|
|
|
«Merzova proslava u Trnavi», Nedjelja, Zagreb 3. srpnja 1938., br. 27
MERZOVA PROSLAVA U TRNAVI
Dne 19. lipnja održana je u Trnavi kraj Đakova križarska smotra kao Merzova proslava. Bila su zastupana Bratstva iz bliže okolice, kao Andrijevci, Strizivojna, Đakovo i dr. Križara je bilo preko stotinu, što je sačinjavalo priličnu povorku. Našao se tu i naš duhovnik okružja preč. g. Anaković, te preč. gg. Duhovnici Bratstava. Do podne je bila zajednička sv. misa, po podne blagoslov, a poslije blagoslova akademija u dvorcu u biskupskom vinogradu. Akademija je uspjela iznad svakog očekivanja. Pojedine točke programa bile su odlično izvedene, kao na pr. Deklamacija o alkoholu, zatim zborna recitacija M. K. iz Đakova - pjesme Isusu Kristu. No najuspješnija je točka bila slikoviti prikaz Preradovićeve pjesme »Dva brata«, koji su izvela braća iz Strizivojne. Iako još mlado, ovo se društvo pokazalo veoma radino, a sve pod vodstvom svog agilnog duhovnika, domaćeg župnika vlč. Kelića, koji je i inače veoma omiljen u svojoj župi. Pjevanjem narodne i križarske himne ova je uspjela smotra završena. Mještani su se zadovoljni razišli, a i Križari u svoja sela, puni oduševljenja za njihov budući rad na predobivanju i osvajanju domova i mjesta za Krista Kralja. Što su ovdje čuli, bit se im uvijek misao vodilja u budućem njihovom radu. Križarska misao u svojem osvajanju ide sigurno naprijed, te domala ne će biti kraja, ne će biti mjesta, gdje ne će biti gorući Križ obavijen hrv. trobojkom, gdje se ne će ponosno vijati crveni i plavi barjaci. Ne će biti kraja, koji ne će imati križarskih Bratstava pod čijim će vodstvom omladina poći stopama našeg velikog Križara, blagopokojnog Dra Ivana Merza, kojemu neka je vječna slava. – Bog živi! Križar. Ž. S., «Šibenik. Proslava 10 - godišnjice Merzove smrti», Nedjelja, Zagreb 3. srpnja 1938., br. 27
ŠIBENIK. PROSLAVA 10 – GODIŠNJICE MERZOVE SMRTI.
U nedjelju, 22. svibnja proslavili su naši đaci 10 - godišnjicu smrti križarskog ideologa Dra. Ivana Merza. U 7 sati prisustvovali su u samostanskoj crkvi sv. Lovre, svetoj misi i pristupili zajednički sv. pričesti. Preko dana su prodavale sestre križarice prigodne značke, a na večer je održana svečana akademija u Katoličkom Domu. Akademija je započela pjevanjem križarske himne. Onda je vrlo lijepo govorio o pokojnom Merzu tajnik br. Zvonko Mirković. Deklamaciju Dru Merzu lijepo je izveo br. Ante Pivac. Zatim je slijedilo solo pjevanje »Zovem te dan i noć« koje je vrlo lijepo izveo br. Iille. Zbornu deklamaciju »In memoriam« izvela je đačka avantgarda. Simboličku vježbu »U boj u boj« izveli su članovi s pjevanjem iza zastora, a zatim igrokaz »Siromah koga ubiše, jer je obukao rukavice« od H. Bracheta« Akademiju su posjetili mnogi odličnici, a među njima križarski biskup dr. Jerolim Mileta. I ovaj puta su naši đaci zadovoljili publiku svojim nastupom. Bog živi! Ž.S.
OSIJEK: PROSLAVA KRIŽ. ZAŠTITNIKA I DRA IVANA MERZA
U nedjelju 12. VI. proslavili smo blagdan sv. Ivana zaštitnika Križara, sv. Ivanu, zaštitnicu Križarica i dan dr. Ivana Merza, križarskog ideologa, i to zajedničkim sastankom svih Križara i Križarica. U jutro u 8 sati imali smo zajedničko recitiranje sv. Mise s Križaricama i sv. Pričest u crkvi oo. Kapucina. Poslije sv. mise u 10.30 sati održana je proslava u Serafinskoj dvorani oo. Kapucina. Proslavu je otvorio brat Rendlich Franjo, predsjednik. K. B. Starješina, zatim je zanosnim, riječima govorio vl. o. Andrija Glavaš D. I. o sv. Ivanu i Sv. Ivani, križarskim zaštitnicima. Križari radnici su vrlo dobro otpjevali radničku pjesmu »Nek kroči četa smjela«. Poslije toga je govorio brat Ing. Köhler Karlo, pretsjednik križarskog Okružja Đakovo, o Dr. Ivanu Merzu Brat Köhler je prikazao rad Dr. Ivana Merza od njegovog đačkog života pa sve do smrti. Kao konačna točka bila je »Križarska himna« i »Lijepa naša« koju smo zajednički otpjevali. F. Z.
Interkonfesionalizam SMIJE LI KATOLIK DA BUDE U DRUŠTVU, KOJEMU SU »SVE VJERE DOBRE«
»Svaki katolik mora kao pojedinac u javnome životu da zauzme stajalište uvjerenog borbenog katolika. Ali ne samo pojedinac, nego i svako društvo, u kojemu se nalaze katolici. Evo, kako na vr. veliki Leon XIII. govori o najvećemu naravnomu društvu i naučava, da i ono mora javno ispovijedati katoličku vjeru: »Jer se političko društvo (država) osniva na ovim načelima (poštivanja autoriteta, koji je prema Rimlj. XIII, 1-2 božanska ustanova), jasno je, da ovo svakako mora javnim ispovijedanjem vjere da zadovolji i važnim dužnostima koje ga vežu s Bogom. - Ako priroda i razum svakome pojedincu zapovijedaju, da poštiva Boga na svet i vjerski način, jer smo u njegovoj vlasti i jer smo izišli iz njega, te se moramo da povratimo k njemu, to one (priroda i razum) podređuju istome zakonu građansko društvo (civilem communitatem). Ljudi, zaista povezani vezama zajedničkog društva, ne ovise nimalo manje od Boga nego li kao pojedinci: društvo se mora barem u istoj mjeri kao pojedinci da zahvali Bogu, od koga dobiva svoj opstanak, koji ga uzdržava; od koga dobiva bezbrojno mnoštvo svojih dobara. Isto tako kao što nije nikomu dopušteno da zanemari svoje dužnosti prema Bogu i jer je najveća od svih dužnosti, da duhom i životom (moribus) prigrlimo vjeru, i to ne onu, koja bi se nekomu bolje sviđala, već onu, koju je Bog odredio i za koju nam je dao sigurne i nedvojbene dokaze, da je jedina istinita među svima, isto se tako države (civitates) ne mogu, bez zločina. ponašati kao da Bog ne bi uopće postojao, ili da odbace brigu za vjeru, kao da je ova strana ili da ne donosi nikakve korist, ili da indiferentno prema simpatijama pripuste jednu iz među njih; poštivaju Boga, države moraju svako točno da slijede pravila i način, po kojemu Bog hoće da bude čašćen i koji je on sam pokazao. Vladaocima mora dakle da je sveto ime Božje; moraju staviti među svoje najglavnije dužnosti da promiču vjeru, da je štite svojom dobrohotnosti, da je stave pod okrilje autoriteta i vlasti zakona i ne smiju ništa ustanoviti ili odrediti, što bi se protivilo njegovoj neporočnosti. To duguju i građanima, čije su poglavice. Rođeni smo zaista i podignuti, mi svi ljudi, radi jednoga najvišega i konačnoga cilja, prema kojemu valja upraviti sve odluke, i koji se cilj nalazi u nebu izvan krhkoće i kratkoće života. I jer od toga posvuda zavisi potpuna i savršena sreća ljudi, od najvećega je interesa za svakoga da poluči taj naznačeni cilj. Jer je dakle građansko društvo bilo ustanovljeno radi zajedničke koristi, ono se mora brinuti štiteći opće blagostanje, za dobrobit građana na taj način, da ono ne samo da ne donosi ništa, što bi vjeri bilo na štetu već joj mora da priteče u pomoć sa svim olakšicama, kojima raspolaže, da građani zadobe i steku ono najviše i nepromjenjivo dobro, za kojim svi po naravi teže. Prva je između ovih dužnosti da svojim uplivom djeluju, da se sveto i neporočno služi vjeri, koje dužnosti povezuju čovjeka s Bogom« Kada to sv. Crkva traži od države, tog najvećeg društva, to ona traži isto tako javno poštivanje i priznavanje katoličke vjere i od svakog pojedinog društva u kojemu se nalaze katolici.
KONFESIONALNOST ORGANIZACIJE.
Iz gore navedenog razloga Crkva od katolika traži da osnivaju katolička udruženja. Ona to traži i iz drugog razloga: velika je opasnost za vjersko osvjedočenje katolika, ako se redovita druže s nekatolicima. Crkva zato hoće da i sami sindikati - dakle udruženja, koja, se brinu za materijalno blagostanje radnika - budu čisto katolički: »Što se tiče radničkih društava, premda idu za tim, da članovima steku probitke ovog života, ipak treba najviše odobriti, te kao najpodesnija za pravu i solidnu korist smatrati takva društva, koja su osnovana na temeljima katoličke vjere i koja otvoreno slijede Crkvu kao svoju voditeljicu. To je ono, što smo već i mi izjavili više puta, kada se kod raznih naroda za to pružila prigoda. Odakle slijedi da treba ustanovljavati i svim silama pomagati ovakova udruženja, kako vele, katoličke konfesije, stalno u katoličkim krajevima i uz to i u drugim svima, gdje se vidi, da se može preko njih pomoći raznim potrebama članova. Niti bi se, - ako se radi o onim udruženjima, se tiču direktno vjere i ćudoređa -, itekako moglo odobriti, u onim istim krajevima, koje sad spomenusmo, kada bi se gojila i širila mješovita udruženja, t. j. koja sve sastoje od katolika i nekatolika. Jer se, da drugo ne rečemo, cjelovitost vjere naših katolika i njihov pravedni posluh prema zakonima i zapovijedima katoličke crkve nalaze u pogibelji poradi društava te vrsti ili bi se mogli radi njih da nađu u pogibelji. Stoga preradosno obasipljemo svakom hvalom čisto katolička radnička udruženja, kolikogod ih ima u Njemačkoj, i na srcu nam je, da uspiju u svemu, što pothvataju za dobrobit radničkih masa. želeći im sve bolji porast.« Kada je Crkva tako stroga prema radničkim društvima, koja nemaju poglavito odgojno značenje razumljivo je, da ona nikako ne odobrava inferkonfesionalna odgojna omladinska društva.
E. Interkonfesionalizam. a) Interkonfesionalizam je u službi framasona
Svima je poznato, da je crkva osudila tako zvane framasone, koji vode borbu proti Kristovoj Crkvi. Leon XIII.: Enc. »Humanum genus«) Katolik, koji bi stupio među te ljude, izopćen je iz Crkve; svećenik mu ne dolazi na pokop i t. d. I zato svako društvo koje se postavilo na stanovište »interkonfesionalizma«, stavilo se - svijesno ili nesvijesno u službu framasona: »Štoviše, (framasoni) otvarajući svoje redove svim mogućim ljudima, došli oni iz koje mu drago vjere, iz toga slijedi, da oni samim djelom preporučuju (suadent) veliku zabludu našega vremena, da treba brigu za vjerske stvari staviti među indiferentne stvari (in mediis) i da nema razlike između raznih vjera. Već je samo ovo načelo dovoljno da uništi sve vjere i poglavito katoličku jer, budući da je ona jedina istinita, to ne može bez skrajne nepravde biti izjednačena s ostalima.« Evo, katolici, koji se nalaze u interkonfesionalnim društvima služe framasonima; vuku jaram s nevjernicima. Duh, je interkonfesionalne organizacije protivnik duhu Isusa Krista.
NA TEMELJU SE INTERKONFESIONALIZMA NE MOŽE DOBRO ODGAJATI NAROD.
»Vi posve ispravno hoćete, veli jedan drugi dokumenat svete Stolice, da svi načini rada, koji su zaista sposobni da, bavivši se ekonomskim pitanjima i odgoje elita, poluče veliko dobro i da se odlučno udalje od kobnoga načela vjerske neutralnosti i poprime u disciplinarnoj slozi katolički karakter pun tačnosti i jasnoće. Zaista se uzalud pomišlja, da se obnovi društvo i istinski poboljša sudbina naroda, ako se istodobno izbjegava položiti kao temelj socijalnoj akciji duh vjere i kršćanske ljubavi«.
KATOLIČKU JE OMLADINU DOPUŠTENO ODGAJATI SAMO U KATOLIČKOM DUHU
Vjerski odgoj omladine.
Obitelj imade u prvom redu zadaću da se brine za odgoj djece. Obitelj je prva stanica naravnog ljudskog poretka; ona je bila prije naroda i prije države i zato ima de više prava nego li narod i država. Roditelji su u prvom redu odgovorni za odgoj svoje djece. Škola i organizacija ima samo da nadopuni roditeljski odgoj. A jer katolički roditelji moraju svoju djecu da odgajaju u katoličkom duhu, to škola i društvo mora da nastavi s tim katoličkim odgojem. Evo što papa Leon XIII. piše u tom predmetu mađarskim biskupima: »Ne će biti od manje koristi za narod, ako se ljudi iskreno i mudro pobrinu za odgoj omladine od prvih dana djetinje mladosti. Takav je danas tok vremena i običaja, da velik broj ljudi svim silama nastoje da otrgnu mladost, koja uči, ispod nadzora i najblagotvornije kreposti Crkve. Žele se i traže sa svih strana škole, koje se zovu neutralnima, mješovitim, lajičkim, s nakanom, da učenici odrastu u potpunom neznanju najsvetijih stvari i bez najmanje brige za vjeru. Jer je ovo zlo daleko raširenije i veće nego li lijekovi, vidi se, gdje se množi jedan naraštaj, koji se ne brine za dobro duša, koji ne poznaje vjeru, a često je bezbožan. Uklonite tako veliku nesreću od vaše Ugarske, časna braćo, i posvetite tome svu vašu brigu, svu vašu gorljivost. Odgajati valja omladinu, od djetinjstva u ćudoređu i mudrosti kršćansko; to je jedna stvar koja se tiče dandanas, više nego li koja druga, ne samo Crkve, već i Države. To je što potpuno razumiju svi oni, koji imaju zdrave ideje; također se vidi, na mnogim mjestima, velik dio katolika, kako se živo brinu za dobar odgoj omladine i da ovi posvećuju ovome djelu najglavniji i neprekidni udio svoga djelovanja i da se ne dadu zastrašiti od veličine žrtava i posla…« To, što veliki papa veli o školama, dade se doslovno primjeniti i na druga odgojna društva. Društvo koje priznaje, da su mu sve vjere jednake i da se ne brine za vjerski i ćudoredni odgoj svojih članova; on spada dakle pod papinu osudu. † Dr. Ivan Merz «Jelsa: Merzov dan», Nedjelja, Zagreb, 31. srpnja 1938., br. 31, str. 7
JELSA: MERZOV DAN.
Poslije velikog nastojanja križarsko bratstvo ima u svojoj dvorani krasnu pozornicu sa. svim rekvizitima modernog gledališta, na koje bi zavidila i oveća varoš. U nedjelju 24. tek. mj. obdržavalo je bratstvo svečanu akademiju u čast desetgodišnjice Merzove. I ako kasno, a ono časno, što se moglo opaziti i po broju općinstva, razdraganosti istog i ugodnog dojma, koji je sobom ponijelo o sposobnosti bratstva. Ova priredba može biti odličnim podstrekom za daljnji napredak. Izredao se najprije govor, koji je brat Jure Anzulović izgovorio dubokim smislom razumijevanja. Glavni momenti Ivanova života ostaviše dojam na publiku, koja je zaista malo tog pregaoca poznavala. Deklamacija brata Pavla Bunčuge, izgovorena toplim elanom, adaptirano je stajalo uz prvu točku programa. U nacijonalnom odijelu kostimirani mali Križari frapirali su svakoga tačnošču izvedbe ritmičkih kretnja uz pijev svoje himne. Veselost bez kraja pobudio je svojom prostodušnom, djetinjskom pojavom mali brat Mirko Buj, čijoj se bilo glumi, bilo pjevanju, nije bilo dosta nadiviti. Ivo Huljić, mali križar, točno je i solidno izveo na opće zadovoljstvo svog »Seoskog Doktora«, koji je potpunim razumijevanjem interpretirao taj ugodni solo couplet. (Bez naslova), Nedjelja, Zagreb, 31. srpnja 1938., br. 31
… to otuda što je toj duši već progovorio Gospodin preko svoga posrednika? Zar nije to otuda što je to mlada duša već osjetila blizinu njegovu,… toplinu Njegova glasa,… kucanje Učitelja na vratima mladog čovječjeg srca. Ne bi zaista te mlade duše vapile za Božjim slugom, da nijesu već osjetile »quam suavis est Dominum animae qaerenti illum!« (»Koliko je sladak Gospodin za dušu koja ga traži!«) Otkidati ih od duhovnika, za njih je isto što i dijete otkidati od slatke materine hrane od koje živi! Sjećam se dobro. Jedne večeri prišla mi je oveća grupa Križara, jedne do sada odlično vođene organizacije. U toj grupi sami šestoškolci i sedmoškolci. Ispripovijedjli mi svoje borbe i poteškoće. Duhovnik ih napustio. Sa bolom u duši svi su to konstantirali. A na kraju će jedan po mojem mišljenju između njih duhovno najizgrađeniji: »Sada nam je kraj, kada nemamo duhovnika!« Komentara ovdje ne treba. Ja znam da su braća svećenici preopterećeni poslom i mnogim drugim dužnostima, koje apsorbiraju čitavo njihovo slobodno vrijeme, ali zar ne bi mogli naći u mjesecu barem pola sata, da okupe te mladiće, koji su željni Boga, oko sebe u crkvi da im održe nagovor sa malo meditacije pred Presvetim? Oh, koliko bi to dalo njima podstreka da ustraju i na započetom putu i da još večim žarom prionu uz Boga i uz njegovu Crkvu! Još jedna utješljiva činjenica sa posljednjeg tečaja! Sa podnijetih izvještaja na pomenutoj skupštini vidi se, da su skoro sva bratstva kroz minulu školsku godinu: obradili na svorjim sijelima život pok. dra Merza po knjizi dra Kniewalda: »Dr. Ivan Merz«. Da su svestrano proučili njegov život, mogao, sam se uvjeriti već prilikom prvog razgovora s njima. Većini tečajaca život Merza je u tančine poznat.
Blago njima, a i nema! Sada mi je jasno odakle taj Božji i crkveni duh među njima. Sada mi je jasno odakle svakom tečajcu hrvatski misal u ruci za vrijeme sv. Mise. Sada mi je jasno odakle njihove česte, pa i svagdašnje sv. Pričesti, kao i njihove euharistijske sekcije skoro po svim bratstvima. Sada mi je jasno odakle ta njihova ljubav i privrženost Crkvi, kao i njihova duboka žalost što ih mnogi uza sve te jasne činjenice, neće da smatraju odanim i poslušnim sinovima sv. Crkve. Sada mi je konačno jasno otkuda ta otporna i životna snaga mnogih naših bratstva poslije tolikih borbi i iskušenja! Jest, dragi uredniče, ja vjerujem u tu blagu nevidljivu ruku našeg pok. brata Merza koji drži, vodi i čuva našu organizaciju da - pored svih teških isušenja - ne skrene s puta što joj je on zacrtao. Ja vjerujem u tu blagu, nevidljivu, bratsku ruku, koja nas s neba miluje težinom i trpkošću križa, da postanemo otporni protiv zla i da se naviknemo trpjeti za slavu Imena Gospodnjega, kao što je i on trpio prije nego što se od nas odijelio. Naposlijetku najutješljivija činjenica na ovogodišnjem tečaju. Među ovogodišnjim tečajcima naišao sam na dva svećenička zvanja! Jedan od njih ide ove godine u bogosloviju! Na ove i na sve druge milosti podijeljene od Boga našim Križarima mogu samo jedno reći: Bogu hvala! Bog živi! Varaždin, 22. VII. 1938. Vaš u Kristu odani I, Suić, duhovnik tečaja |