Fedor CICAK, «Essey o dr. Ivanu Merzu», Nedjelja, Zagreb, 11/1939., br. 12, str. 4-6

Essey o dru Ivanu Merzu

Piše: Fedor Cicak

Prolog

Bilo je hladno jutro. Gasnule su posljednje zvijezde vedrog neba, ružičasta je zora silazila s bijelih bregova da budi zaspala okna bosanskih kućica.

A »neki pričaju, da prije onog doba godine, kad slavimo rođenje našega Otkupitelja, ptica jutarnja svu dugu, dugu pjeva noć - i onda ni dusi, vele, ne obilaze i noći zdrave su i ne može da naškodi nam zvijezda ni jedna, a vještice i vile gube moć za čaranje - jer tako milosno i blago to je doba«. (Shakespeare).

Sunce se igralo glatkim ogledalom zelenog Vrbasa i ružičastim prstima mrsilo crne kose borova. Danas će sjati divno vedar dan, jer danas je žena rodila U ljubavi posvećenoj zakonom Božjim, rodila je sina - prvenca.

Kako su zlatne kose dječaka i blage mu plave oči. Ružičasta je put, i već sve trave i cvijeće, polja, ceste i dvorišta susjeda znadu, kad laki koraci veselom žurbom prolaze.

Rasao je dječak. Rasla je ljubav. Rasla nada jedne majke i jednog oca.

»Bistar je Hans, učiti će, jer samo se radom postaje čovjek!«, rekao je otac skinuv tamnu kabanicu s klinčanice. Spustio se stubama na ulicu, da prođe starim putem do stanice.

»Kao otac, jednog će dana ljubavlju svojom učiniti sretnom jednu ženu. I, sam će biti sretan, kao što smo mi sretni. Živjeti će, sretno kao i mi«. Dugo je mati stajala kraj prozora, čelom naslonjenim na hladno staklo, i promatrajući ulicu sanjala…

»Kako će lijep biti, kao što je i otac bio, kad smo se upoznali, u tamnoj uniformi, na kojoj su sjala srebrna puceta, snažan i mlad«.

Osam je sati odbilo, kad je glavar stanice sjeo za pisaći stol, da započne dnevni posao.

»Služiti Caru i poretku«. Otvorio je službene spise. »Kako ja, tako i sin«. Danas imademo tri posebne garniture vlakova. »Dužnost i pravda je temelj života«. I rad novog dana je počeo.

PROBLEM ČOVJEKA.

Motto:

»Za mladih dana želio sam vruće

da srca drugih svojim prožmem srcem,

da svijetlim narodima, da se uspnem,

 - Ja ni sam ne znam kamo…«

Byron.

Dr. Ivan Merz bio je građansko dijete. Izašao je iz one klase društva, koja se u Bosni stvorila nakon austrijske okupacije. Njegov otac bio je austrijski činovnik u punom opsegu značenja. Ne nacionalistički Nijemac, nego slu­žbenik cara i države, s punim osjećajem dužnosti i pravde.

Te elemente, neobično razvijenog osjećaja za dužnost i red naslijedio je sin od oca, kao što mu je mati dala finesu i plemenitost.

Vitrina s kristalom i srebrom u salonu, besprikorno odijelo i nježna put lica, tenis i otmjeni korizmeni ples »Burgfrauenabenda«, šetnje i prijateljstva s divno njegovanim gospođicama njegovane klase, - to je bio prvi millieu u kojem se Merz kretao.

Merz je mislio i osjećao. Dublje mislio i jače osjećao nego drugi.

Kao što je danas u otmjenim obiteljima napredno i inteligentno imati u »Machagoni - Bücherkastenu« šarene korice Minerve i Binoze, a u zlatorezu potpuno izdanje Krleže - pod staklom i ključem, tako je nekada potreba društvenog tona zahtjevala posjedovanje Goethea, Ibsena, Bjornsena i Heinea. Ali za razliku od drugih, Merz čita. Čita mnogo, već kao gimnazijalac, toliki broj i takovih djela klasične literature, kakova i nadprosječno kulturni današnji student jedva i po imenu pozna.

Za razliku od naobraženiih skeptika svoje klase, Merz ne čita da citatima klasike opravda frivolnost i površnost lake društvene kozerije, već iz one duboke unutarnje težnje tako svojstvene ljudima melankoličnih temperamenata.

U faustovski postavljenom problemu o čovjeku i životu traži Merz prvi puta duboko svoj sadržaj.

Nasljeđena plemenitost i tradicionalni katolicizam društva jesu neka podloga njegove duševnosti, ali ne dovoljna, on traži dublje obrazloženje.

S »čuvstvom vječnosti, ljubavi i zanimivosti života« traži Istinu i Put: u Ibsenu i Turgenjevu, Tolstoju i Goetheu, Danteu, Wagneru i Byronu, Wildeu, Shakespeareu, Tagori i Joergensenu.

»Literati su ogledalo ljepote i prirode. Oni čovjeka poput prirode vode k metafizici«.

U umjetnosti filozofija, s težnjom k religiji, i konačno religija sama - k Bogu! to je pravac kojim Merz posdvijesno ide, vođen Milošću.

Literati postavljaju pred Merza problem o čovjeku, literati mu prvi pokazuju društvo, literati ga prvi dovode razmišljanju, i s njima provodi prvu analizu.

Mladić sam, bez ičije pomoći, s gomilom knjiga - traži.

Zaključuje: »religiozni život, misao na vječnost, smrt, ljubav, jest nešto veliko«.

To »nešto veliko« nije potpuno apstraktno. Merz vjeruje, moli i pokušava dosljedno kršćanski ostvariti svoj život.

»Moliti znači vjerovati. Ja vjerujem u Gospoda Boga svemogućega, vjerujem, da je On Duh savršen u slobodi volje i veličini. Čovjek sam sitan. Imam slobodnu volju, ali ograničenu. Ali ono malo Prometejeve iskre, djeličak od djelca Svišnjega, vuče me ovome i dokumentira opstanak Ovoga.

Kao što čovjek, koji još nije sasvim zagazio u blato, želi da se razgovara s pametnijim od sebe, tako isto duh, svom žestinom teži za savršenim, za velikim Duhom.

Taj razgovor sa Svevišnjim, ta veza, priznavanje Svevišnjega, to je religija. Religija je bez molitve mrtva. No molitva se ne mjeri na duljinu i ona ne mora da se čita iz knjiga: razgovor iz vlastitog čuvstva, razmišljanja o Pismu i namjerama Svevišnjega, to je molitva. Bog je duševno biće. A pošto smo mi tjelesni, to je misao na njega tjelesno - duševna. Da ga razumijemo, postao je Emanuelom, nama sličnim, i mi se Isusu možemo da molimo, i ta je nama molitva mnogo lakša, jer nam je Isus bliži«.

Živjeti! »Srca drugih svojim prožet srcem« - »ljubavi, ljepote, vječnosti!« Kako je silna, luda i lijepa čežnja mladosti. Kad dah prirode probudi mladića od sna djetinjskog mladenaštva, i osjeti u krvi nove snage, a u duši melankolične boli nove osamljenosti. Rodi se novi život.

Mladić bez čežnje, nije mladić! a Merz je bio tako krasno i potpuno, mlad i čovjek.

Ne može razumjeti život i ljude, tko sam nije čovjek, i nije doživio čovječji život. A onome, kojemu je Providnost namijenila »da svijetli narodima, da se uspne«, premda uz krvavu cijenu, trebalo je iskustva - nužnog za vodstvo ljudi.

U nekoj djevojčici iz njegovih krugova osjetio je jednoga dana, da ju ničim ne može nadomjestiti. Njezinu gestu, smijeh, trzaj čiste mladosti. U njezinom je licu prepoznao sebe, možda nježnije i finije stiliziranog, upotpunjenog. Ona nježna i draga, bila je rješenje njegove čežnje, koju nije mogla utažiti ni mistika zvjezdanih bosanskih noći, ni miris šuma, ni zlato žutog klasja.

Zar je jači misterij njezinih očiju od zvjezdane noći, i miris kose od šume i zlatnog klasja? Ona ima dušu, ona je čovjek kao i on, koji osjeća, misli i teži k Istini.

Zajedno su čitali Schillera i razgovarali o životu.

»Proživio sam mlade dane s njom jedinom, kakove više nema na svijetu… Nema žene, koja je njoj slična(…) osjećaj, koji se u duši pojavi spram gdjekoje, u klici uništim«.

Umrla je nakon dvije godine divne i čiste ljubavi.

Ona ga je zvala »prijateljem«, da time simbolizira svu finesu svoga shvaćanja njihovog odnosa, a za njega je ona čovjek i žena koja ga je privlačila cijela.

Njezina smrt znači za Merza psihološki prelom, ne slom! On ne očajava poput Wertera, on ima razloga zašto mora živjeti - borbu za svoje ideale. Ali je nastao polagani prelom, koji je spoznajno doživljavao kroz godine, kad je upoznavao i promatrao druge žene.

Pojave se osjećaji, mladost i priroda reagira na žensku mladost i prirodu, i on trpi: »teško mi je, užasna borba između vječnosti i strasti. Strast direktno obustavi logično mišljenje tako, da sam teško mogao u glavi da se saberem o čem ideališem, o »Evig - Weibliches«, »Memento mori«, estetski osjećaj…« Valovi krvi u(…) njegova naziranja.

Ali to nije ljubav, barem ne onakova kako ju je Merz shvaćao, i kako ju mi kršćani shvaćamo.

Snažan psihološki doživljaj žene, duhovno jedno! je najdublje jedinstvo i najsvetije, koje može nastati, među mužem i ženom. I kada se tako jednom doživi ljubav jedne žene, onda se drugi puta teško ili nikako ponavlja.

Merzu je ona bila tako duboka, sveta, čista i lijepa, da ju više nikada nije htio ponoviti.

Fedor CICAK, «Essey o dr. Ivanu Merzu», Nedjelja, Zagreb, 11/1939., br. 13, str. 2-3

Essey o dru Merzu

Problem čovjeka.

Kratka epizoda s vojnom akademijom u Wienerneustadtu, kamo ga je dovela poslušnost želji roditelja, značajna je u toliko, što je u njoj shvatio bit crno-žutog austrijanstva i odbacio ga, a razvoj njegovog hrvatskog osjećanja doživio je baš tu svoju konačnu i svi jesnu formulaciju.

Karlo Sforza u »Sindhes de l' Europe« iznosi kao historijsku zgodu jedan razgovor između nadvojvode Franje Ferdinanda i šefa generalnog štaba.

Prijestolonasljednik je predbacio generalu: »Vi niste bili na misi!«

»Nisam!«

 - »Govori se da ne vjerujete!«

Šutnja. -

 - »Što se mene tiče, što vi ne vjerujete, no pohađajte misu!«

Taj je razgovor vjerna slika morala i unutarnjeg sadržaja habsburškog austrijanstva, koje nije narodnost već administracija, vojska i dinastija.

Merz, koji filozofira s Faustom i Peer Gyntom, kojeg ispunjuju umjetnost, filozofija i religija kao duboki problem ličnosti, dolazi u vojnu akademiju ovakove Austrije.

Akademiju, u kojoj se oficiri jednako nonšalantnom gestom zaklinju, »da će sve svoje Bogu, caru i domovini žrtvovati… kao što nonšalantno psuju Boga »govore svinjarije, bljuju i pljuju po podovima«.

Ne, njega ništa ne veže s tim ljudima i sistemom. On doduše nije čiste slavenske krvi, ali je njegova duša čista i duboka, kao nebo i oči hrvatske Bosne. Njoj ga vuče srce, za Nju želi da djeluje, njoj on pripada. Ona je za nj »moja mila Hrvatska«.

I naravski, dospio je u vojni zatvor. Teško čovjek osjeća kada je sam, u tuđini, među ljudima drugim, koji nemaju ista srca kao što su naša, iste čežnje, i iste misli. Matoševskom snagom provaljuju osjećaji za onu divnu, nesretnu i malu zemlju, koju toliko ljubimo. I onda se zaklinjemo, iskreno odlučni, da ćemo za nju sve učiniti, jer tek onda kada će ona biti sretna i slobodna, i mi ćemo biti sretni.

Leži Merz na tvrdoj klupi vojničkog zatvora, sklopio je oči da ne vidi sive tamničke stijene, pa misli na crne gore i zeleni Vrbas:

- »Dobri i pošteni ljudi. Narod Hrvatske, te Bosne još nepokvaren«.

Tko ne bi volio ona muževna lica s ogromnim brcima i djetinjim poštenim očima.

- »Ali gradovi su Hrvatske i Bosne pokvareni. Iz Evrope mnogo zla dolazi.«

Divan je ritam svijetlih djevojačkih glasova, kada u skupu pred crkvom, čiste u bijelim rubačama, pjevaju pjesme seljačke.

- »Pokvarenost će iz gradova ući u sela i zbogom Hrvatska!«

- Ali »ne!« - ne smije se to desiti, on će za Nju raditi, on će svega sebe dati za sreću Hrvat ske!

- »U crven - bijeli - plavi ako upletemo gorući krst, koji će sve zlo uništiti, onda će Hrvatska svoju ulogu u svjetskoj povijesti izvršiti«.

Kao zahvalni poljubac Majke sinu, ulazi vojnik, Hrvat, jedan od onih naših malih i dobrih ljudi, koji na svojim leđima nose kroz vjekove terete svih naših borba i patnja. Dolazi, i od svoga donosi svojemu.

Donosi svoj gunj, da mu bude toplo, daje jelo i otvara svoje srce.

- »Kako su dobri ti ljudi, sve bi dali onome koji nema. Dvadeseti vijek treba da se u te ljude ugleda. Od seljaka očekujemo renesansu društva«.

Merz nije bio u vezi s hrvatskim nacionalnim i socijalnim zbivanjem, nije poznavao preporodno gibanje hrvatskog sela, a ipak je sam došao do tako duboke spoznaje. Upravo zapanjuje veličina i bistar pogled toga čovjeka, koji se nije dao sputati predrasudama građanskog društva, već elementarnom snagom traži istinu, i od spoznaje ne odstupa.

Kako u svim pitanjima, tako i u pitanju svjetskog rata: »tomu su ratu krivi tirani,  koji narode ugnjetavaju, koji vjeru ugnjetavaju…«.

Odilazi iz akademije i upisuje se na bečko sveučilište.

Beč neposredno prije rata, i u prvim godinama, bio je vjerna slika zapadnjačkog kapitalističkog velegrada i središta monarhije, sa svim porocima i socijalnim problemima.

U sjeni habsburške dinastije i apostolskog vladara odigravao se predposljednji čin obiteljske tragedije. Barokne fasade palača prvoga Ringa, svila i čipke, brokat i zlato, kao diskretni okvir svega i svačega, bio je svijet za sebe.

Svijet potpuno uvjeren u moć svoga bogatstva - sile i administracije. Vjerujući, da je Bog stvorio zemlju zato da na njoj carski generali, ministri, plemići i dobavljači, vrše »kulturnu misiju« iznad (doslovno!) milijuna koji su ispod i okolo tih baroknih fasada.

Sjaj kristalnih lustera toliko je djelovao na osjetljivo očno živčevilje, da upravo fiziološki ni jesu bili u mogućnosti vidjeti, kako u samoj blizini njihovih baroknih crkvi i palača, na bečkoj periferiji, živi drugi, sasma drugi svijet.

Mali stanovi, malih ljudi, koji velikim radom, a neznatnim novcem moraju zadovoljavati dnevnim potrebama teškog života.

Proletarijat na periferiji, beskućnici pod mostovima, bludnice kraj plinskih svjetiljaka, revolucionari u podrumima.

Bučan dnevni život, s površinom užurbanom i pokretnom, kakove već jesu ulice svih velikih gradova.

Ali u dubinama -----

U taj Beč došao je Dr. Ivan Merz.

Beč je za njega imao prije svega ono značenje, koje imade svaki velegrad na provincijalnog studenta. Problem je isti, psihologijski, moralno i intelektualno, kao kod svih koji iz malog i poznatog odilaze u veliko i nepoznato. Od obiteljske brige i ljubavi, od prijateljske okoline i terora, u veliku, hladnu i nepoznatu slobodu.

Mladenački nazori, stečeni odgojem, osjećajem i intuicijom, lome se na asfaltu nove stvarnosti.

Iza dvadesetih vratiju dugoga hodnika u II. katu, jedne stare zgrade osmoga Ringa, dosegla je dramatsku kulminaciju kriza Merčeve vjere, u sukobu s modernim ateizmom.

»Došao sam do zaključka, da čovjek najprije sebi mora stvoriti temeljnu, i opet temeljnu naobrazbu…«.

Treba steći prvorazrednu zapadno-evropsku naobrazbu!

Merz je uz hrvatski savršeno govorio njemački i francuski, a dobro je poznavao latinski, talijanski i engleski, i bio muzički izobražen. Svirao je glasovir i violinu.

Studira najprije pravo, koje ga ne zadovoljava, a zatim filozofiju - književnost hrvatsku, francusku i njemačku; upisuje predavanja o slikarstvu, o Danteu, psihologiji i pedagogiji.

Žeđ za umjetnošću konačno je ipak mogla biti potpuno zadovoljena. Beč, s teatrima, koncertima, bibliotekama i bogatim galerijama. Grieg, Mozart, Brams i Bethoven, naročito Bethoven! jer Merz uvijek traži dubinu refleksije. Zato oduševljeno piše o 9. simfoniji: »faustovski motivi, samo što je rješenje bolje nego u Faustu: zadovoljstvo se ne nalazi u poljodjeljstvu, nego u ljepoti prirode i u himni Tvorcu«.

Proučavao je Strindberga i Bensona, Dostojevskog, Balzaca i Flauberta.

(Nastavit će se.)

Ferdo Cicak

Fedor CICAK, «Essey o dr. Ivanu Merzu», Nedjelja, Zagreb, 11/1939., br. 14, str. 2-3

Essey o dru Ivanu Merzu

PROBLEM ČOVJEKA

»Duševne borbe još nisu završene. Ekstremi u kojima se moj duševni život kreće, karakterisani su mojom lektirom: Epistola beati Pauli appostoli ad Thesalonicienses I. i »Une vie« od Maupassanta. Posljednje je djelo jako značajno za naturalizam, no objektivno stanovište još ne mogu da zauzmem spram njega; kad bih to mogao bio bi i problem ljubavi, sjetilnosti, umjetničkog akta i sličnih stvari riješen. No osjetio sam, da je djelovanje ovog romana na nas obične, slabe a osobito mlade ljude: zlo… Malo je takovih, na koje takovi opisi neće zlo djelovati i držim, da i sam Maupassant ne bi drugačije osjećao od nas. Pitanje je dakle: smiju li se ti akti opisati. Velim: ne! Ta sam bi Goete zašutio kada bi do ovog došao… Što se mene tiče, ja bih to apstrahirao ili uvrstio u znanstvenu literaturu«.

Možda baš zato, jer je ta žeđ za umjetnošću bila potpuno zadovoljavana, moralo se je nametnuti pitanje: umjetnost - religija.

»Za ovu godinu dana nekako sam izašao iz onog literarnog oduševljenja. Doduše, ja volim čitati gledati, ali ne mogu da uhvatim dublji smisao o svemu«.

Tu je srž problema: »ljepota i zanimivost života«, forma i estetika ne zadovoljuju, on postavlja pitanje sadržaja, velikih problema života. Pitanje sadržaja u kršćanstvu!

Dolaze lomovi. Mladenačku vjeru intuicije i osjećanja, moraju zamjeniti vječni i nepromjenjivi silogizmi katoličkog svjetovnog nazora.

Merz razmišlja, osjeća, proživljuje, i Milost mu daje život, a život mu daje istinu.

Osjeća dubinu i mistiku noći poput Berdjajeva. U noći bivaju otkrivenja, noć je »prvozdanija«, ontologičnija od dana.

»Kako ova zemlja dršće i titra u svemiru… Netko upravlja time. Hosana Njemu, koji to oživljuje, koji svemu daje brzinu, život i smisao. A mi ljudi, što smo mali na ovoj tamnoj zemlji! I mi se pokoravamo tome veličajnom redu, i mi smo dijelovi toga velikog smisla…«

»Zvijezdice, mile zvijezdice, što ste se tako lijepo prolile po nebu, skoro sam zaboravio, da vi postojite: vi svijetovi, bezdni, neizmjernosti! Kako čovjek brzo zaboravi na vječnost! Noć je pravi dan: istom onda možemo pravo tražiti Njega«.

Nebo je oblačno; umotati će vlažne magle sivim ogrtačem blokove kuća.

Ulice su prazne, voda teče asfaltom u kanale, pere otpatke i šarenim mrljama benzinskog ulja bojadiše cestu.

»Kiša šiba prozore… Ja volim ovaj kišoviti dan, više nego svijetlo, koje mi toliko toga pokazuje, te dozvoljava, da zaronim u svoju dušu. I ronim sada u svoju dušu i tražim u njoj i ništa ne mogu da nađem«

Ruka se spustila na knjige razbacane stolom, a pogled postao još umorniji i dublji…

U sobi je bilo vlažno hladno. Ruka je grozničavo šarala papir: »Život mi je velik upitnik. Od dana se do dana gubi moja djetinja vjera. Ono prijašnje razlikovanje između dobra i zla ne dostaje mi više. Pitam se, da li je ono, što sam prije dobrim smatrao, uistinu dobro. Što je to »uistinu dobro«, postoji li dobro?«

Tim je rečenicama postavljen temelj problema. Merz zaista nije mogao znati da će ove njegove bilješke biti za ne mnogo vremena prilog dokumentaciji tisućama omladine koja jednako pati kao i on. Drama jednoga, postala je drama svih.

Zar ovo nisu naši problemi: Što razumijem pod imenom Bog? Faktično je, da On postoji, da ga osjećamo oko sebe, u sebi, tu, ovdje, ondje, svagdje. Njegove melodije drže i napunjaju sav svemir: Svaki čovjek ćuti duh nečega većega i vječnijega… Dakle Bog postoji. A šta je taj Bog, kakav je? Možemo li se njemu moliti? Je li osoba? Na ta nam pitanja odgovara naša nutrinja u pojedinim jednostavnim slučajevima. Uvrijedim li moje roditelje, žao mi je. To je dokaz, da osjećaj počinjene nepravde nije predrasuda, nego da pravda u nama postoji. Pravda je jedan princip, koji je u nama i sva se nutrinja u nama uzrujava, ako radimo protiv ovom principu. I Onaj, koga mi oko sebe osjećamo, do kojeg razum dolazi, da je vječan, komu duša nehotice teži, taj će biti jamačno sama Pravednost. Time dolazimo do osobnog Boga. On postoji i ja tvrdo vjerujem i u najjačim časovima kušnje i sumnje, da je Od jedini vječni, veliki Bog. Kad On postoji, već slijedi, da naš život ima svrhu. Onda treba još pomisliti na nešto, na šta ljudi ne misle i šta bi ih moglo lahko dovesti do prave spoznaje - da ćemo umrijeti. Nekoga silno volimo, a taj umre. Nikad, nikad ga više ne ćemo vidjeti. Pa mi sami, puni smo misli, sumnja, težnja, mnijenja, cio duševni svemir, naše »Ja« je sredina, oko koje se sve okreće, koje dojmove prima i vrsta, sve mi to doživljujemo, kadkad se mučimo i patimo i sad na jednom - umremo. Zašto bi sve ovo? Zašto toliko misli i težnja, kad je sve badava, kad propada u ništa, kad duša nije zaseban elemenat, koji je poput duha u Diable-u boiteauxu u bocu zatvoren? Ne, to ne može biti kad je u prirodi sve tako udešeno, mora biti i vječnost našeg života u smislu naše pravednosti. Jest i uistinu i ja to vjerujem, premda i u času, kad ovo djetinjom vjerom osjećam, kad se gnjusim od zla i kad se topim u molitvi, ostaje u dnu duše ona sumnja, onaj veliki upitnik zadnjeg Adama: Zašto? Šta? I opet, uza svu sumnju, vjerujem! No nije dosta samo vjerovati. Naša vjera mora biti sistem, mora biti putokaz života, da ne radimo protiv principu pravednosti i vječnosti. Religije daju sisteme. I ja kažem: Aut catholicus, aut nihil. U ovome pogledu nije u meni nikada ni najblaža sumnja postojala. Znam i osjećam, da je katolicizam jedina prava vjera. Eto, ja sam u duši katolik, ali onaj pračovjek u meni, onaj Faust, koji ne zna za odgoj ni predrasude, vuče me u težnji dolje i pravi od mene, da sumnjam.

No dosta o tome. Trebalo bi svoj život kritikovati. Time, što je moja čista vjera u katoličanstvo oslabila, opalo je i svako pravo oduševljenje, svaki oštri sud o svemu, što se događa. Sve što promatram, gledam, i neznam, je li dobro, je li zlo. Ljubi se svijet i grli - pa neka se ljube i grle. Pa eto mi je jedan dao pljusku (sjećanje na događaj u akademiji!) Pa svejedno je neka i drugi dade. Pa toliko je svijeta siromašno, toliko se ljudi kolje, - neka je sve to, samo neka se moje kože ne tiče. Faktično, ako mi razum i kaže, da to nije dobro, ali ja sam to uslijed unutarnjih sumnji uistinu doživio. I sada je krajnje vrijeme, da sve ovo opet stresem i da pomislim, da je Netko poradi Istine umro za me na križu«.

Dan ide kraju. U sobi je mir, tek se čuje kucanje ure na stolu i umorni dah čovjeka. Ni ne vidi pravo posljednje rečenice na papiru, ali on ih osjeća duboko, na dnu svoje izmučene nutrinje. Osjećaj, što ga čovjek osjeti kada se nakon duga i teška puta penje stepenicama kuće do svog stana, pa posljednji napor osjeti tek onda kad sjedne.

»Tama je vani, gusti crni oblaci. Dolaze mi čudne misli i sam ne znam… sve je san. Sve prolazi. Proći će i roditelji i sve će izgledati kao san. Dok i ja neću zaći u tamu, groznu ulicu, ne, nije tamna i grozna, nego svjetla, puna nadnaravnog sjaja, tamo se slavi Resurrectio«.

(Svršetak) Fedor Cicak

Fedor CICAK, «Essey o dr. Ivanu Merzu», Nedjelja, Zagreb, 11/1939., br. 17, str. 4-6

Essey o dru Ivanu Merzu

PROBLEM KRŠĆANINA.

(Nastavak.)

Motto:

»Zahvalan sam Bogu, jer me je rat naučio mnogomu što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo, da opet postanem slobodan i da udesim svoj život prema onome, što sam spoznao da je pravo«. Dr Merz 23, 8. 1917.

Barbusse i Remarque dali su u svojim djelima ratne fotografije kroz ateističku prizmu bluda i klasne borbe. Njihovi su ljudi jadne životinje, bačene u blato streljačkih jaraka u kojima se muče, bez veće opće ljudske problematike. Merz je dao u svom ratnom dnevniku sliku rata i čovjeka, kroz prizmu boli i misterij križa čovjeka katolika.

Barbusseu, Remarqueu, a i ostalim marksističkim ratnim piscima problem rata svodi se na problem kapitalizma. Riješenje je jednostavno: kapitalisti su skrivili rat - i točka. Dalje se ne pita, dubljeg problema nema.

A odakle ta zloporaba kapitala? Tko ju vrši i zašto? Što je na dnu krvavih problema?

Merz ulazi u taj, najdublji problem, o čovjeku i grijehu. Grijeh je na dnu svih katastrofa čovječanstva.

Istina je, premda ne vrijedi apsolutno i deterministički, da drugačije misli čovjek kada je sit, okupan, obučen u svježe rublje i novo odijelo, od gladnog i tjelesno izmučenog čovjeka. Pa i bit klasnih razlika ne temelji se toliko na raznovrsnosti rada, civilizacije ili kulture. Bitno različna je psihologija onog koji nema i kog boli, od onog koji ima, i koji ne pozna tjelesnih patnja.

Padaju artistički problemi larpurlartizma, i kabinetska filozofija knjiških moljaca; buržujski skepticizam i salonski citati Schopenhauera.

Građanin Goethe sa svom filozofijom svojega Fausta je neaktuelan u streljačkom jarku.

A stihove:

»Sad eto sam, ah, filozofiju

i medicinu ja i pravo

a na žalost i bogosloviju

uz žarki trud isproučavao

filozof tužan ja sam sada,

sve isto mudar ko do tada«

Merz komentira: »Goethe je trebao Fausta poslati na frontu, pa bi se on jamačno vratio s dubljim nazorom o životu. Lahko je umirati pomoću otrova iz starodrevne fiole; ali podnašati tjelesne muke i uvidjeti da je rat i muka temeljna boja historije i napretka, da je bol podigla milijune ljudi na noge i srušila prijestolja, da je bol Hristova čovječanstva temeljni smisao života i rodila Divinu Comediu, to bi morao mudri Faust uvidjeti.«

Doživljaji dnevne boli, smrti i nesreće donosi duboke spoznaje : »Cijela duševna zgrada se ruši, pada i praši… Da, život je više nego li umjetnost i književnost, on je za nas ljude jedina veličina, izvor svega.«

Pun ušiju i nečist, sto koraka ispod kote 1672 na Mt. Solarol 25. juna 1918. piše: »Jarci su krvavi. Silna je pucnjava ovdje. Momci od gladi i nevremena bolesni. Magla i studen nas bije… grijeh je pod najvećim katastrofama čovječanstva. Smisao života je mysterium crucis, moram biti dakle zadovoljan sa svojim sadašnjim stanjem. No odviše je teško robovati sistemu, koji čovjeku i njegovim idejama o glavi radi… Zemlja vrije, dižu se mlazovi dima u cijeloj pruzi, bijeli, tamnocrveni, crvenkasti. Neprestano, sve na drugim mjestima šikne u vis taj mlaz.«

Jedna je granata pala na njihovu baraku i čitavo poslije podne ležali su komadi lješina pokriveni šatorskim krilima, a Merz piše: »Misterij života je krvlju obliven čovjek.«

Zaista je život misterij, i logiku njegova zbivanja razumiju samo oni, koji vjeruju. Drugima se čini paradoksan, pa kad žele da nerazumljivi paradoks života učine jednostavnim, padaju u najgore zablude i ljudi bivaju još nesretniji.

Najteži je misterij kršćanska nauka o ratu i miru, koja se ljudima toliko čini paradoksnom.

Rat najsnažnije očituje tragediju čovjeka, jer sadrži pitanje o razlogu smrti, trpnje i boli. Pitanje boli, najljudskije od ljudskih problema, u tom času je najnaglašenije.

Kolektivno ubojstvo čovjeka po čovjeku, rat, je najstrašnija stvarnost povjesti čovječanstva. Činjenica, koja je postojala uvijek, bez obzira na tehniku, veličinu sukoba ili njegove razloge.

Bune se protiv kršćanstvu i njegovom shvaćanju rata, jer da je nelogično.

Nacionalistički imperijalizam predbacuje kršćanstvu rušenje narodnih snaga i otpornosti radi kršćanskog mirotvorstva. Nemogavši shvatiti kršćanstvo, stvara novu filozofiju rata: njemu je vođ historijska činjenica, dakle, treba ju prihvatiti i radi čistog nacionalističkog pragmatizma stvoriti iz nje filozofiju ratne stvarnosti.

Sprema za rat, i nužda njegovog vođenja, postaju životnim tezama.

Na drugoj strani marksizam, iznikavši iz psihologije potlačene klase, jest protiv rata. Ali i ta pacifistička filozofija više je diktirana osvajalačkim instinktom političkih agitatora u želji za osvojenjem masa. Jer milijuni malih ljudi, što trpe i žive teško, pravi su predstavnici čovječanstva. I oni žele biti sretni: siti, obučeni i u miru.

Radi te težnje, oni koji žele biti predstavnici masa moraju biti za kruh i mir. Ali i kod njih, žalosni sofizam! Građanski je rat, zamjenio imperijalistički.

Kao da u bitnosti postoji razlika između rata i rata.

Merz je bio kršćanin, kao takav protiv ratu, protiv svakom ratu, jer se zgraža pred pomišlju da bi morao ubiti. Ubiti čovjeka!

Ali: »sva je historija krvlju ispisana« - »sve su kulturne vrednote produkt boli.«

Nasuprot evanđelje mira »mir svoj donosim vam«, ali i »donio sam na svijet mač.«

Je li to paradoks?

Samo vjera odgovara: Mir je u jedinstvu s Bogom, apsolutni mir i trajna sreća je samo ondje, gdje će sveti biti »vječno blaženi.«

Naš život i ovaj svijet je traženje, borba i sukob oko istine u Kristu.

Smisao je kršćanstva, da se u borbi i sukobu, u boli i pregaranju na zemlji, osvaja mir, ali u kraljevstvu nebeskom.

Grijeh koji stvara nesklad na zemlji i u čovjeku, uzrokom je lične boli, socijalnih patnja i ratnih katastrofa naroda.

Smisao je života borba protiv ličnog, svog grijeha, za vlastitu sreću; proti socijalnih grijeha, za sreću društva, za mir i pravdu.

Ali to nisu spoznaje »teoretičara«, što sjede u toploj sobi, »siti i skeptični«, što misle s punim želucem da nema Boga, jer ga ne trebaju u dubokom naslonjaču. To je spoznaja čovjeka kojeg boli…

»Bol i patnja hiljada iznakaženih, mrtvih i ispaćenih ljudi, pere sa čovjeka ovo prolazno, i velikom mu energijom upravo sugerira smisao života.«

Bol je Merzu produbila spoznaju života, razbivši i posljednje ostatke klasno buržujskog mentaliteta, učinivši ga duboko socijalnim. On voli čovječanstvo, voli »male, nepoznate ljude, koji na svojim leđima nose sav teret historije… Voli, ovu sadanju generaciju, jer je trpjela i uvidjela, da je život ozbiljna stvar, i ne igračka: Da živjeti znači ratovati.«

Poput junaka drugih ratnih dnevnika, i njegov je životni okvir jednak njihovomu. Prolazi život u jednoj bh. regimenti po bregovima talijanskih alpa. Vodi čete na položaje, vrši izvidničku službu, gladuje i privikava se na smrt što ga okružuje, sluša koncerte bubnjarske vatre i doživljuje dane stravičnih juriša. Eto, poznavao je krasnog mladića, kojemu je u očima blistao smijeh snažne mladosti, koji je i u najtežim časovima imao smisla za duhovitost. A sada, leži na podu, pred barakom, na vlažnoj zemlji kao klada. Staklenih očiju i mlazom zgrušane krvi niz usta.

Kao u Remarqueu nižu se uzmaci i provale, robljenje i poživinčene psihoze mase. Ali dok su Remarqueovi ljudi, oni iz mase, dotle je Merz, čovjek iznad nje.

Vojnici robe, provaljuju u kuće osvojenog gradića, prevrću ormare i krevete, časnici se vuku po ljekarnama; traže alkohol i žene.

Ali sve popratne gadosti rata, koje su na duševnosti širokih masa tako loše djelovale, što se je u poslijeratnoj moralnoj dekadansi jasno opažalo, na Merza su djelovale u suprotnom pravcu. Za svo vrijeme Merz razmišlja i čita: Novi Zavjet i glasovito ascetsko djelo sredovječnog opata redovničke družbe Zajedničkog života - »De imitatione Christi«, - Tome Kempenca.

Ni jedan svjetovni psiholog ne može učiniti takovu analizu duše čovjekove, kao što to čini kršćanska ascetska literatura. U njoj je sadržana vrhovna mudrost kršćanskog svakidašnjeg života.

Merz je intelektualnu i moralnu krizu religije potpuno završio kada se u Beču prvi puta sukobio s modernim ateizmom i životom velegrada, a u krvavoj stvarnosti života fronte postaje aktuelan onaj katolicizam, praktični, dnevni. Kršćanstvo kao život i djelovanje. Još više: u njemu sazrijeva odluka ličnog zahvatanja i djelovanja na život u pravcu Krista, Crkve i kršćanstva.

»Lako je teoretizirati o kršćanstvu i ushićivati se za Gospodina Boga, kad On ništa od nas ne traži, ali biti praktičnim katolikom, mora da je moja svrha.«

A samo je jedan put kojim se ide Kristu, a to je: proživljavanje dubokog i velikog života, u samozataji, poniznosti, šutnji i djelima za dobro… onih malih ljudi, koji na svojim leđima nose sav teret historije.

Merz želi da on bude nešto!

10. X. 1918. njegova je spoznaja potpuna: »odricanje je pravi put k Bogu, a trpnja, koja usljed ove nastaje, mora da pojača energije života - ako je ona princip života, - i da stvara od nas snažne ljude, ne samo u etičkom pogledu, nego ljude potpune za život: učenjake, radnike itd. Apstinencija ne samo da nije zapreka naučnom radu, nego mora i da je baza ovome…«

Fronta je stvorila osnov svetačke veličine Merzove. »Bol koja stvara čovjeka« zaista je njega stvorila, produbljenog i preduhovljenog, mirnog ascetu, savršeno predanog u volju Onoga, koji je, Gospodar Stvarnosti.

Fedor Cicak.

Fedor CICAK, «Essey o dr. Ivanu Merzu», Nedjelja, Zagreb, 11/1939., br. 18, str. 3-7

Essey o dru Ivanu Merzu

PROBLEM KATOLIČKOG INTELEKTUALCA.

(Nastavak).

Nakon svršenog rata Merz je nastavio studije u Beču i Parizu.

U Beču upisuje njemačku i francusku književnost, gleda drame Grillparzera, Goethea, Shakespearea i Calderona, sluša Wagnera, Mozarta i Verdia.

Nemoguće je, danas, zamisliti odgoj i socijalnu izobrazbu (u najširem smislu!) mlade intelektualne generacije, bez sudjelovanja u radu kulturnih i socijalnih društava. U njima se provodi onaj bitni, opći rad, koga specijalizira a fakultetski studij ga ne daje. Ali i bez obzira na taj zadatak, studentska društva još će dugo imati velikog značenja za čitav narodni, socijalni, kulturni i vjerski život, kao ćelije u kojima se proživljuje izgradnja ideja i ljudi, u kojima se stvaraju planovi i prve kohezije grupe koje vode iste ideje.

Takovu jednu studentsku ćeliju, stvorilo je u Beču šest hrvatskih studenata, da zajednički dožive studentski život i idealizam mladosti, da zajedno misle i govore o sebi, o društvu, o narodu, o Bogu i Hrvatskoj, o velikoj ljubavi i žrtvovanju u radu za nju.

Društvo se zvalo »Hrvatska«, sastajalo se je dva puta tjedno u drugom katu one iste barokne zgrade, u kojoj je Merz stanovao i prije rata. Uveče bi dolazili da u »usmenim novinama« pretresu sve važno što se je događalo na fakultetu i u gradu, u domovini i među njima. A onda je slijedilo predavanje i diskusije, valjda slično onako kao što su naša predavanja i naše diskusije.

Najvrijednija su redovito ona predavanja, koja nisu plod od pet ili deset pročitanih knjiga, već ona koja su doživljaji života, i doživljaji studija. Ne samo logika, već logika i srce, silogizam i krv doživljenog, misao i osjećaj. To je onda kad čovjek daje čitavog sebe, rezultat čitavog života, i punu svoju, vlastitu spoznaju.

Takovo jedno predavanje održao je Merz, u kojem je iznio silogizam svog vlastitog života, i postavio na krvavoj spoznaji rata programatske ciljeve nove hrvatske katoličke generacije.

Merz, kao predstavnik ratne generacije, one koja je u boli doživila istinu života, i unutar katolicizma duboku konverziju Kristu, predstavnik je i današnjeg našeg pokoljenja, koje u socijalnim borbama i bolima teškog života doživljuje istinu katolicizma.

Merz, ležeći na tvrdim daskama poda kaverne, shvatio je tvrdu mudrost asceze Tome Kempenca, i plod ovakove spoznaje kršćanskog odricanja, koja je temelj svakog pravog stvaralaštva i kulture, jest ascetsko - svetačka fizionomija Merza: koji radi do iscrpljenosti, a onda legne na pod svoje sobe sa dva sveska Meyerovog leksikona pod glavom, da u mraku ustane i pođe s misalom pred Tabernakul.

Predavanje koje je Merz održao u »Hrvatskoj« jest zreli plod pune spoznaje mladog katoličkog intelektualca. U njem nam Merz ostavolja svoju baštinu, ne samo nama lično, niti organizaciji, već baštinu koju mi u bilo kojem obliku trebamo donesti čitavom Narodu.

Naslov je predavanja »Novo doba«, i ono je temelj današnjeg našeg shvaćanja o ulozi katolicizma, kojeg nosi mlada generacija u novo doba hrvatskog naroda.

Ovo su bitne misli »Novog doba«:

BOL

»Bol je stvorila i stvara nove generacije… Tko hoće, da barem donekle shvati misao života i da razumije kulturu, mora da trpi tjelesno i duševno. Teoretici što sjede u toploj rasvijetljenoj sobi za obilatim objedom imajući sve, što im godi tijelu, neće nikada upoznati ideju života. Religija sa svim svojim dogmama i obredima ostat će takvim ljudima uvijek tajna…«

NOVA GENERACIJA.

»No neka zađu u realni život! Volim ljude današnje generacije, one, što su trpjeli i shvatili ozbiljnost života. Ti su praktički riješili faustovski problem… Etička strana života postaje aktuelna; estetska su pitanja u pozadini, jer se radi o životu i smrti, o požrtvovnosti, o samozataji i junaštvu…«

Psihološka baza novog rada

»Ovim se velikim dobrom moramo i mi okoristiti, valja se pobrinuti da odgojimo velike ljude: oslobađati duh od vremenitosti i nezasljepljenim pogledom promatrati razvijanje života, imao bi da bude cilj novih ljudi.«

Hoćemo novog čovjeka

»U ljudskim se dušama odigrava historija čovječanstva. Sve ono što mi nazivamo historijom, samo je projekcija svega onoga, što se događa u ljudskim dušama.«

»Veliki ljudi, koji umjedoše i u najsitnijem času života da duboko i nesebično žive, usprkos svim protuslovnim težnjama tijela i vremenitosti, neiscrpivi su i jedini radnici na zgradi čovječanstva. Oni su pozitivni borci historije. Ovakovih ljudi imade uvijek, oni javno, ako i neopaženo djeluju. Sva kultura, sve tečevine ljudskog duha njihovo su djelo.«

Temelj novog rada

»Moramo da svu pažnju posvetimo odgoju samih sebe i studiju katolicizma, koji mi nažalost ne poznamo ni malo bolje od kakovog pučkoškolca.«

»Želimo li dakle postati nosiocima velike katoličke misli, tada moraju sve naše organizacije neprestano naglašavati, da je duboki i intenzivni religiozni život jedini preduvjet, da se odgoje veliki pojedinci, koji će svojim životom realizovati svoje velike ideje.«

»Mi nijesmo organizacija masa, koji bi imali samo svoje zajedničke interese, već hoćemo da izgradimo mnogo velikih pojedinaca. Ovi će onda upotrijebiti za svoje visoke ideje i ne izgrađene mase.«

»Stvoriti velike ljude, cilj je sve narodnog katoličkog pokreta.«

Ove ideje temelj su rada čitavog Merzovog života. Jest, daljim studijem i konkretnim zahvatanjem u hrvatski narodni život preko pokreta katoličke mladosti, popunjen je i izgrađen taj program. Ali ovo je bitno, i to će uvijek ostati aktuelno, i kada nestanu ljudi, ili kada vrijeme odnese organizacijske oblike, pod kojima se u sadašnjem vremenu provodi ovaj Merzov program.

Liturgijski je pokret tako nerazdruživo vezan uz socijalni apostolat, kao Euharistija u liturgiji Život s Crkvom, život liturgijski jest osnov svakog kršćansko obnovnog rada.

U tu istinu katoličkog rada uputile su Dr. I. Merza jedne liturgijske duhovne vježbe.

Domovi duhovnih vježbi slični su po svemu svijetu.

Podalje od grada, u zelenilu krošnja, sakrivena zgrada s križem i nebrojenim ćelijama, koje su i opet, sve slično namještene: s krevetom, stolom i klecalom, križem i sveskom Novog Zavjeta.

Kuća koja je u Merzovu životu i odigrala važnu ulogu bila je kraj Mädlinga u St. Gabrielu, a razlikovala se od ostalih tek u toliko što je bila veoma velika, a kraj nje je u zagrljaju proljetnog sunca jezero sanjalo melankolične sne.

»Iz početka smo postili, šutjeli i razmišljali. Tada se svjetska buka raspršila i duša ostala mirna, sama sa sobom…«

Bio je to Veliki tjedan, 300 je mladića u baroknoj kapeli meditiralo psalme koralnom lamentacijom. Merz je ušao u misterij muke i otkupljenja s rečenicama svetih tekstova, dubinom korala i ljepotom liturgije.

Ascetizam, logika nauke i moral zakona mnogo znače, ali je duševnost Ivana Merza morala naći svoj intimni izražaj u njegovom vlastitom životu s Kristom u liturgiji Crkve.

Uživljavanje u liturgiju bilo je mnogostruki zahtjev Merzove duševnosti. U njoj je do potpunosti izražen njegov umjetnički zahtjev: »liturgija je centralna umjetnost. Ona je sasvim objektivna i odgovara Wagnerovom idealu, koji je htio sjediniti sve umjetnosti u jednu.«

U liturgiji, u Žrtvi, je ostvarenje njegove težnje za svakidnevnim jedinstvom s Kristom i njegovom Crkvom.

»U njoj (liturgiji) se ogledava kao u kakovom zrcalu, život Kristov, ali ne onakav, kakav nam se u historiji čini, nego onakav, kako ga gleda objektivni gledalac, koji nije vezan na vrijeme ni na mjesto, već s visina promatra život, videći nadnaravni savez svih događaja…«

Liturgija je objektivna, socijalna molitva Crkve, i baš rad svoje socijalnosti, apostolska.

Logika Merzova apostolskog djelovanja jest: liturgija, Euharistija, Katolička Akcija. Merz je prvoborac liturgijskog pokreta i Katoličke Akcije. Pape od Leona XIII. naglašuju liturgiju, Euharistiju i Katoličku Akciju, a jedno, drugo i treće izvire iz potrebe današnjeg katoličkog života: suosjećanje s Crkvom, neposrednost Isusova, prošireni front.

Paris, da, on ima za razne ljude, razno značenje. Redoviti tu­risti vide u njemu mozaik i zlato Sacre Coeura, galerije Louvresa i vestibil opere; studentima je on u glavnom boulevard St. Michel i tabareni na »brdu Mučenika«, političkim revolucionarima je isto što i beduinima oaza, a svima zajedno, je Paris jedan i jedinstveni grad na svijetu.

Merzu je Paris bio ono što drugima redovito nije, a do čega većina uopće nemože prodrijeti. - Njemu Paris nije divna renesansa kulisa, ni oslobođenje od bilo kakovih stega, već Paris velike duše i duboke, prave francuštine, koja je katolička.

Njemu je Paris ponajprije Sorbonna, Faculté des Lettres - osjećaj i misao francuskog čovjeka kroz vijekove: u stihu, ritmu i stilu njegove poezije i proze. Ali ne stih i ritam sami radi sebe, već u čovjeku i radi njega, u odnosu s vječnom istinom. Njega zanima »Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrijanda do danas«; Krist kao životna problematika ljudi i djela od de Maistrea, Verlaina i Claudela.

Kada se Merz vratio iz Pariza, čitava je njegova okolina opazila izvjesnu promjenu na njemu. U vezi s time postavlja se problem utjecaja Pariza na Merza. Mislim da se taj utjecaj očitovao u dva pravca. Jedno jest: civilizacija, drugo: kultura uma i katolički socijalni problemi. Međutim, u pitanju ličnosti Dr. Ivana Merza, njegovog ascetskog - svetačkog lika, Paris je tek produženje onog psihološkog razvitka, koji se je započeo s talentiranim mladićem, umjetnosti i filozofiji sklonim, koji silno reagira na vječni nesklad života kakav bi trebao da bude, i kakav jest; koji doživljuje lomove, pa u krvi i boli rata potpuno osjeti Krista i shvati kršćanstvo molitve rada i odricanja. Život iza rata, nastavak je i provedba u djelo, krvave, ratne spoznaje kršćanstva. U Beču je formulirao prve teze apostolskog djelovanja, u Parizu izgrađuje moderno, socijalno katoličko naziranje.

Jest, iza Pariza opazila se promjena u vanjštini, ali ju je u lomu duše stvorila fronta.

Pariška promjena, je ponajprije promjena civilizacija; »s' il vous plait madame, monsieur, bon jour, excuse - mai, madame monsieur«, kao stalni refreni francuske učtivosti i visoke zapadnoevropske civilizacije, prejasno tumače ogromnu razliku kulture, njihove i naše. A Merz se je kretao u prvim društvima francuske katoličke inteligencije i konvertita. Posjećivao je literarne priredbe na kojima su »većinom bile prisutne gospođe i djevojke lijepe i otmjeno obučene u svili i drugom«. Kod nas je uz takovu otmjenu nošnju skopčana asocijacija i lošeg morala, dok se kod Francuza literarni život vrti i upravo u tim salonima.«

Taj stil visoke francuske civilizacije i kulture, stil, kod kojeg po ponašanju i odijelu ne razlikuješ radnika od građanina, bezuvjetno utječe na sve koji ga vide i u njemu se kreću.

Utjecao je i na Merza!

Dvije godine života u Francuskoj, učinile su iz njega visoko civiliziranog Evropejca.

U pogledu izgradnje sveopće katoličke kulture, napose socijalne, Paris ga upoznaje s prvim katoličkim ljudima, knjigama i institucijama.

U cercle d' études sluša predavanja o liturgijskom pokretu, katoličkoj štampi i radničkom apostolatu; prisustvuje »semeine social« upoznaje se s katoličkim riješavanjem socijalnih problema, imponira mu siromaštvo i divan duh francuskog svećenstva koje, u povjerenju i ljubavi sa svjetovnjacima, radi na rekristijanizaciji Francuske.

I onda, a to je bitno, i moramo na to svom snagom uprijeti prstom, buduć da spada u jedno od bitnih točaka Merzove baštine: Merz izgrađuje shvaćanje i oduševljenje za studij enciklika i silaba, izjava i drektiva papa, kao namjesnika Isusa Krista na zemlji. U njegovoj biblioteci najvažnije mjesto zauzima onih desetak svezaka plavih korica, pariške izdavačke kuće »Spes«, koje sadrže izjave i enciklike papa.

Što su enciklike?

Kada danas na to pitanje odgovaramo u našim organizacijskim školama, i kad tumačimo ovaj dio Merzove baštine, onda kažemo po prilici ovako:

Enciklike su smjernice, koje papa, kao glava Crkve daje kršćanima za orijentaciju i djelovanje, u problemima za život današnjeg vremena. One govore: o novom društvenom uređenju, o kršćanskom braku, o odgoju omladine, o filmu i štampi, o katoličkoj akciji, protiv zabluda rasizma i komunizma.

Enciklike su primjena Evanđelja i kršćanske filozofije na moderni život. To nas je Merz naučio, on nas je s enciklikama upoznao, i stvorio prvo oduševljenje za obnovni rad Hrvatske, na temelju socijalnih enciklika.

Nakon završetka studija, konačno, vratio se u Zagreb i postao doktor filozofije.

Ljudi su vidjeli profesora koji je nosio debele očale, i vječno neke knjige i revije pod pazuhom; drugovi su u njem gledali suradnika koji je malo neobičan, i studira filozofiju i bogosloviju Pescha, Noldina, čita enciklike i moli dnevno, dugo, dugo klečeći iz velikoga misala.

Roditelji su rekli: »Hans je nešto sasvim drugo postao!«

Merz radi. Radi sve ono što je potrebno u kulturnoj borbi 20 stoljeća, u modernom ratu ideja. On je organizacijski pionir orlovske organizacije, dopisuje, govori, konferira, nedjelju na nedjelju putuje, radi na organizacijskim forumima i osposobljuje nove borce.

On izgrađuje ideologiju tumačeći enciklike, piše novinske članke, prevodi, uređuje okružnice, piše knjige i brošure.

Fedor Cicak

Fedor CICAK, «Essey o dr. Ivanu Merzu», Nedjelja, Zagreb, 11/1939., br. 19, str. 2-3

Essey o dru Ivanu Merzu

(Nastavak.)

PROBLEM SVETAŠTVA I MERZOVA MISIJA.

Teško bi bilo objasniti značenje ličnosti Dra Merza uporedivši ga s modernim intelektualcima i obraćenicima poput Papna i Jörgensena, Claudela i Chestertona, pa niti onda ako ukažemo na čisto svetačke likove, kao što je bio profesor Ferrini.

Merz je, kao ličnost, više nego problem obraćeništva, a nije njegovo značenje ni u samoj svetosti, i ako je svetaštvo bitna podloga njegova djela.

Do sada smo promatrali njegov psihološki razvitak; bitku u čovjeku za čovještvo. Još više, za novo, posvećeno čovještvo u kršćanstvu, i još više - za samu svetost.

Merz je, Milošću Božjom, uspio doprijeti do ove posljednje etape, nacrtavši pred nama svoj legendarni lik. I mi danas, koji ga nijesmo vidjeli prolaziti Palmotićevom ulicom, u rana jutra s francuskim misalom, po riječima drugih, i njegovim, pokušavamo ga shvatiti.

On je za nas naš mistični veliki borac, što na vlastitim krvavim ramenima nosi svoj i hrvatski teški križ.

Odreći se nježnosti i ljubavi žene, okrenuti glavu ljepotama umjetnosti i prepisivati citate enciklika, biti danju i noću u najistaknutijem rovu katoličkog fronta - spavajući na daskama poda, filozofirati sa Summom, moliti s Brevijarom, i do iscrpljenosti udarati tipke pisaćeg stroja, to je bila žrtva i rad katoličkog intelektualca.

Goethe je u drugom dijelu Fausta napisao na jednom mjestu misao, da društvenu i državnu zajednicu stvaraju heroji i sveci.

Heroizam i svetaštvo pojmovi gotovo identični, tek što je svetaštvo kršćanski heroizam, a heroizam svjetovno svetaštvo. Svako svetaštvo, svaki heroizam jer mu je imanentno svojevoljno odreknuće vlastite ličnosti u interesu zajednice, jest socijalno.

Kod heroizma je svrha odreknuća vremenito dobro zajednice, pa govorimo o heroizmu za slobodu i socijalnu pravdu Naroda; svetaštvu je svrha vječno dobro, spas duša. Heroji su najdublja misao, žarka želja i sinteza plemenitosti Naroda, sveci su objava Božja, misterij spasenja našeg vječnog, među nama. Zraka sunčanog svjetla kroz gotske lukove Crkve, koja preko svetohraništa osvjetljuje pognuta tjelesa onih što mole u klupama Velike Lađe.

Starčević, Kvaternik i braća Radići, kao heroji narodni i učitelji, dali su sadržaj našem narodnom životu izgradivši temelje našeg hrvatskog nacionalizma i postavivši zahtjeve seljačke socijalnosti.

Bez obzira na nebitne i sporne stvari koje mogu biti razlogom protivuriječnih težnja u današnjem vremenu, hrvatski narodni život imade jasno određen put i historijske zadatke u Starčevićevom nacionalizmu i Radićevoj seljačkoj orijentaciji., ali unatoč općenitoga kršćanstva i kršćanske tradicije hrvatskog naroda, koja je i u novije vrijeme bila izražena opće narodnim parolama »Bog i Hrvati«, »Vjera u Boga i seljačka sloga«, problem Krista i katoličkog kršćanstva u permanentnoj je krizi od 1896.

Od kako su rastrgane veze feudalnog društva, a razvitak povjesnog zbivanja izbacio na pozornicu novi stalež, građanstvo, do dana današnjega ispunjuju stranice kronike neprestani potresi i uzbuđenja.

Od Spenglera do Berdjajeva, književnici i mislioci učeno definiraju na tonama papira ono što danas osjeća i najzabitnije mjesto za leđima Božjim, daleko od željezničkih šinja. Propast zapada, ili nastupanje nove epohe…

U Hrvatskoj, naravski s potrebnim zakašnjenjem, započeo je taj proces raspadanja starog i borba za novo u 48. godinama prošlog stoljeća, a presudnu je ulogu, i za borbu današnjeg dana, imala godina 1896.

Te su godine na Jelačićevom trgu 10 studenata spalili crveno-bijelo-zelenu trobojku, i radi paleža te trobojke započela je drama novije političke i kulturne povjesti.

Deset studenata odputovalo je u tuđinu, da nam vrativši se donese ideje nove Evrope, liberalno-kapitalističke, napredne i materijalističke - bezbožničke.

Potresen je hrvatski život do temelja. Morala se srušiti zgrada okovana čeličnim obručem tuđinske vojske i administracije, pasti je morao »apostolski« vladar, truli su bili staleži i redovi..

Opet se jednom u nizu stoljetnih kriza postavilo pitanje: da li životne odnose i probleme, čovjeka prema samom sebi, prema društvu i narodu, i prema Bogu, s Kristom riješiti ili protiv Njega.

U Hrvatskoj je postavljena alternativa: Kršćanin ili bezbožac, liberalizam i marksizam, ili katolicizam.

Najmarkantnija ličnost borbe za socijalno kraljevstvo Kristovo i novu Hrvatsku, borbe koja je počela s Mahnićem, jest Dr. Ivan Merz.

Narodni život potresen je u temeljima, već neposredno prije rata, u borbi za novog čovjeka i novu Hrvatsku.

Dr Ivan Merz zahvatio je u taj pokret hrvatskih katolika za Krista, i u njem izvršio zadaću skretničara, ili bolje: pokušaj skrenuti katolički pokret i postaviti ga na temelje ne političke katoličke akcije Pia XI.

Bez obzira na konkretne organizacije, o kojima je teško pisati, jer su događaji još suviše blizu, a problemi najaktuelniji, obilazeći sporne stvari, treba naglasiti ono bitno što sačinjava Merzovu baštinu:

1. Merz je povjerovao Evanđelju, shvatio Krista i bio kršćanin, koji je proveo život u molitvi, pregaranju i radu. Shvatio je da se riješenje problema društva i naroda nalazi u čovjeku, da je kršćanska formacija ljudi, duboki unutarnji život svakog pojedinog čovjeka, osnov lične i socijalne sreće. Sva se kultura, sve dobro ljudi i naroda, temelji na žrtvi pojedinaca. Onih malih i nepoznatih ljudi, koji na svojim leđima nose sav teret historije. Merz je proživljavao poziv u Kristu takovog malog i nepoznatog čovjeka, koji se žrtvuje u Kristovom socijalnom apostolatu za dobro malog hrvatskog čovjeka.

Nama je, a ne mislim time samo nas Križare već cijelokupnu novu generaciju Hrvatske, ostavio kao baštinu, svojim životom dokazanu istinu, da je duboko proživljavanje kršćanstva temelj hrvatskog narodnog života.

2. Kršćanstvo je vjera, kršćanstvo je život u Bogu; Ono nije ekonomija, ni kultura, a najmanje politika. U toj točci bila je i bit će, sva revolucionarna aktuelnost Dra Merza. Merz je bio protiv političkog klerikalizma, protiv zloporabe religije u političke svrhe, protiv političara u vjerskim organizacijama.

Bilo je to aktuelno nekada, teoretski i praktički, aktuelno je i danas, a biti će uvijek do god će ljudi ekonomiju spasa duša vezati uz vladare i dinastije, političke misije i stranke i druge ovozemne težnje, a ne uz Krista u Euharistiji liturgije i žrtvi socijalnog apostolata.

U toj je točci historijska važnost i historijska misija Dra Merza.

Hrvatska je bila u grčevitom trzanju unutarnje i vanjske borbe različitih životnih koncepcija i njihovih primjena na život. Nacionalna borba, počeci socijalnih i klasnih pokreta, kulturni boj! - Svim tim nesrećama pridružila se najveća: diskreditiranje religije političkom strankom, monopoliziranje religije na člana stranke.

(Nastavit će se.)

Fedor CICAK, «Essey o dr. Ivanu Merzu», Nedjelja, Zagreb, 11/1939., br. 20, str. 3

Essey o dru Ivanu Merzu

(Svršetak)

Merz, čovjek enciklika i papinskih dokumenata, uspijeva da teoretski sruši krive teze ondašnjeg političkog klerikalizma, a praktički da dade života radikalno katoličkom pokretu mladosti.

Bez obzira na tragiku stvarnosti neshvaćanja i ljudske zlobe, ostat će vječna svim generacijama kršćanske mladosti u Hrvatskoj misao socijalnog apostolata, misao najuzvišenije dužnosti kršćanina: spasavanje duša naše braće u selima i tvornicama, za pisaćim stolovima i školskim klupama.

3. »Gdje je Petar, tamo je Crkva«. - Merz je bio čovjek, čiste crkvene, katoličke i papinske orijentacije.

Ostavio nam je baštinu, a i u tom je dijelu veoma aktuelan: ljubav vidljivoj glavi mističkog tijela Kristovog, ocu svih naroda, jedino nepogrešivom tumaču svete Objave Spasiteljeve.

To je Merz, svetac Crkve i heroj Naroda, koji je u duhovnom razvitku hrvatskog naroda pokazao na ideju Crkve i katolicizma, kao bitnu u životu svakog od nas lično, ali i u životu našeg Hrvatskog Naroda.

Nije deplasirano, i nije politička kalkulacija, kada uz Starčevića i braću Radiće mećemo ime Dra Ivana Merza. Starčević je u svojoj nauci potpuno izrazio konačni cilj hrvatskog nacionalizma, braća Radići dali su hrvatstvu socijalni sadržaj ukazavši na selo kao subjekt narodnog života. Dr. Ivan Merz doprinosi treću komponentu sadržaja hrvatskog života: vjeru u Boga, život po njegovim zakonima, Krista kao sadržaj i konačni cilj života, Crkvu koja djeli sakramente, nepogrešivo tumači dogme i vodi ljude vječnom spasenju.

EPILOG

Dru Ivanu Merzu

Kako nam je teško od onoga vremena, kada se kristalna ledena kaplja prolila posljednji puta iz Tvojih zjenica. To je bilo onoga dana kada su Ti na rastanku šaptale platane mrtvačke psalme.

Nikada ne ćemo razumjeti logike Božjeg Promisla, što suverenom gestom vječne ljubavi čini za nas najbolje, a da to nikada ne razumijemo.

Bio si među nama kao evanđeoska luč, što na stol se stavlja da svijetli svima koji su u domu.

I sada Te nema.

Tvoja je prisutnost među nama bila živo opravdanje našeg rada, a sada bi morali sami, kao što si činio Ti jedini, na okrvavljenim leđima nositi veliki razlog, kao što si ga Ti nosio našim Jeruzalemom.

A kako je teško.

Tko će se mjesto Tebe odreći radosti života i ljubavi? Tko će nastaviti put Tvog velikog križa?

Sunčana se djeca igraju u Očevu parku. Zamazanih ruku grade pješčane kućice, tunele i tvrđe. Prskaju se vodom, progone i tuku. Diže se vika u smjehu i plaču. Da, ima među njima i zlobnih razbijača!

Morali bi obrisati ruke jer su nam zamazane od zemlje, oprati lice i srediti odijelo izderano u ogorčenoj tučnjavi za hrpu pijeska.

A netko mora zaboraviti na sve te lijepe igre, i stati u prvu liniju, na Tvoje mjesto da bude živi dokaz velikog smisla.

Teško nam je jer smo izmoreni u dugom kreševu kroz tmurne godine, ležeći u bojnim rovovima na ovom hrvatskom dijelu bezkonačnog Božjeg fronta. U tvornicama i razredima, na selima i u uredima. Napadani izvana, a ranjavi unutra onom drugom, možda još težom borbom, što je dnevno nosimo sobom, uvijek u opasnosti, da ojađeni ostavimo bojni red, odbacivši mač Istine i oklop Pravde, pa da nesretni i razačarani legnemo u topli pijesak pustivši suncu da nas bezbrižno grije.

Ali mi se ne damo jer je uvijek pred nama Tvoj golemi lik u srebreno bijelom oklopu.

Viteže naš! Uvijek si pred nama, i kada naše čete ponosno prolaze ulicama grada, i kad uz lojanice u zimske večeri sjedimo kraj Pisma i razmišljamo o namjerama Svevišnjega, i kad u pažljivom radu željezom, zemljom i olovkom, živimo za kruh naš svagdanji, i kada nemoćni da prosvjedujemo primamo udarce mjesto razumijevanja.

A sad smo stigli novoj postaji našeg puta. Okrvavljena su koljena, i Tebi se obraćamo dragi brate Ivane. Ne dozvoli da se ikada udaljimo iz života Milosti, molitve i rada, iz svijeta misli i borbe, istine i ljubavi.

Ponizno klečeći na kamenom podu svetišta Spasiteljeva, molimo Te da plaštevi naši križarski sačuvaju netaknutu čistoću, poput bijelih krinova na oltarima Njegovih svetaca.

Ti znaš, da je naš život ispunjen samo kada smo svi zajedno vršeći veliki Poziv!

Pomozi, sveti brate, da ga ispunimo! - Amen.

Bilješka: Ovaj essey pisan je u svibnju prošle godine. Danas je ponovo svibanj, no upravo godinu dana kasnije. Od onda do danas mnogo se je toga promijenilo, ali se nije promijenila naša ljubav prema dru Merzu, niti smo izmijenili poglede, koji su izgrađivani u vezi s njime; ni iz daleka. No prilike, su takove, da moram ovim essey-om zaključiti moj dosadašnji i ako neveliki rad u Križarstvu. Za nekoliko dana apsolvirat ću svoje studije pa prema novim pravilima ne mogu više biti član križarske organizacije.

Fedor Cicak

Vlaho LOVRIĆ, «Sinteza nacionalizma i katolicizma u Merzu», Nedjelja, Zagreb, 11/1939., br. 5, str. 4-6

Sinteza nacionalizma i katolicizma u Merzu

»Ako u crven-bijeli-plavi

upletemo gorući krst, koji će

sve zlo uništiti, onda će Hrvatska

svoja ulogu u svjetskoj povijesti izvršiti«.

Dr. Merz Ivan.

Tko prati suvremeni razvoj hrvatskih prilika, opazit će, da se skoro za svakoga u bilo čemu istaknutog Hrvata ustvrdilo ili se nastoji ustvrditi, što je prije bio, kojoj je političkoj struji pripadao i što je učinio za hrvatski narod. Budući da se ta više-manje političko-stranačka kritika dotakla ili nehotice ili tendenciozno i Merzova djelovanja u pogledu hrvatstva, a ponešto i katolicizma, nužno je iznijeti nekoliko činjenica iz njegova života, koje će za to dati jasan odgovor.

Dokazivati Merzovo rasno hrvatstvo, bilo bi uzaludno i besmisleno, jer on nije bio ni čisti Slaven, a kamoli Hrvat. 27. III. 1914. bilježi u svom dnevniku: »Ne mogu biti Nijemac, jer su oni podjarmljivali Slavene«. Nekoliko dana kasnije, 18. IV. iste godine, govori: »Kad budem u akademiji, držat ću hrvatske listove i pratiti prilike najmilijeg mi naroda«. Kako se nacionalna pripadnost ne osniva i ne smije određivati samo imenom, krvnim porijetlom i drugim rasističkim atributima, nego i osjećajem, mislima, težnjama i radom pojedinca za ono što mu je najmilije, potrebno je promotriti, što je to za njega bilo najdraže i najsvetije. Odmah treba naglasiti, da Merza čini Hrvatom ono slavenske krvi, što je teklo u njegovim žilama, povezano s osjećajem pripadnosti hrvatskom narodu i djelotvornom ljubavlju za Hrvate. U čitavom se njegovom životu opaža smirenost i energija, prirođena u glavnom Nijemcima, ali on ih ne voli. Njegova se energija trošila na hrvatskom tlu, za čisto hrvatsku i katoličku stvar. Ako nam je dobra donosila i tako, se blisko nama prilagodila, te bismo mogli reći, da je samonikla, onda je naša - hrvatska.

Prvih dana svoga školovanja u Beču Ivan pohađa grob Zrinskog i Frankopana, te zanosno kliče na njihovu grobu: »Slava vam, pošteni Hrvati! I kameno će srce procviliti kad vidi, kako dobri ljudi stradaju. Ne, ne, stradali nijesu: oni žive još u uspomeni poštenih Hrvata i iz njihove su krvi procvali i procvasti će cvjetovi i ruže«. Ne traži na groblju najprije raku glasovitih Nijemaca, nego znamenitih Hrvata-mučenika. To jamačno ne bi učinio niti bi hrvatskim herojima, kojima su baš Nijemci odrubili glave, onako zanosno klicao jedan »hladni German«, kako su ga neki nazivali.

Kao što je Merz bio miran, staložen i tih, tako je i njegovo hrvatstvo bilo mirno i tiho, a »častan, povučen i tih inteligenat je tanica, koju treba čuvati i poštivati većma nego negativne nametljive tipove sa ambicijama arbiterstva i vodstva svoje okoline.« (Dr. J. H. Hrv. Smotra 1938, br. 3.). To ne znači, da je bio nacionalni mrtvac. Njegovo je hrvatsko uvjerenje bilo pozitivno i stvaralačko. On se nije zadovoljavao samo time da kaže da je Hrvat. On je nosio u sebi realnost svoga vremena i nije sanjao o sjajnoj hrvatskoj budućnosti, nego je mirno i ustrajno radio za nju. - Njegova hrvatska svijest nije bila poput nemirnoga i uzburkanog vala, koji se uvijek razbije o hridinu, nego je bila kao hridina, o koju uzalud udaraju valovi. Merz je rijetko vikao »živio«, ovaj ili onaj. Njegov rad je možda indirektno i nehotice utirao put za rad onima, kojima se danas viče. Politika kao takva vrlo ga je malo zanimala, a stranačku je posve odbijao. On izjavljuje, da želi samo »pozitivno raditi«. Čini se da baš u tome i leži razlika, koju je on, prema tadašnjim uvaženim katoličkim stručnjacima, pravio između nacionalizma i patriotizma. Patriotizam je za njega moralna krepost, koja hoće da ispuni sve zahtjeve, koje traži domovina, njoj hoće da iskazuje svu ljubav, koju nacionalizam zaslužuje. Merz smatra prema De la Briere-u »nacionalizam političkim sistemom u vođenju državnih poslova kojemu je prvobitni cilj veličina i interes naroda. Među poslove se patriotizma može najprije ubrojiti i ostvarenje ovoga ili onoga ideala, koji pomaže materijalnom i moralnom blagostanju zemlje. Nacionalizmu je temeljna dužnost, da se podigne politička moć naroda«. On drži da se »nacionalizam više osniva na slavohlepnim ambicijama, a patriotizam na prirodnim sponama i dobročinstvima« -  (don Sturzo). Nije smatrao narodni nacionalizam temeljem etike i vrhovnim ciljem ljudskoga društva, »jer tada podređuje pojedinca željeznom zakonu kolektivne tiranije i po njemu narod postaje sam sebi svrhom. U takvom se slučaju domovina ne voli nego obožava« - (don Sturzo). Imperijalistički i šovinistički nacionalizam ne prihvaća, kao ni onaj nacionalizam, koji bi htio sve sebi podrediti, pa i samu Crkvu. Merz se nije podavao takvim upravo, poganskim shvaćanjima nacionalizma. On nije obožavao svoju Hrvatsku, nego ju je volio i radio za nju svim žarom i poletom. Takav je rad za domovinu njemu pravi patriotizam. On je realni idealista, a nije sentimentalni patriota. Narodne junake stavlja na oltar domovine a ne Crkve. Donekle je gledao u nacionalizmu silu, koja ne smije biti nosilac patriotizma. Patriota mu je onaj koji može svladavati svoje strasti. »Ako nemoralni ljudi budu nosioci patriotizma, mi idemo stopama Rimljana«.

Ako je istina, da čovjek najviše teži za domovinom onda, kada se nalazi izvan njezinih granica, k tomu još među pokvarenim ljudima s kakvim je bio Merz u vojnoj akademiji u Beču, onda su slijedeće, njegove riječi, koje bilježi 24. X. 1914. najevidentniji dokaz za njegovo hrvatstvo. Iz ushićenja za čežnjom hrvatske grude kliče: »A što mi radi moja mila Hrvatska? Narod Hrvatske, te Bosne, još je nepokvaren. Dobri i pošteni ljudi. Lijep folklor. Narodne pjesme prve na svijetu. Ali gradovi su Hrvatske i Bosne pokvareni. Iz Evrope mnogo zla dolazi. Pokvarenost iz gradova ući će u sela i - zbogom Hrvatska! Ne! U crven-bijeli-plavi ako upletemo gorući krst, koji će sve zlo uništiti, onda će Hrvatska svoju ulogu u svjetskoj povijesti izvršiti. Daj, Bože!«

Merz ne kaže samo Hrvatska, niti mila Hrvatska, kao što bi rekao stranac ili jedan prijatelj Hrvata, nego veli »moja Hrvatska«. On je smatra svojom, a ne kaže samo da mu je draga. On je njezin, a ona njegova. Nije zato njegova, što bi on eventualno živio u njoj i što bi mu bilo materijalno dobro, nego zato što je voli, što ga je ona posve asimilirala i ulila mu u čisto srce čiste hrvatske ideale priprostog hrvatskog naroda. Kada je radi nekog prekršaja bio u vojnom zatvoru, neki mu Hrvat vojnik u četiri sata po podne donio žemičku i povodom toga piše u dnevniku: »Baš su dobri ti naši Hrvati. Vole svakome da učine ljubav. S njim sam govorio o saboru, parlamentu i Madžarima. On misli kao i svi Hrvati. Priča mi, da ovdje u akademiji ima dosta Hrvata. Naravno, sve pozna, jer su bili u zatvoru«. Drugi se put upoznao s jednim prostim hrvatskim vonikom, koji nije znao ni pisati, a razumio je telegrafske znakove i dao Ivanu u nevolji sav svoj novc. On se tom prilikom divi: »Kako li su spretni ti naši Hrvati! Obični seljak pa tako bistro rasuđuje. U tom Hrvatu kao Djalski u »Starom panduru« vidim sudbu Hrvatske«. Vojnik mu priča: »Da sam ostao kod regimente, bio bih kapral, a ja neću, da s drugim zapovijedam, ja volim da slušam…« »Kako su to dobri ljudi! Sve bi dali onome, koji ništa nema. Dvadeseti vijek treba da se u takve ljude ugleda. Od seljaka očekujemo renesansu-društva.« Istina, za mnoge su ljude Hrvati dobri, pošteni i mirni ljudi i ništa više. No Merz nije Hrvate takvim smatrao, nije ih samo volio i hvalio kao poštena, izgrađena katolička duša, nego je on među Hrvatima djelovao, trpio i radio za njih. On je bio hrvatski radnik, borac i stvaralac u redovima hrvatske orlovske organizacije.

Najomiljenije pohađanje Merzovo u Beču za vrijeme studija bilo je akademsko društvo »Hrvatska«, koje su osnovali hrvatski studenti u Beču. Sam rado i aktivno učestvuje u njezinu radu. a iza rata, kao student filozofije, postaje njezinim tajnikom. Da je bio German, njegova bi mu nutrina nalagala, da se upiše u koje njemačko studentsko udruženje, a ne u »Hrvatsku«.

Ivan ni ne pomišlja na to. On je mogao biti časnikom ili profesorom u Austriji isto tako kao i u Hrvatskoj, kako su mnogi Nijemci, rođeni u Hrvatskoj, iza rata i učinili. Merz to neće i ne čini tako iz ljubavi prema Hrvatima, nego što se osjeća Hrvatom i zato ostaje u Hrvatskoj.

Za vrijeme mehaničkog produljivanja financijalne nagodbe 1915. god. Merz oštro kori nesposobne narodne predstavnike, što nijesu žestoko protestirali protiv toga, jer se tim postupkom »njima - Hrvatima, koji toliko ginu i stradaju za nagradu daje novi apsolutizam«. Očito se obara na vjekovni hrvatski sentimentalizam koga se Hrvati ne mogu da otresu baš onda, kada se radi o njihovoj vlastitoj koži.

Merzovo nacionalno uvjerenje nije bilo improvizirano i namješteno, nego se tako hrvatstvu prilagodio, tako ga je duboko upio, da je ono postalo čvršće i karakternije, nego li kod mnogih, koji su ga primili kod kuće, ali im je ostalo kao zapretano i nerazvijenoj jer ga nijesu formirali žrtvom i pregaranjem. Merzu nije bila preča lična udobnost od uvjerenja i ponosa. Da je tako, svjedoči i ovaj događaj iz Ivanova poslijeratnog školovanja u Beču: članovi »Hrvatske« razvili su zamjeran rad, koji nije bio po volji nekim drugim studentima iz ove države, pa su nastojali, da ometu Hrvatkaše. U Beču je postojala »Jugoslavenska menza« za naše studente, kojih je bilo oko 100. Blagotvorni rad Hrvatkaša širio se među ostale studente, koji su bili hrvatski nastrojeni. Oni drugi nijesu ostali mirni, nego su tražili način i prigodu, da im ometu rad. Jednoga dana izdadu parolu, da se u menzi ne da hrana onima koji ne potpišu neku izjavu. Hrvatima je bilo teško, jer se u ono vrijeme teško mogla dobiti hrana na drugom mjestu osim u menzi. Svi liberalci i poluhrvati potpisaše. Najžešće se opru članovi »Hrvatske« a među prvima Merz, kojemu su najprije donijeli da potpiše. »Ne potpisujem« bijaše odgovor. Orjunaši se skamenili, jer su mislili da će moći svakoga prisiliti.

Na izvanrednoj skupštini istog dana (12. VI. 1919.) izbaciše Ivana iz menze. Da je ta »neka izjava« bila uperena proti Merzova hrvatstva, nema sumnje. Muški odgovor »ne potpisujem« odaje njegovo duboko uvjerenje pripadnosti hrvatskom narodu.

Jedan Merzov drug iz Pariza pripovijeda, kako je Merz za vrijeme jednog hodočašća, koje je putovalo pod drugom zastavom, a ne pod hrvatskom, skočio i u tren oka postavio hrvatsku. Jasan odgovor za Merzovo hrvatstvo onima, koji bi htjeli, da Merz nije bio ni German ni Hrvat, nego nešto treće.

(Svršit će se.)

Vlaho Lovrić.

Vlaho LOVRIĆ, «Sinteza nacionalizma i katolicizma u Merzu», Nedjelja, Zagreb, 11/1939., br. 6, str. 3-5

Sinteza katolicizma i nacionalizma u Merzu

(Svršetak)

Kada bi se reklo, da je Merz bio samo hrvatski intelektualac, ne bi se u potpunoj cjelini obuhvatilo sve ono, što je sačinjavalo potpunog Merza. Naprotiv reći da je Merz bio hrvatski katolički intelektualac, izražava harmonijsku sintezu hrvatskoga i Božjega čovjeka. Njegova parola: ili katolik ili ništa, može se isto tako, samo u promijenjenom obliku, primijeniti i na njegovo hrvatstvo: ili Hrvat ili ništa. Svakodnevno sve dublje i svestranije katoličko izgrađivanje učinilo je »Merza najvećim organizatorom intenzivnog duševnog života«. Ta njegova duhovna, nutarnja organizacija doprinijela je, da je postao i ostao ideologom radikalnog katoličkog pokreta u Hrvatskoj. Već kao student u Beču snažno utječe svojim religioznim životom na članove »Hrvatske« od kojih je tražio »ne samo logiku uma i riječi, nego i logiku života«. Naravno, da se nije s liberalcima slagao. Njih je već za kratko vrijeme nestalo, jer nijesu mogli djelovati prema katoličkim direktivama, koje je »Hrvatska« sve više i više poprimala. Marljivo počinje pratiti katoličko gibanje u svijetu, pa i u Hrvatskoj. Uzimajući u ruke najprije Kempenca, Tominu Summu i socijalne Enciklike zašao je u ispravno djelovanje mladoga katoličkog naraštaja.

U Merzu su se stopili nacionalno-intelektualni i religiozni motivi, ali religiozni nikada nije bio podređen prvomu niti je prvi radi drugoga gubio na snazi i oduševljenju. U njemu je uvjek pobjeđivalo ono što je više. On je govorio, da naš pokret za preporod Hrvatske ne smije biti natrunjen modernizmom i liberalnom dekadencom. Nije se zadovoljavao polovičnim i pukim teoretskim kršćanstvom, nego živom, praktičnom i produhovljenom religijom. Nju nikada nije smatrao sredstvom nacionalizma. »Mi ne nećemo i ne smijemo nikada biti katolici zato, da pomognemo narodu, već ćemo i zato pomoći narodu, jer smo katolici.« Kao jedan od prvih propagatora čistoga katoličkoga pokreta u Hrvatskoj, postavlja mu ispravne principe i čvrst temelj, određuje mu vrlo precizno granice prema svakom drugom kulturnom, prosvjetnom i ekonomsko-političkom djelovanju. Te temelje i granice ne treba mijenjati. Da nije solidno prostudirao nauku Crkve i da nije bio verziran u svakom pitanju s kojim Crkva dolazi u dodir, zar bi znao lučiti vrhunaravno od naravnoga i trajnije od prolaznoga? Njegova konstruktivna duhovna formacija nije uzmicala ni pred kakovim zaprekama. Ona mu je sigurno pružila snagu i odlučnost za onaj njegov u Beču odriješiti »Ne potpisujem!« Bjelodan primjer kako snažna katolička nutarnjost ne strepi da prizna i svoje nacionalno uvjerenje i ondje gdje joj se prijeti.

Čini se, da se danas najviše rasuđuje s političkog stanovišta koliko tko vrijedi, što je posve nedostatno. Budući da Merz nije promatrao i proživljavao svoj nacionalni osjećaj s neposrednog političkog stanovišta, moglo bi mu se predbaciti da nije bio dobar Hrvat. Ako je istina, da je bit današnjeg hrvatskog nacionalizma državopravnost hrvatskoga naroda, te prema tome mora biti izvan i iznadstranački, onda je Merz bio na pravom putu, jer on nije vezao hrvatstvo uz nijednu političku grupaciju, nego uz hrvatski narod, čija je svojina i sam bio. U njemu su se katolicizam i hrvatstvo tako ispreplitali, da bi ga se, ako bi se pokušalo lučiti jedno od drugoga, učinilo duševnim i tjelesnim slijepcem. Merz je svoj nacionalizam, svoje hrvatstvo prožeo dubokom i mirnom kršćanskom formacjiom, kao što je Kvaternik svoje prožeo revolucionarnom notom. Njegov »primat razuma i vjere« stoji uvijek na prvom mjestu pred zanešenjačkim osjećajem. Za njega »zdravi nacionalizam« nema ništa, što se ne bi slagalo s katolicizmom. Zato on i nije bio ekskluzivni i izrođeni nacionalista, a još manje onakav Hrvat, koji svoj nacionalizam svodi na materijalistički pozitivizam. Katolički univerzalizam njegovu je hrvatstvu samo koristio, a nije mu smetao da uviek i svagdje ostane beskompromisni Hrvat. Ivan je znao, da »između vremenitoga nacionalizma i duhovnog internacionalizma ne može da dođe do sukoba, ako se dade caru što je carevo, a Bogu što je Božje«. (Chevalier). Ako je svoje hrvatske osjećaje kristijanizirao, ne znači, da ih je umanjio ili uklonio, nego ih je sveo na pravu mjeru. Nije nikada deificirao ljudske i zemaljske interese bilo koje vrste, jer takvo deificiranje »zanemaruje svaki poredak prirodnog i božanskog reda«. (De la Briere).

Uza sve to što su u njemu katolicizam i hrvatstvo bili tako usko povezani, on je i najrodoljubiviju stranku oštro lučio od katolicizma, »jer je najlukaviji i najopasniji onaj nacionalizam za katoličku Crkvu, koji teži za tim, da katoličkim vrednotama dade podređenu ulogu u javnom životu, te bi time htio, da on bude službena vjera, kao što je u rimskoj državi bio politeizam, do koga nitko nije držao, ali ga je svatko morao priznavati«. (Don Sturzo). Merzovo nacionalno uvjerenje počivalo je na povjesnim činjenicama, a ne na zanešenjaštvu kao kod ekskluzivnih nacionalista.

On je bio uvjeren, da bi i bezvjerci gradili crkve, a izraziti ateisti išli u Crkvu, ako bi se katolicizam podvrgavao narodnim težnjama. »Oni koji nacionalističku ideologiju izdižu iznad svega, završuju demagogijom kao uzorom djelovanja, koja s vremenom moral suzuje u okvir politike; religija joj postaje sredstvom gospodarenja; kršćanstvu oduzimlje božanska načela i prilagođuje ih ljudskom shvaćanju nejasnog deizma«. (Potocki). Tako nešto u svojoj nutrini Merz nije mogao dopustiti. Njegova je deviza prema katolicizmu bila: osjećati s Crkvom, a u hrvatstvu: osjećati s hrvatskim narodom. On je, dakle, mislio i radio hrvatski i katolički.

Kako je Merz u sebi spajao katolicizam i hrvatstvo najbolje će osvijetliti neki njegovi sastavci i radnje. Za proslavu tisuće obljetnice hrvatskog kraljevstva sastavlja brošuru za HOS pod naslovom: »Hrvatskoj omladini prigodom tisuće obljetnice hrvatskog kraljevstva« (podnaslov bi imao biti: Katoličanstvo i hrvatstvo). On želi da tom prigodom dovikne hrvatskoj omladini: »Katolička vjera bila je vjera tvojih otaca; njoj sav hrvatski narod ima da zahvali svoju slavnu prošlost. Želiš li, da u ovo sudbonosno doba hrvatski narod ponovno ojača na svim područjima života, to neka postavi kao temelj svojemu radu velika i jedino istinita načela Crkve Kristove, Crkve katoličke. Neka ti geslo, hrvatska omladino, u ovoj jubilarnoj godini bude: preporod naroda u Kristu po katoličkoj, konfesionalnoj organizaciji. Svaki narodni rad, koji se ne obazire na vječna načela Katoličke Crkve i kršćanskog ćudoređa, urodit će prije ili kasnije sudbonosnim posljedicama i po sav narod.

Zato svi na okup - u Orlove!« - Za hrvatsku povijest i prošlost ne bi se mogao tako zanosit jedan Nijemac, niti bi hrvatskoj omladini zanosno klicao ne-Hrvat. Za Merza »regnum Croatiae Catholicissimum«, čitavo u krvi okupano, svjedoči, da se Hrvatska od katolicizma ne može emancipirati, jer bi se zanijekala sva povijest Hrvatske i hrvatstva. »Ako se drugi narodi ponose, da su raširili vjeru s tisućama misionara, mi se Hrvati ponosimo, da smo središte vjere obranili morem krvi«, Hrvatska prošlost, hrvatsko umjetno i narodno blago Ivanu jasno govore, da je hrvatska narodna duša kršćanska-katolička. »I ta je katolička duša više od tvrdih zidina i od ubojnog oružja učinila da je mala Hrvatska bila duge vjekove i ostala predziđem kršćanstva«. Za njega puno znači, kada se hrvatski narod diže i na oružje protiv onih koji bi htjeli, da se odreknu Zapada i priklone Bizantu.

Poznavajući dobro povijest hrvatskoga naroda, osobito djelovanje katolicizma na hrvatskoj grudi, Merz je posve upio zajedničku svijest hrvatskoga kolektiva, čijim se pripadnikom sam smatrao. On je za tu zajednicu radio i stvarao, a nije se tukao u prsa i na taj način ispoljavao svoje srce prepuno hrvatskog osjećaja. Ako se za koga može reći da je bio čitavi hrvatski i katolički čovjek, to se sa stopostotnom sigurnošću može reći za Merza. Prodahnut duhom Božjim i hrvatskim, on je sve svoje fizičke i intelektualne sile upotrijebio da proslavi Boga, svoga bližnjega i svoj hrvatski narod. Na Merza se mogu doslovce primijeniti Merscherove riječi: »Čovjek, koji je imao tek jednu radost: napredak Crkve (a mi dodajemo: i hrvatskog naroda), tek jednu žalost: štetu Crkve (- i nesreću hrvatskog naroda); jednu strast: ljubav k Crkvi (- hrvatskoj domovini), jednu fiksnu ideju: rad za Crkvu (- sreću i prosperitet hrvatskog naroda), jednu grižnju savjesti: umirati, a da nije učinio ništa veliko za obranu Crkve - i domovine«. Čovjek koji na samrti izgovara posljednje riječi: »Život svoj dajem za hrvatsko Orlovstvo«, zaslužuje poštivanje ne samo orlovskih sljedbenika, nego i generacija cijelog hrvatskog naroda. Ako se prema Goethe-u »doista može visoko cijeniti samo ono, što sebe ne traži«, onda se neće pretjerati, ako se kaže, da se Merz odrekao sebe, da služi vjeri i domovini u pravom smislu tih riječi. Ako je opet istinito »da se nikada ne ljubi ono, što se ne pozna«, Merz ne bi mogao ljubiti hrvatski narod, a da ga nije poznavao. Žrtvovao je za njega i za Boga svoju mladost i sav svoj rad. Na njega se u punoj mjeri mogu odnositi Lacordaire-ove riječi, da su »za pravog kršćanina Crkva i domovina dvije majke, koje on ljubi dvostrukom, jednakom i neodoljivom ljubavi«. Merz je na dopušten način ljubio hrvatski narod u čemu se i sastoji pravo rodoljublje. Crkva mu je bila staza života, a hrvatstvo korijen idealizma. Ne bi kao kršćanin i Hrvat pravo radio, kada ne bi radio iz ljubavi za Crkvu i Hrvatsku.

I ako se nije nikada, kako je rečeno, aktivno bavio politikom, on je svojim studijem i radom pripravljao i udarao temelj čisto pozitivnom nacionalnom djelovanju u svakom smjeru. Dopuštao je, »da bi čovjek mogao žrtvovati krv samo onda, kada bi bio duboko uvjeren o ideji«.

Ako se prema tomu njegovim kršćanstvom prožmu uzvišene ideje najvećih i naomiljelijih hrvatskih radnika, pa i političara, i ako se narod uvjeri o svojoj pravoj i jednoj ideji, Hrvatska koraca sigurnoj i suverenoj slobodi. Merz se nikada nije odrekao hrvatske prošlosti ni vjere hrvatskih pređa kao što to čini naša plitka inteligencija. Merz je imao moralne i intelektualne sposobnosti za ideju koju je zastupao: da čitavu narodnu dušu učini katoličkom i samo hrvatskom. Njegova čvrsta, poput kremena karakterna stabilnost koracala je putem, koji mu je ideja zacrtavala.

Predbacivati, dakle, Merzu nehrvatstvo znači ili ga ne poznavati ili to tendenciozno činiti. Ako ikoga ide mjesto ne samo među velikanima Hrvatske, nego i svete Hrvatske, onda ga ime dr. Ivana Merza bezuvjetno zaslužuje, jer je on u sebi skupio i sabrao, a u praksi provodio, samo ono, što Hrvatskoj može koristiti.

Lovrić Vlaho, cand. phil.