|
|
|
Križarska organizacija u novoj godini 1933.
Godina 1933. bit će godina najvelebnije proslave koja mora da osvoji i zanese srce svakog čovjeka, a posebno kršćanina. Na Veliki Petak ove godine navršit će se 1900 godina, otkada je Krist na križu umro i time oslobodio čitavo čovječanstvo od ropstva, u koje ga je bacio Adamov grijeh. Krist-Bog prolio je pred 1900 godina soju krv i time su čovječanstvu otvorena vrata u Kristovo zemaljsko, Njegovu Crkvu kao i Nebesko kraljevstvo – Život vječni u zajednici sa Kristom Bogom. Neprijatelji Kristovi htjeli su da Krist na križu završi svoj zemni život, jer su mislili, da će time za uvijek izbrisati svaki trag Njegovoj uspomeni. Smrt na križu bila je određena za najnižu vrstu ljudi, obično za robove i razbojnike. Čim bi se o nekomu spomenulo, da je na križu umro – o tome se nije smjelo govoriti u pristojnome društvu. No naprotiv dogodilo se sasvim obratno: Kristovom smrću na križu križ je postao znak časti i slave; ne samo da križ nije uništio Kristovu uspomenu, već je tom smrću ovjekovječeno Kristovo ime i znak Križa. I eto, ta je smrt tako slavna, da će se baš ove godine proslaviti po čitavome svijetu njezina tisuću i devetsto godišnjica. Križ ne samo da je postao častan znak, već je on postao i bojna zastava pod kojom su se borili hiljade i milijuni muževa i omladine za slobodu savjesti i pobjedu Kristove misli i nauke u svijetu. I toj je omladini malo bilo, da je stala u redovima Križa, već je htjela da svoju privrženost Križu označi i samim imenom. Prozvali su se, Križarima. I doista ako ičija to, naša, kršćanska, mora biti ova sveta jubilejska godina 1933. To je godina proslave Križa: 1933. godine navršava se 1900 godina, otkada je sramotni znak križa postao znak spasenja, znak slobode, znak ljubavi. A križ je nama osim znaka spasenja, slobode i ljubavi također i imeni znak, dan Križa je također naš imendan. Pa zato treba da na posebni način proslavimo i veselimo se rođenome danu našega imenjaka. Mi smo Križari, a Križ nam je imenjak; taj se naš imenjak porodio na Kalvariji 33. godine, dakle pred 1900 godina. Porodio se na posebni način: ne iz majčine utrobe, nego iz boli i krvi Sina Božjega. Ali nas, hrvatske Križare, 1933. godina još s jednoga gledišta posebno mora zanimati i radovati. Pri koncu ove godine navršava se 10 godina, otkada smo mi kao jaka i organizovana vojska nastupili u borbu protiv Kristovih neprijatelja pod novim gledištem i novim vodstvom. To je novo gledište bilo: Katolička Akcija Pija XI., a novo vodstvo, sv. Crkva: sv. Otac Papa i naši biskupi. Te dvije novosti donio je među nas blagopokojni dr. Merz. Bez dvojbe: Božja je Providnost htjela, da u godini velike i sveopće kršćanske slave, pače slave cijeloga čovječanstva, padne i jubilejska godina posebno nas hrvatskih Križara, prva desetgodišnjica našega nastupa pod naukom Katoličke Akcije i vodstvom sv. Crkve. A ova blagoslovljena godina donosi nama hrvatskim Križarima još jedan jubilej: U svibnju ove godine navršava se pet godina, otkada je zatvorio svoje blagoslovljene oči naš vođa i učitelj, nezaboravni dr. Ivan Merz. U svibnju ove godine okupit će se na Njegovu grobu odabrana kita hrvatskih Križara, da Mu preporuče onu organizaciju, koju je on uistinu začeo, vodio i odgojio: naše Križarstvo. A svi će Križari u svojim društvima dozvati sebi u pamet i srce onaj plemeniti i sveti lik našega Ivana nastojeći da u sebi samima ostvare Njegove ideale: Krista, Papu, Kat. Akciju. Ova dakle 1933. godina nama hrvatskim Križarima s trostrukoga gledišta mora biti godina slave: kao kršćanima, jer je jubilej smrti Kristove; kao organiziranoj katoličkoj omladini, jer nam ona nosi prvu desetgodišnjicu Katoličke Akcije; kao Križarima, jer se ove godine navršava prva petgodišnjica, prvi lustar od smrti onoga, koji nas je poučio, kako treba da kao katolička omladina nastupamo: petgodišnjica smrti dra I. Merza.
Kršćanski jubilej.
Na Kalvariji je pred 1900 godina protekla krv Krista-Spasitelja. Krist je odvijeka Bog. On se na čudesan način začeo i rodio od nazaretske Djevice Marije. I radi toga mi velimo: Krist je Bog i čovjek. To je najveća tajna naše sv. vjere, a ujedno i najveći događaj u povijesti čovječanstva. Po tajni Božje Providnosti Bog je htio da postane čovjekom i da kao čovjek ode križ, tu za nas umre i cijenom nas svoje krvi otkupi i oslobodi. To otkupljenje stoji u tome, što su ljudi zbog Adamova grijeha u raju zemaljskome bili izgubili pravo da nakon smrti gledaju Boga licem u lice. Isusovom smrti to nam je pravo povraćeno, a dok smo ovdje na zemlji, postajemo djeca Božja po vrhunaravnoj milosti Božjoj, koju nam Gospodin ulijeva prvi put u sakramentu sv. Krsta i poslije uvijek, ako tu milost izgubimo smrtnim grijehom, sakramentom sv. Ispovijedi. Po milosti Božjoj postajemo vrhunaravna bića, dionici na neki način same Božje prirode. Ali najveća milost koju nam je donijela Kristova smrt na Križu je sv. Pričest. Tu je Krist na čudesni način Božanstvom i čovječanstvom prisutan, isto tako kao što je bio prisutan u Betlemu, kada se rodio, ili u Jeruzalemu, kada je propovijedao svoju nauku, ili na Križu, kada je umro. Na sve ove darove i milosti svaki čovjek ima pravo. A dobiva ih onda, kada se krsti. Dakle 1933. godina je doista jubilejska godina čitavome čovječanstvu: ovo je doista jedini jubilej, koji bi morali slaviti svi ljudi. To je naš kršćanski jubilej samo u toliko, ukoliko mi kršćani preko sv. Krsta, na sebe već primili milost Otkupljenja na Križu, a nekršćani imaju pravo na to ako hoće. Kako onda nije velika dužnost čitavoga čovječanstva, a kršćana, napose, da što većom slavom proslave 1933?!
Petgodišnjica smrti našega prvoborca.
Sve ovo, što gore spomenuh, ne smije nama Križarima biti samo lijepa uspomena, nego prije svega sve to moramo provesti u svome životu i radu. Ne smijemo reći nemoguće je, jer nam je u svemu prednjačio onaj, koji nas je nagovorio da stupimo u bojne redove Kat. Akcije: dr. Ivan Merz. on je Krista ljubio neizmjernom ljubavi: dnevno je primao sv. Pričest; bio je uzor svetoga i čistoga Križara. Njegov je život bio sav uronjen u Bogu. »Sv. je misu obično molio iz svog velikog francuskog misala. Pod sv. se misom svaki dan pričestio. Nastojao je, da dođe u crkvu četvrt sata prije početka sv. mise. Pri¬je svake je molitve, adoracije, razmatranja, običavao unaprijed odrediti, kako će dugo moliti. Nedjeljom je nastojao da po mogućnosti sluša dvije sv. mise, a podveče da jedan sat provede u adoraciji. Gledao je da iza podnevnog pozdravljenja Gospi obavi kratko ispitivanje savjesti. Poslije večere je čitao duhovno štivo, onda je ispitivao savjest, izmolio krunicu i pripremio građu za razmatranje narednog dana. Ako je to bilo samo moguće u njegovu prenapornom radu, nastojao je, da iza večere drugo ne radi. Bez prestanka je nastojao u sebi probuđivati čine ljubavi prema Bogu i Spasitelju: »Krećem se kao riba u moru, u dragome BOGU. To me očuvati brzine, dati mir i u drugima probuđivati ljubav božansku.« Njegova je mala tajna, kako ju je zabilježio u duhovnim vježbama, bila: »Isuse, želim da Te po Mariji svaki dan više ljubim« (Kniewald, dr. Ivan Merz, 1.208.) Ivan je na osobit način ljubio svetu Crkvu i Njezina vođu sv. Oca Papu. On je uvijek proučavao odredbe papine, a onda o tome kazivao svojim Križarima i poticao ih da to vrše. On nas učio, da »je osnovica svemu našemu radu katolička vjera, njena načela i zapovijedi, što ih je dao Bog i sveta katolička Crkva: papinske smjernice i biskupske odredbe i uzor Križara ljubav prema sv. Ocu Papi, katoličkim biskupima i svećenicima.« Ivan svima Križarima mora posebno služiti kao uzor u žrtvovanju za uspjeh organizacije. On je bio uvijek i bolestan, a to ga ipak nije priječilo, da dolazi na sastanke, obilazi društva, drži i sastavlja predavanja i slično. Jedan slučaj neposredno pred smrt to će nam najbolje osvijetliti. »Kratko vrijeme prije polaska dra Merza na operaciju održala se u Bjelovaru skupština naše organizacije. Radi njene velike važnosti za organizaciju u onom kraju, moralo je vodstvo na njoj biti svakako zastupano. Kako su u vodstvu svi bili zapriječeni, dugo se tražilo tko da pođe, a dr. Merz je na upit, da li bi on mogao poći rekao: »Ljudi, ja sam bolestan, ali ako nitko ne može, ja ću poći.« I dr. Merz je pošao, premda je sobom morao ponijeti aparat za inhalaciju, svoju povišenu temperaturu koješta. Pošao je i posve mirno i tiho, a da onaj čas nitko medu ljudima, osim njega samoga, nije znao, kako mu je bilo. I to je bio posljednji Merzov posjet naše pokrajine.« (Dr. Kniewald, Dr. Ivan Merz, s. 166.)
Naša dužnost
Koja je naša prva dužnost kroz ovu 1933. godinu? Da upremo sve sile, da kroz ovu godinu, godinu trostrukoga našega slavlja, trostrukim miomirisom okitimo svoje duše i našu organizaciju: a) miomirisom Kristove milosti sa Križa nam donesene; b) miomirisom odlučne borbe protiv savremenoga bezboštva; c) miomirisom ljubavi i požrtvovnosti prema našoj križarskoj organizaciji, slijedeći svijetli primjer našega »Orla Božjih krila« - dr. Ivana Merza. D.Ž., «Ima li u 20. vijeku svetaca?», Nedjelja, Zagreb, 29. siječnja 1933., br. 5, str. 2-3
Ima li u 20. vijeku svetaca?
Rijetko je koje doba cijenilo i slušalo svoje proroke i prepoznavalo svoje svece. Nije stoga ni čudo, da smo, mi ljudi 20. vijeka spremni vjerovati, kako su prošla vremena. u kojima su se rađali sveci. Pače obuzeti nekom strepnjom nad tužnim vremenom modernoga bezboštva, spremni su neki malodušni čak da i uzdišu kao napuštene sirote, što je i Otac nebeski kao zapustio zemlju i jadno čovječanstvo. A ipak, makar nevjerojatno zvučilo našim ušima, koja dnevno slušaju lažne proroke uz senzualnu muziku džungle, i danas u 20. vijeku žive među nama i umiru među nama sveci. Najbolji dokaz, da živi sveta Crkva Kristova. Jer njezina je nauka sveta, pa mora i odgajati svece.
Ta tko je svet?
Svetost sastoji u posvećujućoj milosti, te tko u njoj umre, doći će u nebo. Ali da koga Crkva proglasi svecem, ona traži osim izvanrednih, herojičkih kreposti i barem dva čuda, koja su se dogodila po zagovoru dotične osobe. Opet jedno strašilo za naš slavni vijek! Čudo? A ipak uza sav materijalizam i poganluk 20. vijeka i uza sve preteške zahtjeve, koje Crkva traži za svetačku ličnost, od 1900. g. do danas umrla je 41 osoba na glasu svetosti za koje je već započeo proces kod sv. Stolice u svrhu njihove beatifikacije. Ako bismo pridodali i sve one iz 19. vijeka, onda bi broj takovih procesa iznosio 289 nemučenika i više tisuća mučenika. Naravno ovamo ne možemo još ubrojiti sve one, za koje još radi preblize smrti nije započeo proces. A takovima se i naš, hrvatski narod može radovati i ponositi, (na pr. biskup Lang, kanonik Stepinac, profesor Ivan Merz). Prije nego navedemo imena svetačkih ličnosti 20. vijeka, spomenut ćemo još samo to, da je Crkva u ovo zadnjih desetak godina proglasila sveticom popularnu sv. Tereziju od Maloga Isusa i sv. Ivana Vianneya, a blaženim Don Boska i Bernardicu iz Lurda. Sva trojica su sveci iz 19. vijeka. Osim toga je proglašena sveticom Ivana d'Arc, Hozana Kotorska i dr. iz prijašnjih vijekova Za koje je svetačke ličnosti 20. vij. započeo proces?
Pape I kardinali:
1. Papa Pijo X. 2. Kardinal, pariški nadbiskup Richard
Biskupi:
3. Vital Grandin, biskup u Kanadi. 4. Ezehijel Moreno, biskup u Španiji, misijonar u Ekodom. 5. Josip Marija Masiá, biskup u Ekvadoru. 6. Aleksander de Bisio, biskup u Kalabriji.
Svećenici:
7. Dragutin de Foucauld, misionar u Sahari. 8. I. Costa de Beauregard, kanonik u Chambery-u.
Redovnici i redovnice:
Od 11 redovnika bilo je: 1 Salezijanac, 1 Barnabit, 2 školska brata, 3 Franjevca i 4 Isusovca. - Redovnica 13.
Svjetovnjaci:
33. Kontardo Ferrini, profesor prava na sveučilištu u Paviji (u Italiji). Bio je učenjak prvoga reda. Da bolje prouči sv. Pismo naučio je židovski i sirski; poslanice sv. Pavla učio je na izust. Svaki dan sluša sv. Misu i živi u čistoći do konca života. Zvali su ga Alojzije Ferrini. 34. Filibert Vrau, veliki industrijalac u Lille-u u Francuskoj. Neumorno se brinuo za odgoj djece u katol. školama. Pomagao je, da su osnovane tolike obrtničke i trgovačke škole, te sveučilište u Lille-u. Podigao je konferencije sv. Vinka i osnovao novih 161. Za radnike podiže bolnice, udruženja, posebne zgrade. Vrau je bio nutarnji čovjek. Širi štovanje presv. Euharistije i organizuje prvi svjetski euharistijski kongres u Lille-u g. 1881. 35. Kamil Feron, ispočetka medicinar, kasnije se udruži sa F. Vrau-om i rade skupa kao industrijalci šireći karitativnu akciju i ljubav prema Euharistiji. 36. Pavao Pijo Perazzo, željeznički činovnik i ravnatelj prometnog ureda u Turinu (u Italiji). Neumorno širi treći red sv. Franje, ljubav prema bl. Djevici i Papi. Zvali su ga »papinim odvjetnikom«. On je to činio, jer je bio uvjeren, da nitko ne može Krista pravo ljubiti, ako ne voli i Papu. Kao i Ferrini živio je u djevičanstvu. 37. Alojzije Avellino u Italiji. Čitavi svoj život je proveo na bolesničkom krevetu uzetih udova i umro je u Napulju u 38. g. života na glasu svetosti. 38. Dona Rafaela de Ybarra od plemičke obitelji u Bishaji. Kao idealna supruga rodila je više sinova i kćeri i odgojila svu djecu pokojne svoje sestre. Svaki dan je razmatrala jedan sat, svake godine obavila 8 dana duh. vježbe, dnevno slušala sv. misu, svaki mjesec učinila duh. obnovu i pripravu na smrt, dva puta dnevno obavljala ispit savjesti, osnovala Dom za sluškinje i posebne redovnice. 39. Gemma Galgani u Italiji. Anđeo u ljudskom tijelu. Vizije i ekstaze nisu kod nje bile rijetkost. U predvečerje Srca Isusova 1889. g. dobi rane (stigmate), koje su krvarile do smrti. 40. Klelija Russo u Italiji. Vječna, bolesnica bila je u teškim patnjama i siromaštvu uvijek sretna i strpljiva. 41. Terezija Jelina Higginson, učiteljica u Engleskoj. Oko njezinih vizija, rana (stigmata) i pobožnosti vodila se u tamošnjim teološkim krugovima velika rasprava. Njezina želja za trpljenjem je bila neugasiva. 7. lipnja 1925. g. umro je Torinu u 24. g. života mladi inženjer Pier Giorgio Frassati na velikom glasu svetosti. Njegov životopis je od preko 400 str. preveden već na sve evropske jezike. O njem ćemo posebno pisati u slijedećim brojevima našega lista. O biskupu Langu i profesor, u Ivanu Merzu već imamo velike životopise. «Iz dnevnika Ivana Merza», Nedjelja, Zagreb, 29. siječnja 1933., br. 5
Iz dnevnika Ivana Merza
28. III. 1926.
»Budući je grijeh najveće zlo, zapravo jedino zlo, jer nas lišava jedinog dobra – Boga, slijedi, da grijeh valja najviše mrziti i svim se sredstvima proti njemu boriti. I katolička organizacija imade zadaću da uništava grijeh. Ako se ne postigne, da članovi budu bez smrtnog grijeha, ova je organizacija bezmislena, jer čemu čovjeku sav svijet, ako gubi soj cilj, radi kojeg je stvoren. Mjesečne sv. Pričesti morale bi biti svečane manifestacije borbe katoličkih organizacija protiv tom jedinom zlu – grijehu«. »Tu vijest valja proširiti među udruženjima i svom omladinom«. Dr. D. Kniewald: »dr. Ivan Merz – život i djelovanje«. str. 167., 168. «Ljubav i čistoća», Nedjelja, Zagreb, 29. siječnja 1933.
Ljubav i čistoća
1.
Zapamtimo: sav razvoj spolnoga nagona, od početka njegova, od raznolikosti muža i žene, pa sve do težnje, da se muž i žena međusobno nadopune, i sve radosti zaručnika i tiha sreća mladenaca, muža i žene, sve te osjećaje Bog hoće i On je stavio u srce ljudsko. To je Bog ljudima rekao već u prvim počecima života na zemlji, kako to čitamo na prvoj stranici Biblije: »Čovjek će ostaviti svoga oca i svoju majku i. Priljubit će se uz svoju ženu, i bit će dvoje u jednome tijelu.« (Gen. 2, 24.) No ova zemaljska ljubav imade mnogo uzvišenije značenje. Ona je slika ljubav, koja veže Krista uz njegovu Crkvu. Kao neka slutnja ona nadalje puti čovjeka na mnogo savršeniju ljubav, koja čovjeka ne će usrećiti samo nekako i na neko vrijeme, nesavršeno i prolazno, jer će ta ljubav biti vječna i potpuna. Bračna je ljubav slika, slutnja, priprava za neograničenu ljubav Božju. U sv. Pismu, u Pjesmi nad Pjesmama, prikazuje se sva težnja ljudske duše za Bogom i njena sreća, kad ga posjeduje, poredbom zaručništva. Težnja ljudske duše odviše je duboka, a da bi je zemaljska ljubav mogla trajno da zadovolji. I samu najiskreniju bračnu ljubav uvijek smućuju bolesti, brige, trpljenje, a napokon se kod smrti pretvara i u žalost. Tada treba duh da se junački osvijesti i da udovoljenje neograničenoj težnji za ljubavlju traži u zagrljaju Božjem
2.
»Junak misli samo na dvije žene.« To je njegova majka i majka buduće njegove djece. Ali kako da misliš na majku buduće svoje djece, kako da joj već sada budeš vjeran, kad još i ne misliš možda na ženidbu, a pogotovu ne poznaš, koju ćeš povesti pred oltar? Jest, tako mora biti, pa makar te to stajalo i žrtava - a junaštva bez žrtve nema To od tebe traži sreća tvoje buduće porodice, ta temeljna osnovica cijeloga ljudskoga poretka. Radi svoje buduće obitelji, radi zdravoga društvenoga i narodnoga poretka bezuvjetno treba da žrtvuješ svoje hire, da se kaniš ljubakanja i prolaznog druženja djevojkama. Francesco Olgiati donosi u jednoj svojoj knjizi (»I nostri giovani a la purezza«) ispovijest jednoga talijanskog katolika, koji je duboko shvatio veliki poziv, što ga čeka, da postane ocem kršćanske porodice: »Život bukti u meni. Dosad sam se uvijek svladao. Ali sav bi moj napor bio uzaludan, da nije pomoći Božje. Ja hoću da budem čist, jer će doći dan kada će iskra ljubavi zapaliti srce moje ljubavlju za drugo srce mlado i čisto. Bog hoće, da ovomu srcu-žrtvujem borbe svoje mladosti. Budem li čist, zaslužit ću, da i ono bude čisto i lijepo. Moj je ideal: kršćanska ljubav, ne časovita strast, ne lakoumna simpatija, nego duboko čuvstvo, pripravno na žrtve. Koliko puta, kad je u pogibli ljiljan nevinosti moje, mislim na to i svladam se.« Španjolski književnik Coloma veli u svom romanu Boy: »U životu muža samo dvije žene imadu po pravici mjesta: njegova majka i majka njegove djece. Što prelazi preko granica ove dvostruke čiste i svete ljubavi, opasno je lutanje i grješna zabluda.« Takav poredak hoće Bog
3.
Uzdrživost je vrlo teška, gotovo nemoguće provediva onima, koji se potpuno predadu svojim napastima, koji ne sprečavaju nečiste misli, osjećaje, predodžbe, koji ne paze na društvo, prilike, plesne zabave i t. d. Teško se popeti na goru Gospodnju, ali sasvim moguće onima, koji se trse, da do vrha dođu. Sir Lionel Beale, profesor u Londonu, kaže pod kojim je uvjetima posve lako svladati spolni nagon: »Uopće nije teško živjeti-u čistoći pod uvjetom, da je ovo tek tjelesni izražaj stanovitog duševnog raspoloženja... Čistoća u sebi ne uključuje samo spolnu suzdrživost, već također čistoću osjećaja, energiju, što je daju jaka načela.« A koja je istom moralna i duševna korist od čista života? Evo što tom veli Montegazza: »Svi ljudi, a poglavito mladići,-mogu se uvjeriti o neposrednoj koristi .čista života. Pamćenje je hitro i stalno, misao živa i plodna, volja energična, a značaj postaje tako snažan, da to razbludnici uopće ne mogu ni pojmiti; kroz ni jedne naočare ne vidimo našu okolinu u tako nebeskim bojama kao upravo kroz: naočare čistoće, koja svojim zrakama obasjava i najmanje predmete svemira i nosi nas u najčistiju radost jedne stalne sreće u kojoj nema ni sjene ni kraja« Svako od nas se mogao uvjeriti o radosti, o iskrenoj radosti, o suncem obasjanom povjerenju krepkih mladića, koji su ostali čisti. |