|
|
|
Misli i djela novog hrvatskog pokoljenja u radu za Boga i Hrvatsku (Govor Dr. Ivana Protulipca na zboru o Merzovu danu u Zagrebu, 15. V. 1938.).
I.
I narodi u svom životnom uspinjanju i razvijanju imadu časova sjajnog poleta i napredovanja, ali i časova tragičnih stagnacija i klonulosti. Nema naroda, koji nije prošao časove uzdignuća i časove poniženja. Koji nije vidio vedrinu ostvarenih nada, ali i led zlih i teških vremena. Ako pak promotrimo u viziji onu talasastu liniju, u kojoj se razvijaju životi naroda u vječnom gledanju u ono nepoznato: Naprijed, onda ćemo opaziti jednu zanimljivu pojavu. Tragični su dani, kada narodi dožive slomove svojih političkih i gospodarskih težnja. Srce svakoga živoga naroda krvari, ako on izgubi svoju političku slobodu ili padne u ropstvo tuđe gospodarske premoći i izrabljivanja. Ali historijska je istina i to, da narodne političke ili gospodarske tragedije nikada nijesu trajne. Da narodi redovno nikada ne izgube života i ne umiru pod nedaćama svojih političkih poniženja i materijalnih slomova. I onda, kada izgleda, daj je nasilje pobijedilo i da više nema ni tračka nade za novu, zlatnu slobodu, onda se uvijek javljaju vjesnici, koji naviještaju bolje dane. Božja Pravda nikada ne napušta pojedince ni narode, koji su bez svoje krivnje pali u nevolje i poniženja. Zato povijest, kada bilježi slomove i smrti velikih i malih naroda, redovno konstatira, da su uzroci smrti drugi, nego li vanjska sila ili materijalna nevolja. U svom djelu »Untergang des Abendlandes« prorekao je Spengler propast cijeloj zapadnoj civilizaciji ne radi toga, što bi možda evropski narodi imali premalo oružja i novca, da brane svoju slobodu i gospodarsku moć, nego zato, što su zapadni narodi izgubili svoju dušu. Toma Masaryk, opisujući tragičnu propast staroga Rima, morao je konstatirati, da je Rim propao u času, kad je imao najviše oružja i najviše novca, jer je napustio etičke osnove svojega života. A maleni Hrvatski narod nije propao u crnim vjekovima najtragičnije političke sudbine i gospodarskog potlačivanja za mletske, turske, madžarske i brojnih drugih najezda samo zato, jer je imao zdravu i krepku, solidno izgrađenu i ničim nezaraženu narodnu dušu! Kada bi po ljudsku bilo, posve je sigurno, da na ovom odsječku zemlje ne bi bilo više ni traga Hrvatima, da nije bilo vječnoga vrutka, iz kojeg su nicale sveudilj nove zdrave mladice i novi izdanci, koji su produživali život naš iz pokoljenja u pokoljenje.
II.
Kada danas gledamo po cijelom svijetu uzbuđene i uznemirene narode, silne pokrete za obnovu nacionalizma, nacionalnog duha, u povijesti neviđene pokrete masa, često još vrlo nejasne i neodređene u konačnim ciljevima i zahvatima, a često i pune zabluda i proturiječja, onda ih možemo pravo shvatiti i dokučiti samo, ako znamo ono, što je njima prethodilo. Par je stoljeća pred nama cio svijet bio pritisnut strahovitom laži, koju su u blještavoj odjeći slobode, napretka i demokracije predstavljali kršćanskim narodima filozofi materijalizma na području filozofije i socijalni filozofi žido-marksizma i žido-kapitalizma na području ekonomije i socijalnog razvoja naroda. Mozak i duša kršćanskih naroda bili su tako omamljeni, da su najkršćanskiji narodi počeli odbacivati kršćanstvo, da su se najnacionalniji narodi počeli odricati vrijednosti svoje nacije i tražiti utoćište u parolama: »gdje je dobro, tu je domovina«, da su se najorganiziraniji narodi predali u klopku lažne demokracije, tobože uime vlade naroda, a stvarno u vlast internacionalno organizovane masonsko-židovske vlasti, koja je »demokraciju« stvarala svojim novcem, štampom i dobro povezanim vrhovima u društvenom poretku. Prijetila je strahovita pogibao svijetu, da će se ostvariti plan o svesvjetskoj vlasti mračnih međunarodnih sila, koje će uništiti cijelu kršćansku civilizaciju i zarobiti sve narode. Ali - narodi su se probudili. Probudila ih je strahovita slika krvavoga kola u Rusiji, pa sjene propasti, koje su se počele pokazivati po svim zemljama i narodima. I narodi su reagirali. I sve ono, što se danas događa u svijetu, ova gigantska borba, kojoj smo svjedoci, nije ništa drugo nego borba naroda, da nađu svoju narodnu dušu, da obnove porušene narodne ideale i postanu sami gospodari svoga života i svoje slobode. U tim borbama bit će mnogo skretanja i mnogo zabluda. Ali mi smo čvrsto uvjereni, da će kršćanski narodi oprati sa sebe prah i zbaciti nečist, kojima ih je natovarila perioda masonsko-židovske vlasti na svijetu. Da će se vratiti na stare puteve, jedino i ispravne puteve stare kršćanske Evrope, koji su jedino sigurni i jedino trajni. Da će se vratiti Bogu, nacionalizmu i socijalnoj pravdi za sve, koji rade i hoće raditi. Mi smo Hrvati sretni, da naša tragedija nije bila ipak tako teška, kakova je uistinu bila za mnoge i mnoge narode. Iako smo na području političke slobode, gospodarskog napretka i kulture strahovito stradali i patili, ipak moramo biti sretni, da zlo nije ušlo duboko u naše duše. Da nijesmo izgubili svoju dušu. Da i onda, kada su nevolje naše bile na vrhuncu, a vrani gavranovi veselili se plijenu, nisu bile bitno taknute temeljne vrednote našega života i našega opstanka. Mi smo uvijek sačuvali, uvijek zadržali našu dušu: onakvom, kakvu su izgradili vjekovi hrvatskog narodnog razvoja na temeljima idealne primjene načela naše katoličke vjere, njezinih duhovnih kulturnih i socijalnih vrednota na bit naše duševne i nacionalne formacije. I sadanja hrvatska pokoljenja ne nalaze se pred onako strašnim problemima, kao toliki drugi narodi. I mi se nalazimo pred teškim i zakučastim problemima, koji se odnose na izgradnju našeg nacionalnog života. Ali pred svim tim problemima, proglašujemo i naglašujemo, da je riješen zauvijek prvi, bitni i temeljni problem našega gledanja na svijet i život, a i našeg opstanka: Da mi ostajemo uz Boga, uz katolički nazor na svijet i život, uz tradicionalna dobra naša na tom temelju izgrađena. To je bit naše nacionalne duševnosti, kod koje ostajemo i koju nikada ne damo osporiti ni u pitanje staviti. Hrvatski narod je sretan, da kod njega, u širokim njegovim slojevima, koji čine narod, nije nikada ni dolazilo u pitanje naše pozitivno opredjeljenje za Boga, za kršćanske zakone poštenja i društvene pravde. Jer je vjeru katolički narod kao cjelina uzimao kao bitni dio svoga vlastitoga života. Za nju nijesu ginuli u herojsko doba naše prošlosti samo najbolji naši, nego su nju kao dio hrvatskog nacionalnog života tražili i vjesnici našeg novog hrvatskog nacionalizma. Za nju živi Kvaternik. U svoju oslobodilačku nacionalnu parolu nju stavlja Starčević. Za njega je »Bog i Hrvati« obnovni i politički program nacionalno probuđene Hrvatske. Nju u svoj program unosi i Radić. Njoj daju dolično i časno mjesto u formaciji nacionalnog života i današnji provodiči hrvatske nacionalne stvarnosti. Kod nas može biti samo pitanje, da naš katolicizam ne samo po opredjeljenju, nego i po stvarnom životu pojedinaca bude stvarnost. Da svaki pojedinac po njegovim načelima živi i radi. A onda i drugo pitanje: Da se naš katolicizam i dalje sačuva kao dobro naše nacionalne sredine i da se nikada ne zatvori u krug »jedino vjernih«, koji će se ograditi zidom nepovjerenja, grupaštva i klikaštva od nacionalne naše sredine. Ovakav, preporodni katolicizam, koji tiho ulazi u duše, da u njima ostvari revoluciju duha u novoga čovjeka, je i životni program jednoga od najvećih Hrvata, velikog borca za Božjega čovjeka-Hrvata, našeg Dr. Ivana Merza. Dr. Ivan Merz spada u red najvećih graditelja nove Hrvatske. Mnogi od Vas nijeste možda o njemu mnogo znali niti ste ga poznavali. Mnogima će biti i čudno, da se o njemu toliko govori ne vidješe vanjskih djela njegova rada niti čuše za njegovu slavu. Ali, evo, ove tisuće križarske omladine po svim hrvatskim krajevima živi su svjedoci, da je Dr. Ivan Merz bio velik prorok nove, mlade i Božje Hrvatske. Jer Križari, su odraz njegova duha, deblo, koje je izraslo iz njegove njive, nepokolebljivi čuvari jedne od najvećih duhovnih baština Hrvatskoga naroda. Razumjeti današnje Križarstvo i vidjeti … njegovih gledanja i poteza, znači poznavati i razumjeti velikog čovjeka, borca i patnika Dr. Ivana Merza. Došao je u Hrvatsku kao prorok Božji. Obišao je svijetom. Gledao je kako drugi i narodi pate i ginu samo zato, jer su u stoljećima zaboravljali, da je osnov naroda i njegove sreće: čovjek. I zato valja stvoriti čovjeka. Novoga čovjeka za nove dane, u koje ide čovječanstvo. Tako mora biti i u Hrvatskoj. (Svršit će se.) ID., «Dr. Ivan Merz, sjedinjen s Kristom „moli misu“», Život s Crkvom, 1938. br. 8, str. 191-195
Dr. Ivan Merz
»Savršenstvo se ne svršava s odricanjem nego sjedinjenjem. Ono ne čini od nas siromahe, nego bogataše; prvo blaženstvo tiče se onih, koji posjeduje kraljevstvo«.[1] Dr. I. Merz je sigurno znao, gdje se nalazi Bog. Oslobođen onih teških muka traženja, koje tako iskreno potresaju čovjeka, kada čita Ruse i neke francuske konvertite, Merz se odjednom našao u Srcu Božjem. »Na Merzu su, čovjek bi skoro smjelo rekao, milost i duhovni svijet eksperimentalno dokazani. Njegov vjerski razvitak i ascetsko sazrijevanje, osobito na početku njegova duhovnog puta, nemaju naravne eksplikacije. On je sasvim samonikao duhovni plod. Svoje sokove on nije povukao sa zemlje. Nigdje ih oko njega nema. Ako ne ćemo da se na njemu ogriješimo o načelo dovoljna razloga, moramo priznati metafiziku milosti i nevidljivoga svijeta. Ona ga prožima sve jače i jače. Bez nje ne može se Merza uopće razumjeti«.[2] Istina, on sam za prvo svoje doba veli, da je to doba »estetskog katolicizma«, ali on i tada čuva čistoću iz svrhunaravnih motiva, on čezne za Euharistijom, a u ratni dnevnik bilježi i ovu misao: »Boga zaboraviti nikada! Težiti neprestano za ujedinjenjem s njime. Svaki dan – ponajbolje u zoru – upotrijebiti jedino za razmišljanje, molitvu i po mogućnosti u blizini Euharistije, ili kod sv. Mise. Taj sat ima da bude izvor dana…«[3] Ne radi se dakle o traženju nego o ujedinjenju. Problem Merza, to je problem ujedinjenja s Bogom. Čista via unitiva! Kod njega radi Bog sam, direktno u dubini duše, gdje dopire samo mistički pogled kao i kod E. Psicharija. Upravo je frapantna sličnost između nutarnjeg duhovnoga procesa kod ova dva odabranika Duha, dakako s tom razlikom, što se kod Merza ne radi o konverziji nego o direktnom usponu. U njima se podjednako osjeća »veličanstveno svjedočanstvo realnosti i efikasnosti milosti« (Maritain za Psicharija), uskoro im ne treba apologetika, inače toliko potrebita velikoj većini; katolicizmom ne zadovoljavaju lične potrebe i osjećaje; ne osvrću se na nacionalnu tradiciju i ne vole govoriti o katolicizmu kao sredstvu za bilo kakovu zemaljsku potrebu. Obadvojica hoće samo Istinu, Učitelja! Istinu kao takovu, u punoj objektivnosti, radi nje same! Duhovni život mi je »razmatranje o božanskim stvarima i sudjelovanje u unutarnjem Božjem životu« (Merz). To se dokumentalno vidi u Merčevu Dnevniku i njegovu životu među nama, a kod Psicharija u divnom »Voyage du Centurion« i svemu onom, što su o njemu napisali Maritain, Massis, A. M. Gaichon, Bourget i Calvet. (Dalo bi se povući vanredno interesantnih paralela u ovom istom smislu između Merza i Newmanna, te Merza i Pier Giorgia Frassatija, prema onome, što su iznijeli. H. Bremand i A. Cojazzi u odličnim biografijama ovih modernih kreposnika, ali ovdje ne možemo u to ulaziti potanje). Ovdje bismo danas htjeli istaći sjedinjenje Ivana Merza s Bogom preko sv. Mise i Euharistije. Još prije nego se upoznao s liturgijskim pokretom, njegova duša živi u tajni sv. Mise. Kao student u Beču bilježi u svoj dnevnik: »Sjajna su neka mjesta iz Ivanova Evanđelja o Pričesti. Kod zadnje sam Mise mnogo o njima razmišljao i tako se uživio, da sam zbilja mistički osjećao pretvorbu i da je ondje prisutan Krist, kojemu se moramo klanjati, onaj isti, koji je negda (na zemlji) živio, onaj isti još ljepši…«[4] I nikada to sjedinjenje ne će popustiti. Ono kod Merza iz dana u dan raste. Bog nam je dopustio, da ga sigurno u tome možemo slijediti po njegovu intimnom Dnevniku i životu: »Čitam »De imitatione Christi« i razmišljam. Velika je to knjiga, puna mistike, koja i meni treba. Čovjek vidi u svakom času, kako je malen, a kako je velik Onaj koji je umro za nas, koji nam daje Hljeb, samoga Sebe, svu onu veličinu i svu ljubav; ne može se izreći, šta se ćuti, kad se On s nama sjedini…«[5] »Sada upravo razumijem velikog Papu Pija X, što je izrazio želju za čestim, pače svakidašnjim blagovanjem Gospodina. Tim se može istom dublje zaći u taj svijet, približiti se Gospodinu i s Njim se razgovarati.«[6] Kao vojnik na talijanskoj fronti ne prestaje živjeti s Misom i od Mise, koja mu sve više postaje središte čitavoga dana. »Boga zaboraviti nikada! Težiti neprestano za ujedinjenjem s Njime. Svaki dan - ponajbolje u zoru - upotrebiti jedino za razmišljanje, molitvu, i to po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. Mise. Taj sat mora da bude izvor dana, u tome satu valja čovjek da zaboravi na cjeli svijet, da izgubi sve brige svijeta, svu nervozu života, da bude miran kao u kolijevci…«[7] Kad se vratio iz rata te nastavio u Beču studij filozofije u njemu »je plamen za beskrajnim visinama, žar za nepomućenim grljenjem Sina i Oca i Duha«, a da do toga dođe, kako sam bilježi u Dnevnik 12 V 1920 g. treba pored pokore i svladavanja »primati dnevno sv. Pričest«. Baš te godine je Dr. Merz u St. Gabrielu kod Mödlinga u duhovnim vježbama upoznao veličanstvo Liturgije i otada je on njezin najdublji poklonik i apostol. Stil mu poprima umjetnički čar kadgod piše o Liturgiji i o Bl. Djevici Mariji. Konačno u Parizu njegov studij i njegov duhovni život kreću se isključivo liturgijskim putem. »Ali po svemu što se čini, da je Pariz izvršio na njega u tom smislu najdublji utjecaj, da je baš kroz francusku katoličko-konvertitsku literaturu osjetio svu realnost Kristove prisutnosti u rimskoj Crkvi. Sa dušom, kakvom je Ivan došao u Pariz 1920, proći kroz čudio katoličkoga srca moderne Francuske pišući disertaciju tragajući! isključivo za najintimnijim aspektom Crkve, za liturgijskim duhom, to znači proći jedinstveno krštenje vodom ljepote. Kroz francusku religioznu poeziju vođen za ruku od de Maistre-a, Huysmansa i Claudela Merz se smrtno zaljubio u kolektivnoga Krista i ne samo naučio nego i lično doživio njegovu realnu prisutnost u Crkvi i svemu crkvenomu... nadnaravno doživio kroz psalme i liturgijsku molitvu Mise, o kojoj ga je snažno poučio slavni Don Guéranger.«[8] U Parizu je počeo i do smrti nastavio dnevno »moljenje sv. Mise« iz svog francusko-latinskog misala, a kad se vratio u Zagreb bio je prvi naš oduševljeni apostol i sv. Mise i »moljenja sv. Mise«. Dosta je pročitati oduševljeni članak »Razmatranja o Rimskome Misalu« (Hrv. Prosvjeta 1922, 81) povodom prvoga izdanja Misala u hrv. prijevodu od Dr. D. Kniewalda. Te nije samo zanos, to je zrelo i duboko poznavanje predmeta, to je ličnost pretočena kroz Misal u čistu liturgijsku dušu. Na đačkom sastanku u Požegi 1924 u predavanju »Duhovna obnova po liturgiji« pored ostaloga daje ova dva savjeta: 1) Razmatraj dnevno na temelju Misala; 2) Ne prisustvuj sv. Misi, a da se tom prilikom ne pričestiš. Sam je tako radio sve do smrti. Sv. Misa je snaga i svijetlo svakoga njegova dana. Izgledao je kod Mise preobražen. Jedan svećenik sa o. Hvara opisuje, kako mu je Merz služio kod svete Mise i kako je Merzu pružio sv. pričest: »Pružajući mu svetu hostiju pričinilo mi se, da mu s lica izlaze neke zrake, tako je ono bilo anđeoski svijetlo, gotovo preobraženo, kakvo se tek vidi na slikama sv. Alojzija… Nikada ne ću zaboraviti onog minuta otkrivenja.«[9] Svi svjedoci pripovijedaju, da je njegovo »moljenje sv. Mise« ostavljalo izvanredan dojam. To je za njega bila do punine svečanost prepuna čudesa, koju navika nikada nije učinila banalnom. Kao što je pisao sa razumijevanjem o prijevodu Misala, koji mu je »najvrijednija knjiga, što je uopće imamo na hrvatskom jeziku«, tako je pisao o koralnom pjevanju i o pjevanoj Misi: »Kako je dostojanstvena svečana konventualna Misa! Kako ide sve polako, da čovjek osjeti kucanje vječnosti! Čemu se žuriti, kad čovjek pjeva hvalu Božju, radi koje je i stvoren.« On očekuje duhovnu obnovu po liturgiji i stoga sam lično prednjači i preporuča: »Uoči svakog dana treba pročitati ili Misu slijedećeg dana, ili u cijelosti ono poglavlje iz evanđelja ili poslanice, koja će se čitati… Ovisi o vremenu, da li ćete vaše razmatranje obaviti izvan Mise ili za vrijeme same sv. Mise. Ja bih svakako bio za to, da za sv. Mise ništa (drugo) ne molite, nego da molite samu sv. Misu… Sv. je Misa bez sv. pričesti donekle fragmentarna. Žrtva je tek onda potpuna, kad se u Misi u najtješnjim vezama ljubavi sjedinimo s Isusom i pretapanjem jedne biti u drugu. (…) U tom je činu i vrhunac cjelokupne liturgije. Sve molitve i pjesme, sve naše rezmatranje, svi naši čini tijekom dana moraju biti Kristocentrični: moraju biti upereni prema tom jedinom času našega dnevnoga života. Na taj se način već na zemlji ispunjava zadnja svrha naša i mi postajemo dionicima same biti Božje.«[10] Divno je pustiti, da govori Ivan Merz, stoga završimo ovaj članak sa njegovim riječima iz pisma, što ga je napisao spomenutom svećeniku sa Hvara dva tjedna prije smrti: »Mislim, da se vrhunci stvorene ljepote nalaze u Misalu i Brevijaru, u pontifikalnoj Misi i gregorijanskim melodijama.« «Čovjek kojem je život bio Krist. Dr. Ivan Merz», Subotičke novine, Subotica, 1938., br. 20, str. 3
Čovjek, komu je život bio Krist
Ovaj mjesec križari svuda diljem lijepe nam domovine slave desetogodišnjicu smrti Dr Ivana Merza. To ime znači za njih jedan program ili bolje Dr Merz je ostvarenje ideala i gesla križarskog Merz je bio čovjek žrtve, Euharistije i apostolata. Ivan se rodio u Banjaluci 16 XII. 1896 u časničkoj, vjerski indiferentnoj obitelji. Ali Duh Božji duše gdje hoće. I tako je još posebna skrb Božje ljubavi pratila razvoj ovog lijepog i darovitog djeteta. I trebalo je da budilac novog vjerskog pokreta u hrvatskom narodu iziđe iz indiferentne okoline. Tako je on dublje upoznao i iskusio rane društva i jasnije upoznao gdje je tomu pravi lijek. Kao idealnog i umjetnički nadarenog mladića uvodio ga njegov profesor, hrvatski literarni kritik Dr Ljubomir Maraković u razumijevanje i upoznavanje svjetske literature, a ujedno i povjerljivim razgovorima utjecao na vjerski život svojega učenika. Upravo zapanjuje zrelost literarnih sudova kao i obilnost lektire u VIII razredu. No Ivan već sada nije ostao samo kov estetskog uživanja. Njega je sve poticalo na dublje istraživanje života i on piše u ivom dnevniku: „Literati su ogledalo ljepote i prirode. Oni čovjeka poput prirode vode u metafizici“. Doći će dani, kad će Merz ostaviti ovu sitnu nesigurnu pomoć i baciti se neposredno na proučavanje onih problema i zakona što ih duhovni tobom nosi. Po želji roditelja pošao je iza mature u vojnu akademiju u Bečko Novo mjesto, gdje dovršiše svoj život slavni Petar Zrinjski i Franjo Frankopan. No njegova vjerska produbljenost i literarna kultura nisu mogli izdržati tamošnji Drill i moralnu lakoumnost pojačanu ratnim prilikama. Njegov dnevnik iz toga doba jest jedan neprekidni krik za slobodom i usavršenjem: „Kad čujem da se gadno govori, kad se i moju dušu hoće gadne slike da uvuku, uvijek vidim sliku Madone s Djetetom, onaj lijepi i majestetični i blagi izraz, ono usredotočenje svega uzvišenoga (19. XII. 1914)“. Hoću da budem slobodan, hoću da zađem u dubinu stvari, ne da učim ono što i sami predavači samo površno znadu. (8. XII 1918) Roditelji su mu udovoljili želji te je izišao iz vojne akademije, ali i Ivan da pokaže poštivanje roditelja upisao se na pravo, ali je i niz kolegija filozofskog fakulteta upisao. U Beču je postavio temelje svojoj znanstveno-umjetničkoj izobraženosti kao i intenzivnoj vjerskoj kulturi i životu gdje razum i vjera dobivaju primat nakon teške krize. G. 1915 bi pozvan u vojsku. U glavnom je bio na talijanskoj fronti. Njegov ratni dnevnik je pravo remek djelo, ne toliko po stilskoj ljepoti, i ako je i ona zamjerna, već po onoj dubljini promatranja samoga sebe kao i svega oko sebe. Ivan je na fronti došao do svetačkoga proživljavanja vjere. I kad mora da vidi grijeh, on konstatira: osjetio sam grozotu, gdje se odigrava jedna gigantna čovječja tragedija u naravi, u životu, koja uništuje egzistenciju duševnog čovjeka, koja ga iz nepregledne visine čovječijeg dostojanstva titanskom snagom baca u besmislenost, nerazum… Duševno je siromaštvo, praznina, grijeh“ (11. IV. 1918). I kad mora trpjeti, pa i nepravedno suđen, on se diže do visina, koje su prosječnom čovjeku nedogledne: „Osjećam nekakovu zadovoljštinu, upravo sreću što nepravedno trpim; ta sličniji sam Kristu. Doduše koja razlika. Jedino u ovoj duševnoj boli mogu približno sebi predstaviti Krista raspetoga; radi ničega, bez ikakovih interesa dati svoj život, dati se raspeti nepravedno za čovječanstvo. Bože Kriste. (6. IV. 1916) Snagu je nalazio u Euharistiji: ,,Ovo je drugi Uskrs, koji sam u tuđini sproveo. Na uskrsnu nedjelju – jučer - primio sam sv. Pričest i to mi je dalo snage i ulilo u dušu neizmjerno blago sreće“. (24. IV. 1916). Njegov heroizam nije zadovoljan naporima vojničkog života te piše: Život je težak; težim za apstinencijom ali ne ide tako lahko. Nastojim da se odučim zajutarka i popodnevnog jela. Spavam već nekoliko dana na zemlji i kušaću da ranije nego obično ustajem (barem oko 6 s) pa da se mogu više sam s Bogom pozabaviti. Odviše govorim, suviše sam u društvu, slab sam u patnji (27. I. 1918) I smrti je gledao u lice više Duta: „Mine i granate sve grme i frču oko nas, lete i pušu preko glave, a mi se jedva sagnemo, da sklonimo glavu od gelera. Kad je čovjek dulje vremena na fronti, postaje smrtna opasnost svagdanja stvar i čovjek zaista malo misli na smisao života.“ (11. VII. 1918). Ali Merz je misli, svjedoči njegova bilješka od dva dana kasnije: „Shvatilo u našu baraku. Šinci odbilo glavu,... Zahvaljujem molitvi majke i mojih zlatnih prijatelja što živim, jer ja ako i mnogo mislim na Boga - zapravo malo molim. Po cio dan ležim u kaverni, nešto jedem, pomalo pišem, pa ne mogu da se saberem i da uronim u ogromno mistično more. Neki dan vidjeh svećenika, najradije bi poljubio ruke, koje držahu Krista u rukama. Trebam li da zaželim bolje dane, kada ću i ja onamo, kuda je Šimo otišao. - O Bože, da sam već kod Tebe, najbolje bi bilo, sažgi plamenom svojeg Milosrđa sve parasite grijeha, što su se uvukli u moju dušu, pa da dobar i svet stupim u Te“. (13. VII. 1918). Te i mnoge druge misli jesu izljev duševnosti jednog mladića od 22 godine oficira na fronti. Doista je divan Bog u svojim svecima. Nakon prevrata nastavi Merz studije u Beču i počinje da aktivno radi u katoličkom pokretu. Njegov duhovni život dobiva sad posebnu notu koja će se u Parizu potencirati i jače istaknuti vitalnost nego li estetski momenat. To je liturgijski duhovni život, koji je dublje upoznao u tzv. liturgijskim duhovnim vježbama u St. Gabrielu kod Mödlinga blizu Beča u velikoj nedjelji god. 1920. To je bio silan doživljaj u kom su zavibrale sve žice ove umjetničke i religizne duše: „Proveo sam od čiste srijede do danas u St. Gabrielu kod Mödlinga. Bio je to moj najljepši Uskrs; proživljavao sam umjetnički refleks velikih događaja - Kristovu muku i njegov uskrs - uživivši se u liturgičnu umjetnost. Ispočetka smo postili, šutjeli i razmišljali. Tada se svjetska buka raspršila i duša ostala mirna, sama sa sobom, pa se iz dubine poput pjene dizalo blato grijeha koje se nakupilo skoro nesvjesno. Zatim sjajno pjevanje lamentacija, pa divna misa velikog četvrtka sa svojim veseljem i sv. pričesti unutar svečane mise, upravo onako kao kad je Krist ustanovio presv. Euharistiju, pa onda žalost usred te mise sa ritmičkim kretnjama križa, te trpljenje križnog puta potresla je mojom dušom. U subotu opet ono silno veselje nad uskrsnulim Spasiteljem, koje je tako divan izražaj našlo u liturgiji. Liturgija je centralna umjetnost. Ona je sasvim objektivna i odgovara Wagnerovom idealu, koji je htio sjediniti sve umjetnosti u jednu. Liturgija je izražaj duše Crkve, na njenom temelju lahko bi bilo izraditi teoriju umjetnosti. U njoj se ogledava, kao u kakovom zrcalu život Kristov, ali ne onakav, kakav nam se u historiji čini, nego onakav, kako ga gleda objektivni gledalac, koji nije vezan na vrijeme ni na mjesto, već s visina promatra život, videći nadnaravni savez svih događaja: recimo, kako ga promatra anđeo. Na taj način postaje umjetnost objektivno zrcalo za život, koje pohvata i one niti, što ih obični čovjek ni ne opaža. Liturgija je dosegla vrhunac: ona je najveća umjetnička tvorevina, koja opstoji na svijetu, a uz to je ona centralna umjetnina, jer umjetnički prikazuje život Kristov, koji je centar historije“. (5. IV 1920.) Kasnije će on bolje shvatiti da liturgija nije samo umjetnički prikaz Isusova života, nego da su tu nadnaravne veze Krista, Crkve i duše i da je glavni nosilac liturgijskog dramatskog zbivanja sam Krist a vrhunac do kojega nas liturgija dovodi, to je ujedinjenje naše duše s Bogom. Čovjek Ivanova kova nije mogao ostati miran za previranja u poratnim godinama. On, koji je uz studentsku impulzivnost imao za sobom ratno iskustvo i izgrađenu moralnu ličnost, otvorio je oči i temeljito uočio da čovjek sjetilan ne može shvatiti duhovnosti pa veli: „Ovo je purgersko kršćanstvo za nas užasna opasnost i ono je u mnogome krivo, da je kršćanska ideologija često diskreditirana. Ideja isposnička nije prodrla još u narodne slojeve. Kristovu vjeru treba širiti u crkvi i izvan nje; same propovijedi neće toliko djelovati, koliko ličnosti, koje izostavljaju neizbrisiv trag u svojoj okolini. Isposničko-apstinentsku ideju - pasionizam valja širiti. Sa strahom sam konstatirao, da i neki najbolji ljudi te ideje nisu upoznali. Trebali bi živjeti među gladnim i bijednim ljudima, i onda bi se istom dovinuli do tih spoznaja“ (6. IX. 1920) „Baza je svakog kulturnog i ekonomskog napretka: „Tražite Kraljevstvo Božje, a sve će vam ostalo samo od sebe doći“. Ostalo raste samo od sebe, kao što pokazuju prvi vijekovi kršćanstva, koji su gojili samo duševni, religiozni odgoj, a indirektno su nastale katedrale, kršćanske države, filozofija itd.“ (16. V. 1920.) Njegov je katolicizam već onda „katolicizam Krista, katolicizam duše, katolicizam religije, katolicizam vječnih vrednota koji dakako obuhvaća čitavog čovjeka i sebi podređuje sve ostalo, u vidu vječnosti. (Dr Kniewald) Da mogne raditi on se osobito savjesno spremao studijem književnosti i umjetnosti i katolicizma. No zadnji i najjači poticaj kao i definitivnu svoju ideologiju i duhovnu fizionomiju dobit će Merz za svojega dvogodišnjeg boravka u Parizu. I tu je Ivan nastavio svoj književni studij ali i dublje zalazi u probleme katoličkog obnovnog rada. Bio je oduševljen za studij u Francuskoj. Piše svome ocu: u Francuskoj katolički duh vjekovima živo djeluje, posve drugačije nego u Njemačkoj. Osim mnoštva divnih gotskih crkvi iz XII. i XIII. vijeka i krasnih literarnih djela iz svoje triumfe. Tako su na pr. najveći moderni francuski mislioci i pisci uvjereni katolici što na pr. kod nas ne zapažamo. (16. I. 1921.) Bio je naročiti štićenik rektora katoličke univerze nadbiskupa i učenjaka Baudrillarta, sada kardinala i msgr Beaufina tajnika komiteta francuskih prijatelja u inozemstvu. Preko njih je dospio u najodabraniju intelektualnu i vjersku elitu i upoznao kako pulzira katolička obnova u tolikoj sa zla razvikanoj Francuskoj. Ovdje je upoznao katoličku akciju, tu je doživio ideju papinstva, da je papa nasljednik Kristov i zamjenik, da Krist koji mistično živi u Crkvi, vodi nas i upravlja. Tu je upoznao papinske enciklike da ih onda s neslomivom Energijom proučava i navješćuje svome hrv. narodu. Tu je upoznao euharistijske male križare i dobio prvi impuls da, unese nov duh u hrvatsku katoličku omladinu, duh koji će adekvatno biti izražen u tri poznate riječi: Žrtva Euharistija i apostolat. (Nastavit će se) «Čovjek kojem je život bio Krist. Dr. Ivan Merz», Subotičke novine, Subotica, 1938., br. 21, str. 4
Čovjek komu je život bio Krist
(Nastavak) I ako je silno radio na univerzi kao i u proučavanju katoličkih organizacija opaža se vanredna duševna smirenost i vjera je ne samo praktično već i teoretski bila prvo i odrezivala njegove odluke i misli. Sam opisuje svoj život. Materijalno mi možda neće nikad lako ići. Sve mi ide po želji. Mogu se svake večeri tuširati, ležati na čistu podu, ustati u 5 izjutra, otići na sv. Misu i često primiti presv. Euharistiju, Hrane ima dovoljno: mesa nikada, odijelo mi nije poderano ovratnici uvijek čisti. Sve dakle, što mi tijelo zahtijeva imam… problem križa mogu sada teoretski studirati (i prakse je bilo kad je skoro izgubio vid i to herojskom rezignacijom podnosio) i dao Bog da si sada stvorim tako snažnu bazu, da u praksi ne podlegnem križu“ (14. X. 1920) Vrativ se iz Pariza, doktorirao je u Zagrebu g. 1923 na osnovu radnje: „Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do danas“. Zatim je položio i profesorski ispit iz francuskog, njemačkog i hrvatskog jezika i dobio namještenje u nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, gdje je ostao do smrti godine 1928. Duga priprava školska i životna završena je, sad će taj tihi čovjek da povede duhovnu revoluciju u hrv. omladini. Kao profesor pokazao je Ivan uz vandredno poznavanje svoje struke također svoj apostolski žar. Osobito je to očitovao u podjeli privatne lektire i u literarnim tumačenjima. Njegovi su učenici čitali svjetski poznatu Revue des Jeunes (omladinska revija). Revue liturgique, katol. auktore, a osobito sv. Pismo i misal na francuskom jeziku. Ivan je osjetio da mu je za vjerski preporodni rad u hrvatskom narodu potrebna dublji izgrađenija filozofska i teološka izobrazba. I on doktor literature unatoč slabijem zdravlju osobito očiju, sluša privatni dvogodišnji kurz iz skolastičke filozofije, a uporedo proučava tekst svih važnijih listova papa Leona XIII, Pija X, Benedikta XV i Pija XI. Zatim temeljito proučava 4 sveska Pesetove apologetike i Dogmatike te 3 sveska Noldinove moralke. Do konca svoga života je danomice 4 sata studirao uz ostale svoje dužnosti. Na osnovu ovakvog studija mogao je da sigurno nastupa u prijepornim pitanjima savremenog života i jasno izriče katoličko stanovište. Svoj je rad počeo člancima iz francuske književnosti i predavanjima na omladinskim tečajevima Već g. 1923 u predavanju Duhovna obnova po liturgiji vidimo glavne njegove misli i smjernice. Liturgija će stvoriti jake pojedince koji će sve sile uložiti da primjenjuju i brane katolička načela u životu pojedinaca, obitelji i javnosti. Takav sistematski rad pod hierarhijskim vodstvom jest katolička akcija. Da bi bolje upoznao i kler i laike s ideologijom katoličke akcije, napisao je Merz cijeli niz članaka i knjiga, održao silu predavanja o toj temi. I cijeloj organizaciji Orlovstva dao je pačat moderne katoličke akcije, akcije koja je izvan i iznad političkih stranaka i kojoj su prvi interesi vjerski. U tom je smislu preradio sa slovenskog Zlatnu knjigu Orlovstva, koja je bila vodič svakom orlu. Zato je nastojao da svuda uvide kako tjelovježba nije bitna oznaka Orlovstva… ona je samo sredstvo koja mora da se podredi vjerskomu, ćudorednomu, prosvjetnomu i socijalnomu uzgoju Orlova. Bolje je društvu ukinuti tjelovežbu negoli dopustiti da poradi nje strada vjerska, ćudoredna, prosvjetna ili socijalna izobrazba članova. A kao prvu zadaću orlovstva kao i svake katoličke organizacije označuje: borbu protiv grijeha. „Budući je grijeh najveće zlo, zapravo jedino zlo, jer nas lišava jedinog dobra - Boga, slijedi da grijeh valja najviše mrziti i svim se sretstvima proti njemu boriti. I katolička organizacija ima zadaću da uništava grijeh. Ako se ne postigne, da članovi budu bez smrtnoga grijeha, ova je organizacija besmislena, jer čemu Čovjeku sav svijet, ako gubi svoj cilj, radi kojeg je stvoren. Mjesečna sv. Pričest morala bi biti svečana manifestacija borbe katoličkih organizacija proli tom jedinom zlu - grijehu.“ I opet veli: „Strahovita opasnost prijeti omladini u društvima bez vjere. Grijeh, koji čovjeka izlaže vječnim mukama, tamo je neopažen. Ne samo to, već omladina dobiva prigodu, da proigra svrhu, radi koje je stvorena Katolička organizacija mora da upozori članstvo na to najveće zlo u narodu - grijeh. Sve mora proživjeti svijest o tom užasnom zlu. (28. III 1926). Zato i zamišlja plan o izgradnji duhovnih vježbi za mladež, jer „srž svakog apostolata mora da je borba protiv grijeha. To je okvir, u koji ulaze druge vrste apostolata - čisto vjerski, prosvjetni, politički, ekonomsko-socijalni itd.“ Tako jasno izražene fundamente svake uspješne akcije još nije niko kod nas formulirao. A ipak je to samo odgovor zdravog razuma i zahtjev Evanđelja. Ne može se boriti protiv zla, protiv grijeha, a da se ujedno i uporedo ne čini i dobro, ne vrši pozitivan rad. Da orlovsku organizaciju uzdigne na što viši nivo on je zamišljao ovakav razvoj. Cijela bi se godina posvetila jednoj vitalnoj istini. Prva je godina morala bili euharistijska. To je Merzu tako jasno bilo, ta zar nije u Euharistiji sam Gospodin Isus Krist, izvor svake milosti i svetosti. I tu bi se kod oltara stvorila nova, sveta i poletna omladina. Druga bi godina bila misijska. Merz je bio sav prožet apostolskom idejom. Ali je bio i katoličkog mentaliteta, to jest njegova je ljubav obuhvaćala sve ljude. On je razumio, što je bit misija i nije se dio zavesti uskogrudnim i nekatoličkim izgovorom: i kod nas su velike potrebe, i kod nas su misije. Znao je on da to govori sjetilnost i strah od žrtve kao i nerazumijevanje svrhe misijskog rada, koja nije drugo nego ustanovljenje sv. Crkve u svakom kraju, da se svim ljudima dade prilika da stupe u nju. Ivan je uz to znao i za velike odgojne vrednote što ih u sebi sadržava ovaj misijski idealizam. Treća je godina po njegovoj zamisli imala biti posvećena liturgiji. Ona omladina, koja već živi u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu treba da živi s Isusom, koji provodi mistični život u liturgiji Crkve. Da taj liturgički pokret uspije zamišljao je održavanje katehetičkih kurzeva za orlove i napisao je o tom veoma mnoge i vrijedne stvari. I borbu protiv grijeha i ovu duhovnu izgradnju možemo pak izvesti samo ako naša mladež prođe u što većem broju kroz zatvorene duhovne vježbe. Dakle Euharistija, Misije, Liturgija i Duhovne vježbe to je po Merzu put i Spas, jer snaga katolicizma nalazi se u božanskom životu u duši pojedinaca a ne u jakim ekonomskim i političkim organizacijama. To je periferno to nam se može oteti, ali ne čisto duhovni rad. Pokazuje to u najnovije doba razvoj katoličkog rada u Njemačkoj, gdje se baš ove Merčeve ideje i želje vraća ako za njih ne znaju, jer ih gorko iskustvo nužno dovelo do toga. Ivan koji je u Lurdu doživio veličanstvene stvari i kojeg je baš idealni lik Madonin čuvao u dugim borbama za čistoću, bio je osobiti apostol Lurdske Gospe i branič njezin. Svjedoče o tom njegove knjižice: „Najnovija čudesa u Lurdu“ i „Zolin Lourdes“ (ovu bi osobito trebalo dati našim srednjoškolcima, kojima se upravo nekim natražnjačkim anatronizmom, ako i to nije svijesno, Zola prilično narivava bezbrojna predavanja i ona vječna luč nad njegovim uzglavljem. Velik je bio Ivanov vanjski rad, i nije ostao bez uspjeha. Ako je danas naša katol. omladina oduševljena za papinstvo, ako je danas sve običnija pojava česta sv. pričest mladeži, ako je danas svakom prosvijetljenom katoliku jasno, da je potrebna depolitizacija katoličke akcije, svemu je tomu najviše utirao puteve i podnosio teškoće početaka baš dr Ivan Merz. Za taj pionirski rad i za te veličanstvene koncepcije nalazio je Ivan nepresahnjiv izvor u intenzivnom duhovnom životu. Njegov dnevnik kao i izjave duhovnog vođe te razne anegdote pokazuju do koje se visine vinuo taj „Božji orao zlatnih krila“. Merzu je duhovni život „razmatranje o božanskim stvarima i sudjelovanje u unutrašnjem Božjem životu“. «Čovjek kojem je život bio Krist. Dr. Ivan Merz», Subotičke novine, Subotica, 1938., br. 22, str. 3
Čovjek komu je život bio Krist
Krist je bio centar njegovih težnja i nakana i molitava. Svaki bi dan 4 sata razmatrao, zatim išao na sv. misu koju je uvijek pratio po misalu, pričestio se. I onda je nastojao preko dana što više ostati u molitvenom raspoloženju: „Krećem se, kao riba u moru, u dragom Bogu To će me očuvati brzine, dati mir i u drugima probuđivati ljubav božansku.“ Živio je s crkvenom godinom proživljujući duševno smisao crkvenih doba i blagdana i crpajući iz liturgije žar i oduševljenje i milost kontemplacije i akcije u crkvenom duhu. On koji je Orlovstvu kao prvu riječ gesla istakao Žrtvu i sam je živio tako. Njegove vjerske i moralne borbe kao i patnje na fronti očeličile su ga. I on još kao student prava sa 19 godina može da učini ovaj korak: „Neki sam dan zavjetovao Blaženoj Djevici čistoću sve do ženidbe; no možda će to trajati i do smrti“. (12 XII. 1915) „Neću da tražim novi živi ženski ideal: preda mnom je slika Sikstine (Rafaelova Madona) uvijek“ (7 I. 1915). Da se održi na toj visini g. 1923 je zavjetovao doživotnu čistoću. Ivan se najvećom ozbiljnošću trapio. Znao je on za vrijednost samozataje ne kao da je ona cilj već je odlično pomagalo u sticanju kreposti i najbolji dokaz naše iskrene ljubavi raspetomu Kristu. I Merz u Parizu ostavlja ovo pravilo života kako da tijelo podvrgne duhu, a duh Bogu: 1. Na sasvim tvrdom ležati (na podu je običavao); 2. Cijelo tijelo dnevno ledenom vodom umivati; 3. Izjutra ništa ne jesti; 4. U petak glad osjećati; 5. Češće u najboljem teku prestati; 6. Gimnasticirati svaki dan u kojim god prilikama; 7. O sebi nikad ne govoriti; 8. Samo ručati i večerati; 9. Jednom mjesečno 24 sata ništa ne jesti ni piti; 10. Suvišak svojih dobara siromahu pokloniti; 15. Vlastitu bol blagosivati; 19. Poniženje pred ljudima s veseljem primiti; 20. Ne odati se nikada odviše jednostrano znanosti; 21. Biti sa životom u najužem kontaktu. A kad je imao da mnogo trpi napadaje izvana i žestoke tjelesne boli, pokazao je da je ovo pravilo života bilo i praksa njegova života. Taj izrađen i iscrpljen mladi profesor bio je već dozrio za nebo. Zadnja teška bolest je valjda i zadnji najsitniji prašak zemaljskog s njega otresla da ko anđeo čist dođe pred nepomućeni Sjaj Božanstva. Ivan je ozbiljno shvatio svoj zadnji polazak u kliniku. Boli su bile grozne već dulje vremena: „Lako je svaki dan primati sv. pričest i gostiti se s Gospodinom. Oh kako je čovjeku trpko, kad mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga Križa“ (15 II. 1928). Uredio je svoju kartoteku, knjižnicu i korespodenciju, otišao ispovjedniku i zatim dugo u noć bdio. Znamo da je uništio svoju oporuku i ostavio jedan papir, iz kojeg možemo naslutiti koji su ga osjećaji obuzimali. Pokušao je da sastavi na latinskom svoj nadgrobni natpis koji u prijevodu glasi:
,,I. M. u miru Meni je život bio Krist, a smrt dobitak…“
Izjutra je otišao na sv. misu i pričest kao obično, a onda na oto-rino-laringološku kliniku, jer je imao upalu čeljusne šupljine. Ponio je sa sobom svoj misal, Razmatranja o. Meschlera D. I., odluke iz svojih zadnjih duhovnih vježbi i krunicu. Bio je 26 IV. 1928 operiran. Već je počelo ići na bolje, kad li nastupiše komplikacije i on svetački izdahnu 10 V. 1928. Još je pri svijesti primio poseban blagoslov sv. Oca pape. Koliko veselje za tako dobrog i vjernog Sina sv. Oca! Umro je, svečano je bio sahranjen, napisale se nebrojene komemoracije. No s tim nije svršen njegov život. On i dalje živi u dušama tisuća Hrvata, kojima je svijetli ideal i putokaz u životu. I što dalje sve više upoznajemo njegovu providencijalnu pojavu i zadaću u vjerskom razvoju našeg naroda. Sve više odsijeva sjaj njegova života i osvajaju njegove ideje. A kad te ideje postanu opće dobro sviju nas i kad on nađe što više nasljedovatelja, onda će i naš narod doživjeti proljeće i obnovu vjersku. «Dr. Ivan Merz i Euharistija», Subotičke novine, Subotica, 1938., br. 22, str. 5
Dr Ivan Merz i Euharistija
Za malim petgodišnjim dječakom okretali se mnogi prolaznici kad bi se isti šetao po banjalučkim ulicama. Zbog svoje lijepe vanjštine, dječak plavih očiju i kose, je uživao opće simpatije šetalačke publike. Mamica je bila ponosna na svog zlatnog sinčića. Onda još nije mala da će se za Ivom kad poraste okretati mnogi ali ne toliko za njegovom simpatičnom pojavom koliko za njegovom lijepom dušom. Lijepe crte Ivanova karaktera su se ispoljavale još u vrijeme djetinjstva. U najranijim godinama imao je dosta razvijen osjećaj za svoje bližnje. Jednom prisustvovao nekoj gozbi. Dok su se gosti međusobno zabavljali, obišao sto, okusio svaku tortu a onda se iskrao iz sobe. Uskoro se povratio u sobu ali ne sam nego u pratnji svojih drugova. Nasmijan, sjajnih očiju Ivo je pozvao drugove na tortu. Ovaj poziv je rado prihvaćen. Djeci su prijale torte, a gosti su glasno odobravali ovaj lijep dokaz Ivanove drugarske ljubavi. Po završnoj osnovnoj školi i dalje je ostao na škovanju u rodnom mjestu, u Banjaluci. U gimnaziji se istakao kao odličan đak. Njegov profinjeni ukus za umjetnička opažanja se osjetio tek u višim razredima. Merz čita rado i mnogo. Obične stvari ga nisu mogle zadovoljiti. Uvjek je birao takvu lektiru koja nije imala samo lijepu formu nego koja je sadržavala uvjek nečeg dubljeg. Dok je prolazio kroz gimnaziju Merz nije živio dubljim vjerskim životom. Sredina, a napose porodica, nije mnogo marila za vjeru. Sam Ivo je bio dosta ravnodušan. Ipak je vjerske dužnosti savjesno ispunjavao. Činio je to u prvom redu što je smisao za ispunjavanje dužnosti bila kod njega jako razvijena. Onda je imao u vidu samo dužnosti a nije poznavao bit i potrebu vjerskih dužnosti. Umjetnost je kod njega igrala vrlo važnu ulogu. Smatrao je daje ona najljepša u životu. Tek kasnije godine su ga odvele do Euharistije. Kušnje i tegobe kadetskog život u Vojnoj akademiji a zatim stvarnost ratišta raspršila mu je umjetnička maštanja. Nikad nije umjetnost zanemario ali ju je zapostavi religiji. Merz zna šta znači vjera. On veli: „Narod bez vjere spada u zoologiju. Zna i to da vjera ne treba da bude nešto privatno i nešto što se odvaja od života. Vjera treba da s sprovode u životu jer ista raspolaže divnim sredstvima za stvaranje životne vedrine koja je odraz plemenite duše. Euharistija je žarište katolički vjernika. Euharistija daje snage Merzu i na bojištu. Jednom prilikom nam veli: „Idem na sv. Pričest da upijem snage za borbu“. Pre no što će primiti Tijelo Kristovo Merz razmišlja o veličini Eeuharistije. Osjeća se nevrijednim da njegova duša bude stan Isusa. Ali ipak prima sv. Pričest jer mu ona daje jakosti. Okružen bijedom i nevoljom, pa svuda razbacani lješevi, barut se stalno pali i kosi živote ljudi. Pred takvom bijedom i idealni mladić iz gimnazijskih klupa ne može ostati ravnodušan. Stranice njegova dnevnika sa ratišta su pune spisa i misli. Iz redaka se naslućuje Ivanova duša. Daje jasna svjedočanstva da životne neprilike dovode do Boga. Dok zuje granati on misli na Boga. Iako on još to onda nije izrekao ali je već bio blizu onoga kojim je okarakterisao svoj život; „moli ti se i sjediniti se s Bogom je djelo čitava života“. Kad su se ratne prilike donekle stišale Merz odlazi na studije u Francusku. Onaj Merz koji je na ratištu žeđao za malom bijelom Hostijom, sad je imao prilike da dnevno prima sv. Pričest. Euharistija je davala Ivanu snage da ne podlegne u životu raznim nedaćama, isto tako da ne bude samo teoretičar nego da se njegove ideje vide ostvarene u životu. Merz je postao veliki po Euharistiji. Još od malenih nogu Ivan je trpio zbog očiju. Studije su samo pogoršale njegov vid. I tom je našao Ivan lijeka u živoj vjeri. Ista ga je odvela u Lurd. Tu se Ivanova vjera još više ojačala. Oprao je oči lurdskom vodom i vid mu se poboljšao. Dani provedeni u Lurdu su ostavili trajne utiske u Ivanovoj duši. Tu je pribivao javnim procesijama, slušao kako bolesni glasno zazivlju Lurdsku Gospu da im udjeli ozdravljenje, gledao je njihov izraz lica kada se svećenik zaustavi pred svakim od njih sa Presvetim. Noću se po serpentinama uspinjao u procesiji sa ostalima, sa gorućom svijećom u ruci. Kao te svijeće tako su sva ta srca u procesiji izgarala u ljubavi prema Gospi. Tu je slušao brujanje zvona sa Gospine crkve poslije ozdravljenja kojem je sam prisustvovao, slušao je pjesme, zapravo hvalospjeve koji izlaze iz dna srca. Vidio je koliko se štuje Euharistija i bl. Gospa. Duh Lurdskih katolika tu dolazi do najjačeg izražaja. Francuzi posjeduju ne samo jezik pun melodije i slika nego i lijepu i bogatu, sadržinom dušu. Kao svršeni profesor Merz se vraća u domovinu sa preporodnim mislima i namjerama. Katolička svijest je bila kod nas slaba a razliku između našeg i inostranog svijeta Merz je odmah uočio. Stavljajući Euharistiju povrh svega Merz je otpočeo svoj preporodni plan. On je udario osnove Katoličke Akcije kod nas, prvi je počeo odlučnije da radi na tom, da katoliku ne bude crkveni život stran nego da se vjernik uživi u liturgiju. Sadašnja katolička javnost je bila konzervativnih nazora. Merz je našao oslona u omladini. U inostranstvu je imao prilike da vidi šta znače organizirani katolici. Upravio je omladini poziv i okupio je u katolička društva. Za prvi cilj je postavio izgrađivanje duše pojedinca i naglasio da se to može poštići jedino po Euharistiji. Duh Euharistije treba da vlada u društvu. To je bio njegov rad. Nekoliko puta Merz je posjetio Rim. Jednom je predvodio grupu katoličkih djevojaka Orlica. Na puta prilikom pregledanja Rima Merz je svratio u nekoliko crkvi. Tu je pokleknuo na nekoliko trenutaka pred Tabernakulom. I na putu nije za boravljao Krista. U sv. Ocu je gledao živa Krista. Radi toga je on tako poslušan crkvi i sam veli: „Kad bih znao da je nešto bijelo a Crkva bi rekla crno, vjerovao bih joj“! To nije fanatizam nego katoličko ubeđenje do kojeg je došao razumom. Drugi jedan važan rad je što Merz hoće da katolici žive i saosjećaju sa crkvom kako veli Papa Pio X. Pogotovo se to odnosi na sv. Misu. Merz preporučuje lajcima Misal koji i sam dnevno moli. Za taj molitvenik koji odgovara najbolje intelektualno nije mnogo marila tadašnja katolička inteligencija. Nije se znalo da bi baš taj molitvenik mogao omiliti vjerniku Misu, da bi isti nagnao katolike da se ne zadovolje pribivanjem sv. Misi jednom nedjeljno nego češće, Kroz Misal se najbolje upoznaju vrednote sv Mise. Onda ona nije gluma kojoj se prisustvuje bez ikakvog ili sa malo razumjevanja. S Misalom u ruci sv. Misa ne može biti ni trenut dosadna. Iz vlastitog iskustva Merz je znao da se njim prisustvuje sv. Misi s najviše razumjevanja i najpribranije. Merz je s pravom mogao dati ispisati na svoj nadgrobni spomenik ove riječi: Život mi je bio Krist a smrt dobitak“ One su nam ostavljene ujedno kao i amanet. Deset godina je prohujalo otkako je nestalo Čovjeka Euharistije. Svakog četvrtka je običavao slati kitu crvenih karanfila za Tabernakul Jednog četvrtka, poslije teške bolesti otišla je Bogu na mjesto crvenih a karanfila njegova duša. Merz je umro. „Tim on ništa nije izgubio nego samo mi“ kako se izrazio jedan od njegovih prijatelja. Izgubili smo katolika koji je shvatio šta je to Euharistija, izgubili smo svetog čovjeka koji je do nedavno živjeo među nama, izgubili smo savremenog sveca. Njegom smrću smo izgubili mnogo izgubili bi još više kad bi Merčevom smrću bile pokopane i njegove ideje. Umro je Merz ali Euharistija je u Svetohraništu. Merz nam je ukazao na to da naša duša treba da bude stalno prebivalište Euharistije. Po Merzu je u srcima naših katolika ponova zavladao Krist. Bez naslova
Na početku svog govora Dr. Protulipac proglasuje otvorenom Merzovu godinu za Križarsku organizaciju. Dr. Ivan Merz umro je pred deset godina. Bio je jedan od osnivača Orlovske organizacije. Pok. Dr. Merz dao je Orlovskoj, odnosno Križarskoj organizaciji dubok vjerski, religiozni smjer. On je bio najizgrađeniji učenik Mahnića, jedan, koji je Mahnića najbolje shvatio i njegove ideje željeznom dosljednošću provađao u život.« Izatoga donosi neke defelje toga govora, dijelom doslovce, a dijelom po smislu, i onda završava: … Borac bijelih planina – ratne uspomene na dr. Ivana Merza »Dosso del Fine 1917. - Strašna je zima - visina 2021 m. Jadno je svršila ofenziva nasljednika austrijskog prijestolja Karla – jer ni ta ofenziva nije donijela Austriji ono što je htjela – da pokori Italiju prodorom u talijansku ravnicu. Decimirane dalmatinske i bosanske bataljone prebacili su iz Val Sugana, gdje su uništili drugu talijansku armiju, u predjele vječnog leda i snijega – Monte Zingarella, Monte Zebio – Cima Dodici. Tako je i štab 22. dalamatinskog puka dospio na Dosso del Fine. Nekakav put postoji od Osteria del Termine na Asiaškom platou do Dosso del Fine, ali samo do visine od tisuću metara, a zatim se ide kroz sniježne tunele, preko gorskih kosa, uvijek u pogibelji od lavina. Kod komande puka zbile su se u to doba velike promjene. Viša je komanda izmjenila starog i dobrog Bečliju pukov. Zechbauera, a poslali su nam dvorskog čovjeka pukovnika Wolfa. Taj Wolf bio je donedavna vođa austrijskih monarhista, dok nije Hitler i tomu učinio kraj. Taj zlobni i nesposobni dvorski čovjek dobio je komandu puka posredovanjem dvorskih gospođa, a cilj mu je bio unapređenje i odlikovanja preko krvi naših bataljuna. U to vrijeme bio sam na dužnosti kod štaba puka kao spojni oficir – težak mi je bio život, jer sam po čitave dane i noći morao biti u vezi s bataljunima te sa višim komandama otraga. Morao sam sve vijesti skupljati i sređivati, te ih dostavljati pukovniku Wolfu. Moj je podzemni zaklon bio ponešto udaljen od zaklona pukovnika Wolfa, pa sam tako mogao nesmetano raditi, osobito po noći, jer bi se taj zlobni dvorski kreten rano uvalio u svoju jazbinu, a osobito po noći nikako se nije ufao izići van. Znao je da su dalmatinski pješaci ipak dobri strijelci. Upravo u to doba prebjegli su neki naši ljudi k Talijanima – mi smo već u to doba znali za našu emigraciju. – Dnevno sam u 4 sata popodne već na Monte Salubio primao direktne talijanske obavijesti za štampu preko radija kod naše grupe, a osim toga primao sam štaviše i vijesti sa Solunske fronte, kad su ih slali za štampu u London. Sve je te vijesti prenosio talijanski radio, koji je bio u velikoj blizini našeg radija i mi smo ih hvatali. Dvorski kreten Wolf pao je u bjesnilo, kad su opet nekoji naši prebjegli; a budući da sam ja imao i poštu preko sebe, čitao sam izvještaje pukovnika Wolfa, u kojima nas je titulirao samo imenima: veleizdajnici, podlaci, faule Bestien i t. d. Dvorske dame morale su te raporte slati dalje. Strašno se u te dane otezala konačna propast Monarhije. Mi smo bili na paklenim mukama – jer je kod kuće od gladi propadao naš živalj, na fronti su nas slali na najteža mjesta, a svaki sumnjivi pokret značio je smrt. Mi pak, koji smo još iz civila, iz škole, iz obitelji ponijeli smrtnu mržnju na Austriju – mi smo bili razapeti na stotinu muka – a nigdje nismo u to doba još vidjeli jasnijih tragova oslobođenja. Moje je duševno stanje bilo strašno. Prikrivao sam svoju nutrinu kako sam i koliko mogao, a noći, strašne i ledene noći uz čašu ruma s čajem, kratile su časove, jer bi ipak tu i tamo u mom zaklonu našao mjesta koji naš čovjek na časak razgovora i utjehe. Oko štaba puka vrzli su se ponijemčeni češki oficiri i Židovi – potalijančeni naši ljudi iz okolice Trsta, koji su divljački mrzili i samo ime Hrvat – a svi ti uživali su blagodat zaklona kod trena, kancelarije i štaba. Tako se jednog dana početkom 1917. god. najavio kod mene jednog hladnog jutra neki mladi i mršavi kadet - aspirant. Strogo je vojnički pozdravio u odori bosanskog vojnika s fesom na glavi, a vunenim šalom oko vrata: - Herr Leutnant, Kadett-Aspirant Hans Merz stellt sich gehorsamst zum Befehl vor! - Jedva sam ga pogledao kad sam mu čuo ime i prezime, a u sebi sam promrmljao: opet mi je jedan od njihovih poslan, da mi samo smeta i da me ždere! Baš taj čas javljao se telefon do drugog bataljuna s izvještajem za zapovjedništvo puka. Telefonist od službe dodao mi je slušalicu i počeli smo zajedno pisati pojedinačno slova brzojava. Kod drugog bataljuna bio je ađutant neki Kranjac, po zanimanju profesor iz Ljubljane – daleko je bio od nas – još dalje od slavenske ljubavi u koju nisam nikada ni vjerovao, navlastito gledajući takve slavenske tipove crno-žutog patriotizma. Kadet je ostao u stavu mirno, dok sam primao brzojav. Skoro sam bio na nj i zaboravio, a kad sam podigao oči, mahnuo sam rukom da uzme stav po volji, te naredio jednom vojniku, neka ga odvede u zaklon za telefoniste do narednika Kudrića i da mu dadu čaj s kruhom. Pročitao sam spis kojim se dodjeljuje mome vodu taj mršavi kadet Hans Merz, a u spisu je stajalo da je izvanredan skijaš i dobar borac na visokim planinama. - Borac s bijelih planina - ironizirao sam u sebi novog kadeta. - Pa to ćemo i vidjeti! - rekao sam glasnije kad ga je moj vojnik odveo u zaklon k telefonistima! U to doba trebao je puk mnogo dobrih skijaša kod odjela za vezu, jer su lavine često kidale brzojavne uređaje, a onda su vijesti morali prenositi skijaši. Novom kadetu-aspirantu nisam htio priuštiti da dobiva hranu u časničkoj blagovaonici, jer sam mislio da nije naš, da je jedan od »njihovih«, a htio sam biti dosljedan – kad sam god mogao. Dnevno se morao kadet rano ujutro javljati kod mene na prijavak - davao sam mu teške skijaške zadaće, ali on ih je uvijek u redu riješio, pokazao se »stramm«, što bi se reklo u žargonu vojnog reglementa, i zbilja pravi borac s bijelih planina. Naloge bi izvršio pedantno, ali upravo uslužno i bez protesta, tako da me počeo sve više zanimati i postajati mi simpatičan. Bio je mršav, »šlank« što bi se danas reklo – imao je prilično dug vrat, duga, uska i plitka prsa – gipke zglobove i nježnu kožu, a vrlo malo masti na sebi – nježno razvijenu muskulaturu. Po vanjštini sam ga eto tako medicinski ocijenio – liječnici bi rekli za tijela ovakove građe da pripadaju u grupu asteničara, a pošto je bio vrlo pedantan, to sam ga nekada pače upotrebio i kod telefona. Među raznim specijalnim kartama i skicama na mom stoliću u zaklonu stajala je i jedna mala knjižica španjolskog isusovca Palaua: Katolik na djelu. Tu je knjigu preradio za hrvatske čitatelje nadbiskup Šarić, a meni ju je jednom dao pukovnijski svećenik, jedan franjevac. Upozorio me, da je to neki pokušaj modernog De imitatione Christi. I taj je Španjolac zaista zgodno i zanimljivo vodio čovjeka svojim razlaganjima! U časovima odmora čitao sam prije toga u ratu Ciceronove: Disputationes tusculanae, pa sam iza toga, počevši čitati ovu modernu katoličku knjižicu, osjetio drugi ton života, misli i osjećaja. Novi je kadet jednog dana ugledao tu knjigu kod mene i propisno vojnički me zamolio, da li bih mu je htio posuditi. - Sie verstehen kroatisch, Kadett? - Pače, veoma dobro, gospodine poručniče! - odgovorio je kadet-aspirant Hans Merz. Izbuljio sam u njega oči. - Što je taj mladi čovjek, odakle je, kako je ovamo došao? -Pa odakle ste? -Gimnaziju sam svršio u Banjoj Luci! -Hm! pa onda dakako da znate i hrvatski. Dao sam mu knjigu. Onu sam noć mnogo mislio na toga mršavog kadeta i pušeći svoju lulu kod telefona, opet sam stvarao krive zaključke. Valjda je sin kojega visokog švapskog »beamtera« iz Bosne - mislio sam. Ti su pak pogibeljni - moram biti dvojako na oprezu. A onda sam dalje o njemu mislio, i na koncu ne znam zašto sam se upravo morao baviti mišlju o tom kadetu. Po imenu mi je bio sumnjiv, zato ću ga radije priuštiti štabnom naredniku Kudriću – to je moj čovjek – a on će mladog aspiranta već udesiti. Nego, u to mi je došla nova misao - znao sam da je negdje u Banjoj Luci profesor g. Lj. Maraković - simpatična osoba predratnog đaštva - koji je bio jedan od važnih i jakih ideologa mladoga hrvatskog katoličkog narodnog đaštva. Stvari koje je pisao profesor Maraković u »Luči« osvajale su u ono doba đaštvo – pa tako i mene. Pokušat ću da vidim, pozna li on našega g. Ljubu – a, ako ga ne pozna, onda ću ga i dalje držati za osobu koje se moram čuvati, i prema tomu se vladati. Na g. prof. Ljubi Marakoviću ostala je u ono doba čitava tradicija pokreta Hrv. kat. nar. đaštva, jer je sve skoro bilo odvedeno u rat, koji nije nikako htio prestati, a u narodu nametala su se nova i važna pitanja, koja je trebalo rješavati, a nije bilo radnika. Ono jutro, kad se kadet javio na raport, dao sam mu neka sjedne i naredio vojniku da mu, iznimno, donese iz časničke blagovaonice čaj s dvopekom i maslacem, jer sam ga htio iskušati. Kadet je slatko srkao ponuđeni oficirski čaj i griskao s apetitom dvopek namazan maslacem, pa kad je popio pitao sam ga odmah – jer sam htio biti na čistu: Dakle Vi ste svršili u Banjoj Luci... A poznajete li g. profesora Marakovića? - Bio je moj profesor već od petog razreda gimnazije! - A da li ste s njim dolazili u uži doticaj? - Jest - iz organizacije! - iskreno je odgovorio. Ta me iskrenost frapirala - smjesta sam promijenio mišljenje i ton govora. - Vi ste, dakle, organizirani hrvatski katolički đak? - Jest, gospodine poručniče! Digao sam se, okrenuo se prema njemu, te mu pružio ruku. - Dakle pripadamo istoj organizaciji – odsada smo izvan službe drugovi, a da budemo jedan drugome još bliži, ja, iako sam stariji, reći ću vam: ti – molim Te, izvan službe me tako tituliraj kao druga, tako je običaj u našim organizacijama. - Mladi se kadet kao preobrazio; djetinjski se veselio. Skoro nije znao kako će sa mnom početi razgovarati – možda je prenaglo vidio u praksi snagu tadanje organizacije hrvatskog katoličkog narodnog đaštva. Druže – rekoh – od sada si Ti ovdje moj gost – doduše nemaš još pristupa u časničku blagovaonicu, ali ja njom upravljam u neku ruku, i ti ćeš dobivati od danas u ovome mome zaklonu oficirsku hranu. Nosit će ti je moj vojnik, a dat ću ti urediti ležaj ovdje uz mene. Sve ovo možeš zahvaliti tome što si organizirani hrvatski katolički đak i što poznaš našega Ljubu Marakovića, koji te je uveo u našu organizaciju. Mi organizirani đaci moramo znati što nam je dužnost jednoga prema drugomu. Tako su se eto sastala dva nepoznata druga na predjelu Dosso del Fine, dva člana hrvatskog katoličkog narodnog đaštva, da se drugarski pomognu i dokažu, da je jaka bila veza toga đaštva u ono doba, da je bila idealna i nesebična. Očajna zima 1917. god. na predjelu Dosso del Fine smetala je skoro svako kretanje, ali za nas dvojicu otada je bila ugodnija i snošljivija. Kad bi Ivo trebao kroz vijavicu poći s brzojavom do koje bojne ili kojega drugog zapovjedništva, izgubio bi se kao strijela niz bijele planine, a vraćao se promrznut, ali veseo natrag u zaklon, gdje bi ga čekao topao čaj s dvopekom. Ironizirao sam ga sada, ali ne više zlobno kao prije, kad je bio dodijeljen mome vodu, i pozdravljao bih ga: Borče s bijelih planina, uđi - popij čaj - to bar pripada borcu s planina! On se smijao i nastojao i u meni dignuti duh, jer ja sam u to doba već počeo zbog teških prilika očajavati. Strašna je i bolna bila slika Hrvatske u ono vrijeme... Predratno vrijeme rodilo je liberalizam i naprednjaštvo i baš zbog toga se i razvio pokret hrvatskog katoličkog đaštva. Naprednjaštvo i liberalizam, podpomagano moralno i materijalno ložama i drugim subverzivnim elementima, uzelo je kao glavni cilj da uzdrma i uništi katolicizam u hrvatskom narodu. Oni su točno znali što im je glavno, jer plodove toga podloga rada danas osjeća krvavo na svojoj grbači hrvatski narod. Sve je bilo bačeno u borbu, Hrvate je trebalo oklevetati kao natražnjačke, ultramontance, sluge Austrije – trebalo je uništiti katolicizam kao zadnju zapreku do putu do toga cilja. Mnogi od onih ljudi još se i danas bore za istu stvar tek pod drugim imenom. Starčevićanska omladina u ono se doba bila razvodnila, primivši među sebe hrpe liberalnih beskičmenjaka, koji su Hrvatskoj zadali smrtne udarce 1918. god. a i poslije još gore. Nas je nekolicina u Zadru na pr. već 1910. g. moralo rušiti takvu starčevićansku organizaciju, i osnovati žurno organizaciju hrvatskog katoličkog narodnog đaštva – a da smo imali pravo, danas je dokazano, jer se mnogi članovi starčevićanske tadašnje organizacije nalaze na drugoj strani barikada, i u sumnjivim vodama. Nekoji su dali pucati u živo meso svoga naroda 1918. g., a šta je poslije bilo, o tom i ne govorim. Tužna je bila slika Hrvatske, kad se rađalo i odgajalo hrvatsko katoličko narodno đaštvo. Ta je organizacija pregnula da odgoji karaktere za budući rad u narodu, a mogla je to postići jedino tako, da se stavi na obranu one organizacije, koju su naprednjaci i liberali kušali uništiti – na obranu Crkve, da bude od Nje i u Njoj odgojena – na korist svomu narodu. Jedan od najjačih ideologa toga đaštva bio je prof. Ljubo Maraković, zato sam ja i htio da mi moj novi ratni drug Ivo Merz kaže i razjasni sve ono što je čuo od toga čovjeka, jer rat je već previše trajao i ja sam gubio vezu sa svima našim ljudima. Stoji zapisano u mojim bilješkama, kako je pokojni Merz govorio o prof. Marakoviću: - On me je uveo u drugi život – otvorio mi je oči – on je sebi dao truda da od nas stvori dobre radnike na neuzoranoj njivi jadnih naših prilika. Od petog razreda gimnazije pa dalje, on je moj učitelj i vođa. I zaista, veliku je snagu imala ideja našeg pokreta u tumačenju prof. Marakovića, kad je predobio za taj pokret i ovoga mladog čovjeka, koji nije bio Hrvat ni po rođenju, ni po roditeljima, ni po tradiciji. On je pokojnoga Merza predobio za ovu stvar samo snagom velike i pravedne ideje. Pok. Merz, dakako, nije bio nikakav nacionalni revolucionarac kako su mu htjeli neki prišiti -pa dosta je već to, što je postao među nama lojalan član hrvatskoga naroda i što je u tome narodu nesebično radio za njegovu korist. On je naučio biti Hrvat, ali čemu da mu se još dodaju pretenzije nacionalnog revolucionara u bilo kojoj formi, kad bi on bio isto tako dobar Nijemac, Francuz ili Talijan, da se odgojio među tim narodima. Ovako je dospio u organizaciju hrvatskog katoličkog narodnog đaštva i tu je pod vodstvom prof. Marakovića postao odličan član pokreta i kao takav dobar Hrvat. Došao je srećom među nas, postao je naš, radio je za nas i zbog toga je naš. Idejne su veze jače od krvnih, a idejne su veze njega privezale za hrvatski narod po organizaciji hrvatskog katoličkog narodnog pokreta. Jedne strašne noći, dok je vijavica nosila bregove snijega oko nas, mi smo opet u kutu zaklona uz peć raspravljali svoju omiljelu temu: Što treba da stvara naša đačka organizacija? Prof. Maraković je stvarao organizaciju za odgoj značajeva - veli pok. Merz. - ... a pošto si i Ti bio u njegovoj organizaciji, borče s bijelih planina - ergo što slijedi? -nastavio sam ja s podsmijehom! On se zacrvenio, jer je bio veoma skroman. - Govori, govori kadetski aspirante! - Pa on je, eto, htio ucijepiti pojam što je to značaj! - Dobro si se izvukao! - smijao sam se njegovoj skromnosti. Međutim je on dnevno sve više i više čitao knjižicu »Katolik na djelu«, i ne samo čitao, već je počeo o tome i sa mnom na dugo raspravljati. Vidio sam da je taj mladić na putu, da postane moderni praktični katolički radnik. A onda opet jednog teškog dana morao je borac s bijelih planina u Bozen - morao je odnijeti neki izvještaj na više zapovjedništvo. Opskrbio sam ga dodatnim obrocima, a on je pritegao karabinku preko leđa, omotao vuneni šal oko vrata i preko prsa, stavio noge na skije i strjelovitom se brzinom izgubio preko bijelih planina. Nisam zabilježio datum toga dana, ali kad se vratio poslije nekoliko dana, došao je natrag osobito veseo, a ja sam mislio da ću ga morati poslati u bolnicu. - Što ti je, da si tako veseo? Ja bih poslije takova napora klonuo! - Slušaj, u Bozenu sam našao jednog franjevca. On mi je i ime spomenuo, ali ga nisam ubilježio; samo znam, da je bio profesor teologije. Ivo se sprijateljio s njim i kroz ono vrijeme, što je morao biti u Bozenu, regbi da je taj franjevac na njega osobito djelovao. - Uputio me u tajne sistematske meditacije! - Skoro nisam ni razumio, što je s tim htio reći! - Nego, molim Te jednu važnu stvar! - Koju? - Ti to možeš, pusti me kojiput k njemu u Bozen. - A pukovnik Wolf? On se zamislio. - Pa Ti si komandant odjela - nađi mi tu mogućnost! Tako je usrdno molio da mu nisam mogao odbiti. Puštao sam ga često u Bozen, i on je svaki put dolazio veseliji natrag. - Znaš, - reče mi jednom - prof. Ljubomir Maraković me primorao na sistematski rad u svemu; sad, eto, vidim vrijednost tih riječi, otkad sam se počeo družiti s tim franjevcem. Ne mogu reći da mi nije bilo teško biti bez njega po koji dan, jer su prilike bivale sve teže i teže, ali ja bih ipak uvijek našao načina da ga pustim u Bozen i da ga opskrbim hranom. Ivo je odlazio obično svake nedjelje u Bozen, meni je uvijek uspijevalo sakriti ga ispred očiju pukovnika Wolfa. Zadnju temu koju mi je razvijao pred moj odlazak od puka bila je: Čovjek mora biti u svome zvanju na svome mjestu. O toj je temi mnogo raspravljao s ocem franjevcem, te mi je govorio, da će mu to biti najmilija tema, koju će praktički obrađivati kad se vrati iz rata. Pričao je kako će on sada s drugim poletom i žarom raditi po uputama profesora Marakovića, jer sad istom potpuno shvaća njega, kao i đačku organizaciju, po kojoj je naš prof. Ljuba Maraković nastojao odgajati i stvarati značajeve. Za mene su međutim postale prilike u pukovniji grozne. Radio mi je o glavi dvorski kreten pukovnik Wolf. Morao sam mu se izgubiti ispred očiju. Poslali su me na kader. Moj oproštaj s Ivom bio je žalostan. On me je zavolio kao brata, jer sam ga tako i primio, kad sam doznao da pripada organizaciji kojoj sam i ja pripadao. I ako on nije bio rođen u seljačkoj kući kao ja, da je mogao u tančine razumjeti svaki politički jecaj i drhtaj naše pučke duše, ipak je uvidio da u tome narodu treba svim silama očuvati Crkvu, i on se bez krzmanja uvrstio među borce koji su u mučeničkoj Hrvatskoj nastojali sačuvati neokaljano pojam Crkve, jer je taj pojam donosio Hrvatskoj sve što je imala. Posjedovao je silnu energiju i karakter, i sve je sistematski počinjao i svršavao. Mršavi kadet, borac s bijelih planina, htio mi je na polasku dati što veći dokaz svoje ljubavi, te mi je darovao svoju najdražu knjižicu: De imitatione Christi (Nasljeduj Krista). Ta se knjižica i danas nalazi kod mene - na kojoj je vlastoručno napisao: Merz Hans, Dosso del Fine, 19. II. 1917. VI. I. D. III. Korpus XI. Armee. Tko pozna pok. Merza, zna što je značio taj dar. Teško smo se rastali. Toliko mi je puta naglasio da pohodim, ako budem mogao, prof. Marakovića, njegova učitelja. - Njemu sve zahvaljujem - znao bi reći - a to mi je i u onaj zadnji čas ponovio, kad sam se spustio niz bijele planine u dolinu, kamo me je ispratio. Ja sam na fronti postao nepouzdan, pa prema tome suvišan. Otpremili su me u kader – a onda u erdeljsku tvrđavu Gyula Fehérvári – današnju Albu Juliju, domenu tribuna rumunjskih seljaka Dr. Maniua. Mene su likvidirali kako su htjeli! Ali kod nas se mnogo zaboravlja. Pa tako se lako zaboravilo i prešlo preko toga da je pok. Merz duhovno dijete g. profesora Lj. Marakovića, da ga je jedino on uveo u hrvatski katolički pokret i učinio ga našim! Pa zašto se to zaboravlja? Ja sam samo stoga i napisao ono što mi je pok. Merz rekao, da se to ne zaboravi. A onda, kad su zatim pukli lanci i propala trula Monarhija, sagrađena na uzdasima bijednika, susreli smo se dugo iza toga u Zagrebu. Ja sam bio opet jadan, jer su prilike išle naopako. Liberalizam odgojio je dosljedno naprednjačku inteligenciju, a ona je pokušala zavrnuti vratom Hrvatskoj i katolicizmu. Stari naši drugovi morali su opet na posao kako su mogli i znali – uvijek sa čistim namjerama! Bili su potrebni, jako potrebni, a to se danas zaboravilo! Možda su ipak nešto i pomogli, kako su znali i mogli! Niko od njih nije postigao karijeru svojim radom u službi ideja pokreta. Oni to nisu nikada ni tražili. Servi inutiles sumus – rekli su za sebe – ali su radili kako su mogli i znali. Baš ovo mi je tada sa zadovoljstvom govorio pok. Merz i to me je veselilo. Odveo me svojoj gđi. majci, da joj pokaže – kako mi on tad reče: svoga dobročinitelja. Bilo mi je krivo što me tako nazvao, jer se nisam smatrao takvim, već jedino njegovim drugom. Bili smo povezani duhovnim vezama organizacije hrvatskog katoličkog đaštva, a te su veze bile jake i silne – stvarala se čudes. Deset godina prošlo je od njegove smrti. Ovih nekoliko redaka htio sam napisati, da postavim neke stvari na svoje mjesto, koje iako se čine sitne, važne su i danas, kad se htjelo zaboraviti, da je jedan skromni, ali jaki čovjek, g. profesor Lj. Maraković, pok. Merza uveo, osvojio i odgojio za hrvatski katolički pokret, jer taj rad znači novu brazdu u hrvatskom narodu, koja je donijela i donosi plod. Borac s bijelih planina – kako sam ga zvao – sigurno će biti zahvalan za ovih nekoliko redaka svom ratnom drugu, jer spomenuh neke zaboravljene stvari, o kojima ovisi istina, a on je nadasve cijenio istinu. Ljubomir MARAKOVIĆ, «Napomena», Hrvatska prosvjeta, Zagreb, 25/1938., br. 7/8 (7/10!), str. 337-339 Napomena Ovaj je prikaz ležao već više mjeseci, jer se nisam mogao odlučiti da ga objavim. Ne samo zato što se u njemu govori o meni (jer to, napokon, pripada prošlosti koju kod nas ljudi i tako rado zaboravljaju) nego naročito zato, što bi mogao izazvati polemike oko imena koje mi je i suviše drago, a da bih ga htio tomu izložiti. Ali napokon, istorijska istina ima svoja prava, a moj prijatelj i drug, koji je napisao gornji članak, upoznao se s pok. Merzom u tako teškim i upravo tragičnim okolnostima, te one zauvijek produbljuju i posvećuju prijateljstvo. Sasvim je, dakle, jasno, da i on želi i ima što da kaže prilikom desetogodišnjice smrti pokojnikove; a ako se njegov prikaz ponešto razilazi od onoga što su drugi pisali, treba uvažiti da je g. Š. Lukin upoznao dra. Merza u situaciji i na način na koji ga je uopće malo tko upoznao. Znam da mi je pokojnik često spominjao svoga ratnog druga i da ga je volio, navodeći njegove misli o različitim stvarima i svoje razgovore s njim. Što se tiče onoga što se o meni govori, trebalo bi mnogo i rada i vremena da dokumentarno osvijetlim čitavo to pitanje. Ali kad je ono već ovdje načeto, treba da konstatujem bar ove osnovne činjenice: ja sam u razredu pok. Merza predavao hrvatski od V. razr. pa sve do mature; njemački u sedmom i osmom razredu a u osmom još i filozofijsku propedeutiku. Istina je, da sam njega i njegove drugove privikavao na sistematski rad, naročito kod analize književnih djela, gdje je rad bio organiziran kolektivno, t. j. svaki je učenik analizirao djela po jednoga pisca prema shemi koju sam im dao, a na to su ostali prepisivali te radove, ali tako, da se čitav materijal zajednički revidirao odn. iskristalizirao. Ograničujem se ovdje na to da samo spomenem, kako je Merz kod tumačenja psihologije dobio pobudu za vođenje dnevnika, kada sam đake, prilikom poglavlja o introspekciji, upozorio na važnost dnevnika za naš duševni razvoj. Kad se uzme u obzir, što znači za mlada čovjeka čitanje književnih djela i kako je književnost upravo ona koja mu donosi na dohvat ruke sve najvažnije probleme vremena i najpresudnije situacije života, onda se vidi, kako je plitko rezoniranje onih koji u tom vide samo "estetiziranje", a bavljenje književnošću prikazuju gotovo kao nešto čega bi katolik, a možda i ozbiljan čovjek uopće trebao da se upravo stidi. Jednom ću ipak valjda imati prilike da se vratim ovom važnom pitanju, da se vidi što znači književnost kod pjesnika kao što je Claudel, koji je pored svojih pjesničkih djela napisao "Un poëte regarde la Croix" ili romansijera kao što je Mauriac sa svojim "Životom Isusovim". I ta djela nose, dakako, oznaku njihova pjesničkoga genija te se ne mogu smatrati teološkim studijama, ali ona dokazuju, koliko je katolički pjesnik zaokupljen, upravo prožet do posljednje žilice razmatranjem vjerskih istina i neprestanim suočenjem samoga sebe i čovječanstva uopće s neprolaznim riječima vječne Istine. Nakon toga neka sami čitaoci prosude, što im se čini o vjernosti poznate biografije pok. Merza, gdje se dojam moga rada za Merzovih školskih dana postavlja al pari s onim profesora francuskog jezika, jednoga od osnivača naprednjačkog pokreta u Hrvartskoj, izvrsna metodičara u nastavi svoga predmeta, ali nemogućega pedagoga, kojega su đaci mrzili unatoč tomu što su mu priznavali odličnu stručnu kvalifikaciju. Što se tiče rada u organizaciji, Merz je u njemu u to vrijeme učestvovao samo izdaleka. Sve do posljednje godine nije bio ni svjestan katolik; u sedmom razredu zamolio me je da bih mu posuđivao koji njemački literarni časopis: dao sam mu na ogled svoj "Gral", a uz to iz školske zbornice "Das literarische Echo", tada službeni njemački literarni organ. Vratio mi je poslije "Gral" odbijajući ga, jer da je "suviše katolički", moleći me da mu i dalje posuđujem "Echo". U to – od prilike – vrijeme pripovijedao mi je da češće ide u protestantsku crkvu na propovijed, jer da su tamo propovijedi mnogo ljepše nego kod nas. Bez sumnje je kod toga bila odlučna i činjenica, da je Merzov materinski jezik bio njemački. Karakteristično je i to da Merzov biograf potpuno pušta s vida ličnost njegova vjeroučitelja Mgra. dra. P. Pajića koji je barem toliko mogao djelovati na Merza, koliko njegov profesor francuskog jezika. A što nije djelovao, to mu je dobrim dijelom bio razlog i u tome što je Mgr. Pajić bio domaći Bosanac, a Merz "Švabo" koji nije mogao prema njemu naći pravog ličnog odnosa. No glavni je razlog svakako taj, što u Merza sve do pred kraj realke nije bio uopće probuđen smisao za vjeru i vjerski život. Karakteristična je i ta činjenica, da je pok. Merz bio jedini đak za čitavoga mog rada u Banjoj Luci, kojega sam, u V. razredu, morao kod inspekcije u Crkvi opomenuti na dolično držanje, jer je poslije Pretvorbe držao ruke na leđima. Većina njegovih drugova bez sumnje nije bila pobožnija od njega, ali im je baštinjeni osjećaj pijeteta prema svetosti čina bio urođen iz porodica u kojima je ljubomorno bila čuvana baština otaca, za kojom su još i njihovi neposredni djedovi ginuli ili bili spremni da ginu. Porekli bismo sve što nazivamo ponosno tisućugodišnjom hrvatskom kulturom, ako ne bismo bili u stanju osjetiti tu razliku koju sam mogao godinama i godinama promatrati okom u oko. Iz toga proizlazi mnogo toga što ovaj put ne mogu razlagati, ali što bi bilo neophodno nužno prvom prilikom analizirati. Vrlo je teško, nakon toliko burnih godina, svaku pojedinost točno rekonstruirati, to više što ovaj čas nemam zgode da se poslužim dokumentarnim materijalom. Svakako je za intenzivniji unutarnji razvoj pok. Merzu mnogo smetalo to, što nije imao klasičnog obrazovanja, nego je išao u "čistu" realku, gdje se nije učio ni latinski ni grčki jezik. Koliku to stvara razliku u oblikovanju mišljenja, o tom može dobiti pojam samo onaj koji je imao intenzivna posla s đacima jedne i druge vrsti. Merz je tek naknadno naučio latinski i polagao ispit iz toga predmeta u Sarajevu, kada sam ja bio kod srednjoškolskog odsjeka vlade, pod kraj rata ili odmah iza prevrata – ne sjećam se točno. Ako sam rekao da mu je njemački jezik bio materinski, tim nisam porekao da je i hrvatski jezik osjećao još u srednjoj školi svojim; to mu je bio, da tako kažem, drugarski jezik. Drugovi su ga naime voljeli radi njegova dobrog odgoja, radi njegova milog bića i uslužnosti, a osim toga, bio je najmlađi među njima. Mnogo im je puta pomogao u školskim "situacijama", a bio je izvan njihovih zadjevica i suprotnosti. Treba naime znati da su se tada vodile među đacima žestoke borbe između liberalnih, radikalno-hrvatskih "Mladohrvata" i organizovanih katoličkih đaka, čemu je poslije nadošao još i jugoslavenski omladinski pokret, radi kojega je, iza Vidovdana 1914., direktor g. Krsmanović i više Merzovih drugova došlo u naročitu, "đačku" veleizdajničku parnicu. To se komešanje nije ticalo Merza koji je, bio na strani Hrvata po svojim osjećajima, ali je inače bio outsider. Na jednoj od onih sjednica tužne uspomene kada su se dvadesetih godina pod predsjedanjem pok. nadbiskupa Bauera vodile diskusije o sporu između tadanjeg Orlovskog vodstva i staroga našeg katoličkog pokreta, Merz je, sjedeći meni nasuprot "s onu stranu barikade", u plemenitosti svoga srca osjetio tragiku te situacije i, sa suzama u očima, izjavio da duboko žali taj kobni spor, jer sam ga ja priveo vjerskom životu. Ali treba znati da ni njega ni njegovih drugova nikada nisam "predobivao" za katolički pokret, jer to nisam ni mogao činiti kao njihov profesor. Znam samo da su me svi oni voljeli; organizovani katolički đaci znali su iz "Luči" tko sam i pozivali me da im kojim put predajem. A Merz, koji je doduše bio u kongregaciji ali nije bio članom organizacije, u spontanoj jasnoći i bistrini svoje duše pitao se bez sumnje, od kuda potječe ta razlika između jednoga profesora i svih ostalih, i našao joj uzrok u produbenom vjerskom životu. Tako je u osmom razredu došao do toga da sve više traži blizinu toga vjerskog života i, kad je pošao, svojoj majci za volju, u vojnu akademiju u Wiener Neustadt, već je znao da u duhu i kao gost pripada hrvatskom katoličkom akademskom društvu "Hrvatska" u Beču, gdje su već bili nekoji njegovi drugovi, kao na pr. Rudolf Plach, sada veterinar u Đakovu. U jednom od prvih svojih listova odanle pitao me je za savjet glede lektire koja bi ga uvodila u vjerski život. Preporučio sam mu, među ostalim Ansgara Albinga "Ars orandi", radi koje je knjižice imao neprilika u Zavodu. Hrvatska svijest njegova sazrela je tek pravo kada je bio mobiliziran i, riješen svih okvira roditeljske kuće i spona društva, preporođen i velik u duši došao u neposredni dodir s vojnicima, u kojima je plamtjela ispaćena ali nepatvorena duša naroda i njegova duboka i nepokolebljiva vjekovna vjera. Neobično je dirljivo, koliko je zavolio te jednostavne i neuke bosanske vojnike, s kojima je malo kasnije u bratskoj jednakosti, imao gledati smrti u oči. Tako mu se očitovala, gola i lišena svegaosim svoje egzistencije, duša toga naroda. A kako su ta vremena pa i ona gotovo sve do njegove smrti, bila mutna i nemirna, usuđujem se kazati da u čitavu vrlo složenu i veličanstveno bogatu puninu hrvatske prošlosti i onoga što je u biti sačinja, nije dospio pravo ni zagledati. Doći će vrijeme kada će se moći na sve to gledati s više historijske nezavisnosti, bez stilizovanja i interpretiranja, s iznošenjem dokumenata koji su za danas još stvar diskrecije. Ništa ne će umanjiti kristalnu bistrinu i divnu čistoću njegove duše; ali će se bolje uočiti i ocijeniti mnoge ljudske stvari, koje prate i najsvjetlije likove Božjih odabranika. Ljubomir Maraković (Bez naslova), Katolički tjednik, Sarajevo, 2. listopada 1938., br. 40.
Nego te mlade… križarskim proslavama, u čovjeku bude još i mnoge druge refleksije. Tkogod je pročitao Kniewaldov životopis Dr. Ivana Merza, taj se živo sjeti toga skroz produhovljena katolika i svih onih detalja u njegovu životu, koji nam govore, kako je on visoko cijenio sveć. stalež, ali i vazda bio duboko prožet uvjerenjem, da će svoje veliko životno djelo katolički svećenici samo onda izvršiti, ako budu heroji kršćanskog življenja. Dosta će biti samo citirati jedno ili drugo mjesto iz knjige »Dr. Ivan Merz«. Tako su snažna ta mjesta, te će učinak biti najdjelotvorniji, ako ih ostavimo bez komentara. U njegovu bečkom dnevniku čitamo 14. svibnja 1920.: »Bio sam u St. Gabrielu. 17 je primicijanata odslužilo u dupkom punoj crkvi primicije. Propovjednik im je održao propovijed o žrtvama, koje ih čekaju iza oceana, i o uzoru misionara Isusa Krista, koji mora da živi u njima, ako hoće da učine herojsko djelo, da ostave domovinu i roditelje i pođu u tuđinu propovijedati Evanđelje i tamo umrijeti. Sve su snažni primicijanti; većinom su bili časnici u ratu; koštunjava izgleda, čine herojski dojam. Kad bismo mi dolje imali misionare, to bi se silno raširilo herojsko shvaćanje kršćanstva. Secesije »žutih« svećenika bi se tad istom narodu, kad bi se usporedile s herojima kršćanstva, pokazale u pravom svijetlu. Blago narodu, koji rađa misionare.« A 6. rujna iste godine zabilježio je i ove misli: »… Ovo je purgersko kršćanstvo za nas užasna opasnost i ono je u mnogome krivo, da je kršćanska ideologija često diskreditirana. Ideja isposnička nije prodrla još u narodne slojeve… Da se kršćanstvo digne, mora biti u prvom redu kler svet; mora imati uvijek pred očima Krista na Maslinskoj gori, kako svladava, jurišanje svih križeva, Krist, koji svladava đavla, koji hoće da pretvori kamenje u kruh. Odgoj je volje aktuelna tema za hrvatski kler. Kristovu vjeru treba širiti u crkvi i izvan nje, same propovijedi ne će toliko djelovati, koliko ličnosti, koje ostavljaju neizbrišljiv trag u svojoj okolini… Isposničko-apstinentsku ideju - pasionizam valja širiti. Sa strahom sam konstatirao, da i neki najbolji ljudi te ideje nisu upoznali. Trebali bi živjeti među gladnim i bijednim ljudima, a onda bi se istom dovinuli do tih spoznaja…« I svjetovnjaci teško podnose vječito dociranje od strane svećenika, pa je psihološki razumljivo, da će ga još teže podnositi svećenici, po zvanju svome učitelji i liječnici, od strane svjetovnjaka. Pogotovu, ako krasno teoretiziraju o potrebi svećeničke svetosti katolici (znaju se takvi uvući i u katolička društva), koji ne obdržavaju ni one najprimitivnije kršćanske dužnosti (nedjeljna misa i počinak, petak, god. ispovijed itd.), a najviše ima takvih revnih teoretičara svećeničke svetosti među katolicima, koji provode sablažnjiv život. Ali Dr. Merz nije bio takav teoretičar. Njega je obuzimala čežnja za svetim i herojski raspoloženim katoličkim klerom zato, jer je žarko ljubio Krista i njegovu zaručnicu; jer je mrzio nečisti grijeh, a sa sv. čistoćom životno srastao; jer je sam na sebi iskusio, kako sasvim drugačije izgleda sav apostolski rad, ako se čovjek trapi, ako je sav Božji. I baš ta herojska strogost kršćanskog života dala mu je i pravo, da stavlja zahtjeve - uime onoga Duha Božjega, kojim je bio prožet, - s obzirom na svećeničku svetost. A on u tim zahtjevima ipak nigdje i nikada nije bio nametljiv i netaktičan. On je više djelovao primjerom, a manje riječima. »Oh, ti bi zaslužio, da misiš, a ja da ti ministriram!« uzdisao je jedan svećenik nakon mise, pri kojoj mu je posluživao pok. Dr. Merz. A najviše je djelovao na svećenika pok. Merz svojim svetim molitvama, svojim žrtvama i svojim pokorama.
Pa to je očita nepravda! Na toj strani, koja vrijeđa i osnovne zahtjeve pravednosti, ne može biti blagoslov Božji i trajni uspjeh! Dr. Ivan Merz.
[1] Pierre Charles: Molitva svih časova, Sarajevo, II. str. 36.
[2] Dr. Č. Č. »Naš svetac u fraku«. »Kat. Tjednik«. 1933. [3] Dnevnik, 5. III 1918, Dr. Dragutin Kniewaid: Dr. Ivan Merz, život i djelovanje. Zagreb, 1932. Ovo djelo ćemo unaprijed citirati sa oznakom Životopis.
[4] Životopis, str. 50. Iz Dnevnika 25 X 1915.
[5] Životopis, str. 52. Iz Dnevnika 24 II 1915.
[6] Životopis, str. 53. Iz Dnevnika 12 VI 1916.
[7] Životopis, str. 73. Iz Dnevnika 5 III 1918. [8] D. Žanko: Duša dra Ivana Merza, »Život«, 1938, br. 5 str. 251-252.
[9] Životopis, str. 243. [10] Dr. I. Merz: Duhovna obnova po liturgiji, Luč 1924/25, str. 15-17. |