M. STANKOVIĆ, «Vitez ženske časti», Za vjeru i dom, Zagreb, 1937., br. 12, str. 198-202

Vitez ženske časti

 

Čajanke i plesne zabave na dnevnom su redu. Svaki dan čitamo o njima u novinskim oglasima i reklamama. A iza božičnih blagdana bit će toga i više, svaki dan sve više, dok konačno zadnjih karnevalskih dana ne će ljudi zaboraviti potpuno da su ljudi. A katolici, napose organizirani katolici? Mnogi između njih misli da mora za strujom. Skinut će svoju križarsku značku ili zataknuti je na nutarnju stranu kaputa, da bude bar neko vrijeme slobodan, nevezan za križarske principe u tom smjeru. Skinut će značku da se naplaše, naluduje, bar jednom u godini. I plesat će sve od reda do iznemoglosti. Članovi i članice naše, odbornice naše, pa možda i po koja pionirka naša plesat će cijelu noć, a neki i redom nekoliko noći. Kako misli o tome naš Merz? Iznosimo njegove misli iz prije citiranih njegovih spisa.

 

PLES

 

»Sv. Otac Benedikt XV. piše o tako zvanim modernim plesovima ovo: Spominjem također one plesove, koji su gori od ostalih, a došli su nedavno iz barbarskih krajeva u modu elegantnih ljudi i od kojih se ne može naći ništa zgodnijega, što bi poništilo svaki stid. Presvijetli biskup krčki piše 1927. u svojoj poslanici: »Na obranu čestitih svetih običaja« ovo: Ni najbolji plesovi nijesu dobri, veli to Sv. Franjo Saleški u svojoj Filoteji... Uopće se može o svakom plesu kazati, da ne vodi k dobru. Stoga crkva nikada ne preporučuje ovakove zabave, nego svakoga od njih odvraća… Uvijek je teško griješan i radi toga zabranjen svaki ples, kod kojega dolazi lice uz lice, prsa uz prsa i noge među noge, općenito dakle svaki ples, zvao se on bilo kako, koji iziskuje da se drži ili da se tijesno kreće tijelo uz tijelo... A preuzv. dr. Bauer pretsjednik Bisk. konferencija odobrio je i ovu rezoluciju: Zbor duhovnika prihvaćajući direktive sv. Oca Pape i želje mjesnih Ordinarija glede plesova, zabranjuje svima Orlovima i Orlicama svaku vrstu plesova u dvoje... no neka slobodnu plešu orlovsko i orličko kolo, te ostala čedna narodna kola. Napomenute plesove u dvoje ne samo da ne smiju plesati Orlovi i Orlice, nego se ne smije dopustiti, da ih plešu gosti i uzvanici na orlovskim zabavama i priredbama«.

Iz ovih načela Merz izvodi slijedeće zaključke: »Nije dozvoljeno prirediti orlovski (orlički) ples ili slično… Orlovske organizacije kao takve ne priređuju nikada plesnih zabava… Orlovi (Orlice) imadu se lično održati obzirom na ples odredaba općega ćudoređa i crkvenih smjernica«. A koje su. to smjernice iznio je dosta jasno u citiranom spisu, u raznim člancima o plesu, a jasnije u knjizi »Katolik i moderni plesovi«.

Kako je Merz dobro znao, da će i među nama organiziranim katolicima biti takvih, koji to neće shvatiti i koji će tvrditi, da im ples lično nije naškodio, te on vrlo mudro nadovezuje: »Iz iskustva znamo, da su plesovi u dvoje za većinu ljudi grešna prigoda. Iz ljubavi prema bližnjemu, pa makar nama lično ne škodio po gdjekoji ples u dvoje (n. pr. valcer) odrecimo se tih plesova u dvoje... I na našim zabavama ne dajmo da se plešu plesovi u dvoje«.

To što je Merz tražio, traži i križarski Priručnik. Jedino je u pitanju valcera Priručnik malo više rastezljiv. Pa ipak, kako sa mnogima od nas te stvari daleko. I kako ih nećemo da razumijemo, iako su smjernice tako jasno iznesene. Zar neće Merzova godina donijeti i u tom pogledu katolički radikalnije gledište u naše redove?

TJELESNI ODGOJ ŽENSKE OMLADINE

 

I tim se pitanjem bavio dr. Ivan Merz u iskrenoj želji, da se odgoj ženske omladine upravi po onim smjernicama koje je dala najiskusnija odgajateljica - Crkva katolička. Prema smjernicama njemačkih i austrijskih biskupa, izradio je spis: »Tjelesni odgoj ženske omladine«, iz kojega vadimo samo neke misli.

»I djevojkama je vrlo potreban tjelesni odgoj, a pogotovo onima, koje stiču svoj kruh izvan porodice, a često u nezdravim okolnostima (krojačice, uredi, tvornice). Seoska omladina ne treba toliko tjelovježbe kao gradska, no selo treba da unese u grad narodne običaje (poglavito religiozne), koji se mogu shvatiti našom narodnom ritmikom«

Da se uzmogne zadovoljiti opravdanim potrebama djevojaka u smjeru tjelesnog uzgoja, to treba s jedne strane spriječiti, da se katoličke djevojke upisuju u interkonfesionalna, protukatolička ili slična tjelovježbena društva (ritmičke škole s kultom golotinje), jer uz vjersko moralne pogibli, što tamo prijete, u njima duh ne vlada tijelom, nego nasuprot, a s druge strane im valja dati priliku, da se toj njihovoj potrebi udovolji unutar katoličkih udruženja«.

Treba u načelu prekinuti s istovjetnošću muške i ženske tjelovježbe. Ženska tjelovježba mora stajati u opreci s muškom radi posebnog naravnog poziva žene. Djevojke smije obučavati u tjelovježbi samo ženska osoba. Isto tako tjelovježba i tjelesni uzgoj mora biti odijeljen po spolovima«.

Merz je te misli iznosio s posebnim obzirom na tadanju orličku gimnastiku. Za sport je dr. Merz iznio ove misli:

»Plivanje je vrlo zdravo, no mora da je odijeljeno po spolovima i u čednoj kupaćoj nošnji; sklizanje i vožnja na skijama vrlo je zdrava. Valja paziti, da to bude u dobrome društvu«.

Onda se dr. Merz opet osvrće na tjelovježbu i zaključuje ovako.

»Ritmička se tjelovježba može u toliko gojiti, ukoliko služi poduci u pjevanju. Oblik i misao ritmičkih vježbi mora odgovarati dobi djevojke i uzvišenom idealu ženskoga dostojanstva. Isključivo gajenje ritmičke gimnastike valja zabaciti. Psihologija pokazuje, da na dušu žene upravo razorno djeluje, ako ona kultivira proživljavanje stanovitih osjećanja, kako se to danas čini u većini ritmičkih škola«.

 

MODA

 

Ne znam da li je o kojem predmetu Merz toliko pisao kao o ženskoj modi. Možda će se kome to učiniti malo čudnim. Pa ipak, ta je stvar sasma razumljiva, ako se ima u vidu, da je odijelo odraz nutrinje, duše, a ženska je duša od Boga određena za tako veliku i uzvišenu misiju. Po svim katoličkim časopisima Merz je napisao upravo bezbroj članaka o tom pitanju. Tražio je i prevodio okružnice o modi, koje su izdali biskupi iz drugih katoličkih zemalja. I tu je upravo diktatorski nastupao. Počeo je provoditi reforme odozgo, od voditeljica pokreta.

Naše su ga djevojke razumjele. Bar one dublje, one koje su čeznule za jakim unutarnjim životom. Po čitave sate obrazlagao je pitanje mode s katoličkog stanovišta, i nije mu bilo žao vremena. A koliko bi tek to pitanje morao obrazlagati danas! Iznosimo izvatke iz njegovih članaka, koji su već davno zaboravljeni. Prvi nosi naslov »Krijesnica«; nije dovršen ili mu se možda završetak izgubio u uredničkom stolu našega glasila.

»Ništa na svijetu nema ljepšega od ljudske duše, koja je zaodjenuta u ruho Kristove nevinosti i Kristovog sjaja. Pa ipak se to izvana na čovjeku ne vidi. Zašto, pitate me, zašto da se uopće mora vidjeti izvana; dosta da je duša zaogrnuta blistavom odjećom Kristovom, a sve ostalo je sporedno. No možda naše mišljenje nije ispravno!

Prvi su ljudi izgubili blistavo ruho Milosti posvećujuće, i golotinja njihove duše kao da se odrazivala na njihovu tijelu. A da se ne vidi da im je duša gola i ranjena, oni sami pokrivaju svoje tijelo, a i sam Tvorac im pomaže kod toga. Zar nas dakle ovo pokriveno tijelo ne upućuje na to, da i naša duša mora da je nečim pokrivena? Zar nije istinita misao kršć. mudrosti, da tjelesnim sredstvima dovodimo do duševnog svijeta? Ako dakle naše tijelo pokrivamo, zar na taj način svemu svijetu ne ispovijedamo, da čvrsto vjerujemo, da i naša duša treba da je Milošću zaodjenuta? Da, ako naše tijelo lijepo i čedno odijevamo, postajemo apostolima svetoga krštenja, propovijedamo, da se po svetom krštenju naša gola i izranjena duša obukla blistavom i divnom odjećom krsta upravo onako kao što se naše golo i od pohote izranjeno tijelo zaogrnulo lijepim i čednim odijelom.

Zato dakle da naša ukusna i čedna odjeća ne bude slikom lijepe odjeće, u koju nas je Bog obukao svetim krštenjem. Tako činimo radi Isusa i radi nas samih. A zar da ne mislimo malo na naše sestre i na našu braću? Mnogi lutaju svijetom i traže Isusa i ne mogu da ga nađu. Možda Isus hoće, da ga zalutali nađu upravo po vama; da Njegovo obličje pronađu i otkriju na Vašoj čednoj i ukusnoj nošnji?«

Drugi je članak izašao u Za vjeru i dom god. 1925. Merz opisuje, kako s jednom Orlicom prolazi Misijskom izložbom u Rimu. Oni se zajednički dive onome, što nosi žig ljudskog uma, ljudske duše.

»U isti čas opazih na vama, gospodjice, da ste vaše lice upravo okrenuli na drugu stranu. Da vam pravo kažem, neugodna tjeskoba obuzela je i mene, kad sam opazio pred nama gospođu s rukavima od jednog decimetra. U ovoj atmosferi umnosti, koja se trsi da materiju oduhovi, ne možete podnesti golu materiju…

Dobro opažate, gospodjice, ljudsko lice kao da tvori iznimku… Ljudsko lice je izražaj ljudskog dostojanstva kao kralja sve prirode. Želimo li da se upoznamo s ovim ili onim čovjekom, ne gledamo njegove nepokrivene ruke ili druge dijelove tijela, već njegovo lice, njegove oči.

Jeste li ikad dulje posmatrala sliku naše nebeske kraljice? Znate li na koga mislim ? Na malu sv. Tereziju od Djeteta Isusa… Vjekovi će promatrati njezino anđeosko lice i neće ga se moći da na gledaju… A šta mislite, da je njena ruka otkrivena i to samo do lakta? Sav taj nadnaravni čar pada… Ćutiš da nas pogled na tu ruku, makar to bila ruka svetice, ne vodi tako neizravno u duhovno carstvo Milosti…

Vi ste Orlica! Vi radite u Katoličkoj Akciji… Vrhovni vojskovođa naše vojske je Papa, a zatim dolaze biskupi. Oni su već rekli svoju. Rukavi ispod lakta!... Misijska izložba, koja je tako očita manifestacija triumfa duha nad materijom, upućuje na radikalni modni apostolat. Kad su tolike djevice mogle na dan svojih zaruka predati svoj život Kristu i umrijeti mučeničkom smrću, zar da smo mi tako malodušne, da za ljubav Krista, koji govori preko Petra i biskupa, ne bismo mogle pridonijeti žrtvicu od dva centimetra sukna«.

Mislim da nitko nije o tim tako delikatnim stvarima ljepše i katoličkije progovorio od našega Merza. Križarice, razmisli malo na tom i znaj da Merzovu godinu nećemo proslaviti ako se opet ne vratimo onome što je Merz žarom i gorljivošću jednog sveca zastupao.

 

NJEGOVIM PUTEM

 

Vitez ženske časti je mrtav. Skoro će biti i 10 godina, što smo ga sahranili. I sad se sjećamo mnogih pojedinosti iz njegova života, iz naših susreta i razgovora s njim. S kakvim je oduševljenjem govorio o oblačenju benediktinki. Sam umnaža na stroju ispitivanje savjesti pokojne Danice Širola i dijeli ga Orlicama. Svakom zgodom ističe vrijednost žene, čast žene, dostojanstvo žene. Naglašuje da Orlica mora biti etički ideal i braći Orlovima.

No nitko mu nije dao toliko hvale kao naše članice. U ničijim dušama nije njegova nauka tako živa kao u križarskim. I nitko nije tako ganutljivo čuvao njegov kult kao hrvatske Križarice. Najljepši članci i najtoplije molitve izašle su iz naših redova. Jedna naša sestra iz Bačke piše: »Nijesam poznavala lično dra Merza, a to nije ni potrebno. Duh njegov živi u našim organizacijama i u našim dušama. Ja ga poznajem kao čovjeka Euharistije, Žrtve i Apostolata, a to je dosta«.

A druga piše ovako:

»Samo jednom u životu mi smo se susreli. Tamo gdje vlada mir i šutnja tamnih čempresa; tamo gdje na crnoj granitnoj ploči dominira sivi križ; tamo na poljani iza arkada zagrebačkog Mirogoja, tamo je bio naš prvi susret na Dušni dan 1931. - Samo jednom nijemi susret. A onda čvrsti prijateljski vez dviju duša. Jedne, što uživa plamen beskrajnih visina i druge što još putuje kroz maglene poljane.

Od toga prvog susreta vjerno me prati, on Rimljanin, rimska duša, Papin čovjek, vječni student Papinih enciklika i odredbi, on »homo catholicus«, on naš dragi dr. Ivan Merz.«

M. Stanković