|
|
|
Glas Koncila, br. 11, 5. VI. 1966., str. 11-12.
LJUDI NAŠIH STRANA SVETAC ZAGREBAČKOG ASFALTA Prije 38 godina, u pretpodne 10. dana Gospina svibnja, otišao je iz naše prilično burne sredine mladi profesor dr. Ivan Merz. Ove godine, 16. prosinca 1966, navršit će se 70 godina otkako je ugledao svijet u Banjaluci. Zagreb ga je poznavao kao "sveca sa svog asfalta" - hrvatski katolici kao energičnog apostola svoje mladeži. Domovina mu se sve više preporučuje, Crkva se za nj sve više zanima.
PARADOKSI VELIKOG ŽIVOTA
Dijete odgaja roditelje Ivanova se kolijevka zanjihala u banjalučkoj liberalnoj sredini. I tata Mavro i mama Terezija bili su dobra srca, ali religiozno prilično prazne duše. Ivan je imao bicikl, teniski pribor, sve pogodnosti za školu i zabavu; roditelji su pa poučavli bontonu, uvodili u pristojnu činovničku sredinu, mislili na njegovu karijeru. Ali su mu rijetko govorili o Bogu, o Kristu, o Crkvi. Ivan je priznavao i ocu i majci dobrotu duže. Žalio je što ih nije prožela jača milost i vjera. Veli sam sebi da bi bio sretan kad bi imao srce kao mama. A pomišlja, ponizno, da bi za nju bila sreća kad bi imala vjeru kao on. I dok oni misle godinama kako da ga smjeste u svijetu, on smišlja kako da ih smjesti u Kristu i Crkvi. Napokon je oca uvjerio razlozima, a majku ljubavlju. Od 1922. u njihovu se domu moli. Majka iza oca dolazi do sve dublje spoznaje, prima sve redovitije sakramente, motri put svoga pametnog sina u novom svjetlu. Svakako paradoks: sin odgaja u vjeri svoje roditelje.
Učenik pametniji od škole U Banjaluci su predavali, kaže Ivan u svom dnevniku, svakojaki profesori. Pred njima je šutio, u sebi osuđivao ako su bili nepošteni i nemoralni, kadikad i pred drugima kritizirao. »Utuvili su mi u glavu toliko laži, da ih se možda još ni sada nisam otresao«, piše deset godina kasnije. Najviše im zamjera što su izvan škole sami neodgojeni, zaboravljaju da su učitelji. On je dobar đak, bistar i okretan. Brzo razabire isitinu od laži, osjeća prazninu i pustoš kad mu pojedini nastavnici ne otvaraju put u srce stvari. Na sreću, javlja se čovjek vjerniji od roditelja, pošteniji od ostalih profesora — mladi nastavnik dr. Ljubo Maraković. Dovodi Ivana do ozbiljnog religioznog razmišljanja i katoličke orijentacije. Merz iz lista »Grala« usvaja lozinku života: Živjeti Istini, Dobroti i Ljepoti! Nadilazi mladom dušom svu nezrelost nastave i polaže temelj širokoj i dubokoj katoličkoj kulturi. I opet paradoks: učenik je pametniji od škole.
Karakter jači od vođe U drugom razredu srednje škole Ivan je stupio u Marijinu kongregaciju. No brzo se ohladio prema sastancima i drugim dužnostima, jer ga je svećenik razočarao. U to ga vrijeme profesor Maraković mora ukoriti, jer iza podizanja drži ruke na leđima... A sam Ivan muku muči, jer se javljaju prvi potresi, nasrtaji strasti, mladenačka ljubav. Ne razlikuje dostatno težine grijeha, neupućen je u ljepotu kreposti. Zaljubljen u mladu protestantkinju, planira idealno život — ali mu djevojku preotima gadna afera: neki je pokvarenjak prevari, a ona se od očaja otruje. Ivan je počeo ponirati u se: piše u Dnevniku napete, psihološki divne i uvjerljive retke o borbi za poštenje, za vjeru, za zrelost. Zagrijan za umjetnost, pomalo za filozofiju i za literaturu — okreće se pohlepno na sve strane i studira. Mnogo više nagnut nad sudbinu srca, u površnoj građanskoj okolini, napreže se da ne posrne. Zaziva Djevicu, upoznaje snagu Euharistije, sve vjernije pribjegava molitvi. Zgrada života diže se uspravno — prema nacrtu milosti i jake volje. Ivan je nakon realke (1914.) otišao u Bečko Novo Mjesto, preko svoje volje, da udovolji roditeljima, koji su ga gledali kao budućega generala! On je nezadovoljan među kolegama. »Njima ideal nije Bog. Oni preziru vjeru, i to je naravna stvar, jer je ne poznaju... Ja ću uteći!« Ne mogavši izdržati, odlazi u Beč. Na pravo, jer je mama tako zaželjela. Ni tu neće ostati do kraja.Njega privlači literatura. Napokon će u Beču početi, a u Parizu i Zagrebu dovršiti studij njemačke i francuske književnosti. Tek je u Zagrebu, nakon povratka iz Pariza, mladi Merz dobio stalnog duhovnog vođu. No i tada njegov mladi karakter, isklesan u borbi života, napose na talijanskoj fronti i u francuskoj metropoli, daleko nadilazi prosjek. Isusovac Alfirević divi se ustrajnosti Ivanovoj dok studira katoličku filozofiju i teologiju. Otac Vrbanek, njegov ispovjednik, motri u čudu kako Bog djeluje u mladom srcu njegova penitenta i priznaje da je Ivan bio neobično jak i zreo za svoje godine. To bi bio treći paradoks: karakter jači od vođe.
DIMENZIJE VELIKE DUŠE
Širina Crkve Ovo je iza vjere u Boga prvi neizmjerni prostor Ivanove duše: Crkva. Uvijek je vjerovao u Boga. I u Krista. No tajna Crkve, koju je upoznao pravo tek nakon rata, došavši u Pariz, ušavši u redove prosvijetljenih katolika, dala je sav smisao njegovu životu. Čuvši za smrt biskupa Mahnića, bilježi 1920. ovu molitvu: »Naš Mahniču, moli za nas! Moli se da iz našega pokreta nikne što više snažnih ličnosti, koje će raditi samo za presvetu Crkvu Katoličku!« Crkva mu se otkriva kao struja u moru čovječanstva koja milosno hvata i naprijed vuče odabrane. On to vidi, iako mu oči sve više slabe, vidi duhom koji se postupno i stalno diže i čisti. Merz je spoznao da Crkva nije obična organizacija ni klub. Nije ustanova po ćefu ljudi, niti se može zamijeniti nekom drugom ustanovom. Crkva je Krist na zemlji, sva okupljena oko Petrova nasljednika, kome Ivan daje ime posuđeno od svete Katarine Sijenske: "Slatki Krist na zemlji". Crkva je sagrađena na temelju apostola, vjeruje Ivan. Nošena je radom i žrtvama svećenstva i budnoga laikata. Iznutra je grije Prisutni i Žrtvovani Krist, poučava sam Božji Duh, nad njom bdije sama Majka Božja. Crkva je pokrenula Ivanovu misao prema redovništvu. Obavio je 1923. godine trodnevne Duhovne vježbe. Molio je svjetlo: da li da postane isusovac ili da ostane kao profesor vani, u svijetu. Bog mu je dao jasnu spoznaju da ga Crkva želi u prvim redovima laikata, koji se u Hrvatskoj počeo formirati. Crkva jedina - u svoj svojoj širini i dubini - daje dovoljno mjesta pravom oduševljenju: ona je Božja i ljudska, u narodu i za sve narode, sveta i misijska.
Visina molitve i liturgije Ivan je zarana naučio istinu koju biolog Carrel brani: da je molitva potrebna kao kisik i disanje. Nije molio tek da govori. Molio je da se pokloni, da zahvali, na nešto golemo isprosi. Dnevnik s fronte nije uprskan blatom i naturalizmom kao Remarqueove i Barbusseove knjige. U njemu je mnogo osobne nevolje, ali još više beskrajne nade. Ivan je u alpskim gudurama naučio kroz tutnjavu topova usrdno moliti. Njegova je iskrena duša doživjela egzistencijalno svu ograničenost, ali i svu sreću, što se može obratiti preko Sina i Majke k Ocu. U Lurdu je naučio — veli — svu vrijednost Gospine Krunice. U Parizu snagu pobožnosti presvetoj ljubavi Kristovoj i njegovu Srcu. U Zagrebu napokon usavršava misaonu molitvu, dnevno razmatra i roni u otajstva Božje Objave. Idući zagrebačkim asfaltom prebire zrnca krunice. Pohađa Marijina svetišta u Bistrici, Remetama, na Kamenitim vratima — i dugo, dugo moli. Svaku je večer pretvorio u radosnu pripravu za sastanak s Bogom. Svako jutro prikazao čitav dan sa svim radom i svim teškoćama, Srcu Božjemu. Ipak je Merz ostao u sjećanju svojih znanaca prije svega kao čovjek liturgije. Da je doživio koncilske naše dane, kako bi bio sretan! On je već tada nosio svoj omašni francuski misal da iz njega svaki dan prati i prinosi svetu Žrtvu. Prostudirao je liturgijske propise, preporučivao je čestu Pričest pod samom svetom misom. Merz je u svojoj doktorskoj dizertaciji obradio liturgijsku temu - "Utjecaj liturgije na francuske pisce - od Chateaubrianda do danas". Volio bi se dušom vezati uz kakve samotne opatije i ondje poput Huysmansa i Bloya drhtati pred Raspetim. Ali je njemu Bog dosudio da sveti žar oltara baca u mlada srca širom Hrvatske.
Dubina žrtve "Smisao života je otajstvo Križa" - bilježi Ivan kao ratnik u Italiji. Čitav je njegov život bio ratna fronta. Stalno je patio - i tjelesno i duševno. Borba za vjeru i čistoću, za ispravna načela Katoličke Akcije i same Crkve - bila bi dovoljan križ jednom životu. Merz je uz to bolovao tjelesno. Njegove su oči bile prava muka u vrijeme studija; kasnije mu moradoše vaditi zube. Umro je mlad od upale mozgovne opne. Procjenu trpljenja za se i za druge otkrio je prijatelju Maroševiću u pismu iz Pariza (1921): "Znam da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv trpljenja. Mi smo Tijelo Kristovo te nam on svima uloge podjeljuje. Jedni moraju da trpe, da uklone kaznu Božju, koja bi se morala stresti na okolicu. Huysmans bi te odabranike nazvao mističkim gromobranima. Jesi li ikada na to pomišljao da ti trpiš za naš pokret? Jesi li svoje muke prikazao Kristu za pokret? Katolicizam se u nas neće širiti, ako ne bude radnika, molitelja i patnika. To je zakon širenja Kraljevstva Božjega na zemlji. Naš pokret je stvorio dosad samo prvi tip radnika za katolički pokret. Molili smo manje, a trpjeli smo kad smo morali. Zadnji je tip svakako vrhunac — nasljedovanje potpune žrtve Spasitelja na križu... Pošto slučaja nema, to držim da je plan Providnosti upravo u tome, da spoznamo ovu tajnu iz njegova života: trpjeti za druge!« Čini se da je Merz jedan od najvećih dragovoljnih patnika, ljudi žrtve i Križa, što ih je naš narod imao. Sve je svoje muke i tjeskobe svjesno ugrađivao u rast Crkve Božje na svijetu. Tako ni crta najdublje sličnosti s Kristom nije manjkala na Merzovu liku.
KRUGOVI VELIKOG RADA
Apostol mlađih Ivan je imao čisto oko: znao je da mladi prenose život i milost. Njih treba spasiti. U Beču surađuje u društvu »Hrvatska«, pomaže kolegama, misli na svoje prijatelje u Banjaluci, brine se za radnike koje je upoznao. U Parizu kleše u sebi savršena apostola: dok sam gotovo gladuje, pohađa siromašne obitelji, zanima se za sirote, pomaže savjetom gdje samo može. Kod kuće, u Zagrebu, kao profesor odgaja sjemeništarce za svećenike. Odgaja — a to je više negoli poučava. Izgrađuje ih u cjelovite ličnosti, čega se oni kasnije zahvalno sjećaju. Merz je postao valjda najjači prvoborac Katoličke Akcije, koju je započeo biskup Mahnič. Sav se utkao u njezin najdinamičniji, mladi dio. Dok je u Marijinoj Kongregaciji akademičara bio tajnik, dok je u Konferencijama svetog Vinka za siromahe bio stalno aktivan, u Orlovskom pokretu bio je duša svega. Mladima je utisnuo u srce ognjenu riječ preuzetu iz francuskog pokreta Euharistijskih Križara: Žrtva, Euharistija, Apostolat. Njima je ostavio bratske savjete i načela u svojoj Zlatnoj knjizi, u knjižici o Katoličkoj Akciji i u mnogim člancima. Njima je tumačio depolitizaciju Katoličkog pokreta, njegovu uzvišenu misiju »pokršćanjenja« svijeta i života. Njih je uvjeravao o istomišljenosti s Papom i biskupima. Njima je preporučivao gimnastiku tijela i duha. Njih je vodio na sletove i k oltaru. Njima govorio o Bogorodici, čistoći i zvanju. Kao apostol mladih ušao je Merz u oštru borbu. Imao je protivnika. Kasnije većinom priznadoše da je bio u pravu, jer je bio u svom radu svetački nesebičan i prepun ljubavi. Ne treba zaboraviti da je Merz četrdeset godina prije koncilskih dekreta proklamirao »koncilske misli« o apostolatu laika. Da je u Hrvatskoj pomišljao na osnivanje Svjetskog instituta. Možda ga je i to navelo da zavjetom vječnog djevičanstva i čistoće prikaže sebe cjelovito i neopozivo za naš katolički pokret.
Pomoćnik bijednih Masa od nekoliko tisuća ljudi na Ivanovu sprovodu svjedočila je pod kišom kako su duše prepoznale svoga dobročinitelja. Većina prisutnih nije mogla uzdržati suza, jer je bilo mrtvo jedno neopisivo dobro srce. Ivan je već kao dijete volio siromahe i bijednike. Kao student živio je s polubohemima i razumio ih. Kao profesor nije samo mjesečno davao 10 posto od 1700 dinara plaće, nego avanturistički dijelio što je god imao ili skupio. Kolike su obitelji znale gdje on živi, a još više on gdje su one. Nije bilo Božića, Uskrsa, Sviju Svetih, a da ne bi s prijateljima hrabro započeo akciju dobrote, upustio se u borbu protiv neimaštine i bolesti, zanjihao čitav jedan val milosrđa. Na fronti je pribilježio: »Učiniti djelo ljubavi čovjeku koji trpi, najveća je stvar, temelj je to svakog duhovnog života.« Poderanom invalidu Mišku daje svoju košulju, kakvu radniku s ulice ponudio bi svoj krevet. Bolesne je pohodio kad god bi mogao.
Brat svima Ivana su redovito zvali »brat Ivan«. P. Crnkovački nazvao ga je poslije smrti u »Luči«: Brat — vitez. Ideju bratstva crpao je Ivan iz Krista, velikog brata Otkupitelja; iz duše zajedničke majke Marije; iz dubine svete Crkve; iz potresne spoznaje da ljudi imaju isti udes, istog Oca. isti sud, podjednake muke. Ne smijemo zaboraviti da su osobito Orlice* (Orlovi i Orlice su u ono vrijeme bili omladinska organizacija Katoličke Akcije kod nas) gledale u Ivanu svoga brata. Njega se – vele - nisu nikad morale bojati. Bio je blag, smiren i tako čist. Volio ih je kao sestre, koje moraju nositi jasne crte Presvete Gospe. Zato ih je bratski opominjao u stvarima mode, plesa, kina. Pomagao kad bi se potužile, savjetovao kad bi mu se potiho ispovijedale, pocrvenjevši radi prvih ljubavi. Osjećaj bratstva želio je preliti u naš katolicizam. Zato ga je razdor u redovima Katoličke Akcije neobično bolio. Ako se danas u nas gotovo i ne spominju stare rane, nije li i to savjet i dar Ivanove duše? Ne priznaju li danas gotovo svi naši katolici koji se sjećaju Ivana da je bio daleko više bilo od koga — brat svima?
Epitaf govori istinu Kad se u tihom polukrugu zagrebačkog Mirogoja zaustavite pred crnom pločom od granita, pred sivim čvrstim križem, pred grobnicom dr. Ivana Merza, sigurno će vas potresti jednostavni uklesani Epitaf:
»Ovdje počiva u Kristu Bogu svomu — Dr Ivan Merz — *16. XII 1896. 10. V 1928. — Vjernom sinu Katoličke Crkve život je bio Krist, a smrt dobitak, jer je očekivao milosrđe Gospodinovo i vječni počinak na Srcu Isusovu.«
Taj natpis ne laže. U grobnici je tijelo mladog čovjeka čiji duh pokreće naše duše. Vraćamo se s toga groba kući uvijek radosniji što je i naša zemlja posvećena jednim čistim životom i jedna generacija prosvijetljena zrelom svetačkom savješću.
o. Mijo Škvorc, D. I. |