|
|
|
PLAKAT, «Komemorativna svečanost i veselje povodom 50. godina od smrti dr. Ivana Merza», Kopenhagen, 6. svibnja 1978
10. SVIBNJA NAVRŠAVA SE 50.GODINA OD SMRTI VELIKOG SINA NAŠEG NARODA I GORLJIVOG APOSTOLA CRKVE - PROFESORA Dr. IVANA MERZ! CRKVENI ODBOR U KOPENHAGENU NOSI NJEGOVO IME. STOGA U ČAST SVOGA NEBESKOG ZAŠTITNIKA ČLANOVI CRKVENOG ODBORA U KOPENHAGENU UPRILIČUJU
KOMEMORATIVNU SVEČANOST I VESELjE
VESELJE ĆE SE ODRŽATI U SUBOTU 6. SVIBNJA 1978, U VELIKOJ DVORANI NA AMAGERU UZ CRKVU SVETE ANE. /HANS BOGBINDERS ALLE 2. 2300 KOPENHAGEN S/ POČETAK U 19 SATI. PROGRAM: 1.) Dr. IVAN MERZ, referat Josip Kropek svećenik 2.) ISUSU POBJEDNIKU, recitacije Polaznici vjeronauka u Kopenhagenu. 3.) „UROTA ZRINSKO FRANKOPANSKA“ četvrti čin drame Josipa Kropek izvode „MLADI HRVATI A.G. MATOŠ“ iz Malmö-a. 4.) VESELJE, PLES I TOMBOLA! BIT ĆE SERVIRANO JELO I PIĆE UZ PLESNU GLAZBU SA KAZETA I PLOČA. SVI STE POZVANI I SVI STE DOBRO DOŠLI SA SVOJIM PRIJATELJIMA I ZNANCIMA! CRKVENI ODBOR „IVAN MERZ“ U KOPENHAGENU SA SVEĆENIKOM
IVAN MERZ U SVOJOJ LJUDSKOJ DIMENZIJI O 50. obljetnici smrti apostola katoličke mladeži
U četvrtak 10. svibnja 1928. u 11 sati na zagrebačkoj klinici u Draškovićevoj ulici preminuo je u 32. godini života, u punom zamahu neumorne apostolske djelatnosti, dr. Ivan Merz. Svojom privlačivom pojavom i zauzetošću za širenje Božjeg kraljevstva na ovom našem domovinskom tlu ostavio je neizbrisiva sjećanja u srcima svojih suvremenika. Na temelju brojnih svjedočanstava njegovih suradnika i poštovalaca, koja su neki i pod zakletvom dali, kao i iz samog njegova dnevnika i pisane riječi, i našoj je generaciji omogućeno da se sretne s tim izuzetnim čovjekom u punom smislu riječi. Izgrađenošću i zrelošću svoje osobe nameće nam se danas kao nenadmašivi uzor u apostolskom djelovanju i međusobnim odnosima. Ne želimo od čovjeka Ivana Merza praviti nadčovjeka ili anđela. Ostvariti potpuno savršenstvo ljudskoga lika nijednom smrtnom čovjeku nakon izvornog grijeha nije moguće. No ne možemo ni prijeći preko činjenice da je naš Merz u svojoj ljudskoj dimenziji ostvario divnu harmoniju dozrele ljudske i kršćanske osobnosti koja nas očarava i privlači tim više što je u sebi samima ne nalazimo.
SVOJIM MIROM DIZAO DUŠE
Dijete ne umije kontrolirati svoja raspoloženja, jer se nalazi u stadiju razvitka i rasta. No vrlo je opasno kad odrastao čovjek ostane na razini malodobnika u svojim emocionalnim reakcijama. Nažalost, nije to baš rijetkost. U tom je pogledu Merz daleko odskočio od svoje sredine u kojoj je živio. Nije to postigao odjednom. Na putu je njegova razvoja bilo teških svladavanja, mučnih, odricanja, ustrajnih vježbanja počevši od ranih gimnazijskih dana u Banjoj Luci, kroz ratni vrtlog na talijanskoj fronti u prvom svjetskom ratu, na studiju u Beču i Parizu, dok se nije napokon kao zreo čovjek i svjedok Kristov vratio u domovinu da se sav preda širenju Božjeg kraljevstva i odgajanju mladih kršćana u službi Crkve pod vodstvom njene hijerarhije. Osjećao je Merz poput sv. Pavla teret ljudske bijede i podvojenost čovjekova bića, ali se nikad nije s time pomirio. Žarko vapije Bogu za milost kako bi pod svaku cijenu obračunao sa svojim slabostima i postigao gospodstvo nad prohtjevima svoga tijela. Kao student bilježi u svome dnevniku: - Silno sam slab čovjek. »Sitne niti« su me povezale. Malo sam stupio u život i već sam se iznevjerio svojim načelima… Nisam u svemu najtočniji. Površan sam… (27. III. 1916) - Blato, gadno blato, visi još na meni. Trebat će još dugo posla dok se operem… Oh, Bože, iščupaj sve to iz mene, pa stvori od mene čovjeka, a ne žabu koja uvijek gmiže u svom blatu. (19. VII. 1916) Prema sudu njegova ispovjednika p. Vrbaneka radilo se tu o svetačkoj osjetljivosti na svaku ljudsku slabost i na svaki grešan poriv pale ljudske naravi daleko od subjektivno teške moralne krivnje. Pokojna Marica Stanković, jedna od najbližih Merčevih suradnica, koja ga je godinama promatrala iz blizine u njegovu radu i brigama, žalosnim i radosnim trenucima, u saobraćaju s ljudima razne dobi i spola, izjavljuje: - Vidjela sam kroz tolike godine moga javnog rada mnogo požrtvovnih i lijepih duša. Ali Ivanova je duša sve nadvisila. On nikada nije bio neraspoložen, nikad zlovoljan, nikad nestrpljiv. Nikad nije pokazivao malodušnost u teškoćama, klonulost u razočaranjima i neuspjesima. Kroz sve, pa i kroz najteže kušnje, prolazio je s neiskazanom vedrinom i mirom. Dok smo se mi uzrujavali, on je molio. Dok smo vodili žučljive polemike, on je klečao pred Presvetim. Dok smo mi ogorčeno napadali protivnike, on je svojom blagošću zadivljivao… Ivan je svojom pojavom, svojim govorom, svojim mirom dizao duše u visine… (7. XI. 1942)
VLADAO NAD SAMIM SOBOM
Merz je uspio kroz godine mučnog uspinjanja zavladati svojim unutarnjim zlim nagnućima te nije dopustio da ga ona podsvijesna mutna stanja iznenade i zagospodare njegovim srcem. Istaknuti naš publicist dr. Čedomil Čekada donosi u svojim svjedočanstvima o Merzu osobna zapažanja: - Jasno se na dr. Merzu zapažalo da potpuno vlada samim sobom i da su sve njegove riječi i geste diktirane izravnom i svjesnom težnjom da učini u svemu ono što je bolje… Osobito mi je imponirala harmonija njegove osobe. Bio je umrtvljen i ozbiljan, pobožan, oduševljen za sve što je Božje, a opet visoko inteligentan, otmjen, bez ičega čudačkoga… Izrijekom i promišljeno izjavljujem da na dr. Merzu, makar da sam već od naravi i odviše kritičan opažač ljudskih bijeda, nikad nisam opazio ničega što bih mogao označiti ne samo kao pogrešku nego i kao časovitu karakternu slabost. (8. V. 1943) Sigurno da je takva uravnotežena osoba koja je smireno reagirala na različite događaje u tadašnjim crkvenim prilikama izazvala divljenje i poštovanje. Još više, ako se uzme u obzir da se tom svojom duhovnom superiornošću nije Merz želio nikome nametati, a najmanje druge zavaravati namještenom maskom lijepog i srdačnog lica, kako se to znade dogoditi među smrtnicima. Zbunjivao je ljude svojom afektivnom postojanošću, pa su ga čak pokušali svjesno provocirati i izbaciti iz njegove ustaljene duhovne ravnoteže, o čemu nam priča M. Mostovac: - Bio sam u ono doba sveučilištarac. Mene i ostale vršnjake smetala je onakva staloženost i sigurnost u nastupu pok. Merza. Posebice jer sam bio vesele ćudi, kušao sam nekoliko puta baciti ga iz njegova ravnovjesja… Htio sam ga vidjeti bar jednom sličnog-nama, ljutitoga, bar malo slavičnoga itd. Htio sam otkriti bar nekoliko sitnih uobičajenih slabosti. Međutim, uzalud. Uvijek je ostao svojim gospodarom, uvijek daleko nad nama, a opet bliz svakome, uvijek pravedan prema neprijateljima. (3. III. 1943) Vrlo je zanimljiva tvrdnja Merčevih poznanika kako nijedna odlika njegova ljudskog i kršćanskog lika nije izazovno stršila da bi se čovjek u susretu s njim osjetio nekako ponižen. Nije želio igrati u dodiru s ljudima paternalističku ulogu dobročinitelja i spasitelja. A još manje da bi tim svojim vrlinama skupljao bodove za svoj osobni prestiž i slavohlepno isticanje nad drugima. Marija Kumičić, žena velikog hrvatskog književnika koja je stanovala u istoj zgradi kao i Merz, iznosi svoje dojmove: - S dr. Merzom ne znam da li sam pet puta u životu podulje razgovarala, a iz tih razgovorna razabrala sam da je on bio potpun čovjek s koje god strane si s njime započeo razgovor. Sve je bilo kod njega u suglasju: najbolji sin, veliki karakter, prokušan hrvatski rodoljub, vjeran Bogu i domovini ne samo riječima, nego tom je vjerom bio proniknut u najdubljoj dubini svoga srca. Skroman i čedan, i koliko je meni poznato, nije se javno nigdje isticao, nije letio za slavom niti za zemaljskim dobrima. (15. IX. 1942)
ČOVJEK SVETOG VESELJA
Merz je godinama teško pobolijevao. Osobito mu je velike brige zadavala podmukla bolest očiju. Prijetila mu je opasnost da sasvim izgubi vid. Vjerojatno je to najviše utjecalo da je njegov kolerički temperamenat bio obojen s primjesom blage melankolične sjete. No daleko od toga da bi taj »apostol vedrine«, kako su ga nazivali, pao u neku vrstu duševne ojađenosti i da bi složenu vjersku situaciju kod nas i u svijetu promatrao tjeskobnim i mračnim očima. Niti onda kad je sam postao meta optužbi i kad su ga napadali i omalovažavali, nije izgubio zdravu vedrinu i optimizam. Vođen svojom snažnom vjerom uvijek je nastojao nadvladati zlo dobrim i u dodiru s ljudima nije se nikada pokazivao mrzovoljan, gorak, turoban. Ostao je vjeran svom načelu iz ranih mladenačkih dana koje je zapisao u dnevniku: - Moramo biti uvijek veseli jer jedino veselje stvara oduševljenje, a ovo velika djela i slijepu požrtvovnost. (9. V. 1915) Ovakva radost je zapažena odlika svetačkih duša. Oni koji su se nepodijeljena srca sasvim predali Gospodinu i svojoj braći ne mogu biti žalosni i tmurni. Oni su uronjeni u izvor svake radosti i vedrine. Zato sveci ne ubijaju životnih radosti - piše M. Stanković. - Oni ih samo oplemenjuju i posvećuju. Merz je bio čovjek veselja, svetog veselja. (»Nedjelja« 10/1943) Tako se uz pomoć milosti dr. Ivan Merz visoko popeo u svojoj ljudskosti i pružio nam dokaz o istinitosti starog načela kršćanske duhovnosti da milost Božja izdiže i usavršuje ljudsku narav ali ju ne nadomješta. Isto tako nam je otkrio tajnu svoje popularnosti i uspješnost apostolskog djelovanja. Drugi vatikanski sabor imao je smjelosti pred licem cijelog svijeta uprijeti prstom u našu kršćansku krivnju što se širenje Božjeg kraljevstva zakočilo nemilo u pojedinim sredinama i vremenima. U uredbi »Crkva u suvremenom svijetu« ističe se kako »nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog života pravo lice Boga i religije prije skrivamo nego otkrivamo« (GS. 19.) Mnogo smo puta zatajili baš u svojoj ljudskosti i tako onemogućili prodor milosti u srcima naše braće. Nije jedanput u povijesti Božja stvar trpjela zbog grubosti, zajedljivosti, uskogrudnosti, sumnjičenja, zadrtosti i agresivnosti naše nedorasle osobnosti. Ne bismo nikad smjeli zaboraviti kako je u evangelizaciji ovog našeg svijeta kao i u našim međusobnim odnosima zatajio baš ovaj ljudski elemenat. A prije nego što se želimo legitimirati kao Kristovi suradnici i svjedoci, morali bismo se predstaviti kao potpuni i zreli ljudi. Zato poruka Ivana Merza, čiji tjelesni ostaci od nedavna počivaju u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, gdje se dnevno naš kršćanski brat jačao »kruhom života«, veoma je suvremena za ovaj povijesni trenutak Crkve u Hrvata i za naše probleme i planove, ostvarenja i nade. Slažemo se s izjavom njegova prijatelja dr. Kniewalda koji reče: -Ivan Merz je enigma za one koji ne vjeruju, a za nas kršćane on je objava. Žarko BRZIČ «Križaljka», Glas koncila, Zagreb, 7. svibnja 1978., br. 9, str. 20
VODORAVNO: 6. Krčki biskup (1850-1923), Antun, jedan od predvodnika katoličkog pokreta kod nas, 7. Refleks, 9. Mjesto u Istri blizu Opatije, 10. Kratica domaće industrije nafte, 11. Negacija, 12. Vibracija, 13. Visoka stručna sprema (krat.), 14. Drugo i prvo slovo abecede, 18. dio zvijezde, 19. Staranje, zabrinutost, 20. Oznaka za kemijske spojeve s karakterističnom skupinom atoma, važne boje, 22. Španjolsko žensko ime, 23. Obrtnik koji obrađuje zlato, 24. Registracija Rijeke, 26. Električno nabijene čestice, 27. Otočka država u Sredozemlju, 28. Kratica za motorni brod (motorship), 29. Iznos potreban za potpuno namirenje duga (tuđ.) 31. Nedostižni uzor, 33. Upišite VT, 35. Ime glasovitih perzijskih careva, 36. Muhamedov ujak, osnivač loze Abasida, 37. Registracija Siska, 38. Muslimansko žensko ime, 39. Zbrka, nered, 40. Registracija Skoplje, 41. Miris, 42. Riblja jaja, 43. Čovjek koji voli raditi, 44. Sjeverni jelen, 46. Upišite EC, 47. Sredozemna biljka, 48. Lingvistički naziv za glas »n« ispred k, g, h«, 49. Odron zemlje ili kamenja, 50. Drugo, ostalo, 51. Spretno, mobilno, vješto, 52. Vidi 15. okomito. 53. Uzvik. OKOMITO: 1. Razgovor s Bogom, 2. lijep mladić iz grčkog mita, 3. Organizacija hrvatske mladeži kojoj je katolički intelektualac kome je križaljka posvećena bio suosnivačem, 4. Južno voće, mogranj, 5. Crte jednakog uspona na zemljopisnoj karti, 8. Slabašnost, nedovoljna jakost, 14. Rijetkost (tuđ.), 15. Poznata crkva u Zagrebu, u Palmotićevoj ulici, gdje od 1977. godine počivaju posmrtni ostaci katoličkog ideologa kome križaljka… PLAKAT, «Proslava 50-godišnjice ulaska dr. Ivana Merza u život vječnosti», Zagreb, 10. svibnja 1978
PROSLAVA 50-GODIŠNJICE ULASKA Dr IVANA MERZA U ŽIVOT VJEČNOSTI 1928 - 10. V. - 1978 U BAZILICI SRCA ISUSOVA U ZAGREBU Od 7. V. - 14. V. 1978
Svaki dan iza večernje sv. Mise u kapelici uz Baziliku u 20 sati prigodni program-predavanje o temeljnim vidovima duhovnosti i djelatnosti dra Ivana Merza
10. SVIBNJA 1978 U 19 SATI KONCELEBRIRANU SVETU MISU PREDVODI I PROPOVIJEDA BISKUP MIJO ŠKVORC «Proslava 50. obljetnice smrti Ivana Merza», Aksa, Zagreb, 19. svibnja 1978., br. 20 (420), str. 1
PROSLAVA 50. OBLJETNICE SMRTI IVANA MERZA
Zagreb, svibnja(AKSA) - Od 7. do 14. svibnja u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu održana je proslava 50. obljetnice smrti dra Ivana Merza. U Bazilici nalazi se od 12. prosinca prošle godine takodjer grob Merza. Na dan preminuća Ivana Merza 10. svibnja svečanosti u Bazilici predvodio je zagrebački pomoćni biskup mons. Mijo Škvorc. Kroz cijeli tjedan proslave svaku večer održavana su predavanja, a proslava je završila svečanom akademijom 14. svibnja navečer. Za jesen ove radine predvidjen je znanstveni simpozij o pojavi i značenju Ivana Merza u Crkvi u Hrvatskoj. «Merčeva proslava u Danskoj», Glas koncila, Zagreb, 21. svibnja 1978., br. 10, str. 7
MERČEVA PROSLAVA U DANSKOJ
Naš misionar u Danskoj, vlč. Josip Kropek, priredio je u subotu 6. svibnja u Kopenhagenu komemoraciju povodom 50. obljetnice smrti dr Ivana Merza. Učinio je to stoga što crkveni odbor naše misije nosi ime toga našeg velikog čovjeka. Najprije je vlč. Kropek održao referat o Merzu, zatim je govorio ravnatelj hrvatske inozemne pastve mons. Vladimir Stanković, naša djeca iz Danske izvela su nekoliko recitacija, a članovi društva »Mladi Hrvat A. G. Matoš« iz Švedske izveli su jedan čin igrokaza »Urota Zrinjsko-frankopanska«. Poslije je slijedilo narodno veselje uz večeru i ples. Na toj svečanosti okupilo se 230 naših ljudi od kojih je lijepi broj došao iz Švedske na čelu sa svojim dušobrižnikom iz Malmöa.
Proslava 50. obljetnice smrti dra Ivana Merza
U Bazilici Srca Isusova u Zagrebu održana je od 7. do 14. svibnja proslava 50. obljetnice smrti dra Ivana Merza. Proslava se odvijala pod geslom »Katolička vjera jest moje životno zvanje« - riječi samoga Merza koje sintetiziraju njegovu pojavu u našoj Crkvi. Tokom tjedna svaki dan iza večernje sv. mise bilo je predavanje. Razni predavači osvijetlili su i prikazali temeljne vidove duhovnosti i djelatnosti Ivana Merza. Centralni dan proslave bio je 10. svibnja, dan preminuća Sluge Božjega. Koncelebriraranu sv. misu, kojoj je prisustvovalo veliko mnoštvo vjernika, predvodio je biskup Mijo Škvorc. U propovijedi biskup Škvorc je posebno istaknuo Ivanovo štovanje Euharistije i Srca Isusova Muški pjevački zbor otpjevao je i Hallerov »Tu es Petrus« (Ti si Petar), čime se željela Istaknuti Ivanova ljubav i vjernost Crkvi i Papi. Nakon sv. mise održana je svečanost kod groba u Bazilici u kojem od prosinca 1977. počivaju zemaljski ostaci Sluge Božjega. Dvoje studenata pozdravilo je u ime današnje generacije toga velikog prijatelja i apostola hrvatske mladeži. Na koncu je otpjevan »Tebe Boga hvalimo« u znak zahvalnosti Bogu za ohrabrujuće svjedočanstvo kršćanskog života koje nam je dao u Ivanu Merzu. Nakon završene svečanosti u crkvi slijedilo je primanje za Ivanove prijatelje i štovatelje u prostorijama isusovačkog samostana. Proslava je završena u nedjelju navečer 14. svibnja svečanom akademijom u kapelici uz Baziliku, na kojoj su nastupili razni izvođači. Za ovu značajnu obljetnicu Postulatura je objavila najljepše tekstove Ivana Merza u knjizi koja nosi naslov »Put k Suncu«. Onima koji žele knjiga će omogućiti dublji uvid u bogato religiozno iskustvo Ivana Merza. Da bi se što bolje upoznala duhovna baština Ivana Merza, izražena je želja da se s predavanjima i sličnim manifestacijama nastavi i ubuduće. U tom smislu predviđen je za jesen znanstveni simpozij o pojavi i značenju Ivana Merza za Crkvu u Hrvatskoj u našem stoljeću. O mjestu i vremenu simpozija zainteresirani će biti pravovremeno obaviješteni.
BISTRICA '78 HODOČAŠĆE MLADIH ZAGREBA 28. V. 1978.
POLOŽAJ I ULOGA MLADIH U CRKVI POVODOM 50. OBLJETNICE SMRTI DR. IVANA MERZA
RASPORED: 6,00 POLAZAK AUTOBUSIMA (KVATERNIKOV TRG) 10,00 TADEJ VOJNOVIĆ: MLADI U CRKVI 11,00 EUHARISTIJSKO SLAVLJE 14,30 BOŽIDAR NAGY: LIK IVANA MERZA, UZ DIJAPOZITIVE 16,30 OPROŠTAJ 19,30 POLAZAK AUTOBUSIMA IZ GOR. KAŠINE
DOĐI I POVEDI SVOJE PRIJATELJE!
Dobro nam došao! (Uz prijenos tijela dra Ivana Merza u crkvu Srca Isusova)
Dobru nam došao smioni naš Orle! Dobro nam došao, dragi prijatelju, brate i učitelju! Dobro nam došao u našu sredinu, da Te tu možemo uvijek i lakše u duhu gledati, Tebe slušati, Tebi se diviti (onome što je Bog u Tebi izveo). Da Te imamo kao vječiti Memento, kao neprestani Sursum corda (Gore srca), kao neprestani poticaj i ohrabrenje, kao vodiča i pomoćnika na putu života. Obamrlo je srce mlade Hrvatske, kad je onoga prijepodneva, 10. svibnja 1928. zaplakalo veliko zvono zagrebačke katedrale, dr. Ivan Merz je umro, dr Merz je mrtav! S dubokom žalošću, ali i sa svjetlim ponosom i duhovnom radošću ispratili su ga njegovi orlovi i orlice na Mirogoj i ostavili ga da počiva u sjeni vitkih čempresa, što se tako divno k nebu propinju. I počivao je tamo dugo, sve do sada, primajući brojne posjete. Šuteći je govorio - tako glasno i tako divno - o Božjoj moći i dobroti, primao molitve mlade Hrvatske i prinosio ih prijestolju Božjemu. Ali došao je, hvala Bogu, čas da siđe s Mirogoja, da dođe opet među nas, da ne moramo ići tražiti život među mrtvima. Tu među nama, među živima ljudima, u crkvi, u koju si svaki dan kroz nekoliko godina do kraja svoga života dolazio, da dadeš Bogu žrtvu hvale, žrtvu svoje vjere, ljubavi i predanja - tu je Tvoje mjesto. Svijetli nam, Božji Orle, budi svjetlo naše domovine, koju si toliko ljubio! Pokazuj nam put u nebo i moli se za nas! Gledaj nas s neba, a naskoro daj Bože, i s oltara! Antun Bauer
Hvala na pismu
Kroz pisma često možemo mnogo bolje upoznati dušu i nutrinu osobe koja piše nego što se to može iz drugih dokumenata. Ivan je vodio opširnu korespondenciju s raznim osobama i mnoga od tih pisama sačuvala su nam se. Veoma značajno bilo je njegovo dopisivanje iz Pariza s roditeljima. U tim pismima vidi se Ivanovo potpuno prihvaćanje kršćanskih vrijednosti, koje postaju norma njegova života, što njegovi roditelji nisu onda shvaćali.
OCU
Ivan najprije citira riječi svetog Pavla: »Braćo, hoću da se hvalim samo križem našega Gospodina Isusa Krista radi kojega mi je svijet raspet i ja svijetu.« (Razmaknute riječi Ivan je podcrtao u originalu.) Zatim Ivan nastavlja: »Dobro meditirajte o značenju podcrtanih riječi. U tome leži filozofija sreće: valja postaviti težište svih naših želja u onaj svijet, sebe posve zaboraviti, radeći za Našega Gospodina Isusa Krista, koji je jedini vječan. Ti bi mi mogao reći da bismo s tim idejama svi mogli umrijeti od gladi. Tako mama sigurno misli. Držim da naše logičke dedukcije moraju biti konsekventne. Ako, naime, vjerujemo u apsolutno Božanstvo, a pretpostavljam da i mama u to vjeruje, tada nema slučaja. Moramo, dakle, činiti uvijek volju Božju… Molim, javite mi svaku opozicionalnu misao, da tako uzmognemo u međusobnom nastojanju za ovo dvadeset-trideset godina, što nam je možda biti na zemlji, upotrijebiti sve naše energije, da spasimo naše dušo i što više duša naših bližnjih… Ljubi Vas Vaš sin i brat u Isusu Kristu. Na dan sv. Dionizija Areopagite 1921.
MAJCI
Zabrinutoj majci, koja nije shvaćala takve Ivanove misli i stavove, Ivan odgovara u jednom od slijedećih pisama ovako: »Katolička je vjera moje životno zvanje i mora to biti svakom pojedinom čovjeku bez iznimke. Budući da je ovaj život samo kratka priprava za vječnost, to je naravno da sav naš rad ide za tim. Jedan se ženi da dobavi nove stanovnike neba, drugi je novinar i širi istinu, jedan je željezničar i pridonosi brzom širenju Kraljevstva Božjega itd. To se čini neobično, jer živimo u stoljeću, gdje je jadno duhovno stanje. Zaboravilo se na natprirodno misliti i živi se i umire, a da se ne zna zašto. Moguće je, da će to jadno stanje doći napokon kraju, ali mi se ne smijemo dati zgnječiti od ove blatne atmosfere u kojoj živimo…«
PRIJATELJU
Iz Pariza piše Ivan i bolesnom prijatelju Draganu Maroševiću o dojmovima iz Lurda pa na to nadovezuje svoje misli o trpljenju i potiče prijatelja da ga prihvati i prikaže Bogu za duhovno dobro drugih. »Znam da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv trpljenja. Mi smo tijelo Kristovo, to su u njemu uloge podijeljene, Jedni moraju trpjeti, da uklone kaznu Božju koja bi se morala stresti na okolicu. Huysmans bi nazvao te odabranike mističnim gromobranima. Jesi li ikada na to pomišljao da ti trpiš za naš pokret? (Katolički pokret u Hrvatskoj - primj. ur.). Jesi li svoje muke prikazao Gospodinu Kristu za pokret? Katolicizam se neće širiti u nas ako ne bude bilo Radnika, Molitelja i Patnika. To je jedan zakon u širenju Kraljevstva Božjega na zemlji. Naš pokret je stvorio do sada samo prvi tip (radnika) i mi smo stvorili u našim dušama ideal Radnika za Katolički Pokret. Molili smo manje, a trpjeli smo kad smo morali. Zadnji tip je svakako vrhunac - imitacija potpune Žrtve Spasiteljeve na Križu. I vidim u našem pokretu već priličan broj patnika. Kako slučaja nema, to držim da je plan Providnosti upravo u tome da spoznamo ovaj misterij iz Njegova života: trpjeti za druge.«
SVEĆENIKU
Tri tjedna prije svoje smrti Ivan je pisao jednom svećeniku opširno pismo o književnosti i umjetnosti, za što se taj svećenik zanimao, lako je Ivan bio napose dobro upućen u književnost, ipak se iz njegovih riječi jasno vidi što on općenito misli i o književnosti i o umjetnosti i u kojem smislu imaju za njega vrijednosti. »Duboko sam uvjeren da izvan Crkve za kršćanina nema potpune ljepote i umjetnosti; sama naravna ljepota, kako nam je daju Homer i Sofokle, prava je ljepota, ali nas ne može zadovoljiti, nas koji živimo okruženi sjajem bogoslovskih kreposti i darova Duha Svetoga, koji smo zaronili u Srce Vječne ljepote i koji se hranimo nebeskom Krvlju Jaganjca. Mislim da se vrhunci stvorene ljepoti nalaze u Misalu i Brevijaru, u pontifikalnoj misi i gregorijanskim melodijama. Idejni je sadržaj ovdje apsolutan - to su same riječi Božje, a zaodjenute su u najjednostavnije i transparentno ruho ritmičkih kretanja i koralnih melodija. Ta je transparentnost tako fina, da kroz nju tako reći stojimo u direktnom doticaju s vječnim vrhunaravnim idejama, koja rasvjetljuju naš um i usrećuju našu volju i čuvstva. To je prava anticipacija estetskih užitaka u nebu, anticipatio visionis beatificae… Međutim, skoro mi je i žao da sam se toliko raspripovijedao o literaturi, jer je važnije od umjetnosti uzgajati i voditi ljude k Isusu, a u tom poslu umjetnost, kao i sve što je stvoreno, ima samo da pomaže čovjeku da dođe do Isusa. Stoga znam da ćete se baviti knjigom i umjetnošću samo toliko koliko Vam to ustreba za Vaše stado, da mu budete dobar pastir i da sebe i njega jednom dovedete do vječne Ljepote.«
»KAD VAM BUDE TEŠKO U ŽIVOTU I KAD VAS SNAĐU NEVOLJE, UZMITE GOSPINU KRUNICU!« (Ivan Merz)
Merz, tankoćutni esteta (čovjek ljepote) - ali ne samo s osjećajem za materijalnu ljepotu, nego još više za ljepotu duše i milosti, brzo je naučio štovati i ljubiti Blaženu Djevicu Mariju. Nije čudo. Sve što je lijepo, milo sveto i nježno na Njoj privlačilo ga je kao jaki magnet. Da, nije čudo. Pojava je to kod svih svetaca. A Merz je bio… no to će Crkva reći… Daleko od toga da bi Mariju činio nekim bogom ili božicom, ona ga je čitavim svojim bićem dizala k Bogu. Tako se i na njemu ispuni ona izreka: Per Mariam ad lesum - Po Mariji k Isusu! Štovao je naš Ivo blaženu Gospu već od početka svoga intenzivnog duhovnog života, no u Lurdu se to njegovo štovanje i ta njegova ljubav potpuno rascvala. Lurd je bio za nj »predokus neba«. Tu mu posta jasno koju ulogu ima Sveta Djevica u njegovu životu. Tu je posebno zavolio i Gospinu krunicu. »Ona će mi uz Euharistiju biti najvjerniji prijatelj do groba.« I bila je. Tu je osobito snažno doživio i radost pripadništva Kristovoj Crkvi, tomu tajanstvenom tijelu Kristovu; ljepoti kršćanske vjere, koja tako lako približava čovjeka čovjeku i gdje mnoštvo nacija i jezika postaje jedno srce i jedna duša. »Mnogi svećenik, kojega sam poznavala, nije imao takve iskrene odanosti prema Gospi kao on« - priznaje jedna Orlica - učiteljica. On nije bio svećenik, nije propovijedao, ali u jednom predavanju slušaocima savjetuje: »Kad vam bude teško u životu i kad vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u volju Božju.« Hodočašće hrvatskih Orlica u Rim godine 1926. »Dr Merz je bio jedan od organizatora i vođa. Kasno smo stigli, a prenoćišta nema - nesporazum! Do dva sata u noći Dr Merz se mučio tražeći smještaj za nas pedesetak djevojaka. I kad je sve uredio, još je našao snage da klečeći pred svojom posteljom izmoli krunicu!« Bila je to opće poznata stvar da je idući ulicom često molio krunicu: ruke u džepu, krunicu među prstima! U Sv. Iliji kod Varaždina održao je Ivan 7. III. 1926. u crkvi poslije sv. Mise predavanje o Gospi Lurdskoj. Pod Misom se pričestio. Narod je poslije toga neuobičajenoga događaja govorio: »Tako učen profesor, pa ovako drži svoju vjeru. To je nešto!« Mladen Starčević
Kada dođete u Zagreb, posjetite grob dra Ivana Merza, koji se nalazi u Hrvatskom narodnom svetištu Srca Isusova u Palmotićevoj ulici 33. Sve informacije o našem uzor katoliku dru Ivanu Merzu možete dobiti ako se obratite na adresu: Postulatura dra I. Merza 41001 Zagreb, Palmotićeva 33 pp. 699.
NAŠ DOBRI BRAT IVAN 4. XI. 1964.
Usporite korake! Ušutkajte misli, koje ste glasno razasuli idući ulicama u žurbi za dnevnim poslovima.
Ušutkajte misli… Ovim je prašnim ulicama našega dragoga grada hodao apostol. Prolazio je mirno. Uronjen u misterij ljubavi On, naš dobri brat IVAN Apostol ŠUTNJE Apostol SAMOZATAJE Apostol DOBRIH DJELA. Prolazio je glavnim ulicama, bučnim, punim prolaznika, što grozničavo traže svršetak svakoga dana, što rastjeruju misli i želje i ostaju prazni i umorni tražeći smirenje. Kraj njih je prošao naš dobri brat Ivan, Apostol naših dana.
Njegove su se misli skupile u svjetlu Gospodnjem. I kad je izdaleka nazrio prebivalište Njegovo, Nasred bi ulice pobožno skinuo šešir.
U džepu je nosio Gospina zrna i molio, Uvijek je molio - On, apostol!
O, dragi naš bijeli Zagrebe, U tvome se krilu smjestio apostol. Tu je učio, radio I molio. Ostavio nam je kao baštinu svoja traženja - vječna u Gospodinu, Ljepotu svojih misli u krilu Djevice, svoj život neprestane žrtve kao ogledalo čovjeka, koji u slici Besmrtnog prolazi putem dostojan otkupljenja. To je bio naš brat Ivan.
Usporite korake, otvorite srca – Kroz naše ulice prolazi On – još uvijek u Gospodinu vječan. Mira Preisler
Ili katolik ili ništa!
10. svibnja 1978. navršava se pedeset godina kako je zvono zagrebačke katedrale navijestilo Zagrebu i Hrvatskoj da je jedan mladi katolički intelektualac prešao iz ovoga života u Vječni Život. Dr Ivan Merz, profesor na Nadbiskupskoj gimnaziji i potpredsjednik Hrvatskog orlovskog saveza (organizacije katoličke omladine) umro je u svojoj 32. godini života na Klinici za uho, grlo i nos u Zagrebu u Draškovićevoj ulici (danas je u toj bivšoj zgradi Klinike smještena Osnovna škola »Otokar Keršovani«, a prostorija u kojoj je umro nalazi se u prvom katu, sada engleski kabinet). Iako je prošlo već pedeset godina od njegove smrti, ime Ivana Merza ne prestaje silaziti s pozornice naše katoličke javnosti. Otkako se ono pojavilo, značenje mu je iz dana u dan sve više raslo. Nije prošla niti jedna važnija godišnjica smrti a da se nije dostojno komemorirala prigodnim akademijama, liturgijskim obredima, pisanjem katoličkog tiska, posjetima njegovu grobu. Godine u kojima se slavila 10-godišnjica i 15-godišnjica (1938. i 1943.) njegove smrti proglasila je tatašnja katolička organizacija, koja je preuzela njegovu baštinu, »Merčevom godinom«. I hijerarhijska Crkva službeno je svratila pažnju na dra Merza. God. 1958. pokrenut je proces za njegovu beatifikaciju, a u zadnje vrijeme pojava i djelo Ivana Merza budi interes i na teološko-znastvenom području. Već su dvije doktorske dizertacije o Merzu napisane i obranjene u Rimu. U čemu je tajna privlačnosti osobe i djela Ivana Merza da budi tolik interes i pedeset godina nakon što je otišao od nas? Ne radi se toliko ni o njegovoj velikoj intelektualnoj izobrazbi, niti su to njegovi široki kulturni vidici, niti njegov nesebičan rad u katoličkim organizacijama, nego je to njegova svetačka pojava, njegova duša sva impregnirana nadnaravnim, Božjim svijetom koja je sve prethodno prožimala i uzdizala, a cijelom njegovu životu davala svoj ton, pečat i smjer. Merz je u svome dnevniku zapisao da želi biti »aut catholicus aut nihil« - ili katolik ili ništa. Tu je lozinku često ponavljao svojim prijateljima i suradnicima. I stvarno postao je ne samo katolik, nego model za mnoge katolike, dapače, kako se to često isticalo nakon njegove smrti, program života i rada jednoj cijeloj generaciji katolika koja ga je slijedila u njegovoj potpunoj vjernosti Crkvi i u radikalnosti kršćanskog života. Kad bismo htjeli kratko sažeti što je bio i značio Merz u Crkvi u Hrvatskoj, tada bismo se mogli poslužiti riječima posvete kojima je redakcija časopisa za katoličke intelektualce »Život« posvetila Ivanu Merzu cijeli svibanjski broj 1938. god., o 10. obljetnici njegove smrti: Prvoborac Katoličke Akcije u Hrvatskoj, vjerni učenik i revni učitelj papinskih enciklika, obnavljač papinske misli i papinske ljubavi u hrvatskom narodu, apostol sinovski beskompromisne odanosti hijerarhiji, našim pastirima u Kristu - biskupima, pionir liturgijskog ostvarivanja kod nas, užigač euharistijskog plama u hrvatskoj mladosti, najdragocjeniji suradnik časopisa Život. Mi još možemo dodati: veliki apostol hrvatske mladeži i predvodnik laičkog apostolata u Hrvatskoj. I zato nas ne čudi da je takvom čovjeku zahvalna mladež stavila na njegov grob riječi ispisane na svilenoj vrpci vijenca: »Hvala Ti, Orle Kristov, što si nam pokazao put k Suncu! Te riječi stoje i danas na njegovu grobu u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu.
ŽIVOTNI PUT IVANA MERZA
1986. 16. XII. - Rodio se u Banjoj Luci od majke Terezije i oca Mavre. Otac mu je bio austrijski oficir, no vršio je dužnost šefa željezničke stanice. Ivan je bio jedinac u svojih roditelja. Osnovnu školu, osim dva razreda, koja je svršio u Prijedoru, i gimnaziju (tadašnju realku) pohađa u Banjoj Luci. 1914. VI. - Maturira s odličnim uspjehom. U jesen iste godine po želji roditelja polazi u vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. Budući da nije imao volju za vojništvo, ostaje samo tri mjeseca. 1915. I. - Dolazi u Beč i na sveučilištu upisuje studij prava. Prvi svjetski rat već je u jeku. U ljetu iste godine pozvan je u vojsku. 1916. - Polazi na talijansku frontu i ostaje ondje do kraja rata. Bio je oficir. Boravak na fronti, gdje je svakodnevno gledao smrti u oči i bio izložen stradanjima svake vrste, produbio je njegovu vjeru i učvrstio mu kršćanski nazor na svijet. 1918. XI. - Po svršetku rata vraća se u Banju Luku i stavlja se na raspolaganje Narodnom Vijeću, koje ga imenuje vojnim zapovjednikom rudnika Maslovare i šalje ga onamo da smiri nezadovoljne rudare. 1919. I. - Polazi natrag u Beč i upisuje studij književnosti na Filozofskom fakultetu. 1920. X. - Odlazi u Pariz, gdje nastavlja studij književnosti na Sorboni i Institut Catholique. 1922. - Vraća se u Zagreb kamo su se već preselili njegovi roditelji, i postaje profesor francuskog i njemačkog jezika na Nadbiskupskoj gimnaziji. U toj službi ostaje do kraja svoga života. 1923. - Postiže doktorat na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorska mu diertacija nosi naslov. »Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do danas«. 1923.-1925. - Pod vodstvom o. Alfirevića, isusovca, privatno studira kršćansku filozofiju, teologiju i sve važnije papinske i crkvene dokumente posljednjih decenija. 1922.-1928. - Kroz svih šest godina svoga boravka u Zagrebu razvija ogromnu apostolsku djelatnost u katoličkim organizacijama za mladež, unoseći u njih Kristov duh evanđelja. Širi ideje o Katoličkoj Akciji, budi ljubav i odanost prema Papi i Crkvi. Jedan je od suosnivača Hrvatskog orlovskog saveza, gdje vrši dužnost tajnika i potpredsjednika do kraja života. Obilazi mnoge naše gradove i sela, drži predavanja o liturgiji, vjeri, Papi, Mariji, Lurdu, katoličkim organizacijama itd. Jedan je od najvećih pobornika liturgijske obnove i euharistijskog života. Organizira hodočašća mladih u Rim i Lurd. Sam živi uzornim kršćanskim životom, prisustvujući svakodnevno sv. Misi i sv. Pričesti u bazilici Srca Isusova. Njegova ljubav prema bližnjemu spušta se do najnižih potreba svakidašnjeg života. Svima svijetli nenadmašivim primjerom revnosti za proširenje Kristova kraljevstva i nadnaravno dobro bližnjih, napose mladih. 1928. 10. V. - Cijeli život bio mu je trpljenje koje je strpljivo podnosio. Bolest očiju proširila se na upalu sinusa pa je morao na operaciju. Nakon operacije dobiva meningitis i umire u Zagrebu 10. V. na glasu svetosti. 1928.-1958. - Od njegove smrti do danas mnoštvo komemoracija, nekoliko knjiga i na stotine članaka prikazivalo je njegovu duhovnu veličinu, isticalo njegove zasluge za Hrvatski narod i njegovu jedinstvenu pojavu kao katolika-laika intelektualca u Crkvi među Hrvatima. 1958. 10. V. - Pokrenut je informativni biskupijski proces za njegovo proglašenje blaženim. Proces je u toku. 1972. 26. XI. - Otvoren je Spomen-muzej dra Ivana Merza u prostorijama Rezidencije DI u Zagrebu, Palmotlćeva ul. 31. 1977. 16. XII. - Preneseni su posmrtni ostaci dra Ivana Merza sa zagrebačkog groblja Mirogoja u baziliku Srca Isusova u Zagrebu. Za tu svrhu pripravljena je posebna grobnica kod oltara sv. Alojzija.
Uz 50-godišnjicu smrti (1928-1978) MERZ i naš Karlovac
10. svibnja ove godine navršilo se pedeset godina od smrti apostola hrvatske mladeži dra Ivana Merza. Naši vjerski listovi donijeli su mnogo članaka želeći još više upoznati našu katoličku javnost sa dragim Ivanom, za čiju se beatifikaciju (proglašenje blaženim) već dvadeset godina vodi proces. - Ni Župni list ne može mimoići ovu obljetnicu, tim više što je pokojni Merz više puta bio u našem Karlovcu na apostolskom radu. - Dakako ne možemo pisati duge članke, jer nam to prostor ne dopušta, nego upućujemo čitatelje neka pročitaju njegov životopis, odakle će ga mnogo svestranije upoznati. Bit će im korisna literatura. Više njih je u tome našlo svoj pravi životni put. Kad bi Merz još živio na zemlji imao bi 82 godine. Dakle, umro je u mladosti, u tridesetdrugoj godini. Na prvi pogled izgleda malo čudno toliko govoriti o tome mladom čovjeku. Ta što je mogao tako značajno učiniti u svom kratkom vijeku?! Njegova veličina jest ponajprije u njegovoj solidnoj, svetačkoj izgrađenosti. - Bio je vrlo talentiran, vrlo inteligentan, poznavao je više jezika, postigao doktorat iz filozofije, mogao se kretati u najvišim slojevima tadanjeg društva… No daleko važnije jest da je te svoje talente upotrebio za ono najuzvišenije, za vlastito posvećenje i za posvećenje drugih. Silnom energijom i dosljednošću već od svojih mladenačkih dana borio se da u sebi svlada svako zlo, a da pobjedi dobro. Kroz sve prilike i neprilike išao je hrabro naprijed u tom smjeru: i kao student u evropskim velegradovima, i na fronti u I svjetskom ratu. U modernom gradu Parizu napisao je Ivan svoja životna pravila, iz kojih ga upoznajemo kao čovjeka apsolutno predanog Bogu, čovjeka puna samosvladavanja, velike ljubavi prema čovjeku, kao strogog pokornika i U njegovom svakodnevnom planu bila je sv. Misa, sv. Pričest, razmatranje od 45 minuta, Krunica, križni put, adoracija pred Presvetim ispit savjesti, duhovno štivo… A sve to sa kakovom pomnjom, predanjem, ljubavlju… ?! Dopro je do stanja za koje reče sv. Pavao: »Živim, ali ne živim više ja, nego u meni živi Krist«. U svjetlu vjere prosuđivao je sve događaje života. Sve pod vidom vječnosti! Koji se s njime sastajaše i razgovarahu imali su ugođaj da su u prisustvu svetog čovjeka. Zaista je to lijepo, pobudno! No, i rezultati njegovog javnog katoličkog rada značajni su i vrijedni spomena: On je bio vrstan poznavalac i pobornik liturgijske obnove. Njegova je zasluga da je izašao prijevod rimskog misala na hrvatskom jeziku. I inače je širio, pogotovo među mlađima, aktivno liturgijsko sudjelovanje kod sv. Mise. Veoma je ljubio Crkvu i Papu, u kojem je gledao zamjenika Isusa Krista. Vodio je hodočašća u Rim, u audijenciju svetom Ocu. Njegovim nastojanjem uvedene su u Hrvatskoj proslave papinog dana. Zadužio je Crkvu u Hrvatskoj svojim radom na polju katoličke Akcije za koju se živo zauzimao da ide smjernicama koje su Pape dali u svojim enciklikama. On je suosnivač i duša Orlova, crkvene organizacije mladih. Mnogo je sati, mnogo žrtava uložio u taj rad pa i svoje smrtne boli i život prikazao je za hrv. orlovstvo. U svemu tome prožimao ga je istinski crkvenu duh. Merz je bio oduševljen štovatelj Marijin, te je veoma širio zdravu marijansku pobožnost. Napisao je mnogo članaka i nekoliko knjižica. Kao vrstan, savjestan profesor odgajao je svoje učenike na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu.
Spomenimo veze Merza sa Karlovcem. Ovamo je dolazio više puta u posjet katoličkoj mladeži i držao predavanja. Pratio bi ga jedan mladić kojega je on upućivao u rad katoličkih organizacija. - U Karlovcu je držao predavanje, kao i u nekim drugim gradovima, o Lurdu uz prikazivanje diapozitiva. Govorio je o toj temi sa velikim žarom, da je to pobuđivalo življu vjeru u dušama slušatelja. - Pripovijedao je starim Karlovčanima dobro poznati pok. o. Đuka Bencetić, gvardijan, kako se sjeća da mu je Merz s veseljem pripovijedao, da mu je poznato, da se i u Karlovcu časti Gospa Lurdska. Gledajući tu kapelicu Gospe Lurdske u crkvi presv. Trojstva, bio je sav blažen. U Karlovcu je tada živio veliki Ivanov prijatelj odvjetnik Dr. Ćiril Brajša. Njega je Ivan posjećivao i bio je veseo u krugu te brojne obitelji. Bilo je sedmero djece. Jednom reče Ivan pok. dru Brajši, da bi htio biti krsni kum djeteu, koje će povećati broj njegove obitelji. I kad se doista rodilo dijete, tj. Biserka 27. 7. 1927. Dr. Brajša je zamolio Ivana za kumstvo. On je to ozbiljno shvatio i citirao mu propise crkvenog Zakonika o dužnosti kumova. Drago nam je, dakle, spomenuti da je pok. Merz djelovao i u našem gradu. Ivane, hvala Ti! Za tvoj svijetli primjer, koji i danas nadahnjuje mlade za svjetle puteve života! Hvala Ti za Tvoju molitvu i žrtvu, za tvoj neumorni, nesebični oduševljeni rad za Crkvu, za mladež, za duše… Nastojat ćemo te još bolje upoznati! Naš si, bliz si nam! Iz našeg si stoljeća, iz našeg naroda, iz naše blizine! Čovjek Božji, čovjek katolik! Moderni apostol! Želimo s čežnjom da dočekamo čas Tvoga uzvišenja na oltar, da Tvoj primjer i zagovor pomogne ljudima na putovanju prema nebeskoj domovini.
MISLI DR. IVANA MERZA
Ja volim čovječanstvo, volim male, nepoznate ljude, koji na svojim leđima nose teret historije.
Pošto smo tako sretni, da znamo da je ovaj život vrlo kratka faza i da ćemo zatim biti u vječnom nebu, budimo junački, žrtvujmo sekundu ovoga života da uđemo u beskonačno nebo…
Katolicizam se u nas neće širiti, ako ne bude radnika, molitelja i patnika.
Ali u meni je plamen za beskrajnim visinama.
Grijeh je povod najvećim katastrofama čovječanstva.
Društvo: rakija, vino, dim; to nije društvo za me.
Bolje je umrijeti, nego li biti mekušac, igra strasti.
U Lurdu sam zavolio krunicu koja će mi biti uz sv. Euharistiju najveći prijatelj do groba.
Život mi je bio Krist, a smrt dobitak.
Moji se kolege još nisu ni pravo probudili, već im je cigareta u ustima. Ovo pušenje kao da je karakteristično za naš vijek. Uvijek mora biti neki sjetilni užitak.
Sve struke imaju pred Bogom jednaku vrijednost; samo se mora raditi po Njegovoj volji.
»SASMA DRUKČIJI«
To je bio prigovor. Majka Terezija Merz r. Mersch gorko se tuži svom sinu Ivanu, koji se tada nalazio u Parizu, centru mondenog (svjetskog) svijeta, na studijima. Odande on piše roditeljima, a u svojim pismima se neprestano dotiče i vraća na vrhunaravne stvari: o životnim problemima, o obraćenjima i preporodu nekih poznatih, kao i nepoznatih ljudi, o životnoj borbi, o grijehu i milosti, o vječnom životu… »Kakve su to misli - spočitava mu majku - i još k tome u Parizu! O biti i ne biti ne smije se razmišljati! Sve je kako je, pametne su se glave s time razbijale i ljudi su poludili!« Majka Terezija silno voli svoga sina, svoga Hansa, svog jedinca i željela bi od njega načiniti sretna svjetskog čovjeka, kakvi su i drugi mladi ljudi, pa da i ona bude uz njega sretna. A on ovako! »Zašto mi praviš brige, Hans? Već se više godina mučim, jer Ti hoćeš da budeš sasma drukčiji od drugih. Zašto? Gdje je moj Hans, koji je bio veseo i dobre volje, koji je ljubio i razumio sve što je ljudsko?« Hvala Ti, majko Terezijo, za ovo što si napisala i što je do nas došlo: da je Tvoj sin Ivan htio biti - i bio je - sasma drukčiji nego »ostali« mladi ljudi. Drukčiji nego oni, koji su živjeli samo za užitak (on ih je zorno opisao), samo za zemaljsko, bez ikakvih viših ideja i ideala, bez obzira na Boga i dušu. Bilo je i takvih koji su se zvali kršćanima pa i kitili se kršćanskim značkama, a život im je bio »sasma drukčiji« nego Merčev, živjeli su »kao i ostali…« No Ivan Merz nije bio takav. Ni u svojim mladim danima, ni u kasnijim, zrelim muževnim godinama (doživio je samo 32 godine). Mogao je biti, ali nije. Takve hvali riječ Božja u Svetom Pismu. Nije on bio nikakav drveni svetac, bešćutan i mrtav, bio je mladić koji je »ljubio«. Ljubio je sva Božja stvorenja, ali sve je nastojao ljubiti samo »prema presvetoj i božanskoj volji Njegovoj«. Bio je vrlo estetski raspoložen (profesor mu je bio dr Ljubomir Maraković) i »razumio sve što je ljudsko«, kako kaže mama Terezija. (U njegovu Dnevniku se mnogo puta spominje mlada djevojka Greta Taschner - bila je to zapravo njegova mladenačka ljubav. Da, Merz je volio svijet, ali Božji svijet, neokaljan grijehom. On je volio sve ljude, kao djecu Božju i svoju braću. On je bio naravan, ali još više vrhunaravan: nije dao da ga »narav« svlada i u njemu više podvrgne nižemu, nego je on u junačkoj, herojskoj borbi izvojevao potpunu vlast nad samim sobom, nad svojim nižim dijelom i podložio niže višemu, materiju duhu. Hvala Ti, Orle Kristov, što si se tako visoko uzdigao, pa i nas za sobom povukao! Privlači i diži nas i sada, da ni mi ne budemo »kao drugi«, nego kao Ti, Božji ljudi i Božja djeca! Mladen Starčević
Moja molitva ide Gospi
Svi koji su poznavali dra Ivana Merza uočavali su njegovu posebnu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, koja potiče još iz njegovih đačkih dana, o čemu nam je ostavio lijepe zapise u svome dnevniku. Kasnije, kao odrastao, svoju je pobožnost posebno usmjerio prema Gospi Lurdskoj. Dva su vida kako on doživljava Mariju u svojoj mladosti. Vidi u Njoj pomoć za očuvanje čistoće svoga srca i obraća joj se često zazivima i uzdasima. Kako je bio posebno nadaren za umjetnost, često u Mariji promatra uzor svake Ljepote. »O Majko moja, dobra, Najveća, molim Te, napuni moju dušu lijepim osjećajima i plemenitim mislima, uvijek mi označi pravi put, pa makar mi i bilo teško slijediti ga.« (14. XII 1914.) »Kad čujem da se gadno govori, kad se i u moju dušu hoće uvući gadne slike, uvijek nepromijenjeno vidim sliku Madone s Djetetom, onaj lijepi i majestetični izraz, ono usredotočenje svega uzvišenog.« (19. XII 1914.) Kad se upisuje na Sveučilištu u Beču, na prvoj stranici svoga bečkog dnevnika stavlja riječi: »Moja molitva sada ide Neoskvrnjenoj: neka me u ovom gradu prati na svakom koraku. Svaki moj hod i korak neka bude usmjeren lijepom.« (17. I 1915.) Niti u ratu Ivan ne zaboravlja Gospu. Na početku svibnja 1918. god. u svoj dnevnik, koji vodi i na fronti, stavlja napis: mjesec Svibanjsko Kraljice. Potkraj istog mjeseca bilježi: »Svibanjska Kraljica neka mi oprosti što na nju tako rijetko mislim.« Radi ratnih okolnosti Ivan nije dospio posvetiti Mariji onoliko vremena koliko je želio pa se tim iskrenim riječima ispričava Gospi. U svojoj 19. godini Ivan je položio zavjet čistoće, koji je također bio povezan s Marijom. O tome bilježi u svome dnevniku: »Neki dan sam zavjetovao Blaženoj Djevici čistoću sve do ženidbe. Možda će ta trajati i do smrti.« (12. XII 1915.) Ivan se nije prevario u svome naslućivanju. 1923. god. u svojoj 27. god. Ivan je za blagdan Bezgrješnog Začeća položio vječni zavjet čistoće, čime je sve svoje biće posvetio Bogu i radu za Njegovo Kraljevstvo. Blizinu Blažene Djevice Marije Ivan je posebno doživljavao u Lurdu, gdje je bio nekoliko puta. Gospi Lurdskoj posvetio je mnoge stranice svojih članaka, a lurdske događaje promatrao je u prvom redu u njihovoj apologetskoj vrijednosti ukoliko su velika obrana i potvrda istinitosti katoličke vjere u današnjem svijetu. Evo kako Ivan opisuje svoj osjećaj Marijine blizine u Lurdu u pismu svome prijatelju Draganu Maroševiću: »U Lurdu te ponajprije obuzme osjećaj da je tamo »Ona«, Majka Božja, koja je veća i moćnija i ljepša negoli svi oni pirinejski gorostasi, koji Lurd okružuju. Ona tamo na zaseban način stoluje i ja mislim da svi koji su tamo, pa makar i ne vjerovali, moraju imati taj osjećaj da Ona tamo jest. Ti se onda nalaziš u Lurdu pokraj Nje: Ona tamo izdiže glavu iznad Pirineja, drži u naručju Boga… Da, u Lurdu sam naučio što je Krunica i to mi je odsada drugi najbolji prijatelj. Lurd je mojoj razumnoj vjeri pridodao i osjećajni momenat.« Ivan je držao mnoga predavanja o Lurdu i Blaženoj Djevici Mariji, i to »takvim uvjerenjem i oduševljenjem, da je mnoge priveo natrag k vjeri i vjerskom životu«, kako tvrdi njegov duhovni vođa o. J. Vrbanek, DI. U svojim mnogim člancima posebno ističe vrijednost lurdskih događaja za učvršćenje vjere. Tako piše: »Osjetili mi u Lurdu nešto ili ne, to su unatoč tome lurdska čudesa neoborive činjenice, koje nam govore da izvan Crkve katoličke nema prave Crkve i da sve one koji se svojevoljno ogrješuju o načela vjere i ćudoređa čeka grozna, a možda i vječna osuda. - I zato je sav rad, koji ide za spasom duša najuzvišeniji i najpotrebniji što se uopće može zamisliti.« Božidar Nagy
NOVA GENERACIJA Novo doba
Boravak na fronti u 1. svjetskom ratu značio je za Ivana Merza prekretnicu u njegovu društvenom životu. Novo shvaćanje života i rada do kojega je došao kroz ratna stradanja i trpljenja Ivan iznosi u svome prvom tiskanom članku »Novo doba«, objavljenom 1919. god. Ratno iskustvo treba poučiti ljude gdje su prave vrijednosti, za koje se treba angažirati. Piše: »Oslobađati duše od vremenitosti i nezaslijepljenim pogledom promatrati razvijanje života, imao bi biti cilj novih ljudi. Borba za savršenošću, askeza mora da je naš svagdanji kruh. Ona nam otvara unutarnje vidike, stvara od nas nesebične ljude podržava u nama borbu sa zlim i daje nam snage da ne podlegnemo… Moramo zato svu pažnju posvetiti odgoju samih sebe i studiju katolicizma, koji mi, nažalost, ne poznajemo ni malo bolje od kakvog pučkoškolca.« U drugom članku »Što hoćemo« iz 1920. Ivan još jasnije ističe važnost duhovnog života: »Želimo li dakle postati nosioci velike katoličke misli, tada moraju sve naše organizacije neprestano naglašavati da je duboki i intenzivni religiozni život jedini preduvjet da se odgoje veliki pojedinci koji će svojim životom realizirati svoje velike ideje«.
Učiteljica
U članku »Duhovna obnova po liturgiji« Ivan naglašava kako je čovjek društveno biće i da u mnogim stvarima ovisi o drugima. Isto tako što se tiče duhovnog života treba se okoristiti iskustvima drugih i od njih naučiti duhovno živjeti: »A tko je bolja učiteljica duhovnog života od Sv. Crkve, koja osim svog dvijetisuć-godišnjeg iskustva djeluje pod uplivom samog Duha Svetoga; koje su bolje metode od onih koje ona sama naučava. Pokucajmo dakle smjerno na njena vrata i zamolimo je da nam Ona bude voditeljicom u našem duhovnom životu, zamolimo je da naš ograničeni ništetni život postane dionikom Njenog beskrajnog unutarnjeg života, da se naša sitna duša proširi do neizmjernosti božanskog života. Crkva to čini po svojoj liturgiji.«
Vidljiv Krist
Posebna značajka duhovne fizionomije Ivana Merza bio je njegov stav prema Papi. Ljubav i štovanje koje je sam imao prema Sv. Ocu nastojao je usaditi u srca drugih. U rubrici »Vječni Rim« koju vodi kroz cijelu 1925. god. u časopisu »Za Vjeru i Dom« piše: »Jedna je od bitnih karakteristika svakog rimskog katolika, da ljubi Sv. Oca Papu i da sve svoje misli i sva svoja djela ravna prema njegovim odredbama i željama. Rimski je Papa vidljivi Krist među ljudima, zaručnik sveopće Crkve, On je nepogrešiv u pitanju vjere i ćudoređa kada govori službeno - ex cathedra…. U uzburkanom moru zabluda i strasti, koje tresu čovječanstvom - poglavito danas - Petrova je stolica sidro nade i luka spasa za koju se valja uhvatiti i u kojoj moramo naći zaklonište ako ne želimo i mi nastradati…'
U Rimu
»Kad dođete u Rim, kad vidite misijsku izložbu i hodočasnike s raznih kontinenata, tada osjetite posve jasno urnebesnu aktivnost Rimske Crkve, majke svih Crkava svijeta. Osjećate da kroz rimskog biskupa i rimsku biskupiju teku mlazovi vanrednih energija. Kad ste u Rimu, to vam se čini da se nalazite u orijaškoj, dosad neviđenoj električnoj centrali, čiji se kotači neprestano vrte i koja u sav svijet šalje energije - velike i ćudoredne obnove. U Rimu imate, osjećaj, da je Crkva perpetuum mobile ili, bolje reći, da neka nevidljiva sila trajno pokreće taj divski stroj. Imate intuiciju, da sve na svijetu može propasti… a da će rimska biskupija, unatoč bura i oluja koje tresu i šibaju po moru povijesti ljudskog roda ostati neozlijeđena. Imate živ osjećaj da je sve krhko i nestalno, ali da se Papina lađica bez bojazni njiše usred valovlja i munja jer je usidrena na nepokolebivoj Petrovoj stijeni.
Zlatna knjiga
Ivan je bio veliki apostol i odgojitelj hrvatske katoličke mladeži. Svoj odgojiteljski rad ugradio je u Hrvatskom orlovskom savezu, katoličkoj omladinskoj organizaciji kojoj je bio suosnivač, potpredsjednik i tajnik. U predgovoru »Zlatnoj knjizi«, pravilniku organizacije, koji je tek naknadno bio objavljen, slijedećim riječima definira svoj vjersko-odgojiteljski program: »Novija katolička generacija pošla je za jedan korak dalje. Nju su danas zahvatili valovi onih rijeka, koje potekoše iz vječnoga Rima već god. 1905., kad je blage uspomene Papa Pio X izdao »Breve« o čestoj i svagdanjoj svetoj Pričesti. Mladi naraštaj goji zanosnu ljubav prema našemu Spasitelju, koji je uvijek s njim u presv. Euharistiji; tu on crpi svu svoju snagu za svoje djelovanje, za svoj apostolat…
Ti i ona
U svome odgojiteljskom radu Ivan Merz je i teoretski ušao u probleme mladih posvećujući tome svoje članke i brošure. Tako u knjižici »Ti i ona«, namijenjenoj zrelijoj muškoj mladeži, Ivan opširno obrađuje problematiku ljubavi, seksualnosti i čistoće dajući jasne smjernice i načela koja su bila u skladu s naukom Crkve. Tako piše na str. 67-68: »Trijezan mladić uviđa strahovite posljedice preuranjene ljubavi, zato već u početku stvara odluku, da će od sebe odbiti sve, što bi ga zavelo na prerano druženje s djevojkom. Naobražen mladić veoma dobro zna da čist život ne samo da ne škodi zdravlju, već naprotiv mladiću daje neopisivu svježinu i snagu. On je uvjeren da u srcu značajna čovjeka samo dvije žene smiju imati istaknuto mjesto: to je njegova majka, te majka njegove buduće djece. Zato mora čistoću srca čuvati kao najljepši biser mladenaštva. I najjače sredstvo i najčvršća obrana čistoće srca je sveta Pričest.«
MERČEVA PROSLAVA U DANSKOJ
Naš misionar u Danskoj, vlč. Josip Kropek, priredio je u subotu 6. svibnja u Kopenhagenu komemoraciju povodom 50. obljetnice smrti dr Ivana Merza. Učinio je to stoga što crkveni odbor naše misije nosi ime toga našeg velikog čovjeka. Najprije je vlč. Kropek održao referat o Merzu, zatim je govorio ravnatelj hrvatske inozemne pastve mons. Vladimir Stanković, naša djeca iz Danske izvela su nekoliko recitacija, a članovi društva »Mladi Hrvat A. G. Matoš« iz Švedske izveli su jedan čin igrokaza »Urota Zrinjsko-frankopanska«. Poslije je slijedilo narodno veselje uz večeru i ples. Na toj svečanosti okupilo se 230 naših ljudi od kojih je lijepi broj došao iz Švedske na čelu sa svojim dušobrižnikom iz Malmöa.
Dr. IVAN MERZ, POKROVITELJ CRKVENOG ODBORA U KOPENHAGENU I ZAŠTITNIK NAŠE MISIJE U DANSKOJ!
Našu komemoraciju 50. godišnjice smrti Ivana Merz, zabilježio je i „Glas Koncila“. Da udovoljimo mnogima koji taj broj nisu dobili izvještaj Glasa Koncila prenosimo ovdje u kopiji. Postulator koji vodi proces za proglašenje svetim Dr. Merza ovih je dana našoj Misiji poslao vrijednu uspomenu na našeg Zaštitnika. Dobila smo kao relikviju jedan komadić kravate Ivana Merza, zatim komadić platna dotaknutog do posmrtnih ostataka, i komadić drveta iz ljesa u kojem je 50. godina počivalo sveto tijelo Ivana Merza. Naime kao što ste već čitali i čuli prilikom 50, godišnjice smrti Ivanov grob na Mirogoju je otvoren, i njegovi posmrtni ostaci stavljeni su u novi ljes u kojem je prevežen u baziliku Srca Isusova gdje je sahranjen u novu grobnicu blizu mjesta gdje je Ivan svaki dan stajao i prebivao Svetoj Misi. Njegove relikvije koje smo primili stajati će izložene u našoj Misiji na najčasnijem mjestu, gdje će biti draga prisutnost Dr. Ivana Merza pokrovitelja ove naše Misije. Ponavljamo mu dobrodošlicu iz referata s proslave u Kopenhagenu: „DOBRO NAM DOŠAO BRATE IVANE U OVU NAŠU HRVATSKU KATOLIČKU MISIJU U DANSKOJ!“ |