D. Ž., «Križari - svjetovnjaci Milosti», Križ, Zagreb, srpnja 1933., br. 7 str. 1

Križari - svjetovnjaci Milosti

 

            Mi svaki dan sve jače ćutimo na pojavama našega svagdanjeg života, kako se u općenitom vrtlogu duhovnoga, moralnoga i socijalnoga nereda Evrope i mi približavamo najnižoj točki. Demonsko kraljevstvo strasti, nagona i zla slavi premoć nad razumom i moralnim zdravljem. Treba samo pogledati veliki dio savremene književnosti, koja je postala gola reportaža marksističih doktrina namjesto da narodu daje poticaj i veselje za idealne poglede.

Najodsudnije je to, da je veliki dio mladoga naraštaja, bez sumnje krivnjom otaca, izgubio svaki smisao za nadnaravne istine, da mu je pojam božanstvenosti, svetosti, apsolutnosti postao sasvim tuđ; i da mu se sav smisao života nalazi u ovozemnom i vidljivom carstvu materije, tako da se i idealizam bilo koje vrste brzo ruši pred nesmiljenim protuslovljima realnoga, samo naravnoga života. Moramo priznati, da je starija naša generacija mnogo toga skrivila svojom religijoznom mlakošću ili bolje svojom areligijoznošću i tako religiju ponizila u jednostavni ugođaj, u ukras života, u golo prazničko čuvstvo i neko sentimentalno raspoloženje, u prazni obred, kojega ne treba ni shvaćati i dušom primati, u naviku nedjelje i blagdana namjesto da ta religija postane oganj života i idealizma u svakoj misli, pri svakom poslu, u svim društvenim odnosima.

Od svih sila na zemlji najstrašnija je ova religijozna mlakost: ni nebo ne može ništa s njom »nego da se ispljune« veli Isus. Mlakost je izdaja najmoćnijih napora ljubavi, ona sama sobom nosi svoje prokletstvo; »mlakost je jedina prava hereza« veli amerikanski pisac Green, koji osim toga veli i ovo: »U našim danima stoji crkva pred mnogo gadnijim protivnicima nego u onim danima krivovjerstva: pred dogmatskom tolerancijom liberalnoga purgerstva i pred mlakošću katolika«.

Katolicizam, koji se ne boji i koji ne će da trpi, koji ne poduzima borbu sa svijetom i njegovim neredom i požudama tijela i očiju nego sve to samo pokušava spretno prekriti slatkom čuvstvenošću ili praznim nehajem, koji se ne bori da stvori novi red na zemlji i naravne zakone preobrazi nadnaravnim, takav je katolicizam, ograničen samo naravnim sredstvima i u biti svojoj odrezan od nadnaravnoga života. »Naš narod ga baštini sve tamo početaka jeosefinističkoga državno - crkvenoga sustava, koji je od Leona u XVIII. st. cezaro-papističtkim metodama Josipa II. duboko zadro i u nutarnju crkvenu djelatnost.« (Bog. Smotra.)

Naš narod i ako ima svijetlu tradiciju viteških katoličkih boraca na maču, to ipak živo osjećamo, kako su moći Crkve, njene idejne riznice i sile milosti Božje, bile kroz vjekove sputane borbom sa Turcima, a kasnije josefinističkim okovima i slobodarskim duhom susjednih zemalja, naposljetku političkim borbama.

Mi nemamo tradicije svetačkih ličnosti kao Talijani, Španjolci, Irci i Francuzi. Mi nemamo na našem jeziku i od našega čovjeka pisane knjige, koje bi bile dokumenat religijoznog, nadnaravnog rješavanja puteva života. Pod tim ne mislim razna literarna, didaktička i priručna djela nego mistička. Ni devet stranica ne bismo mogli ispuniti sa historijom našega religijskog osjećaja kao što je na pr. Bremond napisao već devet debelih svezaka historije relig. osjećaja u Francuskoj iza vjerskih ratova do konca XVII. st. a dalje istom slijedi i to sve na bazi francuskih mističkih pisaca, većinom sve samih svetaca i svetica.

I ono nekoliko svetaca i blaženih, što ih je naš narod dao Crkvi, mi uopće ne poznajemo ili tek samo lokalno i nepotpuno. Nemamo ni jedne temeljite i popularne biografije ni jednoga našeg sveca. Tko zna nešto o bl. Marku Križevčaninu ili bl. Augustinu Kažotiću?

Mi hrvatski katolici imamo ostvarenih raznovrsnih više ili manje konteplativnih redovničkih ideala (Cipora). Zna se njihov specijalni motiv i metoda djelovanja. Tačno je obilježen njihov djelokrug i njihov uticaj. Ali mi još nemamo izrađen tip, ni stil, ni metodu, ni nutarnjom jasnoćom vođenu djelatnost katoličkog svjetovnjaka.

Mi stoga tražimo i čeznemo za jednim novim tipom katoličkoga svjetovnjaka, koji bi vani, u svijetu, sred moderne kulture, u krizama i teškoćama našega liberalno-naturalističnoga vremena ostvario jedan sasvim novi stil života, koji bi realizovao u živoj osobnosti ideal bitnih kvaliteta katolicizma, koji bi nam pokazao, kako se to živi katolički.

Eto, to su misli, koje nam se nameću, kada razmišljamo o dubokim zadacima Križarske omladine.

Kolika je. radost naša, kada možemo u zadnje vrijeme i mi uprijeti naše oči u svijetlu i veliku ličnost Križara Božjega Dr. Ivana Merza,

On je rekao: »Teško je uspoređivati našu borbu sa Irskom, jer su Irci prije Conelle imali sv. Patrika i sv. Dunstana (Životopis, 190)«.

Talijani imaju svoga svjetovanjaka milosti Contarda Ferrinija i pred osam godina umrloga inženjera Peier Giorgia Frassatija. Francuzi imaju svoje svjetovnjake milosti F. Vrau-a, F. Ozanama i E. Psiharija.

Sada i mi imamo svoga svjetovanjaka milosti Križara Ivana Mcrza.

A križarska omladina će za njim širiti staze za pohod kraljevstva Kristova i u našem narodu.



IR. Hausherr, «Recensiones: Ascetica et Mystica, Dr. Ivan Merz, život i djelovanje.», napisao Dr. Dragutin Kniewald, br. 89, 1933., str. 274

 

Recensiones: Ascetica et Mystica, Dr. Ivan Merz, život i djelovanje.

 

            Rien n'est plus important aux confins de l'Orient dissident que le spectacle de la perfection chrétienne réalisée en des âmes catholiques. A ce point de vue la biographie d'Ivan Merz a sa place ici. On l'a dépeint très heureusement d'un mot: homo catholicus; c'est-à-dire homme de Dieu, de Jésus-Christ, de l'Eglise, du pape, et donc homme au cœur assez grand pour embrasser d'une même charité tout ce qui par l'Eglise du Christ est appelé à Dieu. A cette extension universelle sa charité unissait la profondeur, le dévouement jusqu'au sacrifice total de soi, la rectitude absolue d'un esprit pour qui c'était tout un d'aimer Jésus-Christ et de suivre les directions de son Eglise. Aussi, malgré sa mort précoce, à 31 ans, I. M. a-t-il laissé un souvenir impérissable dans son pays ; ses enseignements, son action, ses exemples lui survivront, et le livre du Dr. Kniewald y contribuera grandement. Il montre excellemment la source de cette vie si simple et si haute: une admirable union à Dieu, maintenue et développée dans les circonstances souvent les moins favorables, en famille, à la caserne, à la guerre, aux universités de Vienne et de Paris. Point n'est donc besoin d'être une carmélite pour vivre une vie «d'enfance spirituelle»: nous la voyons ici dans un homme d'une rare culture intellectuelle, et nous constatons que loin de nuire à l'action catholique, elle lui confère une sûreté de doctrine et une efficacité d'influence merveilleuses. Puisse le livre du Dr. K. trouver beaucoup de lecteurs bien au-delà des milieux catholiques de Croatie. Des adaptations en d'autres langues figureraient dignement à côté de ce qu'il a été écrit de plus beau en ce genre ces dernières années.