|
|
|
«Još se zahvaljuju«, Glasnik Srca Isusova, Zagreb, 1. siječanj 1932
JOŠ SE ZAHVALJUJU:
Amerika DO Za milosti. - MM Nebeski pomoćnici jače me u bolesti. Argentina LV Uslišana u potrebi, dar D. 300. - Bečić MM Ozdravila, dar D. 10. - Belec DK Pomoć na sudbenoj raspravi, dar D. 10. - Belec NN Mnoge milosti. - Benoit KK Za milosti po zagovoru sestre Celine dar dol. 1. - Brestovac AJ Mnoge milosti, dar D. 10. - Brod n/S JB Milosti, dar D. 60. - KH Milosti, dar D. 10. - Črnec IM Presveto Srce ozdravilo me i udijelilo drugih milosti, dar D. 100. - Derventa AK Zdravlje mi se poboljšalo, dar D. 100. - Djakovo MŠ Neugodan i težak zapletaj lijepo se razriješio. - Dragovci AŠ Uspio u naucima, dar D. 50. - Hrašćina RN Uslišana molba. - Kostrena DL Milost, dar D. 10. - Kotoriba NN Milosti, dar D. 10. - Kruševica KZ Ozdravila, dar D. 10. - Kutina BB Sretan porod, dar D. 100. - Lemeš IG Sin uspio u naucima, parnica povoljno svršena, dar D. 10. - Lonjica MK Dobrotom Presv. Srca očuvana od požara. - Lormont JP Milosti, dar fr. 15. - Mače VjŽ Dobio dvije velike milosti po zagovoru sv. M. Terezije. - Martinac FK Dvaput ozdravio od teške bolesti, dar D. 10. - Morović MS Povraćeno zdravlje, dar D. 10. - Mrkopalj OM Ozdravila, dar dol. 1. - Nijemci AB Ozdravila, dar D. 20. - Novi Šeher IZ Uslišana molba. - Osijek FŠ Milosti, dar D. 50. - Požega OR Presv. Srce spasilo mi život, držat ću Glasnik, dok sam živa. - Ruma MB Za milosti po zagovoru sv. Ante dar D. 100. - Sarajevo JA Kćerkino zdravlje krenulo na bolje, dar D. 100. - Sesvete (Ludbreg) JF Mnoge milosti, dar D. 25. - Sikirevci TV Presv. Srce više me puta uslišalo, dar D. 30. - Surčin JH Za milosti, dar D. 100. - Sv. Ivan Žabno VD Ozdravio, dar D. 100. - Sv. Križ LV Uslišana molba, dar D. 10. - Trojstvo MC Parnica sretno svršila, dar D. 20. - Uljanik G. AT Zdravlje krenulo na bolje, dar D. 10. - Viganj ML Muž našao službu, dar D. 10. - Vukovar EF Uspjela teška operacija, dar D. 25. - KŠ Razne milosti, dar D. 100. - Zagreb JH Operacija sretno uspjela, dar D. 15. - AČ Sretno položila maturu, dar D. 10. - MD Presv. Srce uvijek mi molbe uslišalo, dar D. 50. - AE Po zagovoru † Ivana Merza ozdravila od više bolesti. - MG Milost, dar D. 8 – MJ Ozdravila nećakinja, mnogo milosti po zagovoru † Langa i sv. M. Terezije. - DŠ Uslišana po zagovoru † Langa. - MM Milosti, dar D. 100. - D. ŽANKO, «Apoštolska duša dr. Ivana Merza», Križ, siječanj 1932., br. 5, str. 8
Apoštolska duša dra I. Merza
»Jedini Gospodin neka mi pomogne, jer čovjek sam iz sebe ne može ništa!« Dr. I. Merz, 5. III. 1918.
Problem katoličkog apostola nije tako jednostavan, kao što se na prvi mah čini, promatran na brzu ruku i sa nekog organizatornog stanovišta. Lako je zapaziti dvije činjenice, koje mnogoga zbunjuju: 1. Da su uspjesi bez ikakove proporcije sa silnim trudom, koji se u akciju ulaže. 2. Da mnogi katolički apostol u svome poslu sve polaže na naravna sredstva, boreći se oružjem svojih neprijatelja, a da pri tom posve glatko zanemari nadnaravna sredstva i postane kukavni »praporac koji zveči«. I prvi i drugi slučaj je podvrgao temeljitoj psihološkoj analizi M. Chantard u svome djelu »Duše apostolskoga djelovanja« došao do teških zaključaka, koji se jednom misli mogu izraziti ovako: apostolsko djelovanje katolika bez nadnaravnih sredstava i bez ličnog života u Bogu ne koriste nikome. To je »hereza rada«, kojom se ne spašavaju duše, nego santo pravi galama. Iz toga će nam biti ponešto jasnija ona zagonetna pojava utjecaja jedne duše na drugu. Dok jedna duša izgovara riječima jednu ideju u namjeri, da ta ideja prožme nutarnji život onoga, koji prima, događa se često, da taj ne primi sasvim ništa i ostaje ojađen i prezren. Zašto? Može biti i zato, jer sam u sebi nema izvjesne »kulturnosti« da primi i doživi, ali najčešće to biva zato, jer osjeća da mnoge riječi i izgovorene ideje, stoje sasvim, izolirane, da za njima ne stoji njihov subjekt, na kojega bi se organički naslanjale, i od kojega bi dobivale svoju nutarnju moć. Ljudska duša posjeduje neprevarljivo svojstvo da raspoznava: da li joj se govori uvjerljivom silom, koja izvire iz ličnog, dubokog proživljavanja jedne ideje, ili joj se govori praznim, naučenim, tuđim riječima, poput papige. Zakon je siguran: štogod se dublje kroz riječi osjeća osobni upliv kulturnoga tvorca, tim dublji je dojam riječi na kulturnost subjekta, koji prima. Kako ova istina ima tragičnih posljedica baš na religijoznom području! Ako igdje, tamo se može maskirati duša. Koliko je religijoznih konferencija i propovijedi ostavilo potpuno nedirnutu našu dušu? Koliko puta tragična, sablasna šutnja zavlada u dušama, dok se svodovlje trese od gromke riječi inteligentnog i govornički dotjeranog propovjednika? Koliko promašenih govora i koliko besplodnih akcija katoličkih apostola? Dr. Ivan Merz je to dobro znao. Stoga je temeljem svakoga apostolskoga rada i uspjeha smatrao »naš lični odnošaj prema Isusu, koji u nama mora da živi«. Sredstvima vlastite vjerske izgradnje u tu svrhu smatrao je kako sam piše: »… dnevnu jutarnju meditaciju, često prisustvovanje sv. misi i primanje sv. sakramenata, dnevno ispitivanje savjesti i dnevno duhovno štivo. Činimo li to, tada će Isus u nama sve više i jače živjeti, razumjet ćemo bolje smisao života i ekonomiju spasa i uvidjet ćemo, s kojom ljubavlju naša Ljubav – Isus - ljubi svaku pojedinu dušu. I jer Isus čezne i strepi za svakom pojedinom dušom, jer je ona stvorena za vječno blaženstvo, to se ta čežnja za dušom naših bližnjih prenosi od Isusa na nas i u nama se rađa želja, da stavimo u Isusov naručaj, za koji su one i stvorene, sve te duše. Prvi smo korak učinili time, što smo vlastitu našu slobodu stavili u službu Isusove, volje. Drugi je korak naš osobni saobraćaj s našim drugovima. U svakoj-zgodi, posve nehotice, mora iz nas da struji onaj nadnaravni mir, ono počivanje u Bogu, kojega smo mi dionici. Mi ćemo u duši našega bližnjega, koji nije naš pristaša, razmatrati jedan predmet od neizmjerne vrijednosti, koji bi se poput stakla razbio, kad bismo ga nezgodno primili. Budimo zato oprezni; budimo puni milosrđa i strpljivosti s našim protivnicima. »U svakom času oni sebi moraju biti svijesni, da mi u njima ljubimo nešto, čega vrijednost oni sami ne poznaju, i da smo im spremni pomoći u najneznatnijim stvarima. Bude li svaki naš organizovani član s tom ljubavlju saobraćao sa svojim drugovima, to će se stvoriti oko same organizacije neki ugođaj, neka misteriozna i miomirisna atmosfera, i čim koji od naših drugova stupi u kontakt s jednim od naših članova, imat će osjećaj, da se tu radi o jednom velikom svijetu, koji ono tek naslućuje, a još ga ne poznaje.« (Životopis Dr. I. Merza, str. 254.) Tu u tom portretu apostola leži sva tajna Ivanova djelovanja »iznutra, a nipošto izvana« na sve ljude, s kojima je došao u dodir, pa bili njegova mišljenja ili ne bili. Njegov govor je bio njegov život. Posve ispravno je za mnoge napisao jedan njegov prijatelj: »... bio je moj apostol, čiju sam apostolsku dušu gledao nekako kao svoju djetinju dušu, i u njemu vidio kao sebe u onome najboljemu, što sam igda imao, osjećao, činio...« D. Žanko «Sigurnim putem», Za vjeru i dom, Zagreb, siječanj 1932., god. XXI, br. 1
Sigurnim putem
Prevrćem po uredničkoj ladici. Stari spisi, dopisi od nekoliko godina unatrag, razni prilozi za list koji doduše ne svršiše u košu, ali ne ugledaše, do danas svijetla. Kad najednom ispadne odnekale jedna karta. Stara je, iz godine 1926. Čestitka za imendan jednoj našoj članici. Jedna plemenita ruka pisala ju je, i poznati rukopis svrati moju pozornost. - Ugledajte se u Mariju - »jer ona nosi slavnoga Kralja nove svjetlosti; evo stoji Djevica, noseći na rukama Sina, rođenoga prije Danice«. Iz sv. liturgije na Svijećnicu - Dr. I. Merz. Nehotice se zamislih. Ta stara karta mnogo govori. Pisana je jednoj organizovanoj katoličkoj djevojci. Je li razumjela njezin tekst? I u taj čas postane mi slika Marijinog pohoda u hramu tako privlačiva i tako jasna.
Pokojni dr. Ivan Merz dobio je za vrijeme svjetskoga rata nalog da smiri pobunjene radnike u jednom rudniku. Onda mu je bilo tek 18 godina. Pođe. Pobunjena masa radnika galamila je i vikala. »Što Vam treba?« - upita ih on blago. »Kruha, odjeće, obuće« - bijesno odvrati rulja. »Čekajte mirno, idem i donijeću Vam sve…« I zaista on im je donio sve. Koliko ga je žrtava to stajalo; o tom je veliki i plemeniti dr. Merz šutio. Njegova svijetla pojava, požrtvovnost nije samo ublažila materijalnu bijedu, nego je pridigla duhove radnika, probudila i ojačala njihovo pouzdanje u Boga. Kad je odlazio, plakali su za njim...
PROGRAM ZA PROSLAVU 5-GOD. SMRTI dra MERZA U ZAGREBU
1. Dne 14. V. (u nedjelju) svi zagrebački Križari i Križarice prisustvuju Svečanoj sv. misi u crkvi Srca Isusova, u četvrt 8 sati. Za vrijeme sv. mise korporativno primanje sv. Pričesti. Kratku propovijed o krepostima dr. I. Merza drži o. I. Kozelj. 2. U 11 sati u Jeronimskoj dvorani komemorativna akademija, na kojoj govori prof. D. Žanko. 3. U 3 sata posije podne zajednički pohod svih Križara i Križarica na grob dr. Merza. Sastanak pred mirogojskom kapelicom, odakle se u redovima kreće do groba. Povorku predvodi Msgr. dr. Beluhan, duhovnik V. K. B-a, koji vodi i molitvene funkcije na grobu. Govori dr. M. Klarić. Pjevanje koralnog Credo. «Najnoviji glasovi štampe o Dr. Ivanu Merzu», Za vjeru i dom, Zagreb, siječanj 1932., god. XXI, br.l
NAJNOVIJI GLASOVI ŠTAMPE O DR. IVANU MERZU.
Najednom bez priprave i bez prelaza, stoji pred nama dijete - Božji umnik. Pravi mladi Izrael, hrvač s Bogom. U najmlađoj dobi rastvorila je tomu čudnom čovjeku neka nadnaravna, nevidljiva ruka svu silnu problematiku duha, svijeta i vječnosti. Bog mu se je objavio i u makrokozmu i u mikrokozmu. I sve božansko postalo je u njemu za čas život realnost? Onaj gusti zastor, što nama drugima zastire poglede u onu stranu tijela, kod njega kao da je bio providan. On Boga vidi i pipa. I kao da je nadahnut, pogađa njegove želje i čuje njegov glas. Bez vođe, bez pomoćnika, bez udžbenika, bez teorije, bez novicijata, bez sjemeništa, bez obitelji nalazi on put k svetosti. Duh ga tjera; nevidljivi svijet u njemu radi. Vrhunaravni agens milosti vječni je njegov dvojnik - alter ego. Odmah na početku ima njegova krepost na sebi nešto starački zrelo i savršeno. Narav se javlja, ali duh je drži na uzdi jednom rukom, koja pretpostavlja iskustvo čitava ljudskog života. I stalno buja i teče ta rijeka čudnog, ulivenog milosnog života. Kao elemenat se ona širi i u daljinu i u dubinu, Ivan se projicira. Dobiva svoju misiju. Život mu se sljubljuje s Crkvom. Dvije vrhunaravne stvarnosti. Božji čovjek i Božje carstvo u svijetu, saživljuje se u milosnoj, duhovnoj simbiozi. Um i volja postaju oruđe Providnosti. Druge povlači za sobom. Postaje savjetnik i ideolog. Ubacuje punom šakom elemente duha i crkvenosti u naš katolički narodni život. «Iz pisma dra I. Merza», Za vjeru i dom, Zagreb, siječanj 1932., god. XXI, br.l
Iz pisama dra I. Merza Sv. Križ, 31. VIII. 1927.
Štovana gospođice! Pošto sam posvršavao HOS-ove spise dospijevam da Vam odgovorim na Vaše cijenjeno pismo od 24. o. mj. Zahvalan sam Vam, jer mi pišete upravo, ono, što me veoma zanima, a što se inače ne čita u izvještajima... Ako naše priredbe imadu apostolsku svrhu, to ne smiju da završe »narodnom veselicom«. Time se sav blagoslovni učinak, za kojim idemo, razvodni. Moje je mišljenje, da se sve javne i veće produkcije imadu da završe teoforičkom procesijom ili, procesijom sa svijećama ili pjevanjem Tebe Boga hvalimo. U Rimu je tako u Koloseju završio međunarodni kongres katoličke omladine i ostavio je u dušama svih neizbrisivo lijepe dojmove... U sv. molitve se i nadalje preporuča i zahvaljuje za dosadašnje molitve. Moj pozdrav roditeljima I. Merz.
Zagreb, 21. II. 1928. Štovana gospođice! Zahvaljujem Vam se na pismu i na porukama. Međutim je prvi dio već otputovao u Krk presv. Srebrniću i on će ga vjerojatno direktno poslati Katoličkom Tjedniku. Drugi dio, koji se tiče orlovstva, mislim, da treba još da čeka, jer psihološka dispozicija nije sazrela… Najprije će tu morati da se stvori jedinstveno mišljenje. Plan je već gotov, ako Bog da zdravlje i milosti u ovoj sezoni će se stvar jače pomaknuti naprijed. S druge strane Vam to dokazuje, da… se iz atmosfere, koja hoće da paktira s duhom ovog svijeta, koja kao da hoće da balansira na granici, t. j. hoće da ostane unutar Crkve, ali ne će da čini više nego li se bezuslovno traži, da se, velim, iz te atmosfere minimalizma istrgnu oni, koji su spremni ne za politički ili socijalno-ekonomski ili nacionalni - već upravo za ćudoredni apostolat, koji je najpotrebniji: jer radi nećudorednih plesova, knjiga, kazališta, kupališta, odjeće, mnoge duše propadaju. Postanemo li i mi popustljiviji, naša organizacija odstupa od cilja, radi kojeg je stvorena i tada bi neminovno morala nastati dekadansa i propast. Uzdajmo se u Gospoda, da do toga ne će doći… Kad ne ide drugačije, čovjek si u svijetu mora da sastavi samostansku regulu i po njoj da živi. Ne pomišljate li možda na 8 dnevne duhovne vježbe i na filozofsko-teološki tečaj za sebe? Uz pozdrav i preporuku u Kristu I. Merz. |