|
|
GLASILO POSTULATURE - IVAN MERZ
GORLJIVI APOSTOL VJERNOSTI
Ime Ivana Merza po prvi puta spomenuto u Bazilici svetoga Petra pred Papom
Prigodom jubilarnog hodočašća Hrvata u Branimirovoj godini, kad se slavila 1100. obljetnica vjernosti hrvatskog naroda Savezu s Petrovom Stolicom koji je obnovio 879. g. knez Branimir, papa Ivan Pavao II. po prvi puta u povijesti služio je svetu misu i izrekao propovijed u hrvatskom jeziku pred oko osam tisuća Hrvata iz domovine i izvan nje. Bilo je to 30. travnja 1979. godine. U pozdravnom govoru zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić na početku svete mise pred Svetim Ocem u Bazilici sv. Petra tog povijesnog dana među ostalim kandidatima oltara iz hrvatskoga naroda spomenuo je i našega Ivana Merza. Kako je cijeli govor zagrebačkog nadbiskupa objavljen u Glasu Koncila (br. 10, 13. V 1979., str. 5—6) kao i u drugim katoličkim publikacijama, to iz njega donosimo samo onaj dio u kojem je nadbiskup spomenuo našega Ivana: »Sveti Oče, doista pred Vama i s Vama želimo danas zahvaliti Bogu za dar vjere u zajedništvu Rimokatoličke Crkve; zahvaljujemo Isusu Kristu, Otkupitelju čovjeka, za sve što je dobro i svijetlo u našoj duši i u našoj povijesti... Zahvaljujemo za proglašene i neproglašene svece i blaženike, koji su bogatstvo naše duhovne baštine. I u ovom dvadesetom stoljeću imamo niz kandidata oltara. To su: već proglašeni blaženim bl. Leopold Mandić (1942). Sveti Oče, očekujemo njegovu skoru kanonizaciju i molimo Vas za nju. To su sluge Božji: pomoćni biskup zagrebački Josip Lang (1924), provincijal franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu Vendelin Vošnjak (1933), gorljivi apostol vjernosti Kristovom namjesniku na zemlji mladi profesor Ivan Merz (1928); ovdje je grupa mladih iz Zagreba koji se posebno nadahnjuju na njegovu primjeru. Spominjemo ovdje kao velikog svjedoka vjere zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, o kojemu je u ovoj Bazilici prigodom njegove smrti 1960. blage uspomene papa Ivan XXIII. izrekao dirljiv i svjedočki govor. U Zagrebu je na glasu svetosti umro 1965. i franjevac Ante Antić, a u Varaždinu 1952. majka Klaudija, uršulinka. Iz prošlog stoljeća navodim ime sjemeništarca Petra Barbarića. Svi ti znani, kao i veliko mnoštvo javnosti nepoznatih svetih muževa i žena u našem narodu, plod su Otkupljenja Kristova.« Pažljivi čitatelj moći će zamijetiti da je osim kardinala Alojzija Stepinca još samo kod našeg Ivana Merza naš nadbiskup našao za vrijedno spomenuti glavnu karakteristiku njegove svetačke pojave: »gorljivi apostol vjernosti Kristovu Namjesniku«. To sigurno pokazuje koliko je našem nadbiskupu na srcu Ivan i njegov primjer vjernosti Crkvi i Papi, pa mu na ovoj pažnji u ime Postulature kao i u ime svih prijatelja i štovatelja Ivana Merza najtoplije zahvaljujemo.
UPOZNAJTE I UZLJUBITE ISUSA KRISTA
Mladi na hodačašću u Rimu
Početkom listopada 1978. studentska vjeronaučna zajednica iz Bazilike Srca Isusova organizirala je hodočašće za mlade u Rim u okviru proslave 50. obljetnice smrti dr. Ivana Merza, apostola hrvatske mladeži. O tome je donijelo opis i ovo Glasilo u svome prošlom broju. Nakon hodočašća voditelji su odlučili svake godine organizirati jedno hodočašće za mlade u Rim u spomen Ivana Merza, koji nas na to potiče svojim primjerom vjernosti i ljubavi prema Crkvi i Kristovu Namjesniku. Tako je još iste jeseni nakon povratka iz Rima izabran 1. svibanj 1979. za naredno hodočašće. Tek naknadno, u siječnju 1979. g. zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić objavio je da će se za isti datum organizirati hrvatsko nacionalno hodočašće u Rim prigodom Branimirove godine. Tako se naše hodočašće uklopilo u nacionalno, ali je ipak zadržalo i svoju specifičnu prvotnu motivaciju — spomen na Ivana Merza. Hodočašće je trajalo osam dana, od 28. travnja do 5. svibnja, a na njemu su sudjelovali mladi pretežno iz dvije studentske vjeronaučne zajednice iz Zagreba: Bazilika Srca Isusova i Svetoduška zajednica mladih »MI«. Ukupno 53 osobe — jedan autobus. Međutim većina studenata nije bila rodom iz Zagreba, nego iz raznih krajeva naše domovine, pa se može reći da su bili zastupljeni svi krajevi. Voditelji hodočašća bili su naši vjeroučitelji: o. Božidar Nagy i o. Mario Tolj. O cijelom hodočašću donijeli smo detaljan opis u listu mladih MI (br. 10, 1979) pa ćemo ovdje donijeti samo najvažnije podatke. Vrhunac svega lijepoga što smo doživjeli bio je susret sa Svetim Ocem i tolikim našim sunarodnjacima u Bazilici svetog Petra tog povijesnog dana 30. travnja 1979. kad su katolici Hrvati ponovno obnovili Savez vjernosti s Rimskom Crkvom što ga je učinio prije 1100 godina knez Branimir. Za našu grupu posebna je radost bila kad je naš nadbiskup pred Sve- tim Ocem spomenuo našega Ivana Merza i odmah nadodao riječi: »Ovdje je grupa mladih iz Zagreba koji se posebno nadahnjuju na njegovu primjeru.« Bili smo u stvari jedina grupa koju je naš nadbiskup izdvojio iz toga mnoštva prisutnih katolika Hrvata i spomenuo je pred Svetim Ocem, za što smo mu kasnije izrazili posebnu zahvalnost. Naša je radost bila još veća kad su dvojica mladića upravo iz naše grupe bili odabrani, — istina bila je to slučajnost — da pred Svetog Oca iznesu lik Gospe Velikog Zavjeta koji je Papa nakon svete mise blagoslovio.
Kao i mnogi drugi tako je i naša grupa tom zgodom donijela dar Svetome Ocu. Bile su to tri knjige o Ivanu Merzu: »Čovjek vjere i odgojitelj za vjeru« na talijanskom, Ivanova biografija »Borac s bijelih planina« i zbirka Ivanovih najljepših tekstova »Put k Suncu«. U sve tri knjige napisana je posveta: »Njegovoj Svetosti, papi Ivanu Pavlu II. na dar od mladih Hrvata koji su došli na hodočašće u Rim istodobno s nacionalnim hodočašćem, potaknuti primjerom Ivana Merza i njegovom velikom ljubavlju prema Crkvi i Kristovu Namjesniku«.
U Rimu smo proveli četiri i pol dana. Posjetili smo sva najznačajnija sveta mjesta. Nismo se međutim ograničili samo na obilaženje spomenika. Zanimali su nas i živi ljudi. Tako smo posjetili sjedište talijanske Katoličke Akcije, koja broji danas 800.000 članova, sjećajući se pri tome našega Ivana i njegovih pionirskih nastojanja oko uvođenja K. A. u naše krajeve. Imali smo kratak ali srdačan susret s generalom isusovačkoga reda o. P. Arrupe-om. No posebno nas je obradovao susret s našim kardinalom Franjom Šeperom. Proveli smo s njime dva sata u ugodnu razgovoru. Pripovijedao nam je o Papi, o konklaveu, te o našem Ivanu Merzu, kojega je osobno poznavao i čiji je proces za beatifikaciju on pokrenuo još 1958. godine kao zagrebački nadbiskup. Posebno je naglasio Merčevu zaslugu za liturgijski pokret, te njegovu rimsku orijentaciju pa ljubav i odanost Crkvi i Kristovu Namjesniku, što je sve sačinjavalo veličinu Merčeve osobnosti kao izgrađenog katoličkog intelektualca. Osim Rima na našem hodočašću posjetili smo Bolognu i Firenzu, a u povratku i Padovu i njihove značajne kršćanske spomenike i sveta mjesta. Vratili smo se kući obogaćeni tolikim doživljajima i susretima, ali i s novim poletom koji nam je dao Sveti Otac u svom govoru uputivši mladim katolicima Hrvatima ove riječi: »Upoznajte i uzljubite Isusa Krista jedinog Otkupitelja čovjeka i budite ponosni na svoje kršćansko ime!« Taj program koji nam je dao u zadatak Kristov Namjesnik podsjećajući nas također na trostruku stoljetnu vjernost hrvatskoga naroda Kristu, Crkvi, Mariji — neće biti teško ostvarivati, kad pred nama svijetli primjer našega Ivana Merza, koji je to na uzoran način ostvario u svome životu. Ivica
Plod rimskog hodočašća u Branimirovoj godini
Još u autobusu na povrtku kući s hodočašća iz Rima grupa naših mladih odlučila je sastajati se dva puta mjesečno da na svojim susretima produbljuje bogate sadržaje jubilarnog hodočašća u Branimirovoj godini. Započelo se s Papinim govorom Hrvatima i njegovom enciklikom »Otkupitelj čovjeka«. Na jednom od prvih susreta predloženo je da bi osim proučavanja papinskih dokumenata trebalo malo dublje upoznati i temelje naše vjere, a to je moguće jedino kroz sistematski studij teoloških disciplina. Mnogi su razlozi što nas na to potiču. Tu je u prvom redu poziv Svetoga Oca da »upoznamo i uzljubimo Isusa Krista jedinog otkupitelja čovjeka«, što ga je uputio ove godine svima mladima katolicima Hrvatima u svome govoru prigodom našega nacionalnog hodočašća u Rim. Veliki poticaj za to imamo u sadržaju ovogodišnjeg Branimirova jubileja i njegove obnove Saveza s Rimskom Crkvom; trostruku vjekovnu vjernost hrvatskoga naroda — Kristu, Crkvi, Mariji — najbolje ćemo živjeti i posvjedočiti u ovom našem vremenu ako što bolje upoznamo sadržajno bogatstvo naše svete vjere, jer ne možemo voljeti i vršiti ono što ne poznajemo. Osim toga tu je sam naš Ivan Merz koji nas i ovdje poziva svojim primjerom: i on je nakon završenog studija kroz dvije godine studirao kršćansku filozofiju i teologiju i oduševljavao mlade za to. I na koncu takav studij zahtijeva i ovo naše moderno vrijeme koje sve više traži od laika kako solidno poznavanje kršćanske vjere tako i veću angažiranost u Crkvi. U mnogim katoličkim zemljama to više nije novost, jer mnogi laici studiraju na tamošnjim teološkim fakultetima pripremajući se tako za što aktivniju prisutnost u kršćanskim zajednicama.
Taj prijedlog sa svim njegovim motivima rado je prihvaćen. Tako su ove jeseni započela sistematska predavanja iz teologije, a daju ih profesori Odjela za kršćanski nazor Filozofsko-teološkog instituta D. I. koji su za to bili zamoljeni. Grupi »rimljanja« pridružili su se i drugi, koji nisu bili na hodočašću, jer su predavanja otvorena svima koji žele bolje upoznati sadržaje svoje vjere.
Predavanja se održavaju jedan puta tjedno, za sada utorkom po dva sata navečer (20—22 s.). Osim redovitih predavanja kroz godinu, u svakom semestru postoji još jedan intenzivan dio, studijska jezgra semestra: dva tjedna intenzivnih predavanja kroz četiri dana u svakom tjednu, također po dva sata navečer. Predviđeno je da sistematska predavanja iz teologije traju tri godine, jer će se tek na taj način moći dobiti zaokružen uvid u sadržaje naše svete vjere kako nam ih danas izlaže teološka znanost. Upoznavanje sa sadržajima predavanja omogućeno je i onima koji ne stanuju u Zagrebu. Prijatelji i štovatelji Ivana Merza, kao i drugi koji bi željeli upoznati sadržaje svoje vjere na taj način, mogu dobiti sve potrebne informacije na adresi: o. Božidar Nagy, Palmotićeva 33, pp 699 41001 — ZAGREB
Merz o filozofiji i teologiji
Koliko je do sada poznato dr. Ivan Merz bio je prvi laik kod nas koji je sistematski privatno studirao kršćansku filozofiju i teologiju. Kako navodi njegov prvi biograf dr. Kniewald, Ivan je najprije prostudirao kršćansku filozofiju pod vodstvom o. Alfirevića, Dl, zajedno sa svojim kolegom dr. Dragom Ćepulićem. Tečaj je trajao dvije godine a radili su po udžbeniku »Elementa philosophiae scholasticae« od Rheinstadler-a. Usporedo sa studijem kršćanske filozofije proučava Ivan potanko originalni tekst i francuski prijevod enciklika i svih važnijih izjava papa Leona XIII., Pija X., Benedikta XV. i Pija XI. Kad je svršio filozofski tečaj kod o. Alfirevića, marljivo je proučavao fundamentalnu teologiju i dogmatiku prema poznatom priručniku P. Pescha, Dl, »Compendium Theologiae Dogmaticae« u 4 sveska. Katoličku je moralku studirao prema Noldinu i Bucceroniu. Zadnjih godina svoga života posebno je proučavao suvremene moralne probleme i o njima objavljivao članke u duhu ispravne katoličke nauke. Neprestano je kupovao izabrane knjige i časopise bilo s područja njegove struke ili s područja teologije pa si je tako sakupio jedinstvenu knjižnicu te vrste, koja je brojila oko 1200 svezaka. Iako se mali broj njegovih knjiga do danas sačuvao, uščuvan je katalog njegove knjižnice, što ga je načinio njegov otac poslije Ivanove smrti pa se tako može vidjeti kakve je knjige posjedovao i čitao.
U Đačkom Orlu, br. 4, 1926. g., str. 9—12 objavljuje Ivan članak »Philosophia perennis« (Trajna filozofija). Člankom Ivan oduševljava mlade čitatelje za studij kršćanske filozofije i teologije koju je i on studirao i bio oduševljen novim spoznajama koje je stekao kroz taj studij. Ivan nabraja i literaturu kojom se može poslužiti. To je jedan od Ivanovih rijetkih članaka koji je ponovno otisnut nakon njegove smrti u Nedjelji, br. 28 i 29, 1942. g., str. 3. Članak Ivan završava riječima:
»Kako li je divna philosophia perennis! Tek kada nju proučimo, ukazat će nam se u pravom svjetlu blistavilo teoloških disciplina, koje iznose pred našu dušu cijeli vrhunaravni univerzum, kako nam je otkrilo Božje milosrđe u Objavi. O tim divotama, koje još i nadvisuju naravne ljepote, kao što milost nadvisuje narav, o tim ćemo ljepotama moći pravo govoriti kad se uspnemo na planinu kršćanske filozofije.«
___________________________________________________
Katolička je vjera moje životno zvanje i mora to biti svakom pojedinom čovjeku bez iznimke. Budući da je ovaj život samo kratka priprava za vječnost, to je naravno da sav naš rad ide za tim. I. MERZ, Pismo majci iz Pariza 6. XI. 1921.
MERZ I PAPINSTVO
Pojava Merza u katoličkoj javnosti Hrvatske znači bezuvjetno neku novu prekretnicu, novi smjer u našem katoličkom gibanju. Merz je zašao u sva pitanja katoličkog života i iscrpio ih do dna. U načelima, ali i u svojoj svakidašnjoj praksi. Ostavio nam je teoriju, ali i svoj osobni primjer, koji govori već više od pedeset godina, a govorit će i u buduće.
Među ostalim njegovim, sasvim njegovim katoličkim pogledima, isticalo se njegovo promatranje Papinstva: uloga Papinstva u svijetu i u hrvatskom narodu.
Istina, mi smo i prije čuli kod nas govoriti o Papinstvu. Ta, Katolički smo narod od prvih stranica naše povijesti. Znali smo za ulogu Papinstva u dogmatskom biljegu Crkve. Znali smo za dragocjeni poklon Kristove nauke, koju Papinstvo tako vjerno čuva. Znali smo za vrela milosti, koja se samo preko Crkve i Papinstva izlijevaju u duše vjernika. Znali smo za važnost Papinstva u kulturi naroda i svijeta, u tisućljetnoj povijesti hrvatskog naroda.
Da, znali smo sve to. Ali sve to naše znanje i uvjerenje bilo je nekako mrtvo, bez života, bez zanosa. Svi govori i članci Papinstvu bili su tehnički izvanredno dotjerani, sadržajno snažno dokumentirani, ali nitko nije u nama probudio one stranice ljudske duše i srca, koje su često jače i snažnije od najblistavijih dokaza i najčvršćeg uvjerenja, jer ih diktira ljubav.
Ali kad je Merz o Papinstvu govorio, to je bilo nešto sasvim drugo. I on je upotrebljavao dokaze i on je naučno razvijao važnost Papinstva, i on se služio literaturom, ali sve je to bilo protkano ne blještavilom riječi, ne govorničkim osebujnostima, već nutarnjom vatrom, nutarnjim zanosom, velikom ljubavlju žarkog katoličkog srca. Tkogod je slušao Merza kako govori o Papi, kako gori od ljubavi prema Kristovom Namjesniku, morao je Papinstvo proživjeti s Merzom, morao je Papu ljubiti kao Merz. Prvi puta čula sam Merza javno govoriti o Papinstvu u nekom seocu. Taj njegov korak činio mi se upravo presmion. Kako će seljački svijet razumjeti ideju Papinstva? Ta nitko ga nije pripravio na to. Pa ipak, svijet je Merza razumio. Maleni naš seljački svijet. U zabitnom seocu, daleko od glavne ceste i željeznice. Možda ti dobri ljudi nisu razumjeli svaku njegovu riječ, svaku njegovu misao. Ali razumjeli su njegov žar, njegovu ljubav prema Papinstvu, i to je bilo dosta ... Kad su se godine 1925. hrvatski Orlovi vraćali s rimskog hodočašća, našlo se na kolodvoru u Zagrebu mnoštvo prijatelja orlovske mladeži. I svrstala se oveća povorka da prođe zagrebačkim ulicama i javno manifestira one osjećaje, kojima je našu mladež napunio papinski Rim. Prije nego li će povorka krenuti, mlad ovisok čovjek poviče iz svega grla »Živio Papa!« »Živio Papa«, prihvatilo je mnoštvo. To je bio prvi poklik Sv. Ocu na zagrebačkim ulicama. Tko ga je izrekao? Naš Merz... Godine 1926. pošle su hrvatske Orlice u Rim. I Merz je pošao s nama. Sv. Otac nas je primio u ovećoj dvorani i održao lijep i značajan govor. Kako je naša sreća u tom času bila neopisiva! Iako smo neprestano upirale oči u blagi lik Pija XI., ipak smo pogledom potražile Merza. Njegovo je lice sjalo, njegove su oči govorile: Vidim Krista. A cijela je njegova pojava bila upravo preobražena. Koliko puta je znao Merz reći da toliko ljubi Crkvu i Papinstvo, da kad bi Crkva rekla, da je bijelo crno, on bi joj vjerovao. To nije bila fraza, to je bila za Merza najveća stvarnost. Merčevo mišljenje i njegovi sudovi stopili su se sasvim s mišljenjem i sudovima Crkve. Merz je pred Crkvom sasvim iščeznuo, sasvim nestao. Ne samo onako kako to uopće iščezava pojedinac pred cjelinom ili pred kakvom velikom i neobičnom pojavom. On je pred Crkvom sa svojim »Ja« sasvim svjesno nestao, ili još bolje, tako ga je uklopio u organizam Crkve, da je preko njega samo taj veliki organizam govorio. Merz je neprestano prisluškivao glas Crkve. On je uvijek govorio jezikom Crkve. On je neumorno istraživao sve želje i savjete Crkve. Zato je neprestano studirao, prevodio, popularizirao enciklike, okružnice i pisma Sv. Oca. Zato nikad nije dao da pred njim netko napada ili kritizira Crkvu. Zato je uvijek i svagdje branio Papinstvo. I zato je iznad svega ljubio Papinstvo. Jest, povijesna uloga Ivana Merza je i u tome da nam je približio Papu, da nas je naučio ljubiti Papu, da nas je oduševio za Papinstvo. M. S.
HOMO CATHOLICUS
Zovite ga pobožnim, čistim, savjesnim, apostolskim, orlovskim, anđeoskim, svetim — ja ću ga uvijek zvati katoličkim čovjekom. Pa zar mi svi nismo katolici? Nismo! Ja sam o katoličkim svjetovnjacima mnogo čitao, a dr. Ivo je bio prvi živi katolik svjetovnjak, kojega su susrele moje oči već skoro zaplakane u skeptičnom traženju čovjeka-katolika. On je bio čisti i savršeni katolik — katolik s Papom i za Papu; katolik, kojemu u duši žive sve svete knjige, svi crkveni oci, svi koncili, sve dogme, sve enciklike, sve ceremonije, sve zapovijedi, svi silabi, svi katekizmi, sve nepogrješivosti, svi biskupi, svi svećenici, sva svetohraništa, svi siromasi, svi redovnici čitavoga svijeta. A ima li ovakvih katolika među nama? Dr. Ivo je bio katolik od jednoga komada, sav od jedne ideje, sav od jedne boje, katolik do dna, do vrha, do izgradnje. Dr. Ivo je živio u Crkvi, u Kristu — u duhovnoj Crkvi, u materijalnoj Crkvi, u Kristovom Tijelu, u Kristovom duhu, u Kristu, koji je Čovjek i Bog skupa. Katolicizam dra Ive Merza nije ovaj naš moderni, kojemu je važniji socijalni položaj, nego položaj vlastite duše, kojemu je sve usmjereno u ovozemne vrednote (politika, ekonomija, karijera) pod firmom vjerskih vrednota. Njegov katolicizam se ne zadovoljava sa fino upeglanim formalizmom, sa zanimljivim kompromisom i tobože subjektima opravdanim oportunizmom — pa nalazio se taj u crkvenim, socijalnim, literarnim... redovima. Njegov katolicizam je sav u Hostiji, kojom dnevno hrani duh i srce, u Papi, čijim enciklikama dnevno hrani um, u orlovskom apostolatu, u kojem dnevno usavršava volju. On nema nikakvog ličnog posla ni komoditeta. On se sav dao za druge radi Boga. Njegov rad, njegov studij, njegove šutnje, sve je to prezasićeno mišlju na Boga, čežnjom za Vječnim. A mi smo tu misao i tu čežnju dnevno srkali s njegovih očiju, iz njegove riječi, s njegovih kretnja, jer sve je bilo prožeto Božanskim, sve transparentno, sve oduhovljeno, sve bez truna nametljivosti. On je živio i hodao među nama kao čudo tj. kao katolički čovjek. Izrastao je iz našeg milieua, a ostao je čist do zavjeta čistoće, molio je do dnevne pričesti, slušao Crkvu do savršenog predanja. A mi se opravdavamo: kriva je pokvarena okolina, tako su nas odgojili, pa ne možemo se mi iskopati, kad smo rođeni u današnjem vijeku, nacionalizam se zavukao pod našu religiju bez naše krivnje, autoriteti su danas uzdrmani, treba misliti originalno, svojeglavo, individualno. Eto zato je dr. Ivo bio čudo današnjega vijeka, a ovakva čudesa rađa samo onaj njegov jedino ispravni, religiozni katolicizam. Zašto nam je Bog kao pojavu poslao katoličkog čovjeka, svjetovnjaka dra Merza? Da nam pokaže, kako se živi katolički, da korigira i usavrši naš katolicizam, da smisao našeg apostolata bude Crkva, a cilj našega rada nebo, u kojem se moli za naš katolicizam: Homo catholicus. D. Ž. Bilješka: Ovaj članak jest jedan od prvih nekrologa o Ivanu Merzu. Objavljen je u: Orlovska Misao, Zagreb, 1928—1929. br. 8, str. 97—98.
Ivanu Merzu
Brate Ivane, naš Učitelju! Iz papine došao sam Poljske, Na Tvom grobu Tebi se molio, Za primljenu milost zahvalio.
Orle Kristov, bio si naš Vođa, Put k Suncu pokazao si nama, Dao si nam svoje ideale, Ostao si na vjekove s nama.
Tvoja duša mladenačka, čista, Orlove je u Rim predvodila. U Hrvatsku — predziđu kršćanstva Papine je smjernice donijela.
Svoj si život žrtvovao za nas, Za Orlovstvo, za Božju Hrvatsku. Danas Tebi iz dna duše kličem: Hvala Ivo — moli i za Poljsku!
Viteže Kristov, apostole sveti, Mi čuvamo ideale Tvoje. Moli za nas da budemo vjerni, Da živimo od Riječi Božje!
Da se širi Isusova vjera Bila Ti je neizmjerna želja. Moli Gospu i Raspetog Krista, Da nam dadnu puno molitelja!
J. Staszkowian Poljska
_____________________________________________
Da, u Lurdu sam naučio što je krunica i to mi je od sada drugi najbolji prijatelj. Prije Lurda, iskreno priznajem bila je u dnu duše neka sumnja, neki osjećaj da li se ja ne molim kakvome fantomu moje mašte?! Molio sam dakako, jer da sam prestao, znači ne vjerovati u Bl. Djevicu Mariju. A kuda onda? Okreni se od katolicizma, sve je oko tebe mračno i ružno. Dakle, Lurd je mojoj razumnoj vjeri pridodao osjećajni momenat. I. MERZ, Put k Suncu, str. 90
Neočekivano otkriće
GENERALOVA KĆERKA IZ IVANOVA DNEVNIKA JOŠ NA ŽIVOTU
Ivan Merz boraveći na studiju u Parizu prisustvovao je 4. studenog 1921. god. oblačenju jedne novakinje benediktinke, kćerke jednog francuskog generala koja je stupila u samostan sestara benediktinki. Kako ga se obred duboko dojmio, još istoga dana opisao ga je u svome dnevniku. Taj prekrasan opis objavio je kasnije kao poseban članak. Njegovo shvaćanju Bogu posvećena života, kako ga je iznio u spomenutom opisu, zadivilo je i zadivljuje svakoga tko ga pročita. 1979. godine pronašli smo blizu Pariza u benediktinskom samostanu u Vauhallan-u još na životu »generalovu kćerku« iz Ivanova dnevnika, što predstavlja gotovo senzacionalno otkriće, jer nitko o njoj nije više ništa znao nakon oblačenja pa niti sam Ivan; čak nije bilo poznato niti njezino ime. Tek sada smo doznali da se zove Marie Denise Chevillotte. Uvjereni da će čitatelje posebno zanimati ovo jedinstveno otkriće, donosimo sve pojedinosti kao i ostalo što je s tim u vezi. Želja nam je ujedno da to bude također i naš doprinos proslavi 1500. obljetnice rođenja sv. Benedikta, oca zapadnog redovništva i zaštitnika Evrope, koja se navršava 1980. godine. Najprije donosimo opis oblačenja kako ga je Ivan zapisao u svome dnevniku, upotpunjen njegovim kasnijim komentarom kad je taj isti opis objavio kao poseban članak (par mjeseci prije svoje smrti). Zatim slijedi izvještaj o otkriću »generalove kćerke«; potom njezina izjava za naše glasilo. Poslije toga donosimo propovijed njezina duhovnog vođe, što ju je održao na dan njezina oblačenja, i koju je naš Ivan slušao. Donosimo u nešto skraćenom obliku prijevod obreda oblačenja, kako ga je sam Ivan objavio u časopisu za Vjeru i Dom. Navodimo neke podatke o čuvenoj Kapeli benediktinki u ulici Monsieur u Parizu, gdje se obavilo oblačenje kao i o odnosu Merza i obraćenika Huysmansa. Završavamo sa nekim informacijama o benediktincima u povijesti i danas kod nas.
OBLAČENJE NOVAKINJE BENEDIKTINKE
Izvadak iz Dnevnika Ivana Merza
Pariz, 4. studenog 1921.
Prisustvovao sam kod Benediktinki oblačenju novakinje. Liturgija veličanja; dojam kao da djevojče ide pod giljotinu, u smrt. Umire svijetu, postaje struna koja će pjevati na vijeke slavu Božju. Izgarat će poput vatre i ući poput mudre djevice s užganom svjetiljkom u bračne dvore Zaručnika. Rob sam Božji. Rezultat trpljenja (oči) je da sam stvorio direktive za život i dnevno molim cijelo čislo. Ozdrave li oči i svršim li ispite, i ako ne bude tome vanjskih zapreka, idem u Isusovce (ako me prime). Valja sav svijet zaboraviti i sve sile koncentrirati radu za Isusa. Zaboraviti prijatelje, planove, sve — iščeznuti sa zemlje, izgoriti da zaista uđem sa što više bližnjih gdje nas čeka Otac, Sin, Blažena Djevica Marija u Duhu Svetome, Apostoli, Mučenici, Anđeli, Djevice, Toma, Mahnić, Rogulja — svi oni beskrajni svjetovi Apokalipse.
Kad su u staro doba ljude žrtvovali (Ifigenija) da umire Božanstvo, prisutne je prošla jeza. Mlada duvna benediktinka ulazi u zatvor, da iz njega nikada ne iziđe. Prešla je prvi prag smrti, koji vodi u nebo. Stare poganske ceremonije su naslućivale velike misterije, kršćanstvo ih je tek ekspliciralo. Generalova kći napušta svijet (obučena kao bijela zaručnica), da ne utone. Post, jesti stojećki, ustati u tamnoj noći, studenoj sobi. Križ naprtiti na leđa, da se spasi pogani Babilon — tisuće prostitutki i razbludnika. Bože velik si koji sitnim dušama ulijevaš nadnaravnu snagu i sramotiš članove znanosti, akademičare, politike, koji stvaraju velike govore, a nijesu spremni da žrtvuju ni najmanje od svoje udobnosti. Da, zrno mora biti bačeno u zemlju i tamo umrijeti, ako želi da donese ploda. Kraljice Djevice, ulij ulje svetosti u njenu dušu i njeno tijelo. Neka miomiris izgarajuće žrtve napuni zemlju svojim parama. Danas čovjek mora da pročita knjižnicu, a ljudi ne znaju da Crkva posjeduje ljepšu dramsku poeziju od svih mogućih Sofokla i Shakespearea.
Ceremonija osim ljepote teksta ima tu prednost nad svjetskom dramskom poezijom, što posljednja fingira nešto što je bilo, dok mi kod liturgije prisustvujemo samoj drami.
O kako li su velike duše koje se posve odriču života! Adamovo sjeme je zgriješilo ne htijući slušati Boga, postalo je robom tijela, koje je ispod čovjeka. Jedina poniznost uspostavlja poremećeni poredak: ne tražeći za se ništa, uništavajući sve u sebi što odvaja od Boga, nastojeći samoga sebe posve zaboraviti jest protuteža Adamova grijeha, po kojem je on htio postati jednak Bogu.
Oh, silno je žalostan čovječji život! Koliko li je stotina tisuća djevica, lijepih, zdravih, mudrih napustilo život, sreću, roditelje, da se uzida u samostanu i da joj ime nestane. I danas, generalova kći ostavi poput tih stotina tisuća svoga oca dekorirana svakakvim medaljama da nikada ne iziđe iz zidina rue Monsieur.
Šta li je mislila? Misterij života morao ju je dugo i dugo mučiti. Napokon je uvidjela da je najbolje — pošto je ovaj život samo predradnja — što prije započeti, pa makar s mnogo muke, onaj život koji će vječno trajati. Kod kuće jedva je čekala da što prije započne redoviti redovnički život, jer su je svi mogući poslovi od toga odvraćali. Kada je prešla danas prag samostana, što li je mislila? Da će sada zapravo započeti prava priprava na onaj život. Nije li je obuzeo strah da bi se mogla priviknuti na samostanski život i taj joj postati navikom? Oh da, morat će svim mogućim sredstvima da sama sebe budi, da bude uvijek spremna na dolazak Zaručnika. Morat će joj ovaj život postati tako nemio da želi čas da pređe preko drugog praga koji vodi u Samostan Neba.
Bože moj, daj da iščezne poganstvo u kome živimo!
Ovdje završava Ivanov pariški dnevnik. Poslije toga više nije ništa bilježio više od šest godina. Tek nekoliko mjeseci prije smrti ispunio je još nekoliko stranica i time je završio svoj opširan dnevnik koji u prepisu broji više od 800 stranica. Ovaj opis oblačenja novakinje benediktinke Ivan je objavio kao poseban članak u Franjevačkom vjesniku posljednje godine svoga života. To je ujedno jedno od dva mjesta iz njegova dnevnika koje je Ivan sam objavio, što očito pokazuje koliku mu je važnost pridavao. Iz komentara koji je Ivan nadodao izvatku iz svoga dnevnika, objavljenom u Franjevačkom vjesniku, vidi se koliko je događaj oblačenja, kojemu je prisustvovao, bio još uvijek živ i svjež i nakon više od šest godina. Kao motto članka Ivan stavlja jednu rečenicu iz Huysmansova djela »Oblat« (str. 225—226): »Što su siromašni trikovi starih i modernih kazališta ako ih usporedimo s ovom zaista božanstvenom dramom, koja se odigrava između duše i Boga?« Potom citirajući izvadak iz svoga dnevnika od 4. studenog 1921., koji smo gore donijeli, Ivan mu u Franjevačkom vjesniku br. 1, 1928., str. 20—21 dodaju ovaj komentar:
Huysmans je u svom autobiografskom romanu »En Route« opisao oblačenje jedne novakinje reda sv. Benedikta; tom je prilikom upozorio na ljepotu te ceremonije. U »Luči« od 20. lipnja 1923. izišao je opis te scene u cjelini i upotpunjuje ovaj kratki predgovor. I u kasnijim se je djelima Huysmans sjećao s oduševljenjem toga obreda i nije našao dostatno izraza da mu se nadivi. U motto smo stavili jednu rečenicu, koja se odnosi na tu ceremoniju, a radi potpunosti citirat ćemo još jedno mjesto iz Huysmansova »Oblata«: »Tu se pokazuje liturgija upravo kakva jest... Ima časova kada za vrijeme izvanrednog obreda, mali vam srsi nebeskoga čara zadrhću dušom i vi se osjetite ushićeni, bačeni izvan sebe i tako daleko od svjetske banalnosti, koja vas okružuje. Dà, u nekim bi časovima vikali od udivljenja, koje vas guši. Remek-djelo crkvene umjetnosti moguće je upravo Pontifikal Djevica... « Iz »Pontifikala Djevica« preveli smo samo »Obred oblačenja«, koji čini za se jednu cjelinu. On je mnogo kraći od »Obreda polaganja Zavjeta«. Ako nam se pruži prilika, prevest ćemo i posljednji. Taj svojom ljepotom nadmašuje sam Obred oblačenja. Osobito pri onome mjestu gdje se govori o svetoj čistoći. (Slijedi bilješka koju ovdje unosimo u sam tekst — op. ur.).
Bilješka: Tako se ni jedna zabrana ne odnosi na čast ženidbe i bračni blagoslov silazi na ovu svetu vezu: »Ti si htio (Bože) da opstoje još uzvišenije duše, koje odričući se bračne veze ipak teže za onom tajnom, koju ova samo (simbolički) predstavlja i traže jedan simbol, za čiju realnost one neće da znadu. Blaženo je djevičanstvo prepoznalo svoga Tvorca; ono je takmac neporočnosti anđela, ono se je posvetilo bračnoj postelji Onoga koji hoće da bude zaručnikom vječnoga djevičanstva kao što je On bio i njegovim sinom... « i sve ljepše i ljepše. Evo gdje katolički književnici moraju tražiti inspiracije. Proučavajući liturgiju, uvjerit će se da je ljepota odraz istine i da umjetničko djelo mora buditi radost u našoj duši.
Sva ljepota prevedenoga obreda može se tek razumjeti kada joj se prisustvuje. Ona nas se duboko doimlje; daleko dublje nego li ikoja drama, koju gledamo u kazalištu. Razlog tomu jest taj što znamo da se u kazalištu ništa istinski ne zbiva, dok kod ovoga obreda nemamo pred sobom glumce već prave osobe, koje polažu svoj život u ruke vremenite smrti. Mi znamo da nakon ovoga čina novakinja vjerojatno neće nikada izaći iz ovih zidova i da će u ovima i umrijeti. Ona će morati u njima živjeti kao mudra djevica, koja će pjevajući dan i noć božanstvene molitve, čekati na dolazak božanskoga Zaručnika. U ovome samostanu bit će ona, prema riječima Huysmans-a, »mistični gromobran« oblačeći trapljenjem na sebe mržnju Božju, koja bi inače uništila u grijeh zagrezlo čovječanstvo. Ona će se u ovome samostanu pridružiti četi anđela, pjevajući hvalospjeve Gospodu i živjet će unatoč mnogim trapnjama novim i blistavim životom. Psalam 15., koji se pjeva u ovome obredu, posve jasno slika nadnaravnu radost katoličkih pokornika. I ostali biblijski tekstovi dobivaju u ovome obredu svoj poseban reljef. Dok rodbina novakinje plače za »izgubljenom«,»umrlom« djevicom, sva njena duša klikće poput proroka Izaije.
Sam obred simbolizira zaruke ljudske duše s Isusom. Ostalo, kao pojas, skapular, veo, na vidljiv način tumače ono što se u duši zbiva nevidljivo, ali posve realno.
Tko je prisustvovao obredu uvjerit će vas da ga neće nikada zaboraviti. On se tako duboko usiječe u našu dušu da upravo instinktivno osjetimo realnost nevidljivog, vrhunaravnoga svijeta. Jer čemu da se tolike tisuće elitnih duša, toliki monasi i redovnice, odriču svih radosti ovoga svijeta — već kroz dvadeset stoljeća — i počinju svojevoljno oskudijevati, patiti, bdjeti, moliti... ! (Vidi Luč od 20. lipnja 1923., str. 204—209). Nije moguće da su svi oni lude, žrtve puke obmane, iluzije...
58 GODINA VJERNOSTI
Mislim da nema ni jednog štovatelja ili prijatelja Ivana Merza koji nije bio duboko impresioniran ovim opisom obreda oblačenja novakinje, bilo da ga je čitao još 1928. god. kad ga je Ivan objavio u obliku posebnog članka u Franjevačkom vjesniku, bilo da ga je čitao u sklopu njegova dnevnika koji je objavljivan djelomično u biografijama o njemu. U svakom slučaju to je jedno od najljepših mjesta njegova dnevnika ne samo što se tiče detaljnog opisa toga lijepog obreda, nego i što nam je kroz taj opis Ivan ostavio svoje shvaćanje, tako duboko kršćansko, Bogu posvećenog života.
Ipak do danas ostalo je nepoznato ime te »generalove kćerke« čijim je ulaskom u samostan Ivan bio tako impresioniran. Sve što nam je Ivan ostavio zapisano u svome dnevniku jesu tri podatka: da je novakinja, čijem je oblačenju Ivan prisustvovao, bila kćerka jednog generala francuske vojske, da se obred oblačenja obavio u kapeli samostana benediktinki u Parizu u ulici Monsieur i da je to bilo 4. studenoga 1921. godine.
Ivan se više nije zanimao kako se zvala ta djevojka iz visokog pariškog društva niti nam je kasnije ostavio njezino ime. Za njega je bilo dostatno što je prisustvovao tom veličanstvenom činu »žrtvovanja«, tom prelazu »prvog praga smrti koji vodi u nebo« jedne mlade parižanke, koja je u svijetu imala sve šanse prosperiteta zbog visokog položaja što ga je zauzimao njezin otac i njena obitelj. Bio je upravo očaran činjenicom da generalova kćerka ostavlja svijet i sve što je u njemu mogla imati (a bilo je toga mnogo!) i ulazi među zidine samostana u ulici Monsieur, »da joj nestane imena i da već ovdje započme onaj život koji će vječno trajati, uvijek spremna za dolazak Zaručnika, željno očekujući čas da pređe preko drugog praga koji vodi u samostan Neba.«
Koliko se Ivana dojmio taj događaj, pokazuje činjenica da je to jedno od dva mjesta iz njegova opširnog dnevnika koje je on za svoga života objavio u obliku članka u Franjevačkom vjesniku br. 1., 1928., str. 18—21 pod naslovom »Obred oblačenja novakinje«. Osim toga tri godine ranije Ivan objavljuje u časopisu za žensku mladež Za vjeru i dom prijevod obreda za oblačenje novakinja benediktinki iz Rimskog obrednika, što ponovo pokazuje koliku je vrijednost pridavao onome čemu je sam prisustvtovao u Parizu kao student.
Niti je Ivan sam za vrijeme svoga života niti je netko nakon njegove smrti do nas pokušao potražiti tu generalovu kćerku. Ostala je obavijena tajnom svoga prelaza preko praga samostana iza rešetaka klauzure započevši već ovdje na zemlji onaj život vječnosti kojemu svi idemo u susret.
Na tragu
Boraveći ove godine 1979. preko ljeta u Parizu, odlučio sam svakako posjetiti ona mjesta koja su vezana uspomenama na boravak našega Ivana u tom gradu: ulica Mayet u kojoj je stanovao, Sorbona i Katolički institut gdje je studirao, Clamart gdje je obavljao duhovne vježbe, crkva Saint Sulpice koju je posjećivao, društvo Sv. Vinka Paulskog čiji je bio član, i svakako benediktinska kapelica u ulici Monsieur. Dapače ona je bila prva koju sam potražio. Jer, ta je kapelica odigrala veliku ulogu općenito među francuskim katoličkim intelektualcima, a povezana je i s nekim obraćenicima koji su upravo kroz nju našli put k Bogu (npr. poznati književnik Huysmans). Bilo je to mjesto koje je zračilo duhovnošću i nadnaravnošću. Božanski časoslov, te liturgija što su ih pjevale gregorijanskim koralom svakodnevno sedamdesetak redovnica, bilo je to tako puno mistike i nadnaravne atmosfere te nije čudo da je među tolikim ljubiteljima liturgije i duhovnoga života i naš Ivan bio ovamo privučen. Ulica Monsieur nalazi se gotovo u središtu Pariza. Uzalud sam tražio na broju 20 samostan i kapelicu sestara benediktinki. Rekoše mi da je oboje srušeno 1938. godine, a da su se sestre preselile u novi samostan u Vauhallan-Igny, blizu Pariza. Moje potajno priželjkivanje da ću, možda, pronaći »generalovu kćerku« samo je odgođeno, iako mi se činilo da ima veoma malo izgleda tim više što joj nisam znao imena. Ipak mi je bilo žao što više nisam mogao vidjeti tu čuvenu kapelicu; ali iskrica nade da ću pronaći sestru bila je još tu. Uspio sam saznati adresu i telefonski broj samostana.
Veza s drugim svijetom
Bio je 22. srpanj 1979. Poslije objeda nazvah samostan u Vauhallan-u. Predstavih se i razjasnih što želim: tražim jednu sestru kojoj ne znam imena, ali koja je stupila u samostan 4. XI. 1921. itd. — izrecitirao sam ono par siromašnih podataka što je Ivan ostavio u svome dnevniku prije 58 godina. Sestra, s kojom sam razgovarao — bila je ekonoma, kasnije sam doznao — ljubaznim tonom mi je rekla neka pričekam dok ide pitati sestre ali joj se sve čini da bi nešto moglo biti. Iskrica nade počela se rasplamsavati... Nakon nekoliko časaka: »Pater imate sreću. Ta je sestra još živa, ovdje je među nama i zove se Marie Denise Chevillotte. Sada joj je 77 godina.« Sav uzbuđen smogao sam još samo reći neka pozdravi sestru i neka je obavijesti da će je za nekoliko dana posjetiti jedan isusovac iz Hrvatske i donijeti joj prijevod opisa njezina oblačenja. Zatvorio sam telefon. Gotovo da nisam mogao vjerovati svojim ušima. Uzbuđenje nad tim otkrićem bilo je i suviše veliko, a da ne bi izazvalo suze ganuća. Ta vijest kao da mi je došla iz vremenske udaljenosti od više od pola stoljeća i prebacila me u 1921. godinu kad je naš Ivan hodao ulicama Pariza, posjećivao kapelicu benediktinki, hranio se i nadahnjivao se na liturgiji koja ga je ondje očaravala i uzdizala njegovo srce i duh u nebeske visine. Kao da sam po tom otkriću postao prisutan onim vremenima.
No još jedna činjenica me se duboko dojmila, proizvela u meni osjećaj poštovanja, divljenja, radosti... Ne samo otkriće da je »generalova kćerka« iz Ivanova dnevnika još živa ovdje na zemlji, nego da je ustrajala u svome redovničkom pozivu, u svome Bogu posvećenom životu, da je kroz 58 godina »nosila križ na svojini ramenima da bi se spasio pogani Babilon« — upravo onako kako je to Ivan na dan njezina oblačenja predvidio, naslutio, opisao, — to je tako i dirljivo i potresno i lijepo u isto vrijeme da je u stvari teško taj osjećaj staviti na papir.
Kad god sam čitao taj opis iz Ivanova dnevnika, uvijek me je ispunjao divljenjem, poštovanjem pred nečim uzvišenim, veličanstvenim. Nisam ni slutio da ću jednoga dana imati sreću iz bližega doći u kontakt s ljepotom vjernosti Bogu posvećenog života, koja je zračila iz Ivanove duše preko njegova dnevnika, i susresti tu istu vjernost ostvarenu kroz 58 godina života! Susret sa sestrom benediktinkom, »generalovom kćerkom«, čijem je »pogrebu« za ovaj svijet Ivan prisustvovao još 1921., za mene je značio kao susret s osobom iz drugoga svijeta. A preko nje kao da sam dolazio u dodir sa samim Ivanom.
Susret s »generalovom kćerkom« sestrom Marie Denise
Benediktinski samostan u Vauhallan-u, blizu Pariza, gdje živi sestra Marie Denise Chevillotte, posjetio sam 26. srpnja 1979. Samostan se nalazi na brežuljku na rubu polja okružen prirodom. Sagrađen je poslije rata. Veličanstven kompleks zgrada — prava benediktinska opatija. Već pogled na njega ispunja vas poštovanjem i u vama budi sjećanja na tolike benediktinske samostane koji su kroz stoljeća diljem cijele Evrope bili žarište duhovnoga života i rasadištima kulture. Kao da vas neki val nadnaravnoga mira i neka atmosfera sabranosti i tišine s drugog svijeta obuhvati čim mu se približite.
Sestre su već bile obaviještene o našem dolasku. Sa mnom je pošao i moj subrat o. M. Gajšak. Vratarica nas sa srdačnim smiješkom uvodi u govornicu. Ulazimo. Unutrašnjost prostorije s drvenim namještajem odaje duh evanđeoskog siromaštva. Ima nešto u pojedinim samostanima, u kojima vas odmah po dolasku u njegove prostorije obuzme osjećaj da se nalazite na mjestu gdje postoje druge vrijednosti, koje tako uvjerljivo govore kroz skromnost i siromaštvo koje vas okružuje. Po sredini sobe diže se zid od pola metra, što je znak klauzure. Nekada su tu bile željezne rešetke ali su nakon Koncila skinute gotovo po svim samostanima. No ostao je zid, više kao simbolika koji dijeli posjetioce od onih što žive u klauzuri.
U to se s druge strane vratiju, koja vode u unutrašnjost samostana iza simboličnog zida, začuju koraci. Drvena vrata se polako otvaraju i pred nama se pojavljuje redovnica benediktinka s. Marie Denise Chevillotte, »generalova kćerka«, obučena u dugo crno redovničko odijelo sv. Benedikta. Vedra izgleda, mladenačkih očiju. Dobivate dojam jedne duše, mladenačke svježine, kao da je jučer bio 4. XI. 1921. kad je, obučena sva u bjelinu prema tadašnjem običaju, prešla prag samostana. Što je dalje slijedilo, čitatelj će si moći i sam predstaviti. Srdačan pozdrav, susret pun obostrane radosti... Vadim prijevod teksta iz Ivanova dnevnika od 4. XI. 1921. Sestra ga uzima i čita. Nikad nije čula za Ivana Merza, a pogotovo da je njezino oblačenje tako dubok dojam proizvelo u duši 25-godišnjeg mladića, koji je to sve stavio na papir još istoga dana... Ganuće, šutnja koja tako mnogo govori, a onda proviru riječi jedna za drugom, pune radosti nad tim otkrićem... Postavljam pitanje, sestra odgovara, priča o svom životu. Samostansko zvono prekida nas u razgovoru što ćemo ga nastaviti kasnije. Uskoro će započeti konventualna sveta misa — centar benediktinskog redovničkog dana. Zauzima najbolji dio prijepodneva jer je to najvažniji momenat u danu svake redovničke zajednice.
Kucaji vječnosti
Ulazimo u samostansku crkvu. Polutama. Svečana dostojanstvena tišina. Svjetlo jedva prodire kroz šarene vitraje. Kao i samostan građena je poslije rata. Kamen temeljac blagoslovio je tadašnji nuncij Mgr Angelo Roncalli, budući papa Ivan XXIII. Iako je građevina nova, neogotski stil povezuje ju s prijašnjim vjekovima. Čim ste prestupili prag, duh molitve i sabranosti obuzima dušu. Kao da je prisutna ona bogata prošlost benediktinskoga reda i osjećate da odjednom stupate u kontakt sa tolikim benediktinskim samostanima sadašnjosti i prošlosti, u kojima se neprestano uzdiže molitva i hvala Stvoritelju. Cijelim prostorom dominira veličanstveni križ. Tako je morala izgledati i ona čuvena kapelica u ulici Monsieur u Parizu. Jedina uspomena iz te kapelice jest mramorni pod što su ga sestre prenijele u ovo svoje novo boravište. Tihim brujom orgulja započinje molitva trećega časa prije mise. Nastavlja se konventualna misa, pjevana gregorijanskim koralom. Ujednačeni pjev redovnica, praćen orguljama, djeluje kao razblaženje za dušu i uzdiže je visoko, visoko u nebeske sfere. Kad jednom doživite ovako izvedenu liturgiju u jednom benediktinskom samostanu, onda lako shvatite zašto je kapelica benediktinki u ulici Monsieur u Parizu privlačila tolike posjetioce, među njima i našeg Ivana, i postala dapače mjesto obraćenja pojedinih francuskih intelektualaca (književnik Huysmans!). Nakon prisustvovanja takvoj liturgiji tek sam tada mogao shvatiti zašto je Ivan onako zanosnim riječima opisao posjet trapističkom samostanu u Rajhenburgu u članku »U krilu svete liturgije«. Pošao je onamo s grupom mladića da bi doživjeli svu ljepotu liturgije kako se izvodi u kontemplativnim samostanima. Među njima je bio i naš kardinal Franjo Šeper, tada još gimnazijalac. Između ostalog piše Ivan u tom zanimljivom članku ovako: »Nakon nekih drugih molitava započe svečana konventualna misa. Kako je dostojanstvena! Kako sve ide polako, da čovjek osjeti kucaje vječnosti. Čemu se žuriti, kad čovjek pjeva hvalu Božju radi koje je i stvoren?! Čovjek je došao do svoga cilja, on ima samo da motri.« (Put k Suncu, str. 60). U svjetlu ovako izvedene službe Božje, kojoj je Ivan sigurno često i često prisustvovao u Parizu, možemo razumjeti zašto je izabrao za temu svoje doktorske dizertacije upravo liturgiju i njezin utjecaj na francuske književnike, možemo shvatiti zašto je bio onako oduševljen promicatelj liturgijske obnove i života kod nas i to riječju, perom i najviše svojim primjerom. Puno toga postaje jasnije kad se ide na izvore, kad se upozna sve što je djelovalo na razvoj jednoga života.
Imate stvarno sreću!
Nakon sv. mise nastavljamo razgovor sa sestrom Marie Denise. Rado odgovara na mnoga naša pitanja. Tako doznajemo da je nakon ulaska u samostan i položenih zavjeta obavljala kroz dvadeset godina službu ekonome samostana i potom još šest godina bila poglavarica jedne njihove manje zajednice. Doznali smo također i to da je ona pripremila svu gradnju ovoga novoga samostana, u kojemu sada živi zajedno sa sedamdeset drugih svojih susestara. Tokom razgovora, koji smo snimili i na cassettu, rekla nam je između ostaloga: »Cijeli sam život čvrsto vjerovala u dogmu o zajedništvu svetih. Dapače tu vjersku istinu veoma cijenim i volim, oduševljava me, duboko je proživljavam. I možete misliti kakvo je bilo iznenađenje za mene kad sam preko vas doznala za Ivana Merza, o kojem do sada ništa nisam znala, i tako otkrila da u nebu imam još jednog zaštitnika. Posebno mi je bilo drago da je moje oblačenje palo u oktavi blagdana Svih Svetih, a 50. godišnjica moga redovništva bila je također kroz liturgijske tekstove obilježena tom vjerskom istinom.«
Rado se odazvala našoj molbi da napiše nešto za naše glasilo. Na koncu razgovora ustanovili smo jednu istinu: o našem nesvjesnom djelovanju na ljude. Često se puta događa da ne znamo i nismo svjesni kako naši čini mogu na dobro potaknuti druge, a da će nam to rijetko kada biti poznato. To uzajamno otkriće nakon 58 godina samo ohrabruje da čovjek ustraje na dobru putu, vjeran svome pozivu i svojim idealima. Koliko će koristi od toga imati drugi, u potpunosti će nam biti objavljeno tek u drugom životu.
Opraštajući se od sestara nakon tog našega prvog posjeta, a bilo ih je naravno još, majka abatisa samostana, M. Flavie de Vanssay, reče nam: »Imate stvarno sreću!« Aludirala je tim riječima na činjenicu da je s. Marie Denise još jedina sestra od cijele njezine generacije novakinja koja je potpuno zdrava i pokretna unatoč svojoj dobi. Ima još jedna druga sestra, ali je već teško bolesna i nepokretna. Sve druge od njih petnaest, koliko ih je ušlo te godine zajedno s njom u samostan,već su prešle »drugi prag« vječnosti, a samo jedna nije ustrajala u zvanju. I da je baš »generalova kćerka« jedina od svoje generacije sunovakinja dočekala živa, zdrava i svježa 26. srpanj 1979., sigurno da nije slučajnost! Što znači to otkriće za Merčeve prijatelje i štovatelje koji desetljećima s pijetetom čuvaju u sjećanju Ivanov divan opis obreda oblačenja novakinje benediktinke, koji je mnogima otkrio uzvišenost i ljepotu Bogu posvećena života, mislim da je teško izreći. Činjenica da je ta novakinja ustrajala 58 godina u vjernosti svome zvanju i svojim idealima, onako kako je to Ivan predviđao i priželjkivao i molio se na dan njezina oblačenja, previše je lijepa, a da bi čovjek mogao ostati indiferentan, da se ne pokrenu u njemu tajnoviti predjeli duha koji tako lako prepoznaju u svemu tome otajstveni Božji svijet na djelovanju. A što je to otkriće značilo za s. Marie Denise Chevillotte i njezine susestre, to će tek budućnost pokazati. Spomenimo samo to da je cijeli samostan već molio Ivanu devetnicu za nova zvanja. Razdijelili su već stotine Ivanovih sličica raznim svojim prijateljima i znancima. Obećali su se angažirati kod prepisa Ivanova životopisa koji se upravo prevodi na francuski. A da će taj samostan postati mjesto odakle će se Ivan predstaviti francuskoj publici tomu se nadamo. Adresa samostana u kojem živi s. Marie Denise jest: Abbaye St Luis du Temple Limon — Vauhallan 91430 — IGNY Francuska — Tel. 9411619 o. Božidar Nagy 58 GODINA VJERNOSTI
Mislim da nema ni jednog štovatelja ili prijatelja Ivana Merza koji nije bio duboko impresioniran ovim opisom obreda oblačenja novakinje, bilo da ga je čitao još 1928. god. kad ga je Ivan objavio u obliku posebnog članka u Franjevačkom vjesniku, bilo da ga je čitao u sklopu njegova dnevnika koji je objavljivan djelomično u biografijama o njemu. U svakom slučaju to je jedno od najljepših mjesta njegova dnevnika ne samo što se tiče detaljnog opisa toga lijepog obreda, nego i što nam je kroz taj opis Ivan ostavio svoje shvaćanje, tako duboko kršćansko, Bogu posvećenog života.
Ipak do danas ostalo je nepoznato ime te »generalove kćerke« čijim je ulaskom u samostan Ivan bio tako impresioniran. Sve što nam je Ivan ostavio zapisano u svome dnevniku jesu tri podatka: da je novakinja, čijem je oblačenju Ivan prisustvovao, bila kćerka jednog generala francuske vojske, da se obred oblačenja obavio u kapeli samostana benediktinki u Parizu u ulici Monsieur i da je to bilo 4. studenoga 1921. godine.
Ivan se više nije zanimao kako se zvala ta djevojka iz visokog pariškog društva niti nam je kasnije ostavio njezino ime. Za njega je bilo dostatno što je prisustvovao tom veličanstvenom činu »žrtvovanja«, tom prelazu »prvog praga smrti koji vodi u nebo« jedne mlade parižanke, koja je u svijetu imala sve šanse prosperiteta zbog visokog položaja što ga je zauzimao njezin otac i njena obitelj. Bio je upravo očaran činjenicom da generalova kćerka ostavlja svijet i sve što je u njemu mogla imati (a bilo je toga mnogo!) i ulazi među zidine samostana u ulici Monsieur, »da joj nestane imena i da već ovdje započme onaj život koji će vječno trajati, uvijek spremna za dolazak Zaručnika, željno očekujući čas da pređe preko drugog praga koji vodi u samostan Neba.«
Koliko se Ivana dojmio taj događaj, pokazuje činjenica da je to jedno od dva mjesta iz njegova opširnog dnevnika koje je on za svoga života objavio u obliku članka u Franjevačkom vjesniku br. 1., 1928., str. 18—21 pod naslovom »Obred oblačenja novakinje«. Osim toga tri godine ranije Ivan objavljuje u časopisu za žensku mladež Za vjeru i dom prijevod obreda za oblačenje novakinja benediktinki iz Rimskog obrednika, što ponovo pokazuje koliku je vrijednost pridavao onome čemu je sam prisustvtovao u Parizu kao student.
Niti je Ivan sam za vrijeme svoga života niti je netko nakon njegove smrti do nas pokušao potražiti tu generalovu kćerku. Ostala je obavijena tajnom svoga prelaza preko praga samostana iza rešetaka klauzure započevši već ovdje na zemlji onaj život vječnosti kojemu svi idemo u susret.
Na tragu
Boraveći ove godine 1979. preko ljeta u Parizu, odlučio sam svakako posjetiti ona mjesta koja su vezana uspomenama na boravak našega Ivana u tom gradu: ulica Mayet u kojoj je stanovao, Sorbona i Katolički institut gdje je studirao, Clamart gdje je obavljao duhovne vježbe, crkva Saint Sulpice koju je posjećivao, društvo Sv. Vinka Paulskog čiji je bio član, i svakako benediktinska kapelica u ulici Monsieur. Dapače ona je bila prva koju sam potražio. Jer, ta je kapelica odigrala veliku ulogu općenito među francuskim katoličkim intelektualcima, a povezana je i s nekim obraćenicima koji su upravo kroz nju našli put k Bogu (npr. poznati književnik Huysmans). Bilo je to mjesto koje je zračilo duhovnošću i nadnaravnošću. Božanski časoslov, te liturgija što su ih pjevale gregorijanskim koralom svakodnevno sedamdesetak redovnica, bilo je to tako puno mistike i nadnaravne atmosfere te nije čudo da je među tolikim ljubiteljima liturgije i duhovnoga života i naš Ivan bio ovamo privučen. Ulica Monsieur nalazi se gotovo u središtu Pariza. Uzalud sam tražio na broju 20 samostan i kapelicu sestara benediktinki. Rekoše mi da je oboje srušeno 1938. godine, a da su se sestre preselile u novi samostan u Vauhallan-Igny, blizu Pariza. Moje potajno priželjkivanje da ću, možda, pronaći »generalovu kćerku« samo je odgođeno, iako mi se činilo da ima veoma malo izgleda tim više što joj nisam znao imena. Ipak mi je bilo žao što više nisam mogao vidjeti tu čuvenu kapelicu; ali iskrica nade da ću pronaći sestru bila je još tu. Uspio sam saznati adresu i telefonski broj samostana.
Veza s drugim svijetom
Bio je 22. srpanj 1979. Poslije objeda nazvah samostan u Vauhallan-u. Predstavih se i razjasnih što želim: tražim jednu sestru kojoj ne znam imena, ali koja je stupila u samostan 4. XI. 1921. itd. — izrecitirao sam ono par siromašnih podataka što je Ivan ostavio u svome dnevniku prije 58 godina. Sestra, s kojom sam razgovarao — bila je ekonoma, kasnije sam doznao — ljubaznim tonom mi je rekla neka pričekam dok ide pitati sestre ali joj se sve čini da bi nešto moglo biti. Iskrica nade počela se rasplamsavati... Nakon nekoliko časaka: »Pater imate sreću. Ta je sestra još živa, ovdje je među nama i zove se Marie Denise Chevillotte. Sada joj je 77 godina.« Sav uzbuđen smogao sam još samo reći neka pozdravi sestru i neka je obavijesti da će je za nekoliko dana posjetiti jedan isusovac iz Hrvatske i donijeti joj prijevod opisa njezina oblačenja. Zatvorio sam telefon. Gotovo da nisam mogao vjerovati svojim ušima. Uzbuđenje nad tim otkrićem bilo je i suviše veliko, a da ne bi izazvalo suze ganuća. Ta vijest kao da mi je došla iz vremenske udaljenosti od više od pola stoljeća i prebacila me u 1921. godinu kad je naš Ivan hodao ulicama Pariza, posjećivao kapelicu benediktinki, hranio se i nadahnjivao se na liturgiji koja ga je ondje očaravala i uzdizala njegovo srce i duh u nebeske visine. Kao da sam po tom otkriću postao prisutan onim vremenima.
No još jedna činjenica me se duboko dojmila, proizvela u meni osjećaj poštovanja, divljenja, radosti... Ne samo otkriće da je »generalova kćerka« iz Ivanova dnevnika još živa ovdje na zemlji, nego da je ustrajala u svome redovničkom pozivu, u svome Bogu posvećenom životu, da je kroz 58 godina »nosila križ na svojini ramenima da bi se spasio pogani Babilon« — upravo onako kako je to Ivan na dan njezina oblačenja predvidio, naslutio, opisao, — to je tako i dirljivo i potresno i lijepo u isto vrijeme da je u stvari teško taj osjećaj staviti na papir.
Kad god sam čitao taj opis iz Ivanova dnevnika, uvijek me je ispunjao divljenjem, poštovanjem pred nečim uzvišenim, veličanstvenim. Nisam ni slutio da ću jednoga dana imati sreću iz bližega doći u kontakt s ljepotom vjernosti Bogu posvećenog života, koja je zračila iz Ivanove duše preko njegova dnevnika, i susresti tu istu vjernost ostvarenu kroz 58 godina života! Susret sa sestrom benediktinkom, »generalovom kćerkom«, čijem je »pogrebu« za ovaj svijet Ivan prisustvovao još 1921., za mene je značio kao susret s osobom iz drugoga svijeta. A preko nje kao da sam dolazio u dodir sa samim Ivanom.
Susret s »generalovom kćerkom« sestrom Marie Denise
Benediktinski samostan u Vauhallan-u, blizu Pariza, gdje živi sestra Marie Denise Chevillotte, posjetio sam 26. srpnja 1979. Samostan se nalazi na brežuljku na rubu polja okružen prirodom. Sagrađen je poslije rata. Veličanstven kompleks zgrada — prava benediktinska opatija. Već pogled na njega ispunja vas poštovanjem i u vama budi sjećanja na tolike benediktinske samostane koji su kroz stoljeća diljem cijele Evrope bili žarište duhovnoga života i rasadištima kulture. Kao da vas neki val nadnaravnoga mira i neka atmosfera sabranosti i tišine s drugog svijeta obuhvati čim mu se približite.
Sestre su već bile obaviještene o našem dolasku. Sa mnom je pošao i moj subrat o. M. Gajšak. Vratarica nas sa srdačnim smiješkom uvodi u govornicu. Ulazimo. Unutrašnjost prostorije s drvenim namještajem odaje duh evanđeoskog siromaštva. Ima nešto u pojedinim samostanima, u kojima vas odmah po dolasku u njegove prostorije obuzme osjećaj da se nalazite na mjestu gdje postoje druge vrijednosti, koje tako uvjerljivo govore kroz skromnost i siromaštvo koje vas okružuje. Po sredini sobe diže se zid od pola metra, što je znak klauzure. Nekada su tu bile željezne rešetke ali su nakon Koncila skinute gotovo po svim samostanima. No ostao je zid, više kao simbolika koji dijeli posjetioce od onih što žive u klauzuri.
U to se s druge strane vratiju, koja vode u unutrašnjost samostana iza simboličnog zida, začuju koraci. Drvena vrata se polako otvaraju i pred nama se pojavljuje redovnica benediktinka s. Marie Denise Chevillotte, »generalova kćerka«, obučena u dugo crno redovničko odijelo sv. Benedikta. Vedra izgleda, mladenačkih očiju. Dobivate dojam jedne duše, mladenačke svježine, kao da je jučer bio 4. XI. 1921. kad je, obučena sva u bjelinu prema tadašnjem običaju, prešla prag samostana. Što je dalje slijedilo, čitatelj će si moći i sam predstaviti. Srdačan pozdrav, susret pun obostrane radosti... Vadim prijevod teksta iz Ivanova dnevnika od 4. XI. 1921. Sestra ga uzima i čita. Nikad nije čula za Ivana Merza, a pogotovo da je njezino oblačenje tako dubok dojam proizvelo u duši 25-godišnjeg mladića, koji je to sve stavio na papir još istoga dana... Ganuće, šutnja koja tako mnogo govori, a onda proviru riječi jedna za drugom, pune radosti nad tim otkrićem... Postavljam pitanje, sestra odgovara, priča o svom životu. Samostansko zvono prekida nas u razgovoru što ćemo ga nastaviti kasnije. Uskoro će započeti konventualna sveta misa — centar benediktinskog redovničkog dana. Zauzima najbolji dio prijepodneva jer je to najvažniji momenat u danu svake redovničke zajednice.
Kucaji vječnosti
Ulazimo u samostansku crkvu. Polutama. Svečana dostojanstvena tišina. Svjetlo jedva prodire kroz šarene vitraje. Kao i samostan građena je poslije rata. Kamen temeljac blagoslovio je tadašnji nuncij Mgr Angelo Roncalli, budući papa Ivan XXIII. Iako je građevina nova, neogotski stil povezuje ju s prijašnjim vjekovima. Čim ste prestupili prag, duh molitve i sabranosti obuzima dušu. Kao da je prisutna ona bogata prošlost benediktinskoga reda i osjećate da odjednom stupate u kontakt sa tolikim benediktinskim samostanima sadašnjosti i prošlosti, u kojima se neprestano uzdiže molitva i hvala Stvoritelju. Cijelim prostorom dominira veličanstveni križ. Tako je morala izgledati i ona čuvena kapelica u ulici Monsieur u Parizu. Jedina uspomena iz te kapelice jest mramorni pod što su ga sestre prenijele u ovo svoje novo boravište. Tihim brujom orgulja započinje molitva trećega časa prije mise. Nastavlja se konventualna misa, pjevana gregorijanskim koralom. Ujednačeni pjev redovnica, praćen orguljama, djeluje kao razblaženje za dušu i uzdiže je visoko, visoko u nebeske sfere. Kad jednom doživite ovako izvedenu liturgiju u jednom benediktinskom samostanu, onda lako shvatite zašto je kapelica benediktinki u ulici Monsieur u Parizu privlačila tolike posjetioce, među njima i našeg Ivana, i postala dapače mjesto obraćenja pojedinih francuskih intelektualaca (književnik Huysmans!). Nakon prisustvovanja takvoj liturgiji tek sam tada mogao shvatiti zašto je Ivan onako zanosnim riječima opisao posjet trapističkom samostanu u Rajhenburgu u članku »U krilu svete liturgije«. Pošao je onamo s grupom mladića da bi doživjeli svu ljepotu liturgije kako se izvodi u kontemplativnim samostanima. Među njima je bio i naš kardinal Franjo Šeper, tada još gimnazijalac. Između ostalog piše Ivan u tom zanimljivom članku ovako: »Nakon nekih drugih molitava započe svečana konventualna misa. Kako je dostojanstvena! Kako sve ide polako, da čovjek osjeti kucaje vječnosti. Čemu se žuriti, kad čovjek pjeva hvalu Božju radi koje je i stvoren?! Čovjek je došao do svoga cilja, on ima samo da motri.« (Put k Suncu, str. 60). U svjetlu ovako izvedene službe Božje, kojoj je Ivan sigurno često i često prisustvovao u Parizu, možemo razumjeti zašto je izabrao za temu svoje doktorske dizertacije upravo liturgiju i njezin utjecaj na francuske književnike, možemo shvatiti zašto je bio onako oduševljen promicatelj liturgijske obnove i života kod nas i to riječju, perom i najviše svojim primjerom. Puno toga postaje jasnije kad se ide na izvore, kad se upozna sve što je djelovalo na razvoj jednoga života.
Imate stvarno sreću!
Nakon sv. mise nastavljamo razgovor sa sestrom Marie Denise. Rado odgovara na mnoga naša pitanja. Tako doznajemo da je nakon ulaska u samostan i položenih zavjeta obavljala kroz dvadeset godina službu ekonome samostana i potom još šest godina bila poglavarica jedne njihove manje zajednice. Doznali smo također i to da je ona pripremila svu gradnju ovoga novoga samostana, u kojemu sada živi zajedno sa sedamdeset drugih svojih susestara. Tokom razgovora, koji smo snimili i na cassettu, rekla nam je između ostaloga: »Cijeli sam život čvrsto vjerovala u dogmu o zajedništvu svetih. Dapače tu vjersku istinu veoma cijenim i volim, oduševljava me, duboko je proživljavam. I možete misliti kakvo je bilo iznenađenje za mene kad sam preko vas doznala za Ivana Merza, o kojem do sada ništa nisam znala, i tako otkrila da u nebu imam još jednog zaštitnika. Posebno mi je bilo drago da je moje oblačenje palo u oktavi blagdana Svih Svetih, a 50. godišnjica moga redovništva bila je također kroz liturgijske tekstove obilježena tom vjerskom istinom.«
Rado se odazvala našoj molbi da napiše nešto za naše glasilo. Na koncu razgovora ustanovili smo jednu istinu: o našem nesvjesnom djelovanju na ljude. Često se puta događa da ne znamo i nismo svjesni kako naši čini mogu na dobro potaknuti druge, a da će nam to rijetko kada biti poznato. To uzajamno otkriće nakon 58 godina samo ohrabruje da čovjek ustraje na dobru putu, vjeran svome pozivu i svojim idealima. Koliko će koristi od toga imati drugi, u potpunosti će nam biti objavljeno tek u drugom životu.
Opraštajući se od sestara nakon tog našega prvog posjeta, a bilo ih je naravno još, majka abatisa samostana, M. Flavie de Vanssay, reče nam: »Imate stvarno sreću!« Aludirala je tim riječima na činjenicu da je s. Marie Denise još jedina sestra od cijele njezine generacije novakinja koja je potpuno zdrava i pokretna unatoč svojoj dobi. Ima još jedna druga sestra, ali je već teško bolesna i nepokretna. Sve druge od njih petnaest, koliko ih je ušlo te godine zajedno s njom u samostan,već su prešle »drugi prag« vječnosti, a samo jedna nije ustrajala u zvanju. I da je baš »generalova kćerka« jedina od svoje generacije sunovakinja dočekala živa, zdrava i svježa 26. srpanj 1979., sigurno da nije slučajnost! Što znači to otkriće za Merčeve prijatelje i štovatelje koji desetljećima s pijetetom čuvaju u sjećanju Ivanov divan opis obreda oblačenja novakinje benediktinke, koji je mnogima otkrio uzvišenost i ljepotu Bogu posvećena života, mislim da je teško izreći. Činjenica da je ta novakinja ustrajala 58 godina u vjernosti svome zvanju i svojim idealima, onako kako je to Ivan predviđao i priželjkivao i molio se na dan njezina oblačenja, previše je lijepa, a da bi čovjek mogao ostati indiferentan, da se ne pokrenu u njemu tajnoviti predjeli duha koji tako lako prepoznaju u svemu tome otajstveni Božji svijet na djelovanju. A što je to otkriće značilo za s. Marie Denise Chevillotte i njezine susestre, to će tek budućnost pokazati. Spomenimo samo to da je cijeli samostan već molio Ivanu devetnicu za nova zvanja. Razdijelili su već stotine Ivanovih sličica raznim svojim prijateljima i znancima. Obećali su se angažirati kod prepisa Ivanova životopisa koji se upravo prevodi na francuski. A da će taj samostan postati mjesto odakle će se Ivan predstaviti francuskoj publici tomu se nadamo. Adresa samostana u kojem živi s. Marie Denise jest: Abbaye St Luis du Temple Limon — Vauhallan 91430 — IGNY Francuska — Tel. 9411619 o. Božidar Nagy
Merz i obraćenik Huysmans Studirajući književnost u Parizu i pripremajući svoju doktorsku dizertaciju, Ivan je došao u kontakt i pročitao mnoga djela francuskih književnika. Među njima bila su djela poznatog književnika Yoris-Karl Huysmans-a (1848—1907), obraćenika na katoličku vjeru. Upravo kapela sestara benediktinki u ulici Monsieur bila je odsudna za njegovo obraćanje, kako je i sam to opisao u svome romanu En route. Obratio se 1892. god. pod utjecajem liturgije i njezinih estetskih momenata, koji su posebno bili prisutni u kapeli sestara benediktinki. Kako njegovo obraćenje tako i njegov roman objavljen 1896. g. proizveli su svojedobno veliku senzaciju i svratili pažnju katoličke javnosti na kapelu u ulici Monsieur. Mnogi su književnici i umjetnici od tada nalazili ondje oazu tišine i inspiracije, a bilo je osim Huysmansa još slučajeva konverzije povezanih s tom kapelom i njezinom liturgijom. Po svemu sudeći čini se da je Huysmans mnogo doprinio svojim obraćenjem i svojim autobiografskim romanom En route da je Ivan s više zanimanja počeo posjećivati kapelu sestara benediktinki koja je i tako u ono vrijeme već bila pojam u krugovima francuskih katoličkih književnika i umjetnika. To se vidi i po tome što Ivan u svojoj doktorskoj dizertaciji opširno obrađuje Huysmansa, a iste godine kad je promoviran za doktora filozofije na Zagrebačkom sveučilištu, objavio je o Huysmansu dva članka u Luči, časopisu za katoličku mladež, obadva u rubrici »Katolička književnost«. Prvi nosi naslov Yoris-Karl Huysmans — Uloga konverzije (Luč, br. 5—6, 1923., str. 129—130). U njemu upoznaje čitatelje s osobom tog književnika obraćenika kao i o ulozi koju je kod njegova obraćenja na katoličku vjeru imala liturgija. Drugi članak nosi naslov: Umjetnički utjecaj latinske Liturgije na obraćenje jednoga naturalističkog književnika (Luč, br. 9—10, 1923., str. 204—209). To je u stvari prijevod najznačajnijeg odlomka iz Huysmans-ova djela En route, u kojem prikazuje obred oblačenja sestara benediktinki u ulici Monsieur. Ivan ga je objavio u želji da se bolje može shvatiti Huysmans i njegovo obraćenje, kako je to naglasio u prvom članku, pri koncu kojega veli:
»Kada je Huysmans vidio realnost toga žrtvovanja i kada se uvjerio da ono mnoštvo redovnica pjevajući i trpeći čeka jedino dolazak Zaručnika, spozna da duševni svijet mora opstojati. Inače bi bilo nevjerojatno da tolike djevice kroz vjekove ostavljaju svu sreću, samo da se uzmognu žrtvovati jednome fantomu. On se osim toga uvjeri da je liturgijski tekst ovoga obreda osobite ljepote i da se najbolja dramatska djela svjetske književnosti ne mogu mjeriti s njime«.
Merz i mladi
S IVANOM U NOVE ŽIVOTNE POBJEDE
»Život mi je bio Krist, a smrt dobitak.« To su riječi iz Ivanova posljednjega pisanoga teksta, iz njegove svetačke oporuke, iz tog izraza njegove vjernosti i hvalospjeva Kristu Bogu. Njegova žrtva života na samrtnoj postelji što ju je prikazao za mladež svoga vremena postala je plodna i za mladež budućih pokoljenja. Koliki i koliki mladići i djevojke nađoše u njemu uzor i primjer pravoga kršćanina. Jedni mu zahvaljuju za sretan izbor svećeničkog ili redovničkog zvanja, drugi za sreću i radost koju su našli u obitelji. Ni naša generacija, rođena trideset godina poslije Ivanove smrti, ne ostaje prema njemu indiferentna. I ona ga je primila i ona se nadahnjuje njegovim mislima, idejama i planovima, njegovom svetačkom pojavom. Milošću Božjom i ja pripadam tisućama mladih koji su zavoljeli Ivana. Postao mi je ne samo prijatelj, nego i više od prijatelja. Sretna je okolnost da sam u doba najranijih mladenačkih kriza, previranja, nesigurnosti, malodušnosti, susreo Božjega miljenika, koji je učvrstio moju vjeru u Boga i u Crkvu, našu majku. Želio bih da svi mladi upoznaju Ivana Merza, da pođu putem sunca, koji nam je on pokazao svojom žrtvom, svojim apostolskim radom i svojim svetim životom. Mladost treba ideala, jer bez ideala i oduševljenja ona nije mlada. Ivan nas privlači i oduševljava! Zašto? Zato jer iz svake njegove riječi zrači milost Božja. To je plod njegove trajne povezanosti s Isusom Kristom, Otkupiteljem čovjeka, u presvetoj Euharistiji, za koju je napisao da će mu biti »najvjerniji prijatelj do groba«. O, kakvog li svetog prijateljstva! Piše Ivan na drugom mjestu: »Ona nas vodi k vrhuncu kršćanske savršenosti, pravog unutrašnjeg života. Ona je naša prva radost na zemlji, po njoj već sada postajemo dionicima buduće slave.« (Put k Suncu, 29. str.). I ostali njegovi tekstovi, predavanja, brošure, studije, iznose nauku Crkvenog učiteljstva i predstavljaju najautentičniji oblik katekizma mladih. Jer, mladima, na žalost, često nedostaje osnovnoga kršćanskog znanja. A kršćansko je neznanje gore od kuge, rekao je kardinal Karlo Borromeo. Ivan i danas potiče, savjetuje, bodri, sve u skladu s naukom Petrove Stolice. To je najvažnije, osobito u ovom vremenu raznih odstupanja i zastranjenja, bilo naprijed ili natrag, lijevo ili desno. I kad danas nastojimo da mladi upoznaju Ivanov lik, mi ga ne predstavljamo kao individualca, separatora, koncesionista, frakcionaša... već kao vjernoga sina Katoličke Crkve. On ne cijepa Crkvu na Petrovu i Pavlovu, već nas vodi prema temelju njezinog jedinstva, prema jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj i rimskoj Crkvi! S dubokom vjerom u Crkvu, Ivan je posjedovao odlučnost i sigurnost da sve može propasti, ali Crkva ne. U oduševljenju za Svetu Crkvu našao je najsigurnije sredstvo za očuvanje sveta života. U listu mladih »Mi« jednom sam napisao: »Nema te ideologije, sistema, sekte (one su sada moderne i privlačive za mlade), pokreta, koji može ponuditi tako bogat i cjelokupan program života i rada, radosti i nade, zadovoljstva i mira, kao što to može i kao što to želi Crkva.« Za to uvjerenje zahvaljujemo Ivanu! Nema ljubavi prema Bogu bez ljubavi prema Crkvi. A od kuda je Ivan crpio svoju ljubav prema Crkvi, Bogu i ljudima? Kako je mogao postići savršenu čistoću, zadužiti apostolsko i socijalno djelovanje s dubokim kontemplativnim životom? Zahvaljujući milosti Božjoj i svojoj volji koju je stavio u Božje ruke. Potpunim predanjem Bogu zadobio je mir i radost srca, kakav svijet ne poznaje. Eto, to je Ivanova veličina i snaga, energija kojom zrači. Približimo se i mi tom idealu. Svojim prijateljima savjetujem da uzmu njegove spise i životopise, neka čitaju i nauče nešto od tog remek-djela Božje ljubavi. Još bih spomenuo jednu važnu temu: mladi i čistoća. U susretima s mladićima i djevojkama uvidio sam da nemaju gotovo nikakva znanja ni ispravnih načela o stavu Crkve o tom bitnom pitanju ljudske egzistencije. Na žalost mnogi mladi čitaju i usvajaju uvjerenja iz časopisa i knjiga, koja su suprotna naučavanju crkvenog Učiteljstva. Ivan je također bio svjestan toga problema pa je zato objavio knjižicu »Ti i ona«, u kojoj srcem pastira i zabrinutošću oca progovara mladima kako divlje i bijesne snage naše seksualnosti treba ograditi branama kršćanskoga ćudoređa. A zemaljska ljubav jest priprava za još uzvišeniju ljubav, koja nas čeka u Bogu. Treba dobro proučiti tu knjižicu jer o odnosu prema čistoći zavisi mnogo toga u našem životu. Po Ivanovim edukativnim stavovima mogli bismo ga svrstati u red velikih odgojitelja kršćanske mladeži. Da, Ivan Merz je suvremen za sve generacije. Zato smo ponosni što kršćanskom svijetu možemo dati njegov kristalno čist lik, koji je nastao u našem narodu pod okriljem Božje milosti. Mladi su dobili još jednog zaštitnika i zagovornika u nebu. Nadam se da ću s Ivanom poći u novt životne pobjede.
Želio bih svoj doživljaj i radost susreta s Ivanom prenijeti na sve prijatelje, na sve mlade, da pođu putem Krista kojim je pošao naš Ivan Merz, jer je to napredak, to je put prema Vječnosti.
Branko, student
Brate Ivane za 51. godišnjicu ulaska u ŽIVOT
Brate Ivane! Sve svjetliji biva Tvoj lik sve više u mladim srcima gori, sve više svima si blizu, sve ljepše je bdjeti u Tvome krugu.
Brate Ivane! Što više slušamo Tvoje misli, to više srca nam vatrom žare, što više pratimo djela Tvoja, to lakše nam kreće život u Bogu.
Brate Ivane! Evo Ti mladih što željom gore, da posvete život u Tvome svjetlu, da kročimo tako jednome cilju: posvetit živote Bogu i Majci.
Brate Ivane! Srdačnije k Tebi se pružaju ruke!
28. IV 1979. Mira Preisler
DR. DRAGUTIN KNIEWALD 1889-1979
5. svibnja 1979. god. preminuo je u Zagrebu dr. Dragutin Kniewald u svojoj devedesetoj godini života. Svim prijateljima i štovateljima dr. Ivana Merza ime dr. D. Kniewalda je veoma dobro poznato jer je kao njegov blizi suradnik i prijatelj najviše doprinio da je naša katolička javnost mogla upoznati veličinu i bogatstvo Ivanove duše. I zato nam zahvalnost nalaže da u Ivanovu Glasilu posvetimo jedan dio prostora toj najzaslužnijoj osobi za upoznavanje Ivana Merza kao i jednoj od najznačajnijih ličnosti na polju teoloških znanosti u našoj Crkvi u ovom stoljeću. Dr. Dragutin Kniewald rođen je u Zagrebu 23. srpnja 1889. u uglednoj činovničkoj obitelji. Kako je rano ostao bez roditelja, smješten je u Plemićki konvikt u okviru kojega dobiva srednje obrazovanje. Maturira 1908. god. i osjećajući svećenički poziv polazi kao klerik senjske biskupije u Rim na studij. Na Papinskom sveučilištu Gregorijani postiže 1911. god. doktorat iz filozofije a 1915. god. doktorat iz teologije. Za svećenika je zaređen 1914. god. Odmah postaje biskupski tajnik i bilježnik Duhovnog stola u Senju. Iduće godine postaje profesor na Bogosloviji u Senju a god. 1921. prelazi u Zagreb, gdje počinje predavati pastoral i crkvenu umjetnost na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. 1925. god. postaje redoviti profesor pastoralne teologije na istom fakultetu. U akademskoj godini 1931/32. vrši službu dekana fakulteta. Kroz dvije godine 1933—35. predavao je na fakultetu i crkveno pravo a poslije rata također kroz dvije godine (1945—47) predaje i crkvenu povijest. Umirovljen je god. 1952. prigodom izdvajanja Bogoslovnog fakulteta iz sklopa Zagrebačkog sveučilišta. Kao čovjek velikih sposobnosti sve svoje talente stavlja u službu Crkve i dobra hrvatskog naroda. Tri su bila velika područja kojima je dr. Dragutin Kniewald posvetio svoju neumornu i ustrajnu djelatnost: liturgijska obnova u hrvatskom narodu, znanstveno istraživanje na polju teoloških disciplina i odgojna djelatnost među hrvatskom mladeži. Još za vrijeme studija teologije gledajući kako drugi narodi imaju prevedene liturgijske knjige na svojim jezicima, stvara odluku da će poraditi kako bi i Hrvati dobili u ruke prijevod Rimskog misala i tako mogli pratiti tekstove svetih misa koje je svećenik izgovarao na latinskom jeziku. Od te odluke, koju je donio još u listopadu 1908., pa do njezina ostvarenja 1921. god. prošlo je trinaest godina, a pojava Rimskog misala na hrvatskom jeziku značit će početak liturgijske obnove u hrvatskom narodu. Dr. Ivan Merz, koji je i sam bio velika liturgijska duša i uz dr. Kniewalda smatran najvećim promicateljem liturgijskog života u nas, čim je izišao prijevod Rimskog misala, šalje još iz Pariza, gdje je boravio na studiju, opširnu recenziju u Hrvatsku Prosvjetu. Nakon što je prikazao svu vrijednost i ljepotu liturgije, ovako nastavlja: »Da se vratimo na naš prijevod Rimskog misala. Iz ovoga izvađanja lako je zaključiti da je prijevod ovako fundamentalnoga djela epohalna pojava u našem književnom životu. Mogli bismo što više reći da je to najvrednija knjiga što je mi uopće imamo na hrvatskom jeziku.« (Važnije izvatke iz ove zanimljive Ivanove recenzije donosimo posebno u ovome broju.) Da je to stvarno bilo tako kako je Ivan mislio, dokazuje činjenica da je taj prijevod Rimskog misala doživio šest izdanja. A duhovno dobro koje je time učinjeno tolikim dušama sigurno nećemo moći nikada izmjeriti ovdje na zemlji. Dr. T. Šagi-Bunić u nekrologu dr. D. Kniewaldu (Aksa 11. V. 1979., Prilog str. 2) veli također: »Što je pojava Rimskog misala — i dakako svega što je s time bilo u vezi — značila za duhovnu klimu i za duhovni uspon naše Crkve, to će biti potrebno još izrazitije dozvati u svijest svima koji ljube Isusa Krista na ovom tlu.« Njegov rad na polju liturgijske obnove nije se ograničio samo na prijevod Rimskog misala. Kao sveučilišni profesor mnogo svoga vremena i truda posvetio je znanstvenom istraživanju na području liturgije i pastoralne teologije. Njegov se istraživalački rad posebno kretao u proučavanju staroga zagrebačkog obreda. Prvi rad s toga područja objavio je još 1916. god. (Katolički list, br. 44). Poslije je objavio mnoštvo radova na hrvatskom, mađarskom, francuskom i talijanskom, u kojima je među ostalim otkrio i porijeklo zagrebačkog obreda: iz srednjovjekovne Francuske preko Ugarske u Zagreb. Kroz ta proučavanja dr. Kniewald je postigao svjetsku afirmaciju i stekao učenike izvan naših granica. Organizirao je također i priređivanje službenog hrvatskog prijevoda Rimskog obrednika koji je s odobrenjem Svete Stolice objelodanjen u Zagrebu 1929. god. Godine 1930. izdaje dr. Kniewald udžbenik Pastoralne teologije, koji je 1943. god. ponovno tiskan u prerađenom izdanju. God. 1937. izdaje svoju Liturgiku, kojom dostiže svjetski nivo na tome području. 1960. iako već u mirovini, dr. Kniewald je imenovan članom pripravne Komisije za liturgiju koja je s ostalim pripremnim komisijama imala prirediti Drugi vatikanski koncil. Prilog dr. Kniewalda u toj Komisiji bio je veoma značajan jer je dobro obrazloženim argumentima uspio da se u nacrt dokumenta predvidjelo uvođenje narodnoga jezika u liturgiju. Svoja znanstvena istraživanja dr. Kniewald nije ograničio samo na liturgiju. Značajan je njegov rad o Vjerodostojnosti latinskih izvora o bosanskim krestjanima (Rad JAZU, knj. 270, Zagreb 1949, str. 115—276). O bosanskim krestjanima dr. Kniewald bio je sakupio još mnogo materijala ali ga nije dospio znanstveno obraditi. Treće široko područje gdje je dr. Kniewald mnogo dobra učinio, bilo je odgojna djelatnost u tadašnjim katoličkim organizacijama za mladež: Marijine kongregacije, Hrvatski Orlovski Savez, Križari, Katolička Akcija. Njegova dva molitvenika »Katolički đak« i »Katolička učenica«, pripremljena za katoličku intelektualnu omladinu, mnogim mladićima i djevojkama su pomogla oko ostvarivanja autentičnog kršćanskog života. No iznad svega njegovo prijateljstvo i uska suradnja s dr. Ivanom Merzom mnogo su doprinijeli za ispravno kršćansko usmjerenje tisuća mladih hrvatskih katolika. Biografija koju je izdao četiri godine nakon smrti dr. Ivana Merza značila je pravo otkriće duhovnoga blaga koje je Bog stavio u Ivanovu dušu. Koliko je ta prva Ivanova biografija, pripremljena savjesno i gotovo znanstvenom točnošću, učinila dobra među hrvatskim katolicima, još danas mogu posvjedočiti toliki svećenici, časne sestre i kršćanski laici, kojima je ona bila pravi putokaz u njihovu životu. Ova je biografija u skraćenom obliku prevedena na mamađarski jezik 1941. Dr. Kniewald pripremio je bio drugo hrvatsko izdanje biografije o Ivanu Merzu, dao je već složiti u tiskari, ali zbog ratnih poteškoća do tiskanja nije došlo. Nakon rata pripremio je sasvim novu biografiju dr. Merza, veoma opširnu, oko 600 stranica, ali je međutim do danas ostala u rukopisu, no predstavlja vrijedan doprinos za daljnje proučavanje lika dr. Ivana Merza.
Da je dr. D. Kniewald toliko učinio za našega Ivana Merza nije moguće protumačiti drugačije nego da ga je na to poticala zahvalnost i ljubav prema svome prijatelju iz mladih dana. Što je Ivan za njega značio, veoma jasno se vidi iz redaka koje je dr. Kniewald zabilježio svega dvadeset dana poslije Ivanove smrti u svoj notes nalazeći se neko vrijeme u trapističkom samostanu u Rajhenburgu. (Taj notes s osobnim bilješkama pronađen je u ostavštini dr. D. Kniewalda nakon njegove smrti):
Rajhenburg 30. V. 1928.
»Osamljenost! Otišao je onaj koji me je kroz toliko vremena jedini, možda, razumio i koga sam ja razumio. Otišao je i ostavio ovdje mene samoga. Ja sam prigodom njegove bolesti, osobito zadnjih dana i nakon smrti, usprkos slaba zdravlja mnogo učinio za nj... Posjetima i pažnjom nastojao sam mu vratiti dug kojim me je zadužio izvanredno utječući na mene i o. g. osobito pružajući mi ruku povjerenja, moleći se za me i trpeći za me... Malo je o sebi govorio, ali to mi je rekao da je čitav sat proklečao u molitvi pred Gospom za me, da sam prvi iza pape u njegovim molitvama i da je imao šta i boli podnijeti za me... Rekoše da sam ja utjecao na nj, da je on bio samo moja trublja. Kako se varaju ti ljudi. On je utjecao na mene i to sam mu ja i za života rekao. Dok sam ja tražio put, on je već njime sigurno kročio i pokazao mi ga gledom na K(atoličku) A(kciju) i uopće.«
Tim retcima sigurno nije potreban komentar. Suviše su jasni i uvjerljivi tim više kad su pisani u neposrednoj blizini Ivanova ulaska u vječni život. U svjetlu tih izjava dr. D. Kniewalda o utjecaju Ivanovu na njega lako je razumjeti sve ono što je dr. Kniewald učinio za nj tokom svoga dugoga života.
Želio bih ovom zgodom s posebnom zahvalnošću spomenuti i istaknuti pomoć koju mi je dr. Kniewald pokazivao od početka moga rada za Ivana Merza. Upoznao sam ga još 1961. god. i od onda sve do pred smrt često sam ga posjećivao i s njime razgovarao o mnogim stvarima no najviše o našem Ivanu. S mnogo razumijevanja i susretljivosti stavljao mi je na raspolaganje svoja sjećanja o našem Ivanu. Upoznavao me je s mnogim pojedinostima i okolnostima, u kojima je živio i djelovao naš Merz. S velikim zanimanjem pratio je kako moj rad tako i sve što se za Ivana činilo poslije rata kad on već više nije mogao aktivnije djelovati. Napose sam mu zahvalan za njegovu velikodušnost, kojom je predao za muzej Ivana Merza i njegov arhiv sve Ivanove stvari, spise, knjige, dijafilmove i ostale dokumente koje je on godinama brižljivo čuvao. Na srcu mu je iskreno bilo da Ivanova stvar napreduje, napose njegov proces za beatifikaciju i jedino su ga takove vijesti veselile posljednjih godina njegova života. Nema sumnje da je upravo dr. Kniewald svojim radom za Ivana Merza bio ona prva karika u lancu da se njegov proces za beatifikaciju mogao pokrenuti.
Ovaj kratki prikaz života i rada dr. Dragutina Kniewalda sigurno ne iscrpljuje sve ono što bi trebalo reći o njegovu bogatom djelovanju kojim je zadužio Crkvu u hrvatskom narodu. Svećenik i znanstvenik takvih kvaliteta, »jedna od najjačih svećeničkih ličnosti intelektualno kod nas«, kako ga naziva Merz u svome dnevniku, zaslužuje sigurno veću pažnju cijele Crkve u Hrvatskoj nego što je to bilo moguće učiniti na stranicama lista njegova najbližeg i najdražeg prijatelja. Kada su 10. svibnja 1979. godine štovatelji Ivana Merza ulazili naveče u Baziliku Srca Isusova da proslave godišnjicu njegove smrti prisustvujući koncelebriranoj sv. Misi, koju je predvodio biskup Mijo Škvorc, na ulazu u crkvu mogli su još uvijek čitati osmrtnicu koja je naviještala da je dr. Dragutin Kniewald prešao u vječni život. Osmrtnica je slučajno ostala visjeti, iako je od pogreba prošlo već dva dana. Jedan detalj naoko nevažan, ali u kojem ipak možemo nešto drugo pročitati. Da je dr. Kniewald umro u blizini Ivanova rođendana za nebo, sigurno nije slučajno. Uvjereni smo da ga je njegov nebeski prijatelj dočekao onkraj groba i uveo ga u radosti postignutoga cilja za koji su zajednički radili ovdje na zemlji. O. Božidar Nagy Razmatranja o Rimskom misalu
Recenzija Ivana Merza povodom prvog hrvatskog prijevoda dr. D. Kniewalda
Kad je dr. Dragutin Kniewald izdao 1921. g. prijevod Rimskog misala za nedjelje i blagdane u hrvatskom jeziku, što je bio prvi pokušaj takve vrste kod nas, Ivan Merz piše opširnu recenziju o tom izdanju u časopisu Hrvatska Prosvjeta, br. 3—4, od 23. II. 1922., str. 81— 86. Recenzija je tim značajnija što ju je Ivan napisao još kao student u Parizu kad mu je bilo 25 godina. Čini se također da još nije poznavao dr. D. Kniewalda, svoga budućega velikog prijatelja i suradnika. U recenziji Merz se ne osvrće samo na novost hrvatskog prijevoda, nego govori općenito o liturgiji, o njezinoj važnosti za duhovni život katolika, što sve postaje još zanimljivije kad se uzme u obzir njegova mladenačka dob u kojoj je to pisao. Zbog važnosti toga pothvata, kojim je započela liturgijska obnova u hrvatskom narodu, kao i zbog vrijednosti samih misli Ivana Merza o liturgiji, iznesenih u spomenutoj recenziji, donosimo je ovdje u nešto skraćenom obliku; ispustili smo samo one dijelove u kojima Merz iznosi svoje primjedbe posve tehničke naravi u vezi samoga prijevoda. Iz tog Ivanova članka jasno se vidi koliko je Ivan cijenio liturgiju i to već tako mlad, koliko je zašao u njezine dubine, otkrivao joj ljepote, smisao i značenje, što je želio prenijeti i na sve one s kojima je radio i za koje je pisao. Ponovnim objavljivanjem recenzija Ivana Merza željeli smo počastiti uspomenu i zasluge dr. D. Kniewalda na području liturgijske obnove prilikom njegova ulaska u vječni život.
Po prvi put je izišao u hrvatskome prijevodu Rimski misal. I ako prijevod nije potpun, ipak na temelju te male knjižice, koja je u obliku molitvenika, lako možemo zaključiti na harmonijsku ljepotu toga djela. Ostali kulturni narodi preveli su već odavna službene liturgijske knjige. U Francuskoj je, što više, u sedamnaestome vijeku bio preveden cijeli časoslov (brevijar). Najveći književnici, kao Corneille i Racine, preveli su na francuski sve himne i mnoge psalme. Liturgija je oduševila najveće duhove od sv. Augustina (koji je plakao slušajući hvalospjeve sv. Ambrozija) do Dantea. U srednjem je vijeku liturgija bila pobornikom civilizacije; gregorijanske melodije, koji su pravi glazbeni refleks katoličkoga unutarnjega života, sugerirale su dušama neciviliziranih kršćanskih slušalaca kršćanska čuvstva. U sedamnaestom je vijeku uz preporod katoličkoga života u Francuskoj bila i renesansa liturgijskoga života u dušama pojedinaca. Na dvoru je svaka gospođa imala svoje »Hore« ili »Mali časoslov bl. Djevice Marije«, a veliki Pascal je redovito pjevao poput kakvoga benediktinca božanski oficij. Osamnaesti je vijek i u tome pogledu vijek tame, i tek god. 1802., izdanjem Chateaubriandovog djela »Genij kršćanstva«, obrazovani se staleži počinju zanimati za poeziju liturgije. No ona je stala pobjednički osvajati suvremeno društvo tek polovicom 19. vijeka, kad je benediktinac Dom Guéranger (Solesmes, Francuska) sistematski započeo proučavati stare rukopise i rekonstruirati autentičnu gregorijansku glazbu. Pod utjecajem te obnovljene crkvene glazbe konvertira 1895. u Parizu veliki estetik J. K. Huysmans i opisa svoju liturgijsku konverziju u djelu En Route. Sva ostala njegova djela (osobito L'Oblat) nisu gotovo ništa drugo nego estetski komentari različitih misa, psalama, himana... Nekoliko godina poslije Huysmansove konverzije, nakon dugotrajnoga studija benediktinaca, izda Pio X. 22. XI. 1903. svoj Motu proprio koji tumači da je gregorijanska glazba sveta, formalno dotjerana i univerzalna. U Francuskoj cijeli niz intelektualaca konvertira. Ljepota liturgije ih je očarala. U Njemačkoj je jedan centar katoličke renesanse upravo benediktinski samostan (Beuron), o kojem je već i u »Hrvatskoj Prosvjeti« ranije bilo opširno govora. Je li zaista liturgija tako lijepa da to i najveći umjetnici priznaju? Što više, tko se jednom uživio u ljepotu liturgije taj se popeo na one vrhunce umjetnosti, da mu se sva — i najviša djela — čine niska. Odmah ćemo to shvatiti. Uzmimo jedan praktičan primjer. U doba Velikog tjedna sva se pažnja kršćana koncentrira na duševno gledanje muke Kristove. Gledajući npr. Bogorodicu pod križem, pjesnik Jacopone da Todi spjevao je god. 1306. divnu posljednicu (sequentia) »Stabat mater« (Stala mati bola svetog, str. 746.). Ta je pjesma potpuno odgovarala osjećajima sveukupne Crkve, te je ušla u liturgiju. Da je bila u toj pjesmi i najmanja sitnica, koja bi smetala osjećaj svih kršćana, ona ne bi nikada našla mjesta u katoličkoj liturgiji. Slobodno možemo ustvrditi da je sam Duh Sveti inspirator te pjesme, jer On djeluje u duši Crkve: On je autor liturgije. To je samo jedan sitan primjer. Zamislimo sada da kršćani kroz cijelu godinu razmišljaju o glavnim misterijima svoje svete vjere: o utjelovljenju, o Božiću, o uskrsnuću, o sašašću Duha Svetoga. Oko ova tri žarišta (projekcija presv. Trojstva) nižu se ostali fakti iz Spasiteljevoga života: Nedjelje Došašća, Bogojavljenje i dr. (Božični ciklus); Pretkorizmeno i korizmeno javno djelovanje Spasiteljevo, Spasovo i dr. Uskrsni ciklus); sv. Trojstvo, Tijelovo, nedjelje po Duhovima (Duhovski ciklus). Ova crkvena godina kao u kakvome pomičnome ogledalu reflektira život Isusov od svoga boravka unutar presv. Trojstva — zemaljski život— pa sve do drugoga dolaska (Sudnji dan). U taj su okvir uklopljeni svetački dani, koji su opet umjetnički refleks djelovanja zaručnice Kristove na zemlji. U njima Crkva razmišlja o životu prvoboraca čovječanstva i daje nam uzore, kako valja u najraznoličnijim životnim prilikama, u najčudnijim historijskim epohama primjenjivati Spasiteljeve ideje na život. U tim danima u duhu gledamo život apostola, mučenika, priznavalaca, svetih žena i djevica. Ima li, dakle, išta ljepše i plodnije nego li je duševno proživljavanje crkvene godine?! Individualistična molitva, koja je jednostrana (jer je također uvjetovana historijskim milieuom i stupnjem obrazovanja onoga koji moli) postaje socijalna i univerzalna. Stanoviti momenti u Spasiteljevu životu (koji je apsolutan u svojoj punini), koje pojedinac sâm za se nikada ne bi mogao shvatiti, postaju mu jasniji, jer su u Misalu koncentrirane najmarkantnije ideje, koje se odnose na onaj dio Spasiteljeva života što se upravo toga dana slavi. Liturgija imade prema tome veliko odgojno značenje i s potpunim pravom možemo reći da je Rimski misal najpedagoškije djelo, što ga uopće imamo: on je Pedagogija »par excellence«. Svatko tko sistematski u sebi proživljuje Kristov život, »uzvisuje i preporađa svoju dušu i izgrađuje od nje jedan univerzalni tip (jer je Krist univerzalan: uzor svim narodima i svim vjekovima). Uzmite i čitajte dnevno — po mogućnosti u zoru — Rimski misal i doskora ćete se uvjeriti da je ta knjiga i s čisto literarnoga stanovišta ljepša od svih djela sveukupne svjetske književnosti. Tom prilikom je zgodno da se još malo zadubemo u ljepotu molitve katoličke Crkve. Uz Misal je najljepši molitvenik Časoslov. Ne, on nije samo molitvenik, on je s Misalom najljepše književno djelo, što ga čovječanstvo posjeduje. Možda će se tkogod nasmiješiti čitajući ovu tvrdnju. Razumljivo! Mi katolici u Jugoslaviji živimo još u takvoj tmini da u glavnome nemamo posve jasne pojmove ni o djelovanju Crkve u čovječanstvu, ni o ljepoti njenog bogoslužja. (Mi nemamo, na žalost, dovoljan broj kontemplativnih redova, koji bi činili liturgijsku propagandu). Zaustavimo se malo kod brevijara: svaki je dan podijeljen u sedam dijelova: »matutin« poziva vjernike da još prije zore junački ustanu te da hvale Bogu za san, »laudes« sjećaju izlaska Spasiteljeva iz groba i mole za blagoslov u danu koji počinje, »Prima« (6 sati izjutra), trasira ideal kršćanskoga života (moli za umjerenost u govoru, u gledanju, u hrani i dr.); »terca« (9 sati) je spomen na silaženju Duha Svetoga, »sexta« (podne) na smrt Kristovu na križu (ili na viziju svetoga Petra o pozivu pogana), »nona« (3 sata popodne) razmišljanje o smrti Spasiteljevoj (ili silaženje u pretpakao ili na izlječenje šepavca). Na večernji se zahvaljuje kršćanin za prošli dan i Crkva moli za vječni odmor, koji će doći nakon zemaljskih muka. Prije sna (kompletorij) traži se od Boga milosrđa, da odstrani zloduha i da podijeli ugodan počinak. Ti su sati uklopljeni u dane, a svaki dan posebice sjeća na jednu epohu u stvaranju svijeta: nedjelja slavi »fiat lux«, ponedjeljak dijeljenja vodâ, srijeda stvaranje cvijeća, voćaka itd. K tomu valja promisliti da svi ti misteriji imaju preneseno značenje, koje se odnosi na unutarnji život čovjeka i u čudu se pitamo kako li je moguće da jedna duša ove bujice ljepote u se upije. Apeliram malo na maštu čitaoca. Zamislite, na primjer, subotu 24. prosinca 1921., 1 sat po pol noći u kojemu kulturnom gradu. Redovnici ili redovnice svetoga Benedikta dižu se sa svojih ležaja i počinju pjevati gregorijanske melodije (Matutin). Podsjećaju Tvorca da su se zbog njega rano digli i mole Ga za vječni spas. U to su uklopljene reminiscence na sutrašnji dolazak Spasiteljev. Mole »Laudes«, da im sine sunce Kristovo, kao što će sinuti sunce zemaljsko. Zatim misa skicira Josipov san, gdje mu anđeo naviješta Kristovo rođenje. Ostale hore iznašaju teme koje smo već spomenuli, ali osim toga, pošto je subota (to jest spomen na sedmi dan), slavi se mir u Bogu, koji se sedmoga dana odmarao. Popodne, na večernji, pjevaju se velike »antifone« (»On je proslavljen, čije lice želi da promatra sva zemlja« itd.), himan, koji govori o rođenju Tvorca i dr. K tomu ne smijemo zaboraviti da je svih 150 psalama raspoređeno na cijelu nedjelju dana, tako da je u navedene molitve dnevno upleteno oko dvadeset psalama. Sa zemlje se eto neprestano dižu molitve k nebu. Među katoličkim narodima (na žalost, kod nas to još nije provedeno) nema sata ni časa, kada redovnici ili svećenici ne bi molili božanski oficij. Tako je to raspoređeno da, čim jedni prestanu, drugi nastave i kontinuitet je uvijek uspostavljen. I kako sunce kreće od istoka k zapadu, tako se sati i molitve kreću od istoka k zapadu i ne prestaju nikada. O divne li Crkve koja bez prestanka u zajednici s nebeskim vojskama pjeva hvalu Tvorcu! Usporedimo jedno djelo svjetske literature s liturgijom! Uzmimo Fausta! To je umjetnički refleks jedne čovječje duše, koja traži istinu. Za deset, petnaest stoljeća Faust će služiti među ostalim kao okamina one epohe Goetheove duše (koja je bila tip za cijelo jedno razdoblje) kad je pisao Fausta. Čitamo li to djelo, to nam ono uskrisi u našoj duši kao u kakvome kinematografu život i kretanje pjesnikove duše. Bacimo li knjigu u zakutak, to je njen sadržaj mrtav. Posve je drukčije s liturgijom. Gospodin Bog je život, kretanje; ljudske su duše ono ogledalo na kojemu se to kretanje Božje zrcali. Umjetnički refleks unutarnjega Božjega života je naša sveta liturgija. Ona bez prestanka, dan i noć, zimi i ljeti od generacije do generacije svira poput kakva orijaškog orkestra i šalje svoje raznoglasne zvukove i melodije natrag svome začetniku. Liturgija je, dakle, umjetnost »par excellence«, jer je ona živa, kao što je i naš Gospodin živ. (Svjetska literatura je muzej okamina raznih stadija ljudskih duša, koje su boravile na zemlji.) Da se vratimo na naš prijevod Rimskog misala. Iz ovoga izvađanja lako je zaključiti da je prijevod ovako fundamentalnoga djela epohalna pojava u našemu književnome životu. Mogli bismo što više reći da je to najvrednija knjiga, što je mi uopće imamo na hrvatskome jeziku. (Stariji prijevod Evanđelja ne može doći u obzir, jer mu je jezik odviše zastario). Preporučujemo, dakle, svakomu, a osobito članovima našega pokreta, da tu knjigu nabave i da po njoj udese svoj život. Uvjereni smo da će ona odgojiti cijeli niz solidnih, požrtvovnih, katoličkih radnika i osobito molimo Boga da probudi u mnogim čitaocima želju za svećenički, odnosno redovnički stalež. Kod ovoga izdanja ne smije da ostane! Najteže je učinjeno, i u nadi da će se doskora prirediti potpuno izdanje i da bi dobro bilo već pomišljati na prevađanje Brevijara, koji među kulturnim narodima i lajici mole, uzet ćemo sebi slobodu da malo kritiziramo novo izašlu knjigu.
Smatramo, naime, da su se izdavači morali više obazrijeti na značenje crkvene glazbe. Originalna sveta misa jest pjevana misa. Svim kršćanima je dakle ideal misa, u kojoj se pjeva, a ne tiha misa. Gregorijanske melodije »nam čuvaju napjeve, kojih su zvuci posve analogni onima koje je pjevao Krist i Apostoli i koji su se rabili već u prvim kršćanskim vjekovima«. (Dom. G. Lefebvre, Liturgija, Saint André par Lophem lez-Bruges, Belgique; str. 250.). Glazba naglašava značenje i smisao teksta, tako da nam ga ona tumači i s čuvstvene strane. Osim toga, kad više ljudi pobožno pjeva religiozne pjesme, onda svaka pojedina duša ulijeva u zvukove, koji izlaze iz njena grla, sav svoj unutarnji život i saopćuje ga drugima. Ovo međusobno obogaćivanje, koje se postizava zajedničkim pjevanjem, od velike je važnosti. Mislili smo zbog toga da bi dobro bilo u predgovoru slijedećega izdanja iznijeti osnovne ideje Motu propria od 22. XI. 1903. Ova konstatacija nas dovodi — dakako posve teoretski — do vrlo delikatnoga problema. Predgovornik ga nije dostatno iscrpio, jamačno zbog maloga prostora koji mu je bio stavljen na raspolaganje. To je problem narodnih jezika u katoličkoj ligurgiji. Pošto je ovo pitanje za nas od velike važnosti, to ga moramo također teoretski obraditi.
U nastavku članka Ivan govori o tome problemu, naglašava vrijednost latinskoga i predlaže da bi u idućim izdanjima trebalo usporedo s hrvatskim prijevodom tiskati na latinskom jeziku nepromjenljive dijelove sv. mise kao i one dijelove koji se pjevaju gregorijanskim melodijama, koje je Merz posebno cijenio. Potom donosi i još neke manje primjedbe u vezi s prijevodom crkvenih himni, koje inače hvali kao prave umjetnine, jer mnoge dostižu ljepotu samog originala. Smatra ipak da bi u budućim izdanjima uz hrvatski prijevod himana trebalo staviti i početnu rečenicu latinskoga originala. Tu svoju značajnu recenziju Ivan završava prijedlogom da se crkveni himni, »biseri crkvene poezije«, kako ih na drugom mjestu naziva, objave kao posebno izdanje. To je i učinjeno, ali tek nakon njegove smrti. O. Milan Pavelić, Dl, izdao je 1936. g. zbirku prijevoda latinskih liturgijskih himana pod naslovom »Himni«.
__________________________________________________
Po liturgijskom razmatranju svaki katolik postaje velik i univerzalan. On ostavlja po strani svoje osobne interese i počinje osjećati što osjeća sama Crkva, taj velebni odraz samog neizmjernog Krista. Na temelju se Liturgije svaka pojedina duša odgaja. Može se reći da je Liturgija pedagogija u pravom smislu riječi, jer pomoću nje vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog Kristova života. Po katoličkoj liturgiji svi ljudi na cijeloj zemlji razmatraju istoga dana o istim stvarima i na taj se način učvršćuje svijest o katoličkom jedinstvu svih naroda. I. MERZ, Put k Suncu, str. 57—58
MERZ NADAHNJUJE
Susret Ivanovih štovatelja s ocem Nadbiskupom za godišnjicu Ivanova rođenja
Prigodom godišnjice rođenja Ivana Merza 15. prosinca 1979. god. naveče u velikoj dvorani Bazilike Srca Isusova u Zagrebu održao se susret štovatelja i prijatelja Ivana Merza. Samom susretu prisustvovao je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić, koji je predvodio koncelebrirano euharistijsko slavlje. Koncelebrirali su: Mons. Branimir Župančić, generalni vikar banjalučke biskupije, poslan od svoga biskupa i zajedno s grupom Ivanovih štovatelja posebno za ovu zgodu došao u Zagreb; u koncelebraciji su nadalje bili dr. Stjepan Kožul, tajnik zagrebačkog nadbiskupa, o. Celestin Tomić, OFM Conv., dekan Teološkog fakulteta u Zagrebu, o. Ivan Fuček, pročelnik Filozofsko-teološkog instituta D I u Zagrebu, o. Mario Tolj, OFM Conv., vjeroučitelj studenata i voditelj svetoduške zajednice mladih MI i o. Božidar Nagy, dijecezanski postulator kauze za beatifikaciju Ivana Merza. Samom susretu prisustvovalo je oko stotinu Ivanovih prijatelja i štovatelja. Sve sudionike ovoga susreta posebno je obradovala prisutnost delegacije iz Banja Luke, Ivanova rodnog mjesta. Taj susret nije imao samo za cilj komemoraciju godišnjice Ivanova rođenja nego i nastojanje da se zajednički pokuša poslušati što nam je Bog želio reći preko svjedočanstva Ivanova uzornoga kršćanskog života i rada. U tome smislu govorio je i nadbiskup u svojoj homiliji iz koje donosimo najvažnije dijelove. Zato su se svi prisutni zajedno s nadbiskupom nakon Euharistije zadržali u srdačnom razgovoru, gdje su iznosili svoja iskustva i svoje prijedloge. Svi su se na koncu složili s mišljenjem da Ivan Merz jest jedna Božja poruka, koju treba nastojati čuti. Jer, kad Bog podiže svete ljude u jednom narodu, onda nam preko njih želi nešto poručiti. Na nama je da tu Božju poruku znademo pročitati i ostvariti. Izražena je želja da se takvi susreti prijatelja i štovatelja Ivana Merza češće održavaju.
Remek djelo Duha Svetoga
Iz nadbiskupove lijepe i opširne homilije, što ju je održao prigodom koncelebriranog euharistijskog slavlja za godišnjicu Ivanova rođenja 15. XII. 1979. prisutnim štovateljima i prijateljima Ivana Merza, donosimo najznačajnije dijelove. Već na početku svoje homilije govoreći o pojmu sakramentalnosti Crkve, otac nadbiskup je naglasio kako je II. vat. sabor nazvao Crkvu sakramentom spasenja u svijetu i da Koncil u svim krštenicima produbljuje svijest da je svatko od njih ne samo čest Crkve, nego sakramenat Crkve, dapače da je svatko Crkva pogotovo kad je u zajednici sa svim drugim krštenicima. Dalje je nadbiskup nastavio:
»Premda su službe različite, odgovornosti su podijeljene, ali gdje god se nalazi jedan krštenik, tu se nalazi Crkva, a cijela Crkva u svoj svojoj cjelini i u svim svojim dijelovima jest opet sakramenat određene prisutnosti djelovanja spasiteljske ljubavi samoga Isusa Krista. Tako u određenom smislu možemo reći gdje se nalazi član Crkve, tu se nalazi Krist. Tu djeluje Krist. On tu živi, on tu ljubi, on je tu svjetlost... Bilo to u tvornici, bilo to na katedri, bilo to u rudniku, u školi, na ulici, u laboratoriju, svuda je razlivena Crkva sa svojim otajstvom gdje je prisutan krštenik. I to je tako divno bilo ostvareno u Ivanu Merzu. Zaista Ivan Merz bio je Duhom Svetim uveden u to otajstvo Crkve. I dao je sakramentalni znak da se u njemu mora dogoditi Kraljevstvo Božje i da se po njemu mora izlijevati u svijet Kraljevstvo Božje, Kraljevstvo Isusa Krista. I svi oni koji se žele nadahnjivati na tom primjeru i tom svjedočanstvu, na tom kršćanskom ostvarenom životu, moraju nastojati da sada u ovom trenutku naše povijesti, sada na ovome tlu, u ovim okolnostima žive ono što je živio Ivan. Takav život nije ostvariv ljudskim mogućnostima. Takav život je ostvariv samo snagom duha. I Duh Sveti zaista djeluje. On djeluje i u današnjem svijetu. I ovaj susret je djelo Duha Svetoga. Gdje se god događa jedno nadahnuće, jedna težnja za dobrim, za istinitim, za lijepim, to je sve šaputanje Duha Svetoga u dubini ljudske savjesti. Duh je duša organizma Crkve i djeluje u svakome prema planu koji ima sa svakim, kojega ugrađuje baš u tom vremenu, baš na tom prostoru u otajstvo mističnog tijela Kristova. I Duh Sveti je tako djelovao i u Ivanu Merzu. Ivan Merz je remek-djelo Duha Svetoga. On se je napajao neprestano na izvoru Duha Svetoga. Vječni Duh Sveti, živi Duh Sveti čini uvijek Crkvu živom, čini je nepobjedivom, čini je uvijek sposobnom da odgaja svetost i da živi svetost. I kad molimo »vjerujem u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu«, onda se sjetimo da je to i obaveza vjerovati u svetu Crkvu. To znači treba nastojati da se ta svetost dogodi u nama, u svakome od nas; da bude prisutna sveta Crkva kao što je bila i u Ivanu Merzu prisutna sveta Crkva, jer je on nastojao biti zaista svet, sav Božji, Božji u srcu, Božji u intelektu, Božji u svojoj slobodi. Htio je biti sav Božji i htio je tom vatrom zapaliti i druge. To je apostolat. Proširiti svjetlo, navijestiti Isusa Krista, govoriti o njemu. Možda to nije moguće ni lako uvijek govoriti na svom radnom mjestu, govoriti na trgu, propovijedati s krovova, ali je moguće uvijek od osobe do osobe... Rekao sam da je prva zajednica bila okupljena oko Marije. Duhovi nisu bili trenutak, Duhovi su trajnost. Neprestano će rasti i događati se otajstvo Crkve u misteriju povijesti, u misteriju ljudskih srdaca. Ali što ima biti Crkva? Ima biti zajednica koja moli, koja moli s Marijom. I svaki naš apostolat, svako djelovanje Crkve i svako djelovanje svakoga od nas u ime Kristovo u Crkvi i za Crkvu i za čovjeka mora dolaziti iz tog unutarnjeg sjedinjenja s Bogom, iz te prisutnosti Boga u vlastitom srcu i vlastitoj duši, koja mora doći iz molitve. Zato je najaktivnija aktivnost Ivana Merza bila njegova molitva. Tu je on bio aktivan. Tu, kad je satima klečao pred Presvetim u Bazilici Srca Isusova, tu je bio on aktivan. A sve ono drugo što se događalo, njegovi koraci, njegovi govori, njegovi susreti, njegov žar kojim je osvajao duše za Isusa Krista, sve je to izviralo iz tog temeljnog stava duše u kojem je duša najsnažnija, najjača: molitva. Stoga i mi danas molimo. I u prvom redu neka to bude zajednica molitve i kad se god susretnete, neka uvijek bude prisutna i molitva. Molitva s Marijom. A mi najjače molimo kad molimo svim bogatstvom, neizmjernim bogatstvom otkupljenja, kad molimo srcem Kristovim, ono što Isus reče: u moje ime. Kad molimo u Isusovo ime, a na to nas poziva Crkva, za svijet, za ovu povijest, za ovaj sadašnji trenutak, onda će se sigurno događati velike stvari i u ovoj našoj povijesti.
Spomenuo sam na početku ove Euharistije da je Merz živio od Mise. Jednostavno se je utapao u tom beskrajnom oceanu ljubavi i iz njega je izlazio opet svjež, jak, oduševljen. Eto takva nam vjera treba danas. I pod tim pritiscima planetarne ateizacije tko će izdržati, tko će prenijeti ovo vrijeme i opet pobjednički pripraviti putove Gospodnje, ako ne onaj koji tu bude stajao s čvrstom vjerom, jakom vjerom, osobnom vjerom, osobnim opredjeljenjem, osobnim iskustvom susreta s Isusom Kristom živim, uskrsnulim i prisutnim. Molimo da takvih apostola imamo, da se oni umnažaju, da rastu u svojoj vlastitoj dubini, ali da se šire i u širinu; da Crkva bude prisutnost u našim intelektualcima, u našim radnicima, u svim zanimanjima koja ljudi vrše; da bude prisutnost, sakramenat Krista. A gdje je Krist, tu se uvijek događa spasenje. Tu ne smije nikad umrijeti nada, tu će se uvijek događati ljubav.
Ima znakova na nebu i na zemlji. Na zemlji je znak i papa Ivan Pavao II. Što je Ivanu značio Papa! Prilika možda krhka, ali prilika jedne osobe koja predstavlja samoga Isusa Krista. Krist po njemu govori, Krist po njemu sabire Crkvu da bude jedno. Krist po njemu pokazuje put. Zato odanost Papi! Ta povezanost s Petrom bila je duhovnost Ivana Merza. On je zaista nosio cijelu Crkvu, ljubio je cijelu Crkvu i uprisutnio cijelu Crkvu kud je došao, gdje je progovorio i gdje je molio. Ova razmišljanja neka i nas potiču da bude sve više onih koji će slijediti tu vjeru, to nadahnuće. Amen!
Nadbiskup spomenuo Merza na susretu sa zagrebačkim klerom uoči Božića
Uoči Božića 22. prosinca 1979. zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić primio je u nadbiskupskom dvoru svoje pomoćne biskupe, provincijale, župnike, predstavnike nadbiskupije i crkvenih institucija koji su mu došli izraziti svoje čestitke za Božić i Novu godinu. Taj tradicionalni susret klera zagrebačke nadbiskupije s nadbiskupom održavao se redovito na staru godinu; ove je godine održan uoči Božića.
U svome govoru koji je tom zgodom otac nadbiskup uputio prisutnom svećenstvu, između ostalih važnih stvari i pastoralnih planova za budućnost istaknuo je posebnu važnost molitve i u okviru toga spomenuo susret s mladima i izjavu jednog studenta o našem Ivanu Merzu.
»Molite! Uvjeren sam, braćo, da je prva funkcija Crkve, njenog općeg kraljevskog svećeništva: moliti. Crkva je molitelj. Molitveni pokreti u svijetu izražavaju tu potrebu duše da se ponovno susretne s Bogom. U jednom susretu s mladima jedan student je rekao da Ivan Merz nije za njega zanimljiv zato što je govorio deset jezika niti zato što je studirao u Beču i Parizu, nego zato što je u njemu bio Bog, što ga potiče da bude bolji i što ga privlači k Bogu.« (Službeni vjesnik Nadbiskupije zagrebačke, br. 10, 1979., str. 353.)
Merz »kriv« za izložbu o svetom platnu
Početkom listopada 1978. mladi iz Zagreba u želji da što bolje proslave 50. obljetnicu smrti Ivana Merza organiziraju osamdnevno hodočašće u Rim. Bilo je to potpuno u duhu Sluge Božjega Ivana Merza, koji je sam organizirao hodočašće mladih u Rim, a znade se također dobro što je Rim kao središte kršćanstva s Kristovim Namjesnikom značio u životu i djelovanju našega Merza.
Kako sam imao važnoga posla u Rimu, to sam se priključio ovoj grupi. U programu hodočašća odmah na početku bio je posjet Torinu, gdje se upravo tih dana završavalo izlaganje Svetoga Platna, koje je privuklo oko četiri milijuna ljudi iz svih krajeva svijeta. 2. listopada rano ujutro već smo u crkvi gdje je bilo izloženo Sveto Platno. Nakon završene jutarnje molitve iz Časoslova trebalo se prebaciti u pokrajnu lađu i uvrstiti u povorku koja se korak po korak približavala glavnom oltaru, nad kojim je u osvijetljenom relikvijaru bila izložena najtajanstvenija relikvija kršćanskoga svijeta. Kad stižem blizu na dva do tri metra, dobro razaznajem svaki detalj. Tumač nam govori:
— Pogledajte na lijevoj strani otisak s prsne strane, a na desnoj s leđa! Tragovi muke su potpuno uočljivi...
Za mene kao i za mnoge to više nije bila samo relikvija niti samo otisak Kristova tijela: u jednom sam času osjetio — to je prisutnost! Tu je On! Krist je izabrao ovaj način da dođe u kontakt s našom generacijom XX. stoljeća koja razumije u prvom redu govor slike. I kao da nam želi kroz otisak svoga lika doviknuti: Pogledajte koliko sam vas ljubio... !
Doživljaj je bio tako intenzivan da nisam išao gledati posebnu izložbu o Svetom Platnu. Gledajući plakate po Torinu, koji su oglašavali Sveto Platno, i razgovarajući s našim mladima, budi nam se želja da i u Zagrebu nešto organiziramo za one kojima nije bilo moguće doći u Torino. Ali gdje? Kako?
Odgovor sam dobio u Rimu, kamo smo stigli nošeni idealima našega Ivana Merza. Mladi isusovački pater A. Trstenjak odveo me je u kapelicu uz crkvu Sv. Ignacija, u kojoj je o. D. Chianella, DI, napravio uspjelu izložbu fotografija Svetoga Platna. Dok sam je razgledavao, došla mi je spontana misao:
— Ovako nešto možemo i mi načiniti u kapelici pokraj naše Bazilike!
Do ostvarenja nije nam puno trebalo. Glavno da je ideja bila tu. Za pola godine Zagreb je dobio vrlo uspjelu izložbu fotografija Svetoga Platna, koju je za šest mjeseci u 1979. godini posjetilo dvadeset tisuća osoba, od kojih su mnogi došli autobusima iz raznih krajeva naše domovine. Ukupno je bilo 270 autobusa. Zbog velikog interesa izložba je otvorena i u 1980. godini.
Da nas nije dr. Merz poveo u Rim te jeseni prigodom 50. obljetnice svoga ulaska u vječni život, mi ne bismo imali u Zagrebu tu izložbu koju je naš narod zajedno s našim pastoralnim svećenstvom veoma toplo primio, jer je kroz nju doživio Krista Gospodina na posebno blizak način.
Pero Bulat
VIJESTI IZ POSTULATURE
Merčeva obljetnica smrti
Kao i svake godine tako je i u četvrtak 10. svibnja 1979. u Bazilici Srca Isusova, gdje počiva Ivanovo tijelo, komemorirana godišnjica Ivanova ulaska u puninu Božanskog života. Koncelebriranu sv. Misu predvodio je biskup Mijo Škvorc, a koncelebrirali su o. Pero Bulat, rektor Bazilike i o. B. Nagy, postulator. O. biskup s nekoliko riječi uveo je u sv. Misu naglasivši kako je Ivan već postigao potpuno zajedništvo s Bogom i ušao u dubine božanskog života, čemu se i mi nadamo i za što molimo Ivana da nas zagovara. U propovijedi o. B. Nagy osvrnuo se posebno na najvažniju karakteristiku Merčeva duhovnosti — vjernost Crkvi i Kristovu Namjesniku. Prije nekoliko dana bilo se upravo vratilo veliko hodočašće iz Rima, kojom prigodom je Sv. Otac u okviru Branimirova jubileja služio sv. misu na hrvatskom jeziku. Tom zgodom naš zagrebački nadbiskup po prvi put je spomenuo Ivana Merza u Bazilici sv. Petra, nazvavši ga »gorljivim apostolom vjernosti Kristovu Namjesniku«. S tim u vezi postulator je citirao nekoliko značajnih Ivanovih misli o vjernosti Crkvi i Papi. Nakon završene sv. Mise svi prisutni okupili su se oko Ivanova groba. Studentica Ljubica recitirala je pjesmu Mire Preisler, spjevanu upravo za ovu godišnjicu. (Donosimo je u ovom broju). Potom je o. biskup rekao prisutnima nekoliko riječi. Izručio je također svima prisutnima pozdrave oca nadbiskupa, koji ih je uputio svima koji budu te večeri prisutni na komemoraciji. Pjesmom Do nebesa završena je ova svečanost u crkvi. Nakon toga grupa studenata, štovatelja Ivana Merza, sastala se na prijateljski susret u prostorijama Katehetskog centra. Dan prije, u srijedu 9. svibnja, studenti koji su bili na hodočašću u Rimu sastali su se na svoj prvi susret da podržavaju i produbljuju iskustva i sadržaje ovog jubilarnog hodočašća. U okviru tog prvog susreta sva je pažnja bila posvećena godišnjici Merčeve smrti, pa su se pročitali i komentirali neki najznačajniji tekstovi o Rimu i Papinstvu koje nam je Ivan ostavio, i koji je prvi potaknuo da se pošlo na ovo hodočašće.
Planovi za 2028 godinu
Ovu zanimljivost trebali smo spomenuti još u prošlom broju, ali nije kasno da je i sada navedemo. Grupa studenata, članova »Malog zbora« iz Palme, koja je svojim nastupom aktivno sudjelovala u proslavi 50. obljetnice smrti dr. Ivana Merza na svršetku cijelog programa te večeri 10. svibnja 1978. prije odlaska kući dogovorila se ovako: tko god bude na životu ovdje na zemlji za 50 godina, kad se bude slavila 100. obljetnica smrti Ivana Merza, doći će toga dana ponovno u Palmu na tu proslavu. Za tu svrhu dali su izraditi devetnaest plavih majica, koliko je članova zbora, na koje je stavljen između ostalog i datum: 10. V. 2028. Pored toga jedna studentica još se obvezala da će svake godine donositi na Merčev grob za godišnjicu njegove smrti po jednu ružu sve do stote njegove obljetnice. Prva ruža već je stavljena 10. svibnja ove godine.
Nove molbe Svetom Ocu za Ivanovu beatifikaciju
Štovatelj Ivana Merza Božidar Blažević, koji je ove godine stupio u franjevački novicijat Bosanske provincije, uputio je samoinicijativno molbu Svetom Ocu za što skorije proglašenje Ivana Merza blaženim. O tome nas je obavijestio on sam kao i Nuncijatura Svete Stolice iz Beograda, koja je potvrdila da je molba primljena u Vatikanu.
Istu je stvar učinio također spontano Poljak g. Jozéf Staszkowian iz Poljske koji je preveo i Ivanovu biografiju na poljski jezik. Svoju molbu uručio je Svetom Ocu kad je Papa bio u Čenstohovi za vrijeme svoga posjeta Poljskoj. Vlč. Josip Kropek, dušobrižnik za naše radnike u Danskoj, predlaže da započnemo skupljanjem potpisa za Ivanovu beatifikaciju, kao što se to čini u sličnim zgodama. Takva organizirana akcija za Ivanovu beatifikaciju imala bi većega uspjeha nego pojedinačne molbe.
Merz u Poljskoj
U jednom od prošlih brojeva objavili smo vijest da je Ivanova biografija prevedena na talijanski i njemački jezik. Prevela ih je Mercede Budau iz Kamnika, Slovenija. Prijevodi su za sada u rukopisu. Na naš poziv za prevođenje na druge jezike, koji smo objavili u okviru iste vijesti, javio se iz Poljske g. Jozéf Staszkowian, veliki štovatelj Ivana Merza još od mladih dana. Do konca rata boravio je u našoj zemlji a onda se vratio u domovinu svojih roditelja. Sudski je tumač za hrvatski jezik. Na naše ugodno iznenađenje rado se ponudio da prevede Ivanovu biografiju na poljski jezik i to je učinio tokom 1979. godine. Mi mu ovom zgodom izražavamo javnu zahvalnost za njegov trud. I kao što ga je Ivan potaknuo na prijevod, tako se nadamo da će omogućiti izdavanje svoje biografije u Poljskoj, što ondje inače nije tako lako kao kod nas. G. Staszkowian je spjevao također i pjesmu u čast našem Ivanu na hrvatskom jeziku, pa je objavljujemo u ovome broju.
Predavanja o Ivanu Merzu
Štovatelj Ivana Merza, student Branko iz župe sv. Obitelji, održao je tokom 1978. i 1979. godine nekoliko predavanja uz dijapozitive o životu i radu našega Ivana. Prvo je bilo u župnoj crkvi sv. Obitelji, 11. svibnja 1978. dan nakon navršene 50. obljetnice Ivanova ulaska u vječni život. Predavanje je održano nakon večernje sv. mise u prisutnosti brojnih župljana koji su potpuno ispunili crkvu. Uvodnu i zaključnu riječ dao je mjesni župnik vlč. Marijan Mihelčić, kojemu je Ivan Merz u sjemeništu bio profesor. Nakon završetka svi prisutni su se veoma pohvalno izrazili o samom predavanju. Drugo predavanje Branko je održao u nedjelju 14. svibnja u župi Sanci Savica. Slijedeće predavanje Branko je održao za vrijeme misija u župi Resnik 23. svibnja 1979. Dvorana je bila premalena za sve one koji su željeli prisustvovati. Većina prisutnih bili su mladi, jer je predavanje održano u okviru staleških pouka. Na blagdan Marije Majke Crkve, koji se po prvi puta ove godine kod nas slavio na duhovski ponedjeljak 4. lipnja 1979., Branko je održao isto predavanje sestrama karmelićankama i potom ga još jednom ponovio toga dana školskim sestrama sv. Franje i njihovim novakinjama, koje su pokazale velik interes za našega Ivana. Činjenica je da ljudi pokazuju mnogo interesa za našega Ivana, čim ga upoznaju, o čemu se Branko uvjerio tokom svojih predavanja.
U ime Postulature najljepše zahvaljujemo Branku na njegovoj zauzetosti za Ivanovu stvar. Postulatura bi bila zahvalna kad bi se našlo još ovakovih osoba koje bi bile voljne održavati takva predavanja, uz pomoć dijapozitiva i ostalih materijala. Na to nas potiče činjenica da naš Ivan još nije dostatno poznat našoj katoličkoj javnosti pa bismo se svi morali angažirati da tog kandidata naših oltara što bolje upoznamo i omogućimo da ga i drugi upoznaju.
Francuzi se zanimaju za Merza
Ove je godine Postulatura Ivana Merza izdala nove Ivanove sličice s tekstom također i na francuskom jeziku. Sličice su već mnogima podijeljene. Biskup T. Jablanović, koji je pošao kao izaslanik Biskupske konferencije Jugoslavije na zasjedanje francuske Bisk. konf. i u Lurd u jeseni 1979. g. sam je zatražio stanovitu količinu Ivanovih sličica i podijelio ih ondje svima prisutnim biskupima, kao i drugima koje je ondje susreo. Neki od njih posebno su se zainteresirali za našega Ivana.
Biskup Paul Poupard, rektor Katoličkog instituta u Parizu, na kojem je naš Ivan također pohađao predavanja, pokazao je veliko zanimanje za Merza. Mgr. Poupard poznat je našoj javnosti, jer je u ime francuskog episkopata prisustvovao ove godine slavljima u Ninu. Bio je ugodno iznenađen kad je vidio Ivanovu doktorsku dizertaciju. Izjavio je da je to velika rijetkost da jedan stranac napiše takvu dizertaciju s područja francuske književnosti obradivši toliki broj francuskih književnika kao što je to učinio Ivan. Zamolio je da mu ostavimo kopiju dizertacije i obećao je da će nastojati kako bi se Ivanova dizertacija objavila u Francuskoj, budući da je pisana francuskim jezikom.
Zbog velikog interesa koji su pokazali Francuzi za našega Ivana, napose sestre benediktinke i krug njihovih prijatelja, priprema se prijevod Ivanove biografije na francuskom jeziku.
Irske novine o Merzu
— Irski nacionalni katolički tjednik »The Irish Catholic« objavio je 26. VII. i 2. VIII. 1979. članak o našem Ivanu u dva nastavka pod naslovom »He inspired young people« (Nadahnjivao je mlade ljude). U članku je ukratko prikazan Ivanov život i rad po prvi put za irsku publiku. Do objavljivanja članka došlo je zauzimanjem obitelji Whittle, velikih dobročinitelja naših mladih kad su bili u ljetu 1978. u Irskoj. U znak zahvalnosti za veliko gostoprimstvo koje nam je ta obitelj iskazala, pozvali su ih naši mladi u ljetu 1979. god. da posjete našu zemlju. Na povratku kući predali su članak u uredništvo spomenutoga lista, koje ga je potom objavilo. Napomenimo i to da je do poznanstva s obitelji Whittle došlo preko našega Ivana Merza. Kad su naši mladi hodočastili u Rim za Svetu Godinu 1975., upoznali su se s mladim Ircima koji su ih posjetili u Zagrebu 1976., među kojima su bili i neki članovi spomenute obitelji.
Snima se dokumentarni film o Ivanu Merzu
Vlč. Josip Kropek, veliki štovatelj našega Ivana, koji trenutno boravi u Danskoj kao dušobrižnik za naše radnike, započeo je snimanje dokumentarnog filma o našem Ivanu. Film bi trebao biti snimljen do konca 1980. godine. U ime Postulature kao i u ime brojnih Ivanovih štovatelja koji će film gledati unaprijed zahvaljujemo vlč. Josipu Kropeku na ovoj njegovoj lijepoj inicijativi.
USLIŠANJA - ZAHVALE
Za primljene milosti po zagovoru Ivana Merza zahvaljujem. Prilog 300 din. za njegovu beatifikaciju. — V. M.
Na primljenim milostima i uslišanim molitvama zahvaljujem Ivanu Merzu. — Č. J., Sarajevo
Zahvaljujem Ivanu Merzu za ozdravljenje jedne djevojke. Molila sam mu devetnicu. Liječnici nisu jamčili za njezino ozdravljenje. Kad sam devetnicu završila, djevojka je ozdravila i već ide u školu. Sada šaljem zahvalu i mali prilog. — Horvat Ljubica, Bjelovar.
Zahvaljujem Presv. Srcu Isusovu i zagovoru Ivana Merza za ozdravljenje kćerke. Prilog 500 din.— M. Lj., Hrvatski Leskovac
Zahvaljujem na mnogim primljenim milostima po zagovoru brata Ivana Merza i nadalje mu se preporučam. — Josip Staszkowian, Gromadka, Poljska
Zahvaljujem Ivanu Merzu za pomoć u teškim časovima. Prilog 100 din. — N. N., Zagreb
Hvala Ti. Prilog 300 din. — Z. J.
Zahvaljujem Ivanu Merzu na uslišanim molitvama i primljenim milostima. Ivane, daj da i ja idem tvojim stopama. — Jedna vjernica. Prevelika hvala dobrom dr. Ivanu Merzu i biskupu Langu za veliku pomoć i uslišane molitve. Preporučam sebe i svoje drage njihovoj zaštiti. — M M., Našice
Zahvaljujem Ivanu Merzu na uslišanoj milosti. — V. M., Osijek
Za uspjeh u školi i za ostale dobivene milosti po zagovoru Ivana Merza zahvaljujem. Prilog 100 din. — M. Lj., Zagreb
Zahvaljujem sluzi Božjem Ivanu Merzu na mnogim primljenim milostima i ubuduće preporučam sebe i svoju obitelj. Prilog 300 din. — Leposava Nedić, Osijek
Hvala bratu dr. Merzu za sretan porod moje unučice. — J. Petek, Zagreb. — Prilog 300 din.
Za primljene milosti od Ivana Merza zahvaljuje. — I. B., Banja Luka
Zahvaljujem Ivanu što mi je isprosio milost da uspješno završim školu. Preporučam mu se i dalje. — Božidar Blažević, Visoko
Zahvaljujem Ivanu Merzu za pomoć. Bolovala sam na sinusima. Ništa nije pomoglo sve liječenje. Učinila sam zavjet Ivanu i svaki dan sam molila 12 Očenaša — i veoma mi je pomoglo. Prilog 50 din. — Miličević Ljubica, Zagreb
Zahvaljujem Ivanu Merzu za pomoć kod polaganja stručnog ispita. — D. B., Varaždin
Zahvaljujem Gospi Lurdskoj i Ivanu Merzu za pomoć u životnoj poteškoći. Moja kćerka, majka troje djece, prije nekog vremena trebala je polagati zadnji ispit. Dobila je upalu pluća i razbolila se te je htjela odustati. Vruće sam molila našu Gospu Lurdsku i našeg dragog Ivana Merza. Kćerka mi je bez straha položila ispit i nedugo iza toga se zaposlila. U znak zahvalnosti prilog. — A. M.
Zahvaljujem zagovoru sluge Božjega dr. Ivana Merza za ozdravljenje kćerke od teške bolesti, za zdravlje unuke, za zdravlje mojih očiju i za dobar san. Prilog za sv. misu zahvalnicu. — Jakovac Olga, Bihać
Zahvaljujem Ivanu Merzu i njegovu zagovoru za zdravlje moje unuke. Prilog 100 din. — Stećka Šulc, Zagreb
Za sve primljene milosti zahvaljuje Ivanu Merzu i preporučam mu se u zagovor i nadalje. Dar — ručni rad. — Katica Perić, Gorjani.
Oboljela sam na lijevoj nozi i imala sam upalu zgloba, jedva sam hodala. Bio je prvi petak 6. IV. 1979. Bila sam u crkvi i moj mi je g. župnik savjetovao da se preporučim Ivanu Merzu. I ja sam se odmah preporučila Svetom Trojstvu, Majci Božjoj i Ivanu Merzu da bih mogla hodati kao i prije. Istoga jutra osjetila sam da mi je bolje i za devet dana sam mogla već dobro hodati. Zahvaljujem Svetom Trojstvu, Majci Božjoj i Ivanu Merzu i prilažem svoj dar 300 nd. — Kraljić Slavica, Andraševac, Oroslavje.
Zahvaljujem Ivanu Merzu na pomoći i zagovoru kod Boga na uspjeloj operaciji oka. Također mu zahvaljujem za brzo ostvarenje penzije. Što god sam zamolila čvrsto Ivana Merza, odmah sam bila uslišana. Svaki dan mu se molim i puno zahvaljujem. — D. Anđa, Derventa.
|