Kazimir Ivić, Dr. D. Kniewald, «Dr. Ivan Merz. Život i djelovanje», Franjevački vjesnik, Visoko - Sarajevo, veljača 40/1933., br.2, str. 37-41

Život i djelovanje

            Govorili su nama Hrvatima da smo »predziđe kršćanstva«. Pa i bili smo to, jer smo neobičnom izdržljivošću pokazali da znamo ostati na mjestu, voljom Božjom i razvojem povijesti nama datom. I snagom svojih mišica učinili smo neiskazanu uslugu kršćanstvu i cjelokupnoj kulturi, jer su se o nas razbijali i razbili strašni udarci Azijata u pohodima na kulturnu Evropu, u zavojevanju na kršćanstvo.

Ali u ovoj dugoj, višestoljetnoj borbi, braneći kulturu i kršćanstvo, nijesmo mogli dostatno izgrađivati svoje duševne kulture, a i kršćanstvo koje smo branili nije moglo naš značaj potpuno proniknuti, pa smo bili više kršćanska četa ratnika, nego kršćani po duhu, jer je kršćanstvo zakon ljubavi i blagosti i savršene odanosti Bogu i Crkvi, a mi smo bili ratnički narod. Falila je i fali još danas ona religijozna dubina, koja je obilježje kulturnih naroda potpuno proniknutih Kristovom naukom.

Zato veseli sve misaone ljude naše narodnosti, kad vide intezivniji rad na produbljivanju vjerskog života. Mislimo da snažnije stupamo u kolo kršćanskih, prosvjetljenih naroda, da smo bliže ostvarenju kršćanskog preporoda. Kad vidimo više manifestacija religioznog života: dizanje manastira, osnivanje kršćanskih škola i katoličkih društvenih domova, množenje vjerskih udruženja, javni istup, katoličkih masa za kršćanska načela, kao što to vidimo za euharističkih kongresa, i novih knjiga o religioznom životu. Posebno nas veseli rad katoličkih organizacija, i to više onih organizacija, koje jače rade na produbljivanju religioznog života kod svojih članova. Dakako da nam je osobito ugodan lik onih, koji mogu služiti na uzor drugima i koji rade kao vođe ovog religioznog preporoda. Vidimo da je i u nas prošlo vrijeme, kad se mislilo da samo redovnici trebaju gajiti religiozni život,.a drugi da se bave ostalim poslovima.

U zadnje doba ima već knjiga pisanih za duhovni preporod svjetovnjaka, takova je i ova knjiga: Dr. Ivan Merz život i djelovanje napisio Dr. Dragutin Kniewald. Tipografija D. D. Zagreb 1932.

U nizu svojih knjiga za duhovni preporod mladeži dr. Kniewald je ovim zadnjim djelom dao kao konkretno, u život provedeno, ono što je pisao u drugim djelima, osobito U Katoličkom đaku, pa je sigurno zato i radio djelo s onolikim marom.

Djelo Dr. Ivan Merz ima ove dijelove: Dijete Božje dobrote (Prva mladost, maturant, u vojnoj akademiji, na bečkom sveučilištu) str. 11-63; U krvi i plamenu (na fronti) str. 63-97; Studij istine, dobrote i ljepote (opet u Beču, u Parizu, u Zagrebu) str. 101-138; Dobar vojnik Kristov (Prvoborac Katoličke akcije, u Lurdu, u Rimu, književni rad, duhovni život) str. 141-216; In vitam aeternam (Zadnji dani, na Ivanovom grobu, »Svima sam postao sve ...« ličnost i značenje dra Ivana Merza) str. 219-261. Izatoga su dodani Nekrolozi i uspomene o Dru Ivanu Merzu kronološkim redom (str. 263-266) i Popis slika (str. 267).

Kao što se vidi iz podjele dr. Kniewald je život dra Ivana Merza obradio svestrano. Da je mogao tako iscrpivo pretstaviti njegov rad i unutarnji život, mnogo mu je pomogla korespondencija, a osobito njegov dnevnik u 18 svezaka, pa je to djelo izišlo kao jedno veliko očitovanje duše kroz dugi niz godina. Ivan se od vjerske spoznaje, običnog dječaka, u čijoj je okolici više bila moda priznavati se katolikom, nego izrazito katoličko shvaćanje, uzdiže do gledanja jednog velikog intelektualca i askete, koji promatra prirodu i ljude oko sebe samo kao djelo Božje, pa kako sve od Njega ima svoj početak, tako treba da i teži prema Gospodinu Bogu. A ovo nije izrečeno onako nametljivo, .nepsihološki, nego prirodno, kako se razvijalo u jednoj plemenitoj duši vrlo naobražena čovjeka.

Kako su pogledi dra Ivana Merza bili ispravni i njegovo osjećanje plemenito, krasno se vidi iz ove knjige, koja je u ovom obziru neobično zgodna za mladež i obrazovane ljude. Pošto je knjiga uglavnom napisana prema dnevniku dra Merza, to će se i njezine osebine najbolje istaknuti nekojim čitaocima, pa ih zato upravo navodim, i to onim redom, kako sam ih našao u ovoj knjizi.

Iza mature na banjalučkoj realci Ivan. je po želji svojih roditelja stupio u vojnu akademiju u Wienerneustadtu. Svoje značajne dojmove o njoj izražava u svom dnevniku od 15-X-1914, to navodim prvo: »Alma mater Teresiana« - rekao je Belmont (komandant Akademije u govoru... A ovdje je... ognjište nemorala i propasti Austrije. Ja ne držim, da će se ovi ljudi popraviti. Da se makar plemenito uzdrži ono, što sad teži (za dobrim), valjalo bi stvoriti jaku i snažnu katoličku organizaciju. Bez nje nema ništa.« str. 32.

24-X-1914: »Evo me u zatvoru, Baš me je neki kapetan izružio, što sam mu rekao, da je dozvoljeno ovdje učiti jezike. Uzeo mi je »Dim«, Lohengrina, Brumetièrea, što sam ponio da ovdje čitam. No svejedno, opet sam ga nasamario, jer u hlačama imam »Die Kunst zu beten« i čokolade. Tim se baviti nije mnogo dva dana. Moliti se i sjediniti s Bogom, to je djelo čitavog života. A eto, sada uđe soldat, Hrvat 16. regimente, i mi se odmah osjetismo blizu.« str. 32.

»Šta je vojska? Ona treba da je nosilac patriotizma. A ko je nosilac patriotizma? Svakako ne onaj, koji svoje strasti ne može da pobijedi. Ako takovi i nadalje budu nosioci patriotizma, mi idemo za stopama Rimljana... A Šta mi radi moja mila Hrvatska? Narod Hrvatske, te Bosne, još je nepokvaren. Dobri i pošteni ljudi. Lijepi folklor. Narodne pjesme prve na svijetu. Ali gradovi su. Hrvatske i Bosne pokvareni. Iz Evrope mnogo zla dolazi. Dapače narodna hrvatska umjetnost zanaša se za erotičnim i bolesnim modernim strujama: Meštrović. Doduše mnogo dobra ulazi: Turgenjev, Ljermontov. Pokvarenost će Iz gradova ući u sela i zbogom Hvratska. Ne. U crven-bijeli-plavi ako upletemo gorući krst, koji će sve zlo uništiti, onda će Hrvatska svoju ulogu u svjetskoj povijesti izvršiti.« str. 33.

25-X-1914: »Najveće se muke prikazuju u sjećanju malene. Sve prolazi: »Nebo će i zvijezde proći, a Moje riječe neće proći.« To sad osjećam svom dušom. A možda mi svaki slijedeći čas može donijeti gadnu misao: borba tijela s duhom. Sav je život ovakva borba između ova dva elementa i ovom se borbom dovinjavamo Idealu života našega, Svevišnjemu. Bože, Duše Sveti, daj mi snagu, da se pomolim, da se porazgovorim sa svojim Stvoriteljem, Stvoriteljem divnih zakona u prirodi, s gospodarem neizmjernih treptećih zvijezda, s Istinom vječnom. »Moliti znači vjerovati.« Ja vjerujem u Gospoda Boga svoga svemogućega, vjerujem, da je on Duh savršen u slobodi volje i veličini. Čovjek sam sitan. Imam slobodu volje, ali ograničenu. Ali ovo malo Prometejeve iskre, djeličak od djelca Svevišnjega, vuče. me Ovome i dokumentira opstanak Ovoga.«

»Kao što čovjek, koji još nije sasvim zagazio u blato želi da se razgovara s pametnijim od sebe, tako isto duh svom žestinom teži za savršenim, za velikim Duhom. U molitvi se s njim razgovara i On mu tako čudnovato fino odgovara, da čovjek misli, te diše zrak visina. Taj razgovor sa Svevišnjim, ta veza, priznavanje Svevišnjega, to je religija.

Religija je bez molitve mrtva. No molitva se ne mjeri na duljinu i ona ne mora da se čita iz knjiga: razgovor iz vlastitog čuvstva, razmišljanje o Pismu i namjerama Svevišnjega, to je molitva. Bog je duševno biće. A pošto smo mi tjelesni, to je misao na njega tjelesno-duševna. Da ga razumijemo, postao je Emanuelom, nama sličnim, i mi se Isusu možemo da molimo, i ta nam je molitva mnogo lakša, jer nam je Isus bliži.« str. 34.

28-II-1916: »Bio sam jučer na pričesti i tako sam veseo i zadovoljan, da se, čini mi se, neću nikada žalostiti, pa makar mi i teško bilo. Žalost truje srce, uvlači u nj onaj duh očaja da čovjek sebi uvijek nameće pitanje, čemu živim i zašto sam začet. Pogubne ove misli moraju iz glave, čovjek mora uvidjeti svoju slabost, koja mu kaže, da sve ne spada u njegovu glavu. Zadaća života nije očajavati, nego tražiti saglasnost u ovome i veseliti se nad veličajnošću uređaja.« str. 53.

14-1-1916: »Nema dana, mogu reći i sata, kad me ne salijetaju pitanja o biti života i svijeta i slično. Ja čvrsto, bar dosta teoretski, bolje reći samoživo, vjerujem, no ipak se svemu čudim ... I uvijek se pitam, Što je realno. Razum znade, no srce se iznenađuje. A onda se srce kadgod zaleti u mistične predjele, osjeća čarobnu žeđ, koja je golemija, što je bliža izvoru, bolje reći slutnji Izvora... Tajna je život. K tome je još ona oholost, vražja nadutost u čovječjoj naravi. Sam bih sebi priznao grijehe, a kad mi drugi napomene, ja se ljutim, umjesto da sam mu zahvalan. Onda i ona težnja za religijskom reformom svijeta za me je više neka težnja da se uzoholim. Može čovjek biti ponosan, jer zna, šta je istina, no tu se uvijek, pomišlja na triumf i kako ću ja na kraju imati prava, namjesto da se zgurim i priznam, da nije ništa moja zasluga, nego da se pokoravam Istini, koja je pobijedila. Poniziti se treba često i onda će istom čovjek biti na svome mjestu. Mnijenja ljudi valja prezirati u istim slučajevima.« str. 53 i 54.

Prof. D. Žanko., «Duh pobožnosti», Nedjelja, 9-26. veljače 1933.,

1. Duh pobožnosti.

»Ljeti 1927. boravio je dr. Merz na Hvaru. Njegove dnevne sv. pričesti i mise, pa ono pobožno klečanje pred svetohraništem, duboki sabrani pokloni i križanje i onaj vječiti njegov pratilac, Misal, iz kojega je strogo liturgijski pratio svaki crkveni obred, naročito Mise u nedjelje i svečane dane - učiniše, da je čitavo mjesto šaputalo o »nekom mladom svećeniku u civilu«.

Jednom su zgodom Ivanovi prijatelji i saradnici izrazili pred njim svoje čuđenje, »kako može ostati uvijek onako miran i sabran, pa dogodilo se i najteže«. To vam je zato, jer mi razmatranje za svaki dan daje osnovni ton mišljenja, pa čemu da se uznemirujem zbrkom misli, kad je sve tako jednostavno«.

Izvršivši razmatranje pošao je svetoj misi. Kod ustajanja, umivanja i hoda u crkvu mislio je na presv. Euharistiju.

Poslije večeri je čitao duhovno štivo, onda je ispitao savjest izmolio krunicu i pripremio građu za razmatranje narednog dana. Bez prestanka je nastojao u sebi probuđivati čine ljubavi prema Bogu i Spasitelju: »Krećem se, kao riba u moru, u dragome Bogu. To će me očuvati brzine, dati mir i u drugima probuđivati ljubav božansku«. Njegova je mala tajna, kako ju je zabilježio u duhovnim vježbama, bila: »Isuse, želim da Te po Mariji svaki dan sve više ljubim«.

»Nekom zgodom pripovijedao mi je prijatelj Š. s udivljenjem, kako Merz po ulici drži ruku u džepu od kaputa i moli krunicu. Kako je to bila njegova mala tajna, to sam ga u jednom razgovoru naveo na tanak led, da mi je priznao. Pitao sam ga, kada je najzgodnije moliti krunicu. S nama je bio i brat M., koji je oštro zastupao mišljenje, da se krunica moli pod sv. misom. On je ustao protiv toga dokazujući, da se Misa mora slušati liturgijski, t. j. stvarnim i djelotvornim sudjelovanjem kod čina Mise, uživljavajući se u Misterij Kalvarije prema misnom tekstu sa Misalom u ruci, a krunica se može moliti i na šetnji i na ulici ili inače u slobodnom vremenu. Ja sam spomenuo, kako je na ulici nemoguće biti sabran, a on je ustvrdio, da čovjek u duhu Božjem mora nastojati uvijek biti sabran i spreman na molitvu«. Pa eto ja svaki put od kuće do škole izmolim krunicu i tako se lakše uklanjam napastima poganske ulice«.

2. Duh odricanja tjelesnoga.

»Uostalom nije se on bojao neugodnosti i nije im se uklanjao, kako to većina ljudi čine, nego, kad je bilo potrebno, išao je ravno i svijesno u lično neugodne situacije. Vlastitu je bol blagoslovio i nerijetko je sebi i sam svojevoljno zadavao. Napose zvaničnih dužnosti vršio je rado i savjesno smatrajući s time skopčani umor i teškoću dnevnim razapinjanjem, koje donosi blagoslove u radu za spašavanje duše. Za pokoru se »električno brzo« ustajao, uvijek i bez izuzetka. Ustao je bezuslovno u onaj čas, kad je to sinoć odlučio, pa ma morao u zadnje vrijeme, kad je već bio teškom bolešću veoma oslabljen, kasnije, radi umora, po danu počivati.

Kod svakog je obroka činio pokoru za spas duše, tako, da nije nikad jelu prigovarao i da je i manje uzeo boljih jela, osobito kolača. U Parizu se naviknuo na sasvim tvrdome, obično na podu, cijelu noć ležati i tako spavati. U Parizu izjutra nije htio ništa jesti, samo je ručao i večerao i to vrlo malo. Mesa nije htio uopće da jede. Dakako, da nije pio alkoholnih pića ni pušio. Petkom je išao za tim da osjeća glad. a svaki se mjesec dana jednom kroz 24 sata posve uzdržavao od jela i pila«.

3. Duh odricanja duševnoga.

»0 sebi nije volio govoriti; uopće je malo govorio. Ono. što bi se drugoga neugodno dojmilo, nije drugima saopćavao, ako baš nije morao, i onda u veoma obzirnom obliku. U adventu i osobito korizmi izbjegavao je da se smije i da đacima u školi pripovijeda prijovijetke i šale. Poniženje je pred ljudima rado i s veseljem primao i nije išao za tim, da sebe ili svoje sposobnosti istakne. On je uvijek stupao u pozadinu, a isticao je uvijek samo Krista Kralja, Crkvu, Papu.

Opažao je svoje pogreške i savjesno ih povjeravao svome ispovjedniku, kod kojeg se ispovijedao redovno svake subote. Posebni ispit savjesti obavljao je naročito prema odlukama zadnjih duhovnih vježbi.

On se umiruje i nastoji raditi sve bez žurbe, u tempu, sabrano i mirno.

Konačno je Ivan Merz u svom apostolskom djelovanju nastupio potpuno sjedinjen s Bogom po vjeri, ufanju i ljubavi, a osobito po trpljenju. Ivanov mi je duhovni vođa češće naglasio, da je u Ivanu  «uvijek gledao čovjeka potpuno s Bogom sjedinjena, mišlju i srcem uronjena u vrhunaravni svijet«.

To su sredstva: molitva, odricanje tjelesno i odricanje duševno. Primjer našega pokojnoga učitelja se možda previše izdiže pred mene u svetačkoj molitvi, svetačkom odricanju tjelesnom i svetačkom odricanju duševnom, i pogdjekojemu će se činiti nedostiživi ideal, udaljena i za nas male neostvariva slika kreposti. Nemojmo tako misliti, jer bi posve pogrešno bilo htjeti biti kao Merz., ili ništa. Svakome od nas je Bog odredio posebnu ulogu i posebni put, a Merza nam je postavio kao putokaz u tami i nesređenosti savremenoga života.

Do Boga i do vlastitog posvećenja se dolazi kroz ova tri sredstva: molitve, pokore i odricanja.

1. On moli svaki dan misu iz misala, a da li mi i u nedjelje dostojno molimo misu ili se prislonjeni o kakov stup dosađujemo i čekamo svršetak?

2. On svaki dan razmatra, čita duhovno štivo, ispituje savjest i moli krunicu, a da li mi kroz tjedan ili mjesec uopće uzmemo kakovo duhovno štivo i to slučajno, da li ispovjedimo u mjesec dana jedamput i da li dnevno izmolimo barem jednom Zdravo Marijo?

3. On je pravio pokoru i trapio se za spas duše, a da li se mi u ideji vjere i ljubavi odreknemo užitka, naslade, navike i mane koje nas mogu i grijeha stajati; da li kontroliramo vrijeme našeg rada i da li imamo i mrvicu asketskoga shvaćanja života?

4. On je svladavao srdžbu, mržnju, smijeh, strah i taštinu. Da li smo mi u poslu spremni ostati nezapaženi, a u apostolatu ponizni i bez uzrujavanja i t. d.

Sredstva Križarske vojne su sasvim duhovnoga karaktera kao što je Križarski pokret sasvim duhovno-religijozan pokret: posvetiti duše.