Dr. Ivan Merz na bojištu

Jedan Ivanov nešto stariji prijatelj s ratišta iznio je u «Hrvatskoj Prosvjeti» 1938. izvadke iz svojih ratnih bilježaka 1914.–1918. Kako je to bila upravo 10-godišnjica Ivanove smrti, objelodanio je u «Hrvatskoj Prosvjeti» 1938., str. 331.–337. svoje ratne uspomene na dra Ivana Merza. Šime Lukin donosi sliedeće dragociene podatke o Ivanovu životu na talijanskom ratištu u siečnju i veljači 1917.:

«Dosso del Fine 1917. – strašna je zima – visina 2021m… Nekakav put postoji od Osteria del Termine na asiaškom platou do Dosso del Fine, ali samo do visine od tisuću metara, a zatim se ide kroz snježne tunele, preko gorskih kosa, uviek u pogibelji od lavina… U to vrieme bio sam na dužnosti kod stožera puka kao častnik za vezu – tekao mi je bio život, jer sam po čitave dane i noći morao biti u vezi s bojnama te s višim zapovjedničtvima otraga. Morao sam sve viesti skupljati i sređivati, te ih dostavljati pukovniku… Tako se jednog dana početkom 1917. god. najavio kod mene jednog hladnog jutra neki mladi i mršavi čast. pripravnik. Strogo je vojnički pozdravio u odori bosanskog vojnika s fesom na glavi, a vunenim šalom oko vrata: – Herr Leutnant, Kadett-Aspirant Hans Merz stellt sich gehorsamst zum Befehl vor. – Jedva sam ga pogledao, kad sam mu čuo ime i prezime, a u sebi sam promrmljao; opet mi je jedan od njihovih poslan da mi samo smeta i da me ždere. Baš taj čas javljao se brzoglas bataljuna s izvještajem za zapovjedničtvo puka. Dojavničar od službe dodao mi je slušalicu i počeli smo zajedno pisati pojedinačno slova brzojavke. Č. pripr. je ostao u stavu pozor, dok sam primao brzojavku. Skoro sam na nj i zaboravio, a kad sam podigao oči mahnuo sam rukom da uzme stav odmora, te naredio jednom vojniku, neka ga odvede u zaklon za dojavničare do narednika Kudrića i da mu dadu čaj s kruhom. Pročitao sam spis, kojim se dodjeljuje mome vodu laj mršavi kadet Hans Merz, a u spisu je stajalo da je izvanredan skijaš i dobar borac na visokim planinama. – Borac s bielih planina – ironizirao sam u sebi novog kadeta. Pa to ćemo i vidjeti, rekao sam glasnije, kad ga je moj vojnik odveo u zaklon k dojavničarima. U to doba trebao je puk mnogo dobrih skijaša kod odjela za vezu, jer lavine su često kidale brzoglasne uređaje, a onda su viesti morali prenositi skijaši. Novom čast. priprav. nisam htio priuštiti da dobiva hranu u čast. blagovaoni – jer sam mislio da nije naš… Dnevno se morao rano ujutro javljati kod mene na prijavak – davao sam mu težke skijaške zadaće – ali on ih je uviek u redu riešio, pokazao se «stramm», što bi se reklo u žargonu vojnog reglementa, i zbilja pravi borac s bielih planina. Naloge bi izvršio pedantno, ali upravo uslužno i bez protesta, tako da me počeo sve više zanimati i postajati mi simpatičan. Bio je mršav, «šlank» što bi se danas reklo – imao je prilično dug vrat, duga, uzka i plitka prsa – gibke zglobove i nježnu kožu, a vrlo malo masti na sebi – nježno razvijenu muskulaturu. Po vanjštini sam ga tada eto tako medicinski ocienio – liečnici bi rekli za tiela ovakove građe, da pripadaju u skupinu asteničara, a pošto je bio vrlo pedantan, to sam ga nekada pače upotrebio i kod brzoglasa.

Među raznim specialnim kartama i skicama na mom stolicu u zaklonu stajala je i jedna mala knjižica španjolskog jezuita Palaua: Katolik na djelu. Tu je knjigu preradio za hrvatske čitače biskup Šarić, a meni ju je jednom dao pukovnijski svećenik, neki franjevac. Upozorio me je, da je to neki pokušaj modernog De imitatione Christi… Novi je kadet jednog dana vidio tu knjigu kod mene i propisno vojnički me zamolio, bi li mu je htio posudili, «Sie verstehen kroatisch, Kadett?» – «Pače, vrlo dobro, gospodine poručniče» odgovorio je čast. priprav. Hans Merz. Izbuljio sam u njega oči. – Što je taj mladi čovjek, odakle je, kako je ovamo došao?

– Pa odakle ste?

– Gimnaziju (točnije: realku) sam svršio u Banjoj Luci.

– Hm, pa onda dakako da znate i hrvatski.

Dao sam mu knjigu. Onu sam noć mnogo mislio na toga mršavog čast. priprav. i pušeći svoju lulu kod brzoglasa opet sam stvarao krive zaključke. Valjda je sin kojega visokoga činovnika iz Bosne – mislio sam… moram biti dvojako na oprezu… radije ću ga priuštiti stožernom naredniku Kudriću – to je moj čovjek – a on će mladog častničkog pripravnika već udesiti. Nego u to mi je došla nova misao – znao sam da je negdje u Banjoj Luci profesor g. Lj. Maraković – simpatična osoba predratnog đačtva – koji je bio jedan od važnih i jakih ideologa mladoga hrvatskog katoličkog narodnog đačtva… Pokušat ću da vidim, pozna li on našega g. Ljubu – ako ga ne pozna, onda ću ga i dalje držati za osobu, koje se mora čuvati i prema tomu se vladati… Ono jutro, kad se čast. pripravnik javio na prijavak, dao sam mu da siedne i naredio vojniku da mu iznimno donese iz častničke blagovaone čaj s dvopekom i maslacem, jer sam ga htio izkušati. Čast. pripravnik je sladko srkao ponuđeni čaj i grizkao s apetitom dvopek namazan maslacem, pa kad je popio, upitao sam ga odmah – jer sam htio biti na čistu: Dakle Vi ste svršili u Banjoj Luci… A poznajete l' g. profesora Marakovića?

– Bio je moj profesor već od petog razreda gimnazije (realke).

– A da li ste s njim dolazili u uži doticaj?

– Jest, iz organizacije – iskreno je odgovorio.

Ta me iskrenost frapirala – smjesta sam promienio mišljenje i ton govora.

– Vi ste dakle organizirani hrvatski katolički đak?

– Jest, gospodine poručniče. Digao sam se, okrenuo se prema njemu, te mu pružio ruku:

– Dakle pripadamo istoj organizaciji – odsada smo izvan službe a da budemo jedan drugome još bliži, ja, iako sam stariji, reći ću vam: ti – molim Te, izvan službe me tako tituliraj kao druga, kako je običaj u našim organizacijama. – Mladi se č. priprav. kao preobrazio: dietinjski se veselio. Skoro nije znao kako će sa mnom početi razgovarati… Druže – rekoh – odsada si Ti ovdie moj gost – doduše nemaš još pristupa u častničku blagovaonu, ali ja njom upravljam u neku ruku i ti ćeš dobivati od danas u ovomu mome zaklonu častničku hranu. Nosit će ti je moj vojnik, a dat ću ti urediti i ležaj uz mene…

Očajna zima 1917. god. na predjelu Dosso del Fine smetala je skoro svako kretanje, ali za nas dva odtada je bila ugodnija i snošljivija. Kad bi Ivo trebao da kroz vijavicu prođe s brzojavkom do koje bojne ili kojega drugog zapovjedničtva, izgubio bi se kao striela niz biele planine, a vraćao bi se promrznut, ali veseo natrag u zaklon, gdje bi ga čekao topli čaj s dvopekom. Ironizirao sam ga odtada, ali ne više zlobno kao prije, kad je bio dodieljen mome vodu, i pozdravljao bih ga: Borče s bielih planina, uđi – popij čaj – to bar pripada borcu s planina. On se smijao i nastojao i u meni dignuti duh, jer sam u to doba već počeo zbog težkih prilika očajavati… Jedne strašne noći dok je vijavica nosila bregove sniega oko nas, mi smo opet u kutu zaklona uz peć razpravljali svoju omiljenu temu: što treba da stvara naša đačka organizacija? Prof. Maraković je stvarao organizaciju za odgoj značajeva – veli pok. Merz – … A pošto si i Ti bio u njegovoj organizaciji, borče s bielih planina ergo: što sliedi? – nastavio sam ja s podsmiehom. On se vrlo zacrvenio jer je bio vrlo skroman.

– Govori, govori, častnički pripravniče!

– Pa on je eto htio uciepiti pojam što je znčaaj.

– Dobro si se izvukao – smijao sam se njegovoj skromnosti.

Međutim je on dneno sve više i više čitao knjižicu «Katolik na djelu» i ne samo čitao, već je počeo o tome i sa mnom na dugo razpravljati. Vidio sam, da je taj mladić na putu, da postane moderni praktični katolički radnik. A onda opet jednog težkog dana morao je borac s bielih planina u Bozen – morao je odnieti neki izvještaj na više zapovjedničtvo. Obskrbio sam ga pričuvnim obrocima, a on je pritegao karabinku preko leđa – omotao vuneni šal oko vrata i preko prsa – stavio noge na skije i strjelovitom se brzinom izgubio preko bielih planina. Nisam zabilježio datum toga dana, ali kad se vratio poslije nekoliko dana, došao je natrag osobito veseo, a ja sam mislio da ću ga morati poslati u bolnicu.

– Šta ti je, da si tako veseo? Ja bih poslije takova napora klonuo.

– Slušaj, u Bozenu sam našao jednog franjevca. – On mi je i ime spomenuo, ali ga nisam ubilježio; i samo znam, da je bio profesor teologije. Ivo se sprijateljio s njim i kroz ono vrieme, što je morao biti u Bozenu, regbi da je taj franjevac na njega osobito djelovao. Uputio me u tajne sistematske meditacije. – Skoro nisam ni razumio, što je s tim htio reći.

– Nego molim Te jednu važnu stvar.

– Koju?

– Ti to možeš, pusti me kojiput k njemu u Bozen… nađi mi tu mogućnost.

Tako je usrdno molio, da mu nisam mogao odbiti. Puštao sam ga često u Bozen i on je svaki put dolazio veseliji natrag. – Znaš, reče mi jednom – prof. Ljuba Maraković me primorao na sistematski rad u svemu – sad eto vidim vriednost tih rieči, odkada sam se počeo družiti s tim franjevcem.

Ne mogu reći da mi nije bilo težko biti bez njega po koji dan, jer su prilike bivale sve teže i teže, ali ja bih uviek našao načina da ga pustim u Bozen i da ga obskrbim hranom. Ivo je odlazio obično svake nedjelje u Bozen… Zadnju temu, koju mi je razvijao pred moj odlazak od puka bila je: Čovjek mora biti u svome zvanju na svome mjestu. O toj temi on je mnogo razpravljao s otcem franjevcem te mi je govorio, da će mu to biti najmilija tema, koju će praktički obrađivati kad se vrati iz rata… Posjedovao je silnu energiju i karakter i sve je sistematski počinjao i svršavao. Mršavi č. priprav., borac s bielih planina, htio mi je na polazku dati što veći dokaz svoje ljubavi, te mi darovao svoju najdražu knjižicu: De imitatione Christi. Ta se knjižica i danas nalazi kod mene – na kojoj je on upisao vlastoručno: Merz Hans, Dosso del Fine 19. II. 1917. VI. I. D. III. Korps XI. Armee. Tko pozna pok. Merza, zna, što je značio taj dar. Težko smo se razstali. Toliko mi je puta naglasio, da pohodim, ako budem mogao, prof. Marakovića, njegova učitelja. – Njemu sve zahvaljujem – znao bi reći – a to mi je i u onaj zadnji čas ponovio, kad sam se spustio niz biele planine u dolinu, kud me je izpratio…»

Čuvari Merčeve baštine

U zadnjem smo broju »Nedjelje« iznieli nekoliko pogleda na križarsku organizaciju i križarsko djelovanje, prigodom 15-godišnjice osnutka »Križara«. Tom smo prilikom istakle neke bitne oznake hrvatskog križarstva, koje su značajne za rad ove naše omladinske organizacije Katoličke Akcije.

Ovaj bi članak htjeli posvetiti također značajnoj godišnjici i upozoriti našu javnost na jednu specifičnu osobinu hrvatskih Križara, htjeli bi osvietliti poznati epitet: »Čuvari Merčeve baštine«.

Pojava je dr. Ivana Merza od epohalne vriednosti za naše hrvatsko katoličko gibanje XX. stoljeća. Pojedinci tipa dr. Ivana Merza ne rađaju se svakog decenij, oni su posebna Milost Crkvi i narodu. Merz je ne samo zaslužan za primjenu načela Pija XI. o organiziranom radu svjetovnjaka pod vodstvom Crkve, nego je – a to je za one koji iza njega dolaze mnogo važnije – svojim primjerom živi dokaz ostvarivanja kršćanskog poimanja života, ostvarivanja kršćanskih načela u družtvenom životu. Merz je najbolji demanti svih onih tvrdnja njegovog, a i svih vremena, da jaki intelektualac ne može biti kršćanin, da ne može svoja nastojanja uskladiti s načelima Evanđelja. s načelima koja Crkva propovieda. Merz je u svom životu i u životu hrvatskog Orlovstva ostvario radikalne smjernice Papa za obnovu osobnog, obiteljskog i družtvenog života (česta sv. Pričest, odieljeni odgoj mužke i ženske mladeži, liturgijski pokret, provođenje intenzivnog duhovnog života) svojim je radom postao pravi »muž enciklika i silaba« te svojom snažnom ličnošću doista postao predstavnikom »novoga gledanja«, a svim svojim duhovnim baštinicima ostavio zaista veliku baštinu. Križari sa danas, a i kroz 15 su godina svoga rada uviek bili, ČUVARI MERČEVE BAŠTINE.

(…)

Križarstvo nije samo »čuvalo« Merčevu baštinu i ostalo kod toga da se samo priznaje čuvarem te baštine. Križarstvo je svoju zadaću čuvanja onoga što mu je Merz ostavio, izvršilo podpunim oživotvorivanjem načela koja je Merz širio i provodio. Križarstvo je neodstupno stajalo na Merčevom programu i svojim metodama, svojim radom opravdalo ovaj poziv. U tome je jedna – rekli bi osobitost križarstva među svim drugim katoličkim organizacijama u Hrvatskoj, osobitost koja je pozitivna, osobitost koja u jednom pogledu čini križarstvo križarstvom.

I druge katoličke organizacije kod nas prihvaćaju i ostvaruju ona načela koja je zastupao dr. Merz, ali ni jedna od tih organizacija ne naglašava svoju povezanost s dr. Ivanom Merzom, ni jedna svome članstvu ne ističe Merza kao živi i glasni primjer za kojim mora ići. Mišljenja smo da je ova povezanost između dr. Merza i Križara tako značajna i velika da će ona i u budućnosti, kao i minulih 15 godina križarskoga rada, biti od vrlo velikog uticaja na formiranje križarskih boraca, kao i na djelovanje ciele križarske organizacije. A i pravo je, da se ta povezanost ističe i u radu organizacije provodi.

Križari su bili i ostaju čuvari Merčeve baštine. U tome je njihova značajka u prošlosti, to će biti zalog njihovog uspjeha u budućnosti. Čuvati Merčevu baštinu dužnost je svih hrvatskih katolika, ali posebno hrvatskih Križara, jer je dr. Merz bio prvi (…)

Nova knjiga

Kako smo zadnji put javili, upravo se dotiskava knjiga »Dr. Ivan Merz – izabrani spisi«, koju je uredio i istoj uvod napisao sveuč. Prof. Dr. Dragutin Kniewald. Neka sva bratstva odmah naruče ovu vriednu knjigu, jer ne smije biti križara, koji ne bi dobro poznavao najznačajnija djela brata Ivana Merza.