J. Barin, «Dr. Ivan Merz – čovjek žrtve», Nedjelja, Zagreb, 1. siječnja 1944., br. 1, str. 1

Dr. Ivan Merz – čovjek žrtve

(Nakon ovogodišnjeg križarskog tjedna žrtve)

 

On, naš Ivan, dao nam je geslo: »žrtva, Euharistija, apostolat«. U tom geslu sadržano je sve: naš odnos prema Bogu i bližnjemu, naš molitveni, naš duhovni i apostolski život. Merz je to geslo podpuno i cjelovito ostvario.

On kao prvi Orao i kao prvi Križar! Da je danas živ među nama siguran sam, da bi sav sretan uz produbljivanje našeg euharistijskog i apostolskog života bio i prvi promicatelj »tjedna križarske žrtve. Napokon, nije li on to i ovako na poseban, duhovan način? Nije li i zamisao »tjedna križarske žrtve« plod njegovog nevidljivog nadahnuća Križarstva? Ne govori li nam u prilog tome i činjenica, da se taj tjedan uviek započinje na njegov rođendan!

 

Gdje god otvorimo Merzov dnevnik težko ćemo naći nekoliko stranica, na kojima se bar na jednom mjestu ne bi posredno ili neposredno spominjala žrtva. Našli bismo tu i upravo dubokih razmatranja o smislu žrtve, kao i samo pojedinačne misli. Sjetim se samo njegovog ratnog dnevnika, njegova pisma bolestnom prijatelju D. Maroševiću, pa zapisa prigodom korizmene obnove (28. III. 1926.), kad govori o smislu trpljena u Kat. Akciji, pročitajmo napokon i njegov »pravilo života«.

Zanimljivo je pratiti njegove misli, koje su neposredno vezane uz doživljavanje i traženje smisla života.

(…) i ponavljaju kroz čitav dnevnik: »Ne znaju, da je život žrtva…« piše već kao maturant 25. VI. 1911. »Život nije mirovanje, nego žrtva…« (21. IX. 1914.). »A život je žrtva«. (8. XII. 1911.). »Život je silno težka borba, koja traži pregaranje…« (10. III. 1915.), pa onda opet: »Život mora da nam je žrtva…« (25. V. 1915.), »smisao života, je mysterium crucis…« (tajna križa) (25. VI. 1918.). 19. VII. 1916. bilježi posljedak borbe između umjetnosti i religije, koja se tako žestoko u njemu odigravala: »Da, život je više nego li umjetnost i književnost,…« 5. IV. 1915. piše otcu: »Živjeti znači odricanje…«

Tako bi mogli gotovo u nedogled navoditi njegove rieči o životu i žrtvi, o odricanju i trpljenja. No već iz ovo nekoliko navoda lako uviđamo koliku ulogu je u njegovu životu odigrala žrtva i kako ju je on shvaćao. On je meditirao o žrtvi, ali ju je i proživljavao, borio se.

Prilično brzo je shvatio tajnu križa, ne kao neko nužno zlo na koje se moramo priučiti, nego u potpuno duhovnom smislu, kao blagoslov, kao izvor snage u svladavanju tiela i pokoravanju duši. Osjećao je u sebi »zakon tiela«, koji je posljedica iztočnoga grieha i bolno kliče: »Oj, Adame, nisi mislio šta radiš!« (5. X. 1917.). Ivan ne sustaje nemoćno pred tom činjenicom nego se upušta u borbu. Život na bojištu ga je u mnogočem poučio, a napose pak ga je naučio cieniti križ o čemu nam svjedoče i dva navoda iz Kempenca koje je onda »dublje razumio«: »Evo sve se sastoji u križu i sve ovisi o umiranju (samome sebi).« (17. XII, 1916.). Zatim 3. VIII. 1918.: »Ovo je za me jedino aktuelno za sada: češće se treba poslužiti silom i muževno se suprotstaviti sjetilnim težnjama. I ne treba paziti na to, što hoće tielo, a što ne će, već više na to skrenuti pažnju, da tielo bude i protiv svoje volje – podvrgnuto duši. I tako dugo treba tielo trapiti i siliti ga, da robuje duhu, dok bude spremno na sve, dok se priuči da bule zadovoljno s malim, te se veseli jednostavnim stvarima i da se ne protivi u težkoćama.« (Naslj. Krista III, XI, 10)« Ivan se spremao za apostola Ljubavi, te se morao posve predati Bogu, odnosno bližnjemu u radu za spas duša, on je to vrlo dobro shvatio da to znači skradnju nesebičnost. I iz tog manje više apostolskog razloga dobivaju njegove žrtve i napori posebno značenje. U borbi za podvrgnuće tiela duši on je ostao potpunim pobiednikom, te je svoju okolinu uistinu udivljavao savršenom mirnoćom i sređenošću u težkoćama i borbama života kao i vršenju svoje apostolske zadaće. On je na tvrdom ležao, dnevno se čitav umivao ledenom vodom, izjutra ne bi ništa jeo, u petak bi samo malo jeo tako, da osjeća glad, često bi u najboljem teku prestao jesti. Svaki dan bi gimnasticirao (kako je on uistinu znao divno shvatiti pravu važnost gimnastike u našem životu!). o sebi ne bi nikad ništa govorio. jednom mjessečno ne bi ništa jeo kroz 24 sata. Suvišak svojih dobara bi siromahu poklonio. (A kako je on uistinu mnogo u sebe nalazio suvišna! Ne misleći na svoju sutrašnjicu ili svoju udobnost!). u svojoj boli ne bi nikad govorio (…) Poniženja bi pred ljudima s veseljem primao.

O svemu tome nam govori njegovo »pravilo života«, a i mnogi primjeri iz njegova života.

On je obilazio neumorno, pa i bolestan, naša sela i gradove, održavajući predavanja i organizirajući mladež. On bi pohađao siromašne obitelji na periferiji, prijateljevao bi s radnicima i siromasima žrtvujući se za njih.

Njegov čitav život je bio žrtva, a na kraju i sam taj život on sviestno i radostno žrtvuje »za hrvatsko Orlovstvo«.

 

I naš »križarski tjedan žrtve« ima isti taj smisao. Prva, najveća i jedina zadaća mu je da se i mi naučimo žrtvovati, izgarati u radu za dobro bližnjega. Kad se to naučimo onda ćemo osjetiti onu neslućenu sreću, koju Bog daje onima, koji Ga ljube, kad se to naučimo, sve će nam biti lako, sve će nam postati jasno.

Naš tjedan križarske žrtve pada neposredno pred Božić, a nije li to ujedno i vrieme, kad u karitativnom pogledu treba najviše djelovati. Do sada se još uviek premalo govori poduzimalo u tom pogledu. Ove godine nas na taj rad napose potakao i naš preuzv. nadbiskup. Razmislili smo i djelovali do skrajnosti nesebično. To je bila prva žrtva! To je bilo križarski!

Ulogu žrtve u našem križarskom radu dobro je uočio i naš sveuč. prof. dr. A. Živković, kad u drugom svezku svog velikog djela »Katoličkog moralnog bogoslovlja« govori o požrtvovnosti i kaže: »Gdje se pojedinci žacaju pred žrtvom, nema uspjeha. Zato je križarska organizacija po našim krajevima posvuda liepo uspijevala, jer je svoje članove prema svojoj lozinci oduševljavala i izgrađivala.

Da je tako, pokazao je i ovogodišnji naš »tjedan križarske žrtve«.

Mi imamo uzor! Čovjek žrtve je pred nama. Nasljedujmo ga! Nastavimo sa žrtvama. Prikažimo i strpljivo podnošenje raznih tegoba, koje nam donosi svaki dan. Žrtvujmo kao i on, da se raširi Kraljevstvo Kristovo u dušama, žrtvujmo za naše Križarstvo, za pobjedu katoličke misli u Hrvatskoj.

 

J. Barin