|
|
|
«Simpoziji o dr. Ivanu Merzu», Aksa, Zagreb, 1. prosinca 1978., br. 48(448), str. 2
SIMPOZIJ O DRU IVANU MERZU
Zagreb, studenoga (AKSA) - Od 24. do 26. studenog održan je u Zagrebu u Bogoslovskom sjemeništu na Kaptolu simpozij na temu: „Pojava i značenje dra Ivana Merza u Crkvi u Hrvatskoj!“. Simpozij je održan u okviru proslave 50.obljetnice smrti dra Ivana Merza koja se navršila ove godine. Na predavanjima je bilo prisutno preko 150 sudionika. Osam predavača obradilo je temeljne vidove duhovne pojave i apostolata dra Ivana Merza i istaknulo je aktualnost lika Ivana Merza i za naše vrijeme. Sudionici simpozija donijeli su i neke konkretne odluke u smislu daljnjeg upoznavanja i proučavanja osobe i djela dra Merza o čemu će naša katolička javnost biti obavještena. Simpozij, je završio koncelebriranom sv. Misom u Katedrali u subotu 25. studenog koju je predvodio Nadbiskup Franjo Kuharić a koncelebrirali su biskup Škvorc, sarajevski pomoćni biskup Jablanović te 17 svećenika. Sutradan u nedjelju na blagdan Krista Kralja završena je proslava 50. obljetnice smrti sluge Božjega svečanom Akademijom u Sjemeništu na Šalati. Velika dvorana bila je puna, mnogi su i stajali. U izvođenju programa Akademije sudjelovalo je 80 izvođača. Nadbiskup Kuharić je na koncu Akademije uputio svim prisutnima zaključnu riječ. Između ostalog naglasio je kako je Merz živio i ostva rivao mnoge ideje koje je Koncil kasnije donio i da Merz ima mnogo toga reći svima nama „laicima, mladima, odraslima, redovnicima, svećenicima i biskupima“. Sa Akademije kojoj je prisustvovalo više od 700 osoba poslan je pozdravni telegram sv. Ocu. Simpozij i završnu proslavu 50. obljetnice smrti dra Ivana Merza organizirala je Postulatura Ivana Merza uz sudjelovanje Bogoslovskog fakulteta i Dječačkog sjemeništa u Zagrebu.
PRILOG I.:
Božićni susret djelatnika vjerskog tiska grada Zagreba 19. prosinca 1978. HOMILIJA ZAGREBAČKOG NADBISKUPA
Draga moja braćo i sestre! Prvo čitanje iz poslanice Solunjanima Sv. Pavla zaista je cijeli program koji usmjeruje naše razmišljanje i naše stavove u odnosima s mislima, s idejama, s dogadjanjima svijeta u kojem Crkva živi. Crkva trajno živi u svijetu; ona je u nj usadjena jer je ona otajstveni Krist, a Isus je došao na svijet da nas više nikada ne ostavi, da ostane s nama do svršetka svijeta. Zato Pavao Solunjanima najprije kaže: „Radujte se uvijek!“ (1 Sol 5, 16). Radujte se u toj svijesti da ste Kristovi, da ste prihvatili njegov program, da ste uz njega. Zatim Pavao potiče: „Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte!“ (1 Sol 5, 17.18). Dosljedno je i pravedno da se i radnici u apostolatu našeg katoličkog tiska i mole i zahvaljuju. Čuli smo i riječ Ivana Krstitelja. Bio je silan i ljudi su pomislili, nije li to onaj koji ima doći. „'Tko si ti?' on prizna; ne zanijeka, nego prizna: 'Ja nisam Krist'... Tada mu rekoše: 'Pa tko si ti?'… On odgovori: 'Ja sam glas onoga koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji'“(Iv 1, 19.20.22.23). Sv. Augustin nadovezuje na ovo: „Budući da je teško razlikovati riječ od glasa, neki su Ivana smatrali za Krista. Mislili su da je glas Riječ. Ali on se priznao glasom da ne ošteti Riječ. 'Ja sam glas onoga koji viče u pustinji...' Kao da kaže: Ja zato zvučim da ga uvedem u srce... Nije tudju zabludu iskorištavao sebi u prilog… Upoznao je gdje mu je spas… Glas prolazi, a Riječ ostaje!“ (Govor 293.3) Mislim da bismo ove misli mogli na sebe primijeniti, jer svi smo mi navjestitelji Riječi. Ali mi smo samo glas a ne Riječ. Riječ je On, utjelovljeni Bog. Riječ je Isus: „Riječ je tijelom postala“ (Iv 1, 14). On je spasiteljska Riječ; On je Svjetlo; On je Istina; On je Spasitelj i Osloboditelj. Apostoli, biskupi, svećenici, misionari, radnici u apostolatu tiska, svi su oni samo glas te Riječi. Ta svijest mora biti duboko usadjena u nas. Ivan Pavao I rekao je kao patrijarh Venecije: „Kad propovijedam u Sv. Marku u Veneciji, sluša moju riječ 500 osoba; kad pišem u „Padovanskom glasniku“, moj se auditorij penje na… … bi posebni sud: da se sve stavi na svoje mjesto; da se sve mirno i objektivno analizira, prosudi i ocijenio Jer sigurno je, to nije tajna - to nam je poznato, da su neki naslovi izazvali teška neraspoloženja i koji put i žalost i da su bili povod oštrim sudovima i kritikama. Stoga bi jedan objektivni mirni sud trebao sve staviti na svoje mjesto da se nikom ne učini nepravda. Mi kršćani, mi vjernici moramo u prvom redu težiti da izričemo pravedan sud koliko nam je to kao ljudima moguće. Moramo biti jedni prema drugima pošteni kako bismo mogli sve pravo ocijeniti i ostvariti savjet sv. Pavla Solunjanima: „Duha ne trnite, proroštva ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!“ (1 Sol 5, 19-22). Ove su riječi suvremene za sva vremena i za naše prilike u ovom vremenu. Naše su prilike specifične. Mi znamo kako je bilo tjeskobno vrijeme one potpune šutnje kada Crkva nije imala mogućnosti da progovori u javnosti i kada je naš vjerski tisak bio sveden gotovo na ništa. Mi sada ipak imamo mogućnosti da barem na tom području komuniciramo s javnošću. Nemamo doduše mogućnosti da se javimo i kao gradjani i kao vjernici preko onih moćnih sredstava društvenog priopćivanja kao što su televizija I radio, ali imamo mogućnost da govorimo kroz tisak. Mislim da je i to dragocjena apostolska mogućnost da možemo izdavati i glazbu na pločama i poruku na vrpcama. Možda možemo progovoriti i filmom barem za naše mogućnosti. Sve je to stvoreno zalaganjem, mukom, trudom, naporom i tjeskobama. Sve to moramo čuvati, cijeniti; moramo s povjerenjem u ljude u punoj nadi očekivati da će dobro biti zadržano nakon što sve bude provjereno, da ćemo se čuvati i sjenke zla i da ćemo biti istiniti. Sv. Otac Ivan Pavao II. govori odmah nakon svog izbora novinarima i svim djelatnicima sredstava društvenog priopćivanja: „Upotrijebite dobro slobodu informiranja da biste iz veće blizine dohvatili istinu i da bi skrenuli pažnju svojih čitatelja, slušatelja i televizijskih gledalaca na ono što je pravedno i čisto, na ono što je dostojno da ljudi ljube i poštuju, na ono - da ponovimo riječi sv. Pavla (Fil 4, 8) - što će im pomoći da žive u pravednosti i bratstvu, da otkriju zadnji smicao života, da se otvore tajni Boga koji je tako bliz svakome od nas“ (L'OSSEEVATOEE ROMANO, br. 245/1978, str. 1). Mi smo u službi Boga koji živi medju nama, koji je u Crkvi uvijek djelotvoran kroz riječ, kroz sakramente i kroz tolike putove milosti kojima dolazi. On uvijek kuca da se otvori srce; uvijek dolazi da spasio. Mi smo u službi spasenja, uzdizanja i preporodjenja čovjeka. Tome ima služiti i naš katolički tisak. Ovih dana smo bili okupljeni povodom 50-godišnjice smrti sluge Božjega Ivana Merza. Otkrivali smo unutarnju veličinu toga mladog čovjeka. Živio je samo 32 godine ali nam je ostavio primjer veličine i zrelosti jedne kršćanske vjerničke duše. Svojom pojavom on može biti poruka i mladima našeg vremena. Merz je mnogo očekivao od mogućnosti apostolata kroz vjerski tisak. Bavio se mišlju da se ostvari i jedan katolički dnevnik. Razmišljajući o tome on piše: „Pošto list Kristov Stijeg ima apostolsku misiju koja se sastoji u tome da se cjelokupna katolička publika izvijesti poglavito o onim pitanjima koja se tiču života Crkve, a uz to mora da registrira s katoličkog stajališta sve pojave javnog života, potrebno je da sami redaktori lista budu ne samo katolici koji se zadovoljavaju samo s minimumom vjerskog života. Za svakog su redaktora zato potrebite dvije stvari: 1. da se neprestano sam izgradjuje u onoj struci čiji mu je referat povjeren; 2. da energično teži za svetošću“ (Ivan MERZ - PUT K SUNCU, str. 140, 141) Mi smo glas Riječi koja je jaka, živa, osvajalačka, spasiteljska. Da bi taj glas što čistije navijestio Riječ, mi moramo čvrsto stajati u Riječi. Stajati čvrsto u Riječi, znači stajati čvrsto u Crkvi, s Crkvom i za Crkvu, jer Crkva je otajstvo Krista. Stajati čvrsto u Riječi, znači stajati u istini, u ljubavi u milosti. To je želio reći i sluga Božji Ivan Merz. Pavao VI je jednom rekao da ljudi teško vjeruju, ali ako vjeruju, onda vjeruju svjedocima. Neka nas i ovaj susret uoči Božića sve sjedini u medjusobnom povjerenju, u iskrenoj molitvi, u skrušenom srcu; neka nas poveže i potakne da zaista Riječ bude u nama i da mi budemo dostojni glas Riječi. To vama i sebi molim snagom ove euharistije. Silna je moć molitve kad molimo u Kristu, s Kristom i po Kristu. U tu molitvu uključimo i onu u kojoj je Riječ tijelom postala. I ona je bila glas koji je dozvao Riječ: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 8). Bog je uzeo naše čovještvo; prošao je kroz naše siromaštvo, kroz našu smrt i patnju da bi nas poveo u svjetlost Života. Marija je prisutna u tom velikom dolasku Riječi. Neka i ona s nama moli da budemo zaista oni koji pripravljaju put Riječi. Amen. † Franjo Kuharić, v. r. Nadbiskup
SIMPOZIJ O DR. IVANU MERZU Profesorovo životno zvanje - vjernik
»Katolička vjera jest moje životno zvanje« - pod tim geslom (riječi Ivana Merza) održan je od 24. do 26. studenog ove godine u Zagrebu u Bogoslovskom sjemeništu na Kaptolu, u dvorani Vijenac, simpozij na temu »Pojava i značenje dra Ivana Merza u Crkvi u Hrvatskoj«. Simpozij je održan u okviru proslave 50. obljetnice smrti Ivana Merza koja se navršila ove godine, a organizirala ga je Dijecezanska postulatura za beatifikaciju Ivana Merza uz sudjelovanje Bogoslovskog fakulteta i interdijecezanske srednje škole gdje je Ivan Merz službovao kao profesor. Na simpoziju je održano osam predavanja. Otvorenju Simpozija i prvim predavanjima prisustvovali su nadbiskup Franjo Kuharić, Tomislav Jablanović, pomoćni sarajevski biskup, dr Celestin Tomić, dekan Teološkog fakulteta, preč. Đuro Pukec, rektor Bogoslovskog sjemeništa, o. Vladimir Vlašić, rektor Dječačkog sjemeništa, o. Franjo Pšeničnjak, rektor isusovačkog kolegija na Jordanovcu, o. Ferdo Čavar, provincijal konventualaca o. Karlo Kaić, provincijal franjevaca, o. Bonaventura Šagi, provincijal kapucina, dr Tomislav Šagi Bunić te brojni drugi prijatelj i štovatelji Ivana Merza. Od gostiju izvan Zagreba bio je prisutan mons. Branimir Župančić kao delegat banjalučkog biskupa vlč. Josip Bozanić u ime krčkog biskupa Karmela Zazinovića, dr Marko Perić tajnik mostarskog biskupa, o. Blaž Čavec DI kao delegat dubrovačkog sjemeništa, č. s. Berhmana Nazor, provincijalka franjevki iz Splita. Uvodno predavanje održao je biskup Mijo Škvorc, predsjednik crkvenog suda za Merčevu beatifikaciju. Dao je jedan pregled na koji je način Ivan Merz prisutan danas u našoj sredini. Zatim je u svjetlu onoga što je Merz govorio i činio pokušao orisati kako bi se Ivan kao angažirani laik snalazio u našem pokoncilskom vremenu, kako bi reagirao na razne pojave i zbivanja unutar naše Crkve. U prvom redu tražio bi duboku osobnu vjeru i duhovni život i potom vjernost Crkvi i njezinoj hijerarhiji. Biskup Škvorc zavšio je svoje izlaganje tvrdnjom kako je Merz sve prisutniji u našoj Crkvi nakon 50 godina kao darovana milost je dao svjedočanstvo za Nekoga - za Krista. O. Damjan Damjanović, franjevac, obradio je temeljne crte duhovnosti Ivana Merza. Prikazao je Merčev duhovni portret, djelovanje Milosti u njegovoj duši i njegovu suradnju s Milošću. Dr. Josip Kribl, profesor Bogoslovskog fakulteta u Zagrebu, obradio je temu »Crkva i njezina hijerarhija u životu i radu Ivana Merza.« Dr Marin Škarica, vicerektor i profesor na Visokoj bogoslovnoj školi u Splitu prikazao je Merza kao promicatelja liturgijske obnove u Hrvatskoj. Dr Škarica je 1975. godine obranio svoju doktorsku disertaciju u Rimu o ulozi Merza u liturgijskom pokretu u Hrvatskoj pa je u predavanju iznio rezultate svoga rada. Dr Slavko Šarić, Merčev suradnik u katoličkoj organizaciji, obradio je temu »Ivan Merz i provođenje Katoličke akcije u Hrvatskoj«. Dao je historijski prikaz Merčeva pionirskog zalaganja na tom području i istaknuo njegovu jedinstvenu ulogu u suradnji laikata s hijerarhijskim apostolatom Crkve što je bila bit Katoličke akcije. O. Nikola Roščić, konventualac, u predavanju pod naslovom »Apostolat Ivana Merza u svjetlu II. vatikanskog koncila« posebno se zadržao na teologiji laikata koja u Ivanu Merzu nalazi svoje prve obrise na našim područjima, a nakon 2. vatikanskog koncila dobila je u cijeloj Crkvi široki zamah. Mara Čović, nasljednica Marice Stanković u vodstvu Zajednice suradnica Krista Kralja, kojoj je idejni začetnik sam Ivan Merz, osvijetlila je Merčev lik kao uzora i učitelja ženske mladeži. O. Božidar Nagy, isusovac, koji je također doktorirao u Rimu s disertacijom o Ivanu Merzu kao odgojitelju, iznio je u predavanju načela, sadržaje i metode Merčeva odgojnog rada. Zaključio je s tvrdnjom da je djelo Ivana Merza na polju katoličkog odgoja u skladu s današnjim shvaćanjem katehizacije kao odgoja za vjeru pa kao takvo može služiti kao trajan izvor nadahnuća svima koji rade na polju vjerskog odgoja. Odlučeno je da se uputi dopis Biskupskoj konferenciji Jugoslavije svim biskupima pojedinačno, višim redovničkim poglavarima, crkvenim institucijama i učilištima, uredništvima katoličkih listova s molbom da se život i djelo Ivana Merza upoznaju i proučavaju kako bismo shvatili poruku koju nam je Bog uputio preko toga mladog čovjeka koji je u svoje vrijeme bio smatran »stupom Crkve« u našoj domovini. Sva predavanja simpozija bit će objavljena u posebnom zborniku, kako bi i javnost imala mogućnost upoznati se s doprinosima predavača u osvjetljavanju Merčeva lika i njegova djela. Ustanovljeno je, međutim, da je baština Ivana Merza prebogata (napisao je preko tri tisuće stranica) da bi ju bilo moguće obraditi u cijelosti na jednom simpoziju. Izražena je želja da se od vremena do vremena opet organiziraju slični skupovi koji će dalje proučavati osobu, djelo i baštinu Ivana Merza.
KONCELEBRIRANA MISA
U subotu 24. studenog u 18 sati predvodio je nadbiskup Franjo Kuharić svečanu koncelebriranu misu u Katedrali i izrekao prigodnu propovijed koju donosimo u cijelosti u ovom broju. Kod sv. mise koncelebrirali su biskup Mijo Škvorc, sarajevski pomoćni biskup Tomislav Jablanovij te 17 svećenika, među kojima su bili i provincijali pojedinih redovničkih zajednica. Nakon svečanosti u Katedrali bilo je primanje u nadbiskupskom dvoru za najbliže prijatelje i suradnike Ivana Merza kao i sudionike koncelebracije.
SVEČANA ZAVRŠNA AKADEMIJA
Sutradan u nedjelju 26. studenog na blagdan Krista Kralja u Dječačkom sjemeništu na Šalati završen je simpozij i proslava 50. obljtnice smrti Sluge Božjega Ivana Merza svečanom akademijom. U izvođenju programa Akademije sudjelovalo je 80 izvođača: Zbor zagrebačke katedrale, Collegium pro musica sacra, Ansambl Lotrščak, učenici Interdijecezanske srednje ćkole te folklorna grupa mladih iz Bazilike Srca Isusova u Zagrebu uz pratnju glazbenog sastava iz Rečice kod Karlovca. Sjemenišna dvorana bila je dupkom puna pa su mnogi morali i stajati. Bilo je prisutno preko 700 osoba. Sve točke Akademije bile su tako odabrane da su osvijetlile pojedine temeljne karakteristike Merčeve duše i njegova apostolata. Naglasak Akademije bio je međutim na Kristu Kralju kojemu je Merz bio svjedokom i radi kojega je privukao simpatije i pozornost. Nadbiskup Kuharić je na svršetku Akademije uputio svim prisutnima zaključnu riječ. U ime svih prisutnih poslan je s akademije pozdravni telegram Svetom Ocu, u kojem je izražena nada u Ivanovu skoru beatifikaciju. Akademija je završena pjevanjem himne Kristu Kralju, koju su pjevali svi izvođači i publika. Bila je to ujedno i molitva da se ovako okupljeni svi nađemo na Ivanovoj beatifikaciji i kanonizaciji. Predloženo je da se svake godine blagdan Krista Kralja proslavi na ovakav način, jednom prigodom manifestacijom. B. Nagy, D. I.
Stopama Ivana Merza u Rim…
Skupina mladih, okupljenih iz različitih strana naše domovine, htjela je na poseban način obilježiti 50. obljetnicu smrti dra Ivana Merza, apostola mladeži. To posebno obilježje bilo je studentsko hodočašće u Rim pod vodstvom isusovca Bože Nagyja. I ja sam se priključio tome hodočašću. Radost i nestrpljenje obuzimalo je srce svih nas u želji da što prije dospijemo do Vječnog grada, u kome živi Petar u osobi Kristova namjesnika na zemlji. Ali naša radost je trajala kratko vrijeme. Sve nas je naš dragi papa, mogli bismo reći, prevario. Iznenada, kada se nitko nije nadao, nestao je s pozornice ovozemnog života i otišao k Ocu. - Što sada? pitali smo se. - Pape nema, hoćemo li u Rim? - Zašto da ne idemo? Mrtvi papa reći će nam puno toga kao da je živ. Idemo vidjeti našeg mrtvog prijatelja, koji nas je baš na dan svojeg pokopa trebao primiti u posebnu audijenciju. Idemo ga vidjeti i pozdraviti u njegovoj crkvi, odakle je bio započeo naučavati i odakle je bio već otisnuo lađicu Crkve na pučinu, ali samo za 33 dana. Lađica se morala vratiti u luku bez kormilara, jer joj je baš kormilar umro. Toga kormilara našli smo jednostavno obučena u crveno misničko ruho s bijelom mitrom na glavi na odru u velićansvenoj bazilici sv. Petra… Uz taj odar čovjek bi mogao ostati satima, ali smo morali misliti i na ostalu braću koja su strpljivo čekala da dođu na red pred bazilikom na kiši, koja je onih dana u Rimu neprestano padala, kao da je i nebo žalilo za tim čovjekom. Svi mi koji smo prolazili pored odra željeli smo reći našem pastiru, učitelju i svećeniku posljednji zbogom. Željeli smo svi vidjeti još jednom onaj blagi papin smiješak, koji je osvojio mase ljudi u tako kratkom vremenu, i kršćana i nekršćana. Mjesto ulaznica za audijenciju dobili smo ulaznice za Trg sv. Petra da možemo prisustvovati Misi zadušnici, pod predsjedanjem naših čilih staraca kardinala, koji su za ovaj tužni događaj došli iz cijeloga svijeta - za papu, papu nade, papu osmjeha, papu iznenađenja… Ilija Matanović
|