«Godina dr. Ivana Merza», Za vjeru i dom, Zagreb, rujna 1942., br. 7, str. 3

Godina Dra Ivan Merza

 

Na spomen petnaeste obljetnice smrti dr Ivana Merza otvara se 13. rujna nova radna godina, koja će biti sva prožeta Merčevim duhom.

Sva društva trebaju toga dana prisustvovati sa cjelokupnim svojim članstvom zajedničkoj sv. misi, sv. pričesti i svečanom sazivu Duha Svetoga, koji će se diljem ciele domovine održati po svim crkvama gdjegod ima križarske mladosti.

Poslije podne istoga dana neka se prirede svečani sastanci na kojima će se prikazati u kratkim crtama cjelokupni život i rad prvoborca i pionira Katoličke Akcije u Hrvatskom narodu, dr Ivana Merza.

Uz to će svako društvo sastaviti plan o radu kroz cielu novu radnu godinu, koji će se sastojati u produbljivanju Merčeve ličnosti, Njegovom upoznavanju sa najširim slojevima naroda i intezivnom izgrađivanju nas samih uz molitvu da bi Bog dao da ga što prije ugledamo uzdignutog do časti oltara.



(Bez naslova), Za vjeru i dom, Zagreb, rujna 1942., br. 7, str. 4

 

I kad si Božjem čovjeku Ivanu poljubila mrtvu ruku, duša je Tvoja prisizala velikom vitezu: Ivane, semper pro ecclesia, pro Christo, pro animae.

13. rujna na Križarski dan primit ćeš crkveno odlikovanje, upravo na dan kad se otvara godina dr. Ivana Merza.

Tvoja 15 godišnjica rada usko je povezana s 15 godišnjicom Ivanove smrti. Na njegovom grobu uviek si našla sigurne smjernice za život i rad. U duši svojoj nosiš Ivanovu baštinu i vjerno je čuvaš.

Sestro, želimo i žarko molimo Gospoda, da Te još mnogo godina uzdrži i blagoslovi u radu: pro ecclesia, pro Christo, pro animae.



«Gregorijanska glazba», Nedjelja, Zagreb, 13. rujna 1942., br. 26

 

Gregorijanska glazba

 

Jedan je od prvaka savremene glazbe, g. Vincent d'Indy. Njegovo se djelo »St. Christophe« davalo na velikoj francuskoj operi. Time je on dokazao, da se već u gregorijanskoj glazbi nalaze svi temeljni muzički oblici moderne glazbe.[1] Svjedočanstva Walcherena, Claudela, Haysmansa, koji nam opisaše svoja liturgijska obraćenja, već dovoljno opisaše imanentnu moć ove svete umjetnosti, koja posvećuje duše. Prije negoli pokažemo neke umjetničke vrline ove glazbe, citirat ćemo mjesta u djelima Huysmansa (a moglo se naći i sličnih protesta kod drugih književnika, kao kod Veuillota), koja u ime svetosti umjetnosti zahtijevaju, da se iz Crkve izbaci sve ono, što podsjeća na profanu teatralnu umjetnost. Tako Huysmans protestira proti »pjesama izvadjenih iz talijanskih opera i odurnih melodija (cavatina), nepristojnih kadrila«[2] što su se pjevale u Crkvi mjesto remekdjela korala.

Malo dalje nastavlja: »Upravo je nevjerojatno što se sada čuje u Parizu, u crkvama. Pod izlikom, da se pjevačima ne želi oduzeti zarada, ispušta se polovica kitica pobožnih pjesama… Muče se Tantum ergo prema austrijskoj nacionalnoj melodiji i šta je još gore, to se ova kiti (flon-flon) opereta i gluktanjem birtija. I medjutim su pape izričito zabranili u raznim bulama, da se nakaznim pjevanjem (fredon) prlja svetište. Ivan XXII. je izričito zabranio profanu glazbu i takove glasove u hramovima. On je istodobno zabranio službenim pjevačima (maitrises) da kićenjem mijenjaju koral«.[3]

Ove su riječi tim značajnije, jer su bile napisane prije Motu propria Pia X. o svetosti crkvene glazbe i vrlo dobro pokazuju, kako je Huysmans bio u francuskim krugovima prethodnik reforme velikog muzičkog pape. Evo još jedne crtice proti profaniranju hramova Božjih:

»Litanije su bile napudrane mrazom i parfumirane bergamotskim narančama i ambrom… Jasno je, da ovo nije sličilo religioznoj glazbi… (U ovu skupinu takodjer spadaju »mistične golotinje pokojnog Gounauda, rapsodjie starog Thomas-a, saltomortala bijednih nazovi-glazbenika«). Ta su djela izbacila iz kat. crkvi tradicionalna remek-djela gregorijanske glazbe«.[4]

Srednji je vijek osobito volio gregorijansku glazbu; on ju je zapravo usavršio i najljepši su dijelovi božanskoga oficija ostavština toga liturgijskoga vijeka. Sveta Hildegarda ovako sudi o pjevanom božanskom oficiju:

»Kao što se je tijelo Isusa Krista porodilo po Duhu Svetom iz neoskvrnjenosti Djevice Marije, isto je tako pjevanje hvale Božje (canticum laudum), po uzoru nebeskih melodija niklo u Crkvi po Duhu Svetomu.«[5]

Od kojeg li su zamašitog značenja riječi ove svetice! Gregorijanska je glazba nastala po uzoru nebeskih melodija i ne možemo si zamisliti drugog nebeskog glazbenog ugodjaja. Ta sama Treća božanska osoba, Duh Sveti, djelovao je na razvoj ove umjetnosti. Zato je mi katolici moramo više gojiti i više voljeti negoli svaku drugu glazbu. Ova nam dočarava nebeske ugodjaje i popravlja nas na taj način.

Kada je Chateaubriand jednom bio na šetnji s jednim prijateljem i iznenada začuo takvo pjevanje, učinilo mu se je, da čuje zvukove s neba: »Noć se primicala. Kako prolažasmo između ograde zidova u jednoj pustoj ulici, iznenada glas orgulja dospije do naših ušiju, i iz dubine susjedne Crkve začuše se riječi Kantika: Laudate Dominum omnes gentes… Mi ne možemo opisati emociju, koju probudiše u nama ti vjerski pijevi. Činilo nam se da čujemo glas s neba.[6]

Isto ustanovljuje i obraćenik Walchere: »Bijah ovoga jutra u kapelici Benediktinki ulice Monsieur. To je uzvišeno. Ove ženske glasove - samo se gregorijansko pjevanje izvodi ovdje - čujem uvijek. Netvarna je ova glazba… Po prvi sam put osjetio, da se je zaista nešto neizrecivo odigravalo…«[7]

Gregorijanska je glazba službenica liturgije. Ona tvori harmoničnu cjelinu s ostalim umjetnostima koje se natječu, da urese sa što više čara hvalu Božju, čije je središte sv. Misa. Evo kako se ta glazba prilagodjuje arhitekturi:

»(Gregorijanska je glazba) vječno pjevana molitva, primjerena (modulirana) prema ushitima duše… beskonačni himan, koji se kroz vjekove šalje Svevišnjemu.. Ona se jedina sa svojim moćnim jednoglasjem, svojim svečanim i masivnim harmonijama, mogla složiti poput gradjevnog kamena sa romanskim svodovljem i čini nam se, da je ona iz ovoga izišla, da je sam njegov glas.[8] Nadalje: »Što se tiče gregorijanske glazbe, to je takodjer jasno, da se melodija posve slaže s arhitekturom, katkada se ona sagiblje kao tamni romanski lukovi, pridiže mrko i zamišljeno, kao potpuni polulukovi. De Profundis se sagiblje poput onih velikih lukova, koji tvore udimljenu okosnicu svodova; on je polagan i mračan kao ovi svodovi; on se ispruža naprotiv gregorijansko pjevanje kao da posudjuje od gotike svoje cvjetne lučiće, svoje izrezuckane strijelje, svoje prozirne kolutove, svoje iščipkane pukotine (tremie), svoje lagane čipke[9]… Gregorijansko je pjevanje zračna i pomična parafraza nepomične strukture katedrala«.[10]

A i sa slikarstvom se ova može usporediti i to sa remekdjelima tako zvanih Primitiva, Memlinga i drugih, koji su slikali na slavu Božju, a ne kao kasnije Renesansa, koja je velikim dijelom poganskim duhom: »… ova je (svesvetska) epistola prije svega idealna slika umjetničkog smjera Primitiva i posve je vjerojatno, da su flamanski slikari prikazali ovaj tekst svetoga Ivana, gdje se redaju Andjeli, Starci, Sveci…«[11] »Nijesu li responzoriji Noćnice (Tenebres) Vittorija prožeti istim nadahnućem, istim umijećem kao Quentin Metsysovo remekdjelo, Pokop Kristovo…«[12] »Gregorijansko je pjevanje nematerijalna i tekuća interpretacija slika umjetničkoga smjera Primitiva«.[13]

Za ljude, koji rade u aktivnome životu, osobito za članove tako zvane Katoličke Akcije, gregorijansko je pjevanje potrebno: ono im umiruje njihovu izmorenu dušu. Novinar Louis Veuillot je to iskusio na sebi:

»Moram udisati manastirski zrak (pisaše on jednoga dana Don Guerangeru) i postaviti za nekoliko dana moj siromašni duh u propuh čistoga zraka, izmedju pjevanja monaha i pjevanja ptica«.[14]

Mnogima se čini gregorijanska glazba odviše primitivnom. Ipak je nepobitna činjenica, da je umjetničko djelo to veće i vrijednije što znade polučiti s manje sredstava veći učinak. Huysmans zato tvrdi, da je gregorijanska glazba to ljepša, što je jednostavnija: »Čim je gregrijansko pjevanje jednostavnije i bezazlenije, to ovo više djeluje i bolje iznosi zaista jedinstvenim jezikom, radost i tugu, koje su u glavnom one dvije teme, kojima se bave službe Crkve…[15]

 

Pjevajmo!

 

I u našim je krajevima negda bilo drukčije. I u doba hrvatskog kraljevstva bilo je mnogo benediktinskih samostana iz kojih se je neprestano dizala hvala Božja prema nebeskim visinama. Skoro sve je nestalo i mi pitamo, nije li s tim samostanima nestalo i vremenito blagostanje hrvatskog naroda; nijesu li ti kontemplativni bedemi bili prvi bedemi, od kojih su se odbijale navale neprijatelja narodne duše i koji su oboružani teškim ropništvom, svojih pjevanih molitava i trapnja prolomili brane nebeske milosti, koja je u doba Tomislava bujno tekla hrvatskim dušama? Skoro je sve iščezlo, ali je na nama da pripravimo narod na gregorijansku obnovu i na dolazak benediktinaca i inih kontemplativnih redova u naše opustjele krajeve.

Vjerska društva, organizacije katoličke akcije zapada časna zadaća liturgijskog apostolata. Želja je to svete Stolice, a želja je Oca svih kršćana zapovied pravoj djeci. Pijo XI. šalje Ligi talijanskih katoličkih djevojaka posebni blagoslov, jer su ove izdale za svojih sto tisuća članica posebni »gregorijanski molitvenik« i jer su si one uzele za zadaću, da budu u svojim župama apostolima gregorijanske obnove. Pijo XI. hvali njihov žar za crkvene obrede i za širenje svete i posvećujuće umjetnosti Svete glazbe crpljene u čistim liturgijskim vrelima«.[16]

I zaista je svet apostolat, ligurgijski apostolat, gregorijanski apostolat. To je apostolat mirenja i ljubavi. Tek kada čovjek upozna ljepotu gregorijanske glazbe može da razumije riječi jednog svetog redovnika, koji je rekao, da se ljudi više ne mogu mrziti, kad su ujedinili svoje glasove u pjesmama Crkve«.[17]

Talijanski su to katolici počeli vrlo uspješno provoditi i evo o tome izvatka iz jednog izvještaja njihovog glasila ženske omladine: »U svakom društvu valja osnovati tečaj za liturgijsko pjevanje… i sve će naše članice morati pjevati i to ne kao schola cantorum, već kao narod čistim gregorijanskim načinom za vrijeme liturgijskog obreda. I nemojte reći: gregorijansko je pjevanje dosadno, monotono! Nemjote to reći. Spremno je da vas u plač utjera tisuće i tisuće osoba, koje su. 11. rujna (1923.) prisustvovale u Vicenzi kratkoj misi, koju su otpjevali svi vjernici (2500 glasova) i koje su bile ushićene, dirnute i oduševljene.

Uz našu je glavnu tajnicu stajao jedan vojnik i ovo mrmljao: »Hoću da si spasim dušu i da i ja odem u nebo, jer ako ovako pjevaju ljudi, tko zna kako će pjevati andjeli. I onda mora da je lijepo biti u raju!«[18]

I u ovom pogledu ne smijemo ni mi zaostati za našom braćom iz drugih zemalja. Veliki je Mahnić kod nas počeo da krši u katoličkim redovima duh liberalizma. No nije li muzička orijentacija hrvatskih katolika još u predmahnićevoj periodi? Nije li na nama, da skršimo u nas glazbeni liberalizam i da započnemo voljeti i gojiti gregorijansku glazbu? Pijo X., koji si je stavio zadaću »omnia instaurare in Christo« (sve obnoviti u Kristu) i koji je sa svojom enciklikom »Il fermo proposito« od 11. VI. 1905. ujedinio smjernice svojih predšasnika i posve jasno odredio program te tako zvane Katoličke, akcije, uzeo je za podlogu toj ob­novi svoj euharistijski i gregorijanski program. Euharistijski smo program, Bogu hvala, već počeli provoditi s mnogo uspjeha, nadošao je ćas, da postanemo apostolima njegovog liturgijskog programa. Ostvarimo zato ponajprije na sebi samima, a onda na drugi­ma smjernice, koje nam je ostavio u svom Motu propriu od 22. XI. 1903. i iz kojih citiramo jednu od najznačajnijih stavaka: »Naša je najživlja želja da vidimo, da pravi kršćanski duh procvate u svakom obliku i da se uzdrži medju vjernicima. Stoga je potrebno prije svega ono, što se odnosi na svetost i dostojanstvo hrama, pa zato neka se ne kloni prvom i nenadomjestivom vrelu, tj. da sudjeluju kod sakrosanktnih otajstvi i javnih svečanih molitvi Crkve. Uzalud se nadati, da će u tu svrhu obilno na nas sići blagoslov neba, ako naše iskazivanje časti Svevišnjemu, koje mora da uzlazi mirisom ugodnosti, ostavlja u rukama Gospoda bičeve, s kojima je negda božanski Otkupitelj istjerao iz hrama nevrijedne oskvrnjitelje«.[19]

Dr. Ivo Merz (»Život« - 1928. g.)



«Križarske vijesti», Nedjelja, Zagreb, 13. rujna 1942., br. 26

 

CRKVENA PROSLAVA »KRIŽARSKOG DANA. U NAŠOJ ORGANIZACIJI. - U nedjelju 13. rujna slavi Križarska organizacija svoj »Križarski dan«. Toga dana dužna su sva Križarska Bratstva obaviti zajedničku sv. Pričest, a po mogućnosti istoga dana održati i svečani sastanak članstva. Istoga se dana sakupljaju i milodari za Središnjicu u Zagrebu, pa su u tu svrhu poslane potanje upute svim Bratstvima u samoj okružnici V. K. B-a za rujan, kao i sabirni arci.

MERČEVA GODINA. - Odlukom predsjedništva Velikog Križarskog Bratstva, slijedeća je radna godina proglašena »Merčevom godinom«, koja traje od 13. rujna 1942. do 12. rujna 1943. godine. V. K. B. imade tokom ove godine u vidu mnoge provedbe rada u vezi s tom godinom, pa će sva naša Bratstva dobivati sve potrebne vijesti o tome preko mjesečnih okružnica V. K. B-a. Tokom ove godine izdati će se i pučko izdanje dr. Ivana Merza, koji priređuje vlč. g. o. Vrbanek, D. I.

CRKVENA PROSLAVA »KRIŽARSKOG DANA« U ZAGREBU. - Zagrebačko članstvo proslavit će ovogodišnji »Križarski dan« svečanim sastankom svih zagrebačkih Križara i Križarica u Franjevačkoj dvorani  na Kaptolu u nedjelju 13. rujna. Sastanak će se održati na sam dan proslave u pola 8 sati na večer. Istoga dana jest zajednička sv. Pričest i misa kod oo. Isusovaca za sve zagrebačke članove i Male Križare.

ŽIVOT SV. IVANA EVANĐELISTA. - Kod V. K. B-a možete dobiti životopis zaštitnika Križarske organizacije Sv. Ivana Evanđeliste uz cijenu od samo 1.- Kune komad. NARUČITE ZATO ODMAH!

 

ORGANIZACIJSKO GLASILO »NEDJELJA«. - »Nedjelja« - naš organizacijski vjesnik ponovno počinje izlaziti nedjeljom 13. rujna, od kada će redovito izlaziti svakih 8 dana. Razlog obustave, bio je u pomanjkanju papira, pa se nadamo da će od sada moći opet redovito izlaziti kao i prije. Bratstva molimo, da sada još više prorade oko proširenja jedinog svog križarskog tjednika.

NOVA KNJIGA: »SOCIJALNI KATOLICIZAM«. - Veliko Križarsko Bratstvo izdalo je u svom izdanju knjigu: »Socijalni katolicizam« koju je priredio za V. K. B. dr. Rudolf Hrašćanec. Cijena je knjizi samo Kuna 30. - Narudžbe prima V. K. B.

KRIŽARSKE ULAZNICE. - Opazili smo u zadnje vrijeme, da se mnoge naše priredbe održavaju, a da se nisu prije naručile križarske ulaznice. Upozoravamo sva Bratstva, da su ove križarske ulaznice dužni nabaviti za svaku priredbu prema zaključku same konferencije V. K. B-a, jer je u istim ulaznicama uračunati postotak, koji od svake priredbe pripada V. K. B-u. Neka se nato ne zaboravi kod svih naših priredaba.



«Sv. Oca Pape sestri Marici Stanković», Nedjelja, Zagreb, 20. rujna 1942., br. 27, str. 3

 

Sv. Oca pape sestri Marici Stanković

… s. Marici Stanković u ime križarske organizacije s. Draga Fegić profesorica, koja ja među ostalim kazala:

 

U Gospodu je moja snaga i moja slava i moj spas.

Ps. 97.

 

Gospod je moja snaga. - Sjećam se ovih riječi kad hoću da Ti ovaj svečan dan sve ono što Ti imamo reći uljepšam uspomenom na našeg velikog brata Dr. Ivana Merza. Sve ono što čitamo o njegovom životu veliko i sveto i što nas oduševljava i diže, čime nam je Merz htio pokazati kakav mora biti »homo catholicus« vidjeli smo na Tebi, sestro Marice.

Nakon što si svršila Merčevu školu preuzimaš 1927., 7. kolovoza pretsjedništvo organizacije. Navršilo se 15 godina, a prošlo je i više, otkako neumorno oreš na njivi Gospodnjoj. Unašaš duh Crkve, duh Merčev u organizaciju. U tom si bila neumoljiva i nijesi dala da se išta promjeni od Merčeve baštine.

Kao što je evanđjelje uvijek svježe i aktuelno tako je i lik blažene Djevice, koja je slika najdivnije žene, uvijek najljepši primjer. U njoj je Merz gledao uzor svih žena. Nije mogao dopustiti da organizirana katolička djevojka bude daleko od svoga uzvišenog primjera. Merz nije mogao šutjeti već započinje borbu koju nastavljaš Ti, s. Marice. Ta je borba neizrecivo teška.

Od njega, Merza učiš i ljubavi spram Kristovog namjesnika. Vjerno proučavaš papine enciklike i tražiš opet radikalnost što se tiče obitelji, materinstva, ženskog odgoja u opće. Moderna katolička djevojka stavlja se u borbu da poput prvih apostola djeluje u kršćanskom duhu na poganstvo današnjeg vijeka.

Gospod je moja slava. - Sigurno je u knjizi vječnosti zapisano da Tvoj život bude vezan potpuno s Ivanovim životom. Tako draga s. Marice primaš odlikovanje sv. Oca za 15. godišnjicu požrtvovnog rada, isti dan kada započinje svečanost 15. godišnjice smrti velikog brata Ivana. Za nas, Tvoju djecu jedan i drugi dan su veliki. Zato mislimo; da se slažeš s nama ako Ti kažemo da »Pro Ecclesiu« ne vežeš za sebe već je to i zasluga Ivanova koji je Tebi pomagao molitvama. On Ti je poslao taj dar za sve one posjete na njegov grob kad si poslije svake borbe teško izmučena dolazila k njemu na razgovor. On je jedini vidio da Ti je put do njega bio utjeha. Ivanov grob bio je središte gdje si dobivala savjete i pomoć. Ivan je vidio da najljepši dio križarske Ideologije lozinku »Žrtva - Euharistija - Apostolat« što ju je ostavio, provadjaš, i želiš biti primjer. Uvijek Te susrećemo gdje se kao žrtva mnogih nerazumijevanja smiješ i da taj Tvoj smijeh tolike usrećuje. Vidimo Te vjerno kod stola Gospodnjega. U apostolatu si nenadoknadiva. Svaki stalež nalazi u Tebi potpuno razumijevanje i ljubav, bila to neuka radnica, seljanka, kućna pomoćnica, učenica ili intelektualka. Svakoj dobi se prilagodjuješ; starijima i mladjima.

»Ecce ancilla Dei!« - bio je ponizni odgovor na poziv Gospodinov da radiš u svijetu. Mi nikada nećemo shvatiti onu veliku ljubav koju TI je Gospodin dao za duše. TI svaku ljubiš ljubavlju Kristovom i za svaku žrtvuješ sve svoje, samo da je staviš u neposrednu blizinu Jaganjca Božjeg. Ta ljubav tolike i tolike grije još dugo u životu mnogi osjećaju još neprestano tinjanje blagog plama, koji svojim svijetlom uljepšavaj tamne dane žalosti i kušnja.

Na ovaj veliki i svečani dan zahvaljujem Ti draga s. Marice u ime svih križarica. Ne sudjeluju u tom našem veselju samo ove sestre sakupljene ovdje već se raduju sve sestre širom naše domovine. Sve su one u mislima uz nas ovdje i žele Ti reći topli hvala za sve. Zahvalne su TI u prvom redu majke i očevi, jer su pod Tvojim vodstvom uzgojena njihova djeca u križarskom duhu, Kristovom duhu. Zahvaljuje TI se domovina što si joj dala katoličkih majki. Zahvaljuju Ti se one sestre koje su preko Križarske organizacije odabrale tihi redovnički život. Zahvaljuju Ti se takodjer mladići kojima si omogućila najveću sreću, da služe na oltaru Gospodnjem.

Svi zajedno Ti čestitamo, zahvaljujemo i molimo se Gospodinu da Te još mnogo godina poživi u radu za Krista, za Crkvu i za duše.



(Bez naslova), Nedjelja, Zagreb, 20. rujna 1942., br. 27

 

… u crkvi oo. Isusovaca Saziv Duha Svetoga, sv. Misa i zajednička sv. Pričest svega članstva. Obred je obavio Generalni duhovnik križarske organizacije Monsignor dr. Milan Beluhan, uz asistenciju časne gg. bogoslova, bivših članova križarske organizacije.

Za vrijeme sv. Mise Msgr. dr. Milan Beluhan održao je lijepu prigodnu propovijed o značenju »Križarskog dana« i o otvorenju »Godine dra Ivana Merza.« Biranim je riečima osvjetlao ličnost prvog Križara dra Ivana Merza i pozvao prisutne da se pojačanim žarom mole za Njegovu beatifikaciju.

Za uspjeh rada u novoj radnoj godini je izmoljeno zajednički tri Očenaša, tri Zdravo Marije i slava ocu.

U pola osam sati na večer održan je svečani zajednički sastanak u »Franjevačkoj dvorani« na Kaptolu. Dvorana je bila dupkom puna zagrebačkih Križara i Križarica, bivših naših članova, Starješina brojnih križarskih obitelji, kao i velikog broja uglednih prijatelja križarske organizacije. Cijelom sastanku je prisustvovao i hrvatski metropolita, zagrebački nadbiskup preuzv. g. dr. Alojzije Stepinac, u pratnji generalnog duhovnika križarske organizacije Msgra dr. Milana Beluhana i u pratnji svog tajnika vlč. g. dr. Josipa Lackovića. Među veleučenom, prečasnom i velečasnom gospodom smo opazili Don Antu Radića, zamjenika generalnog duhovnika dra Antu Kreša Zorića, prosvjetnog izvjestitelja V. K. B-a dra Đuru Gračanina, docenta sveuč. prof. i duhovnika AKB »Mahnić,« dra Ivu Guberinu, dra Franju Šepera, provincijala oo. Konventualaca o. Ambroza Vlahova, don Matu Luketu, preč. Ivana Gašperta, vlč. Nikolu Sertića, o. Martina Kirigina OSB, o. V. Pehara, o. Miru Koceića, vlč. Ferda Oriovića, vlč. Antuna Havaića, vlč. Antuna Schenka, vlč. Andriju Dolenčića, vlč. Antuna Grščića, vlč. Antuna Frimmla, vlč. Stanka Rajtera i vlč. Vladimira Globoč- …



(Bez naslova), Nedjelja, Zagreb, 20. rujna 1942., br. 27

 

… - život mi je bio Krist, a smrt mi je dobitak. To piše i na grobu našeg dičnog prvoborca i junaka prave katoličke misli, ne katoličke stranke ni katoličke banke nego vjekovne i vječne katoličke misli, Dra Ivana Merza, čijoj uspomeni posvećujemo novu radnu godinu, kojoj je ova naša proslava križarskog dana uvoda; te, će riječi i nama predstavljati najdublju, najživotvorniju i najsnažniju misao vodilju u pravom ostvarenju našega, ljudskog, životnog poslanstva - i mi ćemo s tim riječima u duši visoko dignuti i ove, napose baš ove godine križarski stijeg u borbi i radu za ostvarivanje onih ideala koji su vodili najboljega križara i uzor učenika Kristova dra Ivana Merza.

O dru se Ivanu Merzu već mnogo pisalo i govorilo. Izticale su se mnoge i velike njegove, njemu upravo na poseban način svojstvene vrline. Slavio se, i s pravom, kao dostojan uzor temeljitosti i dubine u izgradnji svoje katoličke kulture, kao primjer znanja i intelegencije, kao strogi asket, vitez ženske časti, čovjek molitve, kao junak ljubavi prema bližnjemu i plemić prave inteligencije, kao strogi asket, vitez svih njegovih vrlina i odlika, ja bih danas najradije iztaknuo jednu, i to prvotnu i glavnu, iz koje sve to upravo samo od sebe izvire, a to je - njegova jasna usmjerenost pravoj svrsi života, njegova mudrost, kojom je prigrlio ono jedino potrebito - unum necessarium - mudrost čovjeka iz Isusove priče, koji nadje biser u polju, pa ide kući i prodaje sve, da kupi to polje i biser u njemu. Sve drugo je on upravo zamjernom veličinom duha i jasnoćom svijesti o smislu života do dna prozreo i iskreno prezreo. Nije se ničega odrekao - tek se svega – oslobodio…

Tko je to kadar, tome niti nije teško biti čist, tome nije uopće problem ljubiti bližnjega, tome nije teško, što veli apostol sv. Jakob »immaculatum se custodire ab hoc saeculo«, sačuvati se neokaljanim od ovoga svijeta, živjeti u svijetu, ali ne biti »od svijeta«. Takav čovjek u sebi sve više ostvaruje Krista, takav se čovjek po Kristu sve više pobožanstvenjuje, njemu je doista  »vivere - Christus«, a smrt zbilja vedro prenuće iz ovoga maglovitog i sumornog predživota, u kojem se izkonske težnje naše spoznaje za konačnim i apsolutnim tako mučno probijaju kroz sve moguće obmane i prividnosti t. zv. vidljivog svijeta, u kojem je naša volja toliko izvrgnuta zabludi - da uzhtjedne sad ovo, sad ono, što joj se nudja i nameće kao dobro, a nije uvijek kadra htjeti samo ono najveće dobro, summum bonum, izvor i svrhu svega dobra. Takav je čovjek bio Merz, i to smo htjeli iztaknuti. – No nije  dosta da to samo iztičemo i slavimo, važnije je da to ostvarujemo. Zato se moramo od Merza naučiti, ako ičemu, a ono svakako tomu, da u svemu tražimo prvo »Kraljevstvo Božje i njegovu…



MISIONAR, «Križari i rad za misije», Nedjelja, Zagreb, 20. rujna 1942., br. 27, str. 6

 

KRIŽARI - I RAD ZA MISIJE.

 

U velikom radu, koji je zamišljen u Merčevoj godini, ne smije ništa faliti, radi čega bi nepotpuno iskočila ideologija prvoborca našega Ivana Merza. Jedna od najvećih i najljepših odlika dra Merza jest njegova ljubav prema sv. Crkvi i sv. Ocu Papi. Svim zanosom svoje čiste duše obuhvaća dr. Merz osnovnu misao Božanskoga Spasitelja, utjelovljene Riječi Božje: širiti Kraljevstvo Božje, t. j. širiti slavu svetoga, dobroga, vječnoga Boga i spasiti duše. Božanska ova osnova, zasnovana u dubini presvetog Trojstva, daje i misiji Božanskog Spasitelja, Mesiji, božanski karakter. Najsvetije, što postoji za Mesiju jest ispuniti u svemu svetu volju Božju: upoznati svijet sa apsolutnom, vječnom dobrotom Božjom i Sinom Njegovim Isusom Kristom. Njega Bog radi toga šalje u ovaj svijet i tu svetu zadaću ispunja Spasitelj najsavjesnije i najpotpunije. Zato: »a koji ne uzvjeruje osudit će se.« (Mark. 16, 16.)

Božansko ovo poslanje, koje je Mesija primio od Boga Oca, predaje i svojoj pravoj Crkvi. I sv. Crkva je kroz sva stoljeća - sada više, sada manje, već prema prilikama i mogućnostima u svijetu - vršila ovu svetu, božansku svoju zadaću: širiti Kraljevstvo Božje ovdje na svijetu. Već ta misao, da sv. Crkva ima ovu svetu zadaću izvršiti, je tako važna za dra Merza, da ne može mirovati, dok se na ispunjenje toga poziva i sam sasma ne preda. To je njegov orlovski lijet, koji prije svoga triumfa mora proći sramotni put poniženja: put svetoga Križa. Tako na putu do potpune pobjede obnove u Kristu, nastupaju Orlovi kao Križari! Da ne smalakšu prvoborac Ivan vadi iz sigurnog vrela, najčišćega i najsvetijega: daje na teški put žrtve i apostolata vječni zalog sigurne pobjede: Euharistiju!

Nije li s ideologijom dra Merza najuže povezana, nerazdjelivo, misijska misao, misao širenja Kraljevstva Božjega; slave Božje i spasa duša??

A k tome dolazi živa želja namjesnika Mesijina, sv. Oca Pape. Svi kršćani, a osobito kršćani-katolici bez razlike zvanja i položaja, spola i roda su dužni raditi na tom djelu. To je sveta obveza, teška obveza, kojoj se ne može i ne smije uklanjati niti jedan Križar! To će biti i zadaća u ovoj novoj radnoj godini, da se ta misao Merčeva: savjesno vršiti ono, što Papa želi, što dostojnije shvati i što potpunije ispuni. To će biti zadaća ove misijske rubrike u našoj »Nedjelji«.

Misionar



Dr. Ivo Merz, «Philosophia perennis», Nedjelja, Zagreb, 27. rujna 1942., br. 28, (objavljeno nakon smrti Dr. Ivana Merza)

 

Philosophia perennis

 

Tko se nije za lijepih mjesečnih noći šetao po brežuljcima, dizao oči nebu i promatrao titranje beskrajnog broja zvijezda? Tko nije protrnuo u svojoj duši gledajući te divote svoda nebeskog, sav taj prostor, u kojem kruže zvijezde neopisivom brzinom? Odakle sve to? Tko je dao taj neopisivi čar svemu tome? Čemu sve to? To su pitanja, što ih je sebi stavljao ljudski duh u svim vjekovima. I na različite načine su ljudi sebi odgovarali. Tražili su istinu, tražili uzročnika svih tih neopisivih ljepota, koje nas okružuju. Ljudski je um neumorno radio i uspjelo mu je, da se sa svojom vlastitom snagom dovine do znatnih visina i da protumači mnoge divote vidljivoga svijeta. Bila je upravo providencijalna misija, koju je imao da izvrši grčki narod, da pokaže do kojih se sve istina može da digne ljudski duh, sam bez tuđe pomoći. Kada slijedimo nastojanja grčkih umova, tamo od Talesa (VII. stoljeće pr. Krista) pa do Aristotela vidimo, kojom su se energijom ti umnici trudili da protumače naravni svijet, koji su promatrali. I svaka škola, svaki izrazitiji filozof, zvali se oni Jonjani, bio to Heraklij ili Anaksagora iznose u zbirci svog sustava uvijek nešto novo, koju ideju, koja ih sve većma približuje istini. Nama koji živimo u svijetu objavljene istine Božje, lako je prosuđivati, što je u tim raznim sistemima istinito, a što nije. Objava Božja nam je potvrdila tolike istine, koje je kasnije otkrila znanost naravnog reda, da je na taj način utvrdila naš razum u njegovim vlastitim iznašašćima.

Mi imademo danas u objavi negativnu kritiku filozofije. Ako se naš spekulativni duh tako zaleti i ustvrdi da opstoji Bog, koji je neizmjerno dobar, ali nije svemoguć, jer da je Svemoguć, on bi svemir tako savršeno uredio, da ne bi u njemu vladalo trpljenje, tada vam teologija odmah dovikuje: Ne, objava tvrdi, da je Bog i neizmjerno dobar i svemoguć, i da su drugi razlozi, zašto je on stvorio svijet s nekim prividnim nedostacima.

Time, što ovdje teologija kaže »Ne!« time se ona nije uplela u filozofiju i nije nimalo ugrozila njezinu autonomiju, već ju je samo upozorila, da je negdje načinila pogrešku i da nije moguće, da filozofija nešto ustanovi, što bi bilo u protuslovlju s objavom: ta razum i objava dolaze od istoga Boga i ne mogu da si protuslove. Tako je nama, koji živimo u vijeku Objave, daleko lakše spoznati i kontrolirati istine naravnoga reda, nego li je to bilo moguće poganskim narodima, koji su se morali pouzdavati u svoje vlastite sile i nijesu imali onu korisnu negativnu kontrolu teologije. I kada to uzmemo u obzir, te se zaustavimo na djelima Aristotela, vidimo da je on na temelju zdravoga rasuđivanja i pouzdavajući se samo u svoje vlastite naravne sile, došao do tako divnih naravnih spoznaja, da im jedva što danas možemo da dodamo. Tu se u istinu moramo diviti veličini ljudskoga uma. Ta je filozofija tako čvrsta i u sebi i izgrađena, tako je u skladu sa zdravim razumom svih naroda i svih vremena, da je razumljivo, da su se crkveni oci u prvim vjekovima njoj služili, jer su u njoj vidjeli najbolje naravno oružje na obranu njive Gospodnje. Istaknuti valja, nikada nije Crkva ovo naravno oružje zanemarivala, jer ona ljubi neizmjernom ljubavlju sva djela Božja spadala ona u naravan ili vrhunaravan red. Tako vidimo da su kršćanski filozofi sve većma izgrađivali tu filozofiju zdrava razuma, dok nije došla u srednjem vijeku skolastička filozofija. Ona je počela da sustavno raspoređuje svu tu građu, koja se tijekom vremena nagomilala.

Sv. Toma Akvinac, jamačno najveći um svih vjekova, podigao je upravo divsku zgradu na osnovici Aristotelova sustava, i tu je zgradu jasno razvrstao i sam ju još nadogradio. Filozofiju Aristotela i sv. Tome nazivljemo imenom philosophia perennis (vječna filozofija). To je filozofija zdrava razuma, koja nepromjenjena sebi krči put kroz vjekove. Nju ne može da uništi ni uzdrma ni jedna struja, ni jedno novo duševno raspoloženje. Ta je filozofija nepromjenljiva, kao što je i sam ljudski um nepromjenjen. Tu filozofiju zdravog razuma preuzela je Crkva Božja. Nije ona time postala nikakvim privjeskom religije, i u Crkvi sačuvala je ona svoju potpunu slobodu razvoja.

(Nastavit će se)

Dr. Ivo Merz



«Otvorenje „Godine dr. Ivana Merza“ u Pakracu», Nedjelja, Zagreb, 27. rujna 1942., br. 28

 

OTVORENJE »GODINE DR. IVANA MERZA« U PAKRACU

 

Veliki ovaj dan proslavile dostojno i pakrački Križari i Križarice. U nedjelju 13. rujna 1942. održan je u prostorijama Križarskoga Bratstva svečani sastanak. Sastanak je vodio predsjednik brat Nikola Vujatović. Najprije je pročitan zapisnik prošlog sastanka, a onda je brat Ignac Erjavec održao predavanje o nasljedovanju križarskog uzora brata dr. Ivana Merza. Po tom je tajnik brat Stjepan Pavlović pročitao zahvalno pismo preuzv. g. nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, kojim je podieljen nadpastirski blagoslov članovima Križarskoga Bratstva. Na kraju je održao duhovni nagovor križarski duhovnik vlč. don Ivo Pavlović kapelan.

U 9 sati održao je u dupkom punoj crkvi prigodnu propovied vlč. g. Tomo Sruk, kateheta, izmolivši molitve za proglašenje brata dr. Ivana Mcrza svetim. Zatim je vlč. don Ivo Pavlović obavio zaziv Duha Svetoga i služio svetu misu. Poslije svete mise pristupili su Križari i Križarice k svetoj pričesti, čime je svečanost otvorenja »Godine dr. Ivana Merza« najljepše završena.

Istoga dana navečer u 19 i pol sati prisustvovali su velebnom svečanom sastanku u Zagrebu, u »Franjevačkoj dvorani«, u ime pakračkog Križarskog Bratstva predsjednik brat Nikola Vujatović i tajnik brat Stjepan Pavlović.

Neka Gospodin blagoslovi naša nastojanja i neka konačno privede Hrvatsku Kristu!

 

… molitva je tu!

Shvatimo tako molitvu i radimo tako. Merz nam je i u tom uzor; on je čovjek - molitve!

Molimo: Kad priređujemo neku…

 

(…) Sprovodu su u ime V. K. B-a prisustvovala braća Lav Znidarčič i Frano Lukić. U slijedećem broju »Nedjelje …

 

Svijesni su oni svih poteškoća, znaju da samo temeljito izgrađeni duhovno mogu odoljeti svim zaprekama i postići svrhu. Imaju oni u svojoj sredini divni ideal, ideal pravog Križara. Taj njihov negdanji drug, a sada ideal borca Kristova jest blpk. Dr. Ivan Merz.

U njemu Križari gledaju čvrstog katolika, čija je vjera bila čista kao potok u gorskim planinama, jaka kao klisura na našem Jadranu. Bio je dietinski odan sv. Ocu i poslušan svim uputama Crkve. Njegov katolicizam nije bio frazerski, već odraz njegovog života, cijelog njegovog bića.

U želji da svi Križari budu takvi proglasilo je vodstvo Križara ovu svoju radnu godinu, godinom Dra Ivana Merza. Opaža se kod članstva velika želja za unutarnjom izgradnjom. Svi mlađi i stariji žele se posvetiti najprije sebi, svojoj unutarnjoj izgradnji, da im katolička načela postanu krv njihove krvi da ih …



[1] Vinced d'Indy chant gregorien et Art moderne (Revue des Jeunes, 25. V. 1922.).

[2] Huysmans, A. Rebours, p. 270-271.

[3] Huysmans, En route, p. 389-390.

[4] Huysmans, En route, p. 120.

[5] Katolički list, od 16. kolovoza 1923., p. 394.

[6] Chateaubriand, Genie du Christianisme, III. s. p. 111. - V: Kat. List, od 20. IX. 1923., p. 459.

[7] Walcheren, Journal d'un Concerti, p. 181.

[8] Huysmans, A. Rebours, p. 268-269.

[9] Huysmans, En route, p. 12-13.

[10] Huvsmans, En route, p. 13.

[11] »I svi andjeli stajahu oko prijestolja i oko starješina i oko četiri životinje; i padoše na lice pred prijestoljem, i pokloniše se Bogu govoreći…« (apoc. 7, 2-12).

[12] Huysmans, Oblat, p. 90 i En route, p. 12.

[13] Huysmans, En route, p. 13.

[14]

[15]

[16] Prf. D. R. Malaspina. Il bello liturgico nel Poema di Dante, Firenze; p. 43.

[17] Lodiamo il Signore (Milano, 4, Via S. Agnese; G. F. C. I. (p. 5.

[18] Squlli i Rissurrezione, Milano, 1. ottobre 1923., p. 2. Ove nas riječi nehotice sjećaju na kralja Klodviga i na citirane riječi sv. Hildegarde »po uzoru nebeskih melodija«.

[19] Pijo X., Motu proprio od 22. XI. 1903. do 28. VI.