|
|
|
priopćenja Božidar Nagy
IVAN MERZ – KARIZMATIK I PROROK (Uz 45. obljetnicu smrti)
Ako listamo prijeratne brojeve časopisa Život, često ćemo susreti ime dra Ivana Merza. Do 1928. god. to je ime označavalo autora mnogih članaka, a potom ga susrećemo u naslovima raznih komemorativnih članaka i studijskih prikaza posvećenih njemu. Stoga neće biti na odmet da opet nešto čujemo o tom čovjeku. Poslije čije smrti su mnoga pera na mnogim stranicama nastojala prikazati, osvijetliti i odati priznanje tom jedninstvenom liku katolicizma u našoj domovini. Ako se malo pažljivije pozabavimo studijem ličnosti dra Ivana Merza i ako bismo plod našeg rada pokušali sažeti u jeddnu rečenicu, ona bi po prilici mogla glasiti ovako: dr Ivan Merz bio je karizmatik - prorok dvadesetog stoljeća. Ta tvrdnja zvuči možda malo premiono, noo prije nego pokušamo dokazati njezinu opstojnost, moramo razjasniti tko su karizmatici, što su karizme i tko su bili proroci.
Fenomen karizama u Crkvi
Riječ karizma je Grčka posuđenica. Grčki khárisma znači nezaslužen dar, milosni dar i ima isti korijen kao i kháris – milost. Tehnička upotreba riječi karizma u Novom zavjetu shvaća se uglavnm u perspektivi prisutnosti Duha Svetoga, koja se očituje u svakovrsnim »milosnim darovima« većeg ili manjeg intenziteta. Bitna karakteristika karizme jest njezina eklezijalna dimenzija. Darovi Duha daju se pojedincu, ali uvijek u vidu zajednice, na izgradnju Crkve, Kristova mističnog tijela. Karizmatici su ljudi koji su od Boga obdareni karizmama i koje moraju staviti u službu zajednice. Iako su karizme veome česte u Novom zavjetu, a napose su bile mnogobrojne u prvoj Crkvi, kako nas izvješćuje Pavao u svojim poslanicama, one nikako nisu njegov monopol. Prisutnost Duha Božjega u ljudima očitovala se već u Starom zavjetu izvanrednim darovima, kojima su najistaknutiji nosioci bili proroci u Starom zavjetu. Kad čujemo riječ prorok, obično mislimo na čovjeka koji proriče buduće stvari. To je zapravo bila sasvim sekundarana, sporedna uloga starozavjetnih proroka i nikako nije bila glavna oznaka njihove službe. Hebrejska riječ nabi pridijevala se ljudima koje mi nazivamo proroci, a značila je »pozvan«, odnosno u aktivu »onaj koji zove«. Grčki prevodioci hebrejskeBiblije preveli su je riječju prophetes, koja u grčkoj profanoj literaturi znači tumač Božji, onaj koji prenosi i objašnjava volju bogova. Čitajući spise starozavjetnih proroka, jasno zapažamo da su to bili ljudi koji su gvorili naadahnuti duhom Božjim u njegovo ime, podsjećali su, opominjali i korili Izraelce da budu vjerni objavljjenoj volji Božjoj u Sinajskom Savezu. S pravom im se pridavao naziv »Izraaelova savjest«. Da su ujedno proricali kazne ako Izraelci ne budu vršili volju Božju, odnosno da su obećavali blagoslov onima koji budu vjerni, činjenica je koja ne predstavlja bit njihove službe.
Karizma dra Ivana Merza
Kako možemo sve to primjeniti na dra Merza? Da je imao veliko značenje u vremenu u kojem je živio, nema sumnje. Je li njegova poruka dovoljno snažna da takne i uzdrma duše našeg vremena, koje se razlikuju od onoga u kojem je on živio? Može li dinamizam njegove njegove karizme imati odjeka u našim danima? Da se karizma jedne osobe pokaže u svoj svojoj autentičnosti, mora nadživjeti istu osobu, treba da se protegne kroz povijest da bi dokazala svoje božansko podrijetlo, kao što je to bilo kod starozavjetnih proroka, čija poruka ima značenje i za naše vrijeme. Karizmu dra Ivana Merza mogli bismo ukratko opisati slijedećim riječima: vjera i ljubav prema Kristu, prisutnom u svome mističnom tijelu Crkvi, očišćena od svih estetsko-literarnih elemenata, produbljena i učvršćena krizama, trpljenjem i osobnim studijem, neprestano se hrani na liturgijskim vrelima i na svemu onome što je govorio Kristov Namjesnik – Rimski biskup. Tu ljubav prema Kristu, Bogu-Spasitelju Merz nipošto ne zatvara u uzak krug svoga individualiteta, nego je svu ižarava na svoju okolinu, potpuno se posvećujući radu za nadnaravno dobro bližnjega, napose mladeži, i u isto vrijeme pokazujući pravu kršćansku ljubav prema svakom čovjeku kojega susreće na svome životnom putu. Međutim, ono što nam se u karizmi dra Merza čini proročko, ono čime njegova karizma njega nadživljuje i pokazuje trajnu vrijednost, jest činjenica da nam je on kao izgrađeni katolički intelektualac pokazao kao je moguće spojiti u jednu harmoničnu nepodijeljenu cjelinu visoku sveučilišnu profanu naobrazbu s dubokim kršćanskim osvjedočenjem koje se očitovalo u neskrivenom predanju Kristu i interesima njegova kraljevstva. Promotrimo, međutim, malo detaljnije pojedine elemente karizme dra Ivana Merza!
Novi čovjek u Kristu
O 10. obljetnici smrti dra Merza pisala je Marica Stanković, njegova bliska suradnica u radu s mladeži: »Novi se čovjek pomaljao na našem obzorju. Dolazio je čovjek kojemu vjera nije bila tradicija, već život, a katolički rad nije smatrao sportom, već borbom za neumrle duše« (Život 1938, br. 5). Isti dojam imali su svi koji su dra Merza izbliza poznavali i s njime surađivali. Imajući pred očima sve ono što znamo o Merzu i mi danas, u udaljenosti od četiri decenija, jasno vidimo da se kod Merza radilo o onom tipu novoga čovjeka kojega opisuje Pavao u svojim poslanicama i koji je nastao kao plod novog stvaranja koje je izvršio Krist svojim otkupiteljskim djelom i slanjem Duha Svetoga. Pomatrajući cijeli razvojni put dra Merza prema sve dubljem poimanju kršćanstva, ne možemo ne zamijetiti izričito djelovanje Božje milosti, koja je u njemu proizvela da je život počeo promatrati »kakav je u stvarnosti, u koncepciji Stvoriteljevoj«, kako nam je on to sam zapisao. Prisjetimo se kratko nekih najvažnijih momenata iz njegova života, koji će nam osvijetliti djelovanje Božjeg Duha koji ga je prekalio u novog čovjeka. Odgajan je i odrastao u liberalnoj sredini. U obitelji nije primio nikakav kršćanski odgoj. Prvi susret s katoličkim svećenikom, njegovim gimnazijskim katehetom, bioje prema njegovim vlastitim riječima »porazan« za njegov vjerski i moralni život. Jedino ga je u tim mladenačkim godinama katolik-svjetovnjak, prof. dr. Ljubomir Maraković približio religoznim vrednotama, »spasio za vječnost«. Kroz Merčev dnevnik jasno se vide njegova kolebanja, traženja, moralne i vjerske krize kroz koje se sve više kristalizirao njegov pogled na svijet. Trpljenje i strahote I. svjetskog rata koje je Merz kroz tri godine izbliza promatrao na fronti samo su pridonijele učvršćivanju njegova kršćanskig osvjedočenja pa je kasnije mogao pisati majci iz Pariza: »Znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se zato moj cijeli život kreće oko Krista Gospodina« (20. X 1921.). Skinuo je starog čovjeka i obukao novog. S Kristom se dao raspeti i pokopati da bi ljepota Kristova uskrsnuća kroz cijelo njegovo biće, njegov život i rad trajno svijetlila svima onima koji ga upoznaju.
Život u Kristu
»Život mije bio Krist,a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno, potpuno i vječno posjedovanje Presv. Srca Isusova...« Te riječi stavlja dr Merz u svoj testament-nadgrobni natpis neposredno prije svoje smrti, pred polazak na operaciju kojoj je podlegao. Što su za dra Merza značile te Pavlove riječi: »Život mi je bio Krist«? Malo je reći: išao je svaki dan na sv. misu i na pričest, redovito na ispovijed, često je molio čak svećenički brevijar, obavljao ostala djela pobožnosti i kršćanskog milosrđa. Bili su to samo vanjski okviri njegova intenzivnog duhovnog života koji je on sam definirao riječima: »Duhovni život je razmatranje o božanskim stvarima; sudjelovanje u unutrašnjem Božjem životu; postati u neku ruku Bog.« Ako želimo dublje prodrijeti u bit Merčeva odnosa s Kristom, nemogće je zaobići i ne spomenuti riječ liturgija. Ona je bila za njega nepresušiv izvor na kojemu se dnevno hranio, odgajao, nadahnjivao. Na tim Spasiteljevim vrelima neprestano je crpao snagu i za svoj osobni duhovni život i za svoje neumorno apostolsko djelovanje. Kako je duboko dr Merz ušao u smisao i bit katoličke liturgije, svjedoči nam u prvom redu njegova doktorska diseracija Utjecaj liturgije na francuske pisca od Chateaubrianda do danas, kojom je u dobi od 26 godina postigao doktorat na Filozofskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta. Brojni članci o liturgiji razasuti po mnogim prijeratnim katoličkim časopisima te mnoga njegova predavanja o istom predmetu govore nam i otkrivaju njegovu bogatu nutrinu, mistično doživljavanje Kristova misterija koji je dnevno proživljavao kroz liturgijsku stvarnost. Evo samo nekoliko misli iz njegova programatskog članka Duhovna obnova po liturgiji objavljenog u Luči 1924. godine: »Po liturgijskom razmatranju svaki katolik postaje velik i univerzalan. On ostavlja po strani svoje osobne interese i počinje osjećati što osjeća sama Crkva, taj velebni odraz samog neizmjernog Krista. Na temelju liturgije svaka se pojedina duša odgaja. Može se reći da je liturgija pedagogija u pravom smislu riječi, jer pomoću nje vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog Kristovog života...«
Veleban odraz neizmjernog Krista – Crkva
Kad govorimo o Merčevu dubokom razumjevanju i ljubavi prema liturgiji, neophodno je spomenuti stvarnost, koje je liturgija samo vanjski izražaj: misterij Crkve. Teško je naći među svecima posljednjih stoljeća, napose među laicima kandidatima oltara, tako jasno životno izraženo shvaćanje mističnog tijela Kristova kao što to nalazimo kod Merza u odgovoru na pitanje jedne ankete: Zašto ljubim Katoličku Crkvu i sv. Oca? Odgovara Merz: »Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenostima, a u sv. Ocu, Papi pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospodina svog.« Te nam riječi odaju dušu sličnu Pavlovoj koja je zaronila u tajnu Božje ljubavi i njegova otkupljenja u Kristu te se u mističnom zanosu potpuno predaje i stavlja u službu svome Spasitelju. Ivanova ljubav prema Crkvi nije bila samo dio njegove privatne pobožnosti. Svojim apostolskim djelovanjem, riječju i perom, probudio je kod hrvatskih katolika svijest o tome što je Crkva, i to univerzalna Crkva na čelu s Rimskim prvosvećenikom – Kristovim namjesnikom. Svojim nastojanjem oko provedbe načela Katoličke akcije, svojim zalaganjem za studij papinskih enciklika, uvođenjem u hrvatsku katoličku javnost slavljenja Papina dana učinio je univerzalnu Crkvu prisutnom u lokalnoj Crkvi u Hrvatskoj, koja je do njegova dolaska bila više centrirana na samu sebe i na interese naroda u kojem je živjela, dok joj se dimenzija univerzalnosti jedva zamjećivala. Merčevim dolaskom osjećaj za sveopću Crkvu odjednom je postao živ u hrvatskoj katoličkoj javnosti. »Merz je bio čovjek enciklika« - piše u svojim sjećanjima o Ivanu naš kardinal Franjo Šeper, koji ga je osobno poznavao. »Za njega je Papina riječ bila svetinja. Sentire cum Ecclesia – osjećati s Crkvom to je bilo utjelovljeno u njemu. Nije to bila kod njega samo neka vojnička poslušnost i pokornost, nego ljubav prema Crkvi, koja je govorila iz svake njegove riječi.« Prikaz Merčeve karizme ne bi bio potpun kad ne bismo spomenuli nekoliko riječi o tome kako je vršio Kristovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Mnogo govori već činjenca da je u dobi od 27 godina položio vječni zavjet čistoće i time svu svoju ljubav i biće darovao Kristu, a u njemu i kroz njega hrvatskoj mladeži, kojoj se sav posvetio, nastojeći u prvom redu oko njezina svrhunaravna dobra. »Mi radimo za spas neumrlih duša nerođene djece«, često bi govorio svojim suradnicima, misleći tim riječima na buduće obitelji mladića i djevojaka članova katoličkih organizacija u kojima je Merz aktivno djelovao. Njegova ljubav prema bližnjemu spustila se do sasvim konkretnih, svakidašnjih potreba njegovih bližnjih. »Dani u kojima ne učinimo ništa za druge – to su izgubljeni dani«, reče jednoj djevojci kad ga je požalila što je cijeli dan izgubio čineći joj neke neophodne usluge. Mnogi siromah, zapušten, invalid, prosjak mogao bi nam toliko toga reći o kršćanskoj ljubavi tog profesora-doktora, kojega njegov socijalni položaj i visoka intelektualna naobrazba nisu uopće priječili da i u onim najbjednijima ljudskog društva prepozna Kristovo lice. Heroizam kršćanske ljubavi dra Merza najjasnije se pokazivao u kršćanskom praštanju. Bilo je onih koji se nisu slagali s njegovim idejama, s njegovim radom, koji su ga optuživali, napadali, vrijeđali, žalostili. »Samo da ne bude povrijeđena kršćanska ljubav«, glasio je njegov odgovor i velikodušnoo je prelazio preko svih osobnih uvreda, kojima je često bio izložen, držeći se čvrsto načela koje je ne jednom ponovio pred svojim suradnicima: »Tko radi za Božju stvar, ne smije poznavati sebe. Osobni je kult najveća zapreka mnogim uspjesima našega rada.«
U svjetlu Koncila
Netko je svojedobno dobronamjerno primjetio da dr Merz zapravo nije donio nijednu orginalnu ideju. Sve ideje koje je on zastupao i za koje se svim bićem zalagao toliko su stare koliko je staro i kršćanstvo: vjera i ljubav u Krista Spasitelja, Euharistija, misterij Crkve, odanost Rimu, apostolski rad za spasenje duša, liturgijski život... Istina, primjedba je na mjestu. Ali ako nastavimo tom logikom, što je drugo učinio Drugi vatikanski koncil, nego što je te iste i vječno vrijedne ideje opširno razradio u svojim mnogobrojnim dokumentima i pozvao kršćane da ih u praksi oživotvore? Razlika je samo u tome što je Merz živio četrdesetak godina prije Koncila i što na njegovu primjeru vidimo kakav bi otprilike trebao da bude kršćanin koji se svim silama zalaže za koncilsku obnovu. I kao što Koncil doživljavamo kao veliku novost u Crkvi, isto tako djeluje na nas Merz kao nova volja, novi čovjek koji je preporođen Kristovim duhom neiscrpivu ljepotu i novost Kristova misterija učinio prisutnim u svome i u našem vremenu. Uzdrmaoje katoličku javnost svoga vremena, probudio o njoj svijest o tome što znači pripadati Kristovoj Crkvi, pokušao je obrisati prašinu nacionalno-osobnih interesa prisutnih u lokalnj hrvatskoj Crkvi da bi kroz nju zasjala sveopća Crkva u svoj ljepoti zaručnice koja očekuje svoga Zaručnika. Opseg ovoga prikaza ne dopušta nam da se opširnije pozabavimo uspoređivanjem Merza i Koncila. Navest ćemo samo neke najvažnije elemente koji će nam biti dovoljni da pokažu suvremenost dra Ivana Merza i Koncila u našem pokoncilskom vremenu. U svojoj prvoj dogmatskoj uredbi o liturgiji Koncil ističe životnu važnost liturgije za vjernika, poziva ih da na svome materinjem jeziku aktivno sudjeluju u liturgijskim činima. Već smo vidjeli što je značila liturgija za duhovni život dra Merza. Nije se zaustavio samo na osobnom doživljavanju pashalnog misterija kroz liturgiju, nego je mnoge svoje suvremenike i riječju i perom približio liturgijskim vrelima. Kad se pojavio prvi hrvatski prijevod Rimskoga misala za privatnu upotrebu vjernika, piše dr Merz u Hrvatskoj Prosvjeti: »Prijevod ovako fundamentalnog djela je epohalna pojava u našem književnom životu. Mogli bismo, štoviše, reći da je to najvrednija knjiga što je uopće imamo na hrvatskom jeziku...« Dogmatska uredba o Crkvi Lumen gentuim snažnim riječima prikazuje nam misterij Crkve, određuje uloge njezinim članovima, poziva laike (br. 33) da učine Crkvu prisutnom i djelatnom u onim mjestima i prilikama gdje ona samo po njima može postati sol zemlje. Zahvaćen plamtećom ljubavlju prema Kristovu mističnom tijelu, Merz to svoj doživljavanje Crkve pavlovskim žarom prenosi na druge. Svim bićem teži prema kršćanskoj svetosti i savršenosti te upućuje mnoge da postanu savršeni kao što je savršen naš Otac na nebesima. Obilazi gradove i sela, prikuplja mladež, privodi ljude Crkvi, utvrđuje ih u vjeri svojim govorima, člancima, a najviše primjerom, prosipajući tako svjetlo Evanđelja kuda god je prolazio. U koncilskom dekretu o apostolatu laika nailazimo na svu silu ideja, koje je Merz još za svoga života zastupao i nastojao provesti u djelo. Koncil preporuča laicima koji žele apostolski raditi da steknu najprije solidnu teološku moralnu naobrazbu. Poziva mlade da oni sami budu prvi i izravni apostoli svojih vršnjaka itd. Nakon završetka svojih profesorskih studija dr. Merz dvije godine studira filozofiju, teologiju i sve važnije papinske dokumente zadnih desetljeća da bi se tako što bolje pripravio za apostolski rad. Još od svojih studentskih dana, a napose dolaskom u Zagreb, postaje neumoran apostol mladeži. I dok Koncil u istom dekretu preporučuje Katoličku akciju i razne njezine oblike, koji svi imaju za osnovni temelj suradnju laikata s hijerarhijskim apostolatom Crkve, time samo potvrđuje vrijednost i suvremenost Merčevih nastojanja oko provedbe Katoličke akcije među hrvatskim katolicima. Posljednje što bismo željeli ovdje naglasiti ima posebnu važnost u našim danima, a u tome nam dr. Merz prednjači i svijetli svojim jasnim stavovima.To je osjetljiv problem odnosa vjere i političke angažiranosti. Koncilska konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, Gaudium et spes, naglašava načelo odijeljenosti Crkve od države. Proglašuje Crkvu nenavezanu za bilo koji politički sustav (br. 76). Dr. Merz se riječju i perom borio za izvanstranačnost Katoličke akcije i za njenu depolitizaciju. U njegovim bilješkama, koje je spremao za tisak, čitamo: »Katolička akcija je izvan i iznad političke stranke. U savjesti i u ime vjere ne može se obvezati ni jednog kršćanina da bude politički organiziran u ovoj ili onoj stranci...«
Prorok
Nakon tog, makar i kratkog prikaza o Merzu u svjetlu Koncila, ne možemo ne zamijetiti upravo proročke dimenzije njegove karizme, koje su sve tako povezane u harmoničku cijelinu da ih je teško promatrati izolirane, neovisno jedne o drugoj. Vječne vrednote i istine kršćanstva porasle su Merčevom zaslugom tako blizu našem vremenu, tako privlačive da ih ostvarujemo svatko u svom životu. Poput starozavjetnih proroka dr. Ivan Merz je dozivao u svijest svojim suvremenicima nadnaravne stvarnosti našega spasenja. Pavlovskim zanosom neopozivo se predaje u Kristovu službu. Krist mu postaje jedini sadržaj života pa zato na svršetku svoje trke može zadovoljan zajedno s Pavlom pisati: »Meni je život bio Krist, a smrt dobitak...« U isto vrijeme bio je čovjek visoke intelektualne naobrazbe. »Jak talent u pamćenju, sudu i volji« - piše za njega njegov duhovni vođa p. J. Vrbanek - »smogao je naučiti deset jezika, svladati građu koja se traži za dva doktorata, osposobiti se za četiri zvanja: oficira, profesora, književnika i svećenika«, iako ovo posljednje nije bio. Pred takvim čovjekom ne može nitko ostati indiferentan. Nije slučajno da je dr. Merz umro tako mlad, u svojoj još nenavršenoj 32. godini života. Njegov neodoljiv primjer svijetli mladima i starima, laicima, svećenicima i redovnicima. Svatko, ama baš svatko može naći u tom mladom laiku, zagrebačkom profesoru, dubokom vjerniku, mnogo toga što treba nasljedovati. Neposredno nakon njegove smrti njegovo je ime značilo program života i rada cijelom jednom katoličkom naraštaju. A to isto može postati i nama pokoncilskim ljudima koji u njemu nalazimo karizmatičkog preteču koncilske obnove.
* * *
10. svibnja ove godine navršilo se 45. godina od Ivanove smrti. Ova obljetnica komemorirana je u Zagrebu koncelebriranom sv. misom u svetištu Srca Isusova. Koncelebraciju je predvodio sarajevski biskup Tomislav Jablanović a koncelebriralo je trinaest svećenika i redovnika. Veliko mnoštvo štovatelja Ivana Merza prisustvovalo je svečanosti. Nakon sv. mise vjernici su posjetili spomen muzej dra Merza otvoren prošle godine u prostorijama Rezidencije Družbe Isusove u Zagrebu, u Palmotićevoj ulici. U muzeju su smješteni razni predmeti koji su pripadali dru Merzu, dijelovi nmještaja iz njegove sobe, dio njegovih knjiga, odjevni predmeti i ostalo. 45. obljetnica smrti dra Merza bila je posebno obilježena izlaskom iz tiska prvog broja glasila Postulature »Ivan Merz«. List je službeno glasilo Postulature za beatifikaciju dra Merza a izlazit će povremeno. Objavljivat će članke o njemu, izvatke iz njegovih članaka, dnevnika i drugih pisanih dokumenata, donosit će svjedočanstva njegovih suvremenika, kao i priloge, radove i izjave njegovih štovatelja. Glasilu je svrha da podržava i širi njegovo štovanje kako bismo ga što prije ugledali kao blaženika i sveca na našim oltarima. Suradnja i pretplata za glasilo u iznosu od 10 dinara godišnje šalju se na adresu: postulatura Ivana Merza, Palmotićeva 31, 41001-Zagreb, pp 699.
Uz 45-godišnjicu smrti Ivana Merza
10. svibnja navršava se 45. godina od smrti našeg divnog uzora Dr Ivana Merza. - Bio je to »Orao zlatnih krila« koji je na ovom svijetu proživio tek 32 godine života. Preselio se je rano u vječnost, da čini više dobra, nego bi to bio mogao činiti na ovom svijetu. Od godine 1958. Dr. Ivan Merz je »Sluga Božji«. Sada se radi, da Ivan bude proglašen blaženim. Proces lijepo napreduje, a sigurno je, da to u dobroj mjeri ovisi o našim molitvama, kao i našem utjecanju u zagovor ovog Božjeg ugodnika. Uskoro će biti pokrenut i Merčev bilten, pa će i on doprinjeti njegovom boljem upoznavanju. Nakon smrti Dr. Marka Klarića, Merz je bio ostao bez svog Postulatora, pa zahvaljujemo zagrebačkom nadbiskupu Dr. Franji Kuharicu, što je pod konac prošle godine imenovao novog Postulatora kauze Dr. Ivana Merza u osobi o. Božidara Nagy-a D. I. koji će sigurno stvar pokrenuti. Vidljive znake već imamo, jer je otvoren Spomen-muzej, koji ima svrhu, da Merza što bolje upoznamo. Svakako i bilten i spomen-muzej sigurni smo da će sve to skupa doprinijeti većem zanimanju i štovanju Ivana Merza. Mi iz starije generacije, koji smo ga osobno poznavali još uvijek smo živi svjedoci, da je to bio velikan duha kojega naš narod htio ili ne htio mora častiti. To je bio čovjek providnosti. Merz je toliko puta isticao, kako toliko ljubi Crkvu, da kad bi Crkva rekla da je bijelo crno on bi joj vjerovao. Ivan je bio čovjek visoke naobrazbe (doktor-profesor) i svjetovnog vidika, pa je uz to tako žarko ljubio Gospodina Boga, Crkvu i Papu, da su mu se divili i visoki crkveni dostojanstvenici. U svetom Ocu Papi gledao je čovjeka kako to on kaže: »Kojega je moj Bog postavio za vrhovnog vidljivog namjesnika. Zato ljubim Katoličku Crkvu i svetog Oca Papu, kao Isusa«. Poslije Ivanove smrti evo što su ugledni katolički radnici o njemu kazali: Njegov život pun je žrtve i apostolskog rada, okretao se je uvijek oko sv. Tabernakula. Jedan od najvećih štovatelja presv. Euharistije među nama bio je dr. Ivan Merz (I. Šarić) Merz je smatrao, da je po Bogu pozvan posvetiti se i žrtvovati za prvo i glavno: za duhovnu izgradnju novoga čovjeka. (Dr. I. Protulipac) Merz je kao student u Parizu svako jutro pribivao sv. Misi i pričesti. Ostali dio dana bijaše posvećen radu, a odmora imao je malo i to pokraj dobra kreveta on bi legao spavati na tlu. Mi jadni grješnici nismo mogli razumjeti ta njegova trapljenja, tako kaže njegova stanodavka (J. Michaut) Njemu sam se molio i polazio na njegov grob u uvjerenju, da mi kao ugodnik Božji može pomoći. (Ambroz Vlahov). Dobro se sjećam, kako sam u njegovoj blizini osjećao ono tipično instiktivno strahopočitanje, što ga čovjek uvijek osjeća pred osobom asketski od sebe puno višom. (Dr. Č. Čekada). Za mene je Ivan Merz bio i ostao izvanrednim čovjekom. Znam da je još za svoga života bio štovan kao svetac. (M. Mostovac). Spremna sam pod zakletvom potvrditi, da je Ivan Merz posjedovao kršćanske kreposti u herojskom stupnju. (Prof. M. Stanković). Na koncu i ja mogu izjaviti, da kad god sam sreo Ivana uvijek sam u njemu gledao sveca. Nekoliko puta bio sam poslije njegove smrti na njegovom grobu i tu sam se uvijek osjećao, kao da se nalazim na grobu sveca. Jest, Merz je bio ideolog orlovske organizacije, kojoj je dao lozinku: »Žrtva - Euharistija - Apostolat«. Može li biti ljepšeg i boljeg puta prema kršćanskoj savršenosti. Evo i natpisa, koji stoji nad njegovim grobom, a koji glasi: »Ovdje počiva - u Kristu Bogu svomu - Dr. Ivan Merz - 16. 12. 1896. - 10. 5. 1928. Vjernom sinu Katoličke Crkve — Život je bio Krist, i smrt dobitak, jer je očekivao Milosrđe Gospodinovo i vječni počinak na Srcu Isusovu«. I. A. (Dubrovnik)
ŠTO NAM JE IVAN MERZ
Navršava se četrdeset i pet godina koje nas dijele od časa kad je Kralj vjekova pozvao k sebi u vječna prostranstva svjetlosti i mira svoga dobrog i vjernog slugu Ivana Merza. To skoro pola stoljeća proteklog vremena nije izbrisalo uspomenu na njega u srcima onih koji su ga osobno poznavali ili su nadahnuti njegovim riječima i primjerom života nastojali ići njegovim stopama u osmišljavanju i vrednovanju svoga životnog puta. I samo se od sebe nameće pitanje što li je u tom mladom čovjeku, kršćaninu katoliku, profesoru intelektualcu bilo tako snažno oblikovano da još i danas privlači i oduševljava i potiče na nasljedovanje. Smatramo da se ne varamo ako kažemo da se časni sluga Božji Ivan Merz velikodušno i požrtvovno, spremno i vjerno predao Gospodinu, bio poslušan bez pridržaja poticajima i nadahnućima Duha Svetoga, svjedočio do kraja svoga života za Krista - bio doista čovjek Božji u najplemenitijem smislu te riječi. Prošavši kroz mnoge moralne i vjerske krize, očišćen trpljenjem, tjeskobama i traženjem skinuo je starog čovjeka i obukao novog tako da je s pravom mogao na kraju svoga zemaljskog života na sebe primijeniti Pavlovu riječ: »Život mi je bio Krist, a smrt dobitak«, koje uklesane na njegovom nadgrobnom spomeniku naviještaju novim naraštajima prebogati sadržaj njegova nutarnjeg života. Želio bih napose istaknuti iz njegova života dvoje što smatram i te kako aktuelnim i za naše vrijeme. Prvo: Ljubio je Crkvu. I to konkretnu Katoličku Crkvu svoga vremena, koju je tako dobro poznavao sa svim njezinim i dobrim i manje dobrim, ili čak tamnim stranama. U njoj je vidio »jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenostima«. I tu je ljubav usađivao u srca mladog naraštaja koji se svrstavao pod zastave organizacije nadahnute njegovim duhom. I drugo: Poštovanje, poslušnost i ljubav prema sv. Ocu papi. Zalagao se za studije papinskih enciklika. »Merz je bio čovjek enciklika«, rečeno je za njega. U hrvatsku katoličku javnost uveo je slavljenje papinog dana. Nije se ustručavao napisati u odgovoru na pitanje jedne ankete zašto ljubi Sv. Oca: »U svetom Ocu, Papi pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svog«. Mnogima će danas te riječi zvučiti neobično, a njegov stav i odnos prema Papi možda preživljen. No, ne bi li baš taj stav poštovanja, poslušnosti i ljubavi prema sv. Ocu bio siguran izlaz iz današnje nemirne i krizne situacije u kojoj se Crkva nalazi? Nakon njegove smrti njegovo je ime značilo program života i rada cijeloj jednoj katoličkoj generaciji. A to isto, željeli bismo, može postati i sadašnjoj Crkvi!
† Josip Salač biskup
KRATAK PREGLED ŽIVOTA IVANA MERZA
1896. 16. XII. - Rodio se u Banjoj Luci od majke Terezije i oca Mavre. Otac mu je bio austrijski oficir, no vršio je dužnost šefa željezničke stanice. Ivan je bio jedinac u svojih roditelja. Osnovnu školu, osim dva razreda koja je svršio u Prijedoru, i gimnaziju (tadašnju realku) pohađa u Banjoj Luci. 1914. VII. - Maturira s odličnim uspjehom. U jesen iste godine po želji roditelja polazi u vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. Budući da nije imao volju za vojništvo, ostaje ondje samo tri mjeseca. 1515. I. - Dolazi u Beč i upisuje na Sveučilištu studij prava. Prvi svjetski rat je već u jeku. U ljetu iste godine pozvan je u vojsku. 1916. - Polazi na talijansku frontu i ostaje ondje do konca rata. Bio je oficir. Boravak na fronti, gdje je svakodnevno gledao smrti u oči i bio izložen stradanjima svake vrste, produbio je njegovu vjeru i učvrstio mu kršćanski nazor na svijet. 1918. XI. - Po svršetku rata vraća se u Banja Luku i stavlja se na raspolaganje Narodnom Vijeću, koje ga imenuje vojnim zapovjednikom rudnika Maslovare i šalje ga onamo da smiri nezadovoljne rudare. 1919. I. - Polazi natrag u Beč i upisuje studij književnosti na Filozofskom fakultetu. 1920. X. - Odlazi u Pariz gdje nastavlja studij književnosti na Sorboni i Institut Catholique. 1922. - Vraća se u Zagreb, kamo su se već preselili njegovi roditelji, i postaje profesor francuskog i njemačkog jezika na Nadbiskupskoj gimnaziji. U toj službi ostaje do konca svoga života. 1923. - Postiže doktorat na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorska mu dizertacija nosi naslov: »Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do danas«. 1923. - 1925. - Pod vodstvom o. Alfirevića, Dl, privatno studira kršćansku filozofiju i teologiju te sve važnije Papinske i Crkvene dokumente posljednjih decenija. 1922. - 1928. - Kroz svih šest godina svoga boravka u Zagrebu razvija ogromnu apostolsku djelatnost u katoličkim organizacijama za mladež unoseći u njih Kristov duh evanđelja. Širi ideje o Katoličkoj Akciji, budi ljubav i odanost prema Papi i Crkvi. Jedan je od suosnivača Hrvatskog Orlovskog Saveza, gdje vrši dužnost tajnika i potpredsjednika do konca života. Obilazi mnoge naše gradove i sela, drži predavanja o liturgiji, vjeri, Papi, Mariji, Lurdu, katoličkim organizacijama itd. Jedan je od najvećih pobornika liturgijske obnove i euharistijskog života. Organizira hodočašća mladih u Rim i Lurd. Sam živi uzornim kršćanskim životom prisustvujući svakodnevno sv. Misi i sv. Pričesti u bazilici Srca Isusova. Njegova ljubav prema bližnjemu spušta se do najnižih potreba svakidašnjeg života. Svima svijetli nenadmašivim primjerom revnosti za proširenje Kristova Kraljestva i nadnaravno dobro bližnjih, napose mladih. 1928. 10. V. - Cijeli život bio mu je obilježen trpljenjem koje je strpljivo podnosio. Bolest očiju proširila se na upalu sinusa pa je morao na operaciju. Nakon operacije dobiva meningitis i umire u Zagrebu 10. V. na glasu svetosti. 1928. - 1958. - Od njegove smrti do danas mnoštvo komemoracija, nekoliko knjiga i na stotine članaka prikazivalo je njegovu duhovnu veličinu, isticalo njegove zasluge za Hrvatski narod i njegovu jedinstvenu pojavu kao katolika-laika-intelektualca u Crkvi među Hrvatima. 1058. 10. V. - Pokrenut je informativni biskupijski proces za njegovo proglašenje blaženim. Proces je u toku. 1972. 26. XI. - Otvoren je Spomen-muzej dra Ivana Merza u prostorijama Rezidencije Dl u Zagrebu, Palmotićeva ul. 31. Podnaslov: Vjera koja ne pozna sumnje
NOVI ČOVJEK U KRISTU
»Novi se čovjek pomaljao na našem obzorju. Dolazio je čovjek kojemu vjera nije bila tradicija već život, a katolički rad nije smatrao sportom već borbom za neumrle duše«. Tim riječima opisuje Marica Stanković u »Životu« (1938. g. br. 5.) svoje dojmove o prvom susretu s Ivanom Merzom. Od Merčeve smrti do danas objavljeno je mnoštvo članaka i prikaza, u kojima se isticao jedan ili drugi vid »novog čovjeka u Kristu« koji je kroz Merza privlačio i oduševljavao tolike ljude i poticao ih da pođu primjerom njegova uzorna života. Nije moguće u jednom članku prikazati sve vidove te nadnaravne novosti koju je sv. Pavao na sebi iskusio i što su toliki do Merza proživjeli: milost Božja koja preporađa u novo stvorenje onoga koji je prihvati i s njome surađuje. U ovom članku prikazat ćemo u kratkim crtama temelj bez kojega nema novog stvorenja: vjeru Ivana Merza. U narednim prikazima u ovoj rubrici donosit ćemo ostale vidove Merčeve karizme.
Vjera koja ne pozna sumnje
Tko želi upoznati osobu i život Ivana Merza, prva stvar koja će ga sigurno zanimati jest njegova vjera. Kako je taj naobraženi intelektualac došao do duboke vjere kojom je zadivljavao ne samo svoje suradnike nego i mnoge svećenike? Kako je mogao na pitanje jedne ankete »Imate li vjerskih sumnja« odgovoriti kratko i jasno »Ne«? (bilo mu je tada samo 27 godina). Gdje je tajna tog odlučnog »Ne«? Iako nas teologija uči da je vjera u prvom redu milost Božja, odmah moramo dodati da kod Merza ta milost nije ostala bez ploda, kako za sebe kaže apostol Pavao. Kršćansku vjeru koja je preobrazila njegov život Merz nije naslijedio u svojoj obitelji. Sredina, u kojoj je bio odgajan i rastao, bila je liberalna. Od kuće je dobio pristojan građanski odgoj, ali bez kršćanske podloge. Niti tadašnji vjeronauk, koji je učio u školi, nije na njega ostavio pozitivan utjecaj kako bi se to očekivalo. Osoba koja je za njegovu vjeru kao gimnazijalca najviše značila jest njegov profesor hrvatskog jezika dr Ljubomir Maraković. Ivanov dnevnik pruža nam, međutim, dragocjene podatke kako se njegova vjera razvijala, kako je kroz sumnje, borbu, kolebanja i razmišljanja dolazio do čvrstih i dubokih uvjerenja o istinitosti katoličke vjere. Bilo je to jedno polagano obraćenje, koje pratila neodoljiva milost Božja. Upravo taj razvoj, ta borba za vjeru, čini ga tako bližim našem vremenu, tako simpatičnim našim suvremenicima, od kojih mnogi proživljavaju istu krizu svoga kršćanskog uvjerenja. Najvažniji doprinos njegovoj vjeri učinio je trogodišnji boravak u Prvom svjetskom ratu. Neprestano u smrtnoj pogibelji, patnje i trpljenja svake vrste doprinijeli su da je na život i svijet počeo gledati zrelijim očima. Bol je pročistila njegov nazor na svijet i najviše pridonijela da je postao muž vjere, čovjek nepokolebivog kršćanskog uvjerenja. Mnogi su mislili da je Merza, kakav se pojavio u Zagrebu 1922. god., stvorio Pariz. Točnije je slijedeće: onakvog kakvom mu se divio cijeli katolički Zagreb stvorila je milost Božja u krvi i plamenu Prvog svjetskog rata. Ivan 23. VIII. 1917. piše svome ocu: »Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogomu, što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da udesim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo.« Njegov šest godišnji boravak u Zagrebu nije bio ništa drugo nego period angažirane vjere. Ono u čemu je našao smisao života, u što je bio uvjeren posljednjom žilicom svoga bića, a to je Isus Krist Spasitelj, nije htio niti mogao zadržati za sebe. Želio je i druge ljude usrećiti, upoznati ih s jedinom pravom istinom, privući ih k izvoru spasenja. Dokaz je tome u prvom redu njegov uzoran kršćanski život sav prožet molitvom, žrtvom i ljubavlju prema bližnjemu. Izraz te ljubavi bila je njegova ogromna apostolska djelatnost u tadašnjim katoličkim organizacijama za mlade. Tolika predavanja, sastanci, privatni razgovori, korespondencija, pisanje članaka i brošura, sve je išlo za ciljem da kod mladih ljudi učvrsti temelje vjere i da ih privede bliže Kristu koji jedini može čovjeku dati pravi smisao života. Sasvim je logično da je na koncu takvog života mogao napisati u svome testamentu riječi: »Život mi je bio Krist a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i vječno, potpuno, nepodijeljeno posjedovanje Presv. Srca Isusova.« Božidar Nagy, Dl
MERZ U SVJETLU II. Vatikanskog Koncila
Ivan Merz, jedinstvena osobnost i pojava hrvatskog laičkog apostolata, mnogim je svojim postupcima i mislima »predvidio« današnja koncilska gibanja. Istaknut ćemo ovdje samo neke njegove misli koje nam se čine pobudnima i potrebnima i za nas danas, ovdje u Katoličkoj Crkvi. Piše o. Šagi: »20 dosadašnjih sabora bili su - općenito govoreći - obrambeni sabori«, dok je ovaj novi pastoralno usmjeren. To znači da svijetu pristupa pozitivnim načinom. »Koncil misli«, piše dalje o. Šagi, »da je današnjem svijetu potrebno otkriti kršćanstvo . . . Treba postići da ljudi više znadu o vjerskim stvarima.« U »Luči« 1918. Ivan piše: »Moramo svu pažnju posvetiti odgoju samih sebe i studiju katolicizma, koji mi, na žalost, ne poznamo ni malo bolje od kakvog pučkoškolca.« Zato se Ivan nakon završene stručne naobrazbe daje na studij kršćanske filozofije i teologije. Kroz dvije godine pohađa privatni tečaj iz filozofije kod o. Alfirevića, Dl. Pored filozofije dao se na studij osnovnih teoloških disciplina. Usporedo proučava enciklike i sve važnije izjave posljednjih papa. Koncil, nadalje, smatra potrebnim i živjeti ono što primimo, tj. naučimo o vjerskoj problematici. »Zato se na ovom koncilu počelo od liturgijske obnove. Liturgija je stvarnost u Crkvi: božanska i ljudska ujedno. Ona je aktuelni dodir Crkve s Bogom« (Šagi). Merz: »Svaki katolik postaje velik i univerzalan po liturgijskom razmatranju. On ostavlja po strani svoje osobne interese i počinje osjećati što osjeća sama Crkva. Liturgija je prisluškivanje razgovora između Krista i Crkve. Zar da taj idejni svijet ostane za nas bespredmetan, i kad još k tome pomislite ... da vaša duša postaje ogledalom neizmjerne Riječi Božje.« Ideja je Koncila da je liturgija »vrelo i vrhunac svega kršćanskog života«. Evo što misli Merz: »Budite uvjereni da je sveta Misa bez sv. Pričesti donekle fragmentarna. Spasitelj se mogao utjeloviti, također, pod prilikama zlata ili kamena; on to nije učinio, već je primio prilike kruha i vina, i time nam je jasno rekao da želi da ga blagujemo kod svake svete Mise. Mi se u sv. Misi - mi, mistično tijelo, punina tijela Kristova - žrtvujemo s našom glavom . . . svi naši čini tijekom dana moraju biti kristocentrični. . .« Ivan se nije zaustavio samo na osobnom doživljavanju liturgijskog života. Bio je jedan od pionira liturgijskog apostolata. Kroz dvije godine vodi u časopisu »Posestrimstvo« liturgijski kutić. Koncil je uveo narodni jezik u liturgiju. Kad se pojavio prvi hrvatski prijevod Rimskog misala (1922), Merz piše: ». . . prijevod ovako fundamentalnog djela epohalna je pojava u našem . . . životu.« Ivan ujedno piše svoju dizertaciju o utjecaju liturgije na francuske književnike. Isto tako naveliko dijeli suradnicima posebne misne obrasce i upućuje ih kako će zajedno s mladeži aktivno sudjelovati u sv. Misi recitirajući misne tekstove. Potrebno je istaći i njegovo rijetko veliko povjerenje u hijerarhiju. S jedne strane smatra da je nužno da slušamo i poštujemo svoje vođe ne samo zato što su postavljeni da vode nego i zato što su oni prvi pozvani na svetost jer su izloženi pogledu mnogih. S druge strane taj stav Ivana ne smeta da izjavi da je njegov vjeroučitelj imao na njega negativan utjecaj. Spomenimo usput da se on smatra u savjesti obveznim odazvati se Papinom glasu (uspostava Katoličke Akcije) i provesti u djelo ono što Papa traži. Kako su mnogi ondašnji intelektualci smatrali da ni političke ni društvene prilike u to vrijeme nisu zrele za takvo djelovanje, posta Ivan zbog toga »signum contradictionis«. Koncil u dekretu o Apostolatu laika (br. 20) izričito govori o Katoličkoj Akciji kao o onoj vrsti apostolata koja je u prošlosti donijela obilne plodove Kristovu kraljevstvu, pa je zato i danas preporučuje. Imajući sve ovo u vidu život i djelovanje Ivana Merza ima i danas svoju vrijednost što ga čini modernim u našem pokoncilskom vremenu. Prof. S. T. Podnaslovi: Izvatci iz Ivanova dnevnika. Tajna posvećenja duhovski i poduhovski ciklus
MERZ GOVORI
Izvatci iz Ivanova dnevnika
Pohodio sam s K. grob Zrinskog i Frankopana. Ide se onamo kroz aleju lipa. S desna i lijeva okomito na nju teku aleje cipresa . . . Zapitam grobara gdje su grobovi Zrinskog i Frankopana. On nešto stade buncati u dijalektu o nekom artiljerijskom majoru . . . »Čovječe, oni hrvatski junaci Zrinski i Frankopan gdje leže?« »Wie, wie« — »Frankopan« ću mu ja. »A ja, Frantischpan«, pa nas povede onamo. Grob je na kraju aleje već kod zida. Nad grobom je jedna ploča s latinskim natpisom. Na grobu je uvenuo vijenac s nekom krpom, na kojoj se još vide tragovi boja hrvatske trobojnice. To nas podsjeća da su ovdje bili dobri ljudi i svojim junacima učinili onu ljubav, koja se još kostima može iskazati. Ispod lipa i cipresa u večernjoj rumeni koja se miješa s crnilom dima počivaju njihove kosti. Slava vam pošteni Hrvati! I kameno će srce procviliti kad vidi kako dobri ljudi stradaju. No ne, stradali nisu, oni još žive u uspomeni poštenih Hrvata. Iz njihove su krvi procvali i procvast će cvjetovi i ruže. Odem s K. od groba. On je salutirao i rekao mi da izmolimo »Oče naš« za te junake. Iziđemo iz groblja. Već je nastala tama. Na prijedlog K. uđemo u starinsku crkvicu. Treptjelo je žuto večernje svjetlo. Bečko Novo Mjesto, 15. listopad. 1914.
(Kosti bana Petra Zrinskog i kneza Krste Frankopana prenesene su 1919 god. u Zagreb i sahranjene su u zagrebačkoj katedrali).
Eto, upravo sam 24 sata u zatvoru. Smijem se sam sebi. Taj zatvor trebao bi da me »popravi«, a ovdje mi je bolje nego obično. Toliko koliko sam danas dobio hrane, u akademiji još nisam dobio. Vojnici su donijeli toliko da nisam mogao pojesti, a Hrvat vojnik koji me je zavolio, donio mi je u 4 sata zemičku, a poslije opet zemičku sa šunkom. Baš dobri su ti Hrvati, vole svakome ljubav da učine. S njim sam govorio o saboru, poslanicima Madžarima. On misli kao i svi Hrvati. Priča mi da ovdje u akademiji ima dosta Hrvata. Naravno sve pozna, jer su bili u zatvoru . . . Poslije podne sam veoma dobro spavao, ovjekovječio se na vratima pjesmama, šarao, razgovarao se preko prozora sa zatvorenim »Oberrealschülerom«. Najdulje vremena sam čitao »Die Kunst zu beten« (Umjetnost moljenja). Tu knjigu čitam po drugi put. Isprva mi se nije činilo Bog zna što, ali čim sam je više studirao, osjetio sam finesu logike i piščeva religioznog osjećaja . . Sad ćemo malo razmišljati, ali nisam više svjež kao malo prije. Radio sam tjelesne vježbe, pa sam umoran. Prolaznost je nešto strašno. Jučer u ovom doba prispio sam ovamo, a sada je sve drugačije nego prije. Sjećam se kad sam se vozio željeznicom putujući u Opatiju, osjetio sam da će i ti svijetli časovi proći i da ću se toga samo sjećati. Isto tako bit ću sutra u ovo doba vani i mislit ću na ovaj čas, koji mi se prije pričinjao čudnovatim. Najveće se muke u sjećanju prikazuju malene. Sve prolazi! To sad osjećam svom dušom. A možda mi svaki slijedeći čas može donijeti gadnu misao: borba tijela s duhom. Sav je život ovakova borba između dva elementa i ovom se borbom dovinjavamo Idealu našega života: Svevišnjemu. Bože, Bože sveti, daj mi snage da se pomolim, da se sporazumim sa svojim Stvoriteljem, sa stvoriteljem svih divnih zakona u prirodi, s gospodarom neizmjernih treptećih zvijezda, s vječnom istinom. »Moliti znači vjerovati«. Ja vjerujem u Gospoda Boga svemogućega, vjerujem da je On savršen Duh u slobodi volje i veličini, čovjek sam sitan. Imam slobodu volje, ali ograničenu. Ali ono malo Prometejeve iskre, djeličak od djelca Svevišnjega, vuče me Ovome i dokumentira opstanak Ovoga. Kao što čovjek, koji još nije sasvim zagazio u blato, želi da se razgovara s pametnijim od sebe, tako isto duh svom žestinom teži za savršenim, za velikim Duhom. U molitvi se s Njim razgovara i On mu tako čudnovato fino odgovara, da čovjek misli te diše zrak visina. Taj razgovor sa Svevišnjim, ta veza, priznavanje Svevišnjega, to je religija. Religija je bez molitve mrtva. No molitva se ne mjeri na duljinu i ona ne mora da se čita iz knjiga. Razgovor iz vlastitog čuvstva, razmišljanje o Pismu i namjerama Svevišnjega, to je molitva. Bog je duševno biće. A pošto smo mi tjelesni, to je misao na Njega tjelesno-duševna. Da Ga razumijemo, postao je Emanuelom, nama sličnim. I mi se Isusu možemo moliti i ta nam je molitva mnogo lakša, jer nam je Isus bliži. Bečko Novo Mjesto, 25. listopada 1914.
(Ova dva izvatka iz Ivanova dnevnika datiraju iz vremena njegova boravka u Vojnoj Akademiji u Bečkom Novom Mjestu. Kad ih je pisao, bilo mu je 18 godina).
TAJNA POSVEĆENJA Duhovski i poduhovski ciklus
Kroz dvije godine vodio je Ivan u »Posestrimstvu«, listu za katoličke djevojke rubriku, liturgijski kutić. Donosimo ovdje jedan izvadak iz njegova članka »Tajne Otkupljenja«, objavljena u 8—9 br. Posestrimstva 1924. god.
»Danas se je rodila Crkva« veli sv. Augustin govoreći o Duhovima. Po uskrsnuću nam je Krist povratio naša prava na božanski život a o Duhovima nam daje »Duha koji oživijuje«. Taj isti Duh daje Papi i biskupima nepogrješivost, koju mnogi nazivlju najsmionijom dogmom katoličke vjere. Duhovi, taj crveni uskrs, dolazi po svojoj veličini odmah nakon Uskrsa. Advenat nas je podsjećao vladavine Boga Oca nad izabranim narodom. Bog Sin je vladao od Božića do Uzašašća a Duh Sveti vlada od Duhova do konca svijeta. Poduhovska nas liturgija podsjeća na ovu treću periodu. Kao što je Papa na čelu hijerarhije, tako je Euharistija vrhunac sakramenata. Vladavina Duha Svetoga vidljivo se očituje u rimskoj Crkvi, usred koje blista presv. Sakramenat. Ovaj je tih, nepomičan, ali njegovu vanjsku aktivnost preuzimlje katolička hijerarhija. Po svojoj Crkvi Krist nastavlja svoj život — nadu ljudima, i poduhovsko je doba zato poglavito posvećeno životu svetaca, koji su na uzoran način najviše radili za proširenje Isusovog Kraljevstva među ljudima. To je Duhovsko doba posvećeno posvećivanju duša. Zato ono počinje blagdanom presv. Trojstva. Ta je dogma ishodna točka apostolskog djelovanja: krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
MLADI DANAŠNJICE O IVANU MERZU
Pripadam mlađoj, poslijeratnoj generaciji i dra Ivana Merza sam upoznao samo iz knjiga. No i takav susret s njime probudio je nešto u meni, otkrio mi nove dimenzije kršćanstva, a ja sam iskreno poželio postati bolji, iskreniji, autentičniji kršćanin. I danas se živo sjećam nekih njegovih misli koje su me posebno oduševile. »Osnov našega života mora biti naš preporod u Kristu, ostalo se sve samo od sebe na ovo niže«, piše Ivan. Divno je tom mišlju izražena temeljna istina kojom je osmislio svoj život. Bog koji se objavio bila je vrhunska vrednota kojoj je Ivan sve ostalo podredio. Mislim da je to jedini pravi put svakog čovjeka, koji želi postati kršćanin. Onome pak koji to jest, takvo Ivanovo prihvaćanje Krista sigurno je uvjet da shvati smisao svog života, da nadvlada životne teškoće i prihvati požrtvovni rad za bližnjega. Posebno bih želio spomenuti kako je Ivan cijenio obitelj. Zapisao je: »Obitelj je na zemlji najsvetija stvar!« Osjećam snažno koliko je danas potrebno i vrijedno to istaći, koliko je potrebno učiniti da tu prvu stanicu ljudskog društva očuvamo u njenom izvornom obliku, onako kako ju je zamislio sam Stvoritelj. Negdje u Ivanovu dnevniku stoji još jedna lijepa misao, koja osvjetljuje lik jednostavna i skromna čovjeka. Zapisao je: »Ja volim čovječanstvo, volim male nepoznate ljude koji na svojim leđima nose sav teret povijesti.« I to nije ostala samo želja. Oni koji su ga poznavali svjedoče o njegovu altruizmu dosljedno provedenom u svakodnevnom životu. Svima je bio prijatelj, svima je želio pomoći, uvijek je imao dobru riječ punu ljubavi. Na kraju bih želio istaći ono što me kod Ivana najviše impresionira. Mi ljudi današnjice na to smo zaboravili, umanjili smo tu dimenziju kršćanstva koja je bila bitna u Kristovu životu a to je žrtva. Nekako smo za to izgubili smisao, a sve vrijedne i velike stvari u svojim temeljima imaju baš odricanje, svladavanje i žrtvu utkane u ljubav. Kršćanstvo bez odricanja, bez samosvladavanja, bez borbe, više nije kršćanstvo i svodi se tada samo na jednu od mnogih filozofija života, koje jedva koga mogu privući i oduševiti. I baš tu stranu kršćanstva Ivan nam je pokazao u punom svjetlu, a to je ono što ga čini idealom, što nam otkriva nove perspektive kršćanstva, što nas nekom tajanstvenom snagom privlači i vuče naprijed. Dr Miroslav Jelić
USLIŠANJA - ZAHVALE
Mnogi su se obratili Ivanu Merzu za zagovor u svojim duševnim i tjelesnim potrebama, i biše uslišani. Navodimo jedno od najočitijih uslišanja. Anica Ercegović živi danas u Gradusi kod Sunje. Ona će nam sama ispripovjediti kako je čudesno ozdravila prije više od četrdeset godina po zagovoru Ivana Merza.
»Obolila sam u svojoj 19. god. tj. 1924. od tbc pluća, upale zglobova i žestoke reume u čitavom tijelu. Ove sam bolesti zapravo vukla još iz djetinjstva iza teške prehlade. Kroz šest godina pokušavala sam se liječiti kod raznih liječnika i upotrebljavajući mnoge lijekove, no sve bez uspjeha. Zglobovi su mi se upalili i ruke su mi neprestano drhtale. Od vremena do vremena bacala sam krv. U srpnju 1930. god. pošla sam u Zagreb na duhovne vježbe. Još prije polaska počela sam devetnicu dru Merzu za ozdravljenje. Pod duh. vježbama mi je opet pozlilo, no izdržala sam do konca. Vraćajući se kući pošla sam na grob dra Merza s pouzdanjem da će mi on isprositi ozdravljenje, ako je to Volja Božja. Molila sam mu se iskreno i s pouzdanjem. Bila mi je želja da dobijem zdravlje da bih mogla raditi jer sam svima bila samo na teret. Vratila sam se kući. Snaga mi se povratila. Prestali su svi bolovi i smetnje. Sve sam poslove počela obavljati bez poteškoća. Moji su se čudili nagloj promjeni. Znala sam da mi je molitva uslišana i da mi je pomogao zagovor dra Merza. 18. X 1930. dobila sam liječničku svjedodžbu da sam potpuno zdrava. Od tada pa do danas nisam uzimala nikakovih lijekova niti bila bolesna, osim što sam samo jedan dan ležala zbog gripe 1958. g. Radim po šesnaest sati na dan različite poslove u kući, na vrtu i u polju. Pješačim po tri puta tjedno u crkvu u Sunju, koja nam je udaljena pet kilometara. Zahvaljujem Isusu koji mi je po zagovoru Ivana Merza udijelio veliki dar zdravlja. Gradusa kod Sunje, 21. IV. 1973. Anica Ercegović
Zahvaljujem dru Merzu na pomoći prilikom uspješno položenih brojnih školskih ispita, kod takmičenja iz matematike i uopće sretno riješenih problema ponajviše iz moga učeničkog života. Davor Crnjac, student, Zagreb
Nekoliko puta sam se obratila dru Merzu devetnicom u važnim stvarima i odmah me je uslišao. Obećala sam da ću se zahvaliti ako me usliši i sada izvršavam obećanje. Sontak Zdravka, Zagreb
Na primljenim milostima po zagovoru dra Merza zahvaljuje Miroslav Svoboda, Zagreb
Po zagovoru dra Merza, kojemu sam se obratila, kćerka mi je sretno položila jedan razred srednje škole. Obećala sam mu se javno zahvaliti pa to sada i činim. Marija i Slavica, Ogulin
Zahvaljujem dru Ivanu Merzu jer mi je više puta pomogao u poslovima da je uspjelo što sam poduzela kao i u drugim prilikama. Preporučam mu se više nego ikome, imam najveće pouzdanje u njegov zagovor. Jedva ga malo tek zamolim, gotovo samo pomislim, brzo se sve dobro rješava. Justina Kampuš, Osijek
Zahvaljujem dru Ivanu Merzu za pomoć u bolesti. Dr Drago Cerovac, Zagreb
Zahvaljujem dru Merzu za jednu milost koju mi je isprosio još za vrijeme rata. Jozefina Konžik, Banja Luka
Na pomoći u mnogim prilikama a napose u duševnim krizama zahvaljuje dru Ivanu Merzu V. A. S., profesor, Zagreb
V I J E S T I
Otvoren Spomen-muzej đra Ivana Merza
U nedjelju 26. XI. 1972. na blagdan Krista Kralja otvoren je u prostorijama rezidencije Družbe Isusove u Zagrebu, Palmotićeva 31, Spomen-muzej Ivana Merza. Otvorenju su prisustvovali istaknuti katolički javni radnici iz vremena dra Merza, njegovi prijatelji, znanci, štovatelji kao i predstavnici mlade generacije — srednjoškolci i studenti. Muzej je otvorio o. Ambroz Vlahov, OFM Conv., suradnik i prijatelj dra Merza. Osim kratkog predavanja o suvremenosti i značenju dra Merza za naše vrijeme, koje je održao postulator, izveden je kratki prigodni program. U Muzeju su smješteni razni predmeti dra Merza, njegove knjige, slike, uspomene, te dijelovi namještaja iz njegove sobe. Muzej za sada nema određenog vremena kad je otvoren. Zainteresirani neka se obrate vrataru rezidencije ili sakristanu bazilike Srca Isusova, koji će im omogućiti razgledavanje Muzeja.
Novi postulator Merčeve kauze.
Zagrebački nadbiskup Dr Franjo Kuharić uz suglasnost Suradnica Krista Kralja imenovao je 22. XI. 1972. o. Božidara Nagy-a, Dl, za novog dijecezanskog postulatora kauze dra Ivana Merza. Nakon smrti dra Marka Klarića ovu dužnost nije nitko vršio, pa je nastao zastoj u procesu za proglašenje blaženim Ivana Merza. Sveta Stolica je 1969. god. izdala nove uredbe za odvijanje procesa beatifikacija i kanonizacija, koje su sada jednostavnije pa se nadati da bismo našeg Ivana mogli u dogledno vrijeme ugledati na našim oltarima.
Zašto postulator a ne vice-postulator?
Prema crkvenim normama za odvijanje procesa kojeg sluge Božjega, kandidata oltara, potreban je postulator. On vodi proces za beatifikaciju u ime ustanove koja predlaže dotičnog kandidata. Dok proces nije došao do Rima, postulator ondje nije potreban, nego svoju službu obavlja u biskupiji gdje se proces odvija. To je slučaj s procesom dra Ivana Merza, kojega je pokrenuo Institut Suradnica Krista Kralja. Izuzetak od ovog pravila čine redovničke zajednice koje imaju u Rimu svoga generalnog postulatora. Za kandidate oltara dotičnog reda, čiji proces još nije došao do Rima, generalni postulator imenuje vice-postulatora koji u njegovo ime vodi proces u biskupiji (o. J. Antolović vice-postulator kauze Petra Barbarića, DI., fra Roko Tomić, vice-postulator kauze o. Ante Antića, OFM). Budući da Suradnice Krista Kralja kao ustanova nemaju generalnog postulatora u Rimu, a ni proces dra Merza još nije došao do Rima, biskupijski proces dra Merza prema tome vodi postulator.
Doktorska đizertacija o dru Merzu
Vlč. g. Marin Škarica, svećenik Splitske nadbiskupije priprema doktorsku dizertaciju na Anselmianumu u Rimu. Tema njegove dizertacije jest »Ivan Merz i liturgija«. Ovo je prvi puta da netko piše doktorsku radnju o Ivanu Merzu, pa vlč. Škarici želimo puno uspjeha u radu! Nadamo se da će se još tko naći da uzme za temu svoje doktorske radnje po koji vid iz Merčeve bogate duhovne baštine, odnosno da obradi koje područje njegova svestranog djelovanja.
ŠTOVATELJI IVANA MERZA!
Svojim prilozima pomoći ćete izlaženje ovoga glasila kao i odvijanje Merčeva postupka za proglašenje blaženim. Šaljite ih na adresu: Postulatura Ivana Merza, 41001 — Zagreb, Palmotićeva 31, p. p. 699. Na istoj adresi još se može nabaviti nova biografija IVANA MERZA »Borac s bijelih planina« (cijena 40.— din.) i Merčeve sličice u 4 veličine: velike za uramljivanje (2.— din), dopisnice (1.— din.), male s tekstom (0,20 din) i male bez teksta — Merz mladić (0,20 din.).
___________________________________________________________________________
OBJAVLJENE KNJIGE O IVANU MERZU Dr Dragutin Kniewald: DR IVAN MERZ — ŽIVOT I DJELOVANJE, Zagreb 1932., 272 str. Dr Đuro Gračanin:: MOJE USPOMENE NA LIČNOST DR IVANA MERZA, Sarajevo, Nova Tiskara, 1933., 15 str. BOŽJI ČOVJEK HRVATSKE — Dr Ivan Merz. Zbornik eseja i članaka. Zagreb, VKS, 1938.— 71 str. Dr Kniewald Karolv: A LELEK TOZHARCOSA — DR MERZ IVAN ELETE. Szalezi Miivek, 1940. — 193 str. (prijevod biografije dra Merza na mađarskom jeziku) Josip Vrbanek, Dl: VITEZ KRISTOV Dr IVAN MERZ, Zagreb, VKB i VKS 1943. — 254 str. Božidar Nagy, Dl: BORAC S BIJELIH PLANINA — IVAN MERZ, Zagreb, Filozofsko- teološki institut 1971. — 372 str. U rukopisu: Dr Dragutin Kniewald: DR IVAN MERZ — ŽIVOT I DJELOVANJE, 611 str. (drugo prošireno izdanje)
SVEČANO KOMEMORIRANA 45. GOD. SMRTI DRA IVANA MERZA
U ZAGREBU
10. svibnja 1973. navršilo se 45. godina kako je zvono zagrebačke katedrale navijestilo Zagrebu i Hrvatskoj da je preminuo dr Ivan Merz, profesor Nadbiskupske gimnazije i apostol hrvatske mladeži. I ova obljetnica Merčeve smrti komemorirana je u Zagrebu u kojem je dr Merz živio i djelovao posljednjih šest godina svoga života. Svečana koncelebrirana sv. misa služila se u bazilici Srca Isusova 10. svibnja 1973. naveče u 19. sati. Koncelebraciji je predsjedao sarajevski pomoćni biskup Tomislav Jablanović, a koncelebriralo je trinaest svećenika i redovnika, od kojih su neki dra Merza osobno poznavali i s njime surađivali. Mnoštvo štovatelja dra Merza pribivalo je svečanosti. Pod sv. misom propovijedao je postulator Merčeva procesa za beatifikaciju. Prikazao je u kratkim crtama kako je Sluga Božji u svome životu vršio dvije temeljne kršćanske zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Kod sv. mise pjevao je studentski zbor pod vodstvom dra Đure Tomašića. 45. godišnjica smrti dra Merza bila je posebno obilježena izlaskom iz tiska prvog broja ovog glasila, koji su vjernici odmah nakon sv. mise mogli dobiti. Mnogi su od njih posjetili njegov Spomen-muzej u prostorijama Rezidencije Družbe Isusove. U nedjelju 13. svibnja propovijed pod sv. misom u 11 sati u bazilici Srca Isusova bila je također posvećena Ivanu Merzu. Propovjednik je prikazao Merza kao čovjeka duboke vjere do koje se polagano razvijao i koja je na koncu preobrazila cijelo njegovo biće, njegov život i rad. Obljetnica smrti Sluge Božjega komemorirana je i u nekim zagrebačkim župama gdje su održana predavanja o dru Merzu. Predavanje uz dijapozitive o njegovu životu i radu održano je i bogoslovima u Bogoslovskom sjemeništu u Zagrebu. Kao i svake godine tako je i ovog 10. svibnja grob Ivana Merza u Zagrebu na Mirogoju bio posebno okićen cvijećem a mnogi njegovi štovatelji došli su ga pohoditi i preporučiti se u njegov zagovor. Osim cvijeća već dugo vremena Ivanov grob ukrasuje i nekoliko zahvalnica koje su mu stavili štovatelji nakon primljenih milosti po njegovu zagovoru.
I U DUBROVNIKU
Ovogodišnja proslava Svjetskog molitvenog dana za duhovna zvanja, 13. svibnja, u crkvi sv. Ignacija u Dubrovniku prošla je u znaku spomena 45-godišnjice svete smrti sluge Božjega dra Ivana Merza. Poslije pjevane sv. mise i propovijedi sjemeništarci Dubrovačkog sjemeništa izveli su akademiju posvećenu dru Merzu. Uvodno je predavanje održao gospar Ivo Arnerić koji je slugu Božjega osobno poznavao. Ukratko je prikazao život dra Merza istaknuvši napose njegovu veličinu kao Božjeg čovjeka koji treba i nama danas služiti za uzor. Predavanju je zato dao naslov »Ivan Merz naš uzor.« »Svima koji smo ga osobno poznavali«, rekao je gospar Arnerić »bilo je veoma teško kad smo doznali za njegovu smrt. Ipak ubrzo smo shvatili da je ona za nas bila pravi dobitak jer nam je Ivan postao moćan zagovornik kod Boga.« Nakon predavanja pitali su sjemeništarci predavača što mu se najviše svidjelo kod dra Ivana Merza. Odgovorio je: »Ivan Merz bio je u svemu savršen. Nije sabirao zemaljsko blago što ga moljac izgriza, nego blago za nebo. Bio je skroman, ponizan, što najbolje pokazuje njegovo prijateljstvo s onima najbjednijima iz ljudskog društva. Ipak mogu reći da mi se dr Merz najviše svidio jer je svim srcem ljubio Katoličku crkvu i sv. Oca kao nitko do tada od svjetovnjaka u hrvatskom narodu.« Svih slušatelja dojmio se polet i oduševljenje kojim je govorio predavač. Iz njegovih riječi vidjelo se što je Ivan Merz značio za njegovu generaciju. Sjemenišni je zbor potom pod ravnanjem don Mihe Demovića, profesora glazbe u Dubrovačkom sjemeništu, izveo nekoliko glazbenih točaka, koje su slušateljstvu uvjerljivo evocirale značajke Merčeve duhovnosti. Vicematurant Josip Kajinić na koncu je recitirao pjesmu o. Milana Pavelića posvećenu dru Merzu: »Lovac Srca Isusova«. Dva dana kasnije, 15. svibnja, prigodom molitvenog dana za beatifikaciju Petra Barbarića prigodni program bio je posvećen uglavnom dru Merzu. Dr Ratko Perić, profesor u sjemeništu, održao je izvrsno predavanje pod naslovom »Dr Ivan Merz — Božji radnik i patnik«. »Merzu se može pristupiti s više motrišta«, rekao je dr Perić, »iako se može reći da se pojavio tek kao meteor — ona sjajna zvijezda što za ljetnih noći bljesne i poleti vedrim nebeskim svodom. Tako i on: zasja, sinu, ukaza se i ukloni. Ali ostavi svoj trag i odraz nezaboravan i potresan, znakovit i vjekovit.« U svom je predavanju dr Perić opširno prikazao dvije značajne karakteristike dra Merza: neumornog radnika za Kristovo Kraljevstvo i čovjeka koji je puno trpio ali je svoje trpljenje primao iz Božje ruke prikazujući ga na razne nakane. Prije nego je postao radnik na Božjoj njivi, Ivan Merz je najprije radio na sebi, marljivo, ustrajno. Tu je bila intelektualna izobrazba, priprema za njegovo profesorsko zvanje a usporedo s tim radio je na moralnom usavršavanju svoje duše. Dr Perić završio je svoje predavanje riječima: »Ivan Merz pokazao nam je divan primjer radišnog poletarca, Božjega radnika i zanosnog patnika na svoju vlastitu duhovnu korist, za dobro ovog našeg naroda i cijele Božje Crkve. Kao takav Ivan i danas među nama stoji svima na uzor.« Poslije predavanja održan je mali kviz. Natjecali su se predstavnici Ekonomskog fakulteta i dubrovačkog Sjemeništa u znanju o sv. Dominiku, dru Merzu i P. Barbariću. Kompoziciju Don M. Demovića na tekst Merčeva nadgrobnog natpisa otpjevao je na koncu sjemeništarac Anton Belan.
MOLITELJ I APOSTOL MOLITVE
Cijeli život Ivana Merza bila je u stvari jedna molitva. Sve je bilo posvećeno Bogu u tom kratkom mladom životu. I njegove svakodnevne staleške dužnosti profesora ispunjavao je Bog i prožimala molitva. Ona je bila njegov DA Bogu, njegov odziv Božjoj milosti koja ga je poticala na posvemašnje predanje Kristu i interesima Njegova Kraljevstva. Kroz molitvu Ivan je neprestano kontaktirao s nadnaravnim svijetom. U njoj je crpio snagu ne samo za osobno posvećenje nego i za apostolsku djelatnost. Što i kako moli Ivan? Mnoge činjenice za koje znademo pokazuju kako je organizirao molitvu u svakidašnjem životu, kako je uskladio molitveni život i njime prožeo svoj rad i djelovanje. Centar njegova molitvenog života bila je svakodnevna sv. misa i sv. pričest. Pratio je sv. misu iz svog velikog francusko-latinskog misala. Želio je tako što bolje razumjeti i ujediniti se s onim što svećenik u ime Crkve moli na oltaru kako bi obogatio svoju dušu duhovnim blagom koje nam stoji na dohvatu u liturgijskim tekstovima. Odatle je i razumljiv njegov interes i ljubav za sve što se tiče liturgije. Razumijemo zašto je, premda laik, molio svećenički časoslov. Želja mu je bila kroz liturgiju što dublje zaroniti u Kristov život kako ga proživljava liturgija. Osim sv. mise i svećeničkog časoslova Ivan je svakodnevno obavljao razmatranje — misleni oblik molitve u trajanju od tri četvrt sata. U razmatranje uputio ga je još za vrijeme rata jedan svećenik franjevac u Bolzanu, kojega je Ivan češće posjećivao. Nakon tih susreta vraćao bi se neobično radostan — pripovijeda njegov kolega s ratišta — napose onda kad ga je taj, franjevac uputio u »tajne sistematske meditacije«. Svaki dan je Ivan molio i Gospinu krunicu. Nekoliko puta tjedno dolazio je na galerije bazilike Srca Isusova i tu je u poslijepodnevnim satima nesmetan i neopažen obavljao po-božnost Križnoga puta na edifikaciju redovnika koji su za to znali. Rado i često je adorirao pred Presv. Oltarskim Sakramentom. Njegovi učenici i kolege profesori ne rijetko bi ga viđali za vrijeme odmora kako u sabranosti kleči pred svetohraništem. Ivan nije bio samo molitelj. Bio je apostol molitve. Mnogi njegovi članci objavljeni po raznim časopisima potiču čitatelje na molitvu. I u njegovu dnevniku nailazimo na lijepa mjesta gdje spominje vrijednost molitve. Mnoge svoje drugove, prijatelje i suradnike poticao je na duhovni, molitveni život. U svom stanu organizirao je kružok duhovnog života i tu su se okupljali mladići a on bi ih upućivao kako treba voditi duhovni život, obavljati molitvu. Jedan od njih i danas se sjeća kako im je Ivan na primjeru Salamonova hrama tumačio kako treba obavljati razmatranje: »Najprije se treba sjetiti povijesnog događaja a onda primijeniti na sebe. I moja je duša jedan hram, kud i kamo ljepši od Salamonova. Ukras toga hrama jesu kršćanske vrline i milost posvetna, koja mora u nama sve više rasti. Što nagrđuje hram Duha Svetoga u meni? . . .« Još u Lurdu Ivan je upoznao vrijednost krunice. Piše jednom prijatelju iz Pariza: »U Lurdu sam naučio što je krunica i ona mi je odsada dragi i najbolji prijatelj.« A jednoj djevojci, kad je već došao u Zagreb, preporučio je: »Kada vam bude u životu teško i kada vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u Volju Božju.« Koliko je cijenio krunicu, pokazuje i ona zgodica s hodočašća iz Rima. Do dva sata u noći Ivan se izmučio tražeći smještaj za pedeset djevojaka i kad je sve uredio, smogao je snage i klečeći pred svojom posteljom izmolio krunicu — pripovijedaju očevici. Mogli bismo nizati i dalje bilo Ivanove izjave o molitvi bilo sjećanja njegovih znanaca koji su ga često zadivljeni promatrali u raznim zgodama kako je uronio u sabranost i molitvu. No i ovo što samo naveli, jasno pokazuje koliko je Ivan cijenio molitvu i što je ona za njega značila. Nije to bilo za nj trgovanje s Bogom kao kod mnogih kršćana koji se obraćaju Bogu samo onda kad ga trebaju. Molitva je za nj bila razgovor s Ocem, uživanje u Njegovoj blizini. U njoj je nalazio radost, odmor, okrepu, snagu za svoj apostolski rad. Ono što treba posebno istaknuti jest njegova spontanost u molitvi. Nije bio član nikakvog reda niti instituta koji bi mu pripisivao pravilima vrijeme, način ili oblik molitve. Sve ono što je i kako je molio činio je to slobodno, spontano, neusiljeno, od srca. I to je ono tako simpatično što nas privlači, oduševljava i potiče na nasljedovanje. Jedan takav život trajnog sjedinjenja s Bogom po molitvi i neprestanog kontakta s nadnaravnim svijetom nije mogao ostati skriven. Već narodna poslovica kaže: »s kim si takav si« a da i ne spominjemo Isusovih riječi: »Ne može se sakriti grad na gori niti se užiže svjetiljka da se stavi pod sud, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući.« Neprestani saobraćaj s Bogom izvorom svakoga dobra očitovao se na njegovoj vanjštini, u držanju, ponašanju i govoru. I ne čudi nas zato što su mnogi u njegovoj blizini doživljavali osjećaj osobite Božje prisutnosti o čemu izričito svjedoče o. I. Hausherr, DI, kardinal F. Šeper, dr Čedomil Čekada kao i onaj mladić iz Šibenika koji je pratio Ivana na stanicu a potom vraćajući se reče Don Anti Radiću: »Ne znam što je to, ali iz gospodina Merza struji neka neobjašnjiva dobrota, neka sila. U njegovoj prisutnosti nužno sam osjećao da moram biti bolji; samom svojom osobom me jednostavno potiče na dobro.« o. Božidar Nagy
ŽIVOT MI JE BIO KRIST . . .
Nakon Ivanove smrti u ladici njegova pisaćeg stola pronađen je list papira na kojem je Ivan latinskim jezikom u obliku oporuke skicirao svoj nadgrobni natpis. Da li je Ivan slutio svoj brzi svršetak? Premda je operacija sinusa na koju je išao bila lagana, predvido je da bi, možda, mogla biti uzrokom njegove smrti, kako nam jasno pokazuje taj dokumenat. I nije se prevario. Kao razboriti kršćanin bio si je svjestan Isusovih riječi da bdijemo i molimo jer ne znamo dana ni časa kada će doći Sin čovječi. Donosimo ovdje fotokopiju originala Ivanove oporuke, prepis latinskog taksta i prijevod na hrvatski jezik.
TESTAMENTUM Decessit in pace fidei Catholicae. Mihi vivere Christus fuit et mori lucrum. Expecto misericordiam Domini et inse(pa)rabilem plenissimam aeternam possessionem Smi Cordis Jesu. I(van) M(erz). Dulcis in refrigerio et in pace. Anima mea attinget finem suum quare creata erat. EN THEŌ HRISTŌ.
Hrvatski prijevod:
OPORUKA Umro u miru katoličke vjere. Život mi je bio Krist a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno, potpuno vječno posjedovanje Presv. Srca Isusova. I(van) M(erz), blažen u pokoju i miru. Moja će duša postići cilj radi kojega je stvorena. U KRISTU BOGU.
Čitajući retke njegova testamenta ne možemo a da s udivljenjem ne promatramo duševno raspoloženje toga mladog čovjeka koji svjesno ide u susret smrti. Nema kod njega ni traga strahu, ni trunka neizvjesnosti pred misterijem koji se zbiva nad svakim čovjekom u času smrti. Iz svake riječi izbija samo vedra nada i sigurno pouzdanje u vječna dobra koja su obećana onima koji vjeruju. Sve tri bogoslovske kreposti vjere, ufanja i ljubavi, koje je Ivan već za života tako jasno svjedočio, sada na koncu života još jednom svečano potvrđuje u svome testamentu. U prvom redu tu je njegova duboka, nepokolebiva vjera, koja je očita iz svakog retka njegove oporuke. Navodi riječi sv. Pavla da izrazi svoj protekli zemaljski život koji je bio sav prožet katoličkom vjerom, njome preobražen i njoj posvećen: »Život mi je bio Krist a smrt dobitak.« Jedna mala zanimljivost: u originalu testamenta vidimo da je Ivan prekrižio »est« — »je« (prezent glagola biti) kako stoji kod sv. Pavla i umjesto toga stavio »fuit« — »bio je« (perfekt). Uživio se potpuno u činjenicu da je već mrtav, da je njegov zemaljski život već završen. A smrt za Ivana nije neka tragedija, niti slijepa i neumoljiva sudbina već »dobitak«. U slijedećem retku odmah razjašnjava u čemu se sastoji taj »dobitak«: »Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno, potpuno, vječno posjedovanje Presv. Srca Isusova.« Božanska ljubav i dobrota simbolizirani u Kristovu Srcu bili su za Ivana najveće i jedino dobro koje je još ovdje na zemlji nepodijeljenim srcem ljubio, za nj radio i žrtvovao se, a sada polazi da ga trajno posjeduje. Svoju nadu još jednom izražava riječima: »Duša će moja postići cilj radi kojega je stvorena«. Nad riječima Ivanove oporuke treba se zamisliti. Šteta bi bila da ih samo pročitamo i potom zaboravimo. Jer one su više nego oporuka ili nadgrobni natpis. To je divan zaključak njegova života, kruna njegove pobožnosti, svečani finale jednog umjetničkog remek-djela koje je Ivan stvorio od svoga života i svoje duše time što je živio po Evanđelju. A za nas koji ih čitamo i o njima razmišljamo one su putokaz i program. Ako je jedan mladi čovjek s ovakovim raspoloženjem pošao u susret Gospodinu, zašto ne bismo mogli i mi tako? Sve nas u njegovu životu poziva na nasljedovanje, potiče da pođemo putem koji nam je pokazao. I na koncu riječi njegove oporuke poput svjetionika pokazuju nam put u luku spasenja. Na njegovom nadgrobnom spomeniku stoji danas natpis sastavljen prema mislima iz njegova testamenta:
OVDJE POČIVA U KRISTU BOGU SVOM DR IVAN MERZ VJERNOM SINU KATOLIČKE CRKVE ŽIVOT JE BIO KRIST A SMRT DOBITAK JER JE OČEKIVAO MILOSRĐE GOSPODINOVO I VJEČNI POČINAK NA SRCU ISUSOVU
NAŠ DOBRI BRAT IVAN
Usporite korake! Ušutkajte misli, koje ste glasno razasuli idući ulicama u žurbi za dnevnim poslovima!
Ušutkajte misli.... Ovim je prašnim ulicama našega dragog grada hodao apostol. Prolazio je mirno, Uronjen u misterij Ljubavi. On, naš dobri brat I V A N Apostol ŠUTNJE Apostol SAMOZATAJE Apostol DOBRIH DJELA. Prolazio je glavnim ulicama, bučnim, punim prolaznika, što grozničavo traže svršetak svakoga dana, što rastjeruju misli i želje i ostaju prazni i umorni tražeći smirenje. Kraj njih je prošao naš dobri brat Ivan, Apostol naših dana.
Njegove su se misli skupile u svjetlu Gospodnjem. I kad je iz daleka nazrio prebivalište Njegovo, Nasred bi ulice pobožno skinuo šešir,
U džepu je nosio Gospina zrna i molio, Uvijek je molio — On, apostol!
O, dragi naš bijeli Zagrebe, U tvome se krilu smjestio apostol. Tu je učio, radio I molio. Ostavio nam je kao baštinu svoja traženja — vječna u Gospodinu, Ljepotu svojih misli u krilu Djevice, svoj život neprestane žrtve, kao ogledalo čovjeka, koji u slici Besmrtnog prolazi putem dostojan otkupljenja. To je bio naš brat Ivan.
Usporite korake, otvorite srca — Kroz naše ulice prolazi On — još uvijek u Gospodinu vječan.
4. XI. 1964. Mira Preisler
Suvremenici o Ivanu
Sjećanja dra Ladislava Vlašića
Kad bih o Merzu morao reći samo jednu rečenicu, ona bi glasila: Susreo sam sveca! Ne samo susreo, živio sam s njime, drugovao, prijateljevao. Iako sam rastom bio viši i krupniji od njega kad sam uz njega bio, osjećao sam se sitan, skoro neznatan. Toliko je on odskakao od mene svojom produhovljenošću, nekim posebnim ozračjem, djetinjom bezazlenošću, finom uglađenošću, uljudnim manirima, prijatnošću, da sam se uvijek pitao: Što ga to toliko uzdiže nad ostale? Tokom godine došao sam na odgovor. Reći ću ga na koncu. Sjećam ga se još iz Banja Luke gdje sam i ja rođen i odrastao. Kao sin oficira-šefa željezničke stanice imao je djetinjstvo i mladost da si nije mogao bolje poželjeti. Odgojen u gospodskoj familiji, uvijek elegantno obučen, već je rano vozio bicikl, učio klizanje, kuglanje, igrao šah. Privatno je učio engleski, glasovir, violinu. Sjećam se s kakovim sam ga divljenjem gledao na teniskom igralištu u boriku blizu kasarne kako još kao dečkić igra tenis s austrijskim generalima a lopte im kupe vojnici. U kratkim bijelim hlačicama, bijelim cipelicama s reketom u ruci bio je zaista gospodsko dijete. Za nas male Bosančice, koji smo ga iz prikrajka promatrali kako spretno rukuje reketom, bilo je to nešto nedostiživo. Sve sam ovo nabrojio da se vidi iz kakove je obitelji potjecao Ivan i kako su sve okolnosti trebale usmjeriti tok njegova života drugim pravcem, putem uživanja, luksuza, bezbrige, laganog života. Ali Božja ruka povela ga je u sasvim drugom smjeru. Odsudan po njegov kasniji život bio je susret s prof. Ljubomirom Marakovićem koji mu je kao naobražen, mlad, načitan, inteligentan katolički intelektualac usadio u dušu čvrsta katolička načela i priveo ga katoličkom pokretu. Kad je Ivan otišao u rat, dopisivao se s talijanske fronte s mojom pokojnom sestrom Viktorijom, nešto mlađom od njega, inače veoma pobožnom i čestitom osobom, koje su tri sina kasnije bila vjerni privrženici Merčevih načela. Skoro sam svako pismo ili tzv. feldpostkartu s dopuštenjem sestre i ja pročitao, iako sam bio tri godine mlađi od njih. Ta pisma osim »draga Vikto« nisu odisala ničim ovozemaljskim. Sjećam se dobro sadržaja jedne karte. Navest ću ga po sjećanju: »Evo sjedim u celtu (šatoru). Već je pola deset na veče. Vani pada gusti snijeg a vjetar fijuče i trese šatorom kao bijesan. Čuju se daleki praskovi granata. U Alpama smo. U celtu nije baš tako ni hladno. Sjedim za poljskim stolićem i pri petrolejki čitam i razmišljam. Otvorio sam zlatnu knjigu Nasljeduj Krista. Preporučam i tebi da tu knjigu čitaš i ostaneš uvijek dobra i pobožna.« Evo tako je jednoj djevojci pisao jedan mladić, k tome oficir, lijep, pristao. Već onda se vježbao u odricanju i svladavanju. Kao natporučnik imao je svoga vojnika-posilnog, »burša«. Na ratištu spavali su pod istim šatorom, naravno obučeni zbog neprestane opasnosti. Kao oficir imao je poljski krevet a posilni je spavao na zemlji. No, Merz je pod raznim izlikama nagovorio služnika da on spava u krevetu, a on će na zemlji. I tako je bilo, iako se posilni dosta nećkao. Tu je zgodicu pričao taj isti vojnik, koji je bio musliman iz Bosne, Merčevu školskom kolegi Plachu a ovaj meni. A vojnik je svoje pričanje popratio riječima: »Bože, da dobra li čovjeka, da nemere biti bolji, ali malo je tuaf (zavrnut po njegovu), ma kako da ja spavam u oficirskom krevetu a on gospodin pa na zemlji«. Nije mogao razumjeti što to znači žrtva, odricanje, svladavanje u kršćanskom smislu. S pok. Merzom sam se naročito zbližio na studijama u Beču. On me je i doveo u Beč, našao mi stan i mnogo se brinuo o meni. Bilo je to 1919. god. po završetku I. svjetskog rata. Još je nosio uniformu austrijskog časnika, samo bez oznaka, zaogrnut crnim oficirskim plastom; kad je išao sam, uvijek bi molio krunicu. U to vrijeme vladala je u Beču velika neimaština i nestašica. No, on kadgod bi susreo kakvog prosjaka, mirno bi izvadio svoj novčanik i neupadljivo ga nadario. Kad smo unišli u koju crkvu, on bi odmah kleknuo na oba koljena i poklonio se Isusu u svetohraništu i onda nastavio tiho moliti. Imao je neku posebno veliku nadmoć nad ljudima i ljudi su ga, ne znajući tko je i kakav je, odmah zapazili. Onda je studiralo u Beču kojih 1.700 studenata iz svih krajeva Jugoslavije, svih mogućih narodnosti, nazora i vjera. Pa studenti kao mlađarija znali su voditi i nedolične razgovore, ali ni izdaleka ne ovako nepristojne kao danas. Čim bi se Merz slučajno pojavio u takvom društvu, kao po komandi odmah bi razgovor instiktivno skrenuli na neku bezazlenu temu. Nakon večernjih sastanaka u katoličkom akademskom društvu »Hrvatska« u Beču znao bi me često pratiti kući a ja opet njega natrag pa on mene ponovno i ta pratnja znala je potrajati i po koji sat. Volio je večernje šetnje i noćno nebo. Mislim da mu je to ostalo još iz mladosti, koju je proveo u Banjoj Luci, jer su ljetne noći bile ondje nešto posebno. Dobro, a što je to bilo što ga je izdizalo nad tolike blistave umove hrvatskog katoličkog života. Da spomenem samo one najpoznatije: dr Velimir Deželić, dr Rudolf Eckert, dr Pero Rogulja, dr Avelin Čepulić, dr Juraj Ščetinac, dr. Lj. Maraković uz ostalu plejadu drugih doktora, inžinjera, profesora i drugih hrvatskih katoličkih intelektualaca. I oni su blistavi umovi, govorili su i više jezika, napisali više knjiga, nekoji su bili čuveni i poznati u svoje vrijeme da su poslije njihove smrti i zagrebačke ulice nazivane po njima. Što je to bilo tako uočljivo na Ivanu Merzu? Rekao sam da ću to na koncu kazati. Ta njegova izuzetnost bila je sveta čistoća koja je sjala i izbijala iz njegove osobe. Prošao je čist kroz život, kroz sve pokvarene gradove, kroz sav zamamni svijet, i to mu se vidjelo na licu. Još 1916. god. u ratu polaže zavjet čistoće do braka, a onda 1923. god. zavjetuje vječnu čistoću. Ivan Merz je naš hrvatski Stanislav Kosta, naš sv. Alojzije Gonzaga. Već je Sluga Božji i mi čvrsto vjerujemo da će postati naš hrvatski svetac i zaštitnik naše mladeži a slika mu s ljiljanom u ruci biti uzdignuta na oltar. Mladi, ugledajte se u njega i neka vam on bude putokaz u vašem životu!
Osijek, 30. VI 1973.
prim. dr Ladislav Vlašić
|