M. S., «Velik u ljubavi», Za vjeru i dom, Zagreb, prosinca 1942., br. 10, str. 1-2

Velik u ljubavi

 

Bio je velik, neizrecivo velik na Merz. Bio je velik za nas, koji smo ga poznavali i promatrali, a velik je i za one, koji ga poznaju samo iz njegovih djela, iz njegovih članaka, iz njegovog životopisa. Bio je velik u svemu, a najveći u ljubavi.

Ljubav je kruna savršenstva. I u odnosu prema Bogu i u odnosu prema bližnjemu. Na skrovitim i tajnim putevima do posjedovanja i gledanja Trojstva kao i u vidljivim i glasnim pokretima prema Bogu u dušama ljudskim. Ne može ljubiti Boga, tko ne ljubi bližnjega. Merz je upravo tu zasadu podpuno oživotvorio u sebi i svome djelovanju.

Merz je ljubio sve. Ljubio je dječačića, koji mu se smiešio sa majčinog krila i radnika, kome je odstupio svoj krevet, a sam ležao na podu.

Ljubio je seljačkog brata, kojega je brižno upućivao u prosvjetni rad i siromašnog sveučilištarca, kojega je odjenuo svojim kaputom.

Ljubio je seljačkoga brata, kojega je balo naći namještenje i iznakaženog prosjaka, koji je težko disao i čekao, hoće li mu pomoći koja dobra ruka.

Ljubio je svetost materinstva u majkama s brojnom djecom. Ljubio je čistoću Bogu posvećenih djevica. Ljubio je čisto ženstvo kao odraz Marijine snježne ljepote.

Ljubio je mladež našu. Za nju je govorio, za nju je pisao, za nju je radio. Ali ljubio je mladež cielog svieta, duše sviju rasa i naroda, jer katolička ljubav ne pozna granica. Ona obuhvaća sve.

Sve malene, sve nezaštićene, sve biedne, sve siromahe Merz je nosio u svome srdcu, na svojoj ljubavi.

Ljubio je sve i svima je bio sve. On je razumio tajnu utjelovljenja, tajnu božićne noći.

I Rieč je tielom postala i prebivala medu nama.

Sin Božji je čovjekom, postao, da prebiva u nama.

Sinu Božjemu u čovjeku, u dušama, klanjao se Merz. Sina Božjega u dušama ljubio je Merz. I zato je svima pripadao. I zato je sve ljubio. Jer svi su po božićnoj tajni u Krista uzidani, svi su po Njemu za novi život rođeni, svi su radi Njega od Otca posinjeni:

U danima smo došašća. U danima, kad čekamo, da vječna Ljubav i opet sađe na zemaljske putove. Hoćemo li pred Novorođenim otvoriti sva vrata svojih duša ili ćemo dozvoliti, da se smrzava bos i gladan pred našim pragom? Hoćemo li Njegovom ljubavlju zagrliti sve, ili će krvava sadašnjica i zamračeni vidici suziti pravo katoličko gledanje?

Neka nas Merz nauči ljubiti velikom ljubavlju, božićnom ljubavlju.

M. S.



Ante JERKOV, «Rođenje čovjeka, u spomen rođendana Dr. Ivana Merza», Nedjelja, Zagreb, 13. prosinca 14/1942., br. 38/39, str. 3

 

ROĐENJE ČOVJEKA

(15. XII. U SPOMEN ROĐENDANA DR. IVANA MERZA)

 

U DUBOKOJ NOĆI SNIEŽNOGA PROSINCA

SINULA JE SVIETU NOVA VATRA NADE.

BLJESNULA JE MUNJA I CRNE SU SLUTNJE

POBJEĐENE NEBOM NESTALE BEZ TRAGA…

 

U KAOSU ČUDNOM NESLUĆENIH STVARI

TONULI SU LJUDI BEZ ŽIVOTNOG CILJA.

KRVAVO PROKLETSTVO RODILO JE SUZE

I NOVE SU ČEŽNJE ZASJALE KO SUNCE.

 

U BEZDAN U STRASTI ČEKALI SU MNOGI

DA PRUŽENA RUKA PUTEM IH POVEDE

I DA SEBE NAĐU. PREMNOGI SU HTJELI

NEČEM NEPOZNATOM DAROVATI SEBE.

 

ČEKALO SE BIĆE ŠTO ĆE ČUDNOM SNAGOM

DOVIKNUTI BRATU: DIŽI SE I POĐI!

MI SMO DJECA SUNCA, MI SMO BRAĆA ZVIEZDA.

IDEALOM VJEČNIM SRDCA NAŠA GORE.

 

U LEDENOM MRAKU MRZLE SU SE NADE,

I SLUTILE ČEŽNJE KAO ČUDNA ŽELJA.

RIEČ SU HTJELA ČUTI, POKLIK DUŠE DUŠI

U SVITANJU DANA SVETOG UZDIGNUĆA.

 

U DUBOKOJ NOĆI SNIEŽNOGA PROSINCA

SINULA JE SVIETU NOVA VATRA NADE.

BLJESNULA JE MUNJA I MILOŠĆU NEBA

NARAŠTAJU JEDNOM RODIO SE ČOVJEK.

A. Jerkov



«Merz u krvi i plamenu - iz dnevnika pisanog u vojsci», Nedjelja, Zagreb, 13. prosinca 14/1942., br. 38/39, str. 3

 

Merz u krvi i plamenu

(Iz dnevnika pisanog u vojsci)

 

Ali da, u vojsci sam. Što je vojska? Ona treba da je nosilac patriotizma. A tko je nosilac patriotizma? Svakako ne onaj, koji svoje strasti ne može da pobijedi. Ako takovi… budu nosioci patriotizma mi idemo putem Rimljana… A šta mi radi moja mila Hrvatska? Narod Hrvatske… još je nepokvaren. Dobri i pošteni ljudi. Lijepi folklor. Narodne pjesme prve na svijetu. Ali gradovi… su pokvareni… Pokvarenost će iz gradova ući u sela i zbogom Hrvatska. Ne! U crven-bijeli-plavi ako upletemo gorući krst, koji će sve zlo uništiti, onda će Hrvatska svoju ulogu u svjetskoj poviesti izvršiti. Daj Bože! Svijetska povijest ne uči, da pesimistički gledam, i ako vidim samo jedan religiozni borbeni motiv: borba za pravednost i istinu, borba za i protiv Boga, borba zlog i dobrog elementa… Ratujemo s Rusima…

Wienerneuastadt, 24. X. 1914. god.

 

O, Bože, kako si velik. Pun sam sreće i veselja u duši! Taka malenkost i, opet tako veliku stvar sam vidio, kao rijetko u svome životu. U Annenstrasse velik promet, izlozi su rasvietljeni, tramvaji lete na dvie strane, a ljudi, ponajviše vojska, šeće. Tu tiho, dostojanstveno, stoji barokna crkva milosrdne braće. Tri su velike kapije zatvorene. Pred kapijom, na stubama kleče dva vojnika, i mole se… Oh, koja duševna veličina priprostih ljudi. Još imade onog dubokog, religioznog zanosa srednjega vijeka, one kršćanske mistike svetaca. I ti vojnici ne misleći na ostali nevjerni sviet, koji trza ramenima i s prezirom na ustima to gleda, kleknu na živahnom mjestu pred crkvom, i mole, se u prisutnosti Euharistije. Bože, Bože, čuj vapaj slaboga čovieka, i daj mi onu silnu, bezobzirnu vjeru tih priprostih ljudi.

Graz, 29. III. 1916.



M. STANKOVIĆ, «Merz o koedukaciji», Nedjelja, Božić 14/1942., br. 40/41, str. 11

 

MERZ O KOEDUKACIJI

 

Nedavno je izašao nacrt za školstvo u našoj državi. Taj nacrt predviđa, da će se nakon rata škole u Hrvatskoj dieliti na muške i ženske, i to od pučkih škola pa sve do završetka srednjoškolske naobrazbe. Novost je to u našem školstvu, ili još bolje, to je vraćanje starom školstvu i njegovim zadacima, to je prijeratno promatranje odgojnih ciljeva škole, napose škole za žensku mladež.

Na taj se nacrt osvrnuo potanje sarajevski »Katolički tjednik« i s pravom naglasio, kako nije dosta, da se škole odijele, već treba sasvim promijenili i nastavni plan. Ženskoj školi treba dati ne samo žensko nastavničko osoblje, već i čitav smjer ženskih škola mora biti sasvim drugačiji. Zadaća žene u životu sasvim je druga od one, koju ima muškarac. Pa dakako, da onda i priprava za tu životnu zadaću mora biti sasvim prilagođena ženskoj naravi i onome, što žena mora i Bogu i Crkvi i narodu dati.

Svakako je zanimivo, da su se školske i pedagoške vlasti potpuno, i načelno i praktično opredijelile protiv koedukacije. Poslije prošloga svjetskog rata takav smo radikalan stav u pogledu koedukadje našli samo kod crkvenih vlasti, a u katoličkim organiziranim redovima samo kod dra Ivana Merza.

Katolički intelektualac i odgajatelj, kakav je bio Merz, nije mogao mimoići tako važno odgojno pitanje. I dok je Ivan Merz u našoj štampi prikazan kao borac za papinsku Katoličku Akciju, za liturgijski odgoj članova katoličkih društava, za isticanje vrhunaravnoga u katoličkom radu, malo je gdje istaknuto, kako se žestoko borio protiv koedukacije. Borio se protiv nje u teoriji i dnevnom životu, u načelima i svagdanjoj praksi. A najviše se borio protiv nje u katoličkim organizacijama, u Orlovstvu.

U našim je organizacijama rad muške i ženske mladeži uvijek bio potpuno odijeljen. Odijeljeni sastanci, odijeljena prodavanja, odijeljeni tečajevi. No malo tko spominje, da je to upravo Merčevo djelo. I da Merz nije u tome poznavao ni popuštanja, ni kompromisa, pa ni u najmanjim sitnicama. U tim stvarima nije kod njega bilo nikakvih izuzetnih slučajeva, nikakvih iznimaka. Nigdje i nikada. Dva su razloga, radi kojih je Merz u pitanju koedukacije uzeo tako uporan stav. Merz je vanredno dobro uočio, kako odgoj muške i žensko mladeži ima posve različite odgojne ciljeve. I zato u odgojnim organizacijama nema miješanja ni u odgojnom cilju, ni u odgojnim sredstvima. Kod zajedničkog odgajanja redovito strada ženska mladež, jer se sav odgoj gleda samo sa stanovišta muške mladeži. Nitko se ne obazire na ono, što žena može i mora u životu dati i zašto se mora u odgojnim organizacijama pripraviti. Nitko ne gleda na to, kako su sva sva tkiva ženske duše sasvim drugačije sazdana od muške duše i kako ženskoj duši treba dati prilike, da diše na svoj način, da progovori svojim jezikom i da uvijek ima pred sobom svoj specifični ženski zadatak. U zajedničkom odgoju deformira se narav žene, njezine specifične osobine kao i smisao za njezinu pot­puno žensku zadaću u životu. Sve se to gubi, otupljuje i pomuškarčuje.

A onda, Merz je kao fini psiholog dobro zapazio, da se u zajedničkom odgoju muške i ženske mladeži ne može održati ozbiljnost i sustavan rad. Neki su doduše tvrdili i tvrde i danas, da u zajedničkom radu dolazi do plemenite utakmice između muške i ženske mladeži, do plodonosnog natjecanja između spolova, ali sve je to vrlo kratkoga vijeka. Sve to nestaje u atmosferi međusobnih zaljubljivanja, sve se to uguši u općoj neozbiljnosti, u neobičnim raspoloženjima, koja moraju nužno doći, kad mladež dvaju spolova prerano dolazi u bliži doticaj.

Merz je o tim stvarima i pisao. Ne dugo prije smrti izradio je veliku okružnicu pod naslovom: »Smjernice HOS-a (SHO-a) o stvaranju kršćanskih ćudorednih običaja«. Tu je okružnicu Merz poslao duhovnicima organizacija, da oni stave svoje primjedbe i opaske, pa da onda utvrđena načela postanu redovitim pravilom za život naših organizacija. Iz privatnih razgovora znadem, kako je Merz upravo tu svoju akciju smatrao svojim životnim djelom, vrijednijim i zamašnijim od svega ostaloga, u čemu smo mu se divili i divimo se i danas.

Svoje stanovište, stanovište potpuno odijeljenog odgoja Merz potkrepljuje direktivama naših biskupa. Tako je pokojni senjski biskup Marušić u svome pismu HOS-u od 7. II. 1927. pohvalio one organizacije, koje imadu po spolovima: »odijeljene organizacije, odijeljene sastanke, odijeljena odgojna glasila, odijeljene redovite akademije, nastupe i sletove, odijeljeno putujete i odijeljeno se zabavljate.«

Merz je pismo biskupa Marušica nebrojeno puta citirao, služio se i ostalim pastirskim pismima o toj stvari, papinskim direktivama i obiljem iskustava inozemnih katoličkih organizacija, koje su to pitanje davno rješavale i riješile. Merz nije bio uvijek potpuno shvaćen. Svojim pogledima, zapravo svojim istančanim crkvenim gledištem, Merz je ipak polako prodirao i u duše i u javnost i u tome se najviše veselio.

Merz nije podnosio koedukaciju na sastancima, predavanjima, tečajevima, ali je nije podnosio ni u drugim oblicima našega rada. Zato je ustao protiv predstava s mješovitim ulogama, protiv zajedničkih pjevačkih zborova, izleta, nastupa, pa čak i sletova.

Više puta naša društva u čudu pitaju, zašto im ne dozvoljavamo predstave sa mješovitim ulogama. Život je sazdan od jednih i drugih, a pozornica mora biti stvarna slika života. Ne branimo mi predstavo s mješovitim ulogama toliko radi glavnog nastupa na pozornici, već radi svih onih zajedničkih proba uoči predstave. Te se redovito drže u zimskim večerima, kasno se odilazi kući, pa i zimska poezija i tajanstvenost večernjih sati stvore i opet neku čudnu sanjarsku atmosferu, koja se ne gubi tako lako iz duša i koja duše ne izgrađuje, već ih i duhovno i intelektualno otupljuje, razbacuje i ne daje da se mladež katolički formira, jer je prerano zaskočena i osjećajima i raspoloženjima, koji sve ostalo iz duše brišu i iscijede. Zato se Merz toliko veselio zaključku duhovnika HOS-a i SHO-a od 27. I. 1927.: »Zabranjuju se predstave s mješovitim ulogama«.

Merz nije podnosio zajedničkih izleta, čajanki, plesova, nastupa, pa ni sletova. Kadgod se i danas čuje, da zajednički izleti nisu opasni ako mladež prati duhovnik društva i roditelji. A mogu li i duhovnik i roditelji pratiti i kontrolirati sva ona čudesna zbivanja u dušama, sve ono nutarnje kretanje misli i čuvstava u mladeži. Pa što je konačno u tome, reći ćete. Zar nije te sklonosti stavio sam Stvoritelj u ljudsku dušu, pa zašto da ih mi onda sputavamo i ugušujemo? Da, stavio ih je, ali za određeno vrijeme i određenim okolnostima. A katolički odgojni zadaci daleko su od toga, da te sklonosti preranim upoznavanjem umjetno izazivlju. Te su sklonosti svete, kad se jave u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Katolički odgajatelj s time računa, on te sklonosti čuva, oplemenjuje, produhovljuje, ali ne će sam davati prilike, da se one razbude i razmahnitaju bez reda, bez razbora, u svojoj primitivnoj grubosti i neplemenitom obliku. A ovakvi zajednički domjenci i izleti redovito izazivlju slabije, manje plemenite i manje skladne sokove mladenačkih duša i sve to završava koketerijom, flirtom, neozbiljnošću, ma da to odgajatelj nije želio.

U nekim inostranim katoličkim organizacijama počelo se sa takvim zajedničkim domjencima i izletima, ali se brzo i prestalo, jer je rezultat bio preobičan i svaki je ozbiljan rad postao onemogućen. Zato i Merz u svojoj spomenutoj okružnici navodi pismo biskupa Mahnića, koji kaže, »da se u katoličkim organizacijama mora zapriječiti svako upoznavanje ili zajedništvo mladića i djevojaka«.

Tako Merz misli i o zajedničkim priredbama, nastupima, sletovima. Sve to ima biti u pravilu odijeljeno. No da se ne bi mislilo, da je Merz u svome gledanju nenaravan, navodimo citat iz pisma biskupa Marušića, kojim se i Merz u svojim obrazlaganjima služi: »Razumije se, da ova načela ne priječe, da prigodom rijetkih općih katoličkih narodnih, pokrajinskih, dijecezanskih, župnih manifestacija u sporazumu s (kompetentnim) duhovnikom orlovi i orlice prirede sletove i akademije, koji se doduše obdržavaju na istom mjestu, ali ipak imadu odijeljen karakter.« (Biskup dr. Marušić HOS-u 7. VII. 1926.)

Tako naš Merz. Iznijeli smo njegove misli, da se u vrijeme velikih školskih reformi kod nas ne zaboravi, kako je o koedukaciji mislio Merz i kako je upravo hrvatsko Križarstvo, osnovano na Merčevoj duši, i svojim načelima i svojom organizacijskom praksom dalo prolog pedagogici, napose pedagogici mladih duša u Hrvatskoj.

M. Stanković



Dr. Milan BELUHAN, «Što Križaricama i Križarima želi duhovnik», Nedjelja, Božić 14/1942., br. 40/41

 

Što Križaricama i Križarima želi duhovnik

 

Sveti su dani Božića dani vrhunaravne radosti i veselja. Riječ je Tijelom postala i prebivala među nama. Koliko li ljubav Boga čovjeka, a koliko dostojanstvo naše. - On se u svojoj Božanskoj ljubavi pobrinuo za vremenito i za vječno naše dobro, On nam je dao jasan program života prema kojemu treba da usmjerimo. Eto Isusovoga programa: Ja sam put, istina i život.

Nastoj, da si ispravno orijentiran. Treba da znaš i razumiješ vrijeme, u kojem živiš. Svako doba povijesti ima svoje ideje vodilice, suvremene probleme života, naziranje na svijet. Križar treba, da je ispravno orijentiran ne samo u ideologiji križarske organizacije, u suvremenim problemima socijalnim, gospodarskim, ekonomskim, političkim, već i većma u problemima vrhunaravne vjere i milosti. Ovako ispravno orijentiranoga križara treba sveta Crkva i draga nam domovina. - Dr. Merz je bio suvremeno i isrpavno orijentiran u svim tim problemima. Dokaz toj ispravnoj njegovoj orijentaciji jest parola naše organizacije, koja je potekla iz Njegove duše. Čovjek sa terena, koji zna i pozna vrijeme u kojem živi i što mladeži treba. Da, on je znao, jer mu je bio Isus put.

Trudi se steći svestrano znanje. Svako je znanje svjetlo umu ljudskom, a to je svjetlo naravno ili vrhunaravno, već prema tome, da li je znanje istina reda naravnoga ili reda vrhunaravnoga. - Svojim staleškim znanjem koristan si član ljudske zajednice. Staleška ambicija traži što savršenije staleško znanje i zato bi morao steći svestrano stručno znanje, da ne budeš čovjek polovičnjak na štetu bližnjemu. - A vrhunaravno znanje i poznavanje Boga, svete Crkve i njezinoga nauka u naše dane nije dovoljno da je samo pozitivno, već i apologetsko. - Križar bi morao biti spreman pred neprijateljem vjere znati dati račun svoje vjere.

Eto nam uzor Dr. Merza! Njegovo je stručno znanje steklo priznanje najvišega učevnoga zavoda - sveučilište ga promoviralo na čast doktora filozofije. Vrhunaravno spoznanje Boga i svete Crkve, bilo je temelj njegovoga kreposnoga života. Svoje svestrano znanje stručno a i ono vjere primio je od Isusa, koji je istina.

Teži za vrhunaravnim posvećenjem. To je cilj naš kano djece Božje, a pogotovo nama Križarima - papinskoj avantgardi - sveta dužnost. Među tvojim drugovima može biti pametnijih od tebe, suvremeno orijentiranih od tebe, ali Križar bi ipak morao biti među drugima vrhunaravno najbolji. To je naš specificum. Vrhunaravni život milosti i kreposti treba da je Križaru životni ideal, pa bio on ma kojega zvanja i staleža.

Čitaj Merčev životopis i eto Ti uzora vrhunaravne veličine. Koliko li vrhunaravnih finesa isprepliće dušu ovoga čovjeka svjetovnjaka, učenoga, moderno ali ispravno orijentiranog, Nemoj se čuditi, Merz je u veselju crpao iz vrela svojega Spasitelja. Isus mu je bio život.

Da, to želim svima Križarima i Križaricama za svete dane Božića, da po uzoru Merčevu bude svakom i svima zajedno Isus put, istina i život.

Dr. Milan Beluhan,