Božidar NAGY, «Božji čovjek prema Euharistiji«, "Karitativi tjedan" Crkve sv. Vinka, Zagreb, 20-27. rujna 1977., br. 35-38

o. Božidar Nagy, DI

BOŽJI ČOVJEK PREMA EUHARISTIJI

Za tijelo isto kao i za dušu

Sv. Vinko radi kojega se mi ovih večeri sastajemo, da se prikladno pripremimo na njegov blagdan, među mnogim konferencijama koje je održao svojim sestrama, govorio je također i o svetoj pričesti. U 23. konferenciji, pri koncu toga svojeg nagovora sv. Vinko donosi ove misli: „Kćeri, upravo mi je pao na pamet razlog koji mi se čini jednim od najvažnijih za vaše zvanje. Mislite li, kćeri, da Bog očekuje od vas da njegovim siromasima donosite samo malo kruha, malo mesa, juhe ili lijekova? O, ne, kćeri! To nije bila njegova namjera kad vas je izabrao da mu služite  u osobi siromaha. On očekuje od vas da skrbite za njihove duhovne potrebe isto tako kao i za tjelesne. Treba im duhovna hrana, treba im duha Božjega. A gdje ćete ga uzeti da im ga dadnete. U sv. pričesti. Trebaju duha Božjega i veliki i mali. Zato se morate posebno dobro pripraviti za svaku sv. pričest - kako biste obilno primile toga Božanskog duha“. Ovu veliku evanđeosku istinu, koju je sv. Vinko ovako jasno izrekao, i što je još važnije, koju je on sam tako autentično živio i svjedočio, a poput njega i njegova velika duhovna obitelj koju je osnovao, nije ostala utjelovljena samo u krugu njegove duhovne zajednice.

Mnogi koje je s jedne strane poticao Duh Božji, a s druge strane dolazili u kontakt s velikom karitativnom obitelji sv. Vinka, divne su ostvarili te dvije velike ideje, te dvije velike istine: da naša ljubav u duhovnom i tjelesnom smislu prema bližnjemu treba da bude hranjena na Euharistiji. Dakle, te dvije velike istine ostvarili su mnogi koji su bili u kontaktu sa sv. Vinkom.

Za nas Zagrepčane, večeras ovje prisutne, to će biti tim zanimljivije kada se radi o našim sunarodnjacima iz nedavne prošlosti koji su živjeli tu među nama, u našem gradu. Koji su ostavili neizbrisiv trag? u našem katoličkom životu. Mislim da je svima vama, barem po imenu veoma dobro poznat lik i osoba našeg velikog i mladog hrvatskog katoličkog intelektualca dra Ivana Merza, koji je posljednjih šest godina proveo ovdje u Zagrebu.

Kao mladi student, nakon ratnog iskustva, gdje je doživio metanoju - obraćenje, polazi u Beč, a potom u Pariz. Što on radi u Parizu? Studira kao i drugi koji su onamo pošli. Živi kršćanskim životom kojim su i drugi živjeli, ali Merzov kršćanski život bio je posebno dubok i solidan, kako je to zapisao u Dnevniku i kako nam ostaviše njegovi prijatelji u svojim svjedočanstvima. Ali još nešto je zanimljivo. Da budem vjeran pročitat ću va točno što piše njegov kolega iz studentskih pariških dana, dr Đuro Gračanin, kasnije svećenik profesor Apologetike na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, sada već pokojni:

„Bio je blag, pun razumijevanja za probleme, ne samo svojih kolega, nego i za potrebe nepoznate pariške sirotinje. Odmah po dolasku upisao je sebe i nas u Društvo svetoga Vinka kojemu je bio cilj pomagati siromahe. Svaki je od nas trebao pohađati jednu siromašnu parišku obitelj i pomagati joj prema svojim mogućnostima. Jednom je Ivan bio spriječen pa me zamolio da pođem mjesto njega k obitelji koju je on posjećivao. Tek sam tamo doznao što sve čovjek može i što treba učiniti siromasima. Ta obitelj nije se mogla dosta nahvaliti njega, i njegove dobrote“.

Od drugih njegovih znanaca doznalo se još da je s tom obitelji, osim što ih je redovito tjedno pohađao, te je bilo uglavnom nedjeljom, zajedno je s njima polazio sv. misi. Nastojao je ostvariti ove dvije ideje svetoga Vinka: - da se ne brinemo same za tijelo nego i za dušu onih kojima želimo iskazati ljubav. Tako je Ivan Merz kod njih podržavao i vjerski Život, a ujedno i od svoje skromne studentske stipendije koju je imao, pomagao tim ljudima. Jedna zaista neuobičajena crta za jednog studenta, ali činjenica. Kad je došao u Zagreb, Merz nastavlja karitativni rad.

Gdje crpsti snagu?

Gdje je dr Merz crpio snagu za tu nesebičnu ljubav prema bližnjemu? Svaki dan u Euharistiji! Svaki dan taj mladi čovjek, umro je u 32. godini života, svaki dan je prisustvovao sv. misi i pričešćivao se u bazilici Srca Isusova, jer mu je bila najbliža, budući da je u blizini stanovao. Ali često puta kad je prolazio mimo koje crkve uvijek je u nju svraćao i tako je zalazio i u crkvu sv. Vinka u Frankopanskoj na adoraciju, jer je bio osim toga i povezan sa sestrama, koje su radile u apostolatu među mladima.

Uvijek je nastojao što češće ići na svetu pričest. Kad su ga pitali u jednoj anketi koje je najbolje sredstvo da mladi čovjek očuva čistoću srca, onda je odgovorio ovako: „Oduševljenje za svetu Crkvu i često pričešćivanje“. Još bih samo spomenuo što je rekao njegov duhovni vođa i ispovjednik pater Vrbanek: „U našoj javnosti gdje god bi se pojavio dr Ivan Merz, tu je bilo i nešto euharistijskoga“.