M. Š., «Ideal nove Hrvatske», Nedjelja, Zagreb, 20. veljače 1944., br. 5-6, str. 7

Ideal nove Hrvatske

Prenosimo sliedeće redke iz ugledne isusovačke revije »Život« br. 2. 1943. travanj-lipanj.

Sad još možda ne shvaćamo dosta, ili ne shvaćamo barem svi. Sutra, kad se sve sruši, i kad budemo morali kamenjem s razvalina sve iznova zidati – onda ćemo shvatiti. Kad budemo na planovima krvavog izkustva počeli podizati novi, sretniji, posvećeni dom; katedralu mladosti; Hrvatsku Božju i ničiju više – onda ćemo shvatiti. Kad budemo kušali smjestiti i u svoju dušu i na zidove svih duša ko sebe vječno svietlo mladosti – onda ćemo shvatiti.

Shvatit ćemo, da nam više ne treba idola i idolatrije. Da moramo zbaciti i zgaziti, jednom za uviek, sve plitke doskočice vraga, koji nam se gura pred oči u prividnom blještavilu, koji izkače pod raznim krinkama i kričavim bojama – u ruhu rasizma, liberalizma, komunizma i dilentatizma svake ruke – želeći zatvoriti i upropastiti naš narod i naš katolicizam. Shvatit ćemo, da moramo izčupati iz sebe bezglavu i nerazumnu podvijenost; žalostno i bolno, tragično i smrtonosno strančarstvo na terenu katolicizma; svaku nastranu politiku katoličke apostolske revnosti, osim »politike« Kristove i Papine.

Shvatit ćemo, da nam je mjesto idola potreban ideal. Magnet i sunce, to svietli i prikuplja razturane snage u frontu pobjedničke mladosti i vodi je k uzvišenom cilju.

Znate li, što je ideal? Da li ste kada stali pred jednom pojavom, pred čovjekovom dušom, koja bi vas naglo pograbila, čvrsto i nepopustljivo vas držala i nosila prema suncu? Tako, da za neko vrieme niste osjetili tla, blatna i opora životna tla pod nogama. A i zrak se oko vas nasmjehnuo, zamirisao je i napunja vam grudi ognjem! Eto, tako nekako postupa ideal s čovjekom. Ščepa ga svojom nepatvorenom veličinom. Nosi ga k Absolutnoj Dobroti. Jača ga i puni neutrnjiv sjajem.

Takav ideal nam je potreban. I dani naše omladine. Žude za idealom – za pravom, Božjom, nebeskom pojavom, koja bi kao plamena okomica presjekla učmale vodoravne linije svagdašnjice i sugestijom Kristove ljubavi obnovila naša srdca.

Bogu hvala i njegovoj Providnosti! Ona nam je u Ivanu darovala takav ideal. Izkupila je, ta otčinska Božja Providnost obećanje dano našim otcima, da će nas navieke štititi Bog Hrvata. U liku pokojnog svetog pionira KA mi motrimo posebnu zaštitu Božje Dobrote.

Ivan Merz je Božje Poslanje našem narodu. On je, prije svega, Božja poruka našoj mladeži. Neshvaćen za života, signum contradictionis unutar katolicizma (Žanko), gotovo samljeven pogrdama i napadajima i s livevice i s desnice, u današnjim ratnim dozivanjima progovara on silno i privlačivo. Nameće se, ali ne nametljivo. Sja, ali ne zasljepljuje. Javlja se na svim frontama, među svim grupama našeg katolicizma. Izkrsav nad svim formacijama i formulacijama naših pokreta, kao ona jedinstvena blistava točka, u kojoj ćemo svezati, sliti u jedno, nerazdruživo stopiti katoličke snage.

To znači, da smo svi mi Hrvati katolici zapalili u njemu nešto vanstranačko? Nešto nepolitičko? Nešto nepokvareno jalovom ljudskom, himbom i nepostojanošću? Nešto vanredno obćenito – katoličko u neskvrnutom značenju?

Upravo to. Osebine tipičnog, rimskog, papinskog, Kristova katolika razrasle su se u njemu i razcvale u mirisne kaleže savršenstva. Načelo, daje »zakon u širenju Kraljevstva Božjega na zemlji« imati »radnika, molitelja i patnika«, ostvario je on među nama, u neplodnoj poratnoj sredini, kao nitko ni prije ni poslije njega.

Da kratko, bar jednim pogledom, dohvatimo to, »trojstvo« katoličke izgradnje, kako je dozrelo u prototipu naše sadašnjosti i budućnosti, u laiku apostolu Ivanu.

ŽRTVA

Ivan se uzgojio u žrtvi. Njegov životni elan prenesen je k »Bezkrajnim visinama« po Golgotskom drvetu. Shvatio je odsudno, sve svjetsko odkupiteljsko značenje patnji kojima kršćani dopunjuju Kalvarijski čin Odkupljenja i posvećenja. Njemu je »smisao života – mysterium crucis«. Njemu je »odricanje – pravi put Bogu«. Njemu je trpljenje – najjače sredstvo za spasenje i posvećenje duša«. Njegov je život obložen devizom: »trpjeti za druge«. Njemu »život nije mirovanje, nego žrtva«.

Daleko od njega fikcija, da je žrtva sama sebi svrhom. Ili, da su svi pozvani na isti stepen mrtvenja. – Žrtva je sredstvo. Iz grieha nuždno i nenadoknadivo. Kristovom patnjom preobraženo. Bol i svaka groza prođoše kroz Božansko Srdce Spasiteljevo. Ono ih je pobožanstvenilo. U tom ih duhu prima Ivan junački na se.

I spavanje na podu, u rano ustajanje, i mjesečni strogi post, i put na mjesta podmukle, jezovite osame, i hladno tuširanje, i svladavanje očiju, i herojsko odricanje liepe književnosti s medenim stilskim poslasticama, i podpuna, djevičanska, nedostupna povučenost u krajeve sniežne čistoće – sve su to obilni dokumenti njegove osobne žrtve. Sve je to poslužilo – njemu, Orlu kao odskočna daska, koja ga neobjašnjivom snagom prebacuje u sviet viših vrednota, u posjet Svetoga Grala, što ga dohvaćaju neokaljane ruke.

EUHARISTIJA

Euharistija je sredstvo liturgijskog kruga. A taj krug posvećenja, prestaje vlastničtvom Ivanove duše. Ivan se ne gubi u liturgiji. On u njoj i od nje živi. Ne hvata se tričarija modernističkih pokušaja, da Božju dramu Mise i Sakramenta prekroji po svom ukusu. On Misu prihvaća u razpoloženju učenika s posljednje Večere i Žalostne Djevice, đakonice pod križem. A sakramenti su mu put k najsavršenijem jedinstvu, za koje je molio sam Božji Sin.

»Liturgija je izražaj duše Crkve«, kliče u zanosu. Ona nam pokaže, da zavirimo »u unutrašnji život Božji«.

U njoj se, kaže, odvija isti život, kakav je i u Gospodinu: po njoj vjernik proživljava »sve faze vječnog života Kristova«. Ona nas veže s ostalom braćom u Kristu baš savez Euharistije i liturgijskim razmatranjem. Time svaki katolik postaje »velik i univerzalan«.

Sva se liturgija kreće oko misterija žrtve i Euharistije. Odakle izbija ona prekrasna, djetinja smjernost i pripravnost Ivanove duše, da ga Euharistijski Bog zarobi svojom ljubavi i konačno dovede do dubine Presvetoga Trojstva. »Euharistija, piše, napunja dušu razsvjetom, koja je svjetlija od dana«. Vjerujem, da je to bila svietiljka sprovodnica, koja ga je mamila i pratila onamo, gdje nas čeka Otac, Sin, Blažena Djevica Marija, u Duhu Svetome, Apostoli, Mučenici, Anđeli, Djevica, Toma, Mahnić – svi oni bezkrajni svietovi Apokalipse«. On je sigurno, kako to razabiremo iz »ratnoga« i »civilnoga« dnevnika, pošao u te strane i zastao pred »nevidljivim realnostma« (Žanko). »Rano sam ustao«, piše za vrieme rata, »otišao na svetu Pričest i nastojao sam se zadubiti u taj misterij. – Nisam vidio sve, no kano da sam osjetio kao u nekoj magli one znakove, ono nešto, koje pokreće, pa iza toga Madonu sa Djetetom, a uz to On još veće, koje sve skupa, što sam osjetio, sjedinjuje u Hostiji.«

Dalje ne treba ići. U tom žarišu Ivan je našao sve: odkrivenje Boga, Njegove Majke, svega svemira u novom, spasenom izdanju. Kroz Euharistiju, to znači kroz božansko Srdce, kroz sav taj skriveni a realni život, ponire on u srž svake srži, tu oduzljava čvorove svih sumnji, tu olakšava i sebi i drugima svaku muku. Kako je dobro pogodio!

U tom je Ivan ideal. U životu s Božanstvom, noseći na ustnama rieč Hvala, a u grudima plamen svetišta. Isus je rekao Ja preko njegovih usta; on je govorio Ja u Isusovoj osobi – a kruh i vino, lišeni prvotne biti, postadoše za nj trajno ognjište prisutnosti.

Čini se, da je Ivan često molio poput Katarine Mansfielt: »Gospodine, daj da budem kao kristal, kako bi tvoje svietlo moglo sjati kroz mene.« Taj kristal, svoju dušu, izbrusio je životnom borbom i svakodnevnom žrtvom. Približio ga je snažnim duhovnim naporom »ognjištu sječnih zraka« (Claudel) Jer, doista, apostol i nije ništa drugo, nego svjetionik, postavljen iznad zapjenjenih površina, s koga Kristovo svietlo pomaže svietu u tminama.

Kako je Ivan utkao u svoj život ideje apostola, znadu svi njegovi apostolski suradnici. Oni su nam na njemu odkrili mnogu stranu divne dirljive gorljivosti; svetog, neustrašivog naprezanja i zalaganja za Božje interese. A po drugoj strani začudna čednost, jednostavnost i nevoljkost, da se pokazuje i iztiče. Na temelju žrtve i liturgijskog života a te su realnosti kod mnogih u njegovo vrieme izčezle sa životnog vidokruga – postavlja, savjestno se izobrazivši u Bogoslovlju, Mudroslovlju, papinskim enciklikama i zdravoj katoličkoj književnosti, visoku zgradu apostolskog rada. Po njemu se zapravo upoznasmo s »integralnim«, to znači nekompromisnim i nepolitičkim katolicizmom. On je izbacio u naš okuženi, bljutavi i nezdravi zrak odrješitu Paolinsku parolu: Aut catholicus – aut nihil! – gdje katolik nosi u sebi izpunjenje apostolskoga poziva. On je svojim nepotamnjenim pogledima prodro i u bit Hrvatskoga Naroda, odkrio pod poviestnim naslagama žilu žive vode Kristove i naviestio spas našega katolicizma – a time i spas Naroda – u trajnom zagrljaju svete Crkve.

Ivan je bio prava apostolska pojava, ostvarivši u sebi ideal apostola Katoličke Crkve. To će mislimo, biti prekretnica naših mladih katoličkih pokreta to – ta rimska, podpuno katolička, nepolitička i nadekonomska izgradnja mladeži. Tu će poprimiti naš katolicizam od Ivanove osobe ono žarko svietlo, što ga je taj Božji Orao, Prometej Božjega ognja, pribavio ovome Narodu.

IDEAL NOVE HRVATSKE

Kroz ovo petnaest godina po Ivanovoj smrti, iza njegove rane, svibanjske smrti, prohujalo je nad našim domom bezkraj problema. Digla su se i ušutjela tolika pitanja narodnoga i katoličkoga života. A u svim tim pitanjima i problemima svjetlucala je krasna i duboka ljudska želja: Stvoriti u Hrvatskoj novi rod! Makar uz koju cienu! Makar po kojem uzoru! – I mnogo se žrtvovalo. I različiti se nizali uzori: od najliberalnijih do najtotalitarnijih sistema, što su oko nas grabili i gutali narode; od liberalizma do komunizma – sve je to htjelo steći građansko pravo na ovoj prosvjećnoj Zvonimirovoj grudi i svojim udama ravnati našom narodnom – katoličkom sudbinom.

Danas – kad su nas izdale te nemoguće teorije ateističkih, novopoganskih i komunističkih iluzija – ona želja, da stvorimo novi rod na ovoj zemlji vjekovne slave, nije umrla. Još je jača, još krvavija, još kobnija. Jer bez novog roda, nema novog poredka, za kojim vapijemo. Hoćemo li tu želju u zbilji provesti? Možemo li je provesti? Možemo, ako nađemo uzor totalitarno shvaćena katolicizma i izpravno shvaćena života. Ako nađemo i usvojimo ideal Nove Hrvatske.

Kolebanje u izboru ideala značilo bi na kocku, na nesigurnu pliticu odsudne vage stavljati budućnost svoga katolicizma i naroda.

Bog nam je ponudio ideal. Ivana Merza. On je medu nama živio zato, da nas nauči živjeti. Trpio je medu nama, da nas uči trpjeti. Radio je, da nas nauči raditi. Ljubio Boga i bližnjega, da to isto nauči i nas. To valja prihvatiti i nasljedovati.

Uostalom – naša se sadašnjost instinktivno vraća k njemu. Osjećamo njegovu katoličku nadmoć i toplinu njegove duše na nebu, koja nas može poučiti i ohrabriti. Zato se – ovom prigodom – zavjerimo u tišini i svetištu duše, da ćemo čuvati i povećati baštinu, koju nam je uz vanredni samopriegor namro: a to je Božja, Kristova i naša Hrvatska!

To katoličko obećanje popratimo molbom, da milostiva Providnost, ako je to na veću Božju slavu, to prije objavi svietli lik Ivanov čitavom svietu s katoličkih oltara…

M. Š.