«Misli dr. Merza», Nedjelja, Zagreb, 5. listopada 1941., br. 39

Misli dra Merza

 

U brda valja otići, tamo je život, tamo se istom čovjek oslobađa blata nizine.

 

Teško se je izdignuti nad ovaj svijet.

 

Duševno je siromaštvo, praznina grijeh.

 

Opazio sam, da se neke tajne niti vuku, koje prema moralnoj snazi dotičnoga djeluju na okolinu, pa makar čovjek i šutio.

 

Kada će čovjek biti tako jak, da bude naivan i iskren kao dijete?

 

Moramo uvijek biti veseli; jedino veselje stvara oduševljenje, a ovo velika djela i požrtvovnost.

Poniziti se treba često i onda će istom čovjek biti na mjestu.

 

Ne Venera, nego Majka Božja, to je za nas jedini pravi put.

 

I promatrajući život znat ću, što je plemenito, a što nije, što je moralno, a što nije.

 

Sve su težnje i bludnje ljudske upravo lutanje oko katolicizma, koji treba proživjeti i osjetiti.

 

Kroz bol čovjek sve vidi drugačije i dublje razumije gorku riječ život.

 

Jest, život, trpnja govori, da tijelo nije ništa, i da će doći grob, pa instinktivno ljudi osjećaju, da s tim dolazi i naplata.

 

Askezom čovjek postaje gospodar vremenitosti.



«Misli dr. Merza», Nedjelja, Zagreb, 12. listopada 1941., br. 40

 

Misli dra Merza

 

I katolička organizacija imade zadaću da uništava grijeh. Ako se ne postigne, da članovi budu bez smrtnoga grijeha, ova je organizacija besmislena, jer čemu čovjeku sav svijet, ako gubi svoj cilj radi kojeg je stvoren.

Mjesečna sv. Pričest morala bi biti svečana manifestacija borbe katoličkih organizacija proti tom jedinom zlu - grijehu.

Znam, da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv trpljenja. Mi smo tijelo Kristovo, te nam on svima uloge podjeljuje.

Katolicizam se neće u nas širiti: ako ne bude radnika, molitelja i patnika.

Doista je katekizam velika umjetnina, jer najjednostavnijim načinom rješava najteža životna pitanja i jer ne propovijeda samo, kako treba živjeti, nego nam pruža i sredstva, kako da odstranimo zapreke, koje nam se suprostavljaju.



Dr. Kniewald, «Pravilo života dr. Merza», Nedjelja, Zagreb, 19. listopada 1941., br. 41

 

„Pravilo života“ dr. Merza

 

U Parizu je Ivan za sebe sastavio ovo »pravilo života« da svoje tijelo podvrgne duhu, a duh svoj Bogu.

1) Na sasvim tvrdom ležati.

2) Cijelo tijelo dnevno ledenom vodom umivati.

3) Izjutra ništa ne jesti.

4) U petak glad osjećati.

5) Češće u najboljem teku prestati (s jelom).

6) Gimnasticirati svaki dan u koqimgod prilikama.

7) O sebi nikada ne govoriti.

8) Samo ručati i večerati.

9) Jednom mjesečno 24 sata ništa ne jesti ni piti.

10) Suvišak svojih dobara siromahu pokloniti.

11) U svojoj boli nikada ne govoriti.

12) Što manje govoriti.

13) Svaki se dan bar jednom posvema Bogu pomoliti.

14) Ići u neugodne situacije.

15) Vlastitu bol blagosivati.

16)Katkada sebi svojevljno, u potaji bol zadavati.

17) Katkada iz najboljega sna ustati i gledati zvijezde.

18) Ići po najtamnijoj noći na strašiva mjesta, pobijediti strah, jačati vjeru.

19) Poniženje pred ljudima s veseljem primiti.

20) Ne odati se nikada odviše jednostrano znanosti.

21) Biti sa životom u najužem kontaktu.

(Dr Kniewald: Dr Ivan Merz str. 256)



Franjo KRALIK, «Dr. Ivan Merz k problemu odgojitelja (s sl.)», Nedjelja, Zagreb, 19. listopada 13/1941., br. 41, str. 1-2

 

Dr. IVAN MERZ
K problemu izgrađenih odgojitelja

 

Sav znanstveni i literarni rad Dr. Merza još nije ono, što ga je činilo »divom« duha. Spomenuli smo ga samo za to, da u još jačem svijetlu ugledamo veličinu njegova karaktera.

Bio je velik prema ženi - stvar, u kojoj se rijetki očuvaju neokaljani - od svoje najranije mladosti. Nije izbjegavao pristojna ženskog svijeta, ali ih nije ni tražio. Nije bio grub prema njima, ali ni lascivan. U svom saobraćaju sa ženskim svijetom bio je naravan, otmjen. Visoko je cijenio ženski poziv, pa je stoga pazio, da ničim ne povrijedi ono najuzvišenije na djevojkama - njihovo djevičanstvo. Bio je pravi vitez ženske časti. Ali nije ni njima dopuštao, da prema njemu nastupaju izazovno. Merzovu orijentaciju prema ženi odaju nam ove misli iz njegova dnevnika (10. III. 1915.): »Život mora da nam je žrtva, da mnogo lijepoga ni ne gleda. Faktično ima ženska ljepota u sebi nešto, što začarava i privlači; i poradi tih prolaznih trenutaka gledanja moramo zauvijek da oči zatvorimo i da gledamo samo na vječnu sadržinu. Život je silno tešku borba, koja traži pregaranja, ne gledanje lijepoga. Radi ove borbe ima život čovjeka i višu sadržinu. Boriti se proti nagonu k lijepoj ženi, svladati ga i uspeti se do visine čovjeka, koji nagon ni ne osjeća više, nego na ženu gleda kao na muškarca sebi ravna, znači izvršiti najveću pobjedu. Mnogo je ljudi stradalo, jer ih je demonska ljepota žene predobila«, 5. Ili ove (24. II. 1916.): »Iskreno govoreći meni je drago, kad s kakvim prijateljem mogu umaknuti požudnim pogledima nezrelih djevojaka i kad ne moram gledati one dame… Tko se njima ne uklanja, kome je drago da gleda ono koketiranje, mora stradati. Ljepše je u samoći ljepše je zavući se u tamnu crkvicu i kod treptanja vječne svjetlosti za zadnjih sunčanih zraka tiho moli krunicu i diviti se, vječno, vječno se diviti Euharistiji, sjaju, veličini, neizmjernoj ljubavi…« A, kako djeluje takav čist čovjek na svoju okolinu, neka posvjedoče slijedeći reči u »Luči« g. 1928. posvećene Dr. Merzu: »Kako mu je čisto oko! Kako je tih, ljubezan! Uvijek nasmijan, vedar i veseo. Zar ta duša ne zna, što je bestidnost gradskih dama i, pakao gradske noći? Zar prolazi mimo ljudi s molitvom u duši, s ljubavlju u srcu? Zar dolazi među ljude kao mironosac i pionir novoga života? Kako je lijep čist mladić! Otkud ja znam, da je on čist? Vidio sam - osjetio sam. Non potest abscondi civitas supra montem…«

 

PRAVILO ŽIVOTA

 

Bio je Dr. Merz velik i u svakom drugom pogledu na području izgradnje karaktera. Još na studiju u Parizu sastavio je za sebe u 21. točci posebno «pravilo života« sa svrhom, »da svoje tijelo potpuno podvrgne duhu, a duh svoj Bogu«. To njegovo »pravilo života«, koje je provodio krajnjom energijom i divnom dosljednošću, odaje heroja, doista »diva« duha. A plodovi te energije: Rijetka savjesnost u vršenju dužnosti zvanja, istančan socijalni osjećaj, proosjećan smisao za pravdu, dirljiva pažnja prema siromasima i žarka ljubav prema narodu pripravna i najveće žrtve. Ta veličina njegova duha djelovala je na sve, s kojima je dolazio u doticaj, neodoljivo. Da pustimo po strani hrvatske, katolike, koji su njegove roditelje prigodom smrti Dr. Ivana Merza, upravo obasuli najdirljivijim sažalnicama i u njima im razotkrili veličinu Merzove duše, osjetili su to i tako se izrazili o njemu i stranci, koji su ga poznavali. Tako Mons. Beaupin, koji je podržavao veze sa čitavim svijetom, pa sveuč. profesor u Rimu I. Hausherr.

Pročitao sam nedavno i ove riječi o vođi: »Vođa je onaj, koji u sebi ostvaruje novog čovjeka, koji ga doživljuje, u trulo vrijeme, koje treba preživjeti.« Pomoćnik ministra prosvjete Prof. Marko Veršić, piše u prvom svesku »Nastavnog vjesnika« u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj uvodnik, pa tu citira riječi Poglavnika, koji je rekao: »Odgoj ima biti nacionalan, moralan i obrazovan«, i onda veli dalje: »Nacionalnost i moralnost dva su bitna uvjeta za vrijednost pojedinca. Ovim riječima je zacrtana zadaća profesora Hrvata. Da svojim gojencima to dade, mora sam posjedovati to u potpunoj mjeri, jer se vrijednost odgojitelja odrazuje u gojencu. Borba za dobro u središtu je čovječanstva, dobro ima svoje objektivne oznake, pa nisu dopuštene u tom izboru samovolje. Dakako, lijepim riječima izrečene starovječne misli. A preletio sam neki dan, u drugom hrvatskom listu, i članak neke profesorice. Iznosi neke moderne smjernice za odgoj omladine. Članak je zamršen pun citata. Dobio sam dojam, da ga je pisala žena, čija svaka rečenica odiše zaljubljenošću u samu sebe. A ipak su bitne oznake odgoja uvijek iste. Odgoj mora uvijek biti religiozan, uvijek povezan s Bogom. Ta spisateljica, ali i bezbroj drugih modernih odgojitelja i odgojiteljica, i ne znajući, podliježe tajnom utjecaju židovstva, koje je put k potpunom zarobljenju roda ljudskog pripravljalo i tim, što je izmišljalo kojekakve glupe odgojne sisteme i reklamiralo ih blještavim frazama, a odgojitelj i gojenci su ipak neminovno srljali u ponor nemoralnosti i amoralnosti. Istodobno je naime židovstvo ubijalo u dušama nežidova vjeru u Boga, a takav čovjek može onda biti samo životinja, a nikada čovjek.

Odgojitelj mora prije svega sam sebe odgojiti - misleći na Stvoritelja na vječnost, na vječne sankcije. Izvan vjere u Boga i u vječnost pravih motiva za ustrajno svladavanje u izgradnji karaktera nema. Vječni su motivi - najjači motivi. Privremeno mogu i drugi djelovati, ali trajno ne. Može netko i bez religije posjedovati neku moralnu (naravnu moralnu) veličinu, ali bi bio još veći, još jači karakter, da je i religiozan. Religija djeluje uvijek kao najveći izgraditelj čovječje nutrine. Tu je misao Dr. I. Merz izrazio u bezbroj nuanca. Tako je u »Zori-Luči« od 15. X. 1920. napisao, da je »duboki i intenzivni religiozni život jedini preduvjet da se odgoje veliki pojedinci, koji će svojim životom realizirati svoje velike ideje«. I iz njegovih dnevnika razabiramo bezbroj puta, kolik učinak vrše baš religiozni motivi na njegovu snažnu nutarnju izgradnju. Evo nekih mjesta: «U glavu mi katkad dođu nečasne misli. Zato sam otišao na pobožnost, da dobijem snage. Jedino »Memento mori«, što je svećenik izustio, uništilo je svu moju skepsu i očaj.« »Napasti navale užasno, no molitva me drži… Gledat ću da primim Tijelo za okrepu u budućem životu.« »Vidim, da je nagon zao, gadan, da bi svu moju ideologiju mogao da baci u blato, a svejedno se uvijek pojavi. Kad pozovem u pomoć Djevicu, pomogne mi mnogo« »Kad čujem, da se gadno govori, kad se i u moju dušu hoće gadne slike da uvuku, uvijek vidim sliku Madone s Djetetom, onaj lijepi, i majestetični, i blagi izraz, ono usredotočenje svega uzvišenog.«

 

LJUBAV PREMA NARODU

 

Posve je razumljivo, da će takav ispravno izgrađen karakter biti i u nacionalnom pogledu heroj. Po krvi nije bio dr. Merz ni čisti Slaven, a kamoli Hrvat, ali se je svojim srcem i radom posve opredijelio za Hrvatski narod. I kod Dr. Merza došla je do punog izražaja istina, da se narodna pripadnost često ima više prosuđivati po determinaciji srca i djelovanja, negoli po krvi. Dr. Merz je zanosom, kojim je ljubio Hrvatski narod, i djelima, kojima je tu ljubav posvjedočio, zasramio hiljade i hiljade čistokrvnih i najčistokrvnijih Hrvata. 18. IV. 1914. bilježi on u svoj dnevnik: »Kad budem u akademiji, držat ću hrvatske listove i pratiti prilike najmilijeg mi naroda.« U vojničkoj akademiji u Wienerneustadt-u mnogo razmišlja o Hrvatskom narodu. Jedna od najljepših njegovih misli jest ona od 24. X. 1914.: «... A šta mi radi moja mila Hrvatska? Narod Hrvatske, te Bosne, još je nepokvaren. Dobri i pošteni ljudi. Lijepi folklor. Narodne pjesme, prve na svijetu. Ali gradovi su Hrvatske i Bosne pokvareni. Iz Evrope mnogo zla dolazi… Pokvarenost će iz gradova ući u sela i zbogom Hrvatska. Ne! U crven-bijeli-plavi ako upletemo gorući krst, koji će sve zlo uništiti, onda će Hrvatska svoju ulogu u svjetskoj povijesti izvršiti. Daj, Bože!...« Divne su mu i misli, što ih bilježi u dnevnik nakon posjeta grobovima Zrinjskog i Frankopana. Za vrijeme svjetskog rata Reflektira o oslobođenju Hrvatskog naroda: preporod naroda i pravo njegovo oslobođenje očekuje od duševnog preporoda svakog pojedinca. Da njegova ljubav prema Hrvatskoj nije samo prazno fraziranje, pokazao je bjelodano nakon prevrata u Beču (12 VI. 1919.). Znao je, da će biti isključen iz »jugoslavenske menze« (u vrijeme, gdje se hrana u Beču za nikakav novac nije mogla dobiti osim u menzi), ako ne potpiše nekakvu jugoslavensku izjavu, ali je on nije htio potpisati. Na skupštini svih bečkih studenata iz bivše Jugoslavije primjer je Merzova neslomljiva hrvatskog rodoljublja konačno tako snažno djelovao na ostale Hrvate, te su jugoslavenski orjunaši mogli biti srušeni s kormila. Za svoga boravka u Parizu skuplja dokumentarni materijal o srpskom »milovanju« hrvatskih katolika, koji je objelodanjen u francuskoj štampi. Slijedeći primjer njegova borbenog hrvatstva vadimo iz knjižice, što ju je napisao sada sveuč. profesor u Zagrebu Dr. Đuro Gračanin: »Jednom zgodom radilo se, da na nekoj internacionalnoj katol. manifestaciji u Parizu Hrvati nastupe pod jednom zastavom, čije su boje malo drukčije okrenute nego na našoj hrvatskoj zastavi. Merz nije o tom htio ni da čuje. Mi smo Hrvati narod sa hiljadu godina prošlosti govorio je on - i sramota bi za nas bila ne istaći svoje zastave. Drugačije uređena zastava bila je već pripremljena, ali u zadnji čas - ako se ne varam, - Merz ju je okrenuo i ponio kao hrvatsku.« Posve nam je onda razumljivo, da je i omladina, koja je pošla stopama Merzovim i na njega se klela kao na svojega učitelja: Orlovska, a poslije Križarska omladina, od njega primila uz radikalnu katoličku, i borbenu hrvatsku orijentaciju. Sam Poglavnik rekao im je, u svečanoj audijenciji 13. lipnja o. g., kako on zna, da su Križari i Križarice »bili među onima, koji nijesu dvojili, koji nijesu sumnjali, među onima, koji su radili. Meni je to poznato. Poznato je to i čitavom Hrvatskom narodu. Naročito mi je poznato, da ste radili i onda, kad je duh popuštanja i duh mlitavosti bio počeo zavlađivati u hrvatskim redovima, ne u narodu, nego među inteligencijom i izvjesnim krugovima.« Posve nam je onda razumljivo da je za svoje hrvatstvo, za crven-bijeli-plavi križarski znak bila i za velike ideje, što ih taj znak simbolizira, ta križarska omladina gonjena žandarima, bacana u zatvore, batinana, izbacivana iz službe, ubijana. «Senjske«, a i neke druge hrvatske žrtve dala je baš Križarska organizacija. I u srednjoškolskim klupama, a i na sveučilištu bili su Križari i Križarice prvaci u borbi protiv komunizma. Vidjeli smo odmah nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, da su mnogi najistaknutiji Kri­žari ujedno bili i najistaknutiji suradnici Poglavnikovi i njegovih ljudi.

Za sada neka je dosta ovo pabirčenja po životu i djelovanju velikog hrvatskog profesora Dr. Ivana Merza. Imamo danas već toliko istaknutih pojedinaca, koji su bili pokojnom Merzu drugovi ili učenici. Neka zamoče pero, pa neka pišu o »divu« duha Dr. Ivanu Merzu.

Velikane ne smijemo zaboraviti. Treba ih našim mladim naraštajima, a i nama starijima. Da pođemo za njima. Da i mi divovskim potezima izgrađujemo novu Hrvatsku, kako ju je i on izgrađivao. Ali najprije sebe, kao i Dr. Ivan Merz.

Franjo Kralik