemoćni, koji je dao kretnju svemiru, Onaj, koji nad svakom travkom i nad svakim crvićem bdije da će Krist, kojem su klince kroz noge i ruke probijali, na koga su pljuvali, Onaj, koji je mrtve oživljavao i djecu volio te kod svoje vlastite smrti sunce zamračio i zemljom potresao, da će taj biti moj: da će se razgovarati sa mnom, s čovjekom, za koga samo ja pravo znadem. Po tome baš vidim, da je to On, jer pokazuje u tome svoju neizmjernu ljubav.«

Dr. Merz bio je apostol, koji je izgarao od želje, da se što više proširi kraljevstvo Kristovo, apostol, koji nije bježao ni od najtežih žrtava u svojem svetom nastojanju. »Kristovu vjeru treba širiti u crkvi i izvan nje,« njegove su riječi. U svom apostolskom radu usvaja načela sv. Pavla pa s njim opetuje njegove riječi: »Braćo, hoću da se hvalim samo u Križu našega Gospodina Isusa Krista, radi koga mi je razapet svijet i u ja svijetu.«

Zatim nastavlja: »Valja postaviti težište svih naših želja u onaj svijet, sebe posve zaboraviti radeći za našega Gospodina Isusa Krista, koji je jedini vječan… Moramo uvijek činiti volju Božju. I ako On hoće da gladujemo, gladujmo; ako On traži da damo sebi glavu odsjeći, recimo: hvala Bogu!«

Kao pravi apostol Kristov dr. Merz uvijek svraća svoje misli na vječno, na ono, što ne prolazi. »Katolička je vjera moje životno zvanje i mora to biti svakom pojedinom čovjeku bez iznimke. Budući da je ovaj život samo kratka priprava za vječnost, to je naravno, da sav naš rad ide za tim. Jedan se ženi, da dobavi nove stanovnike neba, drugi je osim toga novinar i širi istinu, jedan je željezničar i pridonaša brzom širenju kraljevstva Božjega, itd. To se čini neobično, jer živimo u stoljeću, gdje je jadno duhovno stanje. Zaboravilo se natprirodno misliti i živi se i umire, a da se ne zna zašto… ali mi se ne smijemo dati sgnječiti od ove blatne atmosfere, u kojoj živimo.«

Apostol Kristov i grijeh ne mogu nikada biti prijatelji. Razumljive su stoga riječi Merzove: »Strahovita opasnost prijeti omladini u društvima bez vjere. Grijeh, koji čovjeka izlaže vječnim mukama, tamo je neopažen… Katolička organizacija mora da upozori članstvo na najveće zlo u narodu - grijeh. Sve mora proživjeti svijest o tom užasnom zlu. Da se uzmogne u dušama omladine užariti vatra apostolata za borbu proti grijesima, koji nas posvuda okružuju, treba da se izradi nacrt duhovnih vježba za omladinu… Srž svakog apostolata mora da j e borba protiv grijeha. To je okvir, u koji ulaze druge vrste apostolata.«

Što je naravnije apostolu Isusovu od želje i nastojanja, da u svemu bude sličan nebeskom Vođi i Učitelju? Zato i piše dr. Merz: »Katolička se Akcija stavila u službu Kralja Isusa, raspetoga, okrvavljena, koji visi na Križu. Koje li dostojanstvo, što je omladina odabrana da služi tako velikom, dobrom ljubljenome Kralju? Koja li sreća, ako mu i u trpljepnju postane slična? – Ne bi bilo normalno za vojsku raspetoga Kralja, koja ratuje za oslobođenje braće ispod kraljevstva sotone, ako i ona ne bi bila raspinjana na Križ i ako se i ona ne bi hranila drvetom svetoga Križa. – Progoni katoličke omladine, poteškoće sa svih strana, koje ju susreću, dokaz su, da smo vojska raspetoga Kralja. Kad bi sve to glatko teklo, ne bismo bili vojska. Isusova. - Tu svijest valja proširiti među udruženjima i svom omladinom. Raspetoga valja usrdno moliti, da nam udijeli snagu, da ga slijedimo i kao društva i kao pojedinci na Njegovom Kraljevskom putu.«

Da bude što sličniji Raspetome, vrli Pokojnik namećao si razne pokore. Za nauka u Parizu obično je spavao u noći na tvrdom podu. Tako je činio i prvih godina nakon povratka iz Pariza, dok mu to nije zabranio njegov ispovjednik. U Parizu nije htio izjutra ništa jesti. Samo je ručao i Večerao. Petkom je išao za tim, da osjeća glad, a svaki se mjesec jednom kroz 24 sata uzdržavao od jela i pila. U adventu i osobito u korizmi izbjegavao je smijeh i nije htio da đacima u školi pripovijeda šale. Uvijek je stupao u pozadinu a isticao je uvijek Krista  Kralja. Crkvu i Papu.

Zaključujem s opisom, što ga je o pokojnom dr. Merzu dao Isusovac Irenej Hausherr, profesor ascetike i mistike na papinskom orijentalnom zavodu u Rimu u jednom pismu od siječnja 1929.: »Kršćanska savršenost nije ni vanjska pobožnost ni trapljenje ni strogost života pa ni herojska požrtvovnost za bližnjega. Ona je sva »od jednoga komada« i sastoji se u potpunom preobraženju čitave ličnosti, u nekom prenošenju svih izvora naših moći na Boga. Ovo prenošenje ostvaruje u jednostavnim dušama naročita Božja milost te ove duše »nisu više one«, one »su izgubile same sebe«, ali tako, da opet nađu sebe u jednoj višoj i Božanskoj sferi, gdje one promatraju svijet tako rekuć Božjim očima. Njihova se svetost ne očituje više nekim posebnim izvanrednim načinom, jer je postala, da tako kažem prirođena njihovu biću i lako može izbjeći površnom pogledu posmatrača koji nije upozoren na to. Oni žive na zemlji tako, kao da je njihova domovina nebo. Oni nose sa sobom svoje nebo; oni su neprestano i nesamo u prisutnosti Božjoj, nego uronjeni u Boga, ispunjeni Bogom više nego li je spužva ispunjena oceanom. Prvi je učinak ovog stanja onaj neizrecivi mir, o kojem govori Isus Krist I poslije njega, iskušavši ga, sv. Pavao. Dragi je učinak požrtvovno razumijevanje svih ljudskih bijeda, koje ove duše gledaju očima Božjim. Za njih je Bog ljubav i njihovo sjedinjenje s Bogom čini, da sudioništvuju u neizmjernoj ljubavi Božanskoj prema svim stvorovima. Za onoga, koji je tako izgubljen u Bogu, ništa ljudsko ne može više biti indiferentno… Jednom riječju: svetac mi se čini čovjekom, koji je iznad i izvan ovoga svijeta našao u Bogu svu svoju sreću i slobodan od svih potražnja za ličnom utjehom, ništa drugo ni ne sanja nego samo iscrpsti svoj život u službi djece Božje. Ova je svojstva ostvario dr. Ivan Merz u svome životu možda više od ikoga, koga sam sreo u svom životu…«

S ovo nekoliko poteza dao sam ti, dragi čitatelju, sličicu velikog i od mnogih nezaboravnog pokojnika. Ako želiš upoznati svu veličinu ovog viteza Presvetog Srca, koji je u cvijetu mladosti, u dobi od 32 godine zamijenio 10. svibnja g. 1928. ovaj život boljim, sretnim, vječnim, a ti posegni za životopisom njegovim. Tu će osobito radnici u kraljevstvu Božjemu, naši svjetovnjaci laici apostoli naći pouzdanog, Bogu odanog, Crkvi vjernog vođu, savjetnika i učitelja, koji svakom dovikuje: Ako želiš mnogo učiniti za Boga i bližnjega, a ti budi ponajprije svet, budi usko sjedinjen s Isusom u Presv. Sakramentu, s Isusom raspetim, budi kao dijete poslušan namjesniku Kristovu, sv. Ocu Papi!

F. Mašić D. I.

Bez naslova, Nedjelja, Zagreb, 12. lipnja 1932., br. 24.

Ove godine na samom kongresu imat ćemo i naš križarski sastanak, naše križarsko zborovanje, gdje ćemo dobiti novih Križara, gdje ćemo učvrstiti naše redove: gdje ćemo se zajednički pomoliti Gospodaru gospodara Isusu u presv. Euharistiji za naš križarski pokret. Sjetit ćemo se i našeg euharističkog viteza, a nebeskog Križara dra Merza, kojemu ćemo se pomoliti, da on moli za nas i da nas se sjeća tamo u lijepome raju onako, kao što nas se je i za života sjećao, jer nas je više puta znao posjetiti i među nama boraviti.