Dr. Drago ČEPULIĆ, «O jubileju Paula Claudela», Nedjelja, Zagreb, 16. srpnja 1944., br. 25, str. 6

O jubileju Paula Claudela

S pojavom Paulom Claudela ulazi jedna nova nota u francuzku knjigu. Ta se nota nadovezuje na simbolizam, i na Rimbauda, ali u Claudela ona dobiva izrazito katolički značaj. Claudel je pjesnik, koji poput Beethovena u glasbi, mnogo drži do umjetnosti, kome je ona tako središte bića njegova (pa čak i svieta), da tu zapravo umjetnost postaje nekom vrsti metafizike te se kreće na vrhuncima čovječanskih pitanja i na tlu vjere.

Da li je to još umjetnost, pitao bi se onaj, koji je vičan pod umjetnošću računati pitanja stila, tehnike, oblika i sl. A kod Claudela, se sviet nekom po sebi razumljivom logikom sav kreće u liturgiji božanskog određenja i smisla, svaka ura dana (i podne i veče) nosi svoj metafizički pečat Božjeg opredjeljenja, svaki događaj se biblijski, starozavjetno, nemilostivo odigrava u krugu Promisli (odakle često onaj izraz: »i eto!«), sve je zaronjeno, ili bolje reći, sve tako prirodno izranja iz krila Svemogućnosti i Svemisla, te se čovjek tu pita, da li se nalazi pred umjetnikom ili pred metafizičarom. Nije čudo, da se Claudel sada dao na čitanje i na studij, isključivo na studij Biblije, ta zar i ima još gdje takav elan umjetnosti, metafizike i vjere, kakav se odražava u svetim knjigama. U vjeri je Claudel našao čvrsto tlo, ali tlo onakovo, kakovo obećaje i daje Stari Zavjet, tlo, na kome svatko smjesta osjeća da je stupio u najveću stvarnost, da mu ovdje noga ne može u ponor, tlo čvrsto, pa čak i Ruka, koja je kadra učvrstiti nogu, koja je došla na rub i zakoračila u ponor… O divnih li knjiga Staroga Zavjeta, o Mudrosti; kolika tu snaga govori, koja se božanstvena sigurnost, kolika nazočnost Božja tu odaju!

Umjetnost se ne sastoji samo u pitanjima oblika i tehnike i malo je pjesnika, koji su toliko intelektualni koliko Claudel. Uostalom je to značajka čitave francuzke književnosti, da nosi biljeg intelektualnosti. To kod Francuza ništa ne začuđuje. Ne začuđuje kod onoga naroda, u koga je zakonodavac Parnasa u XVII. stoljeću klicao:

»Aimez done la raison!«

Samo što ovdje to nije razum racionalista, nego je tu intelektualni sadržaj vjere dan svim onim toplim impetusom duše, koja ga proživljava. A u vjeri, u Bibliji, u liturgiji je Claudel našao opet sebe; jedno jadno izgubljeno, dekadentno diete XIX. stoljeća odkrilo je smisao svakog životnog pokreta, i »sve se nakazne stare karte izgubiše«, kao kod Kolumbo odkri Ameriku, te se pojavi prava karta svieta. »Zdravo sviete stvari vidljivih i nevidljivih. Sviete sada podpuni, ja te pozdravljam katolička srdca!«

Odkrivši tako sviet »sada podpuni«, sviet naravi i Nadnaravi, on osvoji za nj i pjesnika Francisa Jammesa, drugo nesretno diete dekadence. Sada oboje znađahu, kome živu; i tko u Bogu živi, taj znade i vrlo dobro znade i imade dokaza i znakova, da ne živi u tlapnji; ne, ne, sve je tlapnja, ako Boga nema i gdje Boga nema. Grdo se varaju oni, koji sažaljuju one, koji vjeruju. Uostalom to se više tako sbivalo u XIX. stoljeću, da je bilo svoga sažaljavanja. Ali danas se sve bolje znade, tko je Bog i gdje je tlapnja. Claudelova djela su sva natopljena Pismom, liturgijom; ali ne, niti nije dobro ovako se izraziti, jer Claudel je zapravo izrastao iz one divne rieči, iz one snage Biblije; On se kreće, kao što se kreće tielo u zraku, u atmosferi Boga, Crkve i svetaca, te se ne zna, gdje su tu granice vjere, gdje li počinje umjetnost? Tako je Claudel jedan od onih velikana katoličke moderne književnosti, s kojom nas je ovdje (i mene u Parizu i nas sve ovdje) upoznao naš dragi Ivan Merz. O djelima je Claudelovim kod nas bilo pisano više puta. Sad ostaje još ovo da se kaže, da će se sve dalje, sve to bolje vidjeti zasluge i veličina rada našega Ivana, koji je tako mlad toliko u pet, šest godina dao svima nama (i meni) da će se onog dana, kad se i u Hrvatskoj sve više roneći u Bibliju i liturgiju nađu i kod nas pisci, koji će poći tragom Claudela i Huysmansa, da će se onog dana odkriti njegovo značenje kao pionira. Iz doživljavanja Biblije, iz sile rieči starozavjetnih, iz ljepote liturgije izronit će i kod nas možda umjetnici pera, koji ne će ostajati kod obćih tema vjerskih, već će se upustiti na ocean Božji, sa njegovim golemim, obzorjem i s njegovim svetim blagom pohranjenim u Crkvi, u liturgiji blagdana, sv. Trojstva i svetaca i svetica sveobće Katoličke Crkve. U odkrivanju ovih novih, plodnih, blagoslovenih, svetih i zasad kod nas tek možda naslućenih mogućnosti, polazeći od našeg pionira, čiju će važnost uvidjeti jednoga dana i pisci profanih knjiga i učbenika, koji sad o Merzu ili ništa, ne znaju ili ne mare znati, mi se sjećamo sa zahvalnošću genija Claudelova, genija svoje vrsti, nove vrsti, koji je u poeziju pretočio, ne, čija je poezija sama po sebi (reći bi) liturgija, metafizika kršćanskog zbivanja svieta.

Negda kod nas nisu molili iz molitvenika za službe Božje misu iz misala, prevedenoga na hrvatski, još nema kod nas ljudi, kojima bi toliko prilike kao Ivanu dopuštale, a koje bi sigurno i sklonost vodila tolikom snagom, te bi se srasli u životu sa svetim Knjigama, s Mudrošću onih divnih poučnih i proročkih knjiga Staroga Zavjeta, s onom bujnom florom katoličke liturgije u tri kruga, božićnom, uzkrsnoan i duhovskom, još nema kod nas takovih ljudi, ali ima svemu tome klica. Još nema u nas Claudela i Huysmansa, premda je zaslugom Ivana Merza tu položen temelj. I kad se možda jave u nas Pjeanii, čije će vjersko nadahnuće odavati snagu Verlaine-a, Baudelaire-a, Baumann-a, Claudela, Jammesa, Cardonela i dr., onda ćemo se morati sjetiti i Ivana Merza. Od pjesnika koji pjevaju ne vrieđajući Boga, i onih, koji se sjete i Boga, pače i onih, koji pjevaju Bogu, do onih, koji dišu liturgiju, kao što se zrak diše, te prema tome i pišu, još ima više dana (i mjeseci) hoda. Takav jedan, koji sav diše (i piše) u atmosferi Crkve, Biblije, liturgije, i koga se za zahvalnošću moramo danas sjetiti, jest i francuzki diplomata Paul Claudel.

Dr. Drago Čepulić