«Slava Dr. Ivana Merza prelazi granice Hrvatske«, Nedjelja, 2. studenog Zagreb, 1941., br. 43, str. 6.

Slava dr. Merza prelazi granice Hrvatske

 

U svjetski poznatom: »Lexikon für die Theologie und kirche« ima notica i o Dr. Merzu. Svjetska je katolička javnost upozorena na tu veliku ličnost, kakvih je rijetko naći.

Ove je godine izišao skraćeni mađarski prijevod Merzova životopisa od Dr. Kniewalda.

Prenosimo iz mađarskih listova dva kraća prikaza tog prijevoda:

Katolikus Szemle (Kat. Smotra) u broju za rujan o. g. donosi među recenzijama: Dragutin Kniewald: »Borac duha«. S hrvatskog preveo Lemajer Bela 1941. str. 190.

Život Dr Ivana Merza (1896 - 1928.) je u sivim okvirima započeo te zapao u vrtlog svjetskoga rata, otkuda je izašao ojačan u vjeri i čuvanju mladenačkih ideala, da postane uzorom i vođom poratne hrvatske mladeži. On je organizirao hrvatsku omladinu u Katoličkom Orlu i radio na izgradnji Katoličke Akcije u duhu Pija XI.

Na temelju dnevnika neizporedive vrijednosti napisao mu život Dr Dragutin Kniewald, i kod nas dobro poznat po svojim znanstvenim istraživanjima. Želi li tko napisati duhovnu historiju prošlog svjetskog rata ili pak traži ilustracije ratnim razmatranjima Prohaske, neka pročita ovu knjigu.

Merzove bilježke u dnevniku danteovskom snagom rišu uzgoj i duh časničkog podmladka. Koliku je borbu morao izdržati za mladenačku čistoću u takvoj okolini, svjedoče nam njegovi grozni iskreni zapisci. Otkrivanje duše, koja teži za plemenitim, mističkim visinama, karakteriziranje apostolske joj revnosti i nastojanja da se upriliči Kristu, čini ovu knjigu zgodnim duhovnim vodičem i mađarskom općinstvu.

Kühaz Floris

 

ZA SVEĆENIKE I SVJETOVNJAKE: »BORAC DUHA«

 

Kalocsai Neplap (Katolički pučki list) od 26. travnja o. g. piše: Ovih dana je izišao iz tiska mađarski prijevod knjige Dragutina Kniewalda, zagrebačkog sveučilišno gprofesora. Dr Stjepan Kerner je napisao predgovor, u kojem prikazuje Ivana Merza kao svjetovnog apostola, koji Krista obrađuje, kojega je život najljepši odsjev pravog kršćanskog uvjerenja. Odvažno mu priznavanje vjere nije bilo samo za njegovo posvećenje, već je djelovalo na omladinu jednog cijelog naroda. Dr Ivan Merz je bio svjetovni apostol Katoličke Akcije. U plemenitom apostolskom radu žrtvovao je sebe za mladež.

Knjigu - koja je izvrstan putokaz za svjetovnjački apostolat - ukusnom mađarštinom preveo je Lemajer Bela, kapelan u Baja Szent Istvanu, nekad đak piščev. Time je učinio veliku uslugu mađarskoj mladeži i Katoličkoj Akciji. Dajmo tu knjigu svakom mladiću u ruke, osobito onima, koji sada iza mature stupaju u život.



«Križarski dužnostnik», Nedjelja, Zagreb, 2. studenog 1941., br. 43, str. 6.

 

Križarski dužnostnik

 

Križarski dužnostnik mora raditi. Mora. Pa ipak - nijednom požrtvovnom Križaru nije to teško. I zato se lijepo radi. No - postoji tip umišljenog Križara, koji voli pokazati, da je neophodno potreban, da se bez njega ne može! I čeka, da ga drugi moljakaju, pa da onda tobože uz krajnju žrtvu ipak prihvati koju dužnost.

Takvih nam ne treba! Bolje da nas nema, nego da takve članove trpimo! Čast njihovoj sposobnosti, čast njima, ali - van s njima!!! Križarstvo ne ovisi o pojedincima! Križarstvo je Božje Kristovo!

Ako se bude činilo da gubitkom sposobnoga člana štetujemo, ta će šteta biti samo prividna. Iz nje će se crpsti korist, i samo korist. Radije iznova početi raditi, nego dopustiti ovisnost o jednome! Radije nestalo jedno Križarsko bratstvo, nego da na oku bujno i divno radi - a puno praznine!

Križarstvo ne će štetovati. Križarstvo je Božje, Kristovo, Križarstvo je - duh Božjeg odabranika Dr. Ivana Merza!

Križarski dužnosniče! Ili budi požrtvovan i nesebičan, ili napusti svoje mjesto!

(»Križarska Krila« Pakrac)



«Misli dr. Merza», Nedjelja, 2. studenog Zagreb, 1941., br. 43

 

Misli dr. Merza

 

U tome leži filozofija sreće: valja postaviti težište svih naših želja u onaj svijet, sebe posve zaboravit radeći za Našega Gospodina Isusa Krista, koji je jedini vječan.

Pošto smo tako sretni, da znamo da je ovaj život vrlo kratka faza i da ćemo zatim biti u vječnom nebu budimo junački, žrtvujmo sekundu ovoga života da uđemo u beskonačna nebo.

Baza našeg života mora biti naš preporod u Kristu, ostalo se sve samo od sebe na ovo niže.

Valja poći radikalno natrag k vjeri; i ona mora da prožme čitav naš život. Misao da se smije sve ono činiti, što ne kolidira s katoličkim moralom, nedostojna je naše misije.

Uistinu, kad se čovjek zavuče u samoću, u tamu, sve, sav idealni svijet, svi drugovi, svi prijatelji i čarobna mu se priroda čini snom. Osjeća tada čovjek, da je ona nerealna, a da je misao prava realnost, da je duševni svijet, svijet noći i molitve, realniji od svega, što vidljivo postoji. Treba samo za tim životom, za ovom realnošću težiti.

Rado bih studirao Kristov život, čitao bih misli velikih ljudi o Njemu i topio bih se u tome oduševljenju proučavajući njega.



K. L., «Zadaća križarstva danas», Nedjelja, Zagreb, 9. studenog 1941., br. 44, str. 1

 

Zadaća križarstva danas

 

Križarstvo je od svojih prvih početaka imalo određeni cilj za kojim je težilo. Taj je cilj bio isti kao i preteći mu orlovskoj organizaciji. U Zlatnoj Knjizi je Merz ovako formulirao taj cilj: »Svrha je orlu, da združi u jednu četu svu hrvatsku katoličku omladinu:

da je učini četom apostola obrazujući je vjerski, umno, ćudoredno, da pomoću te omladine budi, utvrđuje i zagrijava puk za uzore katoličke misli i života.

Kao što sjemenište odgaja apostole vjere, svećenike, Orao obrazuje njihove pomoćnike. Orao će zato učiti; kako se ističu, šire, upotrebljavaju i brane katolička načela u životu pojedinaca, porodice i cjelokupnog ljudskog društva.

Neki površniji ljudi i dio mladeži mislili su da je tjelovježba bila bitni dio orlovstva. Protiv toga je dr Merz izrijekom ustvrdio: »Tjelovježba nije bitna oznaka orlovstva, jer se nipošto ne traži od svih Orlova da vježbaju; ona je samo sredstvo, koje mora da se podredi vjerskomu, ćudorednomu, prosvjetnomu i socijalnomu uzgoju Orlova. Bolje je u društvu ukinuti tjelovježbu negoli dopustiti, da poradi nje strada vjerska, ćudoredna, prosvjetna ili socijalna izobrazba članova.«

Neprijatelj nije toga znao. On je mislio, zabranom tjelovježbe i imena raspršit će hrvatsku mladež. I ne će katolici imati sredstava, koja bi privukla modernu, za šport oduševljenu mladež. No, prevarili se u računu. Duh oživljuje, duh vlada, duh ima prvenstvo. I eno nikla je organizacija, koja će produžiti rad Orla i intenzivirali ga. Organizacija, koja će u imenu izraziti cilj, komu se imao vinuti polet Orla: biti Križar, ponoćnik Isusa Razapetog u spašavanju ljudskog roda. Nije bilo tjelovježbe, radi toga je odpao izvjestan broj, ali je križarstvo radilo, divno Radilo. I na se privuklo pažnju prijatelja i neprijatelja. Zbog izuzetnih prilika, robovanja hrvatskog naroda došao je do izražaja duh radikalnog hrvatstva križarske mladeži.

»Došla je treća faza u našem radu. Domovina je oslobođena. Pozitivne sile vjere, morala i nacionalizma oblikuju novi poredak u Hrvatskoj. Nema više po ulicama onih prostih riječi, da se čovjek sramio, nema javnog i bahatog rušenja obiteljskog morala, nema defetizma, pače danas su grlati narodnjaci, koji su još pred 7 mjeseci zastupali tezu o plemenu hrvatskom. Vremena se okrenula za cijelih 180 stupnjeva. Što će sad Križari raditi? Hoće li uopće ostati? Ima li smisla? Čime će se privući mladež, kad više nije potrebno biti utočište potištenog nacionalizma? Poglavnik u svom dubokom poznavanju narodnih potreba drugačije sudi. On kazuje izaslanstvu organizacije, da je njihov rad danas najpotrebniji. I zato će on biti prijatelj, još više, bit će suradnik križarske organizacije. Tim su zlobnici i skeptici ušutkani. Križarstvo će ostati! Ono će i dalje raditi. I to baš na onom najbitnijem. Onom, što je temelj i vrhunac. I članovi to žele. I osjećaju potrebu. Koliko puta čuje čovjek od sadašnjih, a i bivših članova izjave: »Danas nam je nužno Križarstvo, ako želimo imati stopostotnne Hrvate u privatnom i javnom životu, na koje se narod može osloniti. Džaba, bez dubokog vjerskog života rijetki su ljudi sposobni za žrtvu.» Drugi pak ističu, da im u vrtlogu javnog života treba smirenja, treba skupljanja duhovnih sila, a to su nalazili u Križarstvu. Eto tako sude ljudi s terena. Zato će križarstvo raditi dalje. Radit će u smislu Merčeve izreke: aut catholicus, aut nihil.« Na izgradnji potpunog katoličkog čovjeka. Pa ako ne bude gros mladeži uz nas i s nama radio, jer će mu naši zahtjevi biti preteški, to nas neće smetati i strašiti. Niti ćemo se za taj gros, za tu masu bojati, da će zalutati u nenarodna i protuvjerska društva, jer tih hvala Bogu u slobodnoj Hrvatskoj nema. K nama će doći i kod nas ostati oni, u kojima je klica duhovne veličine, iskra koja će se razbuktiti u žar apostolata. Oni koji se ne boje poći na dubine, koji se ne boje konsekventnosti u primjeni vjere na život.

Stoga je prva, a danas skoro i jedina zadaća Križarstva: odgajanje jakih katoličkih pojedinaca, koji će biti sol i kvasac svoje okoline. Što više takvih pojedinaca, to bolje po hrvatski narod! Zato križarska organizacija, ako misli i dalje postojati i ne biti suvišna u narodnom organizmu, mora jasno taj cilj istaknuti i dosljedno primjenjivati sredstva. Moramo bez kompromisa provoditi što Priručnik traži u vjersko-ćudorednom pogledu: vjerska izobrazba, mjesečna barem ispovijed i pričest, duhovne vježbe, uzoran moralan život. To se mor aprovoditi, to su neprijeporna pitanja. Očekujemo i od duhovnika, da će nas pomagati unatoč mnogim svojim poslovima, jer će iza nekog vremena baš tim olakšat si trud, jer će odgojiti četu svojih pomoćnika. A valja biti na čistu i nama i duhovnicima: Bez pravih duhovnika ne može biti potpunog uzgoja članstva Katoličke Akcije.

Križarska organizacija shvaća potrebe današnjice i prilike, u kojima živimo. Zato je za nju sveta poruka Nadpastira, da gaji vrhunaravni duh u članstvu. Jer samo je tu naša snaga i samo taj vrhunaravni elemenat čini plodnim naš apostolski rad. Bez njega je sav rad prazno zvečanje praporaca. To doduše ne znači ući u sakristiju, zatvoriti oči za svijet skrstiti ruke, pasivno se držati prema okolini i blažen uživati u sjedinjenju duše s Bogom. Naš duhovni život ima apostolsku oznaku, ono što je sv. Toma izrazio: Contemplata alüs tradere - drugima dati plodove razmatranja. Iz ove dubljine vjerskog preživljavanja slijedit će po sebi visok moralni život, a to su uvjeti rada za bližnjeg: prava načela i prav život. I eto danas je, više no ikad, najpotrebnije da križarstvo to urgira, to provodi kod svojih članova, da tako radi na izgradnji Božje Hrvatske.

K. L.



L.,«Uz križarske dane», Nedjelja, Zagreb, 9. studenog 1941., br. 44, str. 5

 

Uz križarske dane

NEKOLIKO REFLEKSIJA IZ NAŠIH PROSLAVA

 

Križarski su dani veoma važni u našem vjerskom životu. To su dani smotre naših snaga i dani propagande. Ovi dani dokazuju organiziranim omladincima i svima ostalima da postoji četa boraca Božjih, koja će braniti i širiti prava Božja. Da narod ima budućnost. Iako samo narod, koji ima mladež zdravih načela može očekivati bolja vremena. No no oni su tu. Mirne pak duše možemo reći, da je samo omladina prožeta vjerskim duhom, omladina zdravih načela. Jer ovakva mladež zna, da mladost nije tek doba izživljavanja, nego doba dužnosti. Mladež koja je puna vjerskog duha t. j. poučena i voljna da živi kršćanskim životom, znat će izvršiti sve zahtjeve, što ih postavlja moralni zakon i glede priprave na čestit obiteljski život i glede socijalnih odnosa. Jasno je, da će se jedino time narodu pomoći, a ne tek praznim frazama i isprsivanjem uz pune čaše i kese.

Pa kad vide naši stariji, da ima mladosti bujne vedre i zdrave na duši i tijelu, mirnije će poći s ovog svijeta znajući »slime« ne propada.

Prijatelji će nam se veseliti, a neprijatelji će vidjeti, da moraju s jednim čvrstim borcem računati, koji neće podleći, jer se u sv. pričesti samim Jakim Bogom krijepi.

Ona mladež, što je poštena, ali se po strani drži, vidjet će, gdje joj je pravo mjesto. Gdje će naći oslona svojum mišljenju i ponašanju. Gdje je dika biti dobar i valjan. Gdje se ne razmeću svojim bljutavim raskalašenostima, nego teže za visinama čista života u Bogu. Vidjet će i to svi, da je baš prava pobožnost najljepši ures omladine, jer oplemenjuje cijelo biće dajući natprirodni čar mladenačkoj svježini i ljepoti.

Zato su ova naša zborovanja dani propagande. A još će veću privlačivost imati, ako ih upotrijebimo i kao dane smotre. Kad pregledamo, kako smo stali, što nam još treba, što je slabije, gdje valja uprijeti. Želim upozoriti na jedno ili drugo pitanje u našem radu.

Ta koliki bi došli k nama, ali im je teška (neću reći da im je previše) mjesečna ispovijed i pričest. A OD TOG NIJEDNO KRIŽARSKO BRATSTVO I SESTRINSTVO NE SMIJE ODSTUPITI, neće li da propadne. Zato uz sakupljanje onih, koji hoće uz taj uvjet biti Križari i križarice, prvo je osnivanje malih križara i križarica. To je podmladak. Ali nek se vode prema križarskom priručniku, a ne da su tek imenom križari. Zatim ako se prije nije moglo, nek se osnuju bratstva i sestrinstva kad mali križari i križarice valja da iziđu zbog godina. Onda je osiguran plod rada u djetinjstvu, a ujedno je očuvan prirodan kontinuitet. Nije zgodno da mali križar prelazi u društva s manjim zahtjevima. Ali uzaludan je trud bio, ako se izabranik Božji, kojem je toliko brige bilo posvećeno u najopasnije vrijeme ostavi sam u zlu svijetu. Zato bi poželjno bilo da se osnuju bratstva, gdje mali križari već 2-3 godine postoje.

U svakom društvu pazimo na kvalitet. Nije broj glavno. To je za one, koje se u konje i sile uzdaju, a ne u Boga. To je za one vođe koji tako žele sebe afirmirati, ali ne za one, koji žele slavu Božju, koji hoće da rade na povećanju tajinstvenoga tijela Kristova. Isus je tek 12 apostola izabrao. I veliki su reformatori s malo ali odanih saradnika počeli. Pa i kad se broj množio, prvo im je bilo: pažnja na dobar duh. Iz starijeg doba među redovnicima je u tom osobiti uzor sv. Ignacije, utemeljitelj Isusovačkog reda. U današnje doba katoličke akcije lajika idealan je postupak kanonika Cardijna osnivača velike belgijske radničke organizacije JOC. Počeo je prije 30 godina s nekoliko ih, a danas ih je na stotine tisuća.

Duha će biti, ako se duhovnik i odbor brinu da se priručnik vrši t. j. žrtva, euharistija i apostolat budu uistinu zvijezda vodilja. Apostolat traži žrtvu rada na sebi samom, da križar bude uistinu Kristov borac, te da se zato vjerski i prema svom staležu naobrazi (nije dobar križar lijenčina bez ineteresa za opću stvar), te uzmogne i drugima pomoći. Apostolat traži i žrtvu poštena života, da se ne rekne: »Licemjere, izvadi najprije gredu iz oka svoga, pa ćeš onda pogledati, kako da izvadiš trun iz oka brata svojeg.« (Mat. 7, 5). Otkud snage za toliko žrtve? Jer se to sve opire čovjekovoj komotnosti i želji za užitkom. Križarsko geslo upućuje pravim smjerom. Na Euharistiju se oslanjamo! Euharistije je sakramenat prisutnosti Boga čovjeka među ljudima, koji je tu da se s nama sjedini i bude nam duhovna hrana. Euharistija će dati snage za sva križarova nastojanja.

I ovo bih još želio istaći. Nek se razviju pravi odnosi između bratstava i sestrinstava. I jedni i drugi se u prvom redu spremaju za buduće kršćanske bračne drugove, a tek drugotno na druge pozive. I iz toga izvire cijeli niz pogleda na rad društava i izobrazbu članstva.

Još bih mogao govoriti i o drugim potrebama i minusima u našem omladinskom radu. No ako i na ovo budemo pazili mnogo će toga od sebe kao prirodna posljedica nadoći. Bitno je osigurati podmladak dobar pa makar tek malo kasnije osnovati prave križarske organizacije, a u postojećima držati dobar duh koji je za nas izražen u lozinci: žrtva, euharistija i apostolat.

L.



«Misli dr. Merza», Nedjelja, Zagreb, 9. studenog 1941., br. 44, str. 5

 

Misli dr. Merza

 

Cvijet i vrhunac nesebičnosti jest požrtvovnost.

Kršćansko je prijateljstvo sklad duša, koje vjeruju u iste vječne istine i koje su spremne, da se žrtvuju jedna za drugu i koje se ljube međusobno kao braća u Kristu.

Tko je samo zapisan u orlovsku organizaciju, a ne ispunja orlovskih dužnosti, još je slabiji od onoga, koji uopće nije u našim redovima.

Podloga je značajnosti odlučna i čvrsta volja.

Zadaća organizovane omladine jest, da unese u javni život Kristova načela. Taj cilj će moći tek onda da poluči, ako ona imade temeljitu vjersku izobrazbu. Ovo dolazi prije svega, a tek kada su organizovani omladinci u vjerskome pogledu na svome mjestu, smije se pomišljati na kulturni, socijalni uzgoj.

(Zlatna knjiga)



Stanislav Vanić, «Brod na S.: Križarski dan», Nedjelja, Zagreb, 9. studenog 1941., br. 44, str. 8

 

BROD NA S.: KRIŽARSKI DAN

 

u nedjelju 26. listopada održali smo proslavu Križar, dana i mi brodski Križari i Križarice. Toga se dana našao lijepi broj Križara u Brodu. Bila su zastupana Bratstva i Sestrinstva bliže i dalje okolice Slavonije, te Bosne - ponosne. Nađoše se na okupu braća i sestre iz Dervente, Novog sela, Bielog Brda, zatim Staro Petrovo selo, Kutina, Daruvar, Osijek, Đakovo, Strizivojna, Andrijevci, Garčin, Klahar i Brod. Varoš. Kako je cijeli tjedan prije proslave padala kiša, to su se mnogi bojali da bi na sam dan proslave moglo biti takovo vrijeme. Baš u ovakvim prilikama se i vidi shvaćanje »Žrtve«. Mislimo, ako je i nevrijeme, da to ne može pravom Križaru i Križarici smetati. Stoga se najljepše zahvaljujemo svoj braći i sestrama, koji su svojim posjetom uzveličali ovu našu proslavu na čast i slavu Krista-Kralja.

Već u subotu 25. listopada došao nam je u goste Doglavnik g. Luka Lešić iz Bošnjaka. Na kolodvoru su ga dočekali po najvećem pljusku kiše Križari i Križarice, ravnatelj ureda za javnu sigurnost župe Posavje g. Stjepan Kalačević, predstavnici redarstva, vojske i vatrogastva. Doglavnik je otsjeo kod g. Tomislava viteza Pracnia. Nešto kasnije su stigli iz Zagreba vlakom dr Čiklić i s. Janjica Magdić. Već kasno naveče nas je posjetio i br. predsjednik Dr Feliks Niedzielski

U nedjelju u jutro nas se našlo lijep broj na sv. Pričesti. U 9 sati je prošla križarska povorka kroz grad, predvođena željezničarskom glazbom, umjesto križ. fanfare iz Pakraca, koja nam je u zadnji čas otkazala svoj dolazak i tako nas iznevjerila. U pola 10 sati je Mons. Dr Josip Gunčević održao veoma lijepu prigodnu propovijed. A u deset sati je veleč. g. Bajer iz Dervente služio svečanu sv. misu uz asistenciju vlč. gosp. Divića, katehete i vlč. Hlobika iz Andrijevaca. Iza sv. mise je na Jelačićevom trgu bilo veliko zborovanje, kojem su prisustvovali gradonačelnik, predstavnici vojne i civilne vlasti, predstavnici društava. Burno pozdravljen od mase slušaoca prvi govori Doglavnik: - Između ostaloga veli da mi danas slavimo Uskrsnuće slobode, koju mi čekali proganjani 839 godina. A dočekali smo je, jer smo vjerovali zajedno s našim Poglavnikom u Boga. Nikakve nas bure nisu mogle slomiti, zato smo dočekali da uz Uskrsnuće slavimo i 1300.-godišnjicu svoga pokrštenja. Zatim predočuje loše posljedice tuđinskog odgoja, naročito školske mladeži. Pa veli: »Danas kada je vjerska slava, malo ih dođe, a prije kada se išlo na Oplenac, hrlili su«. Ne stidimo se Križa. Zabacimo gradski nemoral, jer su nam ga nametnuli tuđinski elementi. Ugledajmo se na naša lijepa i nepatvorena hrv. sela, gdje se na večer za trpezicom zajednički moli. Povratimo se obiteljskom životu, da se u svakoj kućici vidi kolijevka, u kojoj se ljulja Hrvat ili Hrvatica, a ne da se ljubi kerče. Zahvaljujemo svima, koji su došli dobra srca, a »hvala« i onima koji nisu došli. Zatim ističe da je Uskrsnuće i naša povijesna slava djelo katolika i seljačkog sina dra A. Starčovića. A samo tko mrtvoga grobak štuje na prošlosti budućnost snuje. Na nama je da popravimo sve zlo, a to možemo samo onda, ako smo dobri katolici i Za Dom - Spremni! Zatim je govorio o kat. vjeri Hrvata dr Čiklić, duhovnik iz Zagreba. Iza njega je biranim riječima s. Magdić ocrtala ulogu Križarice u ustaškoj Hrvatskoj. Tada burnim pljeskom pozdravljen pojavljuje se br. Feliks. Spominje kako smo preko 800 godina čekali na današnji dan. Našim su orlovima potsjecana krila ne bi li rastao lijet u visinu, ali je orao i bez krila došao do Boga i onoga, što danas imamo. Hvalimo Bogu što nam je dao Poglavnika da nas spasi iz dugogodišnjeg ropstva. I mi danas živimo u ustaškoj državi, u ustaškoj organizaciji, koja odgaja u narodnom duhu i križarskoj koja na se uzima vjerski moralni uzgoj. Ističući na koncu krvavo srbijansko tlačenje, koje je njemačka sila uništila, veli da se ne smijemo veseliti tuđem zlu, već ovo neka nam samo posluži za primjer čega se i mi moramo čuvati.

Zatim je obavljen defile. Iza defileja je ponovno br. Feliks u dvorani Ustaškog doma dao braći smjernice za držanje u sadanjim prilikama, te upute za daljnji rad. Iza toga je u gostioni građ. kasina bio zajednički ručak za goste, te predstavnike vlasti i društava. tu je Doglavnik u kratkim crtama iznio važnost vjere u kat. Hrvatskoj, te važnost i potrebu križ. organizacije do sada i od sada dalje. Sa ručka su se gosti razišli br. Feliks autom za Zagreb, a Doglavnik sa svojom pratnjom na vlak, kamo su ga Križari otpratili i na kolodvoru se  s njime srdačno oprostili. Na veče je u Ustaškom domu bila veoma uspjela akademija: 1. Pozdrav br. predsjednika, 2. Hrvatska Mati, zbor. recitacija, 3. Spes unica, igrokaz Križarica, 4. Pjesnik i težak dialog od Budaka kao gimnazijalca, 5. Mlada Hrvatica, simb. vježba M. Križarica te 6. Sunce u očima, igrokaz Križara. Velika dvorana bila je dupkom puna građanstva. Uspjeh je u moralnom pogledu dobar.

Inače kruna uspjeha ove proslave jest, da smo ostali bez prostorija, odakle su nas dobri stari prijatelji istjerali. I sada smo u zimu postali »beskućnici«. Nemamo sastanke ni krova nad glavom. No Bog svojih ne ostavlja i mi se nadamo uz pomoć Božju doći što prije do prostorija. Bog živi!

Stanislav Vanić, Križar.



«Zaklada dr. Ivana Merza», Nedjelja, Zagreb, 9. studenog 1941., br. 44, str. 8

 

Zaklada dr. Ivana Merza

 

Nastavljamo s popisom zakladatelja »Zaklade dr. Ivana Merza« onim redom, kojim su stizavale ispunjene »Pristupnice.«:

191. Gosp. Stjepan Luc Brodski Varoš

192. Gosp. Josip Margoš, zid. pomoć. Brod na Savi

193. Vlč. g. Stanko Divić, kateheta, Brod na Savi

194. Gosp. Mijo Borić, brijač, pomoćnik Brod na Savi

195. Vlč. g. Don Danko Lepeš - Trsteno kod Dubrovnika

196. Križarsko Sestrinstvo Ogulin

197. Gosp. Ivica pl Stepanić, Velika Gorica

198. Vlč, g. Dr. Petar Jus, franjevac-konventualac Slunj

199. Gosp. Marijan Kancelarić, Zagreb

200. Gosp. Pjerko Penović, Zagreb

201. Đačko Križarsko Bratstvo Varaždin

202. Gosp. Martin Kerovec, Varaždin

203. Gosp. Missmer Dolores, Varaždin

204. Gđa Vlahović Jelena, Varaždin

205. Gđa Premuž Antonija, Varaždin

206. Ivo Rodik, Varaždin

207. Gosp. Dragutin Golik, trg. pomoćnik Varaždin

208. Gosp. Ivo Zabavnik, Varaždin

209. Gđica Anica Bar, Varaždin

210. Gosp. Josip Pišpek - Zagreb

Upisujte se u »Zakladu dr. Ivana Merza«!!! - Pomažite Križare i Križarice novčano!!!



«Primjer braće iz Koprivnice», Nedjelja, Zagreb, 9. studenog 1941., br. 44, str. 8

 

PRIMJER BRAĆE IZ KOPRIVNICE

 

Đaci Križari su skupili samo među sobom 100 kuna za »Nedjelju«, a poručuje, da će i Krajevni Odbor Koprivnica isto izvršiti svoju dužnost prema »Nedjelji«.

Neka nama takvih društava, onda će Nedjelja procvasti i porasti a ne tužno venuti i bližiti se konačnom osušenju.

Bog živi braćo i hvala Vam! Živjeli Vaši sljedbenici!



A. L., «Hrvatski sveci», Nedjelja, Zagreb,  16. studenog 13/1941., br. 45, str. 6

 

Hrvatski sveci

 

Prije deset godina izadala je Rimska Kongregacija za obrede (u njezinu nadležnost spadaju proglašenja blaženika i svetaca) popis osoba, za koje je pokrenut proces svetosti. Puno imena, najviše romanskih. Od Hrvata jedan, i taj među Talijanima, jer i je u Italiji živio i umro.

Zar filii specialissimi - izabrani, posebni sinovi sv. Crkve nemaju svetaca? Ljudi, koji se potpuno predali Bogu te mogu poslužiti za uzor svojoj braći? Može li to biti u narodu, koji je bio »predziđe kršćanstva« i 400 godina lijevao krv za vjeru? Hvala Bogu imamo više blaženika i danas daleko više znamo o njima nego prije par godina. I štovanje im se širi, evo djela Providnosti u slučaju bl. Tavilića! U preko 700 crkvi slika, par novih crkvi i kapela njemu posvećenih, stotine hiljada sličica njegovih u narodu prošireno, dva životopisa. A pred deset godina, osim Šibenčana, koliko ih znalo za nj i po imenu? Danas po našim katoličkim časopisima izlaze članci, pače i knjige iziđoše o Svetoj Hrvatskoj. Bl. Augustin Kažotić, Bl. Gracija, bl. Nikola Tavilić, bl. Marko Križevčanin, bl. Hosana jesu naš ponos, i svima nam poznata imena. No ipak osjećamo, da je to malen broj svetaca za narod, koji je već 1300 godina ušao u katoličku crkvu. Imali smo ih i u stara vremena više, a i u novije vrijeme. No nažalost nemamo dovoljno smisla, dovoljno duhovne veličine, da ocijenimo važnost svetaca u našem ličnom vjerskom životu i u vjerskom životu narodne zajednice. Zato su nam ostala nepoznata imena mnogih mučenika. Zato se za poznate zaboravilo i nije se ništa ozbiljno poduzelo za širenje njihova kulta. Istina je, da treba uočiti i uvažiti povjesne prilike i razvoj hrvatskog naroda, pa ćemo lakše opravdati taj nedostatak našeg katolicizma. Nećemo nikog kriviti, već sami raditi što treba. Koliko se može uraditi i kolikim plodovima to radja, primjer nam je .rad jednog katoličkog skromnog lajika u širenju štovanja bl. Tavilića i zamah, kojim se pronijela slava Petra Barbarića. Valja obnoviti i proširiti štovanje naših svetih osoba. Zato nije dosta par prigodnih, često vodenih članaka. Treba nam prije svoga solidnih životopisa, koji će biti temelj, vrelo promičbe. Spojiti znanost s ugodnim prikazivanjim. Uz poznavanje suvremenih historijskih prilika treba poznavati i ljudsku dušu i nauku o duhovnom životu, da se može napisati životopis sveca. Takav da se ne gubi u općenitostima, da nije nerealan bilo u prikazivanju njegove lične svetosti, bilo u prikazivanju njegova vanjskog rada i utjecaja.

Iz starijeg bi doba trebalo približiti narodu biskupa Borkovića. Za njega nam rekao jedan redovnik Talijan: »Da je biskup Borković Talijan, već bi davno bio na oltaru, a dotični je dosta detaljno proučio život ovog velikog ugodnika Božjeg.

Tu je zatim uistinu sveti biskup Bianković, oratorijanac sv. Filipa Neri. Sine ira et studio historijski treba iznijeti sav njegov život i njegove namjere u pastvi, bez aplikacija na današnje prilike. Ne treba se nitko bojati za svoja stečena prava, ako je jedan biskup htio svjetovnom kleru povjeravati župe. Konačno i svetac ima pogrešaka. A Bianković je bio svet čovjek. Jedan je svećenik iz Družbe Isusove, koji je puno većih i manjih biografija pisao, čitao dio akta za proces beatifikacije, te je ustvrdio: »to je najveći hrvatski svetac t. j. za njega postoje najveći dokazi svetačkog života.« Eto da drugih ne spominjem, zar tu ne čeka lijep, zaslužan posao naše crkvene povjesničare ili mlade doktorande? I naši Pavlini, i franjevci, i dominikanci i Isusovci imaju po nekoliko svijetlih asketskih likova, koje bi trebalo opet iznijeti na vidjelo. Talijani, Francuzi, Nijemci mogu nam biti uzornom. Oni ne vele: Imamo već dosta poznatih, nego upravo ljubomorno bude uspomenu t. zv. manjih svetaca. I oni imaju misiju u Crkvi.

Iz novijeg doba ima također više krasnih primjera svetosti u našem narodu. Samo neke da nabrojim č. s. B. Šimun Filipović (prof. Grgec napisao život u pjesmi s bilješkama: Božji bjegunac), biskup fra Augustin Miletić, apostol pobožnosti Srcu Isusovu, Ivaka Živalj, priprosta seljakinja, koju je Bog obdario mističkim darovima (opisao joj život velik teolog o. Ivan Marković u lijepoj knjizi Cvieće, kanonik Matija Stepinac (svetac piše o svecu rekli su o sv. Bonaventuri, kad je pisao život sv. Franje, tako je i sveti biskup Lang napisao životopis ovog svetog svećenika) milosrdnica s. Leopoldina Čović (o. Pavelić je pisao o njoj, već odavna čekamo obširniji životopis tog lijepog cvijeta s bačkih ravni), dvije krasne, apostolske, patničke duše Adela Engelhardt i Danica Širola, mali Leopold Judex, travnički seminarac, junak u svladavanju svoje žestoke naravi i veselom podnošenju duge i teške bolesti »mali misionar« i »mali brat sestrice sv. Terezije« Tomo Grbavac, primljen na smrtnom času u Družbu Isusovu kao i veliki mu rođak Petar Barbarić (njegov duhovni dnevnik, literarni sastavci i zgode iz života odličan bi putokaz i pomoć bili onima, koji su teške naravi i koji ne shvaćaju, da je svetost u junačkoj borbi i volji, a ne u sretnoj ćudi), pa naši Velikani Stadler, Lang i Merz. A ima ih još, koji bi zaslužili spomena, ali se za njih ne zna, jer se nije našao draguljar, koji bi prepoznao dragulj, nije se našao svećenik, koji bi ih očuvao od zaboravi. Takvi su bili na pr. muž i žena, zemljoradnici iz Subotice Feliks Antunović i Roza Stantić: život im je bio pjesma zahvale i odanosti u volju Božju i ljubavi Mariji i Isusu u presv. oltarskom Sakramen­tu. I smrt dvanaestero djece, i ženino osljepljenje, i požar kuće sve je to podneseno herojski. A kad čovjek čuje, da su dnevno se kroz desetljeća pričešćivali, dnevno razmatrali, krunicu molili, svaki sat pozdravljali Isusa u presv. Euharistiji, čitali redovito duhovne knjige, sa svakim u ljubavi živjeli, i još mnogo drugo, onda mora priznati: to su bili veliki sveci pred Bogom. On je umro 1923., a ona 1934. Ne tvrdim da svi nabrojeni zaslužuju čast oltara. Ali svi bi oni mogli nam biti vodiči u duhovnom životu. Čitao sam negdje, da iz svetačke okoline lakše izniknu, izađu iveliki sveci. Tako bi zacjelo na Hrvate jače djelovalo, kad bi vidjeli primjer tolikih sunarodnjaka, koji se, pa i u najnovije doba i iz raznih staleža, vinuli do visina kršćanske savršenosti. A zar ne bi bila duhovna obnova za naše biskupije doživjeti beatikaciju svojih vjernika iz novijega doba?

No mi smo još daleko od toga. Zašto? Jer ne znamo cijeniti moralnu veličinu oko sebe. Jer se dosljedno ne molimo svojim svecima, pa Bog preko njih ne čini čudesa. Jer nemamo radnika na ovom dijelu katoličke akcije. Ako ćemo biti iskreni, osim jednog lajika, tko je kod nas u ovom pogledu nešto više i sistematski radio?

Sad u jubilarnoj godini hrvatskog naroda, kad slavimo također 550-godina mučenistva bl. Tavilića, valja i za hrvatske svece probuditi zanimanje. Naši katolički časopisi valja da o svima pišu. Trebalo bi sličice im izdati. Napisati temeljite znanstvene i pučke životopise. Kad narod dozna za svoje svece, on će im se i utjecati, a Bog će ih zacijelo proslaviti, kao što vidimo kod bl. Tavilića i Petra Barbarića.

Parvuli petierenut pamen - mališi su iskali kruha. Narod je spreman i voljan štovati svoje duhovne velikane. Na svećenicima i članovima katoličke Akcije je da ukažu na njih, na naše hrvatske svece.

A. L.



«Križarska duhovna obnova - Dr. Ivan Merz i euharistija«, Katolički tjednik, Sarajevo, 16. studenog 1941., br. 46

 

Križarska duhovna obnova

Dr. Ivan Merz i Euharistija.

 

U svom glasovitom euharistijskom govoru rekao je Isus sakupljenom mnoštvu i ove riječi: »Zaista, zaista vam kažem: Ako ne jedete tijela Sina čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, i ja ću ga uskrsnuti na Sudnji dan. Jer je tijelo moje doista jelo, i krv je moja doista pilo. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac, i ja živim poradi Oca, i koji jede mene, i on će živjeti poradi mene. Ovo je kruh, koji je s neba sišao, ne kao što su vaši oci jeli manu i pomrli. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijek« (Iv. 6, 53. - 58.).

(…) toliki su sveci kroz izvjesno svog života živjeli bez ikakve brane, o samoj sv. Pričesti.

Šta je naravnije, nego da se Križari i Križarice ugledaju i u ljubavi prema Euharistijskom Spasitelju u onoga, koji im je kao Križarima uzor: u Dr. Ivana Merza? To više, što nam je svima i vremenski tako bliz, mnogima i lično poznat, i što je Križarska organizacija tako puna njegovih svetih tragova.

Sve, što smo stavili kao zahtjev u pogledu štovanja Presvete Euharistije, bližeg i daljeg, provodio je Dr. I. Merz savršeno. Čitajmo Kniewaldov životopis: Dr. Ivana Merza, pa ćemo naći bezbroj krasnih dokaza za tu tvrdnju. Već nam one njegove vlastite euharistijske bilješke odveć jasno govore, da je za njega bila svaka sv. Pričest velik događaj života, pa makar pristupao i svaki dan k Stolu Gospodnjem. Dr. Đuro Gračanin pripovijeda u svojoj knjižici: »Moje uspomene na ličnost Dr. Ivana Merza« (Sarajevo, 1933.), kako slijedi: »Osjećalo se, da on neobično jako ljubi Krista i da s njim živi u trajnom dodiru. Mimo crkve nije mogao proći, a da se makar na čas nije uvratio svome Isusu, živio je za Isusa… Kad sam kasnije dolazio u Zagreb, pa se rano uvraćao u isusovačku crkvu, našao sam Ivana uvijek gdje kleči sklopljenih ruku poput djeteta, ne naslonivši se o klupu. Bio je sav u Isusu, koga je primio ili koga se upravo spremao da primi, i kao da ništa nije oko sebe opažao. Okom ne bi trenuo za čitavo vrijeme, a, kad bih se ja na koncu usudio približiti mu se, bilo mu je, kao da ga izvlačim iz kakvog sna…«51



«Životopis Dr. Ivana Merza na mađarskom jeziku«, Katolički tjednik, Sarajevo, 16. studenog 1941., br. 46

 

Zagreb: Životopis Dr. Ivana Merza na mađarskom jeziku.

 

U zagrebačkoj križarskoj »Nedjelji« od 2. o. mj. čitamo, da je ovih dana izišao iz tiska mađarski prijevod životopisa svetog hrvatskog intelektualca i katoličkog prvoborca blagop. prof. Dr. Ivana Merza, što ga je hrvatski napisao Dr. Dragutin Kniewald.

Životopis je, nešto skraćen, na mađarski preveo Bela Lehmayer, a predgovor mu je napisao Dr. Stjepan Körner.

Mađarski katolički časopisi recenzirali su prijevod vrlo toplo. Očito je Merzova visoka i markantna duhovna pojava napravila i na mađarsku javnost dubok utisak.



«Križarska duhovna obnova - Dr. Ivan Merz i Presveta euharistija», Katolički tjednik, Sarajevo, 23. studenog 1941., br. 47

 

Križarska duhovna obnova

Dr. Ivan Merz i Presveta Euharistija.

 

Prije nego prijeđem na temu u naslovu, da malko samo nadopunim one praktične primjedbe za naše štovanje Presvete Euharistije, što su na ovom mjestu otisnute u pretprošlom broju »K. Tj.« (od 9. XI. o. g.):

Kao što bi bilo nepristojno, kad bismo se, ušavši u koju kuću, najprije pozdravili s podložnicima, a onda istom s gospodarom kuće, isto je tako duhovna nepristojnost, da se tako izrazimo: manjak uglađenosti prema Isusu-Bogu, kad bismo, ušavši u crkvu, najprije išli pred oltare svetaca i svetica, a istom kasnije (ili možda i nikako) pozdravili Isusa. Crkva je Isusova kuća. Sveci su mu prijatelji, ali gospodar je on. Isus je kralj ne samo naš, nego i njihov. On je najviši, najodličniji. Sveci su i svetice po svojoj naravi ljudi, a Isus je ne samo čovjek, nego i Bog. Stoga je, eto, red, da, ušavši u crkvu, najprije pozdravimo Isusa. Ali ne samo, prekriživši se blagoslovljenom vodom i pokleknuvši prema svetohraništu, nego i zadržavši se bar u kratkom razgovoru s njim. Ako pak mislimo ostati dulje u crkvi, onda i u duljem. Tek onda ćemo se pomoliti svecima i sveticama. A, kad htjednemo izaći iz crkve, naše misli i riječi neka su opet pri Isusu, bar kratko, uime rastanka.

Molitvu upravljenu Isusu pod prilikama kruha obično zovemo »adoracijom«.52 Adoraciju obavljajmo rado! To je jedna od najzrelijih i najplodonosnijih katoličkih pobožnosti, koja mora biti našem srcu posebno prirasla. Kadgod polazimo pokraj crkve, barem kratko uđimo u nju, da pozdravimo Isusa u svetohraništu.53 Dajmo i u tom dobar primjer drugima! Ovakovu jednom dobru primjeru zahvaljuje Crkva obraćenje svojega kasnije velikog sina, inače slavnog francuskog literarnog historika Frederika Ozanama. Ušao je iz radoznalosti u jednu parišku crkvicu, i tu je, baš pod vječnim svijetlom, našao glasovitog francuskog fizičara, svojega tada na sveučilištu profesora Ampera, kako kleči, zaduben u žarku molitvu pred svetohraništem. To je na Ozanama tako djelovalo, te je postao dubokovjeran i pobožan katolik i veliki apostol katoličke karitativne djelatnosti u Francuskoj. Njegova karitativna ustanova »Konferencije sv. Vinka Paulskog« naišla je na velik prijem i u drugim katoličkim zemljama.

Kad je u crkvi Presveto izloženo na klanjanje vjernicima, onda mu se poklonimo - pri ulazu u crkvu i opet pri izlazu - na liturgijski propisan način: spustimo se na obadva koljena (licem prema Presvetom) i malo naklonimo, glavu, onda dignimo glavu, ustanimo i tek sada pođimo na ono mjesto, gdje ćemo se moliti Isusu (obavljati adoraciju). Neki učine to tako, da malko ostanu, klečeći i moleći se na onom mjestu, gdje su se ispustili na koljena, a onda istom idu na svoje mjesto.

Još jedna stvar, ali tu smo zapravo već pri svojoj temi. Vjernici, čije srce katolički kuca, misle pri svakom kontaktu s euharistijskim Spasiteljem i na službenike Presvete Euharistije. Oni se, klanjajući se Isusu u svetohraništu, slušajući sv. Misu i primajući sv. Pričest, mole i za svećenike, da budu sveta života i revni u službi duša, mole se i za brojan i svet svećenički podmladak. To su problemi, koji su zajednički za cijelu Crkvu, i za svjetovnjake. To su dužnosti, što nam ih nameće Gospodar od žetve: »žetva je velika, ali poslenika je malo. Molite se dakle Gospodaru od žetve, da pošalje poslenike u žetvu svoju« (Lk. 10, 2.). Dr. Ivan Merz je o potrebi sveta klera u svom dnevniku zabilježio krasne refleksije, prisustvujući (14. V. 1920.) u St. Gabrielu kod Beča mladim misama 17 budućih misionara,54 pa opet 6. IX. 1920.55 A, da se je on na tu nakanu i molio i trapio, ne treba ni isticati.

Dr. Ivanu Merzu je »pričest izvor života,«56 »okrepa u budućem životu«.56 Nalazeći se u vojničkoj akademiji u Wienerneustadtu na naukama čezne za sv. ispovijeđu i pričešću (postojale su zapreke za ostvarenje njegova čeznuća).58 Kad je na sv. Pričesti, on je »sav sretan«.59 Dr. Kniewald niže na str. 50. u Merzovu životopisu čitav niz Merzovih zapisaka o Presvetoj Euharistiji, iz kojih se posve jasno razabire, kako je on duboko ušao u euharistijsku tajnu, kako je sav gorio, kad bi se pričestio, i kako mu je zahvala bila i intenzivna i duga. Zato Dr. Kniewald i veli za Dr. Ivana Merza: »Ivanov se optimizam osniva na njegovoj dubokoj vjeri, na Bogu i Euharistiji.«60 Dr. Merz je u prvom redu opisao sama sebe, kad je god. 1927. pisao u »K. Tj.«: »Mladi naraštaj goji zanosnu ljubav prema našemu Spasitelju, koji je uvijek s njim u Presv. Euharistiji; tu crpe on svoju snagu za svoje djelovanje, za svoj apostolat… ona je u neprestanom i intimnom dodiru s Isusom, koji kraljuje i vlada njenim dušama.«61 Petar grof Pejačević u svom govoru o Euharistiji i sveučilištarcima, što ga je držao na II. Euharistijskom kongresu u Zagrebu (g. 1930.), citirao je ove Merzove riječi: »Govorio sam sa žarom, koji mi je dala Presveta Euharistija!« i onda dodao: »Da, žarište je života Ivanove duše bila Presveta Euharistija.«62 Merzov je dnevnik, kako to razabiremo iz njegova životopisa, pun sjajnih euharistijskih misli i njegove posvemašnje euharistijske orijentacije.63



«Misli dr. Merza», Nedjelja, Zagreb, 23. studenog 1941., br. 46

 

Misli dr. Merza

 

Važnije je od umjetnosti uzgajati i voditi ljude k Isusu, a u tom poslu umjetnost, kao i sve, što je stvoreno, ima samo da pomaže čovjeku da dođe do Isusa. Stoga znam, da ćete se baviti knjigom i umjetnošću samo toliko, koliko Vam to ustreba za Vaše stado, da mu budete dobar pastir i da sebe i njega jednom dovedete do vječne Ljubavi.

Po liturgijskom razmatranju svaki katolik postaje velik i univerzalan. On ostavlja po strani svoje osobne interese i počinje osjećati, što osjeća Crkva, taj velebni odraz samog neizmjernog Krista.

U ljudskim se dušama odigrava historija čovječanstva. Sve ono, što mi nazivamo historijom, samo je projekcija svega onoga, što se događa u ljudskim dušama.

Mi nijesmo organizacija masa, koji bi imali samo svoje zajedničke interese, već hoćemo da izgradimo mnogo velikih pojedinaca. Ovi će onda znati upotrijebiti za svoje visoke ideje i neizgrađene mase.

Otajstvo velikog preporoda u suvremenoj omladini jest vrlo česta i dnevna sv. pričest. Katolička Akcija, svaki apostolat, ima kao podlogu milijune dnevnih bijelih svetih pričesti.

Katolička je organizacija veliko dobročinstvo za članove, jer im daje preduvjete, da si spase dušu. Da uzmognu svi članovi, što bolje upoznati cilj, radi kojeg su stvoreni - hvaliti, slaviti i služiti Boga - katolička bi im organizacija iskazala najveće dobročinstvo, da bi za njih priređivala duhovne  vježbe.

 

Katoličke omladinske organizacije moraju uzgajati uzor-mladiće, elitu, a ne smiju težiti za velikim brojem. Naše organizacije uzgajaju apostole: jer lako ćemo dobiti mnogo kršćana, ako imademo dobrih apostola. Naš je Spasitelj odgajao apostole, a ovi su tek stvarali kršćane. To je i naša metoda.



«Merzov duh. Dramski prikaz u 3 prizora», Nedjelja, Zagreb, 23. studenog 16/1944., br. 46, str. 4

 

Merčev duh

Dramski prikaz u 3 prizora

 

Doskora će biti rođendan Merza te će dobro doći našim društvima ovaj praktični komad, koji nam pokazuje kako izgledaju naše sjednice i kakav treba da nam je rad.

 

I. Prizor gradska ulica. Dva građanina.

 

1. građanin: Zaista mora se priznati da su Križari valjani momci. Dosta ih je vidjeti, kad onako živo i oduševljeno nastupe.

2. građanin: Ja ne govorim samo: živo i oduševljeno jer to može, biti divlje i prostačko, nego govorim: vednro i uljudno.

1. građanin: Imaš pravo… A kad ono prave manifestacije, kakovi  su tek onda!

2. građanin: Jest, jest. Djeluju na svakoga. Postali su. simpatijom, građanstva.

1. građanin: Imaju u sebi nešto posebno, što privlači i osvaja.

2. građanin: To je tip organizacije, što onako izgrađuje, i ozgaja. Podesan je za uzgoj mlađarije osobtito u današnje razvratno vrijeme. Neka! Neka ih Bog blagoslovi!

1. građanin: I ja to govorim… Nego čujem, da bi brzo imao biti nekakav njihov nastup. Kažu također, da je baš danas njihov sastanak. Dođoše neki momci izvana u naše mjesto, izgleda za ovu prigodu.

2. građanin: A ja sam se čudio, ne znajući što su ovi strnai momci u našem gradu. Neka, neka! Potrebito je, da se prodrma iz mrtvila i nastranosti naša mladež, jer inače  naopako, kakova su vremena.

1. građanin: Tako je. Tako je. Ja bih na to štogod nadodao, ali moram otići. Žuri mi se na posao. Zato: S Bogom! (daju jedan, drugomu ruku). Do viđenja!

 

II. Prizor. Četa križara s vođom na čelu. (dolaze ulicom na, pozornicu)

 

Vođa viče: Četo stoj!... Pozor!... Braćo! Križari su uvijek osvjetlali obraz, gdjegod su nastupili. Mi također imamo, do mala nastupiti akademijom, a posebno simboličnim vježbama. Danas pak pred braćom delegatima krajevnoga okružja treba da pokažemo svoju sposobnost. Oni će o nama po svem našem kraju, a možda do same središnjice u Zagrebu raznijeti dobar ili loš glas prama onomu, kako se iskažemo. Treba dakle da budemo ljudi, da budemo križari. - Kad pak bude priredba, treba da se onda osobito opoštenimo ne samo pred izaslanicima naše braće križara, koji će k nama iz okolice doći, nego i pred svom publikom, koja će pristupiti na našu priredbu. Ovo će biti prvi naš nastup većega opsega. Njim valja da osvjetlamo lice, da stečemo simpatiju publike, a što je najviše, treba da osvojimo sve naše mlade sumještane za križarsku ideju. Budite ponosni, braćo, ne samo zato, što ste križari, nego i što ćete vršiti apostolsko djelo u narodu, a osobito između mladeži. Mislim, da ste me razumjeli. - Reći ću vam još ovo: Kad obavimo priredbu, dakako ako nam uspije, onda će odmah doći na red naš izlet u susjedno mjesto, gdje ćemo prodrmati dušama ondješnje mlađarije, koja je natrušena modernim idejama. Budite uvjereni, da ne ćemo prestati na njih jurišati, svakim lijepim sredstvom i načinom, dok ih ne osvojimo i privučemo u naše kolo. Tomu se nadam, kako se nadam i zadovoljstvu, koje će oni imati, kad se povrate s kriva puta. Ovim svršavam. Sada zapjevajmo našu križarsku pjesmu (pjevaju). Braćo, držimo se junački imajući na pameti, da smo križari. Bog živi!

(Zastor pada)

 

III. Prizor. Šest delegata dolazi u dvoranu.

 

1. delegat ( predsjednik, ulazeći). Danas imademo na našoj skupštini mnogo tog pretresti, a još više valjanih zaključak asklopiti za procvat križarstva. Braćo, smjestite se oko stola, da odmah počnemo. (Smještavaju se). Počnimo po običaju u ime Božje, molitvom. (Mole: Očenaš, Zdravu Mariju i Slava Ocu. Sv. Ivane Evanđelista, moli za nas!) (Posjedaju). Braćo, Bog živi! Danas, kako, već znate iz poziva, imademo u ovom pitomom mjestu obdržati sastanak krajevnoga odbora. pozdravljam braću na okupu. Žao mi je, što tri društv anijesu zastupana. Mora da im je kakva velika zapreka, kad ih ovdje nema. Važan je ovaj sastanak, ne samo za ova, mjesto, za koje imamo, doskora prvu veću priredbu obaviti, nego i za sav naš kraj, po kojem moramo ne samo ojačati, nego i proširiti križarsku ideju. Zato poglavito i držimo danas skupštinu krajevnoga odbora.

U prvom redu molim braću delegate, da u kratko izvijeste o stanju i držanju svojih križarskih društava. A ti, brate Zvonko, vodi zapisnik!

(Kliču svi: Živio! Živio predsjednik!)

2. delegat: U mojem mjestu mislim, da ne ću pretjerano reći, ako ustvrdim, da križari rade dobro. O broju ne govorim, jer to već znate; a opet broj ne odlučuje. Priređujemo često akademije, koje pritežu mase svijeta. Na sastanke dolaze braća redovito. Redovito se i uredno vode knjige. Širi se također dobra štampa itd. Tko bi izbrojio sve dobro što ga prave križari. Uživaju opću simpatiju. I protivnici imaju obzira pred njima.

Svi: Živjqeli takovi križari! Živjeli!

3. delegat: Mi smo u priredbama oskudni, jer nemamo još uvjeta za to. Međutim smo aktivni u užem krilu društva. Momci se sastaju, pa čitaju, deklamiraju, pjevaju. Ima i onih, koji sami pripovijedaju, što su čuli i pročitali. Neki čitaju pripovijesti i pjesme od njih samih sastavljene. Dobro uspjevaju valja reći istinu (kliču im: Živjeli!)

1. delegat: Neka sad čujemo našega Mirka, što će on kazati o svojoj braći.

4. delegat: Mi smo tek počeli misliti na akademiju, a pred očima su nam i predstave, netom bude gotov naš križarski dom. Zapao nas je dosta truda i troška, ali se sada njime ponosimo, premda još nije gotov. V. K. B., kad je ovdje bio, a preuzv. naš biskup se je također laskavo izrazio, i nas je pohvalio, kad je nedavno sv. krizmu u našem mjestu dijelio. Kad bude gotov dom pripravljaju se braća križari i sestre križarice na zajedničku predstavu, a iza toga će slijediti ples. Odsad ne ćemo reći, da nemamo dvorane za bilo što.

1. delegat: Eto čujem o toj proslavi. To bi moglo biti sjajno, ali moram uza sve to opaziti i napomenuti, da se u križarskim priredbama ne gledaju lijepim okom priredbe mješovite, a još manje ples. To je pače načelno zabranjeno. Upamtite ovo svi.

5. delegat: Kod nas momci dobro rade. Osobito odkad smo počeli priređivati zajedničke izlete po našoj okolici, sve je to jače oduševljenje za križarstvo. Svuda smo sjajno primljeni. Nije se dogodio nikakav incidenat, nego to, da je koji brat mrvičak dublje u čašu zavirio. Nu i to je nehoteć bilo, pa se u ovakovim prigodama može preko toga preći, makar se ima žaliti incidenat.

1. delegat: Aaa. Ne ide to. Križari treba da se svugda uzorno vladaju.

6. delegat: Kod nas nijesi mogao momke oduševiti za društveni život. Ali smo se domislili vabilu. Dobavili smo razne igračke i zabave za mlađe, a radio-aparat za starije. Dođu na red i karte. Tako mnogi pohađaju društvo. Kad okrene bolja vremena, mislimo na više izleta u okolicu, da osvajamo ljude za križarsku ideju. Mislim, da će sa svojim križarima biti zadovoljan Dr. Merz.

Neki kliču: Tako je! Živio!

1. Delegat (nešto prigovara).

Duh dr. Merza (u to se otvore stražnja vrata, sine svjetlost – delegati se prestraše - a iz svjetlosti kroz koprenu se pojavi dr. Merz ili u slici ili u osobi njemu sličnoj te progovori tiho i blago): Bog živi, braćo križari! Dobro, dobro, ali pamtite glavno: Kraljevstvo je Božje u vama, ne vani, nego u vama a Euharistijom se uzdržava i jača. (Nestade ga.)

(Zastor pade)

D. J.D.



«Misli dr. Merza», Nedjelja, Zagreb, 30. studenog 1941., br. 47, str. 7

 

Misli dr. Merza

DR. MERZ O PRESV. EUHARISTIJI

 

Uživam u Euharistiji i u tom duševnom svijetu, ali vidim, da je to ništa ali treba još dublje i dublje u taj veliki svijet zaroniti. Sada upravo razumijem velikog Papu Pija X. što je izrazio želju za čestim pače svakidašnijm blagovanjem Gospodina. Tim se može istom dublje zaći u taj svijet, približiti se Gospodinu i s Njim se razgovarati.

Sjajna su neka mjesta iz Ivanova Evanđelja o Pričesti. Kod zadnje sam mise mnogo o njima razmišljao i tako se uživio, da sam zbilja mistički osjećao pretvorbu i da je ondje prisutan Krist, kojemu se moramo klanjati, onaj isti, koji je negda (na zemlji) živio, onaj isti, još ljepši.

Trebam da crpim iz nepresahljivog vrela ljebavi, iz one svesilne Euharistije, koja napunja dušu rasvjetom, koja je svijetlija od dana, koja se pretvara u duševno zadovoljstvo, koje miruje u osjećanju nečeg nepoznatog, neizmjernog silno, svesilno bih htio opet tome Vrelu.

Svaki dan - ponajbolje zoru - upotrebiti jedino za razmišljanja, molitvu, i to po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. Mise. Taj sat mora da bude izvor dana, u tome satu valja da čovjek zaboravi na cijeli svijet, da izgubi sve brige svijeta, svu nervozu života, da bude miran kao u kolijevci. U tom se satu moraju da stvore planovi za budući dan, tu se razmišlja o svojim greškama i moli Milost, da se svlada vlastita slabost.

Rano sam ustao i otišao na Pričest i nastojao sam se zadupsti u taj misterij. Pa mi se čini, da sam dosta duboko zaronio u sama sebe i u onaj svijet. Ne, nijesam vidio sve, no kano da sam osjetio kano u nekoj magli one zakone, ono nešto, koje pokreće sve, pa iza toga Madonu s djetetom, a uz to Ono još veće, koje sve skupa, šta sam osjetio, ujedinjuje u Hostiji.

Kad ću duša sama sebe razumjeti, oćutjeti realno savez, s Bogom? Apstinencija i Euharistija su putovi, koji nas vode onamo. Post i Pričest dvije oprečnosti: Post, koji zadava muku i lišava nas užitka, a Pričest, koja nam daje neizmjeran užitak i naše tijelo pretvara u božansko tijelo.



«Križari od sutra», Nedjelja, Zagreb, 30. studenog 1941., br. 47, str. 7

 

Križari od sutra

 

Kat. Tjednik od 23. o. mj. donosi veoma aktuelan članak o Križarstvu, koji zgodno ističe našu zadaću. Prenosimo ga, jer bi šteta bilo, da ga neki naši članovi ne bi pročitali.

 

Hrvatski Križari nijesu nikad bili politička organizacija. Oni su bili organizacija Katoličke Akcije; duhovna vojska Evanđelja na bojnom pohodu. Oni su bili borci kršćanstva; apostoli Crkve.

Uvijek smo isticali njihovu nepolitičnost; uvijek smo tražili, da se ona uzima iskreno i lojalno.

Crkva ne donosi narodima političkih programa; te oni sebi biraju po volji. Crkva donosi narodima Kraljevstvo Božje. Istinu vjere, blagodati vječnoga spasenja, oplemenjenje duša, idealizam života. Isto to ima da donosi narodima i Katolička Akcija. Isto to našemu narodu donose i Križari. Kršćanstvo ideja i kršćanstvo života, to je od početka bila velika misija, koju su Križarima bili namijenili njihovi osnivači, a koju je onda sankcionirala Crkva. Kršćansko društvo, kršćanski socijalni poredak, trebalo je da oni brane i ostvaruju u Hrvatskoj. U sebi i oko sebe. Živu Crkvu otkupljenih. Svjetovnjačku Crkvu, koja je unišla u svijet; ne Crkvu klera, zatvorenu u sakristiju i ograničenu na svećenike i duvne. Crkvu, koja govori i radi. Svagdje. Svima. Državu Božju, koja vjeruje i koja od vjere živi: u istini, pravdi i ljubavi. Realizirano i primijenjeno Evanđelje. Apostoli, pioniri evanđeoskih, Kristovih ideja imali su postati Križari. Katolici bez svetoga reda, ali samosvijesni, uvjereni, praktični, žilavi, aktivni savremeni, bojovni.

Križari su to i bili. Nitko im toga ne može zanijekati. Nijesu, sigurno, u svemu i potpuno, do kraja, realizirali te svoje misije, - da su je potpuno, savršeno realizirali, bili bi sveci, - ali su radili, i s dobrom voljom, i s vidljivim uspjehom, na njezinoj realizaciji. Plodovi se njihova rada vide.

Danas, mi opet imamo ljudi, koji kršćanstvo ispovijedaju muški i otvoreno; ne stideći se i ne sakrivajući. A ondje, gdje ih do jučer nije bilo. Mi smo opet dobili građansko pravo i u javnom životu. I u publicistici i literaturi. I među ljudima, koji nešto znadu i nešto znače. I među svijetom, koji hoće da živi i da se afirmira. I - to nijesu više iznimke kao nekad. Danas je to generacija; danas je to sloj, škola, pokret. Nešto, što se bori i što je spremno, da se sa svakim uhvati u koštac. Kršćanski su životni principi opet uneseni u život; uz njih svijesno i iskreno stoji velik dio naše omladine; hrvatskog naroda od sutra. Objava, milost, Krist, Crkva, Otkupljenje uvedeni su opet u galeriju priznatih životnih vrijednosti. Vrijednosti, s kojima se računa i za kojima stoji legija boraca. S katoličkim koncepcijama i idejama mogu se danas boriti, ali ih ne mogu ignorirati ni gaziti. Crkve nitko više ne može, ni kod nas, nazvati kulturnim anahronizmom ni tradicijom, koja se je preživjela, koja pripada prošlosti. Crkva u hrvatskim zemljama ima svoju organizaciju i štampu; ona ima svoje ljude na položajima i u javnom životu. Našim katoličkim redovima struji danas samosvijest; želja za osvajanjem i stvaranjem. Praktično je kršćanstvo izašlo opet na ulice. Mi smo se organizirali i zbili redove. Mi smo aktivno zahvatili u savremeni, moderni život.

Nije to zasluga jedinih Križara. Ali jest i njihova. Od faktora, koji su radili na terenu, oni su, u suradnji sa svećenstvom, učinili možda najviše. I njihovo je djelovanje bilo najšire. Po Križarstvu unišao je probuđeni, preporođeni katolicizam Katoličke Akcije u hrvatske mase i u - omladinu. Kristu su i Crkvi u našim stranama Križari poslužili kao prava avantgarda. Dva zadnja decenija, - sigurno ne najgora, - katoličkog života u Hrvatskoj ne mogu se bez njih zamisliti.

Hrvatskoj, Domovini, nijesu tako direktno služili. Kao pokret. Kao cjelina. Pojedinci među njima jesu. Hiljade i deseci hiljada. Znamo to svi. Notorno je. Crkva ne da nikome, tko je njezin, da gazi svetinje; da se odriče naravi. Kad je trebalo braniti hrvatsko ime i zastavu, branili su ih Križari dostojanstveno i odlučno. Baš kaošto su ih branili i toliki crkveni ljudi. Onda, kad je bilo puno teže hrvatovati nego danas

Profesionalno, direktno nijesu Križari išli u politiku. Nije im Crkva dala. Ona je njihove energije čuvala za stvari još puno važnije i svetije. Važnije i za narod; svetije i Domovini. Križari nijesu politizirati; oni su Hrvatskoj između sebe odgajali sinove. Vjerne sinove. Poštene sinove. Idealne sinove. Požrtvovne sinove. Oni su u Hrvatsku unosili duh i snagu. Davali su joj ljude Evanđelja. A Evanđelje je čistoća, pravda, auktoritet, red, rad, vjera, nada, ljubav, istina, nesebičnost, idealizam. Sve socijalne kreposti, od kojih živi društvo, uzakonjene su u Evanđelju. Tko je kršćanin, mora ih vršiti. Evanđeoski ljudi uvijek su i ljudi, koji cementiraju temelje narodnog života i ljudske sreće.

I Križari su ih cementirali našoj Hrvatskoj indirektno, ali snažnije nego itko. Jesu. Preporodnim idejama, u koje se uzda nova Hrvatska, bilo je Križarstvo i idejni i organizacijski preteča. Disciplini i redu naučila se je hrvatska mladež, - ona, koja je bila kod kuće, - najprije i najviše u Križarima. Bita je to organizacija auktoriteta, reda, stege, dužnosti. Križari su, odmah od početka, programski stali uz idealizam i uz nacionalizam protiv materijalizma i kosmopolitstva lože, židovstva i komunizma. Oni su nastupili kao branitelji hrvatstva i tradicije. Križari su, prvi među omladinom, započeli borbu protiv ćudoredne dekadence; izdigli opet kult duha, čistoće, bračnog i obiteljskog morala. Križari su dolazili pod parolom socijalne pravde i kršćanskog solidarizma; međustaleškog, kolektivnog pointiranog. Križari su stavili na svoju zastavu geslo žrtve, borbe, pregaranja. Nitko ne može kazati, da se i danas, u našem narodnom životu, ne osjećaju, aktivno, ti preporodni elementi. Mi bismo ih odmah mogli nabrojiti, - na desetke, - najistaknutijih danas naših ljudi, koji su udarili temelje svome društvenom samoodgoju u Križarstvu.

Križari od jučer. Oni su služili Hrvatskoj. Križari od sutra? Oni će joj isto tako služiti. I istim sredstvima. Ne politikom, već odgojem duša. Ne oružjem i tehnikom, nego ljudima i karakterima. Ne ljudskom besjedom, nego Kristovom silom odozgor. Preporodom iz Boga; u tijesnoj suradnji s Crkvom. Genijem i Milošću kršćanstva! Bog živi!


 


51 Ondje, str. 14.

52 Lat. riječ »adoratio« = klanjanje.

53 Takav kratak pohod Isusu u svetohraništu zovemo obično vizitacijom. »Visitatio« je latinska riječ, a znači »pohod«

54 Dr. Drag. Kniewald: »Dr. Ivan Merz, život i djelovanje«, Zagreb 1932., str. 107.

55 Ibid., str. 113.

56 Ibid., str. 23.

56 Ibid., str. 24.

58 Ibid., str. 30.

59 Ibid., str. 50.

60 Ibid., str. 55.

61 »K. Tj.« 1927., Br. 25., str. 8.

62 Dr. D. Kniewald itd., str. 209.

63 Nikako mi ne ide u glavu, da može postojati Križarsko bratstvo ili sestrinstvo, u kojemu članovi i članice ne poznaju temeljito život, djelovanje i misli Dr. Ivana Merza. U svakoj bi knjižnici morao biti Kniewaldov »Dr. Ivan Merz, život i djelovanje«. Ta je knjiga već davno rasprodana. Križarske bi se centrale morale ozbiljno pozabaviti pitanjem novog izdanja te sjajne knjige. Izvaci iz života Dr. Ivana Merza morali bi se čitati na svakom sastanku naših društava. - Op. p.