(Bez naslova), Katolički tjednik, 17. travnja 1938., br. 16

… iz vremena, kad još ni slutio nije, »koju mu je zadaću Providnost namijenila među hrvatskom katol. omladinom«:

»U pogansko su doba bila bespravna ova tri staleža: ženski, radnički i dječji… Majka Božja, Mali Isus i sv. Josip - nije li ova porodica alegorija socijalnog preporoda u kršćanstvu i oslobođenje žene (Marija), radnika (sv. Josip) i djeteta (Isus)? Povijest poznaje veliko socijalno oslobođenje žene i radnika po kršćanstvu, i mi ih još proživljujemo, pa i do dječjeg mora da dođe. Mali Perica, mala Nely od svetoga Boga ...

2) Cfr. članak »Lijepo je među Križarima i Križaricama«, na etr. 21.

… naviještaju »dječju revoluciju...« Kršćanstvo je začetnik dječjeg pokreta i ono je u doba, kad se nije... slutila zrelost dječje duše, obožavalo Dijete... Katolici bi morali započeti s organizacijom djece!« 3)

S. Š., «Ideje i rezultati», Katolički tjednik, Sarajevo, 17. travnja 1938., br. 16, str. 13-14

Ideje i rezultati
O 10-godišnjici Merzove smrti.

U zadnjih nekoliko decenija povijest katoličke Crkve bilježi mnoštvo slavnih imena, ljudi, koji su duboko zadrli u ostvarivanje božanske misije i poslanja Crkve, koji su ogroman dio i pridonijeli ostvarivanju Kristova Kraljevstva u pojedinim narodima. Ne treba spominjati zadnjih pet velikih papa s današnjim Sv. Ocem, ne treba spominjati velike kardinale i biskupe, čija su imena dragulji pojedinih naroda; ne treba njih spominjati, jer su oni pozvani da svijet vode s Crkvom u Kraljevstvo Kristovo. Ali zato to više frapiraju imena lajika, koji čitav svoj život, sav svoj rad i sve svoje mišljenje i htijenje posvećuju samo jednom, jednom velikom i Velebnom, a to je ostvarenje Kristova Kraljevstva među nama.

Sveci su najveći velikani i najveći junaci čovječanstva i svakog onog naroda posebice, čiji su sinovi. Sveci laici posebno zadiru u život svoga naroda. Tako recimo F. Vrau i Ozanam među Francuzima, a Ferrini među Talijanima. Ali mi smo svijesni, da je Bog baš nama Hrvatima dao najvećeg lajika, koji je već sada duboko zadro realizacijom svojih ideja u naš narod i narodnu dušu i koji je više nego itko dosada možda u duhovnom pogledu udario biljeg hrvatskoj budćnosti. Bog nam je dao Dr. Ivana Merza.

Bio je čovjek molitve, pokore, žrtve, čovjek milosti, uvijek u ljubavi Božjoj, uvijek sjedinjen s Kristom u molitvi, bilo kod mise, moleći iz velikog debelog misala, bilo recitirajući revir poput svećenika, bilo prisustvujući svim liturgijskim funkcijama Crkve, ili pak dnevno razmatrajući, svaki dan primajući svoga Krista, onda opet čovjek studija. Nitko od nas nije tako svestrano i tako duboko bio naobražen i sveudilj studirao, kao što je bio Merz. Ako vam ne imponira svetac i katolik, mora vam imponirati dubokoumni i svestrano obrazovani inteligenat. A ako ni to, a onda čovjek radnik i apostol. Njegov apostolat je dovoljno naglašen, kad reknemo, da je triumf Križarstva, triumf Katoličke Akcije njegovo djelo, djelo njegova apostolata. Po Merzu, po idejama i programu, koji smo dobili od njega, Križarstvo već danas triumfira i slavi svoju pobjedu, bolje slavi pobjedu Merzovih ideja, pobjedu Papinskih ideja, pobjedu Kristovu, štogod u duhovnom, ideološkom pogledu Križarstvo ima, (?)na od Merza. On, što je inače velika rijetkost u povijesti Katoličke Akcije pa i među najvećim narodima, stvorio je temelje organizacije, koja znači mnogo, vrlo mnogo u suvremenom životu Hrvatskog naroda i koja će sigurno značiti još više u budućnosti.

Dok su kod ostalih naroda zapravo svećenici ideolozi, a lajici tek silni realizatori onoga, što je Crkva donijela, kod nas je Merz ideolog, i donosi ideje Crkve i Pape u naš narod preko Križarske omladine. Merz i Križari ispravno shvaćaju Papine riječi o misiji izabranog lajičkog svećenika.

Žrtva, Euharistija, Apostolat, ideja Krista i Njegova Kraljevstva, ideja ljubavi i poslušnosti prema Papi, ideja silnog domoljublja, mržnja na grijeh, primjer života čiste omladine; prosvijećene, snažne, oduševljene mlade generacije, poslušne i spremne na svaku žrtvu, kad se radi o Bogu, Crkvi i domovini itd., itd., čitav križarski program jest Merzovo djelo. Krist je naš Kralj, Papa je naš otac, domovina naša majka.

Ne samo kod nas Križara, nego i u cijelom Hrvatskom narodu te ideje, te misli nalaze odjeka, postaju svojinom narodnom.

Te se ideje realiziraju. Njihove rezultate, koji su nas napunili silnim oduševljenjem, rezultate, koji su nas svojom snagom i iznenadili, osjetili smo i vidjeli 2. i 3. X. na glavnoj skupštini VKB-a i na proslavi Križarskog dana u Zagrebu. Oko 50.000 muške i ženske Križarske omladine, samo omladine, živi danas za Boga, Crkvu i Domovinu, živi životom čistim, životom mladim, svijetlim.

Rad te omladine izražen brojkama na glavnoj skupštini nije nas iznenadio, jer u prvi čas nijesmo shvatili te brojke. Ta tko će shvatiti, da je Križarska omladina kroz godinu dana održala preko 26.000 sastanaka, a od toga do 6.000 crkvenih sastanaka! Tko će shvatiti, da je ta omladina održala do 100 zatvorenih duhovnih vježba! Tko će shvatiti, da je ta omladina primila barem 400.000 svetih pričesti! Tko će shvatiti, da je više od 100 svojih najboljih dala u svećenike, redovnike i redovnice!

Tko će shvatiti, da je narod u tisućama i tisućama hrlio na zborove križarske, na naše akademije, proslave, koje premašuju broj 1000.

Ne, mi nijesmo razumjeli te brojke u dane križarskog slavlja 3. listopada, ali smo bili ponosni, kad su zagrebačkim ulicama uz aplauz naroda išle nepregledne, uređene, disciplinirane, oduševljene i spremne čete mlade, čiste i ponosne, vesele i oduševljene Križarske omladine. Bila je to snaga, koja je prijatelje ispunjala nadom u bolju budućnost Hrvatskog naroda, prolazila je to snaga, koja je protivnike napunila strahom i zaprepaštenjem.

A to su bili samo reprezentati onih oko 50.000 Križara i Križarica rastepenih diljem domovine u blizu 1100 bratstava i sestrinstava.

Ali još više nas je oduševilo, kad smo vidjeli, da i Zagreb razumije i voli Križarstvo, jer je Zagreb ne samo pozdravio Križare, nego je ispunio ogromnu dvoranu zbora, da čuje riječ i vidi djelo Križarske omladine, da prisustvuje otvorenju Merzove godine, da upozna crkvenog i hrvatskog junaka, našeg križarskog Merza.

Križari su slavili slavilje Ali s nama slavio je na nebesima slavlje Dr. Merz, jer je vidio realiziranima svoje ideje i svoj rad.

I danas pred očima svakog od nas visoko sjaji genijalni duh Orla zlatnih krila, Božjeg čovjeka, brata Ivana. Njegov duh vlada u našoj organizaciji, ime Merzovo je za nas program i stvarnost.

Temelj vjerskoj i idejnoj formaciji Križara jest zlatna knjiga, koju je preradio i uredio sam Dr. Merz. Sve dalje što se god dalo u cilju duhovne izgradnje naših članova i naših ljudi bazira baš na Zlatnoj knjizi i na idejama, koje su nam ostale od Merza.

Križarska organizacija, ako hoće postići svoj cilj, jasno je, da mora duhovno izgraditi svakog pojedinog člana. Merz je bio čovjek Božji, čovjek milosti i htio je, da svaki naš pripadnik postane takovim. Lako je djelovati u apostolatu, znao je on reći, ako si ti duhovan, ako si u milosti Božjoj i ako živiš u Bogu i Kristu. I konzekvencija toga njegova mišljenja jest Zlatna knjiga, za koju oni sam kaže u uvodu, što ga je napisao: »Najnovija katolička generacija pošla je za jedan korak dalje. Nju su danas zahvatili valovi onih rijeka, koje potekoše iz vječnoga Rima već godine 1905., kada je blage uspomene Papa Pijo X. izdao breve o čestoj i svagdanjoj svetoj pričesti. Mladi naraštaji goji zanosnu ljubav prema našemu Spasitelju, koji je uvijek s njim u Presvetoj Euharistiji: tu crpe oni svoju snagu za svoje djelovanje, za apostolat... on je u neprestanom i intimnom dodiru s Isusom, koji kraljuje i vlada njegovim dušama. S tim je u vezi zanosna ljubav mlađih prema svetoj Crkvi, Isusovoj neokaljanoj zaručnici, te njenim biskupima i svećenicima. Oni su se uvjerili, da svećenika zapada prva i najvažnija uloga u širenju Kraljevstva Božjega, a da se svjetovnjaci moraju njima pridružiti; moraju postati njihovim pomoćnicima... Ovo izdanje Zlatne knjige išlo je upravo za tim, da svećeniku vrati ono dostojanstveno mjesto, koje zapada Isusova učenika. Iz ove se Zlatne knjige također vidi, da omladina ima oči uvijek uperene spram Rima, gdje je onaj svjetionik, koji svojim zrakama obasjava cijelu zemlju. I iz samoga Rima potekle su u zadnje vrijeme smjernice, koje računaju s Katoličkom Akcijom kao činjenicom i koje na vrlo precizan način zacrtaše njenu ulogu. Mi smo se poradi toga, prerađujući Zlatnu knjigu, najviše obazirali na one upute, koje su zadnji Pape dali Katoličkoj Akciji, a napose omladinskom pokretu. U Katoličku Akciju spadaju prema tome: »povezane organizovane katoličke sile za očuvanje, proširenje, primjenjivanje i obranu katoličkih načela u individualnom, porodičnom i socijalnom životu... Iz svega toga razumljivo je, da mi danas stavljamo na našu omladinu daleko veće zahtjeve, negoli se to moglo činiti prije trinaest godina. Mi smo radi toga odredili posve u potankosti, koje su vjerske dužnosti Orla, koliko puta najmanje mora da primi sv. pričest, koji mora da bude njegov odnošaj spram Crkve i njezinih službenika.«

Nije li ovo, riječima samoga Merza, u najbitnijim crtama sam vjersko-moralni i preporodni program Križarske organizacije? Dodajmo tome još i geslo naše »Žrtva, Euharistija, Apostolat«, pa smo dali onaj neizbrišljivi znak, koji svakog našeg čovjeka diferencira veoma snažno od svakog drugog. A i to je Merzovo geslo.

Merz određuje u zlatnoj knjizi i pravilima naše organizacije mjesečnu sv. pričest svih članova. To načelo postaviti u njegovo vrijeme bilo je presmiono, ali i danas je presmiono. Ali smionost je Merzova pobijedila i ni jednom Križaru nije teško jednom mjesečno poći na pričest. I dok nas druge organizacije u svemu našem radu imitiraju, u mjesečnoj sv. pričesti se ne usuđuju. To je za sada samo naše. Merz je znao, da je Euharistija izvor svakog života, i nije čudo, da takav zahtjev postavlja na nas. U tom pogledu Križarska organizacija, zaslugom Merzovom, jest najsavršenija organizacija Katoličke Akcije na svijetu, koliko ja znam. Ta 400.000 redovnih sv. pričesti u samo jednoj godini!

Ali pitajmo se, koliko i koliko Križara, koji i dnevno pristupaj Stolu Gospodnjem? Ne mjesečna, nego česta sv. pričest pokazuje, da euharistijski Merzov duh živi i vlad našim dušama.

Pokornost Crkvi i njezinu autoritetu jest vrlina, koju je Merz, Orlovstvo i Križarstvo uvijek imalo. Merz je sav svoj život bio najvjerniji sin Crkve, njegovo Orlovstvo i poslije Križarstvo rade samo ono, što hoće Rim i Crkva, podložni su autoritetu biskupskom, pa makar ih to nekad stajalo i mnogo, mnogo žrtava. Nikad ni jedna veća akcija u Križarskoj organizaciji, pogotovu akcija, u kojoj se radi o principima, nije učinjena bez savjetovanja s biskupima, bez njihova odobrenja i blagoslova.

Savezno s tim jest i kult Papinski, koji je Križarstvo afirmiralo i unijelo među Hrvatski narod tako, da je kult Pape i ideja Papinstva po Križarstvu, dakle po Merzu, postalo svojinom našega naroda. Križarstvo je dalo omladini i narodu Euharistiju i Papu. Dok se nekad Papi izražavala odanost i pokornost u stvarima vjere i morala, danas Križari kliču bezodvlačnu pokornost i poslušnost Papi u svemu, jer su učenici Merzovi. Ljubav Merzova k Papi prešla je na nas, i mi skupa s njim govorimo i mislimo, kad čitamo njegove retke poslije orlovskog hodočašća u Rim, godine 1925.; »Papa! Vidjeli smo njegovu bijelu pojavu, poljubili njegovu svetu ruku i od ljubavi prema vidljivom Kristu bili spremni - milošću Božjom - predati mu neograničeno svu svoju egzistenciju... I kad je Sveti Otac u svom govoru dao nama Orlovima smjernice za naš rad, osjetimo svu veličinu i sve značenje Papinstva; shvatismo: Ako Orlovstvo hoće da ostane na pravoj liniji i da bude ispravan pokret u velikom sklopu svih mogućih pokreta u krilu Svete Crkve, mora da bude Papinskim, Euharistija i Papa treba da budu korijen, vrelo i počelo Orlovstva. Euharistiju i Papu valja dati našem narodu. I kada Orlovstvo uspije, da ovo dvoje učini kraljicama hrvatske narodne duše, tada možemo mirne duše reći sa sv. Pavlom: »Dobar boj vojevah.« To je jedina i najčvršća osnovica, bez koje je sav rad osuđen na rasulo. Eto, do te »u spoznaje Orlovi ponovo došli na svom rimskom hodočašću.«

Papinski duh, kojim diše Križarstvo, jest sigurno i isključivo djelo Merza, koji je bio najidealniji, najveći uzor odanosti Crkvi i Papi, koji je ljubio Papu kao vidljivog Krista i u njemu vidio pod prilikama čovjeka Boga svoga i Gospoda svoga. On je u svemu mislio onako, kako misli Papa, i za njega su svi problemi života bili riješeni, jer ih je riješio papinskim riječima i naukama. Pokazao je nama Križarima, a posebno nama đacima i akademičarima i intelektualcima Križarima, gdje treba tražiti nauku i gdje i šta treba studirati. Crkva je dala rješenje i daje rješenja i danas svim životnim problemima. Treba poput Merza prihvatiti kršćansku filozofiju, kršćansku teologiju i enciklike Papa, pa imaš najbolji i najsavršeniji putokaz u svim životnim pitanjima. I kad danas naši Mahnićevci studiraju enciklike Papinske i oduševljavaju se visokim i dubokim idejama u njima izloženim, zar to nije in ultima linea Merzov duh, koji preko njihova duhovnika puti na to.

Merzu su nekad križali stavke iz Zlatne knjige, koji se odnose na Papu i njegov autoritet. No danas ti stavci jesu ipak svojina nas Križara. Jest, danas je osnovica svemu našemu radu »katolička vjera, njezina načela i zapovijedi, što ih je dao Bog i sveta Katolička Crkva, papinske smjernice i biskupske odredbe«, a naš uzor jest »ljubav prema Sv. Ocu Papi, katoličkim biskupima i svećenicima«.

Križari su pioniri Katoličke Akcije kod nas. Merz je donio k nama Katoličku Akciju, neposredno iza enciklike »Ubi arcano Dei« i, da dopunim, iza zaključka zagrebačke sinode 1923. godine. Ali, makar je Papa progovorio, makar je zagrebački Nadbiskup tražio i preporučivao Katoličku Akciju, ne bi je bilo bez Merza sigurno još dobar niz godina. Od Merza, pa preko Orlovstva i Križarstva sve do danas vodila se je i još se vodi velika borba o provedbi Papinske Katoličke Akcije kod nas u Hrvatskom narodu. Čitav Merzov rad u biti i nije ništa drugo nego rad na Katoličkoj Akciji. Taj mu je rad i uništio tjelesne sile i toj Katoličkoj Akciji on žrtvuje svoj život, jer ga žrtvuje Orlovstvu. A njegovi Orlovi i Križari ni jednog časa slijedeći duh svoga učitelja i brata Ivana, ne prestaju raditi i boriti se za Katoličku Akciju. I s ponosom možemo reći, da je životna Merzova zadaća pobijedila i pobjeđuje Križarstvom i u Križarstvu, bez kojih se više ne može ni zamisliti Katolička Akcija kod nas.

A da je ljubav k Domovini jedna od najvećih vrlina svakog Križara jasno je samo po sebi. I tu nam je bio učiteljem naš Merz, koji je kao mladi profesor u Parizu za manifestacije sveučilišnih delegacija svih naroda s ponosom i pronio pariškim ulicama hrvatsku zastavu. Učio nas je ljubiti Domovinu i žrtvovati sve za nju.

A bude li potrebno, križarske će čete znati i u boj za dobro Domovine za slobodu Crkve i Domovine.

Realizacija je Merzovih ideja u punini svojoj. Križari nastavljaju po njemu zacrtanim putem, i nikad s toga puta ne će skrenuti. Za Boga i Hrvatsku, dvije riječi, u kojima je Dr. Protulipac, suradnik Merzov i najveći divovski realizator Merzovih ideja, sintetizirao čitav križarski program, vodit će nas u daljem našem radu za pobjedu Kristova Kraljevstva u Hrvatskom narodu.

S.Š.

«Dr. Ivan Merz», Život s Crkvom, travnja 1938., br. 4, str. 97-99

Dr. Ivan Merz
2. ČLAN CRKVE – MISTIČNOG TIJELA

U »Životu s Crkvom« (br. 2), kada sam čitaocima predstavio Dr. Ivana Merza kao liturgijsku dušu, obećao sam, da ću kroz ovu godinu od vremena do vremena nastojati što vjernije prikazati u čemu se sastoji formacija liturgijskog ideala i kakvo je bilo lično ostvarenje liturgijske molitve i liturgijskoga života ovoga jedinstvenoga čovjeka.

Makar se lično osjećam preslab za ovako duboku i osjetljivu temu, koja iziskuje uspon po uskoj i strmoj stazi, s koje se kližu noge običnih vjernika, a po kojoj se naš Merz tako jednostavno popeo ravno u Srce Božje, ipak ću barem pokušati dati neke obrise Merčeve liturgijske duše držeći se najviše samoga Merza i onih mojih ličnih neizbrisivih dojmova, koje nosim pohranjene u duši kao trajan spomen na naše drugovanje.

Neka mi najprije bude slobodno navesti, što sam o njemu pisao 1930:

»On je bio čisti katolik. Katolik s Papom i za Papu; katolik, kojemu u duši žive sve svete knjige, svi crkveni oci, svi koncili, sve dogme, sve enciklike, sva liturgika, sva svetohraništa, sve zapovijedi, svi katekizmi, svi biskupi, svi svećenici, svi siromasi, svi redovnici čitavoga svijeta.

On je bio katolik, saliven od jednoga komada. Katolik do dna, do vrha, do punine!

On je živio u Crkvi, u Kristu, u duhovnoj Crkvi, u vidljivoj Crkvi, u Kristovu Tijelu, u Kristovu Duhu, u Kristu, koji je čovjek i Bog ujedno.

Njegov je životni program, deificiranje čovjeka. Sve je htio povući za sobom u Svetinju mističnih osvjetljavanja i voditi mudrim stazama do vrhunca. Njemu je tako blizu bio vez ljudske duše s Bogom, problem vjerovanja, boli i providencijalnih određenja, problem samostana, monaštva, srednjovjekovne mistike, svetačkih pojava, liturgijskoga uživljavanja u misterije katolicizma, problem Vatikana i encikličke nauke, da je time sve počimao i sve svršavao.«

Vjerovali ili ne, u svakoj od ovih riječi, koje ovako u cjelini uzete djeluju možda previše hiperbolički (pretjerano), nalazi se cjelovita duša Dr. Ivana Merza. Ali za danas ostanimo kod riječi Crkva i u tome temeljnom pojmu čitave liturgijske misli potražimo dušu Dr. Merza.

Ja ne znam, da li je moguće uopće zamisliti religioznu fizionomiju Dr. Ivana Merza izvan svijetloga kruga, u kojemu zrači ona najdublja, mistička ideja o Crkvi. On je tako organski, duhovno nosio Crkvu u svome biću, jer joj se osjećao živom česti kao što je ruka ili noga čest jednoga organizma, koje se zove tijelo. Sva njegova duša, to je bila ljubav za Crkvu, ljubav u Crkvi. Od svih, koji su došli k njemu, da makar nikodemski nešto čuju i vide, (uvjeren sam, da će to svi posvjedočiti), u bezbroj varijacija je tražio, da se unesu u misterij Crkve. Svu snagu razuma i svu snagu vjere je upotrebljavao i u pomoć im slao najnježniju ljubav, da njome kao sigurnom pomoćnicom uzmogne posvijetliti duši i naučiti je što je to uistinu Crkva. On se toliko intelektualno i duhovno kretao u svemu, što se odnosilo na Crkvu i na jedinstvo s Crkvom, da je svatko, tko se ikada sastao s njime živo osjetio, ako ništa drugo, a ono bezuvjetno, da je taj čovjek apostol nekoga uzvišenoga, ljupkoga, neizrecivo privlačivoga, skoro bih rekao, novoga poimanja Crkve, poimanja, koje se u suhoći modernih srdaca i magli modernističkih zabluda nekud zamelo i izgubilo. Njegov je govor o Crkvi bio nov, sasvim nov našim ušima. Nije to bila samo nauka, enciklička nauka, koja se trebala saznati nego život, kojim je trebalo živjeti. A taj život je bio također nov, neizrecivo privlačiv, veličanstven, univerzalan, jedini objektivan. To je bila liturgija, a liturgija je za Merza uvijek samo život, vlastiti život Crkve.

Nema jače ideje u Merčevom liku od ideje Crkve; Crkve, koja kroz Papinstvo čuva nauku i naučava, te Crkve, koja kroz Liturgiju, »pomoću koje - veli Merz - vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog života Kristova« i kroz koju »svaki katolik postaje velik i univerzalan.«

Papinstvo i Liturgija, to su krila Merčeve duše, to su bitni karakteristikoni čitava njegova bića. »Te ideje nalaze se u njega u takovoj jasnoći i krepčini, kako to samo kod Svetaca i to Svetaca mistika susrećemo« (O. J. Vrbanek). Te dvije ideje: crkvena nauka (enciklika) i crkvena molitva (liturgija), imale su u Hrvatskoj jakih branitelja i učenih propagatora, ali čovjeka, koji bi ih svetački pretočio u posljednji živac, i iz njih stvorio jedini smisao svoga života da Dr. Merza nije bilo.

Poput Bossuet-a, on voli zamišljati Crkvu kao društvo djece Božje, kao kraljevstvo, hram, tron, svetište, tabernakul Božji, još dublje kao Krista, koji se širi i koji se daje, koji živi u svakom članu toga mističnoga tijela. »U njoj (u Crkvi) vidim, piše Merz, jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima, a u sv. Ocu Papi - pod prilikama čovjeka - vidim Boga svoga i Gospoda svoga.«

Poput Clérissaca, koji je u divnoj knjižici »Misterij Crkve« napisao: »Ako je svaka kršćanska duša jedan kantik, Crkva je Kantik Kantika, domovina posvećenoga lirizma, preludij vječnih simfonija« - razmatra naš Merz: »Sveta je Crkva malo nebo na zemlji... U njoj moraju da započnu pjesme beskrajne sreće, koje će se nastaviti na cvjetnim poljima vječnosti.«

Predavanje George Goyau-a - nedavno izabranoga tajnika Francuske Akademije - o Općinstvu svetih učinilo je u Parizu dubok dojam na Merza. Tu je on, čini se, prvi put dublje shvatio Crkvu kroz njena tri dijela molitvom povezana u mistično jedinstvo. Taj dan je zabilježio u svoj dnevnik (30 VII 1921): »Ovdje sam razumio jakost kršćanske molitve.« Od toga časa je Merčeva duša, koja je već bila prevalila put očišćenja i daleko zašla u ljepote sjedinjenja s Bogom, sjedinila svoju molitvu sa molitvom cjelokupne Crkve i time postala skroz naskroz liturgijska.

Iz Pariza se vratio u Zagreb kao izgrađena liturgijska duša, pa do smrti nije prestao pisati i govoriti o sudioništvu sa životom Crkve. Sam nikada nije prestao pred našim očima sjedinjavati žrtvu hvale sa svim svetima, i sjedinjen trajno s Bogom - Čovjekom u crkvenom se bogoslužju svojim dijelom žrtvenoga dara slijevati sa bogoslužjem nebeskih redova.

D. Žanko.