|
|
|
UMRO JE PROFESOR KNIEWALD
U subotu 5. svibnja 1979. preminuo je u Zagrebu dr Dragutin Kniewald, otac liturgijske obnove u Crkvi u Hrvatskoj. Naša je teološka znanost izgubila jednoga od najznačajnijih istraživača koji su je dobro reprezentirali i izvan naših granica, naša je Crkva izgubila jednu markantnu ličnost koja za sobom ostavlja dubok trag. Primicala se kraju devedeseta godina toga plodnoga i radinoga života. Kniwwald se rodio u Zagrebu 23. srpnja 1889. u uglednoj činovničkoj obitelji koja mu je omogućila solidnu opću naobrazbu i razvitak u izrazito samostalnu ličnost. Maturirao je u Zagrebu g. 1908, a onda je kao klerik senjske biskupije poslan u Rim, gdje je na Papinskom sveučilištu Gregoriani svršio filozofske i teološke studije postigavši doktorat filozofije g. 1911, a doktorat teologije g. 1915. Posebno se posvetio već onda specijaliziranju u liturgici i crkvenoj umjetnosti. Za svećenika senjske biskupije zaređen je g. 1914. Samo nekoliko mjeseci u g. 1915. bio je kapelanom u Novom Vinodolu, a onda je (od studenoga) postao biskupski tajnik i bilježnik Duhovnog stola u Senju. Sljedeće godine postao je profesorom na Bogosloviji u Senju a g. 1921. počinje predavati pastoralno bogoslovlje (i crkvenu umjetnost) na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu - kao suplent (jer je prof. dr Hugo Mihalovich bio prisilno penzioniran). Godine 1922. imenovan je izvanrednim, a godine 1925. redovnim profesorom na katedri pastoralnog bogoslovlja. U ak. g. 193l/32. bio je dekan KBF u Zagrebu. Kroz dvije akademske godine (1933/35) predaje na Fakultetu i crkveno pravo (poslije smrti prof. A. Ruspinija), a kasnije - isto tako kroz dvije ak. godine (1945/47) - predaje i crkvenu povijest. Umirovljen je g. 1952, zajedno s izdvajanjem Bogoslovnog fakulteta iz sklopa Zagrebačkog sveučilišta. Godine 1930. izdao je Kniewald udžbenik Pastirskog bogoslovlja koji je god. 1943. objelodanjen u Drugom prerađenom izdanju, a godine 1937. izdao je svoju magistralnu Liturgiku kojom je dosegnut svjetski nivo na tom području. Njegov se istraživalački rad posebno kretao u proučavanju starog zagrebačkog obreda: prvi je rad s toga područja Kniewald objavio g. 1916. (u Katoličkom listu, br. 44), a poslije je objavio mnoštvo radova (na hrvatskom, mađarskom, francuskom, talijanskom) u kojima je medu ostalim - otkrio podrijetlo zagrebačkog obreda: iz srednjovjekovne Francuske preko Ugarske u Zagreb. Kroz ta proučavanja; Kniewald je postigao svjetsku afirmaciju i stekao učenike izvan naših granica. No nije se ograničio samo na istraživanje liturgije: značajan je i njegov rad o Vjerodostojnosti latinskih izvora o bosanskim krstjanima (Rad JAZU, knj. 270, Zagreb 1949, str. 115-276). Kniewald je organizirao priređivanje službenog hrvatskog prijevoda Rimskog obrednika koji je s odobrenjem Svete Stolice objelodanjen u Zagrebu 1929. Kad je papa Ivan XXIII. motuproprijem Superno Dei notu 5.VI.1960. ustanovio pripravne komisije za Drugi vatikanski koncil, bio je prof. dr Kniewald imenovan članom Komisije sa liturgiju i u toj je komisiji njegov prilog bio značajan, posebno da se u nacrtu konstitucije o liturgiji predvidjelo uvođenje narodnog jezlka u liturgiju. Poznato je da je nacrt konstitucije o liturgiji bio dobro priređen, tako da je? Koncil prihvatio da on bude baza za diskusiju, dok drugi nacrti nisu bili prihvaćeni za jdiskusiju na Koncilu, nego su se morali temeljito prerađivati. Kniewald je neumorno radio od najmlađih godina do u kasnu starost: ne samo znanstveno nego i zahvaćajući u konkretna zbivanja u našoj Crkvi, posebno u mlađim godinama, od priređivanja molitvenika za intelektualnu omladinu (g.1926) do izrađivanja stručnog životopisa odličnog suvremenika prof. dra Ivana Merza (g. 1932). Ipak, najtemeljniji njegov pothvat za duhovni rast našega kršćanstva bilo je izdavanje hrvatskog prijevoda Rimskog misala za vjernike (g. l921.), po čemu Kniewald zavređuje da ga označimo kao oca liturgijske obnove kod nas. Taj pothvat nije bila nikakva slučajna improvizacija: Kniewald je odluku da priredi hrvatski Rimski misal stvorio kao mladi rimski student u listopadu g. 1908; kad se g. 1920. odlučivao za habilitaciju na Kat. bogoslovnom fakultetu u Zagrebu,pa kad ga prof. Mihalovich upućivao da uzme habilitacionu radnju koja će biti sociološko-pastoralna, Kniewald je - odlučujući se sa liturgiku - odvažno iznio svoj jasan plan da misalom izazove liturgijsku obnovu u našem narodu: malo je ljudi koji bi u tako mladim godinama imali tako jasno zacrtane dalekosežne planove, ili koji bi ih se usudili tako hrabro iznositi. Odlučna upornost i stalna radinost na ostvarivanju onoga što je mislio da se može izvesti, unatoč veoma različitim protivljenjima i smetnjama, to je bila značajka te snažne osobnosti koja nije kroz život prolazila bez kontroverznosti. Šest izdanja Rimskog misala na hrvatskon jeziku bili su možda najodličniji plod te uporne i poduzetne ličnosti, a što je pojava Rimskog misala – i dakako svega što je s time bilo u vezi - značila za duhovnu klimu i za duhovni uspon naše Crkve, to će biti potrebno još izrazitije dozvati u svijest svima koji ljube Isusa Krista na ovom tlu. Tomislav ŠAGI-BUNIĆ
POZDRAVNI GOVOR NADBISKUPA KUHARIĆA SV. OCU U IME HRVATSKOG HODOČAŠĆA »Težak je bio naš povijesni put kroz stoljeća«
SVETI OČE Pred vama je hodočašće katolika Hrvata prvi put u Vašem Pontifikatu. Rado se sada sjećamo naših hodočasničkih susreta u Bazilici sv. Petra s papom velike i blažene uspomene Pavlom VI. U svijetlu Uskrsnog blagdana dolazimo iz lijepe naše domovine, ali s nama su i prestavnici vjernika Hrvata koji su po svijetu raseljeni. Dolazimo k Vama s prokušanom vjernošću Crkve u Hrvata koja živi već trinaest stoljeća. Dugo je naše povijesno putovanje sve gore iz »Bijele Hrvatske«, gdje su obitivali naši pradjedovi prije svog polaska na jug Evrope. Vaša domovina bila je naša pradomovina. Težak je bio naš povijesni put kroz stoljeća. U obrani svoje vjere i svoga postojanja isplakali smo mnoge suze i platili skupu cijenu krvi. I dok sada ovdje pred Vašom Svetošću predstavljamo cijelu povijest hrvatskoga naroda, usuđujemo se u poniznosti srca ponoviti riječi sv. Pavla da smo vjeru sačuvali (usp. 2 Tim 4,7). Sačuvali smo i zajedništvo s Rimokatoličkom Crkvom; održali smo vjernost sv. Petru i njegovim nasljednicima vjerujući uvijek riječima Isusa Krista – Otkupitelja čovjeka – izrečene apostolu Petru: »Ti si Petar – Stijena – i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju...« (Mt 16,18). Sveti Oče, danas ovdje pred Vama ispovijedamo svečano tu našu vjeru kao dragocjenu baštinu tolikih pokoljenja naše kršćanske povijesti. Odmah na početku ovog radosnog susreta izražavamo Vam najtopliju zahvalnost što ste nam pružili posebni dokaz Vaše očinske ljubavi slaveći s nama Presvetu Euharistiju jezikom Hrvata. Ta očinska pažnja čini ovaj susret još radosnijim i uzbudljivijim. Ovim hodočašćem na grob sv. Petra i Vama kao Petrovu Nasljedniku, te proslavama u domovini, Crkva u hrvatskom narodu odlučila je u sklopu višegodišnjeg Jubileja »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata« ovu godinu Gospodnju 1979. posebno proslaviti kao godinu svoga jedinstva s Apostolskom Stolicom, svoga saveza sa sv. Petrom. Povod tome je 1100. obljetnica znamenite izmjene pisama pape Ivana VIII. s hrvatskim vladarom Branimirom, biskupom Teodozijem, te Papina pisma narodu i svećenstvu. Sva tri pisma su datirana 7. lipnja 879. godine. Ta pisma označuju važan događaj naše povijesti. Imaju poruku za našu sadašnjost i budućnost. Željni »da iz vjerne i teške prošlosti iznikne vjerna i sretnija budućnost« (iz molitve Velikog zavjeta), zaželjesmo ovaj značajni jubilej proslaviti s Petrovim Nasljednikom upravo na ovom istom mjestu gdje ga je započeo papa Ivan VIII, nad grobom apostola Petra. Taj je, naime, papa pisao 7. lipnja g. 879. našem vladaru Branimiru: »Na dan Uzašašća Gospodnjega za vrijeme svečane mise na oltaru blaženoga Perta apostola uzdignuvši ruke k nebu blagoslovismo tebe i sav tvoj narod i svu tvoju zemlju...« Hrvatski vladar Branimir postao je te godine vrijedan takva pisma Papina zbog toga što se našao na čelu narodnog pokreta koji je osujetio kratkotrajni pokušaj prijašnjeg kneza da narod i Crkvu u hrvatskom narodu odvoji od čvrstog jedinstva s Apostolskom Stolicom. Taj pokušaj, razumljiv u okviru ondašnjih previranja i presizanja na tadašnjim granicama Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva, koje granice i poslije ostadoše susretišta različitih utjecaja, postao je tako povod blistave obnove hrvatske vjernosti rimskom crkvenom jedinstvu i povod sjajnog svjedočenja o ulozi koju je Apostolska Stolica imala onda, kao i danas, u javnom životu i suživotu narodâ. Papa pak Ivan VIII, potvrđujući i blagoslivljajući iznova utvrđeno jedinstvo Hrvata s Petrovim Nasljednikom, učinio je još i nešto više. On, kao najviši moralni i politički autoritet ondašnjeg vremena, potvrdio je pravo maloga naroda da između dva velika carstva – starog bizantskog i novog franačkog – živi vlastitim životom u svojoj narodnoj, državnoj, kulturnoj i crkvenoj samobitnosti. Naši su se pređi, na čelu sa svojim vladarima i biskupima, već tada usudili vjerovati da je moguća pravednost i sloboda također u međunarodnim odnosima. To su nastojali i živjeti, pronašavši u okviru povijesnih realiteta onu snagu na koju su se mogli osloniti kao na zaštitnicu pravednosti. Stoga su sklopili čvrsti savez s Apostolskom Stolicom. Tako nas ovo naše slavlje upućuje na bogate sadržaje i poruke od duboka i trajnog značenja. Sjetimo se još nekih važnih događaja iz tih vremena, Papa Ivan VIII. tih istih godina u kojima mu je Božja Providnost povjerila sudbinu Crkve i narodâ koji su u nju ulazili, snažnim zalaganjem oslobodio je iz zavidničke tamnice svetoga Metodija, apostola slavenskih naroda. On ga je ponovno primio u Rimu i ponovno je potvrdio bogoslužje na živom slavenskom jeziku također i za latinski obred. Tu je povlasticu Crkva u Hrvata, bar na jednom području, sačuvala neprekinutom sve do našeg vremena kao živu klicu suvremene koncilske liturgijske obnove. Tom odlukom papa Ivan VIII. očtovao je veliku pastirsku mudrost i potvrdio pravo novih naroda na pozornici svijeta da u sklopu crkvenog jedinstva žive vlastitim životom, da iz vlastitih tradicija i na vlastitim jezicima stvaraju svju kulturu u slobodi. Sve to što je sažeto samo natuknuto trebalo bi duboko proučavati da se s poštovanjem ocijene ti prošli događaji. Mi pak s posebnim osjećajima smatramo ovaj susret osobito znakovitim darom Providnosti, što nam je omogućeno da se ove godine nad istim grobom sv. Petra nađemo u svetoj Žrtvi zajedno s Papom koji dolazi iz »zemlje daleke«, iz bratskog naroda Poljaka, koji s nama slavi prvi put u povijesti Euharistiju na hrvatskom jeziku. Taj jubilarni i duboko znakovit događaj neka nađe svoj izraz i u prigodnoj Poruci Vaše Svetosti, koju ćete kao Prvosvećenik priključiti svjedočanstvu Ivana VIII. i drugih Petrovih nasljednika koji su iskazivali priznanja i upućivali ohrabrenja Crkvi u našem narodu. Vašu riječ očekujemo kao još jedan novi? miljokaz, pun svjetla, na našem povijesnom hodu. Ovaj današnji događaj ucjepljujemo u slavljenje našeg velikog jubileja »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata«. Prikladnost toga povezivanja neka nam bude dopušteno kratko izložiti. Činjenica je, naime, da su naši pređi doselili u svoju sadašnju domovinu na poziv cara Heraklija iz svoje stare domovine, iz države »Bijele Hrvatske« koja je bila u današnjoj južnoj Poljskoj oko Krakova. Zbog toga starog porijekla osjećamo se s Vama, Sveti Oče, posebno blizi. Već sredinom sedmoga stoljeća, upravo, kako je zabilježeno, godine 641, stupili su naši pradjedovi u prve odnose s Rimskim Biskupom. U tom vremenu započinje pokrštavanje Hrvata. Godine pak 679., dakle prije 1300 godina, spominje se vrlo zanimljiv međunarodni ugovor s papom Agatonom, kojim se Hrvati obvezuju da neće »udarati na tuđe zemlje«. Očito je, dakle, da je pokrštavanje naroda Hrvata već snažno započelo u sedmom stoljeću i dovršavalo se u mirnom suživotu pokrštenih i nepokrštenih sunarodnjaka još kroz koje stoljeće. Hrvatski su biskupi naumili slaviti taj prevažni jubilej krštenja Hrvata već prije četrdesetak godina. Međutim, ratne i poratne prilike nisu to omogućile. Godine 1976. navršilo se punih tisuću godina otkako je naša kraljica Jelena sagradila u Solinu crkvu u čast Majke Božje; to svetište nosi naslov sve do danas: Gospa od Otoka. Spomenute godine navršilo se i tisuću godina od smrti kraljice Jelene. Prelijepi nadgrobni natpis, pronađen u Solinu, svjedoči o toj pobožnoj kraljici da je bila »majka sirotâ i zaštitnica udovicâ«. Ta nam je dakle godina 1976. bila providnosni poticaj, kao »znak vremena«, da započnemo slaviti jubilej »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata«. Smatramo to osobitom blagoslovljenom prilikom da se u sadašnjim specifičnim okolnostima učvrstimo u vjeri i obnavljamo svoj osobni, obiteljski i narodni život neprolaznim načelima Evanđelja. Tu duhovnu obnovu stavili smo pod posebnu zaštitu Blažene Djevice Marije, blagoslovljene Majke našega Gospodina i Otkupitelja Isusa Krista. Nju je u davnim vremenima hrvatski Sabor proglasio »najvjernijom Odvjetnicom Hrvatske«. Taj naslov ona nosi u sedamsto godina starom svetištu zvanom Remete kraj glavnog hrvatskog grada Zagreba. Ovdje napominjemo da su naši stari hrvatski vladari bili odani štovatelji Presvete Bogorodice. Tako Branimir gradi crkvu njoj u čast u Muću u devetom stoljeću. Spomenuta kraljica Jelena gradi crkvu na čast Blažene Djevice u Solinu. Hrvatski kralj Zvonimir, koji je u jedanaestom stoljeću bio svečano okrunjen po papinom izaslaniku i isticao se kao revni i vjerni suradnik pape Grgura VII. u provođenju velike obnove Crkve, sagradio je u Biskupiji kraj grada Knina katedralu za hrvatskog biskupa također s naslovom crkva Svete Marije. Zacijelo brzo utrnuće narodne dinastije i pomanjkanje službenih revnitelja ostavilo je kralja Zvonimira izvan službenog popisa svetih kraljeva ondašnje kršćanske Evrope. Godine 1976. smo, dakle, u Solinu na najsvečaniji način, u prisutnosti brojnih kardinala, biskupa i velikog mnoštva vjernika otvorili svečano i pobožno proslavu našeg velikog Jubileja. Tom smo prilikom pred Likom Majke Božje obnovili svoj pradjedovski zavjet vjernosti Bogu u zajedništvu Crkve pod okriljem Majke Božje i Majke Crkve. Taj naš najstariji lik Bl. Djevice u kamenu uklesan pronađen je u ruševinama crkve Svete Marije u Biskupiji. Za ovu priliku odlili smo ga u srebru i zlatu i dali smo mu naslov »Pralik Gospe Velikoga zavjeta«. Taj sveti Pralik »hodočasti« u svečanim zgodama u biskupije, svetišta i župe. Sveti Oče, on je danas ovdje pred Vama da ga Vi blagoslovite. U proslavu Jubileja uključili smo prošle godine veliko hodočašće hrvatskih vjernika u Biskupiju prigodom 900. obljetnice Zvonimirove crkve Svete Marije. Ove godine, eto, Providnost nam je pružila opet dragocjenu mogućnost da obnovimo svoj savez sa sv. Petrom i njegovim Nasljednikom. Tako nas sjećanja na sve te prevažne događaje, kad smo se u Crkvi rađali kao kršćanski narod među narodima Evrope, obvezuje da razmišljamo i u život provodimo drevne a u isto vrijeme i suvremene ekleziološke, upravo koncilske i nadasve evanđeoske sadržaje. Sveti Oče, sada Vam izražavamo posebnu zahvalnost za Encikliku Redemptor hominis. U njoj nam je potvrđena tako nam draga i bliska nauka po kojoj se Isus Krist Utjelovljenjem povezuje sa svakim čovjekom i sa svakim narodom, da dijeli s nama našu osobnu i povijesnu stvarnost zemaljske egzistencije. Svojim velikim Jubilejem želimo zahvaliti za dar Otkupljenja, kako je to pisao i apostol Pavao Kološanima, da »s radošću zahvaljujemo Ocu koji« nas »osposobi za udioništvo u baštini svetih u svjetlosti. On na izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha« (Kol 1,12-13). Sveti Oče, doista, pred Vama i s Vama želimo danas zahvaliti Bogu za dar vjere u zajedništvu Rimokatoličke Crkve; zahvaljujemo Isusu Kristu, Otkupitelju čovjeka, za sve što je dobro i svijetlo u našoj duši i u našoj povijesti. Zahvaljujemo za pokoljenja vjernih očeva, dobrih majki, čestitih mladića i djevojaka; zahvaljujemo za tolike svete i revne svećenike, redovnike i redovnice; zahvaljujemo i za nebrojene znane i neznane mučenike koji su bili vjerni do kraja u mučeničkim stoljećima. Bila su vremena u našoj povijesti kada je »nekoć slavno kraljevstvo Hrvatske postalo ostatak ostataka« i kad je cijeli narod bio veliki mučenik. Sveti Oče, Vi to razumijete jer je sličnu povijest živio i narod Poljaka. Isusu Kristu, Otkupitelju čovjeka, zahvaljujemo za sve ono lijepo, neprolazno vrijedno što imamo u našoj kulturi i što je ostvareno nadahnućem Evanđelja. Zahvaljujemo za proglašene i neproglašene svece i blaženike, koji su bogatstvo naše duhovne baštine. I u ovom dvadesetom stoljeću imamo niz kanditata oltara. To su: već proglašeni blaženim bl. Leopold Mandić († 1942), Sveti Oče, očekujemo njegovu skoru kanonizaciju i molimo Vas za nju; to su sluge Božje: pomoćni biskup zagrebački Josip Lang († 1924), provincijal franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu Vendelin Vošnjak († 1933), gorljivi apostol vjernosti Kristovom Namjesniku na zemlji mladi profesor Ivan Merz († 1928); ovdje je grupa mladih iz Zagreba koji se posebno nadahnuju na njegovu primjeru. Spominjem ovdje kao velikog svjedoka vjere zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alozija Stepinca, o kojemu je u u ovoj bazilici prigodom njegove smrti 1960. blage uspomene papa Ivan XXIII. izrekao dirljiv i svjedočki govor. U Zagrebu je na glasu svetosti umro 1965. i franjevac Ante Antić, a u Varaždinu 1952. majka Klaudija, uršulinka. Iz prošlog stoljeća navodim ime sjemeništarca Petra Barbarića. Svi ti znani, kao i veliko mnoštvo javnosti nepoznatih svetih muževa i žena u našem narodu, plod su Otkupljenja Kristova. Vaša prva Enciklika, Sveti Oče, za koju Vam zahvaljujemo, snažno uvodi Crkvu i svijet u razmišljanje o čovjeku i Otkupljenju. Otkupljenje je, uistinu, temeljni događaj povijesti i uzdignuće ljudske osobe na najviše dostojanstvo; ono je jamstvo i put do ostvarenja svetih prava čovjeka i pojedinih naroda. Otkupljenjem se već u ovoj zemaljskoj egzistenciji događa u ljudima i među ljudima dobrota, istinska sloboda i pravednost - »civilizacija ljubavi«, kako to sretno reče Pavao VI. Isto tako zahvaljujemo Vašem Očinstvu za pismo upućeno biskupima i svećenicima. Papa Ivan VIII. prije tisuću i sto godina, na blagdan Uzašašća Gospodnjega, blagoslovio je ovdje na grobu sv. Petra Branimira i njegov narod. U našem se narodu blagdan Uzašašća naziva »Spasovo« ili »Križevo«, što znači da nam spasenje dolazi po križu Isusovom. Sveti Oče! Mi prisutni biskupi i svećenici, redovnici i redovnice, svi nazočni hodočasnici, sinovi i kćeri hrvatskog naroda, zajedno s prisutnom braćom iz drugih naroda, posebno iz bratskog slovenskog naroda, molimo Vas ponizno i odano da ponovno ovdje na grobu sv. Petra, poput tolikih Vaših predšasnika, zazovete sve Božje blagoslove na sve nas, na našu Crkvu i na naš narod, na dragu zemlju našu. Neka taj blagoslov bude zalog Božjih milosti da u ovim vremenima, koja nisu bez iskušenja, živimo »dostojno Gospodina..., plodni svakim dobrim djelom i rastući u spoznaji Božjoj; osnaženi svakom snagom... za svaku postojanost i strpiljivost« (Kol 1,10-11). Neka taj blagoslov bude zalog snage Duha Svetoga da nam obitelji budu zdrave duhom i životvorne, da nam mladi budu sačuvani u vjeri i čestitosti života, da nam djeca rastu u milosti i mudrosti (Lk 2,40), da budu umnožena sveta duhovna zvanja. Molimo svom narodu i Crkvi u Hrvata, kao i svim narodima Zemlje i cijeloj Crkvi Kristovoj, mirna vremena i uvjete života dostojne ljudskog i narodnog dostojanstva. Neka božanski Otkupitelj čovjeka, u ovim sudbonosnim vremenima, svojim milosrđem još snažnije, očituje svoje spasenje. Sveti Oče! Ponovno se utječemo Petrovoj Stolici, od koje – kako piše Ivan VIII. Branimiru – pređi naši primiše svetu nauku; »iz čijeg su se najbistrijeg vrela oci tvoji napajali medenim napitkom svetoga nauka«. Potvrđujemo pradjedovski i svoj zavjet vjernosti, u sadašnjosti za budućnost, uzdajući se u trajni zagovor i zaštitu Presvete Bogorodice i sv. Petra. Unatoč kušnjama izvana i iznutra, želimo ostati vjerni sinovi i kćeri jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve! Učvrstite svoju braću (usp. Lk 22,32), Sveti Oče, Apostolskim blagoslovom da tako bude! Amen. (Nadbiskup je Papi predao cijeli ovaj tekst, a u okviru svečanosti pročitao dijelove koji su ovdje otisnuti masnim slovima.)
|