«Merz priređuje veselje», Križarska Straža, Zagreb, siječnja 1936., br. 1, str. 8

Merz priređuje veselje.

Nas pokojni Dr. Ivan Merz bio je veoma milosrdan čovjek. Živio je sam najživljim vjerskim životom, u svemu nastojao nasljedovati svoga Isusa, pa nije čudo, da se je to odražavalo i u njegovom životu. Htio je uvijek biti na korist svome bližnjemu. Koliko je on puta pomogao samo našim siromašnim đacima i akademičarima, dok je bio među nama. A sigurno su i njegovi vojnici zapamtili dobro darežljivu ruku Ivanu, koja ih je darivala i pomagala u ratnoj borbi na fronti. On sam navodi takav jedan primjer u svom dnevniku, gdje pripovijeda:

»Večeras sam bio u Prateru (šuma u okolici Beča)... a poslije toga sam se priključio bosanskom vojniku Muhamedu Šišiću iz Sarajeva. Odveo sam ga na strmu željeznicu, pa na Riesenrad. Kad je bio gore, rekao je, da bi volio nego hiljadarku, da mu je mati ovdje, sestra, otac i djed, da vide... Rekao mi, da bi me dočekao kod kuće i ovcu zaklao i osam dana me ne bi pustio iz kuće, a majka da bi me njegovala zagrlila... Priprost čovjek, ne zna pisati, a tako je dobra srca. 2 krune i 40 filira me je to stajalo, no nije mi žao, jer ko zna, neće li skoro poginuti.«

A kad je po svršetku rata bio vojničkim upraviteljem rudnika u Maslovarima, radnicima je ponio hrane, odijela, cipela i duhana, a osim toga svojim ih postupkom tako pridobio za sebe, da su ga svi zavoljeli.

U Parizu opet na studiju upisao se u karitativno društvo te o njemu ovako piše jedna gospođa koja ga je poznavala: »Prema drugima je bio tako dobar, tako blag. Siromasi i radnici bijahu najveća njegova briga. Pripadaše udruženju Svetoga Vinka Paulskoga, te se starao za neku oskudnu obitelj, kojoj je često išao u posjete i davao joj od svoje malene studentske stipendije. Na velike blagdane otišao bi u jutro do tih svojih znanaca, da onda s njima pribiva kod svete Mise i Pričesti. Držim, da ga i tamo sigurno štuju.«

I kad bi ovako listali njegovim životom, našli bi puno zgoda i zgodica, u kojima bi prepoznali veliku Ivanovu dušu i darežljivo i milosrdno srce. Neka nama Križarima naš uzor uvijek bude pred očima u našem radu za sirote i bližnjega našega.

A. Alfirević D. I.,«Dr. Ivan Merz», Glasnik Srca Isusova, Zagreb, siječnja 1936., br. 1

Dr. Ivan Merz

Dr. Ivan Merz ugleda Božje svijetlo 16. prosinca 1896. u Banja Luci. Ondje je pohađao osnovnu školu i realku. G. 1914. stupi u vojnu akademiju u Wienerneustadtu, ali u siječnju 1915. pređe na bečko sveučilište. No te godine pozvaše ga u vojsku i g. 1917. ratuje na talijanskoj fronti. Tu je g. 1918. postao poručnikom. Slijedeće godine opet ga nalazimo na bečkom sveučilištu. Tu sudjeluje u kat. pokretu kao marljivi član kat. akademskog društva »Hrvatska«. U listopadu g. 1920. ode u Pariz i ondje ostade 2 godine da bolje upozna jezik i književnost francusku. Sveučilišne je nauke dovršio na zagrebačkom sveučilištu, gdje je 31. VII. 1923. i promoviran na čast doktora filozofije, a 20. X. iste godine položio je i profesorski ispit iz francuskog, njemačkog i hrvatskog jezika. Već je u g. 1922. predavao na nadbiskupskoj gimnaziji i tu je ostao do smrti. Veliku je djelatnost razvio u širenju i stvaranju ideologije orlovstva i križarstva, uopće kat. pokreta i Kat. Akcije. »Uronjen je bio u Boga« bila je njegova glavna oznaka. Umro je u Zagrebu (na klinici poslije operacije) 10. svibnja 1928.

A. Alfirević D. I.