D. ŽANKO, «Dr. Ivan Merz. Velika liturgijska duša», Život s Crkvom, veljača 1938., br. 4, str. 45-47

Dr. Ivan Merz
Velika liturgijska duša

 

Kad si me, dragi uredniče, zamolio, da nešto napišem za prvi broj obnovljenoga »Života s Crkvom«, koji ulazi u četvrtu godinu svoje posebne misije, sva je moja duša poletila unatrag za deset godina i u potresnom poštovanju stala pred mlad, asketičan lik neizrecivo blagih, zanosnih očiju i finih duhovnih crta.

»Prijatelju, Ti napiši, Ti progovori, Tvoje pero je pisalo jedino o Životu i jedino o Crkvi, o životu u Crkvi i o životu s Crkvom. Ti si jedini medu nama, koji si o tome najviše znao, koji si sve znao, jer Ti je život bila Crkva, a Crkva život, jer je Tvoja misao stalno boravila u srcu Kristovom, a Tvoje srce u molitvi Kristovoj. Ti si jedini izgubio sebe u zajedništvu svetih. Na Tebi nije ostalo ništa od Tvoga, sve je pretvoreno u Kristovo. Ti, jedini Ti možeš sada govoriti, učiti nas, voditi… jer eto i u toj našoj tugaljivoj zemlji ljudi počimaju napuštati sebe i ulaziti u Crkvu, počimaju živjeti s Crkvom i moliti s Crkvom. Liturgijska zora je puknula i s naših obala. Misu ne će više služiti samo misnik i ministrant u našim katedralama i kapelama. I mi, puk Božji, hoćemo da molimo Misu isto onako kao što si je Ti molio još pred petnaestak godina, kad je Tvoj debeli Misal pobuđivao po našim crkvama šaputavo iznenađenje...«

Tako i još dugo, dugo mi je duša razgovarala s njime, dr. Ivanom Merzom, koji je mlad (kao profesor nadbiskupske gimnazije u Zagrebu) umro 10 svibnja 1928 godine.

Svetački lik! Nekoliko godina mi je bilo dano drugovati s njime, gledati ga u njegovoj radnoj sobi, na ulici, u školi, u društvu i u crkvi. Uvijek sam odlazio od njega odnoseći u duši teško shvatljiv osjećaj nekog višeg nadahnuća i neke zanosne duhovne sigurnosti, koja se osjeća u prisutnosti velikih ličnosti. Jedamput sam mu to i priznao, i nesvijesno ga htijući time jače povezali sa sobom. On me je tada pogledao iznenađen i skoro uplašen, pogledom, kojim je - u tom sam uvijek bio duboko uvjeren - više htio prodrijeti u tajnu samoga sebe nego u mene. Zar ja? - kao da se upitao. Pri tom mu je duša na neki način dodirnula samu sebe i osjetila najintimniju sreću u vlastitoj ljepoti, jer me obasuo tolikom milinom pogleda i tako predražesnim licem, da sam u tišini mnogo puta nastojao obnoviti taj divni utisak i pokušavao sam ga objasniti i razumiti. Čime je taj čovjek na mene tako sudbonosno djelovao? Radi čega je u meni tako duboko ukorijenjeno uvjerenje, da je to svetački lik?

Čini mi se, da je on živio, da je moja misao, još mlada i maglovita, bila preslaba da ga u cjelini dohvati, ali sada iza deset godina od njegeve smrti, u meni sa razrađuje tajnovitost njegova lika i sve jasnijom mi postaje sjena velike samoće, koja je počivala na njemu, samoće liturgijskoga duha. Po tom tajanstvenom znamenju ulazim sva više u dušu Ivana Merza, koji je sam samcat u Hrvatskoj zemlji znao hodati vlastitim putem, u sebi tvrd i asketičan, nesavitljiv i neprilagodljiv, liturgičan do srži u času kada se u nas još nije bila dobro ni izustila riječ liturgija.

Da, liturgija, to je, po mome skromnom mišljenju, najsigurniji putokaz, kojim se može doprijeti do dna tajne dr. Ivana Merza.

Kroz ovu godinu, koja je u njegovoj organizaciji proglašena »Merčevom godinom«, bit ću slobodan od vremena do vremena upozoriti čitatelje »Života s Crkvom« na liturgijsko djelo i značenje Ivana Merza u tom smislu.

Danas bih htio samo podsjetiti sve čitatelje na veliku milost Božju, koja nam je iskazana time, da imamo iz svoje vlastite sredine izrastao velik liturgijski lik, intelektualca - profesora, kojim bi se ponosili i najveći narodi, a koji nije bio samo naš prvi liturgijski stručnjak - svjetovnjak, koji nije samo pisao i teoretski tumačio liturgijsku misao i molitvu nego je sam lično bio utjelovljena liturgijska pojava od najkrupnijeg značenja po čitavu našu mladu liturgijsko-religioznu renesansu. Moglo bi ga sa uporediti sa glasovitim francuskim književnikom Leonom Bloy (1846-1917), koji je od svih inače brojnih liturgijom oduševljenih francuskih pisaca prvi potpuno shvatio bit liturgije i sam lično udesio život liturgijski. Time je najviše doprinio modernoj liturgijskoj obnovi u Francuskoj, koja ima nekoliko najvećih književnih imena, isključivo liturgijskoga duha kao što su na pr. Huysmans, Louis, Bertrand, Emile Bauman, Francis Jammes  i Paul Claudel.

Naš Merz već ima svoje prve učenike i moglo bi sa reći, da je i »Život s Crkvom« izrastao pod tajanstvenim utjecajem njegova duha. (Tako je! - opaska urednika.)

Njegova ličnost je prebogati majdan za liturgijsku školu bilo da se radi o temeljnim principima teološkoga shvaćanja Crkve, religije, liturgijske molitve, javnoga katoličkoga kulta, misne žrtve, Euharistije, štovanja svetaca i liturgijske duhovnosti uopće, bilo da se radi o praktičnoj provedbi liturgijskoga života, upotrebe misala, crkvenoga pjevanja, svečane pjevane Mise, oficija, crkvene godine, liturgijskih vanjskih znakova i t. d.

U novom ruhu »Života s Crkvom« nastojat ćemo, da o svemu tome progovori duša Ivana Merza, našega prvoga velikoga liturgijskog čovjeka.

Dušan Žanko