|
|
|
«Informazioni pug, anno III», Rim, 30. 5. 1972., br.36, str. 8-9
II Sacerdote consigliere e psicologo, Marietti, 1927, 160 pag.
Articoli: Jean B.BEYER, Structures de gouvernement et exigences de participation, Supplément Vie Spirituelle, 1971, pp. 420-449.
Primo Bilancio dei Capitoli di rinnovamento, Vita Consacrata, 8(1972) 161-190.
Strutture di governo e esigenze di participazione, Vita Consacrata, 8(1972)257-285.
Il giusto pluralismo degli Istituti Secolari, Vita Consacrata 8(1972) 314-320.
De consilio pastorali adnotationes, Periodica 61(1972) 31-46.
Jos VERCRUYSSE, Die Konkordie von Leuenberg. Randbemerkungen eines katholischen Ökumenikers, in EPD-Dokumentation, Frankfurt, 1972/13, 55-61.
Garth HALLETT, Che cos' èx? , Proteus, Dicembre 1971.
Urbano NAVARRETE, 'Incapacitas assumendi onera' uti caput autonomum nullitatis matrimonii, Periodica, 61(1972)47-80.
Oliَs ROBLEDA, Decisionum quarundam Supremi Tribunalis Signaturae Apostolicae commentarius, Periodica, 61(1972)81-106.
Marcelino ZALBA, Dubium circa partem activam testis qualificati in celebratione matrimoniorum, Periodica, 61(1972)107-118.
Il corso di stampa: verrà pubblicata all'inizio di Giugno Periodica. I fascicoli II e III verranno insieme. In essi si troveranno gli articoli:
Pierre ADNÈS, De indissolubilitate matrimonii apud Patres, p.27.
Ignacio GORDON, De iustitia administrativa tum transacto tempore tum hodierno, p. 129.
Oliَs ROBLEDA, De iure matrimoniali responsiones, p. 38.
Anche gli alunni pubblicano:
Božidar NAGY (4°anno. Gesù): Borac s Bijelih Planina – Ivan Merz (II Combattente delle Montagne Bianche – Ivan Merz), Zagreb, Filozofsko-teološki institut SI, 1971, 372 pag. __________
L a D i r e z i o n e r i n g r a z i a q u a n t i h a n n o c o n t r i b u i t o a l l a r e d a z i o n e d e l ' B o l l e t t i n o ' e d i n s i e m e a u g u r a a t u t t i o t t i m i e s a m i e s e r e n e v a c a n z e .
Uz sedamdesetpetogodišnjicu rođenja IVANA MERZA
Dr Ivan Merz ostavio je u našim katoličkim redovima nezaboravnu uspomenu. Bio je velikan svoga vremena. Duboko religiozan postao je primjer i uzor svim generacijama.
Listajući prijeratne brojeve hrvatskih katoličkih časopisa, često ćemo susresti ime doktora Ivana Merza. Do 1928. godine njegovo je ime označavalo autora mnogih članaka. Poslije njegove smrti, 10. V. 1928., dru Ivanu Merzu posvećuju se stranice i stranice u našoj katoličkoj štampi. Osim mnoštva komemorativnih i prigodnih članaka, do danas su već objavljene tri njegove biografije i jedna zbirka eseja i uspomena pod naslovom »Božji čovjek Hrvatske«. Njegov 75. rođendan, koji bi slavio 16. prosinca ove godine, da je dočekao naše dane, daje nam priliku da opet nešto čujemo o tom jedinstvenom liku katolicizma u našoj domovini. Već ga odavno nema na zagrebačkim ulicama, koje su ga gledale posljednjih šest godina njegova mladog života. Iako ne pripada više tom našem svijetu omeđenom vremenom i prostorom, osjećamo da je živ, da je, premda nevidljiv, prisutan gradu u kojem je živio, domovini koju je volio, narodu u kojem je odrastao. Događalo se kod velikih ljudi da poslije svoje smrti progovore jače i glasnije nego za svog zemaljskog života. Nešto slično zbilo se i kod doktora Merza. Svjedoči nam o tome čitava jedna katolička generacija između dva rata, kojoj je njegovo ime postalo program života i rada. Ni naša poslijeratna generacija ne želi sigurno ostati neobaviještena za ono što se događalo u Crkvi kod Hrvata u prvim desetljećima našega stoljeća. Rado će poslušati kad joj netko iz tog doba progovori o svojim iskustvima, radu, nastojanjima i pothvatima za proširenje Kristova Kraljevstva.
Bibliografski podaci
Dr. Ivan Merz rođen je u Banjoj Luci 16. prosinca 1896. godine. Tu je pohađao gimnaziju i maturirao 1914. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u Vojnoj Akademiji upisuje pravo na Bečkom sveučilištu. Godine 1915. pozvan je u vojsku i polazi na talijanski front. Nakon prvoga svjetskog rata nastavlja studij u Beču i Parizu; no ne više pravo nego romanistiku i germanistiku. Godine 1922. vraća se u Zagreb gdje postaje profesorom francuskog i njemačkog jezika. U svojem slobodnom vremenu radi u katoličkim omladinskim organizacijama. U Hrvatskom orlovskom savezu bio je do kraja života potpredsjednik i tajnik. Živo je nastojao oko provedbe načela Katoličke Akcije među hrvatskim katolicima. Naumio je osnovati i jedan sekularni institut, ali ga je prerana smrt u tome spriječila.
Rast u vjeri
Dr. Merz je odrastao u takvoj sredini koja ni u kojem slučaju nije pogodovala njegovu religioznom razvoju. Roditelji su mu istina dali pristojan građanski odgoj, ali on se nije temeljio na kršćanskim principima niti je bio prožet nadnaravnim motivima. Za utjehu onima koji su se pokatkad razočarali u pokojem katoličkom svećeniku treba spomenuti da je Ivanov srednjoškolski kateheta imao »porazan utjecaj na njegov vjerski i moralni život«. Sam nam je Ivan to zapisao u jednoj anketi. Ništa manje u tom smjeru nisu djelovali njegovi kolege i ostali profesori, osim prof. Ljubomira Marakovića, katolika-svjetovnjaka, za kojega je Ivan ustvrdio u istoj anketi da ga je »spasio za vječnost«. Ipak, čini se da je to bio samo literarno-estetski utjecaj koji ga je samo približio religioznim vrednotama. Život na bojištu u prvom svjetskom ratu, gdje je tri godine gledao smrt u oči, mnogo toga pretrpio i prepatio, trgnuo ga je iz njegova literarno-estetskog nazora na svijet. Bol, trpljenje, smrt, s kojima je bio okružen na fronti svakoga dana, neprestano su mu govorili o ozbiljnosti i prolaznosti života. Kad je već bio u Parizu pisao je u jednom listu svojoj majci: »Znadeš da su me život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd, potpuno uvjerili o istinitosti katoličke vjere i da se zato moj čitav život kreće oko Krista Gospodina.« (20. X. 1921.)
Liturgijski život
Nešto što nas kod doktora Merza kao laika upravo zadivljuje jest njegov duboki smisao i ljubav prema liturgiji. Bio je to samo izražaj njegove duboko proživljavane vjere i ljubavi prema Kristu Spasitelju. Doktorat iz filzofije na Zagrebačkom sveučulištu postigao je radnjom koja nosi naslov: »Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do danas«. Osim toga u mnogim katoličkim časopisima objavljivao je svoje članke o liturgiji. Tako je u Luči od 1924. godine objelodanio članak »Duhovna obnova po liturgiji«. Misli koje je iznio u članku čak iznenađuju svojom dubinom: »... Kako rado prisluškujemo kada se dva veoma mudra čovjeka međusobno razgovaraju. A što biva tek onda kada prisluškujemo razgovor između Krista-Boga i njemu slične Crkve? Zar da sav taj idejni svijet ostane za nas bezpredmetan? Da ne digne naš život do neizmjernih visina božanskog života? Oh ne!... Po liturgijskom razmatranju svaki katolik postaje velik i univerzalan. On ostavlja po strani svoje osobne interese i počinje osjećati što osjeća sama Crkva, taj velebni odraz samoga neizmjernog Krista. Na temelju liturgije svaka se pojedina duša odgaja. Može se reći da je liturgija pedagogija u pravom smislu riječi, jer pomoću nje vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnoga Kristovog života.« Zanimanje dr. Merza za liturgiju nije ostalo samo u teoretskom planu. Svakodnevno sudjelovanje sv. Misi koju je »molio« zajedno sa svećenikom na oltaru iz svoga velikoga francuskog misala, pa molitva svećeničkog časoslova-brevijara, koju je on, premda laik, često izvršavao, svjedoči nam o njegovu bogatom duhovnom životu.
Rimsko srce dra Merza
Jedna od bitnih crta Ivanove ličnosti, njegove duhovnosti i apostolskog rada bila je njegova silna ljubav prema Crkvi i Papi. U već spomenutoj anketi daje nam Ivan ključ svoga oduševljenja i odanosti prema rimskom Prvosvećeniku i majci Crkvi. Na posljednje pitanje koje glasi »zašto ljubim Katoličku Crkvu i sv. Oca Papu« odgovara: »Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenostima, a u sv. Ocu pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svoga.« I zato nije čudo da se Ivan tako spremno odazvao glasu Pape Pija XI, kojim je u enciklici o Katoličkoj Akciji 1922. godine pozvao katoličke svjetovnjake da sudjeluju u hijerarhijskom apostolatu Crkve. Nove ideje Kat. Akcije počeo je Ivan sustavno uvoditi u već postojeći Hrvatski orlovski savez – katoličku omladinsku organizaciju i u čitavu hrvatsku katoličku javnost. Njegovom zaslugom uvodi se u Crkvi u Hrvatskoj slavljenje Papinog dana koje je okupljalo tisuće i tisuće katolika, napose mladeži i jačalo u njima svijest pripadnosti Unverzalnoj Kristovoj Crkvi na čelu s Petrovim nasljednikom.
Zauzet za duhovno i vremenito dobro bližnjega
Predugo bi nas zadržalo kad bismo počeli nizati Ivanova herojska djela ljubaavi prema bližnjemu. Već sama činjenica da je kao laik položio vječni zaavjet djevičanstva i time svu svoju ljubav darovao Kristu i bližnjemu govori nam jasno o stupnju kršćanske savršenosti do kojega se Ivan uzdigao. Sve svoje slobodno vrijeme posvetio je svrhunaravnom dobru mladeži u katoličkim organizacijama. Svojim suradnicima u organizaciji često je govorio: mi radimo za spas neumrlih duša nerođene djece. Mislio je tim riječima na katoličke mladiće i djevojke, članove katoličkih društava, na njihove buduće obitelji, djecu. »Dani u kojima ne učinimo ništa za bližnjega to su izgubljeni dani« - rekao je jednoj svojoj suradnici iz organizacije kad joj se sažalio što je radi nje izgubio čitav dan uredivši joj u posljednji čas sve potrebne isprave za hodočašće u Lurd. Da je živ invalid Miško, čistač cipela pred zagrebačkim kolodvorom, pa toliki drugi siromasi i nevoljnici, koji su osjetili Ivanovu dobrotu mogli bi nam mnogo toga pričati o kršćanskoj ljubavi jednog profesora-doktora. Mogli bismo se pitati: da je doktor Merz poživio i dočekao naše dane i kad bismo ga recimo u jednom intervjuu, prigodom njegova 75. rođendana, zapitali što poručuje našoj posljeratnoj generaciji, što bi odgovorio? Nema sumnje, sigurno bi ponovio one iste misli koje je iznio u onom predgovoru »Zlatne knjige«, pravilnika Hrvatskog orlovskog saveza, i koji je tek naknadno bio objavljen. Te misli i rečenice stavio je u drugo lice množine i glase ovako:
Poruka dra Ivana Merza
Neka i vašu najnoviju katoličku generaciju zahvate valovi onih rijeka koji potekoše iz vječnog Rima već godine 1905., kada je blage uspomene Papa Pio X preporučio čestu, svagdanju sv. Pričest. Neka i vaš naraštaj gaji zanosnu ljubav prema našem Spasitelju koji je uvijek s vama u presv. Euharistiji. Tu ćete crpsti snagu za svoje djelovanje, za svoj apostolat. Budite u neprestanom i intimnom dodiru s Isusom, koji treba da vlada i kraljuje u vašm dušama. Imajte zanosnu ljubav prema Crkvi, Isusovoj neokljanoj zaručnici i njezinim biskupima i svećenicma, jer njima pripada prva i najvažnija uloga u širenju Kraljevstva Božjega dok se katolički laici moraju njima pridružiti i postati njihovi pomoćnici. Neka Vaše oči budu uvijek usmjerene prema Rimu, gdje je onaj svjetionik koji svojim zrakama obasjava čitavu zemlju! »Hvala ti orle Kristov što si nam pokazao put k ‚suncu’!« - te su riječi na svilenoj vrpci zajedno s velikim vijencem položili doktoru Ivanu Merzu na grob mladići iz Vinkovaca na svome proputovanju kroz Zagreb, neposredno poslje njegove smrti. Te riječi i mi danas ponavljamo o 75. godišnjici rođenja doktora Merza zahvaljujući ujedno Bogu što nam je u njemu dao divan uzor kršćanskog života, uzor koji nas potiče ne samo na divljenje nego nas poziva i na nasljedovanje. BOŽIDAR NAGY
BOŽIDAR NAGY, Borac s bijelih planina – Ivan Merz. Izdao: Filozofsko-teološki institut D. I., Zagreb 1971. Str. 372, cijena 40 dinara.
U Zagrebu je objavljena knjiga Božidara Nagyja »Borac s bijelih planina«. To je, zapravo, novi životopis dra Ivana Merza. Knjiga je izašla iz tiska upravo o sedamdeset petoj godišnjici Merčeva rođenja. Ne radi se, ipak, samo o jubilarnom izdanju. Knjiga o neobičnu čovjeku, o osobi koja je u sebi nosila puninu kršćanske jakosti i pretešku jednostavnost kršćanskoga sveca, dolazi doista u pravi čas. Merz je kršćanski apostol, prorok, vizionar. On pripada svakom vremenu, kao što je i svako vrijeme njegovo. Bio je i pjesnik. To ne znači da je morao pisati stihove na papiru; pisao ih je trajnije u ljudskim dušama. Napokon, svaki pravi kršćanski apostol ili pravi svetac bio je prorok, vizionar, pjesnik. Nijedan od njih nije bio suha, dosadna, hladna i odbojna činovnička narav. Nisu oni bili ni karijeristi, ni častohlepni administrativni komedijaši, upravo kao što je sve to bilo daleko i Merzu. Otud nerazumijevanje, mržnja i strah činovničko-farizejskih i administrativno-komedijaških patuljaka sučelice veličajnom djelu i gorostasnom duhu Ivana Merza. Takve protivnosti, svojim ponavljanjem kroz svu povijest ljudskoga roda, samo potvrđuju povijesnu istinu. Od ohologa, krvoločnog Heroda, od častohlepnih kukavaca Ane i Kaife, činovnika-komedijaša Poncija Pilata – sve do danas. Sveci su uvijek suvremeni, kao što su farizeji uvijek prisutni, ali ovi drugi – iz kršćanskoga vidika – nisu drugo doli mrtvaci, gotovo mrtvorođeni. Prisutni, dakle, ali suvišni ili štetni. U zadnje vrijeme često izgovaramo riječi »konzervativac«, »modernist«. Filozofija i književnost novijega vremena otklonile su u biti takve pojmove, ima tome već pola stoljeća. Jasno je danas svakom studentu filozofije i literature da je sve ono što je vrijedno, pozitivno, značajno, iskreno, nepatvoreno – dobro, dakle uvijek moderno. Sve ono što je nevrijedno, negativno, neznačajno, neiskreno i patvoreno, to je – loše, dakle zastarjelo i mrtvo već prije nego što je došlo pred oči svijeta. Job, Ivan Krstitelj, Krist Gospodin, Marija, apostoli, sveti Franjo, Nikola Tavelić, Ivana Arška, Ivan od Križa, Terezija iz Avile, Alojzije Gonzaga, Marko Križevčanin i njegova dva sudruga u mučeništvu, te Ivan Merz – oni su vječno moderni, suvremeni, napredni. Neron, Ivan Grozni, Franjo Tahy, a zatim Hitler i drugi, bili su natražni sve do uzmicanja u tminu ljudežderskih užasa; mrtvaci duha, mrtvorođenci u svakom svojem zlodjelu. Prolazili su svijetom poput lešine u svečanoj kočiji; živim otrovom vlastitog mrtvačkog raspadanja trovali su sve oko sebe. Ivan Evanđelist, Dante i Terezija Velika, moderniji su od tisuća suvremenih pjesnika, koji od njih nastoje s naporom nešto naučiti o sebi, u svojim danima. Sve što je u našim djelima okrenuto životu – ovom i vječnom – što je suradnja s Božjim stvaranjem, to je dobro, dakle napredno, suvremeno u svakom času i razdoblju. Ono što je samo jeftina igra, lažljiva forma, farizejska patvorina života, to je suvišno i mrtvo. Merz je bio pravi kršćanski apostol upravo u tome jer nije trpio nikakvu laganu igru, nikad nije patvorio život, niti su mu bile potrebne prazne forme. Premda je prvijenac, pa bila to i knjiga, uvijek najmiliji, ali i najrazmaženiji, u slučaju djela o kojem govorim, vidim sljedeće: Božidar Nagy vrlo je ozbiljno shvatio svoju zadaću. Uspjelo mu je disciplinirati i čvrsto postaviti na noge svoj prvi objavljeni literarni rad, novi Merčev životopis. Nakon knjige o Ivanu Merzu zaslužnog povjesničara hrvatske kršćanske kulture dra Dragutina Kniewalda, nije tako mladom čovjeku, prošlogodišnjem mladomisniku, kakav je Božidar Nagy, bilo lako preuzeti svu odgovornost oko novog prikaza Merčeva života i djela. Pred njim je bio veoma težak i opsežan rad. Morao je – prije nego uzme pero u ruku – obići sve one krajeve gdje se još može sresti s nekojim Merčevim rođakom, prijateljem, znancem. Svjedočanstva ovih ljudi, prikupljena i predočena onako kako je to obavio Božidar Nagy, dragocjen je matrijal za kasnije Merčeve biografe, za povjesničare hrvatske crkvene povijesti, hrvatske sociologe i povjesničare kulture, a isto tako za svakog čitatelja knjige »Borac s bijelih planina«. Naziv je dobro izabran, također za širu publiku, napose za mladež, koja će sa zanimanjem i angažirano primiti ovako obrađen Merčev životopis. Autor je više od polovice knjige prepustio Merčevu dnevniku i njegovu dopisivanju. Netko će se pitati: nije li to bilo na štetu širine autorovih komentara i osobnih istraživanja? Mislim da moramo biti zahvalni Božidaru Nagyju upravo zato što je dao toliko prostora autentičnoj Merčevoj riječi. Nagy je donio pred nas ono što su nam prijašnji biografi djelomično uskratili. Želim naglasiti sa autor nije u ovu knjigu uložio gotovo nikakve osobne zahtjeve. Svjesno se držao u pozadini. Dao je knjizi takav sklop da – u autorovu nacrtu i građevnim oblicima – došao do izražaja Ivan Merz, a ne sam autor. Premda ova knjiga nije romansirana biografija, ni feljtonski prikaz Merčeva života, ispunjena je također živim opisima i sličicama, dnevnikom, pismima, značajnim anegdotama, pa će je s najvećim zanimanjem čitati stariji i mlađi, visoko učeni i skromno školovani čitatelji. Međutim, Nagyjeva knjiga je takđer biografsko-povijesna građa na visokoj razini, pomno proučena, obuhvaćena u punini svoj problematike. Autorovi kratki, zbijeni, pa premda namjerice jednstavni, a po sebi bogati i vrijedni komentari, bez nametljivosti nam služe kao reflektor autorova pera upravljen na ona pitanja koja su u knjizi najvažnija. Na pitanje kakvu sliku o Merzu možemo dobiti iz Nagyjeve knjige, za razliku od prijašnjih knjiga i tekstova o tome velikom čovjeku i kršćaninu, odgovorio bih slijedeće... Ta je slika Nagyja potpunija, opširnija, reljefnija u pojedinostima. Zbog toga čitatelju čini Merza neodoljivo bližim. A što je, možda, najzvaničnije – neodoljivo privlači čitatelja Kristovoj istini u Merčevu životu i djelu. Osoba dra Ivana Merza nije suvremena samo po onom što sam spomenuo na početku ovog prikaza, u svojoj nepromjenljivoj, vječnoj aktualnosti. Suvremen je Merz upravo sada i zbog sve većeg isticanja vrijednosti i potrebe laičkoga apostolata. Laik-apostol, laik-svetac dr Ivan Merz, koji je hodao našim ulicama, pokraj nas, kad su mnogi od današnjih ljudi već živjeli, vidjeli ga, poznavali! Kako bismo onda mogli ostati ravnodušni prema njemu ili prema knjizi koja o njemu govori? Danas nam literatura i film prikazuju previše ubojica, duševnih bolesnika i – kako je pisala dr Marijana Kralj – veoma mnogo posve mahnitih žena. U redu, i to je stvarnost, i to je život. Moramo sve to poznavati i proučiti. Ali, što se zapravao događa? Zbog vlastite materijalne koristi novčari nameću publici takva ljudska bića – ne kao tragične kliničke slučajeve i objekte društvenog smilovanja i skrbi, nego kao junake, primjere, uzore! Kao ideale, idole! Živimo u vremenu apoteze patološkog i čudovišnog u ranjenoj ljudskoj psihi. Širi se ludom brzinom apostolat sile, zločina i kojekakvih pothvata temeljenih na mentalnim bolestima. Nitko ne pomišlja zaustaviti epidemiju, pošast koja se širi po svim meridijanima ovog malog, nesretnog planeta. Novčari bez savjesti otrovima bombardiraju duše čitavih naraštaja i leže na zlatu, a tobožnji moralisti naših dana povremeno prošapću kakvu parlu, pilatski operu ruke i, prema Krležinim riječima o takvu nehaju i ludilu sebičnjaštva, »šampanjiziraju na vulkanu«. U ovo vrijeme, knjiga koja nam otkriva svijetlo čudo jednog junaka kršćanstva i duhovnoga zdravlja, borca za istinu o Bogu i o nama smima, rijedak je i vrijedan dar. Svjež lahor, koji donosi struju čistoga zraka nad močvaru. Potvrda, dokaz da se čitavo čovječanstvo i ne mora ugušiti u smradnim plinovima raspadanja jedne bolesne civilizacije, koja je samoubilački navijesila rat duhovnoj kulturi. Nisam mogao osobno poznavati Merza, ali sam od starijih slušao o njemu. Moja predodžba o velikom apostolu-laiku nije bila ni malo promijenjena, nakon čitanja Nagyjeve knjige; samo je upotpunjena. Privuklo me ovo djelo upravo zbog toga jer mi je svaki redak u njoj značio opetovani susret s nečim što mi je poznato i drago. Nije pogrijšeio hrvatski akademik, otac Miroslav Vanino, kad je rekao o Merzu: »imao sam osjećaj kao da je netko iznenada banuo u kraj posve tuđ...« Jest, sveci, kao i sam Krist, silaze do baruštine grijeha, do nas, kao u »kraj posve tuđ«. Ali, ne ostaju tuđinci među nama. Dolaze k svojima koji tonu u kalu, premda ih njihovi ne primaju i teško prepoznaju. Dolaze upoznati tmine u kojima se gubimo. Krist je postao čovjekom da bi prebivao među nama, da bi upoznao najcrnje ljudske boli i gorčine, pa da sve to ponese na ramenu i tako nam daruje pomoć i spasenje. I sveci su neobične osobe po svojoj duhovnosti i svojoj grandioznoj borbi sa zlom, zato su usred našega zla – kao u tuđem kraju. Zapravo – bliži su nam od bilo kojeg drugog čovjeka, po svojoj žrtvi i po ljubavi za nas. Takav je i Merz u djelu »Borac s bijelih planina«. U Nagyjevoj knjizi htio bih još istaći bogatstvo novosabranih foto-priloga, predgovor Marijana Šimunića, autorov kratki pogovor, a napose izvrsnu opremu knjige od znamenitog hrvatskog slikara Mladena Veže.
Hrvoje Ban |