IZVATCI IZ KNJIGE:
Marica STANKOVIĆ

MLADOST VEDRINE

Zagreb, VKS, 1944.

 

NEOBIČAN GOVOR

str. 9-11

 

  Vlak juri, juri prema sjeveru. Izmučio se već prolazeći kraj zelenih šuma, pitomih zaselaka i srebrne Save. Lokomotiva dahće, skuplja posljednje snage da oveću skupinu vedre hrvatske mladeži prebaci u Maribor. U Mariboru je slet orlovske mladosti, nešto novo, nešto značajno u životu mladoga slovenskog katoličkog gibanja.

  Bilo je to 1920. godine. S grupom hrvatske mladeži putovala sam i ja, onda još maturantica jedne zagrebačke srednje škole. Za mene je taj put bio pogotovo osobit. Sve mi je bilo novo, sasvim novo. I velike ideje katoličkog preporoda, i prvi napori Slovenaca, i duboka želja za preporodom Hrvatske u Kristu. U tišini moga doma i religioznoj atmosferi samostanske škole jedva sam što znala od onih divovskih napora, koji su se ulagali da Hrvatska, zaražena liberalizmom, postane opet katoličkom; da hrvatski narod, tako tradicionalno odan Crkvi, a sada u svome javnom životu umjetno otrgnut od Crkve, opet postane najodaniji njezin sin. Kroz tišinu moga đačkog života jedva je doprlo do mene ime velikoga biskupa krčkog dr. Antuna Mahnića i imena tolikih, koji su se borili da poslijeratna Hrvatska bude katolička, Božja Hrvatska.

  I zato sam s udivljenjem promatrala sve, što se na mariborskom sletu vidjelo. Slikopisnom brzinom redale su se slike pred mojim očima: oveće grupe muške mladeži s crvenim orlovskim kapama; skupine djevojaka s teškim planinskim cipelama, ali čistim očima, uokvirenim plavim uvojcima; ogromne povorke raznih katoličkih društava, lelujanje vježbača i vježbačica na ravnini kraj Maribora, pa skladno i oduševljeno pjevanje tisuća "Hoćemo Boga!" Sve je to na nas, a napose na mene, djelovalo snažno. Sve je to u nama budilo uvijek spremne mladenačke snage za rad, za borbu, za osvajanje, za katoličko osvajanje, za borbu oko ostvarenja Kristovih načela u Hrvatskoj. Kako me se duboko dojmilo đačko zborovanje u nekom velikom mariborskom slikokazu, pa razna staleška zborovanja, a napose zborovanje učenica, na kome sam se i ja u debati javila i progovorila jedva nekoliko rečenica uz neobično podrhtavanje glasa. Nisam pravo ni znala, što bih govorila, ali javila sam se tek toliko, da netko u ime moje škole govori.

  No jače od likova sviju prelata, vođa, govornika, usjeklo mi se u dušu jedno blago, mirno lice mladoga čovjeka, koji je pred dvoranom, dupkom punom đaštva, držao predavanje o katoličkoj đačkom međunarodnoj zajednici. "Govorio sam žarom, koji mi je dala presveta Euharistija", rekao je sam kasnije. Da, govorio je zapravo o sasvim običnom pitanju, ali s nekom neobičnom nutarnjom snagom, s nekom čudesnom dubinom. Njegove duboke, potpuno katoličke misli, djelovale su snažno na cjelokupno đaštvo. Upravo njegove riječi dale su još potpuniji sadržaj svemu onome, što se u nama i oko nas zbivalo tih dana.

  I kad su davno nestale slike vanjskih proslava u našim dušama, kad je prestao šum riječi i pjesama onih dana, još uvijek kao da nije zamro govor mladoga čovjeka o katoličkom bratstvu i katoličkoj vezi naroda i cijelog čovječanstva. Nisam znala ni ime toga mladoga govornika, a još manje sam mogla naslućivati, da će on jednom biti veliki skretničar u katoličkom gibanju Hrvatske.

  Tko je bio taj mladi čovjek? Tko je održao taj neobičan govor?

  Naš dragi brat dr. Ivan Merz.

 

 

DIV S JADRANA

str. 15.

U poglavlju o biskupu Antunu Mahniću pod nazivom "Div s Jadrana", Marica Stanković spominje i Ivana Merza koji nastavlja djelo velikoga biskupa kroz orlovsku organizaciju.

 

Ali ostvarenje ovoga svog plana biskup Mahnić nije dočekao. Umro je upravo onda, kad su prva orlovska društva razvila svoju djelatnost.

  Div sa Jadrana, umoran i iscrpljen od tereta života, požurio se, da božićni poklon pred Jaslicama provede u lijepom nebu. Hrvatskoj katoličkoj mladeži ostavio je dvije najveće vrjednote: ljubav prema Euharistiji i Papinstvu. Nešto kasnije Ivan Merz nastaviti će djelo velikoga biskupa, i Orlovstvo će postati onom organizacijom, koja će sva izgarati u ljubavi prema Kristu u Euharistiji i prema Kristu u Njegovom vidljivom Namjesniku.

 

 

ORLICA SAM MLADA HRVATSKA

str. 30

… Još prije osnutka SHO preč. Episkopat potvrdio je Orlovstvo kao organizaciju cjelokupne hrvatske katoličke mladeži i dozvolio, da se prva nedjelja iza blagdana sv. Ivana Evanđeliste u svibnju slavi kao Dan katoličke omladine. Izlazi i "Zlatna knjiga" hrvatskoga Orlovstva u redakciji dr. Ivana Merza. "Zlatnu knjigu" u cijelosti preuzima i orlička organizacija, a isto tako u zajednici s Orlovima slave Orlice Dan katoličke omladine  diljem hrvatskih krajeva.

 

Od prvih dana nakon skupštine u Šibeniku uvodi se u društva karitativna akcija, kojoj su se Orlice svom dušom predale. Nešto kasnije uvodi se i misijski rad. Uz svaku orličku organizaciju osniva se i organizacija djece, koja se dijeli u dvije skupine: naraštaj i pomladak. Počinje se s organiziranjem prvih duhovnih vježbi za članstvo i odbornice, uvode se duhovni sastanci, gdje ih još nije bilo, popunjavaju se mjesta duhovnika u organizacijama, koje ga još nisu imale. U svemu tome širokom i teškom radu pomagao nas je duhovnik SHO pokojni o. Bruno Foretić D. I., dr. Ivan Merz i don Ante Radić. A radilo se u centrali dosta neizrecive marljivo. Kancelarija nije bila nikada prazna, iako nismo imale posebne kancelarijske sile. Pa ni u vrijeme ispita, ta sve smo još bile studentice, rad nije zapinjao. Dolazile smo redovito ujutro u 8 sati, da pometemo i uredimo prostorije, o podne da pregledamo poštu, navečer da je riješimo.

 

str. 34

Marica Stanković navodi kako je Katolička akcija, koja je provedena prema direktivama Pia XI., djelo dr. Ivana Merza

 

  Orlovstvo je uvijek isticalo katolički radikalizam u načelima i životu. Isticalo je potpuno poznavanje katoličke istine, ali i dosljedan život prema toj istini.

  Da je Orlovstvo postalo članom Katoličke Akcije u Hrvatskoj i da je Katolička Akcija kod nas provedena prema direktivama Pija XI., to je djelo dr. Ivana Merza. To je rezultat njegovoga ustrajnog proučavanja, njegovoga žilavog rada, njegove teške borbe, ali i njegovih pobožnih molitava. Merz se mnogo borio, mnogo patio. Svako veliko djelo u početku redovito prati nerazumijevanje. Ali kad nitko Merza nije razumio, hrvatske su ga Orlice razumjele. Naše ga je vodstvo razumjelo. Ono je znalo, da Božji čovjek govori Božjim jezikom i da taj govor treba slušati.

  Pa kad su i opet Orlice diljem domovine pjevale: "Orlica sam mlada hrvatska", tad je naziv Orlica značio da je svaka članica organizacije suradnica Crkve, pomoćnica biskupa i svećenika, da je slična dobrim i pobožnim ženama iz doba sv. Pavla, iz prvih kršćanskih vremena. I tad je sveti ponos ulazio u duše Orlica.

  Skupština SHO-a u Zagrebu 1926., na kojoj je izabrana predsjednicom SHO gđa Sofija Brajša, donijela je jednu značajnu stvar – rezolucije o modi i plesu. Doslovni tekst rezolucija, stvorenih na toj skupštini, glasio je ovako:

  "1. Članice orličkih organizacija protestiraju protiv sablažnjive suvremene mode, koja se na žalost uvlači i u katoličke redove, a koja je jedan od najvećih uzroka demoralizacije javnosti. Ujedno se obvezuju da će u svojoj organizaciji, a i inače u djevojačkom svijetu, provesti propagandu oko širenja čedne, pristojne kršćanske nošnje.

2. Najodlučnije se zabacuju svi nečedni plesovi te se ne dozvoljava, da ikoja Orlica polazi plesnu školu. Na orličkim priredbama neka se pleše samo orličko kolo te čedna narodna kola."

Evo tako glasi prvotni tekst naših rezolucija, koje su toliko puta bile kamen smutnje u našim redovima i izvan njih. Ne moramo posebno isticati, da je kod stvaranja tih rezolucija imao najviše udjela Merz.

Kad su tečajke iza tečaja i skupštine pošle na II. orlovski slet u Požegu, na kome se našlo još više orlovske mladeži nego na sletu u Šibeniku, na požeškom kolodvoru dočekao nas je Merz, i prvo njegovo pitanje bilo je: "Da li su na skupštini izglasane rezolucije?" Kad je čuo, da jesu, tad je primijetio: "Hvala Bogu! Orlice prednjače u tome, jer Orlovi nisu još za takve akcije zreli."

I tad se dobri Merz izgubio među mnoštvom. Sigurno je žurio u crkvu, da pred Svetohraništem zahvali Gospodinu za veliko djelo hrvatskih Orlica.

Kad je za vrijeme sletskog slavlja pitomom Požegom odjekivala pjesma: "Orlica sam mlada hrvatska", tad je u nazivu Orlica sadržano još nešto novo. Sadržana je borba protiv svega što ruši i oskvrnjuje ljepotu djevojačkih duša, dostojanstvo po Mariji uzdignutog ženstva, nutarnji i vanjski sjaj netaknutog djevojaštva.

 

"Orlica sam mlada hrvatska

Dika mi je miso orlovska"

 

"Vitez ženske časti" mogao je i opet okrenuti jednu ispunjenu stranicu u svojoj tako svestranoj borbi za katolički radikalizam.

 

U VJEČNOME GRADU

str. 36. – 40.

 

U rujnu g. 1926. pošla je skupina od 50 Orlica na posebno hodočašće u Rim. Skupinu je vodio preuzv. dr. Jerolim Mileta, šibenski biskup, a priključili su joj se duhovnici organizacija don Ante Radić, dr. Josip Gunčević, o. dr. Bruno Burić, o. Ambroz Vlahov, dr. Marko Klarić i o. Ivan Tomašević. S nama je putovao i dr. Ivan Merz, koji je išao na kongres katoličkih novinara. Pridružilo nam se i nekoliko Orlova, među njima poznati orlovski radnik iz Splita Dalibor Pušić. Godine 1925. bili su u Rimu hrvatski Orlovi, pa ni Orlice nisu htjele zaostati.

Kroz godinu dana spremalo se to hodočašće, a kad je krenulo, nama se činilo, da nema za nas osobno sretnijega, a za organizaciju ponosnijega dana.

Prolazile smo kroz Trst, Veneciju, Padovu, Bolognu, Firencu, ali srca su naša pjevala: Rim, Rim! Vidjeti kršćanski Rim, osluškivati govor njegovih crkava, njegovih svetišta, njegovih grobova, poljubiti tlo na koje je padala mučenička krv prvih kršćana, klečati pred bijelom pojavom Oca kršćanstva, to je bio naš cilj, naša glavna težnja. Dr. Merz užgao je u nama žarku ljubav prema Papinstvu i mi smo željele što prije vidjeti Isusa na zemlji.

Smještene smo bile u nekom samostanu. O našem boravku u Rimu neka govori hodočasnica, koja je svoje dojmove opisala u "Za vjeru i dom" br. 7-9 god. 1926.:

"Čitav naš boravak u Rimu nije bio nego doticaj s vječnim, beskonačnim. Prolazeći kroz rimske crkve, dolazile su nam na pamet riječi psalmiste: Gospode, ljubio sam ljepotu doma Tvoga. Dok smo promatrale bogatu arhitekturu rimskih crkvi, množinu slikarskih i plastičnih umjetnina, koje su se sakupile u njima, otvarao se u dušama našim novi svijet. Razumjesmo velikog Huysmansa, koji je ušao u katoličku Crkvu kroz šarene prozore i čitavu grupu konvertita, koje je estetski moment doveo u krilo najbolje Majke. Papinstvo nam se učini stijenom na kojoj je sagrađena ne samo Crkva Kristova, već na kojoj ima uporište sve ono što predstavlja vrjednotu bilo u kojem smjeru.

No rimske se crkve ne doimlju samo svojom građevnom strukturom, već još više obiljem kršćanskih svetinja i uspomena. Santa Scala, razne svetinje u Santa Croce i drugim crkvama izazivlju možda skeptičan smiješak na usnama običnog posjetioca, ali kako se posve drugačije doimlju duše, koja vjeruje. I kad vidjeh, kako se pobožno uspinju naše Orlice stubištem Pilatovim, kakvom se ganutljivom nježnošću spuštaju kovrčaste glavice da poljube obrise stopa Kristovih, tad osjetih jednostavnu ljepotu one vjere koja nije nastala nakon teških duševnih kriza, koju nije stvorio ni spekulativni moment kršćanske filozofije, ni estetski moment naših svetišta i liturgije, već koja je nikla iz bijelih djetinjih duša, u kojima je vjera plaća za bezazlenost i nevinost srca.

No nadamo se da smo ojačale svoju vjeru, kad smo jednoga popodneva na pijesku Koloseja klečeći sve zajedno izmolile Credo

Jednaka čuvstva kao u Koloseju strujala su našim dušama i u katakombama. Kako nam se na tom mjestu, gdje na posebna način osjećamo dodir neba, čine sićušnima mnoga naša svagdanja nastojanja: naša pretjerana briga za tijelo, naša želja da se svidimo svojom vanjštinom svijetu, naša grozničava nastojanja za zabavama. Doista, pitanje mode, plesa, zabava, mogle bismo najsretnije riješiti uz pomisao na život kršćanskih žena i djevojaka u katakombama. Ovdje, gdje možeš najdublje upoznati i proćutiti dogmu o općinstvu svetih, ne može biti, a da i sama ne poželiš biti sveta.

Dakako da je središnja točka našega hodočašća bio pohod sv. Ocu. Kako smo se obradovale kad smo nastojanjem preuzv. g. biskupa Milete dana 5. IX. rano ujutro pošle u orličkim odorama prema Vatikanu da prisustvujemo misi sv. Oca. I kad se pojavi bijela prikaza sv. Oca, činilo nam se, kao da sam Krist prolazi među nama, a prignute glave hodočasnika sviju narodnosti kao da su žitne vlati što su se sagibale pred Spasiteljem, dok je prolazio poljem Judeje. Kako radosno zapjevasmo na početku sv. mise poznate naše hrvatske pjesme, a naše se pjevanje izmjenjivalo sa pjevanjem Slovenaca, Nijemaca, Nizozemaca i Talijana. A kad za podizanja ugledasmo u rukama Sv. Oca našega Gospodina pod prilikama kruha, tad razumjesmo da smo svi mi udovi mističnoga Tijela Kristova, da smo jedno.

Ne znam je li ikoji narod tako srdačno primljen kod sv. Otca kao mi Hrvati. Kako su ljupko zvučale njegove riječi što ih je našim jezikom rekao: "Hrvatske Orlice", te na koncu: "Do viđenja!" Doista bijela njegova pojava i toplina njegovih riječi kojima je pohvalio naš program i zacrtao nam smjer za budućnost, ne će tako brzo iščeznuti iz naših duša. Časovi u kući Oca ostat će nam nezaboravni.

Kratki naši posjeti u Assisu grobu sv. Franje te u Padovi grobu sv. Ante bili su ugodni i puni nadnaravnih pobuda, ali ipak Rim je natkrilio sve. U rimu stvorismo nove odluke za naš rad koji će, blagoslovljen od sv. Oca, sigurno još bujnije napredovati. A zadnji naš pogled na Rim učvrstio je odluku da se hrvatske Orlice nikada ne će iznevjeriti direktivama sv. Stolice i njezinih zastupnika – biskupa."

Ali još će nešto ostati iz Rima nezaboravno. Lik dr. Ivana Merza. Kroz čitavo vrijeme hodočašća gledale smo ga izbliza. U razgovoru, u šali, u smijehu, u tumačenjima, u raspravljanjima, u molitvi. I ne znamo kad nam se činio veći. Onda kad smo ga gledale kako je uronio u molitvu za vrijeme mise ili pohoda u crkve ili onda kad nam je tumačio kršćanske umjetnine Rima. Kad nas je vodio u centrale katoličkih ženskih organizacija i raspravljao s njihovim predstavnicama o Katoličkoj Akciji ili na putu, kad je svakome stajao na usluzi, od nošenja prtljage do trčanja po stanicama za vodom. O ponoći je u Rimu tražio stan za 50 djevojaka jer nam nekom zabunom nije bio spremljen. A kad je opazio da je jedna naša djevojka na nekoj stanici trči za vlakom, povukao je za kočnicu, iako je imao zato mnogo neugodnosti. U vječnome gradu još smo više osjetile, zapazile, otkrile dubinu i svetost srca potpunog katoličkog čovjeka, rimskog kršćanina, dr. Ivana Merza.

Htio je da nas nekoliko razgleda kuću Družbe sv. Pavla. To je svjetovni red kojega je 1920. osnovao kardinal Ferrari. I dok nas je vodio kroz prostorije te kuće, kroz dvorane za sastanke, kroz konačišta za tečajke, kroz urede, u kojima su siromašni očevi tražili namještenje, a bijedna djeca zaklon, dok nas je vodio kroz prostorije svratišta, konačišta, kroz tiskaru, da se onda zaustavimo u kućnoj kapelici, središtu i žarištu ove suvremene ustanove, sigurno je Gospodinu preporučivao osnutak takvoga reda kod nas. Ta on mu je već zacrtao glavne poteze. Takav je red imao biti kruna orlovskih nastojanja, njegova najjača potpora, sinteza svjetovnjačkog rada u Katoličkoj Akciji.

Ovo poglavlje završavamo govorom Sv. Oca, kojega je 5. IX. 1926. održao hodočašću hrvatskih Orlica. Govor su bilježili naši svećenici i Merz, i u njegovom prijevodu izašao je u "Za vjeru i dom" br. 7-9 g. 1926. Taj bi govor svaka naša članica morala znati napamet, jer misli toga govora značajne su i za današnja vremena i za naše suvremene akcije.

 

 

UTRTIM STAZAMA 

str. 46-49

 

Možda ste mislile da ćemo vam na početku nove društvene godine govoriti o velikim pothvatima, koje imamo provesti kroz ovu godinu, o borbi i ustrajnosti u radu… Za sada vam samo dvije stvari stavljamo pred oči: duh molitve i euharistijski život. Ako ovo dvoje ispunite, uvjerene smo, da će naše organizacije postati tako jake da ih nikoji vihor, nikakva oluja ne će slomiti." (G. 1927. br. 9.).

  To je vrhunaravno gledište podržavao u nama, neprestano ga isticao i hranio svojim primjerom naš dobri Merz. Ali on ode prerano. U času, kad smo mislili, da ga najbolje razumijemo, da nam najviše treba, da nam je njegova prisutnost upravo nužna, Božji Orao zlatnih krila, stao je pobolijevati i spremati se na let u vječnost.

  Nitko od nas nije vjerovao u ozbiljnost Merzove bolesti. Ta vidjeli smo ga neprestano u radu, u kancelariji, na sastancima. Pisao je i dalje neumorno, držao predavanja, sudjelovao na sjednicama HOS-a, vodio obilnu korespondenciju. Po ničemu se izvana nije moglo vidjeti, da se taj plemeniti život gasi i da je već blizu kraja.

  I kad se pronijela vijest, da je Merz otišao na kliniku, nastalo je opće zaprepaštenje. Bila sam u pokrajini kad mi je stigao brzojav da je Merz na umoru. Drugo jutro bila sam već u Zagrebu. Nikada ne ću zaboraviti toga jutra. S kolodvora otišla sam ravno u Ivanovu crkvu. Njegovo je mjesto doista bilo prazno. Pojurila sam tada u naše prostorije na Pejačevićevu trgu 15. Na putu sretoh poznatoga svećenika koji mi potvrdi da je Merz na umoru i da mu nema spasa.

  U kancelarijama SHO i HOS-a našla sam savršenu tišinu. Sve su glave bile prignute, sve oči suzne, a ramena su podrhtavala i najjačim mladićima. Zar će zbilja Merz umrijeti? Merz, naš dobri i sveti Merz. Merz, koji nam je bio tako drag, tako bliz, iako nam je svojom svetom ozbiljnošću bio kadgod neshvatljiv, tako visoko nad nama. Spominjali smo se svih doživljaja u vezi s njim. Kako smo se ljutili mnogo puta na njega, jer je bio predosljedan u načelima, a mi smo ih kadgod htjeli prilagoditi prema sebi. Kako smo se koji puta i rugali njegovoj ozbiljnosti i šutnji da tako lakše opravdamo svoju neozbiljnost i preveliku razgovorljivost. Kako smo ga draškali, što svoje zvanje crpi tek iz najelitnijih katoličkih listova i ne mari za dnevnu štampu, samo da ispričamo svoju želju za novotarijama i senzacijama. I još mnogo, mnogo toga.

  A sad taj dobri Merz, dragi Merz, najbolji drug, najvjerniji savjetnik, leži u agoniji na klinici u Draškovićevoj ulici. Kako smo se kajali za sve naše nedelikatnosti prema njemu. Za sve boli koje smo mu zadali. I suze su samo tekle, tekle niz naše obraze.

  Nekoliko dana živjeli smo u borbi za njega. Borili smo se s nebom, s dobrim Bogom, neka nam ga ostavi, neka ga ne uzme između nas. A tad smo ulazili u kliniku na prstima, već od kućnih vrata, gdje je ležao u besvijesti Ivan koji nam više ništa nije mogao reći. Ali dosta je govorio kroz onih nekoliko godina među nama i zato nam ode.

  Tek nekoliko minuta smjeli smo ostati u njegovoj sobi da onda proslijedimo sa šetnjom po hodnicima, pred kućom, pred željeznom ogradom klinike. I tako gotovo cijeli dan, cijeli tjedan.

  A dok smo u četvrtak, 10. V. 1928. pošle Vika Švigir i ja, po želji dr. Kniewalda, Ivanovoj majci, da je obavijestimo o teškom stanju sina, Ivanova se duša vinula u naručaj Trojstva.

  Božji Orao zlatnih krila odletio je da nam iz neba pomaže na utrtim već stazama i putovima. Na putovima, za čije je krčenje on sam uložio toliko svojih snaga, pa i sam život svoj.

  Još iste 1928. godine održan je prvi đački tečaj na Krku. Lijepi su nam bili ti dani na sunčanom otoku, u sjeni omorika i čempresa, u blizini gostoljubivog domaćine preuzvišenog g. dr. Srebrenića.

  Uz tečaj bio je i nastup u Vrbniku, jedini nastup, kojega je SHO organizirala i izvela sasvim samostalno i bez sudjelovanja muške organizacije. Da je Merz bio živ, sigurno bi se radovao tome. Ta on se uvijek zalagao za odijeljene nastupe i sletove. Ali Božji Orao popeo se u visove, k suncu, a hrvatske Orlice smiono su koracale utrtim stazama, njegovim stazama.

 

str. 49.

Orlovski slet u Pragu, iako je bio posljednji veliki događaj u životu hrvatskoga Orlovstva, učvrstio je naše redove i dao nam snage u danima kušnje. I u tim najtežim danima mi smo znale da treba ustrajati  na utrtim stazama, na Merzovom putu.

 

VATRENA SRCA GOVORE

str. 49

Rastemo i množimo se

Hvar g. 1928.

"Mi južnjaci pod žarkim našim suncem, vrele smo krvi, pa se obično brzo zagrijemo za svaku novost. Kod Orlovstva nije bilo tako!

Ledeni oklop liberalizma i zagušljiva atmosfera mjesta ne dadoše nam se maknuti. Teško je bilo početi. I dok su u nekim bližnjim mjestima bile već više vremena naše organizacije, kod nas je još sve spavalo.

Trebali smo čovjeka. Taj je došao u osobi našega dragog pokojnog Merza.

Boraveći on na oporavku u ovoj našoj Madeiri, okupio je oko sebe nekoliko mladića, oduševio ih i organizirao. Led je bio probijen, put utrt, pa se nije na tome ostalo.

Odmah nakon osnutka orlovskog društva, zahtijevalo je nas nekoliko djevojaka, da osnujemo i orličko društvo. Zatezalo se, otezalo, bilo poteškoća radi prostorija, no mi smo sve zapreke sretno prebrodile te smo se dana 1. studenoga sastale na ustanovnu skupštinu. Izabran je odbor. Sada ćemo naprijed poraditi za vjeru i domovinu i za pobjedu naših načela. Istina je uz nas, pa ćemo i pobijediti.

Sve sestre diljem čitave domovine pozdravljaju njihove nove sestre sa plavog Jadrana."

 

PRVI KORACI

str. 61

 

Ne, nitko nije mogao slomiti idealizam naše mladeži, Božje mladeži. Ni nasilja, ni prijetnje, ni žandarska čizma, ni bezumnost vlastodržaca. Nitko, baš nitko!

  Jer ideali su visoko, visoko. Do njih ne dostižu prljave ruke. Oni su jači od krute vlasti. Njih ne mogu uništiti ni patnje, ni progoni. Do njih mogu samo čista i plemenita srca.

  Orlovskih krila nije mogao skršiti nitko. Jer to su krila, kojima se letjelo k Bogu. Slomljena i izudarana ona su opet iscijelila. Promijenila su perje i boju, ali let je ostao isti. Let u visine, let k suncu.

  Odmah nakon raspuštanja Orlovstva, već u siječnju  g. 1930., stvarao se plan za osnutak nove organizacije, križarske organizacije. Ona će biti idejni baštinik Orlovstva. I ona će se u svome radu sasvim naslanjati na Crkvu. I ona će voditi mladež hrvatsku u blizinu Božju. I ona će se boriti, da Krist zavlada u Hrvatskoj. I ona će se hraniti bogatstvom duše Ivana Merza.

str. 62/63

  …

Nova organizacija postala je dijelom velike svjetske molitvene organizacije – Apostolata molitve. Učinjeno je to sporazumno s Nadbiskupom i upraviteljstvom Družbe Isusove da se tako organizacija lakše sačuva pred vlastima. No Križarstvo je od prvih svojih dana u svome radu slijedilo načela Katoličke Akcije onako, kako ih je katoličkom svijetu predao Pio XI., kako ih je tražio naš prečasni Episkopat i kako ih je u Orlovstvu proveo dr. Ivan Merz. Učlanjenje Križarstva u Apostolat molitve bilo je privremeno, a kasnije će Križarstvo biti imenovano službenom Katoličkom Akcijom, koju je i po svrsi i po načinu rada uvijek provodilo.

 

 

NAŠ SVETI BRAT IVAN

str. 66 - 78

 

  Nad našim prvim koracima u križaričkom organiziranju bdio je dr. Ivan Merz. Upravo smo vidljivo osjećale njegovu prisutnost i njegovu pomoć. Ivan Merz po svome kratkom životu pripada Orlovstvu, ali po ostvarenju svojih ideja pripada Križarstvu. Križarstvo je obuhvatilo sjaj i bogatstvo njegove lijepe duše, njegove neusporedivo velike ličnosti.

  U Križarstvu žive Ivanovi ideali. U Križarstvu govori njegova nauka. U Križarstvu je ostvareno njegovo životno djelo. U Križarstvo je uzidan on sam, naš sveti brat Ivan.

  Sve najbolje, najljepše, najdublje, što i danas u Križarstvu imamo, što Križarstvo u sebi nosi i hrvatskoj mladeži daje, sve je to Ivanovo, plod njegova rada, porod njegove duše.

  I zato ne možemo dalje u prikazivanju križarskoga rada, križarske borbe i križarskih uspjeha, ako se ne zaustavimo na Ivanovom liku koji se poput diva uzdiže na razmeđu Orlovstvo – Križarstvo.

  Ivanov je lik, njegovo značenje u katoličkom životu Hrvatske, u Katoličkoj Akciji Hrvatske, a napose njegov utjecaj na duše naše mladeži, nebrojeno puta osvijetljen kroz 16 godina iza njegove smrti.

  Mi ćemo Ivanov lik ovdje iznijeti onako kako su se ženske duše s njim sretale, kako su ženske duše s njim govorile, kako je na ženske duše djelovao i što je za njih i njihovu izgradnju značio. To su titraji nevidljivih struna tolikih znanih i neznanih ženskih duša. Kroz 16 godina su se nizali, pa neka sami govore. Neka slože dragocjen mozaik na grobu našega sveca.

Duša Ivanova

"Ti spavaš?"

Dušo…

Ti, koja si bila nježna kao najtanje tkivo paukove mreže, u koju sunčana zraka unosi šare perzijskih ćilima i nestašne boje brazilskih kolibrića?

Ti počivaš?

Dušo…

Ti, koja si u velikom zamahu duševne energije i poleta kliknula: "Ulovio bih zemlju i htio u prostor, neka jezdi i neka se rasprsne…"

Ti miruješ – šutiš! Možda bdiješ, slušaš, možda me čuješ?

Dušo…

Ti, koja si plakala suzama djeteta i jecala vapajem nevinih djevojčica, što plaču rosnim kapima ljetnih jutara…

Spavaj, spavaj…spavaj.

Ne budi Te nitko, ne uznemiruju Te ljudi, ne kaljaju te grijesi, ne gazi Te prezir, ne tišti Te zaborav; samo malo stvorenje stoji kod Tvoga groba i jedna sitna ruka gladi sivo baršunasto lišće i tiho Ti tepa i šapćući tepa: "Sjećaš li se, kako si prisluškivao šum Vrbasa, slušao pjesmu zelenih voda; kako Te tješio dah prirode, riječima koje nisu čule; kako Te opajao miris lipa; kako Te milovala sjena visokih oraha i drhtave grančice breza; kako Te je zanosila čežnja sa visokih gorskih horizonata?"

Dušo…

Jutrom Te je budilo tiho capkanje nanulica i zveket ibrika malih muslimanka na bunaru sa prozirnim zarovima i crvenim noktima. Mujezin sa vitke munare prekidao bi tišinu sumornoga dana, orô s bosanskih vrleti zasjenjivao je Tvoje nebo, a huk ukočene sove s mrtvim izbuljenim očima, što vrebaju s podrtina starih kula i zaspalih dvorova, prekidao bi noćni mir, dok bi se u daljini čuo topot laganih jelenjih nogu i praskanje granja, u koje se zaplitalo rogovlje…

Sjećaš li se?…

Gledao si šutljive redovnike i nijeme duše, gdje ustaju noću i mole…Što si naslućivao u njihovom "Magnificatu", što si mislio, kad si znao, da si same kopaju grobove i susrećući se šapću "Memento mori!"

Što si osjećao, kad je Tvoja glava počivala na grudima ljubavi jedinoga Boga? Što si našao u onim neizmjernim dubinama Njegove vječne mudrosti? Što si vidio u očima svoga Božanskog Prijatelja – Krista? Što si otkrio u Njegovom miru, poniznosti? Njegovoj ljubavi? Njegovom djelovanju?

Kaži nam! Kaži mi!…

Ti šutiš…

Možda si već onda pjevao himne radu. Već si onda s onih prezrenih gora i bosanskih planina započeo svoj orlovski let, već je onda na onim bogumilskim mogilama zalutalih duša nikla snaga Tvoje Katoličke Akcije.

Tko zna, možda Te je one noći, kad si čuvao rudnike, posjetio Sužanj ljubavi, zaogrnut plaštem brzih časova, metnuo svoju mekanu probodenu ruku na Tvoje rame i upravio korake Tvoje životne misije: da budeš čuvar euharistijskog blaga nebeskog rudnika, te umoran otpočineš u sjeni kapele na Mirogoju, kraj Tabernakula, kraj male Hostije…velikoga Boga."

 

("Za vjeru i dom" g. 1930. br. 4-5)

 

" Vrbas šumi…

I on je slušao šum njegov. On je uz obalu zelenog Vrbasa stvarao smjernice i planove svoga kasnijeg  zamašnog rada u Katoličkoj Akciji. I on je uživao predvečerje bosansko i divio se ljepoti Svevišnjega…

Uz šum Vrbasa čujem sitni glasić, koji zahtijeva od tate, da izvjesi barjak, jer je mamin imendan. Zlatno dijete! – Duša puna pjesme!

Mladića s bijelih sunčanih bregova, što se digao iznad svagdašnjice poput orla, prikazuje druga slika – ures moga pisaćeg stola.

Vidim ga čista, bijela u malenoj atmosferi bečkih vojnih akademičara.

Duša!

Kako je lijepa! Vidim je, jasno je vidim! Odsijeva iz dubokoga oka, što u dalekoj viziji gleda borbu i žrtve – a napokon i pobjedu Katoličke Mladosti.

Duša!

Kako su rijetke duše kao što bijaše njegova! Kao i dragocjeni biser.

Duša!

Duša, što proživljava krizu vjere i ćudoređa i izlazi pobjednica, ovjenčana lovorom Euharistije.

Euharistijska duša, puna svete mistike, što teži za sjajem, gdje se slavi Resurectio vječni!

Pjesnik!

Ja volim pjesnike. Više-manje to su ljudi tihe boli. Bol stvara najljepše duhovne produkte.

I on je pjesnik – "romantik, koji je sretan, dok vjeruje u Boga", koji osjeća, da je "duševno najproduktivniji, kada svlada otpore ili kada trpi."

Patnička duša, čiji je lijepi život bio pun tihe ali vesele boli i pregaranja, koja uvijek traži najužu "vezu s Božanstvom".

Duša!

Vidim je u ratnim rovovima, s krunicom u ruci. Kako je lijepa. U sebi nosi visinu vjere, bjelinu onih, što u Apokalipsi slijede Jaganjca.

Asketa – mistik!

Asketsko – svetačka figura s pariške univerze, obljubljeni profesor zagrebačkog sjemeništa, duša Katoličke Akcije među nama – tako mi je blizu!"

("Za vjeru i dom", g. 1934. br. 5)

 

Susreti na groblju

 

  "Nisam poznavala dr. Ivana Merza. Kad sam stupila u organizaciju, njega više nije bilo među nama… Kad je god tko spomenuo njegovo ime, gotovo nehotice sam ga uvijek ponavljala…Željela sam nešto više o njemu čuti, željela sam ga bliže upoznati…Jednoga dana, sasvim tiho, približih se velikome križu na njegovom groblju.

"Ivane…slušajte?… Došla sam…", otkine mi se s usana. Stala sam bojažljivo gledati u bijeli križ. Činilo mi se da me Ivan razumije i da očekuje da ću nastaviti. Bez bojazni nastavio se intimni razgovor… Dugo, dugo govorili smo o našoj organizaciji… Lijepoga sunčanog dana upoznala sam Ivana Merza na grobu sasvim… Veselo požurih kući, noseći u duši novo poznanstvo, ali onakvo koje se nikada ne će prekinuti, koje nikada ne će potamniti."

  ("Za vjeru i dom" g. 1937. br. 9)

 

  "Samo jedanput u životu mi smo se sreli. Tamo gdje vlada mir i šutnja tamnih čempresa; tamo gdje na crnoj granitnoj ploči dominira sivi križ; tamo na poljani iza arkada zagrebačkog Mirogoja, tamo je bio naš prvi susret na Dušni dan 1931. Kroz magleno jutro prodiralo je sunce i osvjetljivalo jednostavna slova na crnoj granitnoj ploči:

  "Vjernom sinu Katoličke Crkve život je bio Krist, a smrt dobitak, jer je očekivao milosrđe Gospodinovo i vječni počinak na Srcu Isusovu."

  Samo jedan nijemi susret! A onda čvrsti prijateljski vez dviju duša. Jedne što uživa plamen beskrajnih visina i druge što još putuje kroz maglene poljane.

  Od toga prvoga susreta vjerno me prati. On Rimljanin, rimska duša, Papin čovjek, vječni student Papinih enciklika i odredbi, on homo catholicus, on naš dragi dr. Ivan Merz."

  ("Za vjeru i dom" g. 1934. br. 5)

 

  "Tvoje tijelo je kao podnožje svetačkog oltara, gdje velike duše nalaze zanos, mala srca utjehu, djetinje usne osmijeh, pokajnici smirenje!

Oprosti - - - dušo, što gazim bijeli šljunak oko Tvoga groba. Ne traži od mene cvijeta. Nemam ga!

Evo grudica zemlje natopljena krvlju bosanskih ujaka i nesretne raje."

("Za vjeru i dom", g. 1930. br 4-5.)

 

Što je Merz Križarstvu?

 

Nekoliko godina iza Merzove smrti provedena je u nekim križaričkim društvima pismena anketa o najvažnijim pitanjima organizacije. Jedno je od tih pitanja glasilo: Što je Merz Križarstvu? Iznosimo samo neke odgovore na to pitanje:

"Merz je veliki skretničar u životu hrvatske katoličke mladeži.

Zvijezda na obzorju Križarstva.

Svijetla staza, po kojoj da stupa ne samo organizacija, već i svaki pojedinac. Bez njega bismo tapkali. Sad znamo, kuda se ide i kako.

Merz je divan primjer naš, najveći ideolog, svetac.

Naš genij, naš vođa.

Zaštitnik kod Otca nebeskoga.

U njemu je sadržan sav naš program.

Kod njega vidimo da se aktivan rad dade spojiti s dubokim duhovnim životom.

On pokazuje kako se može u svijetu služiti Bogu.

Sve dobro što ga ima križarska organizacija, sve to ima zahvaliti dr. Merzu. On joj je dao pravi duh Božji i duh Crkve. Za mene je dr. Merz ideal katoličkog inteligenta.

On je upozoravao naše vodstvo kakva treba biti naša organizacija. On ju je stvorio. On je od mnogih Križarica, običnih katolkinja, učinio izgrađene duše. Upozorio ih je na neke stvari, koje same nisu opazile i držale važnim npr. moda.

Merz znači ono, što znači novi svetac za jedan narod. Primjer u koji se trebaju svi ugledati i nasljedovati ga i po čijem se zagovoru izlieva obilje milosti na one koji mu se preporučuju u svome radu."

 

Uvijek s našim Ivanom

 

"Vječno sam u društvu s njim. Sad mi se smiješi malo drago petogodišnje dijete; sad me gleda poletni mladić pun ideala i poezije, no kome je "život više od poezije", jer "život je silno teška borba koja traži pregaranja. Radi ove borbe ima život čovjeka viši sadržaj."

Ali za mene je svakako najznačajniji Ivan – pariški asketa, Ivan – katolička ličnost koja mi dnevno na pisaćem stolu govori: aut catholicus, aut nihil. Ovaj Ivan dao je posebne smjernice mome duhovnom životu. Mnoga stranica moga dnevnika nosi njegovo ime.

Ivan – Duša!

Ivan – Vitez!

Ivan – Orao – Križar!

Ivan – redovničko – svećeničkog života!

Ivan – Homo catholicus!"

("Za vjeru i dom" g. 1934. br. 5.)

 

"II. c. bio je razvikan kao najgori razred na mome zavodu. Svi su ga se nastavnici bojali. Dobri kateheta brisao je znoj sa čela na samu pomisao da mora ići u taj razred. Šćućurio se prije sata u zbornici kao kakva velika uplašena ptica, a onda teškim i polaganim koracima ulazio u razred. Moji su kolege nosili u razred batinu, premda su bili svjesni da čine nešto, što nije u skladu s pedagoškim propisima. Kolegice su crvenih obraza i sa suzama u očima izlazile pod satom gdje se više nije moglo izdržati.

Meni su u tom razredu dodijelili povijest… Prvi sat je dobro prošao. Ali tad su dolazili satovi u kojima su dječaci po starom programu manevrirali kako bi me pokolebali u miru, kako bi me nagnali u srdžbu, pa da poletim razdraženo iz razreda, a oni da trijumfiraju nad svojim novim uspjehom.

I htjela sam mnogo puta to učiniti. Već sam se uzrujano dizala sa katedre, ali se u pravi čas sjetih da je u toj sobi, upravo u toj sobi, molio u svojoj posljednjoj muci naš Merz, a njegov samrtni krevet stajao je na istom mjestu gdje sam ja, gdje je moja školska katedra.

I tad sam se spustila tiho i tronuto, a stotinu dječjih očiju gledalo je začuđeno u me.

I svaki put kad bi Branko nemilo nečim strugao pod klupom, kad bi Ferdo jogunasto zalupio stolicom, a Vitomir iz svega glasa zafućkao, pomisao na Merzovu blagost i strpljivost umirila me odmah.

Ja i II. c postali smo najbolji prijatelji."

("Za vjeru i dom" g. 1938. br.5.)

 

"Cijela je ova godina bila s njim i uz njega. Od Križarskog dana pa dalje. Sve naše skupštine, odborske sjednice i obično sastanci. I naše zabave, izleti, šetnje. Naše organizacijske brige, poslovi, uspjesi i neuspjesi. Borbe i pobjede. Veselje i žalosti. On – naš dragi brat Ivan – pratio nas je na svakom koraku. Od jutra do večeri. Od crkve do kuće, pa kroz cijeli dan, u svim poslovima, svim dužnostima, svim pothvatima. Poput anđela pred Izraelcima, njegova je euharistijska duša neprestano lebdjela pred nama. On nam je govorio, kada smo ga posjećivale na Mirogoju. On nas je poučavao kada smo ga u duhu gledale u crkvi, na ulici, uz stara oca, po dragim uspomenama tihog doma. Svuda smo bile uz njega, i on s nama…

A kada je žito počelo sazrijevati, trebalo je još poći na veliki praznički tečaj… Ove se godine nije moralo dugo misliti i odlučivati o kraju i mjestu. Bilo je svima jasno da će to biti rodno mjesto našega Ivana – Banja Luka."

("Za vjeru i dom" g. 1938. br. 7-9.)

 

Velik u ljubavi

 

Ima stvari tako intimnih i svojih, da je teško govoriti o njima. Ima tajna tako slatkih, da ih je nemoguće otkriti svijetu.

Danas ću ipak nešto reći. Reći ću što sam doživjela pred četiri godine, točno u dan smrti dragoga Ivana Merza.

Cvao je svibanj. Sve je cvalo i svuda se budio život. O, kako sam toga svibnja ja prisluškivala buđenje života drugačije nego ikada prije. Buđenje života… da, jer se i u meni tada budio život… Bog je bio dobar, i u mom tijelu sazdao malo biće i ja sam toga svibnja bila sretna u čekanju…

Ali za čas, u tren oka, kada se apsolutno nije nadao nitko, moja radost pretvori se u bol, i moja sreća u križ. A moje čekanje? U bolnici, u noći, dok su munje sijevale i lijevala kiša uz strašnu grmljavinu, među tuđima, kasno, ali još u danu obljetnice Ivanove, došao je na svijet - puno, puno ranije, jedva sposoban za život - jedan mali, sićušni Ivan.

Moje prvo pitanje je bilo: koliko je sati. Bila sam sretna, da još nije prošla ponoć i da još traje Ivanov deseti svibanj.

Zatim sam mnogo tjeskobnih noći provela, i mnogo nesavršenih suza prolila, i nisam tako dugo prestala moliti Merza, dok mi jednoga dana nije poslao crvenu ružu u znak da će moje čedo, makar onako presitno, živjeti...

Često se pitam, zašto si sve baš tako udesio, da je bilo na Tvoj dan...

Ne znam, ali jedno mi je jasno: htio si me jako upozoriti na sebe, htio si da djetetu nadjenem Tvoje ime, ali ne samo ime, nego da i ozbiljno, do dna shvatim najveću zadaću: odgajati za nebo, rađati svece..."

("Za vjeru i dom" g. 1938. br. 5.)

 

"Već se spustio gusti sumrak, a ja još uvijek stojim kod groba Ivanova. Kad najednom iza spomenika gotovo nečujno stupi preda me grobni čuvar.

-Oprostite gospođice, ali vas lijepo molim recite mi, tko je ovaj gospodin, što leži ovdje…

-Najbolji čovjek, što sam ga susrela u svom životu…

-Takav odgovor još nisam dobio!

-Znači da ste već mnoge pitali za toga gospodina?

-Da, mnoge, i već godine sabirem odgovore na upit: tko je ovaj gospodin…

-Jednom vam je došao neki svećenik i dugo je stajao kod groba. Ja mu se približim, kao i vama sada, i upitam ga ponizno: Velečasni, tko je ovaj gospodin što ovdje leži? On me pogleda, nasmiješi se i reče: Svećenik – pravi Kristov svećenik… On je tako živio, radio i trpio, premda je bio svjetovnjak, kako želi Isus, da živi, radi i trpi svaki njegov svećenik.

-neki mladić obični radnik, kao što sam ja, kad sam ga upitao za ovog gospodina, odgovorio mi je ovako: Ovaj gospodin bio je moj najbolji prijatelj… On me je čekao skoro svaki subote pred tvornicom, i onda smo zajedno krenuli u katoličko društvo. Kolike sam nedjelje u društvu s njim pristupio sv. Pričesti. To su nezaboravni časovi. Jednom sam i spavao kod njega. I jeo sam s njim kod istog stola.

Neki ga nazivaju dobrim savjetnikom, neki anđeoskim mladićem, redovnikom, svetim profesorom, dobrim i uzornim sinom, mučenikom i žrtvom…

Kad dolaze na grob mlade djevojke, one ga nazivaju svojim dragim bratom…

O nijednom pokojniku ne znam toliko, koliko o ovom…U noći kad stražarim, na ovom grobu dulje se zadržim i osjećam, kao da me nešto vuče gore, gore, i tako sam sretan. Sretan sam, iako sam siromah s brojnom obitelji. Ja i moji doma zovemo pokojnika dobri doktor….."

("Za vjeru i dom" g. 1937. br.5.)

 

Hvala za sve

»Veliki naš  učitelju, hvala Ti!

Hvala Ti, što si nas naučio, kako se vjerno ljubi Krist.
Hvala Ti, što si nam pokazao svu slast euharistijskog blagovanja, svu vitalnu snagu božanske mane, svu ljepotu prijateljstva s dobrim Pastirom i Zaručnikom duša.

Hvala Ti, što si nas naučio gledati Krista u Nje­govu mističnu Tijelu, Njegovoj svetoj zaručnici, Crkvi katoličkoj.

Hvala Ti, što si nas upozorio da ne možemo biti katolici bez ljubavi Papi, biskupima i svećenicima.

Hvala Ti, što si nam otvorio srce za one po kojima nam govori sam Duh Sveti.

Hvala Ti, što nam je danas jasno da u ljubavi k njima iskazujemo ljubav i poštovanje samom Bogu i da prezirući njih, Gospoda preziremo.

Hvala Ti, što u pomazaniku Božjem gledamo ne slaba grješnika, nego drugog Krista, čovjeka jaka, koji svojom riječju saziva trojednog Boga, da Ga samo po njegovim posvećenim rukama može­mo primiti u sebe.

Hvala Ti, što si nas naučio projicirati sve svoje želje i nastojanja na transcendentalno, vječno; što si nas uputio, da u Bogu smirimo nemirna svoja srca da neizmjernu pustoš njihovu možemo za­dovoljiti samo Neizmjernim.

Za sve ovo hvala Ti!

Dobri  naš  prijatelju,  hvala Ti!

Hvala Ti, što si nam srca učinio širokim, da obuhvatimo u njih sve ljude, sve sestre i braću svoju, dragu domovinu i cio svijet.

Hvala Ti, što si nas oplemenio u shvaćanju onih koji nas mrze i progone, da budemo ponizni i blagi, veseli sa sretnima i žalosni s tužnima.

 

 

KROZ TRKU DANA I GODINA

str. 80

 

 

  U godini 1932. izašao je životopis dr. Ivana Merza od dr. Dragutina Kniewalda, pa je i taj neobično snažno pisan životopis pridonio ne samo jačem štovanju Ivanove ličnosti, već i unutarnjem produbljivanju članstva.

 

str. 81

 

  U godini 1935. slavile smo desetgodišnjicu središnjice SHO-VKS. Povezale smo orlovsku prošlost s križarskom sadašnjicom. U toj jubilarnoj godini VKS broji 108 društava, a za svoj jubilej primile smo mnogo pohvalnih pisama od preuzv. gg. biskupa.

  Broj društava porastao je godine 1936. na 195 društava. Na Svijećnicu 1936. umro je dobri naš brat dr. Avelin Ćepulić. Po svome radu nije bio tako povezan sa križaričkom organizacijom kao dr. Ivan Merz, ali kao njegov najbolji prijatelj i on je s nama zajedno budno čuvao Merzovu baštinu.

str. 83

  Od tih povijesnih dana pa do danas hrvatsko Križarstvo još je intenzivnije radilo na vjersko-ćudorednoj obnovi hrvatskoga naroda. Ono zna, da je to njegov poziv u slobodnoj domovini. Ono zna, da je katolički rad najdragocjeniji prilog nutarnjoj izgradnji Hrvatske. Ono je uvijek slijedilo riječi svoga prvoborca dr. Ivana Merza:

  "Ako u crven – bijeli – plavi upletemo gorući križ, Hrvatska će ispuniti svoju historijsku ulogu."

 

 

TRI OBIČNA SLOVA

str. 87

 

Euharistija

Križarstvo je uvelo euharistijsku obnovu u hrvatsku mladež. Mjesečna sv. pričest koja se uobičajila u križarskim redovima, znači najveću duhovnu revoluciju u Hrvatskoj. Znači, da se od godine 1930. do danas nepregledne povorke hrvatske mladosti hrane Euharistijom i unose euharistijskoga Krista u naše domove, tvornice, radionice, škole i urede. I da su te povorke hrvatske mladeži preporodile obitelji, župe, čitava mjesta.

Da, Euharistija je ona, koja daje plodnost našim akcijama, prodornost našim nastojanjima, privlačnost i pojedinim ličnostima u našoj organizaciji kao i čitavoj organizaciji. Merz je bio tako privlačiv, tako bliz svima, jer je bio čovjek Euharistije.

 

str. 89

Apostolat

 

  I apostolat djela križarske mladeži je veoma mnogostruk. Tko bi ga izbrojio. Čitave bi se knjige mogle napisati o njemu.

  Žrtva, Euharistija, Apostolat! Naša lozinka!

  To je naša plemićka povelja! To je naš plemićki list! List naše slobode! Naše odlikovanje. Baština jednoga sveca. Jer Merz je odabrao tu lozinku.

  Tri obična slova… Tri mala slova… Jesu li kadra ispuniti čitav jedan život?

  I ispunila su. Ne jedan, već tisuće mladih života u Hrvatskoj.