F. Grgić, «Već sedma godina», Križarska straža, Zagreb, svibnja 1935., br. 1, str. 2-3

Već sedma godina

            Bilo je to pred sedam godina, baš u svibnju, Marijinom mjesecu, kad najljepši jorgovani i ruže cvatu, i kad se na hiljade naše kat. omladine spremalo, da što dostojnije i što većim slavljem proslavi svog zaštitnika sv. Ivana, kad li brzojavna žica, munjevitom brzinom pronese vijest od grada do grada, čak do Rima te od zabitnog bosanskog sela pod Vlašćem, pa sve tamo do mora, da je imenjak sv. Ivana Evanđelista - usnuo vječnim snom, te otišao pred Božje prijestolje. Poznate li tog imenjaka sv. Ivana, a da vam ga ne spomenem? Pa kako da ne bi, kad je naša organizacija njegovo čedo. To je naš Dr. Ivo Merz. Pred sedam godina ispustio je svoju plemenitu dušu, a za sobom ostavio ucviljene saradnike, borce i sljedbenike. Oni nastaviše njegovo djelo. Još danas ga nastavljaju, a pomoću Božjom nastavljat će ga i dalje.

Kao što u proljeće cvjetovi, tako danas niču križarska bratstva. Nema jednog broja »Nedjelje«, a da ne donese među vijestima »Križari« da je osnovano Križ. Bratstvo ili sestrinstvo u ovom ili onom kraju. Dižu momci barjak Kristov. Evala im! U tim bratstvima mnogo je novajlija, koji nisu mogli najednom upoznati šta mi Križari hoćemo, kako radimo, kakve ljude imamo, koji nas vode, i kakvi ljudi dadoše ideje, te smjer i pravac radu naše organizacije. Prvi među najboljima, i što je Danica zvijezda prema ostalim zvijezdama, takav  je bio - naš Ivo Merz.

Roditelji njegovi htjedoše da njihov Ivo bude - oficir, pa ga poslaše u Beč, u vojnu akademiju. Ali njegova duša nije bila za to. Evo šta piše u svom »dnevniku«, kad je bio u vojnoj akademiji: »Ispovijed, koju bih toliko želio, pa ni pričest ne mogu ovdje da primim…Tu se psuje Bog u hrvatskom, govore se svinjarije«. Eto, u kakovo je društvo upao Ivan pa se stoga i želio tog zla osloboditi.

I to mu uspije one nesretne god. 1914. Ali ne zadugo jer je naskoro morao ravno na frontu.

Bog ga je očuvao u ratu za nas. Kad je svršio krvavi svjetski pir, ode u Beč i Pariz na sveučilište. Ali njegovo učenje nije imalo samo cilj, kao što ga mnogi imaju, da dobiju ispred svog imena dva slova više dr.(doktor). On je proučavao i vjerska, i književna i umjetnička pitanja zato da što bolje i jače izgradi, te oplemeni svoju dušu. Svoju vlastitu naobrazbu i izgrađivanje nije temeljio na izmišljenim, labavim i lažnim naukama, već na vječnim Božjim istinama. Bog i crkva su mu bili nada sve. Stoga je proučavao dugo i duboko crkvenu nauku, te nastojao da njegova okolina svoje življenje udesi po toj nauci. Nije volio vjerske mekušce, nego gorljive katolike, koji će svuda raditi na slavu Kraljevstva Kristova, a po uputama crkve i sv. Oca Pape, te svojih biskupa. Stoga je proučavao papinsko pismo, a njihove smjernice nastojao provesti u djelo. Možemo kazati slobodno da u našem narodu nijedan svjetovnjak nije onolikom dubinom proniknuo vjerske istine i svoje osjećaje podredio crkvi i njenom vodstvu, kao Ivan Merz.

Stoga je on gorljivo tražio da naše kat. organizacije budu u uskoj vezi sa crkvom i crkvenim starješinstvom. On je k nama donio papinsku Katoličku Akciju i tako se može smatrati ocem Kat. Akcije kod Hrvata.

A kakav je bio u životu? Mnogi i mnogi, pa i posvećene glave bi se morale pred njim u tome sakriti. Skoro se ne može ni zamisliti, da onako pobožnim i svetim životom može živjeti čovjek koji nije svećenik.

Naš Ivan se je u tome tako istakao, da je on postao uzor pobožnosti svjetovnjaka, kojemu se mora ne samo da divimo, već da ga i slijedimo. Dovoljno je da čovjek pročita njegov »dnevnik«, koji je pisao na fronti, pa će uskliknuli: »Je li moguće, da je ovako živio i osjećao u ratu jedan čovjek?« Da! Takav mladić pozvao je omladinu i pokazao joj put. Visoko je odmah digao barjak, premda su često znale siktati ljutine zmije, ali ga nije ispustio. Dao je taj barjak viteškoj omladini Kristovoj neka ga ponese u borbu, neka pod njim vojuje i neka pobjeđuje.

Riječ žrtva urezao je na tom barjaku.

A on kao heroj prvi se žrtvovao za one ideje, čiji je barjak tako visoko digao. Križarskom rodu pokazao put. Križarski rod tim putem kroči, kroči putem Žrtve, Euharistiji Apostolata, putem koji nam je zavrtao naš Ivan a na tom ga putu vode pobjednički barjaci, jer je uz nj Bog i Crkva!

F. Grgić.

D.J.D.,«Ivanu Merzu», Križarska straža, Zagreb, svibnja 1935., br. 1, str. 3

Ivanu Merzu

            U njive naše još neizorane

Na poziv sveti Vođe velikoga

Sa skupom braće zor-života željne

Poletom stupi mlada srca svoga.

I pregnu umom, pregnu srca žarom

Ledinu krčeć i sijući sjeme,

Što no ga samo božja ruka daje

I goji božjih vitezova pleme.

Sav trud se tvoj pod krošnjom zbivo križa,

Otkle ti vrutak milosti ulio

I odakle ti svjetlost vječna sjala

I odakle si divsku snagu pio.

I kako ono u jutarnjoj rosi

Odrazuju se žarkog sunca čari –

U tvojoj tako rosno, mladoj dobi

Vječnog su Sunca ods'jevali dani.

Pa iz tog sjaja svega svog si v'jeka

Sretao na se omladine oči

I svetim žićem mlađana si srca

Pritezo k sebi ko magnetskom moći.

Prezirom ti si kalnu zemlju gledo,

A uzgor vedro čeznulo ti oko,

Ko Ivanova sveta oro-ptica

Uzvio si se visoko, visoko.

Sve moći divne prostrana svog uma,

Svu snagu srca svoga dubokoga

Žrtvovo ti si velikome Kralju

I slavi njeg'va žezla kraljevskoga.

U cvjetnoj dobi smiren sveđ i vedar

Vještinom divnom vojskovođe stara

Između prvih na mezovu prvi

Opremi čete pune sveta žara.

Da, pune žara, pune ideala

I pune čežnje za preporod sv'jeta

I pune snage za bojeve Krista

I za pobjedu kraljevstva nam sveta.

Dok n'jesi mlađan kao rose kaplja

U vječnog Sunca žaru ishlapio

I svoje prvo među nama-ovdje

Nepopunjeno mjesto ostavio;

Ali je zato u rajskome dvoru

Međ blaženima jedno mjesto više,

Odakle nama blagodati rose

I padaju nam blagoslovne kiše.

D. J. D.