|
|
|
Misli
»Glavno je sada isticati u narodu ideju katolicizma, kao markantnu oznaku, koja nas dijeli od buržoazije, kao i od komunizma. Nas ne može 1.000 progona uništiti, ako imamo uvjerenih katolika, koji će uspostaviti svoje organizacije, čim se bujica komunizma splasne. Moramo precizno izgraditi naš solidaristički gospodarski program i pokazati masama, koje trpe uslijed kapitalističkog poretka, da se ne zauzimlju samo komunisti za bijednike, već u prvom redu kršćani«. Dr. Ivan Merz.
Moramo činiti uvijek volju Božju. Dr. Ivan Merz.
Ovaj je svijet, svijet rada i muke i kako se čovjek pokaže u tom radu, dobiva nagradu u drugom svijetu. Dr. Ivan Merz.
Duhovni je život razmatranje o božanskim stvarima i sudjelovanju u nutarnjem Božjem životu. Dr. Ivan Merz.
Duboki i intenzivni religiozni iivot jedini je preduvjet, da se odgoje veliki pojedinci. Dr. Ivan Merz.
Upotrijebimo sve naše energije, da spasimo naše duše i što više duša naših bližnjih. Dr. Ivan Merz.
Moramo uvijek biti veseli, jedino veselje stvara oduševljenje, a ovo velika djela i požrtvovnost. Dr. Ivan Merz.
U crven-bijeli-plavi ako upletemo gorući krst, koji će sve zlo uništiti, onda će Hrvatska svoju ulogu u svjetskoj povijesti izvršiti. Dr. Ivan Merz.
Odricanje je pravi put Bogu, a trpnja, koja uslijed ove nastaje, mora da pojača energije života. Dr. Ivan Merz. «S Ivanom u našem selu», Za vjeru i dom, Zagreb, lipnja 1942., br. 5
S Ivanom u našem selu
U tišinu zimskoga poslijepodneva stisnulo se malo zagorsko selo Ljubeščica. Stisnulo se oko bijeloga zvonika i škole prizemnice. Davno je to bilo. U prvim danima orlovskog života u Hrvatskoj i u prvim danima moga rada u orličkoj organizaciji. Ljubeščica je prvo selo, u koje sam pošla po organizacijskom poslu i prvo selo, u kome sam se u tom radu našla s bratom Ivanom Merzom. On me je i nagovorio na taj put. Pošla sam unatoč svih protesta i jaukanja moje mame, da ću se prehladiti, da će se kakva nesreća dogoditi na putu i da taj posao nije za djevojku… U ono doba bila je to doista rijetkost. I mi smo pošli. Ivan sa svojim kinoaparatom, sa svojim bilješkama za predavanje, sa iskustvom, koje je kroz kratko vrijeme postalo tako neobično bogato, sa svojim sabranim mirom, koji je nutarnjoj vatri za Božju stvar dao poseban plemeniti okvir. A ja sa nestrpljivim iščekivanjem, kako će to u selu biti, kako će me seljačke djevojke primiti i kako će uspjeti moj prvi dodir sa selom. U školskoj sobi čekale su okupljene djevojke. Od zabune ponestale mi riječi. »Samo hrabro«, sokolio me Merz. I tad okušah svoju snagu. Gušila me čas praznina u glavi, čas mi je ponestao koji izraz, čas mi se ono, što sam govorila, činilo prazno i nevrijedno. Ali ja sam ipak dovršila svoju zadaću. »Dobro je bilo«, rekao je Merz, »samo se morate još osloboditi ukočenosti«. Iste večeri održao je dr Merz skioptikonsko predavanje o sv. Ivani. Uz omladinu došli su i roditelji te ostali seljački svijet, školska soba bila je dupkom puna. Starci i starice, žene i djevojke, mladići i dječaci zurili su otvorenim očima u aparat, u slike, ali još više u mladoga čovjeka. Iz običnoga opisivanja slika prelazio je on u ostala područja, koja mogu zanimati seljački svijet. U njegovom razlaganju osjetilo je i naše zagorsko seoce, da se katolička načela mogu i moraju provesti u djelo, i da ih je Merz već davno u sebi ostvario. »Sutra ćete govoriti vi to isto! Pokušajte«. I govorila sam. Merz je okretao slike, a ja sam govorila ono, što sam zapamtila iz njegovog predavanja. Nastojala sam, da mu se približim i u onim mislima, koje su najviše djelovale na duše. No još se više iznenadilo selo, kad je drugi dan ugledalo mladoga doktora na zornici. Klečao je medu pukom u sredini crkve, molio iz svoga velikog misala i pričestio se pod Misom s nekoliko starih bakica. Još dugo je selo spominjalo ime dra Merza i veselilo se susretu s njegovom dušom. Eto, tako je s Bogom u duši prolazio selom naš Merz. Bilo je to u ono vrijeme, kad se među katolicima nije još nitko odvažio na taj posao. A za Merzom pošle su stotine Orlica i Orlova, Križara i Križanca, da prvi unesu katoličku obnovu u hrvatska seljačka ognjišta i hrvatsku seljačku mladost. M. ID., «Razgovor na grobu», Za vjeru i dom, Zagreb, lipnja 1942., br. 5, str. 3-4
Razgovor na grobu 1942. god.
Četrnaest godina dolazimo na Tvoj grob, brate Ivane. Dolazimo u mirisna svijetla proljeća, u žarka i sunčana ljeta, u tople i tugaljive jeseni, u oštre dugačke zime. Dolazimo i onda, kad snijeg zamete putove, da bar sa ceste pozdravimo tvoju grobnu raku iza bijelih naslaga. Dolazimo svi. I oni, koji su na glas o Tvojoj smrti zanijemili od bola. I oni, koji su pobožno stavljali molitvenike, krunice i sličice na tvoje ukočene prste. I oni, koji su te u kišnu svibanjsku nedjelju otpratili do groba. Dolaze oni, koji se i danas bore u redovima Tvoje organizacije. I oni, koje je život odveo na druge puteve. Dolaze i djeca naša. Porod naših obitelji i naših duša. Dolaze oni koji Te nikada nisu vidjeli. Nekoliko generacija pruža si ruke na Tvome grobu. Svi mi dolazimo, da čujemo Tvoj glas i Tvoje riječi, jer Ti i kroz četrnaest godina Tvoje grobne šutnje govoriš glasno. Glasnije od najjačega zvuka i najzvučnijega grla. Pa tako i ove godine dolazimo, da Te upitamo, brate Ivane, što misliš o našim danima tako teškim i tmurnim u ovoj 1942. godini. Što misliš, brate Ivane, o čovjeku? O njegovoj vrijednosti, koju on sam danas niječe. O njegovoj svrsi, koju sam sebi zatajuje. O njegovoj slobodi, koje se on sam odriče ili mu je drugi sputavaju. Što misliš, brate Ivane, o životnoj snazi katolicizma. Ta se snaga na mnogim kutevima zemlje brutalnom silom prigušuje. Što misliš o kršćanskoj kulturi stare Evrope, nad koju su se navukli tako teški i tmasti oblaci. Što misliš, brate Ivane, o katoličkom radu u zemlji Hrvatskoj? O našim bolima, patnjama, naporima i slomovima. Što misliš o budućnosti Hrvatske i o križarskom apostolatu u njoj? Govori, brate Ivane, govori! Govori Ti, koji si se već ovdje vječno kretao u Bogu i koji ga već četrnaest godina gledaš bez zastora, bez koprene.
Čovjek? Zar nije čovjek dio mističnoga Tijela Kristova? Zar se nije po Kristovom rođenju i otkupljenju krhka lomnost čovječje duše ispunila Božjim životom, božanskom snagom? I zato je vrijednost čovjeka neizmjerna. Sloboda se njegova ne smije i ne može sputati ničim osim Božjim zapovijedima i kršćanskom nutarnjom disciplinom. Svrha čovjeka? Smije li se ona zatajiti, iznakaziti, podrediti nečim manje vrijednom, kad ju je sam Bog postavio tako visoko. Doista! Za nas postoji »samo jedan jedini gravitacioni centar i samo jedan jedini život«. A to je Krist. Krist, naš brat po krvi i po milosti, On je svrha čovjeka, On je sloboda čovjeka, On je smisao našega života, u Njemu je vrijednost naša. Krist i samo Krist! |